Connect with us

Kultura i vjera

AKADEMIK ČIĆ: ‘Svi elementi Antikristovog državnog uređenja počeli su se ostvarivati – vlast je pala u ruke Sotone!’

Objavljeno

- datum

‘USPON I PAD ZAPADA’: PRESUDNA VREMENA ZA HRVATSKU    Ovako prezentiranu istinu o svijetu, teško ćete čuti igdje drugdje! 

Jedan od jačih (ako ne i najjači) hrvatskih, katoličkih intelektualaca, akademik s tri fakulteta, objavljenih preko tisuću članaka i preko 10 knjiga, Emil Čić dao nam je do sada najopširniji intervju u kojemu je fantastično opisao stvarno stanje svijeta u kojemu se nalazimo! Pomalo proročki, ali vrlo stvaran razgovor tražili smo od akademika Čića nakon što je nedavno izdao knjigu na kojoj je radio 8 godina a koja je zapravo nevjerojatna. Knjiga se zove ‘Uspon i pad Zapada’ i zapravo, to je djelo jedno od vrijednijih na europskoj ‘filozofsko-povijesno-književnoj’ sceni, jer unutar knjige je sazdano svo znanje koje nam je potrebno da bi razumjeli povijest, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i Europe!

Kroz razgovor s gospodinom Čićom saznajete ono što nećete saznati nigdje drugdje, a to je brutalna istina o odlučnim vremenima u kojima se nalazimo, te o svemu što moramo učiniti da bi kao narod preživjeli budućnost!

Vaša najnovija knjiga “USPON I PAD ZAPADA” koja je izašla prije mjesec dana, daje, kako to sami u predgovoru kažete, katoličku paradigmu stvarnosti u ovim odlučnim vremenima, a koja se ne može shvatiti bez filozofije povijesti, tj. višeg metafizičkog uvida. Objasnite nam za početak zašto su ovo odlučna vremena i zašto nam samo kristocentrična filozofija povijesti može dati odgovore na uzroke nevolje sadašnjeg trenutka zapadne civilizacije, ali i o njenoj budućnosti?

Ovo su odlučna vremena iz mnogo razloga: masovni otpad od katoličke vjere odredio je sudbinu mnogih naroda u sadašnjosti, odredit će i njihovu skoru budućnost. Naime, duhovni pad bivših kršćana skida s njih i Božju duhovnu zaštitu, ovo pak ima utjecaj na cvjetanje idejnih, ekonomskih i političkih posljedica u Europi i cijelom svijetu. Već smo na mnogim portalima u Domovini i svijetu mogli pročitati kako Sjedinjene Države Amerike u svijetu vode multidimenzionalni Treći svjetski rat i da se ostvaruje Novi svjetski poredak, koji se ne temelji na kršćanstvu i Kristu, već na nekakvoj sintezi svih religija. O tome su napisane i stotine, ako ne i tisuće znanstveno argumentiranih knjiga. To znači da će se stupanj razaranja kršćanske kulture i civilizacije pojačati i da će krajnji ishod biti termonuklearni rat, kao krajnja posljedica porasta zloduha u povijesti i kao kazna za grijehe svijeta.

Krist je središte i temelj katoličke povijesti filozofije, oko Njega se sve kreće, svojom pojavom u povijesti, On je pokretač promjena u povijesti, koje bi bile nezamislive da Krist nije bio uosobljeni Bog. Tko je danas sposoban osnovati bilo koji pokret koji bi pozitivno mijenjao svijet? Koja je religija prije i nakon kršćanstva pozitivno mijenjala svijet? Niti jedna. A Krist je pokrenuo Bliski Istok i Europu, a potom i ostale kontinente, iako svi nisu pokršteni. Koja je civilizacija toliko procvjetala kao što je to slučaj s europskom civilizacijom, koja to zahvaljuje temeljima katoličke vjere? Europljani danas nemaju pojma o tome da su njihovi korijeni kulturnog i tehničkog razvoja prvenstveno kršćanski, a ne grčko-rimski, iako i te civilizacije nisu bile bez određenih filozofsko-političkih utjecaja. Europljani su dospjeli do stanja duhovne i mentalne zaostalosti i zato nisu sposobni doprijeti do dubine povezanosti Krista i razvoja vlastite kulture i civilizacije, pa i vlastite vjerske sudbine. Ovo su odlučne godine zbog toga što će se u kratkom vremenu dogoditi dramatične promjene sloma državnih ekonomija, proširenje ratova, a visoko je vjerojatan i nuklearni rat. Uzroke svemu tome objašnjava moja knjiga: od pokrštenja do otpadništva Zapada.

Vaša knjiga je jako slojevita, plod je promišljanja i znanstvenog truda kroz više od osam godina, trud oko istine iziskuje pravo herojstvo, borbu sa stereotipima demokracije koja može biti jako opasna. Kakva je današnja sudbina katoličkog intelektualca?

Mi živimo u vremenu mafijaških klanova stranaka na vlasti, što je vaš tiskani “7Dnevno” od 17. srpnja izvrsno dokazao u intervjuima i komentarima. Dakle, demokracija u kojoj živimo vlast je najgoreg modela prijetvornog ološa, ohlokracije (vlast najgorih), kako je rekao filozof Berdjajev, koji na raspolaganju imaju ostatke UDBA-e, koja je i prije bila kriminalna organizacija, a sada je samo dobila prenamjenu s drugačijim zadatcima. Mi živimo u postkršćanskom društvu u kojem su komunisti u Hrvatskoj poprilično razorili svetu Katoličku Crkvu, pobivši prethodno oko 600 – 800 svećenika, nakon čega su vrbovali agente u toj istoj Crkvi, stvarajući svećenička “udruženja” protiv kojih se borio Sv. Stepinac, dok je u isto vrijeme masonerija u svoje redove uvlačila slojeve svećenstva: pogledajte samo koliko ih legalno ima u “Družbi braće hrvatskog zmaja”, koju je analitički do kosti ogolio autor članaka na Croative.net od 20. srpnja. U uvjetima masoniziranog antikatoličkog duhovnog ustroja katolički intelektualac koji brani i zastupa izvorna načela katoličke doktrine nigdje nije priman bez izvjesne rezerve: svi se pretvaraju i glumataju da su dobri katolici, filozof govori istinu, a za istinu se nitko ne želi boriti. Katolički duhovni i državni ustroj je teokracija, a Crkva se više ne bori za svoj ideal teokracije: spojiti Božje i državno postalo je neprovedivo, jer u svijetu zla katolištvo se bori za goli opstanak.

Što se tiče materijalne strane, katolički intelektualac je guran na dno egzistencije, jer masonska vlast ne stimulira kreativnost, već gleda kako da uguši svaku slobodnu misao, slobodnog intelektualca, da bi narodne mase mogla pretvoriti u roblje i zadržati ih u statusu roblja, bez izvorne narodne inteligencije, koja predstavlja narod. U sustavu ovrha, koji je izvrsno koncipiran način uništenja cijele privrede, svakog pojedinca i cijelog hrvatskog naroda, savršeno se provodi samovolja, pa se čak krše propisi i zakoni: i mene su dohvatili zloporabom zakona o ovrhama i upravo su mi blokirali sve prihode s ciljem egzistencijalnog uništenja (kao što rade i svem narodu). S tom razlikom da protuhrvatsko zakonodavstvo i vlast ima ljude koji strogo prate sve one koji razumiju što se događa u politici, pa im specijalno nastoje otrovati život svim vrstama šteta. U mom slučaju zloupotrijebili su zakon o ovrsi na prihode na nekoliko načina: prvo na taj način da su izvukli stari dug, koji je bio plaćen i pretvorili su ga u novi dug koji treba platiti. Naime, kada sam prije kojih četiri godine platio porez, na vratu mi je bio dug pred ovrhu od oko 36,000,oo kuna, koji sam platio. Taj dug bio bi po njima drugi dug po redu uz prethodni, jer kada sam poreznog činovnika pitao dugujem li još nešto, odgovorio je da je sve riješeno. A onda su me nakon tri i pol godine iznova počeli progoniti, sa navodnim prvim dugom i kada sam se žalio na zastaru duga donijeli su zbrkanu odluku u kojoj po konačnoj formulaciji ništa nisam dužan, a onda (u istom dokumentu) i dodatnu formulaciju da sam dužan. Takvo zbrkano rješenje o ovrsi nužno predstavlja oslobođenje od bilo kakvog duga i odvjetnici su mi potvrdili da je to tako, no kako se kod nas ne poštuju nikakvi zakoni, žalba nije uvažena, a kako sam ja vlasti svojim nastupima jako “omilio”, jasno je da su kontrolori mojih javnih nastupa tražili načina kako da me oštete i odlučili su to učiniti putem financijskog progona.

Jasno je da moj status u ideološki jasno profiliranom antikristovom državnom uređenju, nakon svih mojih pisanja, ne može biti sjajan i da ja kao kršćanin i svjesni hrvatski intelektualac moram prihvatiti maltretiranja i najniži status u društvu, jer to je uostalom uvijek bila sudbina katolika.

Vi ste, uz ostalo, muzikolog po profesiji. U knjizi se spominje i demonska snaga glazbe. U staroj Grčkoj su navodno postojali tonaliteti koji se nisu smjeli upotrebljavati, jer kvare mladež. Kolika je moć manipulacije preko glazbe, ali i umjetnosti općenito?

>> (VIDEO) HORROR: Kontrola uma izmjenom glazbene frekvencije?!

Temelj grčke filozofije počinje s Pitagorom i njegovim mjerenjem glazbenih žica: u grčkim gimnazijama pitomci su po završetku bili nazivani “musicos”, obrazovani u duhu božice Muze. Svaka grčka pokrajina imala je svoj tonalitet, pa smo po grčkim pokrajinama dobili nazive ljestvica – jonska, dorska, eolska, lidijska, eolska itd. Grci su proučavali utjecaj tih ljestvica i skladanih melodija, pa su zaključili da glazba može oblikovati dušu, ali i proizvesti razorna raspoloženja. Stoga su sugerirali nadzor nad glazbom. Moć glazbe je ogromna: ona se ne obraća umu već podsvijesti, srcu čovjeka, pa ako čovjek nije dobro odgojeno biće glazba može razoriti njegov nervni i duševni sustav. U psihijatriji postoji disciplina koja se zove muzikoterapija i muzikoterapeuti/psihijatri imaju čak i svoje kongrese, a na jednom takvom kongresu sam i ja sudjelovao i čitao referat, na poziv jednog našeg čuvenog psihijatra, koji čita moje radove o glazbi i cijeni moju glazbenu djelatnost. Nema nikakve dvojbe da je glazba ključni element ustroja, ili rastroja društva, jer neposredno utječe na podsvijest društva: u svojoj knjizi “Hrvatska glazba i glazbenici” naveo sam da su već mudri Stari Kinezi prije par tisuća godina u svojoj prvoj enciklopediji naveli da propadaju oni narodi i države koji slušaju nećudorednu glazbu. U tzv. “modernom” društvu tehno – glazbu, i razne oblike rock – glazbe trebalo bi zabraniti, jer je priroda tog zvuka divljačka, ritamski zaglupljujuća i duševno opasna, o čemu je lijepi broj spisa i knjiga objavio i bivši Papa Benedikt XVI., koji je izvrstan glazbenik i teoretičar glazbe. Budući da liberalizam zloupotrebljava glazbu za nadzor masa, stručna riječ ne može doći do izražaja i sve do pada sotonske prirode demokracije ništa se ne će moći promijeniti, dakle, sve dok taj demonski sustav ne propadne.

Zanimljiva je Vaša misao o komunizmu kao o idealnom društvu za bogatu elitu tj, urotu bogatih naspram svih ostalih, zvuči kao oksimoron, ali daje odgovor na crvenu nit koja se provlači od 68. do Obame. Objasnite nam to pobliže?

Još u prvoj polovici XIX. st. španjolski filozof povijesti Juan Donoso Cortes lijepo je objasnio da su tzv. “narodne revolucije” u pravilu plod novca privilegiranih klasa, čiji tribuni manipuliraju masama. Također je, kao visoki španjolski diplomat, iz obavještajnih izvora znao i naveo da iza svih ljevičarskih revolucija već u njegovu vremenu stoji – Britanski Imperij. On je predvidio anarhističko državno uređenje (komunizam) u kojem će biti provedena najužasnija i najkrvavija diktatura kakvu svijet nije vidio. A tko je projektirao komunizam? Masonski liberalizam! Komunizam je rođen i stvoren u Britaniji, a podržan i u Americi: britanska vladajuća masonska klasa uvidjela je da je komunizam najbrži put do uništenja i ovladavanja kršćanskim društvom i to je bio razlog za financiranje svih ekstremnih ljevičarskih pokreta i tim pitanjem su se pozabavili ozbiljni povjesničari (poput npr. R. Eppersona, ili C. Quigleya), koje najgluplji među ljudima nazivaju “teoretičarima urota”, jer je to njihova samoobrana od intelektualne obaveze da se politički odnosi temeljito prostudiraju – na najdubljoj razini. Najlakše je vjerovati da se o svemu možemo dogovoriti i da ne postoji politički plan, koji će izigrati sve dogovore.

Konačno u knjizi “Partijsko zlato” ruski KGBovac, pod pseudonimom Igor Bunič, među ostalim, opisuje i partijske zabave boljševika na kojima ovi dolaze odjeveni u otmjenu odjeću one građanske klase koju su pogubili i tako se stvorila nova i lažna elita, umjesto one odgojene i prave. Kako je to lijepo opisano u tiskanom izdanju “7Dnevno” i kod nas mi vidimo da je neprovođenje lustracije u Hrvatskoj dovelo do toga da lažna komunistička elita na sva radna mjesta dovodi svoje potomke, dok je prirodna konkurencija najsposobnijih u društvu u cijelosti onemogućena i isključena: dakle, komunizam je nedjelo bogatih i on stvara novu lažnu elitu u osvojenim zemljama, u kojima komunistički tajkuni/bogatuni i dalje održavaju svoje privilegije i vladaju prethodno podjarmljenom nacijom, a u suradnji s britanskom masonerijom, koja im je sve to omogućila – dok i njih prvom prilikom netko ne pomete.

Započeo je trend ukidanja gotovine. Svaki čovjek na ovom planetu je i radnik i treba dobiti zasluženu plaću. Gospodar njegove plaće postaje banka, koja vrti virtualni novac. Možemo li reći s pravom da počinje novo robovlasničko društvo u koje ljudi ulaze čak dobrovoljno?

Pa, stvarno smo već ušli u robovlasničko društvo, jer banke su postali virtualni gospodari čovjeka, pa se o nekoj kršćanskoj solidarnosti i uzajamnim obzirima propisanim od evanđelja uopće ne može govoriti. Bankarski sustav vladavine nad čovjekom je protukršćanski sustav, to je ozakonjenje zločinačkog sustava u kojem monetarne službe, koje su u normalnom društvu pomoćne i sporedne službe tog ljudskog društva, zahvaljujući korupciji političara koje provode bankari (o čemu imamo brojne afere po novinama, kad se nešto otkrije), predstavljaju stvarnu vlast nad životima. U katoličkoj vjeri kamatarenje je bilo zabranjeno i pripadalo je u velike grijehe. Danas o tome nema ni riječi. Umjesto da bude sredstvo novac je postao roba koja se naplaćuje zločinačkom kamatom! Bankari su ti koji odlučuju u koje će projekte ulagati, a to bi trebali činiti najbolji ljudi u naciji, uz podršku političara: političari cijelu državu zadužuju kod bankara umjesto da se bankari zadužuju kod države i traže dozvole za ulaganja koja ne bi bila u suprotnosti s interesima nacije i države, bankari odlučuju o tome hoće li novac biti virtualan ili papirni, a u stvarnosti država je ta koja bi im morala postaviti ograničenja radi zaštite sustava i sprječavanja isteka kapitala iz države. Zahvaljujući svemoći bankara preko noći bilo koja država može bankrotirati, može biti ispražnjena od SVIH novčanih sredstava i ta sredstva naprosto mogu preseliti u neprijateljsku državu, jer političari kao pijuni bankara uopće ne vode računa o nacionalnoj sigurnosti: nacionalna sigurnost prepuštena je neodgovornim pojedincima, koji su šefovi banaka. Amerika je već bankrotirana zemlja, njezin novac je bezvrijedan papir, ali zahvaljujući raznim lažnim transferima, nafti, ratnim pljačkama zemlje poput nekad bogate Libije itd, te lažnim pokrićima vrijednosti novca – nepostojeći kapital stalno dobiva virtualna pokrića.

Što se tiče najavljivane provedbe potpune virtualnosti novca, to je ona opasna situacija u kojoj politički i vjerski nepodobna osoba više ne će moći ni trgovati ni kupovati, jer će u diktaturi nepodobnima biti nemoguće da posjeduju virtualni novac, a papirni (kao zaštita osobne slobode) više ne će postojati. Najgore od svega je to da će se za posjed virtualnog novca morati biti čipiran poput stoke na nekoj farmi, a to čipiranje ne će značiti samo kontrolu nad prihodima i političkom podobnošću osobe, već će značiti i nadzor na mislima, voljom i duhom osobe. To je onaj čuveni zagonetni “žig zvijeri”, kojeg nam je Bog najavio po Objavi/Apokalipsi po Sv. Ivanu.

Otkud tolika neosviještenost još uvijek kršćanskog Zapada u pogledu manipulacije korumpirane manjine političara, institucija i intelektualaca?

Tragedija Zapada je utemeljena na cijelom nizu vjerskih slomova, a posebice na gubitku svjetskog rata centralnih sila 1918. g. Tijekom i nakon II. svjetskog rata komunisti su vrlo pažljivo poklali sve istaknute svećenike i istaknute katoličke intelektualce, posebno u Hrvatskoj, a masonerija je medijima i političkim djelovanjima kroz cijelo XX. st. gušila Katoličku Crkvu sve dok ju konačno nije i ugušila tj. ušutkala i navela na suradnju pod nedopustivim uvjetima. Tko u Crkvi danas ustrajno i žestoko prosvjeduje protiv civilizacije pederastije? Malo tko, umjesto da cijela Crkva neprekidno urgira i oštro prosvjeduje radi pederskih parada i drugih strahota. Crkva je ugušena, a pod utjecajem “modernista” ona je i izmijenila neke svoje tvrde stavove prema ljevici, koja je uvijek bila masonska. To govori samo za sebe. Vjernike masovno više nema tko obavještavati i usmjeravati kako da djeluju. Ono što se čini je sve nekako mlako i sramežljivo, ili uliznički, tako da se ne može govoriti o pravom duhovnom vodstvu Crkve Božje. Ima li Crkva Katoličku Stranku koja bi se baš tako zvala da zastupa pravu katoličku državu? Nema! Nema niti u jednoj državi! To je znakovito! Zašto? Zato jer se vrh predao “demokratskoj” stihiji, očekuje nešto odozdo, “demokratski”, od naroda. A koja je armija dobila rat bez generala, koji joj zapovijeda? Mase treba voditi, one ništa ne će postići same od sebe. Crkva je pobjegla od odgovornosti pred Bogom, pobjegla je od vodstva, a kada nešto i napravi to je neki truli kompromis s demokratskom masonerijom. Tako se ne dolazi do izgradnje katoličkog društva, kakvo je ono bilo skoro dvije tisuće godina.

Koja je uloga kršćanina u ovim odlučujućim vremenima, pasivno promatrati dok se ne izvrši Božja volja, ili je svaki kršteni, kako i sami u knjizi kažete, krštenjem pozvan na mesijanstvo?

Kršćani se moraju organizirati i, kad sve zataji moraju preuzeti, da tako kažem, svećeničku odgovornost. Kada je masonerija u Meksiku počela provoditi teror nad katoličkom vjerom i cijelim stanovništvom, godine 1926. digao se oslobodilački pokret Kristerosa, koji je masoneriju do 1929. g. porazio, ali je mlakost crkvenog vrha prokockala dobivenu pobjedu, te su masoni nastavili vladati Meksikom do današnjeg dana. Posljedice su razorne: cijeli Meksiko je bačen u najmračniju bijedu. Kada je Crkva od masonerije masovno bila ubijana, spaljivana i progonjena, nakon tanke i sumnjive pobjede Staljinovih komunista na “demokratskim” izborima – u Španjolskoj se digao gen. Francisco Franco, budući svetac Kat. Crkve, koji je odlikovan od Pape Pija XII. Najvišim Odličjem Krista radi uspješnog spašavanja kat. Španjolske. Kada su u tzv. Kraljevini Jugoslaviji srbijanski žandari vršili teror i ubojstva hrvatskog stanovništva, a Srbi izveli pljačku nad cijelom Hrvatskom – u Hrvatskoj se digao Ustaški pokret da im se suprotstavi. Time želim reći da katolici moraju preuzeti odgovornost nad svojom sudbinom, onda kada je crkveno vodstvo zbunjeno, ošamućeno i ne zna što da radi. Povijesni primjeri pokazuju da u nekom trenutku Bog diže herojske katolike koji se ognjem i mačem suprotstavljaju sotoniziranom društvu, a takav primjer imamo već u srednjem vijeku s Ivanom Orleanskom, koju je doslovno vodio sam Bog, kada je kraljevstvo zatajilo, kada je Crkva zakazala. Pred neodgovornim vodstvima i u razbojničkim okolnostima netko mora preuzeti odgovornost i provesti sreću junačku – ali s Božjim blagoslovom. Drugačije ne ide. Američki katolici često ističu izreku “Katolici su rođeni za borbu”, koju je u XIX. st. izrekao Papa Lav XIII. (1810.-1903.). I kada ne ide drugačije mora biti tako.

Uloga UN -a u svijetu je da širi multikulturalnost, New Age i seksualne slobode svih vrsta, bajku o održivom razvoju itd. Na to ga obvezuje Rockefellerova zaklada i ona crvena nit superbogatih, ali što je sa Crkvom u svemu tome sa milijunima katolika? Vidimo već i sada pritiske svijeta na nju, no prema Vašim predviđanjima, što slijedi Crkvi?

Kako smo već iz prethodnih izlaganja uvidjeli – Crkva je samljevena, baš tako kako je to u XIX. st. predvidio i opisao kat. filozof Juan Donos Cortes (+1853.). Ona je uvučena u masonski politički sustav koji ju neprekidno kleveče, napada, infiltrira se u nju i ucjenjuje ju na sve načine. Katolici su u međuvremenu pijani od masonske propagande, kojoj su povjerovali, jer nisu proučavali osobine svoje vjere i ne razlikuju istinu od laži, te uglavnom ne vide i ne razumiju što se događa, ili sve krivo povezuju. Dakle, u ovom trenutku dogodilo se nekoliko stvari: došlo je do dekristijanizacije Europe i svijeta, vjera se razvodnila, istina se zamutila, vlast je pala u ruke sotone i Crkva je svakako pred progonom: pederska civilizacija i Crkva nikako se ne mogu podnositi. Netko tu mora nastradati. Za početak će to biti Crkva, za kraj to će biti pederska civilizacija. Jer, Bog je ipak gospodar povijesti, Crkve, svijeta i svemira.

Što učiniti s podvalama neprijateljskih agentura i negativne promidžbe, kao što se slučaj swastike na splitskom Poljudu?

Zbog toga se ne treba previše uzbuđivati: neprijatelj na sve načine nastoji ocrniti i obezvrijediti katoličku Hrvatsku i pred svjetskom javnošću neprekidno izaziva ideološke zabune o podrijetlu i razlozima hrvatske političke borbe. Masoneriji je vrlo važno da pred kršćanskom svjetskom javnošću Hrvatska izgleda kao ideološki ekstrem, koji nema veze ni s vjerom ni s pravdom, pa stvarajući škandale i kažnjavajući Hrvatsku zbog poljudske swastike Hrvate nastoji izjednačiti sa rasističkom Srbijom, ili ih još prikazati kao nešto gore i od same četničke Srbije. Naime, slaže se mozaik za konačne svjetske obračune, a Hrvatskoj se kroz klevete nastoje oduzeti bilo kakvi budući saveznici u svijetu. No, što god bilo – naša snaga bit će Bog, ukoliko ćemo se u Njega uzdati.

Što bi poručili čitateljima, što je ključno za pronalazak ISTINE, s obzirom na dezinformacije i ‘medijski iskrojenu stvarnost’ u kojoj živimo?

Katolicima bih preporučio da se drže sakramenata i Crkve dok ih još ima. Iako je Bog uvrijeđen sveukupnim stanjem u Crkvi i oko Crkve sakramenti su važeći. To preporučam zato jer Bog prosvjetljuje i vodi svaku dušu, a to može činiti samo putem sakramenata i putem molitve. Zato molite i držite se temeljnih okvira koje vodi Bog. Uz to potrebno je čitati pametne knjige, ali nikako ne knjige ljevičara, jer je to gubitak vremena. Knjige iz povijesti i katoličke filozofije temelj su razumijevanja svijeta u kojem živimo, a Internet i novine tek su pomoćno sredstvo s kojim ćemo moći razumjeti što se događa upravo sada, ali samo pod uvjetom da smo prije toga bili načitani i da smo donekle postali obrazovani, suobličeni istini. Izvan tih okvira pojedincu ništa ne će biti sasvim jasno.

Zrinka Kasapić/izvor: ovdje

Komentari

Komentari

Istaknuto

SENZACIONALNO: U moćnoj Bibliji pronašao recepte za izlječenje svih bolesti! Rak je za njega poput prehlade, a može izliječiti čak i AIDS!

Objavljeno

- datum

Autor

LIJEČNIK ODUŠEVIO SVIJET       A što je sа rаkom, bolestimа srcа, dijаbetesom, Pаrkinsonovom bolešću…? – Vjerujte mi dа se spomenute bolesti rješаvаju brzo, kаo prehlаdа, sаmo аko je pаcijent discipliniran i hoće surađivati. Dr. Richard Schulze postаo je svjetski poznаt liječnik primjenom drevnih i jednostаvnih tehnikа liječenjа koji su još prije 3.500 godinа zаpisаni u Bibliji. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) Mlada Časna odgovorila Dječacima

Objavljeno

- datum

Kontroverzni splitski sastav “Dječaci” naišao je na snažnu prepreku. “Dječaci” su poznati po kontroverznim, uvredljivim i izrugujućim tekstovima koji su prožeti uvredama prema svemu što je domoljubno i religiozno.

Ovog puta na meti našli su se redovnici, točnije časne sestre, kojima su posvetili pjesmu “Mlada časna” i u maniri, pravih “tolerantno-liberalno-urbano-potpuno-politički-neovisnih sastava” napisali prilično degutantan tekst.

No, nisu se nadali da će im “Mlada časna” odgovorit.
Pročitajte prvo tekst Dječaka, a potom odgovor Mlade časne.

Dječaci – Mlada časna:
u razredu si mogla imat bilo koga
treći srednje si izabrala boga
MLADA ČASNA
reću ti nešto šta si već i sama znala
crno ti lijepo stoji al si pretjerala
mlada časna
mateuška je puna al tebe nije briga
jer svaku noć te čeka opet ista stara knjiga
MLADA ČASNA
mlada časna reci mi šta će ti to
mlada časna još nije gotovo
mlada časna ajde s nama van
pusti popa pusti samostan
skini cvike i crnu odoru
nemoj živit život u zatvoru
ti oćeš pomoć ljudima, ti oćeš molit boga
ti oćeš ić u španjolsku i živit bosonoga
MLADA ČASNA
posljednja večera baš je bila slasna
ali ko će oprat suđe, ko će drugi nego časna
MLADA ČASNA
situacija za stolom još je uvik ista
na svetoj stolici za sestru nema mista
YOUNG SISTAA
na zidu imaš sliku na ivana pavla
noćima se budiš opet sanjala si đavla
MLADA ČASNA
kažeš da si dobila poziv prošlo ljeto
zvali su te mnogi al je bilo zauzeto
MLADA ČASNA
srea sam te jutros kad išla si na misu
pita sam te di si, ti si rekla hvaljen Isus
MLADA ČASNA

Odgovor “Mlade časne” Dječacima:

Ej Dječaci Evo i od mene za vas par beatova
Nadam se da neću zasjenit rimu vaših hitova
Ne, neću vas vrijeđat, ne to nije moj đir
Samo vam želim reći da moj poziv nije hir
Pomalo vas žalim jer ne kužite stvar
Da ste u krivu da ću vam argumanata par
Prije nego izabrah Boga, izabra On mene
A kada slijediš svoje srce, sve samo od sebe krene
Žalim svakoga koji misli da u zatvoru živim
Ali ne, zato vas ja ni malo ne krivim
Pitam se ʹko je zarobljen – vi ili ja
Dovoljno se vidi iz pogleda – je li prazan ili sja
Može li se usporedit pijanka i mamurluk sutra
Sa duhovnim bogatstvom što ga primam svakog jutra
Daaa, iz te iste Knjige koja tolʹku snagu ima
Što usporedit se ne može s dva đojina dima
Heeej Dječaci odrastite…
Moʹš odmahnit rukom i reć da nisam normalna da moj pozdrav za tebe je samo fraza formalna Možda koju noć kad zaspim i uspijem sanjat
Ako prestanete vrištat, beštimat i po getu se ganjat
Itekako me za vas sve na Matejuški briga
Boli me kad čujem da vas stišće oko srca veriga
Kad đoja izgori, piće se popije, a šminka razmulja
Pitam se jeste lʹ sretni ilʹ iznutra vas nešto žulja
Spominješ posljednju večeru kažeš da je bila slasna
Zar je nečijim svetinjama rugat se postala baza masna
Lako meni oprat suđe al me brine savjest tvoja
Hoćeš li ikad osjetit nešto od svetoga spokoja
Cili Split je na Lovrincu ali tamo nije kraj
Ima nešto nakon smrti ili propast ili raj
Mogu skinit cvike posudim ti da istinu vidiš
Tad bi promislio dvaput da se sutra ne sitidiš
Samog sebe kad shvatiš da je takav život isprazan
Uvidjet ćeš da je život Božji dar famozan
Zato nemoj ga na ispraznosti tratit
Da ne bi bilo prekasno a lipo si sve moga shvatit
Da si htio da si samo zastao na tren
Pitao sam sebe jesi lʹ prazan i izmoren
Heeej Dječaci odrastite…
Ne, niʹko me ne drži da bi me pustiti trebao
Ljubav me drži, ne našʹo se ko me pokolebao
Znaš li što je Ljubav, ona iskrena prava
S kojom ne može se mirit ni ta tvoja trava
Za ljubavlju čezneš ali na krivom mjestu tražiš
Zašto se konačno zavirit u sebe ne odvažiš
Ti pozivaš mene da izađem van
A ja te izazivam u svoju nutrinu uđi sam
Heeej Dječaci odrastite…
Odoh sad na molitvu – za tebe ću je namjenit
Nadam se da ćeš i ti s Njim koju riječ izmijenit
Ako ti još štogod nije ostalo jasno
Možda se opet sretnemo – zar to ne bi bilo krasno
Prepoznat ćeš me po bilin starkama i monturi
Guštan pričat s Bogom hodajućʹ po balaturi
Heeej Dječaci odrastite…

Pitali smo osobu blisku Mladoj časni, što je ponukalo na ovakav odgovor:

“Dakle, mlada časna je, vidjevši link pjesme na fejsu uz vrlo degutantne i sarkastične komentare, odlučila poslušati o čemu je zapravo riječ… kada ju je poslušala, osjećala je silnu potrebu reći Dječacima kako im nije neka fora u stihove slagat ono što zapravo ne poznaju, a još manje razumiju. Misli da bi im veći izazov bio susret se s kojim mladom časnom te uz kavicu porazgovarat o njezinu odabiru i načinu života, nego napisat nekakav pjesmuljak s vrlo provokativnim idejama koje temelje na nekakvim izvanjskim i posve krivim predodžbama o takvom načinu životu!

Možda je mlada časna nekoć bila dio takva njihova svijeta te uvidjela ispraznost takva načina življenja i onda može govoriti na temelju vlasitita iskustva, ali Dječaci nisu iskusili nešto od duhovnog (za koji ne moraš biti svećenik/časna) života te ne mogu govoriti na temelju toga već samo na temelju vlastitih predrasuda…

Mlada Časna to opisuje riječima Sassje & Remi:

Ne znam šta dalje, pa lijepim i lijepim
i ne znam se izrazit, pa lijepim i lijepim
ni u nečem ostvarit, pa lijepim i lijepim
pa izgradim po’ svijeta od lažnih etiketa“

Zapitajmo se – DO KAD ĆEMO OVO FINANCIRAT?

Veliko hvala Mladoj časni, jer je obranila ono što živi, dala nama primjer i pokazala pravu stranu tolerancije

Napisao/la izvorni članak: J.B.

izvor: gradjanska-akcija-official.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Dostojevski i sotona: Kako su se junaci ruskog pisca borili s đavlom

Objavljeno

- datum

Autor

PROBLEM ZLA I ZLOGA  –  Veliki ruski pisac bio je opsjednut problemom zla u svijetu, ali i ulogom Zloga u životu čovjeka i čovječanstva, piše hrvatski dominikanac, esejist i pjesnik Rajmund Kupareo (1914.-1996.) u ovom prekrasnom tekstu.

Mnogo puta smo čitali i slušali da je F. M. Dostojevskoga strahovito mučio problem zla u svijetu. To je točno. Ali njega je također mučio problem i uloga Zloga (vraga) u životu pojedinog čovjeka i cijelog društva. Nije naša nakana raspravljati u ovom članku o postojanju i naravi vraga. Neka o tome raspravljaju teolozi! Uostalom, za katolike je u tom pogledu važna nauka Crkve, izložena na koncilima, napose na Lateranskom (DS 800) i Tridentinskom (DS 1694, 1611), a da ne spominjemo izjave papa, kao Lava Velikog (DS 291), Inocenta XI. (DS 2241), itd. Sadašnji Sveti Otac već je pet puta govorio o sotoni i njegovu utjecaju u svijetu i Crkvi (osobito u nagovoru od 29. VI. 1972.). Crkva spominje vraga, kao osobu i u svojoj liturgijskoj praksi, napose u obredu krštenja:»Odričete li se sotone i svih njegovih djela… Odričete li se sotone, začetnika i vođe grijeha?« Nema »starog«, klasičnog teologa koji nije smatrao vraga, otpalog anđela, osobom. Dosta je prolistati Index Thomisticus[1] po koje­mu se termin »diabolus« (usp. nr. 24671) nalazi 1281 puta u djelima Tome Akvinskoga. Celestin Tomić napisao je u Bogoslovskoj smotri (1976., br. 3) članak »Zlo, demoni, sotona« i naveo najvažniju suvremenu literaturu. Poznata francuska revija Lumiere et vie posvetila je čitav broj 78. (1966.) problemu pod naslovom »Satan«. Tu su ukratko izneseni svi oblici demonološke problematike: filozofsko-teološki, biblijski, umjetnički (vrag u literaturi, filmu, glazbi), povijesni itd. Kao kuriozitet naveo bih esej književnika Danijela Dragojevića »Druga strana svjetlosti«[2], koji također govori o ulozi vraga u ljudskom životu. Da zlodusi postoje kao zasebna individualna bića, za kršćane je objavljena istina, koja se prihvaća ili ne prihvaća. U ovom članku nastojat ćemo iznijeti mnijenje genijalnog ruskog pisca o tom problemu. On doduše nije napisao nikakvu raspravu o demonologiji, ali osobe njegovih romana izražavaju, bez sumnje, njegovu misao.[3

Govoreći o palom anđelu, najradije se služimo izrazom »vrag«, iako u hrvatskom jeziku imamo sinonime »đavao«, »demon« i »sotona«. Riječ »vrag«, po etimologijskom rječniku Petra Skoka, dolazi od »baltoslav., sveslav. i praslav. ‘vorgr’, danas ‘diabolus’. Prvobitno je značenje u staroslav. = neprijatelj koji ubija«.[4] A to odgovara Kristovim riječima kad kaže za palog anđela da »on bijaše ubojica ljudi od početka« (Iv 8, 44). Termin »sotona« ili »satana« hebrejskog je podrijetla (haschatan), a znači protivnik, dok je »demon« grčkog izvora ehthros (έχϑρός). Demon je u najstarijim vjerovanjima svako nadljudsko biće koje se pojavljuje nenadano čovjeku, u snu ili u pustom predjelu, i straši ga. On je fantastična predodžba iracionalnoga, tjeskobnoga, nepredvidljivoga. Kod starih Grka on označuje genij (duh), dobar ili zao. Razlika između dobrih i zlih demona napuštena je u kršćanskih pisaca prvih vjekova i termin diabolos (διάβολος) ulazi umjesto termina daimonion (δαιμόνιον). Đavao nije više dvoznačan pojam; on je isključivo neprijatelj Božji ili biće koje želi zlo i smrt, to jest uništenje svega što postoji (»duh samouništenja i nepostojanja«, nazvao ga je Dostojevski u Velikom inkvizitoru). Demon ili đavao ima u biblijskoj predaji svoje mjesto u ljestvici bića i povijesti stvaranja, a nije samo neka sila, zla kob, usud, bijes (furor) koji ovlada čovjekom, kao što je to bilo u grčkoj predaji.[5] U Grčko-hrvatskom rječniku Stjepana Senca za glagol diaballo (διαβάλλω) nalazimo sljedeća značenja: potvarati, tužiti, mraziti, razdvajati, varati.[6] Vrag je opisan u Bibliji i kao napasnik, napose u Kristovoj kušnji u pustinji (Lk 4, 1 – 12). Ukratko: vrag ili đavao je onaj koji ubija, razdvaja, napastuje, izvanjski obuzima nekoga, ali ne može ući u skrovište ljudske duše. Toma Akvinski odlučno brani čovjekovu slobodu: »Vrag ne može nikako (nullo modo) navesti čovjeka da nužno griješi.«[7] »Vrag nije uzrok grijeha na izravan i dovoljan način, nego samo ukoliko nago­vara i predlaže nešto poželjno.«[8]»Cijelo unutrašnje djelovanje vraga iz­gleda da se svodi na fantaziju i osjetni nagon.«[9] Moramo dopustiti vragu bar ono što dopuštamo čovjeku: da nagovara, predlaže, vara; da tjelesno i psihički nekoga svlada i muči; da utječe na mišljenje, volju i čuvstva; da napastuje. Doduše, vrag to čini na podmukliji i savršeniji način nego čovjek. Pogledi Dostojevskoga na djelovanje vraga u ljudskom životu imaju mnogo dodirnih točaka s demonološkom mišlju Tome Akvinskoga, kako ćemo vidjeti u ovom članku.

U ovom ćemo se prilogu osvrnuti na tri, po općem mnijenju, najuspjelija romana F. M. Dostojevskoga: Zločin i kazna, Bjesovi i Braća Karamazovi. No to ne znači da i u njegovim drugim romanima i pripovijetkama nema aluzija na djelovanje Zloga, kao što je očigledno npr. u djelima: Zapisi iz mrtvog doma, Poniženi i uvrijeđeni, a napose u pripovijetki Gazdarica. Za našu svrhu, koja se sastoji u tome da pokažemo prisutnost kršćanskog poimanja vraga u spisima F. M. Dostojevskoga, najbolje odgovaraju tri spomenuta romana.

Toma Akvinski kaže: »Vlastita zadaća vraga jest da napastuje.«[10] Njegova je taktika, kao, uostalom, i kod ljudi, da iznese »uvjerljivije« motive, dokaze da bi se počinio neki grešni čin.[11] Ti motivi »ne mogu nužno prisiliti volju na pristanak, ali je mogu prikloniti«.[12] Potrebno je, dakle, usuditi se, odvažiti, pokušati!

– Dokučio sam onda, Sonja – nastavi Raskoljnikov zanosno – da vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da je uzme. Radi se samo o jednom: treba se samo usuditi! U meni se onda pojavila jedna misao, prvi put u životu, a tu misao nije nitko nikad zamislio prije mene! Nitko! Sinulo mi je odjedanput, jasno kao sunce, kako se još nitko nije dosad usudio i ne usuđuje se da prolazeći kraj sve te besmislice, zgrabi naprosto sve za rep i strese do đavola! Ja… ja sam jedino želio da se odvažim (podcrtano u prijevodu!) i ubio sam… ja sam jedino želio da se odvažim. Sonja, to je razlog svemu!

– Oh, šutite, šutite! – cikne Sonja i pljesne rukama. – Vi ste otpali od Boga i Bog vas je pokarao, predao vas đavlu!

– Zbilja, Sonja, kad sam ležao u mraku i kad mi se pričinjalo, onda me je đavao smućivao. A?

– Šutite, ne podrugivajte se, bogohulniče, ništa vi ne razumijete, ništa!

– Šuti, Sonja, ja se i ne podrugujem, ta i ja sam znam da je đavao mene vukao. Šuti, Sonja, šuti! – ponovi on mračno i odlučno… Drugo mi je bilo potrebno da doznam, drugo me je guralo naprijed; morao sam da doznam tada, i to što brže da doznam, jesam li ja uš, kao svi, ili čovjek? Hoću li biti sposoban da počinim zločin ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li stvor koji strepi ili imam pravo…

– Da ubijate? Imate li pravo da ubijate? – pljesnu Sonja rukama.

– E-eh, Sonja! – klikne on razdražen i htjede joj nešto odvratiti, ali prezirno zašuti. – Ne prekidaj me, Sonja! Htio sam da ti kažem samo jedno: da je mene đavo navukao, a tek nakon toga mi je objasnio da nisam imao pravo odlaziti onamo, jer sam i ja baš onakva uš kao i svi ostali. Narugao se meni, pa sam, eto, i došao tebi sada! Primi gosta! Da nisam uš, zar bih i došao tebi? Slušaj: kad sam ono išao babi, samo sam dolazio da pokušam (podcrtano u prijevodu!). Znaj, dakle!

– A kako sam ubio? Zar se tako ubija? Zar tako idu da ubijaju kako sam krenuo ja? Pripovjedit ću ti jednom kako sam pošao! Zar sam ja ubio babu? Sebe sam ubio, a nisam babu! Odmah sam tu i sebe umlatio na sve vijeke! A tu je babu ubio đavao, nisam ja… Mani se mene, Sonja, mani se! Okani me se! – zaviče on naglo u grčevitom jadu. – Okani me se!

– Ljute li muke! – otrgne se Sonji bolan vapaj.

– Pa što sada da radim, govori! – zapita Raskoljnikov, naglo digne glavu i zagleda se u Sonju, dok mu je lice bilo grdno iznakaženo u očajanju.

– Otiđi odmah, ovog časa, stani na raskršću, pokloni se, poljubi najprije zemlju, koju si oskvrnuo, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima naglas: »Ja sam ubio!« Onda će ti Bog opet dati život. Hoćeš li otići? Hoćeš li otići? – zapitkivala ga je, sva dršćući, stisnula i zagledala se žarkim pogledom u njega.

– Zar da se prijavim? – zapita on mrko.

– Da primiš patnju na sebe i da se njom iskupiš, eto, to treba.[13]

Čitatelji zacijelo znaju rasplet ovog potresnog prizora i utjecaj Sonje Semjonovne na odluku jadnog Raskoljnikova. Ona je preuzela na sebe dio njegove patnje i pošla za njim u Sibir da dijeli njegovu sudbinu i da ga, pročišćenog patnjom, dovede do pravog kršćanskog smisla života.

Dostojevski prikazuje vraga kao dobrog poznavaoca ljudske duše: »Đavao me je navukao, a tek nakon toga mi je objasnio da nisam imao pravo odlaziti onamo… Narugao se on meni…« Krist kaže za vraga:»Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži” (Iv 8, 44). Zanimljivo je upozoriti da baš u ovom romanu nalazimo novi »cogito«, temeljen na laži: »Laganje je jedina čovječja povlastica koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.«[14] Jedino Sonja, siromašna djevojka s ulice, ima snage da reče istinu, jer ona istinski ljubi, mada ta istina razdire dušu i prouzrokuje bol.

Dostojevski ni u kojem svojem djelu ne upotrebljava toliko uzvika: »Do đavola!; đavao vas sve odnio!; đavao ga znao!; vrag ga odnio! – i slično, kao u ovom romanu. Kao da je čitava atmosfera zasićena prisutnošću zloduha!

Dostojevski nije bez razloga stavio kao »moto« na početku romana Bjesovi citat iz Evanđelja po Luki (Lk 8, 32-37), koji se odnosi na zgodu kad je »Isus dopustio ‘bjesovima’ (‘zlim duhovima’, prevodi naša Biblija od 1968.) da uđu u svinje i sruče se niz ostrmak u jezero i utope se. A čovjek, iz kog Isus bijaše istjerao bjesove, sjedaše do Isusovih nogu zdrave pameti. Oni koji bijahu sve vidjeli, ispripovjediše žiteljima kako ozdravi bjesomučni.«

To znači da Bog može dopustiti vragu da »napastuje ljude duševno i da ih zlostavlja tjelesno«.[15] A zašto mu ne bi dopustio ono što dopušta čovjeku?

Pa ipak u ovom složenom i misaonom djelu čitatelj ne vidi da su »bjesovi« izišli iz čovjeka i da se on smirio. Naprotiv, »bjesovi« proždiru svoje žrtve psihički, a ponekad i fizički.

U ovom romanu Dostojevski nije opisao samo političko-društvene, vjerske i ideološke probleme svoga doba, nego je proročanski predvidio i teoretsku i praktičnu dramu naših vremena, jer »bjesovi«, nažalost, nisu nestali s naše planete. Većina »aktera« ovoga romana opsjednuta je fiksnim idejama. Na prvi pogled čini se da ih progoni misao o društvenoj preobrazbi svijeta, ali to je tek pokretni zaslon, iza kojeg se krije vlastiti »bijes« ili zloduh. Dobro kaže isti pisac na drugom mjestu: »Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi (pa ni u najpravednijem društvu), već u tome zašto živi.«[16]

U galeriji bjesomučnih, koje je Dostojevski iznio u ovom romanu, zaustavit ćemo se – zbog ograničenosti prostora – samo na Kirilovu, jer nam se čini da on najbolje oličava »bijes« suvremenog čovjeka koji svojim pogrešno shvaćenim humanizmom želi nadomjestiti metafizički apsolut, bez kojeg život nema smisla. U Kirilovu se odvija filogeneza ljudske težnje da se izjednači s Bogom. »Onog dana kad budete jeli sa stabla što je na­sred vrta, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo« (Post 3, 5). To su riječi vraga. Kirilova upravo progoni ista misao: kako postati Bog? On to želi postići samouništenjem. Kirilov je idejni preteča J. P. Sartrea, koji u knjizi L’Existencialisme est un Humanisme (Pariz, 1946.) želi dokazati da je postojanje Boga nespojivo s ljudskom slobodom. Samo što Sartre nije dosljedan svojoj misli, jer, ako je »besmisao što smo se rodili, što živimo i što ćemo umrijeti«, onda je samoubojstvo logičan zaključak takvog shvaćanja života. Kirilov počinja samoubojstvo. Stisnuo ga je u škripac Vrhovenski, vidljiv izvršitelj nauma zloduha. Vrhovenski nestaje nekažnjen s pozornice događaja, kao što se to po nekom zagonetnom pravilu događa u povijesti čovječanstva. Kirilov uviđa da smisao života nije ni u blagostanju, ni u novcu, ni u nasladama, ni u ljubavi. Čovjeku se ovdje spontano nameće usporedba s Tominom raspravom o zadnjem cilju ljudskog života (I – II, q.2). Ali Kirilov nije uvidio u čemu je taj cilj.

– Ja samo tražim uzroke – kaže Kirilov svome posjetiocu – zbog kojih se ljudi ne usuđuju ubiti same sebe; to je sve.

– Vrlo malo.

– Mislite li zaista tako?.. . Zbog čega se, po vašem mišljenju, ljudi sustežu izvršiti samoubojstvo?

– Dvije predrasude ih sprečavaju, okolnosti dvije; svega dvije; jedna je vrlo malena, druga vrlo velika. Ali i malena je vrlo velika.

– A koja je malena?

– Bol.

– A koji je onaj drugi, veliki razlog?

– Onaj svijet.

– Mislite time kaznu?

– Svejedno. Onaj svijet; naprosto onaj svijet.

– A zar nema i takvih ateista koji uopće ne vjeruju u onaj svijet? Kirilov je šutio.

– Možda vi sudite po samome sebi?

– Svatko može suditi po sebi jedino – izreče on i pocrvenje. – Sloboda će potpuna nastupiti kad bude svejedno da li živiš ili ne živiš. Eto, to je jedini cilj.

– Cilj? Pa onda možda i nitko ne bi htio više živjeti?

– Ne bi, nitko! Čovjek se boji smrti zato što voli život, i takav je zakon prirode. To je podlo, i cijela obmana je baš u tome!. .. Danas čovjek još nije pravi čovjek. A bit će jednom neki novi čovjek, sretan i po­nosan. Onaj, kome bude svejedno da li će živjeti ili neće; on će postati novi čovjek. Tko nadvlada bol i strah, taj će postati Bogom. A ovoga Boga više neće biti.

– On ne postoji,on jest. Svaki onaj koji želi potpunu slobodu mora imati snage da sam sebe ubije. Tko se usudi sam sebe ubiti, taj je Bog. Sad svatko može učiniti da Boga ne bude i ničega da ne bude. Ali nitko to još nije učinio.

– Pa već je bilo samoubojica na milijune.

– Ali su se ubili zbog nečeg drugog. Da bi strah ubili, zato se nisu ubili. Tko se ubije jedino zbog toga da bi ubio strah, taj će odmah po­stati Bogom.«[17]

Sartre kaže: »Moja je sloboda jedini temelj vrednota i ništa me, apsolutno ništa, ne opravdava da odaberem ovu ili onu ljestvicu vrednota.«[18] Nadalje:»Treba, dakle, priznati da je uništavanje bitno ljudska činjenica.«[19] Kirilov je to još jasnije izložio:

– Ako Bog jest, sva je volja njegova, i ja ne mogu ništa mimo volje njegove. Ako ga nema, sva je volja moja, i ja svoju volju moram objaviti… Moram se ustrijeliti zato što je najpotpuniji oblik volje – samoubojstvo.

– Pa vi niste jedini koji se ubijate; ima mnogo samoubojica.

– Ali svi imaju neki razlog, ali bez ikakvih razloga, radi svoje volje – samo sam ja… Ne shvaćam kako je do sada ateist znao da ne­ma Boga, a ipak se nije odmah ubio… Obilježje moga božanstva je moja volja! To je sve čime mogu u potpunosti pokazati svoju neovisnost i groznu slobodu svoju novu. Jer ona jest grozna. Ubit ću se da bih dokazao neovisnost i novu svoju groznu slobodu.[20]

Čini se kao da čitamo Caligulu A. Camusa, kad govori o »užasnoj slobodi« (liberte epouvantable).[21] Ali sve to nije ništa novo. »Nakana je vraga da odvrati razumnog stvora od Boga. A to odvraćanje od Boga prikazuje se pod vidom određene svrhe ukoliko se ta traži kao oblik slobode«[22], rekao je već davno Toma Akvinski.

To je »bijes« Kirilova. Za ostale sudionike ove tragedije mogli bi­smo primijeniti ono što autor kaže za Liputina: »Bijes je prekipio u nje­mu, osjećao se kao da ga je netko zgrabio i sad ga nekamo odnosi.«[23]Radi li se ovdje o nekom opsjednuću o kojem govori Evanđelje, a koje autor navodi na početku knjige? Mislim da je odgovor dao otac Tihon u razgovoru s glavnim nosiocem »bjesova«, Stavroginom. On priča ocu Tihonu kako ga, »osobito noću, opsjedaju nekakva priviđenja, kako po­nekad vidi ili osjeća pokraj sebe neko opako biće, podrugljivo i ‘razbo­rito’, različitih običaja i likova, ali uvijek jedno te isto«. Kad mu otac Tihon u vezi s tim postavlja radoznala pitanja, Stavrogin odgovara:

– Nije moguće da vi nikako ne možete zamisliti da bi to zaista mogao biti pravi bijes!

– To je najvjerojatnije bolest (odgovara otac Tihon), iako…

– Iako, što?

– Bjesovi zacijelo postoje, ali ih se može različito tumačiti.[24]

To »različito tumačenje« odnosi se osobito na posljednji roman F. M. Dostojevskoga Braća Karamazovi, u kojem idejni krivac ubojstva starog Fjodora Karamazova, njegov sin Ivan, »vidi« vraga gdje sjedi njemu nasuprot, na divanu, u obliku nekakva ruskog džentlmena. Ivan »razgovara« s vragom, iako i sam »zna« da to nije stvarnost:

– Ti si moja halucinacija. Ti si utjelovljenje mene samoga, ali, uostalom, tek jedne moje strane… mojih misli i osjećaja, ali samo najgadnijih i najglupljih. .. Ti si – ja, ja sam, tek drukčije njuške. Ti govoriš baš ono što ja mislim. . . i ne možeš mi kazati ništa novo.[25]

Halucinacije ne proizlaze iz stvarnog zamjećivanja, nego su unutrašnje tvorevine ukorijenjene u dubinama pamćenja i mašte. Ti mašto­viti događaji ili zamjedbe uvijek su u vezi s nekim duševnim potresom, »šokom«. Nas, u ovom prikazu, ne zanima pitanje da li su to halucinacije ili nisu, nego nas zanimaju misaoni ili doktrinarni sadržaji Ivanovih izjava. Kad on kaže za vraga da je »utjelovljenje njega samoga«, onda time kaže zapravo isto što i poznati demonolog iz srednjeg vijeka: »Sva utjelovljenja vraga nisu istinska, nego prividna«, a »to se događa pod utjecajem na maštu čovjeka tako da nešto izgleda drukčije nego što stvarno jest.«[26] Džentlmen s kime »razgovara« Ivan opisuje sama sebe ovako: »Obično se drži u društvu kao aksiom da sam pali anđeo… Bogami, ne mogu sebi predočiti, kako sam nekada mogao biti anđeo… Moj je najmiliji san da se utjelovim, ali jednom zauvijek i nepovratno.«[27]Razumije se, međutim, da se to ne događa, jer: »Vrag spada među anđele, a anđeo je po naravi neki um, odnosno duh.«[28]

Ivan je posjetio slugu Smerdjakova, u koga nitko nije sumnjao da je ubojica, ali se Ivan poslije dugog ispitivanja i razgovora s njime uvjerio da je baš on ubio starog Fjodora Karamazova. Smerdjakov za sve okrivljuje Ivana, jer je govorio »da je sve dopušteno. Tako ste me zaista učili i onda mi štošta slično govorili: jer ako nema Boga, onda nema ni vrlina, onda ih uopće i ne treba.«[29]Ali Ivan nije znao da se Smerdjakov objesio, njegovom je smrću uništen jedini dokaz za nedužnost Mitje. Ivan je daleko od Smerdjakova stana; ništa ne zna o njegovoj smrti. Ali kad ga je posjetio najmlađi brat, Aljoša, on mu priča svoju borbu s vragom i nadodaje:

– A ja sam znao da se on objesio.

– Od koga? – pita Aljoša.

– Ne znam od koga. . . jest, on mi je rekao. Malo prije mi je rekao.

– Tko je to on? (podcrtano u prijevodu!)

– Strugnuo je. .. Tebe se prepao, tebe, dragoga… To nije bio san. On je bio ovdje, sjedio je ondje, na onom divanu. On je glup, Aljoša, strašno glup.

– Tko je glup?

– Đavao.

– I ti si čvrsto uvjeren da je netko ovdje sjedio? – zapita Aljoša.

– Eno, ondje na divanu, u kutu… Znaš, Aljoša, neobično bih želio da je on zbilja on, a ne ja.

– On te je izmučio.

– Dražio me je. I, znaš, vješto:»Savjest! Što je savjest? Ja sam stvaram savjest. Zašto se mučim? Iz navike. Iz općečovječanske navike koja je stara tisuću godina. Dakle, odviknimo se, i bit ćemo bogovi.« To je on rekao.

– Brate, kako ti je on mogao govoriti o Smerdjakovoj smrti kad još nitko nije znao za nju, a nije bilo ni vremena da tko za nju sazna?

– On mi je govorio — reče Ivan.[30]

Telepatija? Biološka radio-veza? Možda, ali Aljoša više nije pitao, jer je bio uvjeren u istinitost Ivanova iskaza. Zašto ne bismo i mi? Ivan će spomenuti »repatoga« i na sudu da dokaže nedužnost svoga brata Mitje, iako zna da »to neće biti po propisu. Diable n’ existe point!«[31]

Zanimljivo je usporediti utjecaj vraga na čovjeka u djelima F. M. Dostojevskoga i G. Bernanosa. Bernanos (1888-1948.), francuski romanopisac, rodio se sedam godina poslije smrti Dostojevskoga (1821-1881.). I njega je zaokupljala tajna Zloga u životu pojedinca i društva, i to gotovo u svim djelima, napose u romanu Sons le soleil de Satan (1926.). Čini nam se ipak da je lik vraga u Dostojevskoga više biblijskog i patrističkog karaktera, dok je onaj u Bernanosa psihoanalitički obilježen. Vrag je, po Ivanovu iskazu, nešto izvan njega, dok je u iskazu siromašnog kapelana Donissana vrag njegov »dvojnik«:»Kapelan vidje nenadano pred sobom dvojnika, sličnost tako savršenu, tako fino iz- djelanu, da bi se to moglo usporediti manje sa slikom odraženom u ogledalu nego sa osebujnom, s jedinom i dubokom mišlju što je svatko gaji u samome sebi… Vidio je svojim tjelesnim očima što ostaje sakriveno najpronicavijem čovjeku: čovječju savjest. Svatko mora sići u sama sebe, i što dalje silazi, to se više tmine zgušnjuju sve do naslaga mračnog ne­propusnog kamena, u dubokom ‘ja’, gdje se vrzaju sjene predaka, gdje muče nagon, kao voda pod zemljom.«[32]Bernanos je pisac dvadesetog stoljeća: odražava naše brige i napetosti, kao što je Dostojevski to činio za ljude svoga doba, ali jedan i drugi iznose izvoran kršćanski pogled na djelovanje vraga.

Dostojevski vjeruje ne samo u postojanje vraga nego i u postojanje anđela čuvara. Ne budimo naivni demitologizatori, već pokušajmo ozbiljno shvatiti glas velikog pisca! Nesretni Mitja uvjerava suce da on nije ubio svoga oca, a kao dokaz navodi: »Po mom mišljenju, gospodo, po mome, eto kako je bilo: ili su bile nečije suze, ili je moja pokojna mati molila Boga, ili me je svijetli duh poljubio u tom trenutku – ne znam, ali davao bi pobijeđen. Ne samo da sam htio (ubiti oca), nego sam ga i mogao ubiti… Ali ga nisam ubio; mene je spasio moj anđeo čuvar — a to vi niste uzeli u obzir. «[33] Da bismo ovo donekle shvatili, možda bi bilo uputno da razmislimo i o ovoj jednostavnoj tvrdnji Tome Akvinskoga:

»Kao što se ljudima koji hodaju po nesigurnom putu daju čuvari, tako je svakome čovjeku dodijeljen anđeo čuvar dok je putnik na zemlji.«[34]

Dostojevski se i o paklu izražava kršćanski:

– Što je pakao? – Patnja što čovjek ne može više voljeti… Govore da postoji stvarni pakleni plamen: neću da istražujem tu tajnu i bojim se toga, ali, mislim, kad bi postojao stvarni plamen, da bismo mu se zaista obradovali, jer bi u stvarnoj muci, makar za trenutak, zaboravili najstrašniju duševnu muku. Pa i nemoguće Je osloboditi se te duševne muke, jer to nije patnja izvanjska, već unutrašnja.[35]

Nije ovdje mjesto da raspravljamo o razlici takozvane »kazne osu­de« (poena damni) ili »odijeljenosti od Boga«[36] i »sjetilne kazne« (poena sensus), ali Dostojevski je to na svoj način točno opisao.

Pitanje: postoji li Bog? – često susrećemo u djelima F. M. Dostojevskoga, ali i pitanje: postoji li vrag? U tom je pogledu zanimljiv razgovor između starog Fjodora Karamazova i njegovih sinova Ivana i Aljoše. Pošto je Ivan zanijekao Boga i besmrtnost, a Aljoša ih potvrdio (»u Bogu i jest besmrtnost«), stari Fjodor opet pita Ivana:

– Ivane, pitam te posljednji put i odlučno: postoji li Bog ili ne postoji? Posljednji put pitam.

– I po posljednji put, ne postoji.

– Tko se ruga ljudima, Ivane?

– Sigurno đavao — osmjehnu se Ivan Fjodorovič.

– Ne, ni đavao ne postoji.

– Šteta. Đavo neka zna što bih ja poslije svega ovog uradio s onim koji je prvi izmislio Boga. Objesio bih ga o gorku jasiku.[37]

Ivan, u jednom kasnijem razgovoru s Aljošom, nastavlja istu temu:

– Ja mislim – kaže Ivan – ako đavo ne postoji, i ako ga je dakle čovjek stvorio, onda ga je stvorio na svoju sliku i priliku.

– Dakle, isto kao i Boga – kaže Aljoša.

– Začudo, kako ti umiješ da izvrćeš riječi, kako veli Polonije u Hamletu – nasmija se Ivan. – Uhvatio si me u riječi; pa neka, milo mi je. Lijep li je tvoj Bog, ako ga je stvorio čovjek na svoju sliku i priliku.[38]

Možda najstariji brat, nesretni Mitja, najbolje izražava tu duševnu borbu, dok u tamnici govori Aljoši:»Brat Ivan je sfinga… A mene muči misao o Bogu. Samo me to i muči. A što onda ako Bog ne postoji? Što onda… ako je to umjetna ideja čovječanstva? Ako on ne postoji, onda je čovjek vladar zemlje, svemira. Veličanstveno! Ali kako će postojati vrline bez Boga? Jedno pitanje! Ja neprestano o tome mislim. Jer koga će onda voljeti čovjek? Kome će biti zahvalan, kome himnu pjevati Rakitin kaže da se čovječanstvo može voljeti i bez Boga. Ali takvo što može tvrditi samo slinavi balonja… Ivan nema Boga. On ima ideju.[39]

I da pocmetnja bude još veća, sam džentlmen (vrag) ruga se bole­snom Ivanu: »Napokon, ako je dokazano da postoji đavo, ali još se ne zna da postoji Bog.«[40] Toliko nereda, bijede, nepravde ima na svijetu da je lakše vjerovati da postoji vrag negoli Bog.

Naposljetku, mi kršćani moramo se iskreno zamisliti nad riječima bolesnog oca Zosime: »Od grijeha i od đavola nećeš se, ne samo u svijetu nego ni u crkvi obraniti, pa ne treba, dakle, grijehu gledati kroz prste. «[41]

Ima, doduše, još mnogo stranica u djelima Dostojevskoga, napose u poglavlju o Velikom Inkvizitoru, gdje se govori o djelovanju vraga u svijetu, ali smatramo da je dovoljno i ovo što smo iznijeli u članku da se uvidi aktualna i potresna misao ruskog pisca.

Zaključimo ovom zagonetnom zgodom:

1945. g. Bernanos je zapitao Malrauxa koji je glavni događaj naših vremena. Malraux je odgovorio: »Povratak vraga.« Iste godine Bernanos je ustvrdio da »biti kršćanin ne znači samo vjerovati u Boga, što je lako, nego vjerovati i u vraga, što je teže«. Današnji korizmeni propovjednik u Notre-Dame u Parizu, Bernard Bro, dominikanac, koji iznosi ovu zgodu, dodaje da danas »poslije trideset godina to nije manje istinito.«[42]

Rajmund Kupareo

Izvor: bitno.net

[1] ROBERTUS BUSA SJ, Index Thomisticus, Froramann — Holzboog KG, Stuttgart 1974—1976.

[2] DANIJEL DRAGOJEVIĆ, Četvrta životinja, izd. Naprijed 1972. Navodim nekoliko misli: »Suviše je dugo davao bio pratilac čovjeku da bi se moglo i posumnjati da je nestao… Kad smo mu oduzeli mjesta stanovanja, kad smo povjerovali da smo osvijetlili rupe i druge mrakove, đavla smo skrili i zadržali u nama samima. Tamo je sada njegovo prebivalište. On od tamo, dok mi o tome i ne vodimo računa, radi i provodi svoj bogati život… Ova mehanička svjetlost elektrike i prosvjetiteljstva koju smo dobili uz napomenu da đavla nema, i koja skriva punu istinu, sve nas to upućuje, đavolske je djelo. Sada je on nevidljiv, nepodoban za razgovor i egzor­cizam, a što za njega može biti bolje?« (str. 49, 53 i 54).

[3] Svi navodi u ovom članku uzeti su iz Djela F. M. Dostojevskoga, izd. Znanje/Zora, Zagreb 1975

[4] PETAR SKOK, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III, izd. JAZU, Zagreb 1973, str. 617.

[5] Usp. Enciclopedia Filosofica, ed. G. C. Sansoni, Firenze 1967, vol. II, str. 341-342.

[6] STJEPAN SENC, Grčko-hrvatski rječnik za škole, Zagreb 1910, str. 193.

[7] Summa Theol, I-II, 80, 3 c.

[8] Isto, a. 1. c. et ad 3.

[9] Isto, a. 2. ad 3.

[10] Summa Theol, I, 114, 2. c.

[11] Isto, I-II, 80, 3. c.

[12] Isto, I, 114, 2. ad 3.

[13] M. DOSTOJEVSKI, Zločin i kazna, nav. izd., str. 374 – 377. (passim).

[14] Zločin i kazna, str. 180.

[15] Summa Theol, III, 49, 2. ad 2.

[16]Braća Karamazovi, nav. izd., sv. I, str. 281.

[17] Bjesovi, nav. izd., sv. I, str. 116 —119. (passim).

[18] J. P. SARTRE, L’Être et le Néant, Paris, N. R. F., «1955, str. 76.

[19] Isto, str. 43.

[20] Bjesovi, sv. II, str. 226-228. (passim)

[21] A. CAMUS, Caligula, 1. čin, prizor 9.

[22] Summa Theol., III, 8, 7. C.

[23] Bjesovi, nav. izd., sv. II, str. 166.

[24] Isto, str. 12. i 13.

[25] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. II, str. 344-345.

[26] Summa Theol., I., 114, 4. Ad 2.

[27] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. II., str 346.

[28] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. II, str. 346.

[29] Isto, str. 399.

[30] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. II., str. 361-365 (passim).

[31] Isto, str 399.

[32] BERNANOS, Pod suncem sotone, (Vrhbosna, Sarajevo, 129-30). Šteta da ovaj prijevod nije kasnije pretiskan u zasebnu knjigu!

[33] Braća Karamazovi,nav. izd., sv. I. str. 355-356.

[34] Summa Theol, I, 113, 4 c.

[35] Braća Karamazovi, nav. izd., L, str. 356.

[36] Summa Theol, I-II, 68, 6 c.

[37] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. I., str. 152.

[38] Isto, str. 264.

[39] Isto, str. 344.

[40] Isto, sv. II., str. 296.

[41] Isto, sv. I., str. 177.

[42] BERNARD BRO, Le pouvoir du mal. Ed. Cerf, Paris 1976, str. 12.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno