Connect with us

Josip dr. Stjepandić

‘Ako bi hrvatska vlast pokušala kriminalizirati pozdrav Za dom spremni, prekršila bi Pristupni ugovor Hrvatske EU-i

Published

on

ZA DOM SPREMNI – DIO EUROPSKE KULTURNE STEČEVINE …  Dijelovi izlaganja dr. Josipa Stjepandića prigodom predstavljanja knjige „Ništa se još promijenilo nije“ 4. veljače 2017.    Najvažnija poruka koju večeras hoću prenijeti jest da ste Vi u Hrvatskoj izloženi jednoj trajnoj podmukloj manipulativnoj kampanji, uglavnom preko kontroliranih medija, s ciljem da bi Vam se trajno ogadila Europska Unija, tako da jednog dana lakše pristanete na „asocijacije na ovim prostorima“.

Dat ću Vam vrlo jednostavan primjer:

Na Spomendan na žrtvu Vukovara i Škabrnje objavljena je u 28. minuti središnjeg Dnevnika na HTV1 vijest da Volkswagen otpušta 30.000 djelatnika. Ispravna vijest glasi, što se može provjeriti na mrežnim stranicama: Volkswagen smanjuje (njemački: baut ab, engleski: cuts jobs) 30.000 radnih mjesta. Naime, budući da postoji kolektivni ugovor, otpuštanja su isključena, tako da se smanjenje broja radnih mjesta ostvaruje prirodnom fluktuacijom, prijevremenim umirovljenjem te dobrovoljnim prestankom radnog odnosa uz otpremninu što je ogromna razlika. Ovo naravno nije neka slučajna pogrješka, nego očigledna manipulacija, da bi se valjda prikazalo kako je tamo situacija tako loša.

Ovakvi primjeri doveli su do toga da mnogi od Vas tvrde kako je Europska Unija promašeni projekt. Tomu nije tako. Europska Unija pokrenuta je da se prekine trajno suparništvo izmedu Njemačke i Francuske, iako je sama ideja došla iz Italije. Uz zemlje Benelux-a, te Austriju, to je jezgra Europske Unije, koja će se teško ikad razići, kako god se stvari razvijale, jer su naprosto sudbinski povezani. Europska Unija počiva između ostalog na dva principa: dijalog i suradnja (kooperacija). Dijalog se vodi u različitim europskim institucijama, a suradnja je prakticira najviše u gospodarstvu. Opće je poznato, da nove članice EU u prvim godinama gospodarski procvjetaju jer dolaze u pogodnosti velikih investicija. Devedesetih godina Austrija je nakon ulaska dozivjela veliki uzlet. Živio sam u Grazu i mogao sam uočiti ogromne promjene na južnom industrijskom dijelu. Deset godina kasnije to se dogodilo bivšim socijalističkim zemljama. U Hrvatskoj se to nije dogodilo, zato što gotovo nikako ili premalo gospodarski surađuje s drugim zemljama, poglavito Njemačkom. To nije krivnja „zlog Brisla“ nego hrvatske politike!

Vi se sigurno sjećate situacije na početku migrantske krize 2015. godine. Tri zemlje (Mađarska, Slovačka i Poljska) oduprijele su se planovima iz Brisla da preuzmu dio izbjeglica. Za mene je problematično to potpuno odbijanje. Nasuprot njima, Hrvatska je bila vrlo susretljiva prema migrantima. Godinu dana kasnije donesene su odluke o podizanju tri nove automobilske tvornice u istočnoj Europi. Pogodite koje su ih tri zemlje dobile!? Da, Mađarska, Slovačka i Poljska dobile su kapitalne investicije, dok Hrvatska uopće nije bila u kombinaciji, jer hrvatska politika nije radila ono što joj je bila dužnost.

Da se razumijemo: jedna takva tvornica zapošljava skupa s dobavljačima 5-6 tisuća ljudi i ostvaruje promet u visini 2,5-4% hrvatskog BDP. Kad bi se po jednu takvu tvornicu podiglo svaku godinu, onda ne bi bilo problema s gospodarskim rastom, te drugim povezanim temama u Hrvatskoj.

Budući da radim u automobilskoj industriji, redovito dobijam povlaštene informacije. Tako sam 2014. godine preko prijatelja dostavio informaciju o planiranoj velikoj investiciji tadašnjoj kukulele vlasti. Oni su takav prijedlog, pa i mene naprosto ismijali. Novu informaciju sam dobio 1. ožujka 2016. godine, koju sam iste večeri proslijedio tajnicima „Timskog Tima“, te županima u Splitu i Sisku, te gradonačelnicima u Karlovcu i Zadru. Svi su žurno reagirali osim „Tima“, koga su mediji predstavljali velikom gospodarskom zvijezdom, te njegova ministra Panenića. Župan Ževrnja je čak jednog savjetnika postavio na taj planirani projekt, s kojim sam redovito kontaktirao. Međutim, predsjednik Vlade, koji je dva puta bio u posjetu Njemačkoj, izgleda uopće nije bio zainteresiran za takve poslove. Više puta mi se činilo da je političar Orešković dvojnik, koji je ukrao identitet onome pravom Oreškoviću.

Trenutno se opet govori o investicijama u dvije nove automobilske tvornice, koje bi mogle otići u Sloveniju i Portugal. Moram priznati da ove informacije nisam ni pokušao proslijediti u Zagreb, kad sam vidio kako je jedna potpuno nekompetentna osoba, povrh toga u školskome primjeru sukoba interesa, dovedena iz Beograda za ministricu gospodarstva i potpredsjednicu Vlade Republike Hrvatske!

….

Kad govorim o tome da se ništa još promijenilo nije, onda to ima više razina. Budući da sam vrlo mlad otišao u inozemstvo, tamo me zatekao i Domovinski rat, pa sam se priključio jednoj skupini Hrvata u Mannheimu, te smo eto “ratovali” (kako je to govorila moja supruga) na jedan vrlo specifičan način. Ja sam kao najmlađi dobio zadaću da pišem, sto sam s velikom elanom činio, pa je nastao material od više registratora. Hrvatske diplomacije nije bilo, pa nismo mogli očekivati da netko preuzme taj posao.

Kad bismo malo zavirili u moju zbirku, to su sve pisma na isti kalup: netko je u nekom mediju napao predsjednika Tuđmana, a zapravo je gađao Hrvatsku. Ja sam braneći prvoga hrvatskog predsjednika zapravo raširio moj mali, primitivni štit ispred Hrvatske.

Nakon više od dvadeset godina našao sam se u sličnoj situaciji. Napadaju Hrvatsku napadajući neku zamjensku metu (hrvatske branitelje, istaknute domoljube poput Marka Perkovića Thompsona ili moga imenjaka, Katoličku Crkvu i njezine čelnike poput biskupa Košića itd), a hrvatska diplomacija kao da ne postoji. Zapravo bi bilo najbolje sve diplomate vratiti u Hrvatsku, a ostaviti samo konzularna predstavništva. Ništa se promijenilo ne bi.

Druga stvar koja je utjecala na moje angažiranje je promjena njemačke politike prema Hrvatskoj. Koliko dugo sam ja u Njemačkoj, ta je politika bila prijateljska i saveznička. Očigledno je da se tu nešto promijenilo, iako je ugled Hrvatske u njemačkome narodu nepromijenjen. Oko 20 milijuna Nijemaca svake godine idu na dopust svuda po svijetu, 2 milijuna od njih dolaze u Hrvatskoj, najveći broj od njih ponovno. U mojoj firmi polovica zaposlenih dolazi redovito u Hrvatsku, a naš predsjednik uprave je sigurno posve slučajno prebacio svoju brodicu iz Grčke u Skradin, gdje ja ljetujem. Puno bih Vam dobroga mogao pričati o položaju Hrvata u Njemačkoj. U takvome okruženju njemačka politika, koju predstavlja Angela Merkel, uspješna političarka na zalazu svoje karijere, sigurno ne moze ići protiv svog naroda, koji cijeni nas Hrvate. Po ugledu nismo ravni Švicarcima, Šveđanima ili Japancima, ali smo sigurno ispred Francuza i Talijana. Šteta da to hrvatska politika uopće ne koristi!

U takvom vrlo povoljnom okruženju objavljeno je lani više vrlo ružnih priloga o političkoj situaciji u Hrvatskoj, koji su očigledno bili napravljeni u Hrvatskoj i podmetnuti njemačkim novinarima, da bi se onda u Hrvatskoj prikazala tobožnja velika zabrinutost njemačke javnosti zbog tobožnje fašizacije u Hrvatskoj. Neke moje reakcije možete naći u knjizi.

Nakon što je na Drugoj njemačkoj televiziji (ZDF) objavljen jedan manipulativni prilog protiv tadašnjeg ministra Hasanbegovića, koji se temeljio na očigledno krivotvorenoj izjavi prof. dr. Renata Matića, hrvatskog branitelja, napisao sam oštro pismo glavnome uredniku ZDF-a. On mi je žurno odgovorio, ustrajavajući u iznesenim neistinama. Potom sam mu ja priprijetio kaznenom prijavom zbog očigledne krivotvorine, pa se razvila žustra rasprava, u koju se umiješala i gospođa Eva Schiller, za sporni prilog odgovorna urednica studija u Beču. U nekome trenutku sam ustvrdio da oni zbilja nemaju pojma o situaciji u Hrvatskoj, te pozvao gospođu Schiller da bude moja gošća u Kninu na Dan pobjede, hrvatskih branitelja i domovinske zahvalnosti. Uslijedio je šok, pa se gospođa nakon nekog vremena zahvalila zbog drugih obveza, te poslala televizijski tim da u Kninu preuzme izjave od autentičnih Hrvata poput akademika Reinera i Pečarića.

Gospodu Schiller držim za riječ pa se nadam da će moj poziv prihvatiti ove godine. Ne treba se čuditi činjenici da nakon tih mojih prosvjeda nije objavljen nijedan ružan prilog o Hrvatskoj na toj televiziji.

Ovaj mali primjer pokazuje zapravo u čemu je problem. Nitko se u Hrvatskoj javno ne pita (a) zašto je Njemačka promijenila svoj odnos prema Hrvatskoj i (b) kako taj odnos vratiti na onu razinu kakva je nekad bila. Ja naravno ne znam da li i što čini današnja hrvatska politika, ali bih mogao Vama nazočnima dati jedan vrlo konstruktivan prijedlog. Budući da među Vama vidim gospođu Rozaliju Bartolić, predsjednicu Udruge udovica Domovinskog rata, predlažem joj da sa skupinom udovica uputi poziv za razgovorom njemačkome veleposlaniku u Zagrebu, te da ga informira o široko rasprostranjenome mišljenju da njemačko popuštanje Srbiji vodi u novi rat. Isto tako predlažem da se okupi skupina hrvatskih dragovoljaca te da oni neovisno zatraže razgovor s veleposlanikom. Tko će njemačkoj politici bolje objasniti moguće probleme s razbojničkom državom Srbijom ako ne branitelji i stradalnici Domovinskog rata?

Takvi posjeti sigurno ne bi ostali bez odjeka. Ja sam za vrijeme Domovinskog rata s prijateljima često posjećivao njemačke političare, noseći im informacije za koje smo vjerovali da su im nove. Tako smo bez prepreke stigli sve do tadašnjeg predsjednika Vanjskopolitičkog odbora Bundestag-a Karsten Voigt-a.

….

I ja se moram osvrnuti na mučnu situaciju oko pozdrava “Za Dom spremni”, te napada na simbole domovinskog rata poput ploča u spomen poginulih pripadnika HOS-a. Bio sam zgrožen kad je hrvatski vitez Josip Šimunić bio onako bezdušno kažnjen, jer ga poznajem iz Njemačke, gdje je kao uzoriti športaš dao ogroman doprinos ugledu Hrvatske. Kod svojih prijatelja i znanaca širom svijeta raspitao sam se kakva je situacija kod njih. Da skratim: nisam našao nikoga tko ne bi bio za dom spreman, osim one radikalne manjine hrvatskih izroda i otpadnika. Ako bi hrvatska vlast pokušala kriminalizirati taj pozdrav, onda bi ona prekršila Pristupni ugovor Hrvatske Europskoj Uniji, jer je pojam “za dom spreman” dio europske kulturne stečevine. Onima među Vama, koji bi zbog tog pozdrava mogli imati problem s pravosudnim organima, nudim svoju pomoć kao svjedoka pred sudom.

Ako bi se hrvatska vlast zbilja usudila taj pozdrav staviti izvan zakona, onda već sada mogu najaviti da ću sa skupinom hrvatskih iseljenika tužiti Republiku Hrvatsku zbog grubog kršenja ljudskih prava građana Europske unije, koji su naviknuti da je biti “za dom spreman” nesto plemenito i lijepo. To bi bila zbilja groteskna situacija, ali morat ćemo to učiniti, ako nas na to prisile.

….

Svoje ću izlaganje završiti primjerom što bi se moralo dogoditi da bih ja povjerovao da je Hrvatska doista krenula naprijed. Svi znadete da je moj imenjak izvrstan matematičar na jednom izrazito teorijskom području, za kojeg ja dosad nisam našao prakticnu primjenu. Da je u Njemačkoj, tamošnji ministar znanosti sigurno bi mu ponudio da se uključi u kakav primijenjeni projekt npr. simulacija nastanka vodene stihije i obrane od poplave, kakva se svake godina dvaput događa npr. u Sisku. Dobio bi dodatak na plaću i priliku da sa skupinom znanstvenika drugih profila (hidrolog, građevinac, konstruktor) napravi nešto s praktičnim značenjem za opće dobro. To je na žalost jedan mali primjer o kojem hrvatska politika uopće ne razmišlja, pa je situacija takva kakva jest.

 

Komentari

Josip dr. Stjepandić

Dr. STJEPANDIĆ Schwartz-Schillingu: Nevjerojatno je da „U bosanskoj zabiti Islamska država regrutira svoje ratnike“, a vi to ne razumijete!

Published

on

Odlučan odgovor dr Josaipa Stjepandića, bivšem visokom povjereniku za BiH, Christianu Schwarz-Schillingu, na ‘optužbe da se Hrvatska miješa u unutarnje poslove susjedne zemlje. Odgovor prenosimo u cijelosti.

Štovani gospodine Schwarz-Schilling,

štovani gospođe i gospodo koji ovo čitate,

sa zgražanjem smo pročitali Vaše pismo, koje ste skupa s Vašim bivšim kolegama visokim predstavnicima za Bosnu i Hercegovinu Bildt-om i Ashdown-om uputili Europskoj komisiji. Vi kritizirate da se Hrvatska miješa u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine time što izbor Željko Komšića za hrvatskog predstavnika u kolektivnom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine naziva nelegitimnim. Vaše daljnje opaske dadu se izvesti iz ovog stava.

Čudan nam je taj stav pogotovo kad imamo u vidu Vaše pismo uredništvu dnevnika “Die Welt” od 14.6.2011, u kojem ste kao insajder s oduševljenjem naveli kako je hrvatska vojska godine 1995. Bosnu i Hercegovinu spasila od totalnog poraza i još jednog genocida od strane nadirućih Srba. Što bi ostalo od Bosne i Hercegovine te napose bihaćke enklave da se predsjednik Tuđman u tim sudbonosnim godinama nije vodio svojom proročkom vizijom, nego naputcima Carla Bildt-a i Paddy-ja Ashdown-a?

Neovisno o postupku izbora u Predsjedništvo BiH za nas je potpuno nerazumljivo da se zauzimate baš za Željka Komšića, koji je tu dužnost već obnašao u dva ranija mandata te iza sebe ostavio spaljenu zemlju, jednako kao i visoki predstavnici Bildt, Ashdown, Petritsch, Schwarz-Schilling, Inzko. Kao što je danas javljeno, mudri Bošnjaci poput Šaćira Filandre, dekana Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu, smatraju Komšićev izbor „nekulturnim i nepoštenim“ te prosvjede Hrvata posve opravdanim.

Željko Komšić se nije samo pokazao kao tipičan titoistički janjičar, koju svoju opstojnost opravdava krutom politikom protiv hrvatskoga naroda, kojeg navodno predstavlja, nego se u protekloj izbornoj kampanji čak istakao krajnje vulgarnim ispadima protiv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Takav prostak ne bi smio nastupiti ni na kakvom njemačkom kirvaju, da o visokoj politici ne govorimo, a svaki pristojan europejac, među koje i Vi spadate, morao bi ga izbjegavati kao kugu!

Dok njemačka manjina u Belgiji, gdje čini manje od jedan posto stanovništva, raspolaže TV kanalom na svome jeziku, Hrvatima, jednom od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, uporno se uskraćuje pravo na jezik, medije i vlastite strukture. Na žalost, Vi ste tome osobno doprinijeli kao Visoki predstavnik.

Glede ishoda izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, činjenično stanje je potpuno drukčije nego što ga Vi predstavljate.

Kako pokazuje usporedba glasova koje su dobili dva hrvatska kandidata Dragan Čović i Željko Komšić, potonji je svoje glasove dobio od Bošnjaka te tako kao tobožnji predstavnik Hrvata zauzeo mjesto u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. To je manipulacija, koja nema mjesta u pravnoj državi! Europski sud za ljudska prava proglasio je Izborni zakon protivnim Konvenciji o ljudskim pravima (Pritužba Sejdić-Finci, presuda od 22.12.2009). Bošnjaci su gotovo četverostruko brojniji od Hrvata te si tako mogu – vođeni odgovarajućom kampanjom – čak priuštiti luksuz izbora sebi podobnog Komšića, kojeg Hrvati odbijaju, za člana Predsjedništva, što su već po treći put učinili.

To nije u duhu Dejtonskog sporazuma, kojeg je Hrvatska (tada zastupljena po Vama hvaljenim predsjednikom Tuđmanom!) kao jedna od stranaka supotpisala. Stoga Hrvatska ima pravo a po svome Ustavu i obvezu brinuti se za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer su Hrvati tamo najstariji od tri konstitutivna naroda.
Isto tako Grad Mostar već godinama nema demokratski legitimiranu vlast, jer bošnjačko vodstvo – podupirana i djelomično upravljano iz Ankare – svaku promjenu koja im ne odgovara jednostavno blokira.

Kakav smisao ima dužnost člana Predsjedništva iz redova Hrvata, ako se tu osobu nameće protiv volje tih istih Hrvata? Molimo objasnite širokoj europskoj javnosti to protuslovlje te ovo cinično postupanje predstavnika Europske Unije.

Vaš poticaj za „Kandidatski status Bosne i Hercegovine“ molimo nemojte više ponavljati, ako se ne želite učiniti potpuno smiješnim. Bosna i Hercegovina nije spremna za članstvo u Europskoj Uniji, jer je još daleko od vrijednosti, koje utjelovljuje EU. Bosna i Hercegovina još je država bezakonja, podijeljena u dva dijela: U entitetu „Republika Srpska“, koji je danas izložen jakom srbijanskom i ruskom utjecaju, Srbi su etničko čišćenje gotovo potpuno proveli tijekom rata 1992-95 i sada zadržavaju to stanje. U entitetu „Federacija Bosne i Hercegovine“, gdje na žalost i Erdogan upravlja procesima, masivno se prakticira potiskivanje neželjenih hrvatskih sugrađana od Bošnjaka (Muslimana) zu pomoć represije te krađe identiteta. Tamo džamije, koje financiraju Turska te arapske zemlje, niču iz zemlje poput gljiva, a tvornice, gospodarski objekti i infrastruktura se zanemaruju. Zemlju se islamizira, a politička Europa to samo nezainteresirano promatra. Neka su mjesta poput Maoče  te Bosanske Bojne pretvorena u islamističke centre. Očigledno se priprema sljedeći ratni sukob. Danas su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedino vezivo tkivo, koje ovu zemlju drži od ponovnog raspada.

Nerazumljivo nam je kako to Vi ne razumijete, iako vrlo uzdržani i prema Muslimanima prijateljski nastrojeni njemački mediji o tome otvoreno izvješćuju: „U bosanskoj zabiti Islamska država regrutira svoje ratnike“.

Kardinal Puljić, nadbiskup sarajevski, često citira staru grožnju veleposlanika jedne poznate europske nuklearne sile: „Vi Hrvati morate se ili asimilirati ili nestati iz Bosne i Hercegovine.“ Nije teško taj diplomatski izraz pripisati jednoj europskoj državi. Takav cinizam preostalih 27 država ne bi smjele prihvatiti te bi morale aktivno djelovati protiv toga.

Ostaje nam nejasno, za što se Vi zapravo zalažete. Trebaju svi Hrvati pristupiti salafistima, prijeći na islam ili možda čak postati zloglasnim janjičarima? Želite li prostor „Republike Srpske“ zauvijek prepustiti četnicima, koji su već jednom počinili genocid?

Trebali biste znati da je Željko Komšić najprije iz svog ureda člana Predsjedništva BiH uklonio zastavu hrvatskog naroda te postavio portret Josipa Broza Tita, bivšeg jugoslavenskoga diktatora i masovnog ubojice. Kao što je poznato, Titov krvavi trag dopire duboko u Njemačku, gdje je na njegovu zapovijed do 1989. bestijalno umoreno 37 hrvatskih iseljenika (pravomoćno utvrdeno po Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, 7 St 5/14 (2)) te se njegovo ime s pravom nalazi na popisu 10 najvećih zločinaca u svjetskoj povijesti.

I naposljetku: kako možemo shvatiti Vašu potporu za političara, koji nogama gazi ne samo presudu Europskoga suda za ljudska prava o Izbornome zakonu u Bosni i Hercegovini, nego i presudu njemačkog suda o zločinačkome karakteru komunističke Jugoslavije?

Molim testirajte taj tobožnji demokratski svjetonazor Željka Komšića, zahtijevajte od njega neka za Hrvate u Bosni i Hercegovini nedvosmisleno zatraži ista ljudska prava te isto sudjelovanje u vlasti, kao što npr. ima njemačka manjina u Belgiji.

Mi nemamo niti najmanju sumnju, kako će Vam Komšić odgovoriti, te od Vas žurno očekujemo da se više zauzmete za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Molimo zapriječite svaku potporu Željku Komšiću, jer on nije izabran od hrvatskog naroda te je ostatak terorističke, komunističke Jugoslavije, koja je nesmiljeno progonila Hrvate. Pomognite Visokom predstavniku da se opet uspostave ljudska prava te nepovredivost ljudskog dostojanstva u Bosni i Hercegovini, i to za sva tri konstitutivna naroda bez iznimke, a ne samo za Srbe i Bošnjake.

Rado bismo čuli od Vas u ovoj stvari.

Sa štovanjem,

Dr Josip Stjepandić

foto: Die Welt

Komentari

Continue Reading

Josip dr. Stjepandić

Kako mentalni ‘hrvatski’ jugokomunisti pljuju po RH u Njemačkoj, a naši diplomati spavaju

Published

on

Nevjerojatna zloća, s jedne strane osobe koja mrzi Hrvatsku, a još gore uredništva, koje ju ne može smisliti. Tako bi se dao okarakterizirati članak izvjesne Ivane Sajko u Die Zeitu, na koji odgovara naš suradnik dr. Josip Stjepandić (kad već ne rade oni, koji su za to plaćeni – diplomati)

Štovani dame i gospodo,

Isto onako kako je površna kolumna „Pogrješna nacionalnost“ autorice Ivane Sajko (u Die Zeitu), tako je i Vaše uredništvo dodalo traljavi uvod. Tu se govori o stotinama tisuća, koji napuštaju Hrvatsku, jer su diskriminirani kao srpska manjina.

Besmislica, jer je po posljednjem popisu stanovništva iz godine 2011. u Hrvatskoj bilo cijelih 186.633 stanovnika srpske nacionalnosti, što je bilo 4,36 posto ukupnog stanovništva, od njih ionako polovica žive izvan Hrvatske, u kojoj su prijavljeni samo zbog financijskih pogodnosti. Ova manjina doista kopni, brže nego ukupno stanovništvo, jer je u prosjeku stara  67 godina. Stoga je posjet liječniku poput puta oko svijeta, a o iseljavanju se može govoriti samo u smjeru sljedećeg groblja.

Veseli me da je Vaše uredništvo makar uočilo ovu besmislicu pa ste uvod promijenili od jučerašnje subote na današnju nedjelju.

Kako je doslo do toga?

Srbija kao domovina modernog nacizma vodila je agresivni rat u razdoblju 1991-95 protiv Hrvatske, što je na zahtjev Hrvatske dokazano po stalnome Međunarodnome sudu (Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia), Judgment, I.C.J. Reports 2015, p. 3) da je Srbija izvrsila djela genocida (s. Absatz 295: „…The Court thus finds that it has been proved by conclusive evidence that killings of members of the protected group, as defined above (see paragraph 205), were committed, and that the actus reus of genocide specified in Article II (a) of the Convention has therefore been established…”).

Srbija je taj rat na koncu izgubila. Srbi koji su do tada živjeli u Hrvatskoj većinom su napustili Hrvatsku jer nisu htjeli priznati hrvatsku vlast.

Srbija pak nije bila poražena, nego od tada pokušava svoje ekspanzinističke težnje ostvariti drugim sredstvima kao “balkanski žandarm”.

Ratne rane su još uvijek duboke u Hrvatskoj, jer mnogi raspirivači rata poput srpskog predsjednika Vučića, kojemu se u Berlinu podastire crveni tepih, te ratni zločinci poput Vučićeva ranijeg šefa Šešelja, i dalje tjeraju po svome te Hrvatsku koriste makar kao poligon za propagadnu. Pritom im pomažu s jedne strane ekstremni pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj, predvođeni Miloradom Pupovcem, kao i s druge strane preostali mentalni  Jugoslaveni u Hrvatskoj, obožavatelji bivšeg komunističkog diktatora Tita, koji jednostavno ne podnose Hrvatsku te stoga tako ružno o njoj govore. Slobodna, neovisna Hrvatska je suprotnost Jugoslaviji, a vrijedi i obrnuto.

U tu drugu skupinu mentalnih Jugoslavena spada očigledno Vaša kolumnistica. Da je imalo objektivna, onda ne bi bila sakrila mnoge činjenice, koje znade svaki insajder.

Skandalozni redatelj Oliver Frljić odstranjen je u međuvremenu s nekoliko europskih kazališta (Austrija, Srbija, Poljska) te tamo više nije dobro došao. Među njegove najveće domete spada scena, u kojoj “Isus” silazi s križa te siluje jednu muslimanku, pri čemu je Frljić izvrijeđao pripadnike dvije svjetske religije odjednom. On može biti sretan, da za dobijanje hrvatskog državljanstva ne treba nikakva izjava o lojalnosti, jer bi ga inače već bio izgubio te bio protjeran u svoju izvornu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Frljić kao fanatični “Jugoslaven” između ostalog osporava postojanje hrvatskog jezika te s time u Hrvatskoj nailazi na negodovanje i otpor.

U tragičnome slučaju Aleksandre Zec naime nedostaje motiv, da bi se taj teški zločin osvijetlio u ispravnome svjetlu. Mihajlo Zec, njezin otac, radio je u hrvatskome Saboru, ali je špijunirao za neprijateljsku stranu (Srbiju) u ratu 1991. godine. Naposljetku je bio uhvaćen na djelu, te na licu mjesta likvidiran. Njegova supruga i kći bile su svjedoci njegova ubojstva, pa su ih četvorica počinitelja uzeli sa sobom te umorili. Počinitelji nisu bili kažnjeni za taj očigledni zločin u vihoru rata 1991. godine zbog proceduralne pogrješke, ali su kasnije bili kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama za druge zločine. Ni u jednom trenutku nisu bili ugledni građani! Aleksandrina majka Marija bila je Hrvatica, Aleksandra je bila rođena i odrasla u Zagrebu. Utoliko je u najmanju ruku upitno govoriti o djevojčici srpske nacionalnosti te o zločinu na nacionalnoj osnovi. Da ne govorimo o mnogobrojnoj djeci žrtvama gore navedenih genocidnih radnji od strane Srbije.

Poput tipične Jugoslavenke Vaša kolumnistica napada pjevača Marka Perkovića Thompsona, kojeg svrstava “ekstremno desno”. Želi li ona time izraziti da su njegovi prijatelji, nogometne zvijezde, koji novac zarađuju u međunarodnim momčadima širom Europe poput Njemačke, isto tako “ekstremno desno”? Marko Perković Thompson je kao bivši ratnik vrlo popularan u populaciji ratnih stradalnika, koja u Hrvatskoj čini oko polovicu stanovništva. Njegove pjesme izražavaju ljubav prema domovini, vjeri, obitelji i ženi. Sve što mentalni Jugoslaveni mrze!

Naposljetku Vaša kolumnistica se uzrujava da bi mandati predstavnika srpske manjine mogli biti smanjeni. Kao ni u jednoj drugoj zemlji, predstavnici manjina diktiraju političko događanje u Hrvatskoj i time destabiliziraju zemlju, time što postavljaju ucjenjivačke zahtjeve te većinu degradiraju na političku manjinu. Jasno je da to ne može dugo funkcionirati, sviđalo se to gđi Sajko ili ne.

Vaša kolumnistica posve očigledno prezire svoju staru domovinu. Lijepo bi bilo, kad bi uredništvo ovih novina to primilo na znanje te ju predstavilo kao jugoslavensku autoricu. Nasuprot principima ove kolumne, da kolumnistice ne zastupaju nikakvu ideologiju, gđa Sajko ismijava Hrvatsku s pozicije titoizma. To je ideologija, koja je skrivila oko milijun ljudskih žrtava te više milijuna teroriziranih podanika, u koje je spadao i potpisnik ove replike. Ostaje nejasno, zašto uredništvo to dopušta te jednostavno ne zamoli gđu Sajko nek svoju omraženu staru domovinu izbriše iz svog sjećanja. U Njemačkoj imate mnogo drugih autorica, koje bi mogle pisati o događajima u Hrvatskoj, a da pritom ne budu tako vulgarne.

Dr. Josip Stjepandić

Oleanderweg 25

64625 Bensheim

 

Komentari

Continue Reading

Josip dr. Stjepandić

Odlučnost za obranu slobode i dostojanstva daje ugroženom narodu više snage nego što volja za dominacijom daje agresoru

Published

on

Još jedno pismo koje je uputio dr Josip Stjepandić, ovaj put njemačkom konzervativnom mediju FAZ, braneći istinu u Hrvatskoj, od laži nametnutih od hrvatske i njemačke antife. Posao, koji je trebala napraviti hrvatska diplomacija, na čelu s YU diplomatom Krnićem, koji bi tada trebao radit protiv sebe…

Štovani dame i gospodo,

Još uvijek moram u nevjerici trljati oči zbog članka „Proslava s perjanicom mržnje“ (“Feiern mit dem Barden des Hasses) autora Michael-a Martens-a, jer mi je teško povjerovati da je FAZ (Frankfurter Allgemeine Zeitung) uopće objavio ovu nakupinu antifa ideja kao svoj prilog. Rječnik („desno radikalni vucibatina i zagovornik fašizma“, „perjanica mržnje“) također odgovara komunističkome borbenom glasilu.

Vaš autor površno niže podatke, koje je negdje našao, bez ikakve analize ili pojačava bombastične izjave, koje je netko iznio o Hrvatskoj. Kao meta služi prvenstveno glazbenik Marko Perković Thompson. Da je autor bio malo marljiviji, mogao je odmah naći što njemačka Služba za zaštitu ustavnog poretka misli o Perkoviću: „Nacionalno-konzervativnim tekstovima naziva policija ono što Thompson, koji pjeva na hrvatskome, ima u repertoaru.“

U kući FAZ svojedobno je radio intimni poznavatelj Hrvatske po imenu Johann Georg Reißmüller, bivši izdavač, koji je u svojoj knjizi „Rat pred našim kućnim vratima: Pozadina hrvatske tragedije“ (4. listopada 1991) na stranicama 163 – 165 napisao: „…Protiv srpskog ratnog stroja Hrvati se odupiru s iznenađujućom izdržljivošću. Podnosili su jedan vojni poraz iza drugog, ali se nisu dali obeshrabriti… Odlučnost za obranu slobode i dostojanstva daje ugroženom narodu više snage nego što volja za dominacijom daje agresoru…I nitko ne bi smio vjerovati da će hrvatski narod pokleknuti pred srpskom silom…“

U to vrijeme Marko Perković bio je jedan od tih ugroženih branitelja, koji je s 50 godina starom puškom marke Thompson ratovao protiv srpskih tenkova. Današnje nogometne zvijezde Modrić, Perišić, Lovren und Mandžukić bili su djeca rata, koja su strahovala za svoje očeve, suborce od Marka Perkovića.

Onda je Perković otkrio svoj glazbeni talent i skladao pjesmu „Bojna Čavoglave“

koja je donosila posebno ohrabrenje za njegove suborce. Ovdje imate cijeli tekst:

“Za Dom – spremni

U Zagori na izvoru rijeke Čikole

Stala braća da obrane naše domove

Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi

Nećete u Čavoglave dok smo živi mi

Puče tomson, kalašnjikov a i zbrojevko

Baci bombu, goni bandu preko izvora

Korak naprijed, puška gotov s’, siju pjesmu svi

Za dom braćo, za slobodu, borimo se mi

Čujte srpski dobrovoljci bando četnici

Stići će vas naša ruka i u Srbiji

Stići će vas Božja pravda to već svatko zno

Sudit će vam bojovnici iz Čavoglava

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije:

Nećete u Čavoglave, niste ni prije!

Oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava

Hrvatska vam zaboravit neće nikada”

Već na prvi pogled vidi se da se citirana izjava Reißmüller-a jedva razlikuje od temeljne poruke „Bojne Čavoglave“. Domoljublje, hrabrost, požrtvovnost – niti atoma fašizma i mržnje.

Novinar FAZ-a morao bi znati takve stvari, prije nego li nekoga naslijepo optuži. Onda bi bilo jasno što povezuje Marka Perkovića, izbornika Dalića i njegove igrače: uspomene na razdoblje hrvatske tragedije, koja je  „iznenađujućom izdržljivošću“ bila pretvorena u pobjedu.

Svaka sličnost s današnjom hrvatskom nogometnom reprezentacijom je naravno posve slučajna.

Sa zlobnim autorima, koji izokrenu svaku rečenicu, Marko Perković obračunao se na svoj način u svojoj pjesmi „Dobrodošli“ iz 2013:

„Dobrodošli prijatelji moji

hvala Bogu opet smo se sreli

čisto srce nikog se ne boji

makar su nas ušutkati htjeli

Naše pjesme tuku sa svih strana

o kom pišu glava mu se traži

po metodi jugokomunista

tri put slaži, istina ne važi…”

Ostaje nada, da će vaši dopisnici iz jugoistočne Europe ubuduće češće tražiti savjet od J.G. Reißmüller-a, kojem ovim putem želim dobro zdravlje!

Sa štovanjem

Dr. Josip Stjepandić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno