Connect with us

Društvo

(VIDEO) NOVI DOKUMENTI IZDAJE: Priopćenje Koordinacije udruga hrvatskih branitelja i stradalnika DR-a

Objavljeno

- datum

Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata

P R I O P Ć E N J E

Srbijanska oružana agresija pokrenuta je 1990. godine s ciljem teritorijalnog osvajanja i stvaranja Velike Srbije do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Projekt Velik Srbije podrazumijevao je potpuno poništenje bosanskohercegovačke državnosti. Hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uz velike je žrtve i zahvaljujući pomoći hrvatskog iseljeništva bio ključni čimbenik u slamanju velikosrbijanske agresije na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini plebiscitarno se na referendumu izjasnio za samostalnu državu Bosnu i Hercegovinu te je prvi počeo obranu od agresora organiziravši se u zajednicu općina Herceg-Bosnu. Republika Hrvatska je prva – zajedno s Europskom zajednicom i SAD-om – priznala državnu samostalnost Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska je državi Bosni i Hercegovini neprekidno davala ključnu vojnu, političku i humanitarnu pomoć, bez koje se Bosna i Hercegovina ne bi mogla obraniti od srbijanske agresije niti bi se ustrojila i opstala kao država.

Oružane snage Republike Hrvatske i HVO kao komponenta oružanih snaga Bosne i Hercegovine bili su presudni za oslobađanje velikih dijelova okupiranog teritorija Bosne i Hercegovine i spriječavanje humanitarne katastrofe, što je omogućilo zaustavljanje rata na prostoru BiH i sklapanje mirovnih sporazuma. Sve navedeno Republika Hrvatska je činila usprkos tome što je 1991. godine s teritorija Bosne i Hercegovine vršena najžešća oružana agresija na Republiku Hrvatsku, Republika Hrvatska je sve navedeno činila, jer je jedino na taj način mogla biti zaustavljena srbijanska oružana agresija i oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske.

Koncepcija i ovlasti Haškog tribunala te njegovo četvrtstoljetno djelovanje rukovođeni su političkim i drugačijim protupravnim interesima, pa nisu uvažavali osnovne činjenice niti su razlikovali agresora i žrtvu. Na taj je načinHaški tribunal poslao zastrašujuću poruku svjetskoj budućnosti da se isplati činiti organizirane i masovne zločine te da će suprotstavljanje zločinima biti međunarodno kažnjivo.

Najveća kolektivna žrtva takvog protucivilizacijskog i protuhumanističkog međunarodnog pravosudnog pristupa je Republika Hrvatska, a najveća pojedinačna žrtva jest general Slobodan Praljak.

Hrvatskoj javnosti, a napose hrvatskim braniteljima i ratnim stradalnicima, najšokantnije je i najneprihvatljivije što je skandaloznom i sramotnom djelovanju Haškog tribunala bitno pridonosio i niz osoba koje su obnašale iznimno odgovorne dužnosti u državnim i društvenim institucijama Republike Hrvatske. Te osobe su se udružile u kriminalno koruptivnu zločinačku mrežu koja je počinila niz najtežih kaznenih djela, s kojima su nanijeli gotovo nesagledivo velike materijalne, političke i identitetske štete državi Republici Hrvatskoj te nizu hrvatskih državljana koje su osuđene ili pravosudno progonjene u Hagu, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Unutar ove kriminalno koruptivne zločinačke mreže posebno kontinuirana i teška nedjela počinila su dva predsjednika Republike Hrvatske (Stjepan Mesić i Ivo Josipović) te dugogodišnji Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske (Mladen Bajić). O njihovim nedjelima objavljene su dokumentirane knjige, stručni članci i druge vrst svjedočanstava, a na temelju toga je Hrvatsko nacionalno etičko sudište izreklo i etičke osude za veleizdaju Mesiću, Josipoviću i još nekolicini s njima povezanih osoba.

Međutim, kaznena odgovornost protiv njih još nije pokrenuta u Hrvatskoj. Stoga je Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata odlučila suprotstaviti se ovom nakaradnom i neodrživom stanju u hrvatskom institucijskom ustroju, te podnijeti kaznene prijave protiv najodgovornijih osoba, a to su Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Mladen Bajić.

Istovremeno, pozivamo sve građane da nam se pridruže i da na adresu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH), Gajeva 30, 10000 Zagreb, kao i na mail: tajnistvo.kazneni@dorh.hr dostave sve informacije i dokumente o djelovanju pojedinaca i organizacija u stvarnom udruženom zločinačkom pothvatu protiv Republike Hrvatske. Također pozivamo sve građane Republike Hrvatske da se na druge demokratski legitimne načine suprotstavljaju pojedincima i organizacijama koji na bilo koji način čine štetu hrvatskome društvu i hrvatskoj državi.

Zagreb, 7. prosinca 2017. godine

Komentari

Komentari

Društvo

TITO I DRAŽA NA JOVANKINOJ SLAMARICI: NAS DVA BRATA OBA RATUJEMO…

Objavljeno

- datum

(Izvor slike: bastbalkana)

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

Cure i dalje dokumenti NKVD-/KGB i Kominterne ili kako je pravog JBT ‘pojeo mrak’

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Kako je Tile svoje ženske slao pred streljački vod ili Gulag?

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Ni Jovanka se nije usrećila, ali je ipak odigrala vrhunsku obavještajnu rolu…

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Dva sastanka u II Svj. ratu između Draže i Broza organizirala Jovanka

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa.

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Brozova cijela pratnja likvidirana, a on (kao i više puta) ostao neokrznut, čudno!?

“Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame”, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Čolaković i drugi… nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Danas (Srbin, a) potpredsjednik Sabora žali što nije ubijeno više Hrvata… A DORH šuti!

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) Igor Štimac: ‘U Splitu je skupina mladih orjunaša došla do pozicije da može odlučivati o instituciji kakva je Hajduk’

Objavljeno

- datum

“Ugrožen je hrvatski identitet Hajduka, klubom vladaju neznalice i nepotizam, krši se zakon i pere novac”, izjavio je u Bujici na Z1 Igor Štimac, kapetan Hajduka i bivši izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije.

“Vidimo da se nalazimo u krugu onih spartanskih zemalja gdje još prolazi galama, gdje sila caruje, a oni koji znaju, umiju i mogu – budu sklonjeni sa strane,“ započeo je nastup u Bujici Igor Štimac.

“Ono što se događa danas u Osijeku, a što se već dugi niz godina događa s Rijekom, evidentan je pokazatelj kako privatni kapital i uređeni sustav daje rezultate. Drago mi je radi svih klubova poput Osijeka, Rijeke i Dinama, ali koliko god mi je drago radi njih – sto puta više sam tužan radi onoga što se događa mom Hajduku. Kada vidim kako njime upravljaju neznalice… Nisam u startu bio protivnik ovakvog načina upravljanja, nisam se svrstano ni za ni protiv, rekao sam – dajmo svakoj novoj ideji vremena. Ako je u nju uključen veliki broj navijača Hajduka, pa dajmo joj vremena, ali evo, sedam godina je prošlo…. Od kluba koji je bio rado viđen i slavljen u svakom kutku Domovine, napravili su klub koji malo tko želi vidjeti i koji sada nije dobrodošao, čiji su pojedinci napravili to da se nalazi gdje je…“, smatra Štimac.

O udruzi Naš Hajduk

“Udruga ‘Naš Hajduk’ se non stop hvali velikim brojem članova, kojih je 37 tisuća, ali Hajduk u ovom trenutku ima više od milijun navijača samo u Hrvatskoj. To je ta tiha većina koja šuti i trpi, koja želi Hajduk na starim stazama slave, koja želi uspjehe i to su normalni navijači kojima nije bitno tko i kako upravlja klubom, nego im je bitno samo da njihov klub postiže rezultate na zelenom travnjaku”, istaknuo je.

“U Splitu imamo jednu posebnu situaciju, gdje je skupina mladih orjunaša došla do pozicije da može odlučivati o instituciji kakva je Hajduk. Mene to toliko ne brine, nego me brine što su oni kroz trač i laž zaveli veliki dio hrvatske mladosti. Mi danas na utakmicama imamo 5 ili 6 tisuća pripadnika Torcide, koji slijede pet-šest vođa i rade sve kako im oni kažu. To je mladost koja ide krivim putem, koja se u adolescentskoj dobi počinje devijantno ponašati i nije im cilj europski Hajduk, nego im je cilj sve razrušiti”, rekao je Štimac u Bujici.

M.P.T.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) PRIJELOMNO Stampedo u talijanskom noćnom klubu odnio 6 života i preko 100 ranjenih

Objavljeno

- datum

izvor za foto: © Vigili del Fuoco / Twitter

Šest ih je mrtvih i 120 ih je ozlijeđeno zbog otmičara tijekom rap koncerta u noćnom klubu u Italiji, izvijestili su lokalni mediji. Svjedoci kažu da je panika uzrokovana sprejom.

Incident se dogodio oko 1:00 po lokalnom vremenu u popularnom Lanterna Azzura klubu u gradu Corinaldo u istočnoj provinciji Ancona. Oko 1.000 ljudi došlo je vidjeti Sferu Ebbasta, poznatog hip hop umjetnika – javlja RT.

Uzrok panike nije bio odmah jasan, ali kako su svjedoci izvijestili, sve je počelo nakon što je vatreni sprej bio ispaljen unutar krcatog kluba. Rezultat masovne panike doveo je ljude da se međusobno ‘sagužvaju’ dok su pokušavali pobjeći iz zgrade.

 

“Plesali smo dok smo čekali nastup, kad smo osjetili miris vatre. Trčali smo prema jednom od hitnih izlaza, ali je bio blokiran. Redari kluba rekli su nam da se vratimo “, rekao je za Republiccu 16-godišnji posjetitelj.

Nekoliko drugih ozlijeđenih također je reklo da su primijetili oštar miris prije panike.

Prema lokalnim medijima tvrdi se, da je tragedija odnijela najmanje šest života, uključujući i majku koja je pratila kćer na događaj. Druge žrtve su tinejdžeri – tri djevojke i dva dječaka. Više od 120 ljudi je ozlijeđeno, od kojih je najmanje 10 hospitalizirano u teškom stanju.

Sličan je događaj dogodio u Piazzi San Carlo u Torinu 2017. godine, kada je ovakav sprej bio ispaljen u pokušaju pljačke na masovnom praćenju nogometne utakmice, ostavljajući 1.500 ljudi ozlijeđenih, s jednim poginulim, dok je rulja u panici pokušala napustit prostor.

M.S./Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno