Connect with us

Vijesti

A. Bagdasarov: Kratko o Armeniji i Armencima

Objavljeno

- datum

Armenci su stari indoeuropski narod koji, kao i mnogi drugi narodi, ima vlastitu bogatu povijest i etnolingvokulturu. Bez obzira na to što Armence povezuje jedna povijest i mnošto općih značajki, oni se u biti u Armeniji i dijaspori podosta razlikuju. Većina se služi armenskim jezikom, ali ima ih koji se služe samo engleskim, ruskim, francuskim, arapskim ili kojim drugim jezikom, polazeći od toga u kojoj se je državi tko rodio i gdje dugo živi.

Armenci su kršćanski narod koji je već 301. god. službeno prihvatio kršćanstvo, dvanaest godina prije Rima. Armenija je tada postala prvom kršćanskom državom na svijetu. Kršćanstvo je postalo za Armence tijekom njihove duge i teške povijesti dijelom identiteta. Danas više od 90 % Armenaca pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, od 5 – 7 % Armenskoj katoličkoj crkvi i od 3 – 5% armenskim protestantskim ili evanđeoskim crkvama.

I. Ajvazovski, Krštenje armenskoga naroda, 1892.

Kršćanstvo je prodrlo u Armeniju još u doba apostola sv. Jude Tadeja i sv. Bartolomeja, a službenom vjerom na razini države postalo je početkom 4.stoljeća, zahvaljujući sv. Grguru Lusavoriču (Prosvjetitelju) (oko 239.-325./326.).

Životopis sv. Grgura Lusavoriča (Prosvjetitelja), goblen 18. st., Muzej mhitarista u Beču

Formiranje armenskoga naroda na području Armenske visoravni počelo je koncem drugoga tisućiljeća pr. Kr. i završilo se je koncem 7. st. pr. Kr. Armenci još u 6. st. pr. Kr. imali svoju vlastitu državu na području poznatom kao “Velika Armenija” (od 190. god. pr. Kr. do 428. god.). Za vrijeme vladavine Tigrana II. Velikoga (140. pr. Kr. – 55. pr. Kr.) Armenija je imala granice od Kure do Jordana i od Sredozemnoga mora do Kaspijskoga jezera.

Velika Armenija u doba Tigrana II. Velikoga

Tijekom svoje tragične povijesti Armenija bila je pod vlašću i Perzijanaca, Rimljana, Arapa, Tatara, Osmanlija i drugih. Imala je kraljevinu u doba dinastije Bagratida od 885. – 1045. i Cilicijskoga kraljevstva od 1080. – 1375., a donja Cilicija do 1515. god. Od 15. do 19. st. najveći dio Armenije je bio pod vlašću Osmanlija i Perzijanaca. Proživjela je mnogo krvavih zbivanja, razaranja, ratova i nevolja. Armenija je postala neovisna država 1991. god.

Prema službenomu popisu u Armeniji živi 2.972.732 stanovnika. Najviše je Armenaca, njih čini 98,1 %, a ostalo su skupine nacionalnih manjina: Asirci, Grci, Jezidi, Kurdi, Rusi, Ukrajinci, Židovi i dr. Znatan broj Armenaca živi izvan Armenije: na Cipru, u Argentini, Francuskoj, Grčkoj, Gruziji, Iranu, Italiji, Kanadi, Libanonu, Poljskoj, Rusiji, SAD-u, Siriji, Turskoj, Ukrajini i dr. Armenija je jedna od zemalja koja ima razmjerno najbrojnije iseljeništvo u svijetu. Računa se da izvan Armenije živi nekoliko milijuna Armenaca i njihovih potomaka rasutih po svim kontinentima.

Planina Ararat i samostan Khor Virap, http://photo.qip.ru/

Službeni jezik je armenski koji spada u indoeuropsku jezičnu skupinu. Armenski jezik ima pedesetak dijalekata, premda postoji istočna i zapadna inačica književnoga jezika. U suvremenoj Armeniji služe se većinom istočnom inačicom armenskoga jezika. Zapadna inačica armenskoga književnoga jezika proširena je u armenskom iseljeništvu koje se je pojavilo većinom nakon genocida nad Armencima 1915. god. Godine 405. – 406. Mesrop Maštoc (oko 361. – 440.) stvorio je armensko pismo koje je postalo moćno sredstvo u očuvanju osebujnosti etnolingvokulturne baštine.

 

Ako ste kada komunicirali s Armencima, vjerojatno ste uočili da imaju dobar smisao za šalu. Oni vam mogu popraviti raspoloženje u nekoliko minuta, ispričati puno zanimljivih priča, viceva i učiniti da budete dobra raspoloženja nekoliko dana. U stvari, bez obzira na veselu narav i zanos, Armenci su ozbiljni ljudi, poglavito kada je riječ o starijem naraštaju kojemu je palo u dio nemalo poteškoća. Naravno da postoje i vječito

Grigor Hadžjan, Armenska abeceda (Sveti Mesrop i Saak), 1983.

Ako ste bliski Armencu, on će radi vas biti spreman na puno toga, a moguće je i na sve. Armenci veoma vole i cijene obitelj, napose roditelje i djecu. Djeca u armenskoj obitelji predstavljaju pravo bogatstvo i sreću. Uopće odnos prema djeci u Armeniji je osobit, to se može nazvati kultom djece. Još je jedna nacionalna značajka – gostoljubljivost. Ako idete u goste Armencu, on će vas obvezno dobro pogostiti.

Većina Armenaca se odlikuje radišnošću. Ako Armenac pronađe posao za svoju dušu, on ga obavlja neumorno i savjesno. Sunčnani dani u Armeniji dopuštaju stanovnicima da vješaju rublje na ulici od zgrade do zgrade.

Meružan Hačatrjan, Staro dvorište u Jerevanu, 2007.

Najpoznatija armenska jela su tolma / dolma (sarma u mladom lišću loze), haš / kaš (juha od kravljih papaka s češnjakom), basturma (sušeno goveđe meso, nalik pastrmi), harisa (pšenična kaša, češće s kokošjim mesom), spas ili tanapur (juha od pšenične prekupe ‘dzavar’ s kiselim mlijekom), tabule (istočna salata od pšenične prekupe ‘bulgur’ i sitnoga peršina), baklava ili gata od lisnata tijesta (slastice) i dr. Osim lozova lišća u pripremi tolme / dolme su i sljedeći sastojci: mljevena govedina, luk, riža i različiti začini. Jelo haš / kaš se jede rano ujutro i poslužuje se kao zajutrak ili kao zamjena za doručak. Jedu ga obično muškarci uz rakiju ili votku. Juhu spas ili tanapur jedu obično hladnu ljeti, a toplu zimi. Armenci, za razliku od drugih, u jelo često stavljaju razmjerno mnogo soli. Kulinarske tradicije u različitim armenskim područjima raznolike su i osebujne.

Armenci tradicionalno vole tanki kuh lavaš, sir, kavu, skupe automobile, odjeću, rado organiziraju bogate svadbe, rođendane, zaruke, krštenja i druge svečanosti, čak i kad ne imaju novaca. Ako čak grcaju u dugovima, ipak pripremaju npr. za djecu bogatu, svečanu svadbu ili krštenje. Armenci se vole pozdravljati prigodom susreta: “Barev” i “Bari lujs” (“bog” i “dobro jutro”). Pozdrav može popraviti raspoloženje ili postati prigoda za daljnji dijalog. Vrlo često Armenci umjesto tradicionalnoga odgovora “hvala” govore francuski “mersi”. Valjda im je teško i dugo svaki put odgovorati na pozdrav armenski “šnorakalucjun”. Armenci smatraju da imaju najbolji konjak na svijetu, ponose se vlastitom etnolingvokulturom i Araratom, premda se ta gora nalazi u drugoj zemlji. Za Armence Ararat je simbol Armenije, narodna svetimja. U razgovorima s vama mogu s velikim ponosom ispričati i pobrojiti tko je od svjetski poznatih osoba podrijetlom Armenac. Među njima su i naši suvremenici: književnik William Sarojan, legendarni francuski šansonijer Charles Aznavour, poznati milijarder i privatni ulagač Kirk Kerkorjan, slikar Aršil Gorki (Vosdanig Manug Adojan), skladatelji Arno Babadžanjan i Aram Hačaturjаn, sadanji ruski ministar vanjiskih poslova Sergej Lavrov (po očevoj liniji), nekoć prvi reket svijeta Andre Agassi, pjevačica Cher (Šerilin Sarkisjan), glumac i redatelj Andy Serkis (Sarkisjan) (po očevoj liniji), pravnik Robert Kardašjan, nekadanji vozač Formule 1 Alain Prost, glazbenik Serj Tankjan, poslovna osoba, glumica i reality zvijezda Kim Kardašjan, dizajner Alain Mikli (Alan Miklitarjan), ekonomist Daron Acemoglu, radatelj Atom Egojan, poduzetnici Aleksis Oganjan, Eduardo Eurnekián (Ernekjan), Stiven Kandarjan i drugi kao i nekadanji svjetski šahovski prvak, hrvatski i ruski državljanin Garri Kasparov (po majčinoj liniji).

Kao i bilo koji drugi narod Armenci imaju i dobrih i loših navika pa i značajke su im vrlo različite. Uopće nema na svijetu dobrih ili loših naroda, ima samo loših i dobrih ljudi.

Artur Bagdasarov

Komentari

Komentari

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Pokolj u Voćinu 12. i 13. prosinca 1991. godine

Objavljeno

- datum

Autor

Srpske postrojbe su 12. i 13. prosinca 1991. godine pri povlačenju izvršile pokolj u Voćinu i Humu, pronađena su 43 leša. Četnici su razorili kuće Hrvata, gospodarske objekte te župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu. Crkva je bila izgrađena u 15 stoljeću, u gotičkom stilu. Četnici su je koristili kao skladište streljiva i eksploziva kojeg su aktivirali te crkvu do temelja razorili.

Hrvatske snage su u večernjim satima 14. prosinca 1991. ušle u Voćin i zatekle zastrašujuće prizore četničkog zločina.

Zločin je dokumentiran od strane međunarodnih medicinskih stručnjaka. Na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba forenzičari su došli u selo nakon što su ga hrvatske snage oslobodile. Dana 19. prosinca 1991. godine forenzičari su objavili izvješće: pronađena su 43 leša: 15 ženskog spola (12 je imalo od 57 i 76 godina) a ostali su bili muškarci od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Ubijeni su vatrenim oružjem , sedmoro je bilo spaljeno a jedna je žrtva vjerojatno ubijena sjekirom,. Jedan od ubijenih je bio Srbin (S.N. 77 godina), po svjedočanstvu svećenika ubili su ga kada je pokušao zaštititi svoje susjede Hrvate.

„Zgrožen onime što je vidio u Voćinu, dr. Jerry Blaskovich iz Kalifornije, voditelj liječničke forenzičarske ekipe koja je istražila zločin, posvetio je veći dio svojeg slobodnog vremena da bi preko medija upoznao prije svega američku javnost sa stvarnim stanjem rata u Hrvatskoj, o kojem su vodeći američki mediji pod utjecajem srpske propagande prenosili iskrivljenu sliku. Uvid u zatečeno stanje u Voćinu imao je i američki senator Frank McCloskey pa su članovi američkog Kongresa dobili istinito izvješće iz prve ruke.[6] Senator McCloskey nakon uviđaja u zločin u Voćinu koristio je riječ genocid da bi opisao djelovanje srpskih snaga u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini i protivio se korištenju pojma građanski rat za srpsku agresiju, zbog čega je bilo došlo do nesuglasja između njega i članova njegove stranke, uključujući dužnosnike Clintonove Bijele kuće.“

Prema Dr. Blaškoviću, ali i prema izvještaju Amnesty Internationala, Stojan Nenadović Srbin star 77 godina, mučen je i ubijen jer je pokušao zaštiti susjede Hrvate. Zanimljivo je da ga“ Documenta – Centar za suočavanje sa prošlošću“ navodi kao srpsku žrtvu koja je ubijena oko 15.12.1991. od hrvatskih postrojbi.“

Srpska pobuna i zločini su pripremani više mjeseci. Dana 14. siječnja 1991. godine psihijatar Jovan Rašković je govorio na skupu Srba na Kometniku protiv hrvatske države. Srbi su skinuli hrvatsku zastavu sa zgrade šumarije i općine Voćin.

  1. lipnja 1991. godine formirane su pobunjeničke brigade, u organizaciji JNA i Srpske demokratske stranke, na području Slavonije.

Početkom kolovoza 1991. godine u Voćinu je osnovan i postrojen 1. bataljun 12. slavonske brigade, sastavljen od Srba iz Voćina i okolnih sela. Nakon tih događaja u Voćinski kraj stižu organizirane formacije četnika iz Srbije („Beli Orlovi“ i „Srpski pokret obnove“ iz Čačka). Tijekom kolovoza Srbi preuzimaju civilnu vlast u Voćinu i započinju hapšenja, maltretiranja i ubojstva Hrvata iz voćinskog kraja. Do 13. prosinca 1991. godine ubijeno je 13 civila u Voćinu.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je podigao optužnice ali nije nikoga osudio za počinjene zločine u Voćinu i Humu!?

Danijel Medić, u vrijeme zločina dijete sa šest godina, je u svojoj 17-toj godini svjedočio protiv četnika Branka Olivera koji je pred njim ubio njegova oca. Evo dijela svjedočanstva:

„Svi smo bili u silnom strahu kada smo u podrumu čuli silne eksplozije i pucnjavu, a potom viku “gdje ste ustaše”, zatim lupanje kundakom o vrata podruma. U strahu smo izašli, a otac me vodio za ruku. Ispred ulaza na dvorištu je ležala baka Jaga Šimić u lokvi krvi. Mrtva. Ispred nas je bilo sedam ili osam maskiranih ljudi, naoružani, no prepoznao sam našeg susjeda Branka Olivera, ja sam se igrao prije s njegovom kćerkom. Derući se, zgrabio me za rame, otrgnuo ocu iz ruke i odvukao prema izlazu iz dvorišta, vičući “ti mali marš van”. Stajao sam u strahu i plaču kod ograde i gledao prema ocu. Oliver je potom prišao mojemu ocu i pištoljem mu pucao u glavu. Tada su i ostale iz podruma pobili… Kao punoljetan, tužio sam Olivera za ubojstvo mojega oca, no on se žalio i sud ga je oslobodio zbog pomanjkanja dokaza i nedovoljnog vjerovanja djetetu od šest godina – ispričao je Danijel Medić, dijete-svjedok jednog od najsvirepijih zločina nad Hrvatima kojemu sud nije vjerovao. Nikica Ivezić, preživjeli svjedok, u svojoj je izjavi naveo imena ubojica. Ipak, do sada nitko nije odgovarao za ovaj zločin…“ Izvor: članak Ivana Jakelića

Za zločin u Voćinu, odnosno određena ubojstva na 20 godina su do sada bili osuđeni Valentin Savić i Slobodan Bosanac, te doktor M.V. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi nesavjesnim liječenjem bolesnika. Prema izjavi Ivana Đuzela, Valentin Savić je aboliran isto kao i Slobodan Bosanac.

Komentar urednika: Sramotno hrvatsko pravosuđe!

Spomenik voćinskim žrtvama domovinskog rata

Foto: dogodilose.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

(VIDEO) UŽAS U KATEDRALI: Uletio u katedralu i počeo pucati na vjernike, 5 mrtvih!

Objavljeno

- datum

Foto: Twitter

Naoružani muškarac je uletio u katedralu u gradu Campinas u blizini Sao Paula u Brazilu. Ubijeno je pet osoba, a počinitelj je izvršio samoubojstvo. Ranjene su tri osobe.

Trenutak užasa u katedrali je snimljen nadzornom kamerom (dolje).

Foto: Sky News

“Jedna osoba je ušla u crkvu i pucala na okupljene”, potvrdio je Hamilton Caviola, glasnogovornik policije, prenosi Sky.

Slika: Komunalni djelatnici uklanjaju tijelo jedne od žrtava iz katedrale Campinas (Sky News)

Kasnije su ljudi vidjeli kako iznose tijela iz crkve, a ubojica je identificiran kao 49-godišnji Euler Fernando Grandolpho, iz Valinha, obližnjeg grada u gusto naseljenom dijelu Sao Paula.

Grandolpho, koji je radio kao analitičar sustava, nije bio član crkve, rekli su vlasti.

Imao je različite poslove s državnim tijelima, uključujući i dužnost pomoćnika tužitelja u jednom ministarstvu u Sao Paolu, prema javnim izvorima.

Vlasti su rekle da još nisu utvrdile motiv.

Vjeruje se da je ispalio 20 hitaca iz dva pištolja koja je imao u rukama.

SkyNews | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DEKAN FPN-a u Sarajevu Šaćir Filandra: Bošnjaci trebaju znati da nije pošteno da oni Hrvatima biraju člana Predsjedništva

Objavljeno

- datum

Dekan sarajevskog Fakulteta političkih nauka (FPN), Šaćir Filandra, jedan je od rijetkih bošnjačkih intelektualaca koji se javno suprotstavio otvorenim pokušajima rušenja načela konstitutivnosti naroda u BiH, kroz projekt Željka Komšića.

– Bošnjaci znaju i trebaju znati da nije pošteno da oni Hrvatima biraju člana Predsjedništva, drugim riječima  njihova predstavnika. Ovaj potez je besmislen i rekao bih “nekulturan” – rekao je dekan Filandra – prenose Vijesti.ba.

>>Nedžad Latić: Potrebno hitno ‘spašavanje odnosa’ Hrvata i Bošnjaka! U BiH su Erdoganovi instruktori, preko SDA i Islamske zajednice, proveli dvostruki inženjering…

Prosvjede i nezadovoljstvo Hrvata u BiH protiv otvorene majorizacije i nametanja Komšića nazvao je opravdanim – donosi hrsvijet.

– Nezadovoljstvo je apsolutno opravdano. Međutim, ta se situacija mogla i trebala riješiti. Hrvati moraju znati da izmjena Izbornog zakona neće biti temelj za uspostavu trećeg entiteta kao što to smatraju Bošnjaci – rekao je dekan Filandra.

Po njegovom mišljenju, slučaj Komšić predstavlja “jednu veliku političku ujdurmu koju su napravili ljudi koji su u biti politički nepismeni”.

– Sasvim je normalno da Hrvati imaju svoga čovjeka koga smatraju svojim predstavnikom bez obzira na to što u Ustavu kaže. Ako imate moralni stav, neka onda svako izabere svog predstavnika – objasnio je Filandra.

Podsjetio je dugu društveno-političku povijest predstavljanja različitih zajednica u Bosni i Hercegovini navodeći da takvi primjeri sežu još iz vremena otomanske vlasti.

– Mi imamo višestoljetnu tradiciju nacionalnog predstavljanja. Kada je u ovu zemlju došao Omer-paša Latas 1850., tada su mu četiri sarajevske zajednice, pravoslavci, katolici, muslimani i židovi, otišli u susret dočekati ga. To je zapravo naša tradicija, nije to nikakva sladunjava priča u BiH.  Jedan ne može predstavljati drugoga – istaknuo je Filandra.

M.Skit.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno