Connect with us

Ivica Ursić

A ŠTO SAD?

Objavljeno

- datum

Jeste li gledali crtani film „Potraga za Nemom“?

Nešto predivno. Jedna od najboljih scena zbiva se pri samom kraju kada je glavni dio filma već za nama. Marlin i Nemo su zajedno, dakle otac je spasio sina iz akvarija sidneyskog zubara i možemo reći „happy end“. Ali nije. Nije još. Iako je glavna priča sretno završila mi uskoro otkrivamo da je naredna priča upravo započela.

Ribe koje su pomogle Nemu pobjeći iz akvarija i same su se uspjele osloboditi. U plastičnim vrećicama, kroz prozor, preko ulice i pravo u Sydneysku luku. Eto što ti je crtani film. I kada je i zadnja uspjela pobjeći i sretno se dokopati slobode svi smo odahnuli. Ali tada se nad njih nadvila realnost života. Upavši u veliki ocean, još uvijek u onim svojim plastičnim vrećicama, jedna od njih prekine tišinu riječima: „A što sad?“

A što sad?

To pitanje muči i nas danas. Advent je za nama. Nakon velikih problema Marija i Jospi su pronašli kakav takav krov nad glavom. Dijete se je rodilo. Anđeli su otpjevali svoje pjesme. Pastiri su došli i poklonili se Mesiji. Šimun i Ana konačno su se radovali što su vidjeli onog za kojeg su znali da će donijeti svjetlo svijetu. Mudraci su slijedili zvijezdu, poklonili su se, ostavili su darove i vratili se kući drugim putem.

I to je velika stvar. Uistinu nevjerojatno velika stvar. Bolje nije moglo biti.

Ali što sad? Koje su to dobre vijesti ostale za ovu drugu nedjelju po Božiću?

Uvijek nakon blagdana čovjek ima nekakav osjećaj kao da još uvijek nije sve rečeno. Da se nije sve dogodilo. Da ima još. Da još uvijek trebamo čekati. Nakon svih otpjevanih Božićnih pjesama, nakon svih otvorenih poklona, nakon svih datih obećanja, nakon sve blagdanske čarolije, mi još uvijek čekamo na Isusa … još uvijek čekamo njegovo Kraljevstvo … još uvijek čekamo da se ostvari volja Njegova u našim dušama.

 Ovdje, na drugoj strani Božića, nalazimo sebe kako živimo u onom istom starom svijetu, sa onim istim starim ljudima i da se borimo sa onim istim starim problemima. Kao i do sad. Na ovoj drugoj strani Božića mi ne možemo a ne upitati se: „A što sad?“

Ova Nedjelja je i na prijelazu između Božićnog i Redovitog Vremena. Mi i po tom pitanju živimo negdje između blagdana i svakodnevice.

I kao da smo negdje gdje smo već bili. A bili jesmo. I to prije samo pet tjedana.

Današnje Evanđelje ustvari počinje na istom mjestu ovog istog Evanđelja koje smo slušali druge nedjelje Adventa. Samo pet tjedana kasnije i opet smo tamo gdje smo i bili. Gdje smo počeli.  

Opet smo u pustinji. U divljini.

Opet smo s Ivanom. I čekamo ono što nam Ivan ima za ponuditi, a to je oprost naših grijeha i uranjanje u milost Božju.

I dok nas Ivan uranja u Jordan znamo da ćemo se, prije ili kasnije, vratiti opet na isto ovo mjesto i da ćemo čekati čudo da se dogodi.

I uvijek je tako, zar ne?

Zašto bi ovaj put bilo išta drugačije?

Ali onda nam Marko daje odgovor.  Iako ova dva čitanja, današnje i ono iz druge Nedjelje Adventa, su jako slična, ona nisu ista. Ono u drugoj Nedjelji Adventa završava Ivanom koji krsti.

I mi smo bili u divljini i drhtali smo, jer između nas i Boga ničeg i nikog nije bilo do li Ivana i rijeke Jordan.  

Ali ovdje, sad, s ove druge strane Božića, Marko nastavlja. Baš kada se čini da je priča završila, baš kada se čini da nikada ne ćemo izići iz divljine, da se nikada ne ćemo odmaknuti od Ivana, a niti od sebe samih, Marko nastavlja:

„Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina.“

Mi se pitamo:“A što sad?“

Marko nam kaže: „Sad Isus!“

Ali mi kažemo kako je život težak.

Tvrd. Loš. Nepošten. Okrutan. Jadan i nikakav.

Da smo tako slabi i bespomoćni, jer nas nevolje bacaju čas amo čas tamo.

I to uprkos svoj našoj vjeri.

Koja nije mala.

Kažemo mi.

I što nam je učiniti? Pa dosta nam je pogledati na Isusa.

Što se je njenu prvo dogodilo nakon krštenja?

Duh ga je odveo u pustinju da ga tamo sotona kuša.

Markova današnja priča je ustavri intimni susret Oca i Sina.

Između Isusa i Oca njegova. Nije to neki spektakl za široku javnost.

I što taj susret znači Isusu?

Ne znači da će ga Otac riješiti nevolja i problema.

On to otkriva i prije nego se je uspio osušiti od vode u koju ga je Ivan uronio.

Ono što je za Isusa njegovo krštenje značilo nije bila pošteda od nevolja, nije bila potvrda da će se stvari razvijati po Isusovoj želji.

Ne!

 

Krštenje je značilo da kada bude u nevoljama da ne će biti sam.

Značilo je da kada stvari ne budu išle onim tijekom kako je to Isus zamislio on će i dalje imati blagoslov svojega Oca i imati će uz sebe Duha Svetoga.

A zar i za nas naše krštenje nije ista stvar?

U krštenju oslobađamo se grijeha, ali krštenjem primamo Božju milost koja se nije osušila i isparila.

Ovdje u pustinji gdje nas sotona dnevno kuša.

Ovdje s ove druge strane Božića to mi zvuči super.

Uistinu kao Radosna vijest.

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno