Connect with us

Istaknuto

Ivica Ursić: KRALJ

Published

on

Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!” A bijaše i natpis ponad njega: “Ovo je kralj židovski.” Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” A drugi ovoga prekoravaše: “Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.” Onda reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” A on će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!”

(Luka 23,35-43)

Kada je Isus došao u Galileju svoje propovijedanje je započeo porukom: „Obratite se, jer je blizu nebesko kraljevstvo.“ (Matej 4,17)

I očekivanja naroda su narasla do neslućenih visina. Do visina većih nego za vrijeme kralja Salomona. Jer narod bijaše potlačen, u depresiji, u nevoljama i čekali su dan kada će doći Mesija, koji će ostvariti sva njihova nadanja i očekivanja.

Zemlja će, vjerovali su, opet procvjetati, siromaštvo će zamijeniti obilanca, a mačevi će se prekovati u plugove.

Ribari su ostavljali svoje mreže i išli su za Isusom. Zeloti su se oduševili na sam spomen kraljevstva. Carinici su se odricali svojeg unosnog zanimanja. Ljudi su mu dovodili svoje bolesne, gubave, oduzete i sumanute, jer ih je iscjeljivao od boleština i iz njih istjerivao demone.

Njegova se slava proširila od Jeruzalema na jugu do Sirije na sjeveru. Nebesa su bila vedra i prepuna obećanja.

Jasno nam je raspoloženje koje je vladalo u narodu. Koliko je samo tu sličnosti s našim narodom. Potlačeni, u patnji, pod tuđom vlašću i mi smo sanjali slobodu.

I mi smo slušali obećanja, ali nama su obećavali raj na zemlji, a ne kraljevstvo na nebu. Uvjeravali su nas u bolju budućnost, u vremena mira, u visoki standard i u razno razna čuda koja nas čekaju.

Svako malo su nas s brojnih naslovnica ohrabrivali najavom novih lijekova i metoda liječenja. Govorili su nam o bezbolnom i dugom životu.

Samo smo se trebali odreći sebe, braće svoje i svoga Boga.

I mi smo se odrekli.

Slušali smo, nadali smo se i vjerovali smo. Vjerovali smo svijetu, a ne Bogu.

I ništa od svega toga nismo dočekali. I razočarali smo se.

Isusovi suvremenici su se također razočarali ali Isus nije lagao. Isus je jasno i glasno govorio:

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Marko 8, 34-35)

“No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.” (Luka 21, 12-13)

„A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.“ (Luka 21,16-17)

Je li Isus mogao biti jasniji?

Isus ove riječi nije upućivao samo svojim suvremenicima. Upućivao ih je kako njima onda tako i nama danas. Nažalost svijet je slušao samo sebe i svoje želje. Njihova očekivanja su rasla, baš kao i naša, i zato su njihova, baš kao i naša, razočaranja bivala sve veća. Vizija je isparila. Ideali su nestali. Ostala je samo surova stvarnost, a ona glasi da ni oni, a ni mi, nismo slušali Isusa.

Oni su slušali sami sebe, a mi smo slušali lažne proroke.

I s njima i s nama je zavladalo raspoloženje onih učenika na putu za Emaus.

A mi se nadasmo ...“ (Luka 24, 21)

Nadali su se Mesiji po svojoj mjeri. Nadali su se ispunjenju svojih želja i ostvarenju svojih nadanja. Baš kao i mi.

Oni nisu željeli vidjeti svojega kralja razapetoga na križu između dva razbojnika, a mi nismo željeli obratiti se i ponijeti svoj križ. Ni svoj ni brata svojega.

Postoji scena u romanu (i u filmu snimljenom po romanu) Kurta Vonneguta („Breakfast of Champions“) u kojoj glavni junak romana Kilgore Trout (Bruce Willis) ispija piće za šankom u jednom baru i razmišlja o svojim problemima. Odjednom osjeti da je netko ušao u bar. Ugleda pridošlicu i oblije ga hladan znoj.

U bar je ušao Kurt Vonnegut. Ušao je pisac. Autor romana.

Kada je autor romana ušetao u roman, kako bi posjetio svojega junaka, Kilgoreova percepcija njegovog svijeta okrenula se je na glavu. On sada shvaća da on u biti ne postoji kao neovisan. Dapače, svaki trenutak njegovog života zahtjeva novi potez autorovog pera. Bez autora on prestaje postojati.

Kilgore također shvaća da njegov univerzum postoji samo u autorovoj glavi i da dalje i iznad ovog prolaznog svijeta postoji viša dimenzija, a to je kraljevstvo Kurta Vonneguta, kraljevstvo koje je puno stvarnije od onog u kojem živi Kilgore Trout.

Kilgore također otkriva da je doslovno sve u njegovom univerzumu u biti izraz Kurta Vonneguta, jer u Kilgoreovom svijetu autor je jedino biće koje uistinu postoji.

Kada bi Kilgore mogao posegnuti izvan stranica romana i dodirnuti svoga autora, doživio bi nevjerojatno transcendentalno iskustvo.

Ovaj naš prolazni svijet također je svijet kreacije. Stvaranja. Sve je u njemu izričaj Božjeg nauma. Bez novog čina Božjeg stvaranja ništa ne bi postojalo. Jedino istinsko i stvarno postojanje je u Bogu. Jedino je Bog istinit i ništa drugo ni ne posjeduje istinu koja bi se mogla mjeriti s Božjom istinom.

To znači da je Bog – Kralj.

On, samo on, vlada svemirom.

Bog je jedini, trojedini, apsolutan i vječan. Sve je drugo prolazno.

Ako mi Boga prihvatimo, svojom slobodnom voljom, za svoga kralja, znači da mi biramo transcendenciju umjesto prolaznosti, da biramo beskonačno umjesto konačnog, da biramo stvarnost umjesto iluzije i da biramo istinu umjesto laži.

Ako bismo to izabrali onda nikada u našim srcima ne bi bilo ni tuge ni razočaranja. Ali mi neprestano biramo ovaj svijet i njegov način razmišljanja. Mi sebi biramo Mamona za kralja i gospodara kojemu se klanjamo, a okrećemo glavu od Krista Kralja koji je razapet na križu. Križ sigurno nije mjesto gdje bismo mi željeli i voljeli vidjeti svojega kralja ali kod Krista nikada nije onako kako to mi očekujemo.

Krist je kralj koji se odbiva prilagoditi našim željama i očekivanjima ovoga svijeta.

Krist je kralj koji se ne želi baviti niti našim sustavom vrijednosti, a niti našim pojmom pravde.

Krist je kralj koji se ne zadovoljava vladanjem iz daleka. On je kralj koji dolazi do nas kako bi nas susreo u svim našim slabostima i potrebama.

Krist je kralj koji je voljan sve nas zagrliti, svima oprostiti, sve nas iskupiti, jer je Krist – ljubav.

Krist je kralj koji dolazi kako bi nas uveo u svoje kraljevstvo, u kraljevstvo od kojega mi bježimo.

Krist je kralj koji vapi do neba i koji se za nas moli:

“Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34)

A mi? Što mi činimo?

Mi razdijelismo među se haljine njegove, bacivši kocke.

Ivica Ursić/croative.net

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno