Connect with us

Društvo

12. svibnja 1945. Harold Macmillan – koji je ključni trenutak kada su hrvatski civili i zarobljenici predani na genocid?

Objavljeno

- datum

“Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju. Važno je shvatiti, također, da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo ovu odluku. General Alexander nije ni znao što se događa, jer to što se događalo bilo je protivno njegovim naredbama.

Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan – kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva – slijeće u Klagenfurt. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu, o čemu pišem u svojoj novoj knjizi. Jedino pitanje koje još ostaje jest zašto je Macmillan to napravio. Ja mogu dokazati da je to učinio, ali ne mogu dokazati zašto je to učinio”, govori grof Nikolaj Tolstoj

Nikolaj Tolstoj (80), ruski grof i engleski povjesničar, koji je posljednjih 30 godina života posvetio istraživanju Križnog puta i razloga zašto su Britanci na kraju Drugog svjetskog rata u Austriji predali Titovim partizanima stotine tisuća Hrvata, dao je intervju Jutarnjem listu, u kojem je približio svoje teze i misli.

“Moj interes za bleiburški masakr dogodio se sasvim slučajno. Osamdesetih godina objavio sam knjigu o kozacima, nakon čega me je jedan prijatelj iz Srbije pitao zašto ne pišem o tragediji koja se dogodila tamošnjim ljudima koji su izručeni Titu. Tada mi se činilo da je to ipak posao za jugoslavenske povjesničare. No u meni se ipak probudila znatiželja i kako sam počeo čitati i istraživati, otkrio sam da priča nije samo tragedija, već i veliki misterij”, govori Tolstoj.

Tako je počelo dugotrajno i na trenutke mukotrpno znanstveno putovanje, tijekom kojeg je naišao na mnoga zatvorena vrata, mučna svjedočanstva, ekscentrične likove, ponešto prijetnji i jedan veliki sudski proces. Kao britanskog povjesničara, grofa Tolstoja je prije svega zanimala uloga koju su Britanci imali u izručenju stotina tisuća Hrvata koje je zadesila stravična i nikada u potpunosti odgonetnuta sudbina koja se obilježava idući tjedan, kada će moj sugovornik gostovati u Zagrebu.

“Moja pozornost je koncentrirana na događaj koji do dana današnjeg ostaje čudan i mračan misterij; odluka britanskih vojnih zapovjednika da predaju Hrvate u pokolj nikada nije dobila zadovoljavajuće objašnjenje. To je enigma kojom se bavim više od 30 godina”, govori.

“Ministar i masakr” – knjiga koja je otvorila Pandorinu kutiju u Velikoj Britaniji

Teme se prvi put javno dotakao u knjizi “Ministar i masakr” 1986. kojom je otvorio Pandorinu kutiju. Ono što otkriva naišlo je na burne reakcije i indirektno iniciralo tužbu Lorda Aldingtona, bivšeg čelnog čovjeka konzervativne stranke. U svojoj knjizi Tolstoj, naime, tvrdi da je upravo Lord Aldington dao ključnu odluku Britanaca koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Pošto ga je de facto prozvao ratnim zločincem te njegova djela usporedio sa zločinima nacista, Lord Adlington ga je tužio, pri čemu je Tolstoj izgubio pravnu bitku te mu je sud dodijelio kaznu od dva milijuna funti koju je Europski sud za ljudska prava kasnije povukao.

Tolstoj danas komentira da je čitava stvar bila farsa i dokaz da je Ujedinjeno Kraljevstvo (bilo) u rukama aristokracije.

Većina su bili uplašeni civili, žene i djeca!

Ipak, u svojoj potrazi za povijesnom istinom grof Tolstoj nije se dao smesti. Za razliku od 80-ih, kada su događaji bili prekriveni velom tajne i uglavnom svedeni na svjedočanstva emigracije, što je njegovo istraživanje činilo šturim i teško dokazivim, danas je u posjedu dokaza koji stavljaju novo svjetlo na događaje tog proljeća 1945.

“Danas se naravno više nitko ne može praviti da se tragedija nije dogodila”, govori.

Fokus Tolstojevog djela u nastajanju još jednom su Britanci, odnosno razlog zbog kojeg su izručili stotine tisuće Hrvata Titu. Grof Tolstoj nastoji nam približiti atmosferu: “Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena od Tita koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi. Nadaju se da će ih se primiti u prenamijenjene logore odakle će se otisnuti u Kanadu, Australiju i Argentinu i ostale prekooceanske zemlje koje su slale pozive za radnom snagom. Britanci im obećaju da će ih poslati u Italiju. Umjesto toga, pruga je promijenjena i oni su poslani u smjeru Jugoslavije, u smrt”, govori.

Ministar Harold Macmillan izručio Hrvate

“Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju. Važno je shvatiti, također, da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo ovu odluku. General Alexander nije ni znao što se događa, jer to što se događalo bilo je protivno njegovim naredbama. Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan – kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva – slijeće u Klagenfurt. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu, o čemu pišem u svojoj novoj knjizi. Jedino pitanje koje još ostaje jest zašto je Macmillan to napravio. Ja mogu dokazati da je to učinio, ali ne mogu dokazati zašto je to učinio”, govori Tolstoj.

Tolstoj optužuje – Britanci su znali da će Hrvati biti pobijeni!

Tolstoj govori: “Mislim da su ga pritisnuli Sovjeti. Bio je čudan, neiskren čovjek.Imao je čudne seksualne navike. Jedna od mogućnosti jest da je bio ucijenjen od strane Sovjeta koji su u to vrijeme podržavali Tita. To je ono što me u cijeloj priči intrigira. Da nema tog britanskog misterija, vjerojatno bih se bavio drugim temama i više ne bih pisao o tome”, govori.

Na svom putu upoznao je niz živopisnih likova, uključujući jednog pravoslavnog svećenika koji je u opisanom razdoblju komunicirao s Britancima i Tolstoju potvrdio sve sumnje.

“On i ljudi slični njemu bili su polaskani da sam u tolikoj mjeri zainteresiran za njihovo svjedočenje, stoga su vrlo otvoreno govorili o tome što se dogodilo. On mi je tada rekao da Britancima nije izrečena laž o tome kamo vode sve te ljude, odnosno da su Britanci znali da će biti smaknuti”, govori Tolstoj.

Bleiburg nema veze s ustašama – to je masakr nad nevinim civilima!

Bleiburg i Križni put Nikolaj Tolstoj vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima. “Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud; da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine”, poručuje.

Stoga svako isticanje kontroverze vezane uz obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenom.

“One su ili laž ili puko neznanje. Ne postoji nijedan dokaz da je među žrtvama bio ijedan ratni zločinac. Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac. Upravo zato što stvari nisu u potpunosti razriješene, ljudi danas mogu reći što god žele te se uvjeriti u nešto, pogotovo ako ne znaju dovoljno. Kako u Rusiji, tako i u bivšoj Jugoslaviji – ljudi koji imaju simpatije prema komunizmu jednostavno ne mogu priznati da su ikada bili u krivu.”

“Jako je važno da u potpunosti otkrijete svoju povijest. Ne da budete opsesivni, ali da znate istinu. Istina je jedino što je važno. Život na krivoj povijesti se u komunističkim državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću. Ne znati istinu je grozna uvreda ljudima koji su izgubili živote, ljude poput dobrih, poštenih, nevinih žrtava Bleiburga na koje prvenstveno mislim kada radim na svojoj knjizi. Moja empatija vjerojatno proizlazi iz činjenice da sam ja osobno imao sreće”, završio je Tolstoj.

Ali ja sa suzom u oku,
Ali pjesmom u srcu,
Palim noćas svijeću
Za svaku nevinu žrtvu.
Kao simbol, bijeli plamen svijetli,
Da nikada neće biti
zaboravljeni!

Izvor: narod.hr

Komentari

Komentari

Društvo

SMRTNI STRAH OD KARAMARKA Galić kao glasnogovornik Duboke države, Režim protiv narodnih neprijatelja

Objavljeno

- datum

 Karamarkov balon prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića    Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga.

Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Proslava Velike Gospe u Sinju i u Splitu

Objavljeno

- datum

Tisuće hodočasnika posjetit će i ove godine Gospino svetište u Sinju na proslavu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza. Hodočasnici će se u svetištu moći ispovjediti već od 3 sata. Prva misa “zornica” je u 4 sata, a potom su mise svakih sat vremena, sve do 9.30 sati, kada će iz Gospina svetišta krenuti svečani ophod, u kojem će sudjelovati cijeli Sinj, Cetinska krajina i šira okolica.

Alkarski momci u starim odorama nosit će zlatom i dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima okićenu staru Gospinu sliku, s kojom se na četiri strane blagoslivlja grad i Cetinska krajina. Svečani ophod i euharistijsko slavlje predvodit će splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Proslava svetkovine u sinjskom svetištu završit će svečanom večernjom koncelebriranom misom na Trgu dr. F. Tuđmana u 18 sati koju će predvoditi provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Na Vigiliju Velike Gospe, 14. kolovoza, misu na Starom Gradu u 8 sati predvodi fra Toni Šimunović-Erpušina, mladomisnik; a u 18 sati misu na Trgu dr. Franje Tuđmana predvodi mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije. U četvrtak, 16. kolovoza u 7 sati je misa zahvalnica na Gospinu Gradu, a u nedjelju, 19. kolovoza u 18 sati misa je posvete djece Gospi Sinjskoj u samostanskom dvorištu.

U svetištu Gospe od Pojišana u Splitu svečano se slavi svetkovina Marijina uznesenja – Velika Gospa za grad i bližu okolicu u srijedu, 15. kolovoza. Mise u svetištu slave se kroz jutro i prijepodne svaki sat – u 6, 7, 8, 9, 10 i u 11 sati. Središnje euharistijsko slavlje je večernje, počinje procesijom s Gospinom slikom koja u 18 sati polazi iz splitske prvostolnice Sv. Dujma te ulicama grada ide do Pojišana, gdje je u 19 sati na otvorenome bogoslužnom prostoru uz svetište misa koju predvodi splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Izvor: Silvana Burilović Crnov/croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Židovi ljutiti jer je Austrija skup EU sazvala za Jom kipur

Objavljeno

- datum

“U najboljem slučaju pokazuje to manjak senzibiliteta za vjersku raznolikost, a u najgorem novu političku retoriku”

Biste li sastanak europskih čelnika zakazali za Badnjak? Ne biste. Zašto ga onda zakazujete na najznačajniji blagdan židovskog kalendara, Jom kipur, Dan pomirenja?

Tako su neki lideri židovske zajednice u Europi reagirali kad je objavljeno da će se službeni dio sljedećeg neformalnog summita EU održati 20. rujna u Salzburgu, a da će se njegov uvod – svečana večera za europske lidere – održati dan prije i time “ući” u židovski blagdan. Smatraju da datum, koji je odabrala Austrija, koja predsjeda EU, nije slučajan, već da je indikativan i da pokazuje, u najboljem slučaju, manjak senzibiliteta za kulturalnu i vjersku raznolikost, a u najgorem da označava novu političku retoriku u europskom prostoru koja Stari kontinent agresivno želi svesti samo na kršćanstvo te da nosi antisemitsku poruku. Usto, organizator, austrijska vlada, u kojoj sjede pripadnici desne stranke, narodnjaka, nikako se ne može otresti antisemitskog imidža, iako su se od antisemitizma jasno distancirali, a ne pomaže ni situacija da Izrael trenutačno uopće ne želi surađivati sa slobodnjacima u austrijskoj vladi.

President of European Commission Jean-Claude Juncker (L) and Austrian chancellor Sebastian Kurz arrive to give a press conference following their meeting at the EU headquarters in Brussels on June 6, 2018. (Photo by JOHN THYS / AFP) (Photo credit should read JOHN THYS/AFP/Getty Images)

Do sada su se čule kritike o opasnosti od navodne islamizacije Europe, posebice s migrantskim valom, no ove kritike, o kojima piše portal politico.eu, pokazuju da se i druge vjere osjećaju isključeno. Jom kipur počinje navečer 18. rujna i završava sa zalaskom sunca sljedećeg dana. Blagdan je završni dan novogodišnjih blagdana i vrhunac židovskog kalendara. Oni koji ga slave u tom periodu ne rade i ne putuju.

Nitko od 28 lidera EU država nije Židov, a summit je zakazan za dan nakon blagdana, kazali su iz austrijskog predsjedništva, no također su otkrili da se čelnici ipak očekuju u Salzburgu 19., na svečanoj večeri. Novinari i osoblje u Salzburg dolazi 18. rujna.

– Izuzetno je teško pronaći datum koji odgovara svim sudionicima – ističu.

No to objašnjenje ne zadovoljava neke. Primjerice, vrlo je glasan mađarski zastupnik u Parlamentu EU, inače Židov, Péter Niedermüller. Po njemu, datum je odabran s namjerom da političari iz desnog spektra pošalju određenu poruku. Ističe kako u Europi jača prokršćanska retorika, citirajući mađarskog premijera Viktora Orbána i njegovu mantru “kršćanska Europa”, potom talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija te njegova obraćanja javnosti s krunicom u rukama te lidera britanskih laburista Jeremyja Corbyna koji se našao usred skandala kad je prije nekoliko dana otkriveno da je 2014. položio vijenac na memorijalnom groblju palestinskih mučenika među kojima je i spomenik teroristima koji su 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu pobili izraelske sportaše.

William Echikson, direktor ureda pokreta EU za progresivni judaizam, kaže kako je zakazivanje sramotan i opasan previd austrijske vlade.

– Sigurno se sastanak ne bi zakazao za 24. prosinca. Nije stvar u tome je li koji Židov ili musliman izravno pogođen i koliko ih je, nego u tome jesu li institucije i vlade dovoljno otvorene da im uopće padne na pamet da se takvo što može dogoditi i da jednostavno ne zakazuju sastanke na te datume – kaže Echikson. (VLM)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno