Connect with us

Društvo

14. travnja 1849. Budimpešta – koja je uloga bana Jelačića i hrvatskih vojnika u slamanju revolucije?

Objavljeno

- datum

Početkom 1849. nakon pobjede nad Mađarima, Jelačić i Windischgrätz ušli su sa svojim vojskama u Budimpeštu, a mađarska je revolucija napokon ugušena nakon intervencije carske Rusije 13. VIII. 1849. mađarskim porazom kraj Világosa.

Nakon ulaska hrvatske i austrijske vojske u Budimpeštu, na današnji dan 1849. godine proglasila je vlada Lajosa Kossutha nezavisnost Ugarske. Time je Ugarska odvojena od vlasti dinastije Habsburg-Lothringen. Zanimljivo je da je Deklaracija nezavisnosti proglašena u velikoj protestantskoj crkvi u Debrecenu. Grad Debrecen svojedobno su nazivali i „Kalvinističkim Rimom“ zbog njegovog velikog značenja za protestante kalvinističkog usmjerenja. I danas je velika kalvinistička crkva u Debrecenu najveća od svih protestantskih crkvenih građevina u Mađarskoj.

Proglašenjem nezavisnosti postao je Lajos Kossuth guverner-predsjednik Ugarske. Ta specifična titula glasila je na mađarskom jeziku „kormányzó-elnök“. Međutim, revolucija u Ugarskoj ugušena je već iste te godine (1849.) nakon čega je Kossuth morao pobjeći u egzil.

Revolucija u Budimpešti

Vođa i najistaknutiji pojedinac te borbe je bio Lajos Kossuth. Revolucija je počela u Pešti mjeseca dana ranije, predvođena skupinom studenata na čelu sa Sándorom Petőfijem. Ta grupa ljudi je krenula iz kavane Pilvax, da bi tražili oslobađanje političkih zatvorenika. To je potaknulo masovne prosvjede na peštanskim ulicama.

U isto vrijeme tiska se zahtjev sa 12 točaka koji se upućuje u Beč. U njemu se zahtjeva veće ovlasti sabora, ukidanje kmetstva, vraćanje mađarskih vojnika u domovinu sa talijanskog ratišta. Habsburški dvor pod velikim pritiskom događanja u Beču, prihvaća uvjete. Mađari ovim činom, iako ne dobivaju neovisnu državu, dobivaju vladu koju imenuje njihov sabor, velike ovlasti sabora, te ograničavanje carskih ovlasti vezano o sazivanju i raspuštanju sabora.

Pogrešna politika Mađara prema Hrvatima, Slovacima i Rumunjima

Daljnja događanja u mađarskom ratu za neovisnost su uvelike određena pogrešnom mađarskom politikom prema Hrvatima, Srbima, Slovacima i Rumunjima, a posebice nacionalistička retorika mađarskog vođe Lajosa Kossutha. Takva politika izaziva reakciju bana Josipa Jelačića koji sa hrvatskom vojskom ulazi u Mađarsku i sukobljava se s mađarskom vojskom kod Pákozda.

Jelačić sklapa primirje s mađarskim zapovjednikom i ide u Beč da bi pomogao u suzbijanju bečke revolucije. Na ovaj način Jelačić omogućava Beču konsolidiranje. Habsburgovci poništavaju tekovine revolucije, te počinju napad na Mađarsku. Rat traje skoro godinu dana, da bi ulaskom ruske carske vojske, 1. kolovoza 1849. mađarska vojska doživjela potpun slom. Većina mađarskih zapovjednika je strijeljana kod mjesta Világosa, a Lajos Kossuth je pobjegao iz Mađarske u Torino gdje je doživio duboku starost.

Hrvatski vojnici u revolucionarnim događanjima 1848-1849. godine

Hrvatski vojnici na čelu s hrvatskim banom Josipom Jelačićem sudjelovali su u revoluciji 1848.-1849. koja se događala na prostoru Habsburške Monarhije. Godine 1848. zbog opasnosti mađarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska “pomađari”, Narodna skupština je izabrala Jelačića za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda. Ban Jelačić je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju kmetstva na veliko oduševljenje cijele Hrvatske.

Mađari i njihove sluge “mađaroni” u Hrvatskoj nisu se mogli pomiriti s činjenicom, da je Hrvatska dobila za vođu pravog hrvatskog domoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u očima bečkog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: “Među nama samo mač može odlučiti!”, nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.

Ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna 1848. izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu je još objavio: “Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja.”

Ban Jelačić prelazi Dravu s 50.000 hrvatskih vojnika

Dana 7. rujna, nakon neuspješnih pregovora s Mađarima, Jelačić je izjavio rat ugarskom ministarstvu i 11. rujna s približno 50.000 vojnika prešao Dravu. Vojnim putem pripojio je Međimurje.

Krenuvši prema Budimu i Pešti, Jelačićeve postrojbe sukobile su se s ugarskima kraj Pákozda i Valencea 29. rujna, ali je bitka završila bez pobjednika. Nakon bijega carske obitelji iz Beča, Jelačić je napustio mađarsko bojište kako bi pomogao knezu Windischgrätzu u slamanju bečke revolucije, a 3. listopada imenovan je kraljevskim komesarom i zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj.

U bitki kraj Schwechata, 30. listopada, Jelačićeva je vojska pobijedila mađarsku koja je došla u pomoć bečkim revolucionarima u Beču. Nakon što je Jelačić imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije te vrhovnim zapovjednikom Vojne krajine, pod vlašću hrvatskog bana nakon dugo vremena istodobno su objedinjene Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka, Međimurje i Vojna krajina.

Po prvi put nakon nekoliko stoljeća većina hrvatskih zemalja, makar privremeno, bila je ujedinjena.

Slom mađarske revolucije i počeci oblikovanja moderne hrvatske države

Dana 5. I. 1849, nakon pobjede nad Mađarima, Jelačić i Windischgrätz ušli su sa svojim vojskama u Budimpeštu, a mađarska je revolucija napokon ugušena nakon ruske intervencije 13. VIII. 1849. mađarskim porazom kraj Világosa.

Početkom 1849. započeo je raditi Veliki saborski odbor u Zagrebu, koji je do travnja izradio zakonske osnove o administrativnom, političkom i vojnom ustroju Hrvatske te o odnosu prema Austriji. No revolucionarni zahtjevi hrvatskog, ali i svih ostalih naroda u Monarhiji, dokinuti su 7. III. 1849. kada je kralj Franjo Josip proglasio oktroirani ustav za cijelu Monarhiju. Taj je ustav negirao gotovo sve demokratske tekovine revolucionarnih zbivanja iz 1848, osim ukidanja feudalnih odnosa i državnih tijela nužnih za funkcioniranje uprave i sudstva. Habsburška Monarhija opet je postala savez država s vlastitim zakonodavstvom.

Iako je hrvatska politika tijekom te dvije godine u većini nacionalnih zahtjeva doživjela neuspjeh, bile su oblikovane osnovne ideje koje su obilježile hrvatska politička nastojanja do 1918. i započela je preobrazba hrvatskog društva u moderno građansko društvo, s nacionalnom idejom stvaranja i oblikovanja moderne hrvatske države.

Izvor: narod.hr/proleksis.hr

Komentari

Komentari

Društvo

KAKO JE UHLJEB MACAN SPRIJEČIO „USTAŠKI DRŽAVNI UDAR“ i – DOBIO PEDALU!

Objavljeno

- datum

 SMIJENJEN KREŠIMIR MACAN!    Narode, nismo ni znali što se sve u Zagrebu odigravalo neki dan iza one „dimne zavjese“ od tobožnje proslave (nakon dolaska naših Vatrenih iz Rusije)!

Da nam to naknadno nije pojasnio Plenkovićev uhljeb i trgovac maglom Krešo Macan i obavijestio nas o propalom „državnom udaru“, ni danas ne bi bili svjesni u čemu smo sudjelovali – nas 600 tisuća izmanipuliranih naivaca!?

I sad mi tek radi kliker. Post festum. Da mi Macko (kako ga od milja zovem – drag mi je, ne krijem), nije otvorio oči, veliko je pitanje bih li ja to skužio ikad, a kamo li ovako brzo.

Nastojim, dakle, dokučiti od kuda je krenulo. I kako je sve izvedeno…

Sjećam se onog otvorenog autobusa, igrača, izbornika Dalića, raje koja je cijelim putem (od zračne luke do Jelačić placa) dočekivala autobus, pozdravljala, zaustavljala ga…tobože su tražili autograme, a tko zna kakve su šifre izmjenjivali – preko šalova, dresova, lopti i drugih rekvizita.

Aha, autobus nije bio slučajno otvorenog tipa i nije se slučajno kretao brzinom puža, usput se očito dogovarala akcija koju treba izvesti u Zagrebu… Je li Vama normalno da se od Plesa do središta Zagreba putuje 7 sati!? Tko normalan to može opravdati, osim nekim skrivenim namjerama koje stoje iza svega!?

I taj Dalić, krio se među igračima, a bio je glava zavjereničke hobotnice, garant!

Vidjelo se po njemu, sve onako nešto glumi, kao, skroman, ponizan, šutljiv, a kad se dočepao mikrofona…ideeeeš, spominje narod, ej, hrvatski narod spominje, i to ne samo ovaj u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini, pa dijasporu, eeeeeej… Kao, „mi smo u Rusiji igrali za Vas“ i te fore, a zvao ih je ustvari na ustanak! Koja perfidija! I onda je valjda trebalo zadržati raju na Trgu, dok ne stigne pojačanje iz Herceg Bosne i dijaspore, pa da se krene na Gornji grad sa 2-3 milijuna revolucionara („ustaških“) – a za to zadržavanje raje na okupu i potpaljivanje atmosfere bio je zadužen upravo M.P.T.

M.P.T. je, dakle, po svemu sudeći trebao odigrati ključnu ulogu, ali je Dalić, taj prepredeni Livnjak (kako bi prikrio svoje podle namjere – pazi ti to!) u vatru bacio Luku, kapetana momčadi i već ranije dogovorio s njime da upravo on glavnog operativca „državnog udara“ (spomenutog M.P.T.) pozove na pozornicu…

I sad vrtim film unatrag, sve do zračne luke i samoga početka…

Je li on (Dalić) naveo Luku da traži, zove i na kraju u bus uvuče glavnog operativca „državnog udara“ M.P.T. (ne smijem napisati ništa više od inicijala – službe ne miruju!), ili je to ovaj učinio sam, na svoju ruku? Otkud da se M.P.T. baš u to vrijeme nađe na mjestu u blizini busa i kako da su ga igrači u onoj gužvi pronašli? Neslužbene informacije (moj povjerljivi izvori iz jedne službe) kažu da je čak (možda) Luka imao i broj mobilnog od M.P.T..-a – i to od ranije, prije nego je zrakoplov uopće sletio u zračnu luku dr Franjo Tuđman, što je krajnje sumnjivo i znakovito!

U daljnjem scenariju, nakon „omekšavanja“ raje pjesmom „Lijepa li si“ ( i stvaranja emocionalnog naboja) trebali su uslijediti „Geni kameni“ (gdje bi se probudila ona iskonska – rušilačka energija naših brđana), pa potom završnica, „U boj, u boj“ – i eto tih par milijuna „ustaša“ u staroj gradskoj jezgri, čime bi stvar bila riješena.

Dakle, nije to bilo ni malo naivno. Dapače.

Postavlja se i pitanje je li zavjernička hobotnica imala jednu, dvije ili 24 glave (22 igrača, plus Dalić, plus M.P.T.), a možda i više – ako su u sve bili uvučeni neki od članova stručnog stožera repke (osobno su mi Olić, Ladić i gospođa Olivari najsumnjiviji – em znaju riječi pjesama koje pjeva M.P.T., em su dobri s Lukom i Dalićem!).

No, ne brinite, Macko će to sve ispitati!

Naš uhljeb Macko, zadužen za peglanje imidža mr Plenkija sposoban je za sve – od ispitivanja javnog mnijenja i namještanja predizbornih anketa i rezultata do (kako je sad dokazao) sprječavanja „državnih udara“.

Nije šala.

Da mu je gazda Plenki bio tamo i naslikavao se s Modrićem i ostalima na pozornici, sve bi bilo ok, ne bi se oni usudili ništa, kakav Luka, kakav M.P.T. – taj ni blizu ne bi smio, ali u tomu i jest kvaka. Zato su oni Plenkija i ostalu svitu otpilili i nisu im dali ni blizu.

No, nisu računali na Macka, Krešu Dolenčića i operativca koji je radio na razglasu. Ova je trojka u sinergiji odradila svoj posao, u kritičnom momentu isključila glazbu i mikrofon i spasila hrvatsku od „državnog udara“ i to „USTAŠKOG“ – ne zaboravimo.

Očekujemo skoru dodjelu državnih odličja Macku, Kreši (Dolenčiću) i neznanom junaku na razglasu.

Zaslužili su. Spasiti državu od „državnog udara“, PA JOŠ „USTAŠKOG“ nije šala (mala).

Ne smijem ni zamisliti što bi se sve dogodilo da su onako razjareni i krvoločni Vatreni (predvođeni agresivnim Lukom Modrićem i Zlatkom Dalićem) uletjeli u Banske dvore – pa uz njih još Rakitić, Vida, Perišić, Subašić, Brozović, Kramarić, Kovačić, Badelj, Mandža i ostali…

A za njima 2-3 milijuna razularenih „ustaša“!

Al’ bi letjelo perje!

Hvala Macku, hvala Kreši (Dolenčiću) i neznanom junaku s razglasa, do neba hvala!

P.S. Ćorak! Ništa od odličja! Upravo čujem da je Macko smijenjen s mjesta posebnog savjetnika premijera Plenkovića! UPS! Nije uspio dokazati kako je podvojena ličnost – i da ono što putem društvenih mreža trabunja „nema veze s njegovom funkcijom“. Plenki tu vrstu bipolarnog poremećaja nije uvažio. Tako ti je to Macko, revolucija ipak jede svoju djecu, zar ne? Ali, ništa zato, naći ćeš ti drugog poslodavca. Za trgovcima maglom kod nas je uvijek potražnja.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

PROGLAS HRVATSKOMU NARODU

Objavljeno

- datum

Polazeći

– od slobode i odgovornosti svih državljana Republike Hrvatske za stanje i budućnost hrvatskoga naroda, društva i države;

– od činjenice da je hrvatski narod u svojoj državi suvèren i da je njegovo pravo u pluralnome društvu biti vjerodostojno zastupljen u svim tijelima javne vlasti;

– od ocjene da su u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države;

– od svijesti o potrebi za novim oblikom reprezentativnosti hrvatskih državljana, od kojih mnogi u postojećim strankama nemaju svoje vjerodostojne predstavnike i zastupnike;

– od potrebe da se na svim razinama vlasti te u javnosti u prvi plan stave problemska čvorišta i utvrde osnove na kojima će Hrvatska u 21. stoljeću napredovati, a ne nazadovati;

 

Poticajna skupina za osnivanje

„Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB)

poziva i ohrabruje hrvatske državljane i skupine građana kao zametke budućih podružnica da se u stvaranje PHB-a uključe ako prihvaćaju ova načela i okvirne ciljeve:

  • mobilizirati hrvatske državljane na programu izlaska iz negativne spirale, radi stvaranja pravednijeg društva koje se tako razvija da svi, a osobito mladi, nalaze perspektivu života i razloge za ostanak;
  • zauzimati se za odbacivanje prakse opstruiranja i izigravanja većinske volje građana te inzistirati na reformi izbornog i političkog sustava u duhu jačanja demokratske zastupljenosti, odgovornosti biračima i funkcionalnosti tijela vlasti;
  • učvršćivati hrvatski identitet, dostojanstvo, čast i ponos, koji počivaju na tisućljetnoj nacionalnoj povijesti, ideji hrvatskoga državnoga prava, osobito na oslobodilačkome Domovinskome ratu – sintezi najplemenitijih etičkih, političkih, vojnih i diplomatskih stremljenja domovinske i iseljene Hrvatske;
  • nasuprot svim oblicima totalitarizama i njihovih recidiva inzistirati na osvjetljivanju zamračene prošlosti (na „lustraciji“) te promicati objektivna i kritička znanstvena istraživanja radi utvrđivanja nepobitnih činjenica i oblikovanja povijesnog pamćenja;
  • potvrđivati tradicijske vrjednote hrvatskoga naroda, koji kao cjelina u prostoru i vremenu zajedno s ostalim europskim i inim narodima dijeli univerzalna načela dostojanstva čovjeka, slobode savjesti te zaštite ljudskih i manjinskih prava;
  • polaziti od činjenica da se europska kultura, duhovnost i pravni red temelje na kršćanskoj slici čovjeka i svijeta, na znanostima i iskustvima, te da Europa počiva na povijesno oblikovanim narodima koji kao takvi grade i čuvaju europsku uljudbu;
  • afirmirati potvrđene katoličke vrijednosti te u zajednička nastojanja uključiti druge sastavnice hrvatskoga identiteta, sadržane u pozitivnim prinosima pravoslavlja, islama, protestantizma, židovstva i sekularnih pokreta i strujanja;
  • utvrditi značaj obitelji i odlučno se zauzimati za kulturu života kao polazišta demografske obnove, zaustavljanja iseljavanja i napučivanja opustjelih područja;
  • jačati odgoj i obrazovanje koji će razvijati sposobnost stjecanja potrebnih znanja, kritičkog rasuđivanja, lučenja dobra od zla, razvitak svijesti o općeljudskim vrjednotama i nacionalnoj baštini otvorenoj za nove spoznaje i domete;
  • razvijati svijest o važnosti struka, znanosti, kulture i umijeća, o dosezima digitalnoga društva i treće tehnološke revolucije s perspektivom robotizacije i umjetne inteligencije, te spoznaje o isplativosti, privlačnosti i nužnosti učenja, discipline, studiozna rada, inovativnosti i poduzetnosti;
  • razbijati monopole postkomunističkih gospodarsko-političkih sprega koje izigravaju demokraciju i vladavinu prava, sprječavajući uistinu slobodno poduzetništvo i strana ulaganja, reindustrijalizaciju te revitalizaciju sela i poljoprivrede;
  • zahtijevati reformu pravosuđa i uprave s ciljem jačanja zakonitosti i učinkovitosti pravosudnih i upravnih tijela;
  • izboriti se za nultu stopu financiranja paradržavnoga sektora, za ukidanje sustava parazitiranja na proračunskim sredstvima, podobnosti, korupcije i klijentelizma kako u državnoj upravi i diplomaciji, tako i u javnim poduzećima, te za znatno porezno rasterećenje realnoga gospodarstva;
  • uključivati u politiku, poslove i procese mlađe naraštaje, sposobne, kvalificirane i čestite ljude – jamstvo opstanka i perspektive;
  • zauzimati se za optimalno iskorištavanje nacionalnih bogatstava, uravnoteženje razvoja, povezivanje gradova i ruralnih područja, turizma i poljoprivrede; za stavljanje financijsko-monetarnoga sektora u službu realnoga gospodarstva; za korelaciju znanosti i obrazovanja s tržištem rada; za prihvaćanje dosad zaobiđenih članaka Europske socijalne povelje kojima se štite prava zaposlenika i druga socijalna prava;
  • zauzimati se za reformu socijalnog, mirovinskog i zdravstvenog sustava, za minimalnu mirovinu dostojnu čovjeka, za veće izdvajanje za zdravstvo, zajamčenu žurnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu; za zaštitu žena i drugih ranjivih skupina; protiv dezintegracije i „zombizacije“ osoba i društva; protiv ovisnosti, rasula i destrukcije svih vrsta, osobito u sferi odgoja, kulture, javnoga morala i medija;
  • inzistirati na vanjskoj politici, koja, usred dinamičnih i neizvjesnih međunarodnih odnosa, samosvojno i kvalitetno definira te odlučno zastupa nacionalne interese;
  • zauzimati se za suradnju sa susjednim državama, posebice s Bosnom i Hercegovinom, vođeni načelima obostranoga interesa i punopravnosti hrvatskoga kao konstitutivnoga naroda s drugim dvama narodima, sukladno konsocijacijskom načelu;
  • pokrenuti na novim osnovama povezivanje s hrvatskim iseljeništvom i hrvatskim manjinama radi jačanja zajedništva, čuvanja kulturnoga identiteta i stvaranja uvjeta za povratak onih koji to žele, te istodobno izraditi strategiju useljavanja pripadnika hrvatskoga i drugih naroda koji su voljni doći i integrirati se u hrvatsko društvo.

 

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ obavlja predradnje za formiranje Inicijativnog odbora od zainteresiranih. Inicijativni odbor preuzet će sve u svoje ruke te će obaviti priprave za održavanje osnivačke skupštine istoimene stranke, koja će se registrirati sukladno hrvatskim propisima. O daljnjim koracima javnost će biti izviještena nakon ljetnog odmora. Svi zainteresirani mogu s Poticajnom skupinom komunicirati putem e-pošte Poticajne skupine ([email protected]).

 

U ime Poticajne skupine:

Dr. sc. Ante Birin, povjesničar, Zagreb

Zdravko Gavran, diplomat i publicist, Zagreb

Nenad Piskač, književnik i novinar, Vukovo Selo

Mate Šimić (tajnik), pravnik, Zagreb

Sadržaj i ciljeve Proglasa podupiru te uključivanje u planirane aktivnosti svima koji u iznesenomu prepoznaju i svoja htijenja preporučuju:[1]

 
Redni broj Ime, prezime, odrednica Mjesto
1)        Anja Šovagović-Despot, dramska umjetnica Zagreb
2)        Dragan Despot, nacionalni dramski prvak Zagreb
3)        Nikola Đuretić, književnik Zagreb
4)        Tomas Frković, prof. tjelovježbe i biologije, magistar sociologije Buenos Aires
5)        Dr. med. Luca Ivanda, spec. školske medicine Makarska
6)        David Ivić, grafički dizajner Pazin
7)        Ivanka Klarić, nezaposlena struč. spec. oec. projektni menadžer Zagreb
8)        Prof. dr. Stipe Kutleša Zagreb
9)        Mili Lozančić, um. časnik HV-a Zagreb
10)    Vesna Maletić, SSS, službenica u mirovini Zagreb
11)    Ivan Martinović, dipl. inž. strojarstva, umirovljenik Slavonski Brod
12)    Stipe Mlinarić, vukovarski branitelj Vukovar
13)    Dr. med. Vide Popović Split
14)    Nikola Sutarić, student Zagreb
15)    Prim. dr. sc. Ružica Šmalcelj Zagreb
16)    Ivan Veljača, dipl. inž. Kaštela
17)    Živko Zrilić, dipl. iur., brigadni general u m. Koprivnica

 

 

[1] Davanje suglasnosti za uvrštenje u ovaj popis zaključeno je 17. srpnja 2018.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Boje li se Amerikanci više rata ili mira?

Objavljeno

- datum

Za sve godine postojanja Sjedinjenih Država nije bilo niti jednog desetljeća koje je prošlo bez ratova ili sudjelovanja američke vojske u oružanim sukobima, piše austrijski Contra Magazin. Od osnutka 1776. godine, Sjedinjene Države su od 242 kalendarske godine samo 17 godinu provele bez rata.

Posljedica odluka svih uprava, vlada i predsjednika ove miroljubive nacije jeste da je vojno-industrijski kompleks postala najvažnija industrija zemlje, kao i značajan izvor sredstava i radnih mjesta. Stoga se Amerikanci više boje mira nego rata, iako će mnogi tvrditi suprotno. Između ostalog, svi veliki ratovi, osim Američkog građanskog rata, vođeni su izvan granica Sjedinjenih Država, što je razlog više da američko stanovništvo u najvećoj mjeri nema pojma o tome što rat uopće znači.

Sjedinjene Države su najratobornija država na svijetu. Od osnutka 1776. godine gotovo uvijek ratuju, uglavnom s drugim zemljama.

Za 242 godina postojanja Sjedinjenih Država nije postojalo ni jedno desetljeće kada ova zemlja nije negdje sudjelovala u vojnim sukobima. Do sada je svaki američki predsjednik donosio ratne odluke. Stoga je prilično neobično da se američko ministarstvo koje upravlja aktivnostima vojske zove “Ministarstvo obrane” – pita se logicno.com.

Tijekom cijelog razdoblja postojanja Sjedinjenih Država se samo 17 godina mogu nazvati mirnima, tvrdi austrijski novinar Marco Maier, što je samo 7% od ukupnog broja godina postojanja. Najduže razdoblje mira je trajalo između 1935. i 1940. godine, tijekom globalne ekonomske krize.

Vojni kompleks uvijek je bio važan čimbenik američkog ‘blagostanja’…

Ova “praksa”, koja je temelj američke vanjske politike, dovela je do toga da je nakon završetka Drugog svjetskog rata država podigla veliki vojno-industrijski kompleks, a američka je vojska, ako uzmemo u obzir profesionalne vojnike i državne službenike, postala najveći poslodavac na svijetu. I to je također povezano s visoko razvijenom “obrambenom” industrijom, koja je stvorila mnoga radna mjesta, a nakon recesije i u drugim sektorima ekonomije. Američki vojno-industrijski kompleks je, bez sumnje, postala najvažnija industrija Sjedinjenih Država, ističe austrijski časopis.

Prema autoru članka, vojno-industrijski kompleks, kao i sve popratne industrije vezane za njega, igra vrlo važnu ulogu u američkom gospodarstvu, stoga ne treba čuditi što se Washington njime služi kako bi zadovoljio svoje potrebe i očuvao  “globalno carstvo”.

Da bi to uspio, ima više od tisuću vojnih institucija širom svijeta. Samo u Njemačkoj postoji njih više od 220. Sve to zahtijeva mnogo novca, čak i kada saveznici preuzmu dio troškova. Ali takav sustav Amerikancima daje poslove i zadržava nezaposlenost na relativno niskoj razini. Barem prema službenim statistikama, ali smo tu temu već razradili.

“Rat – to je posao, a stalni rat, koji u pravilu nikada ne bi trebao završiti, krvavi je poslovni model na kojem zarađuje elita zemlje”, piše Contra Magazin.

Veliki američki patriotizam pomaže svemu tome, jer se politički krugovi i mediji koristite patriotizmom kako bi manipulirali ljudima.

Osim toga, većini nacija u svijetu nikako nije jasno kako može postojati američki nacionalizam? Država čije je stanovništvo mješavina svih nacija, rasa, vjerskih i svakih drugih zajednica promovira nacionalizam u njegovom klasičnom obliku, kakvog poznajemo u Europi, te na njemu gradi patriotske osjećaje u stanovništvu.

To je potrebno kako građani ne bi mislili  da u stvarnom ratu ubijaju i ginu za interese milijardera s Wall Streeta.

Upravo zato što se ratovi prema Sjedinjenim Državama danas vode u ekonomskoj sferu, ispostavilo se da se Amerikanci boje mira, kaže Marco Maier.

Što će se dogoditi ako iznenada ne bude ratova na dalekim kontinentima i ako Amerikanci ne uspiju stvoriti neprijatelje? Stotine tisuća dobro plaćenih poslova više nikome neće trebati. Zbog toga, ali i zbog tehnološke i vojne moći, mnogi Amerikanci se ne boje rata. Mir je za njih puno gora opcija.

Možda je to jedan od razloga zašto je sastanak Donalda Trumpa i Vladimira Putina bio izložen bjesomučnim napadima, kako iz tabora republikanaca tako i demokrata, iako bi suradnja vođa Sjedinjenih Država i Rusije svijet sigurno učila sigurnijim mjestom za život.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno