Connect with us

Društvo

10. rujna 1943. – NDH pripojila Dalmaciju i Istru poništenjem Rimskih ugovora

Objavljeno

- datum

 NA DANAŠNJI DAN   Nakon što je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., već dva dana kasnije NDH proglašuje ništavnost Rimskih ugovora potpisanih između Italije i NDH dvije godine ranije.

Dva dana kasnije na današnji dan 1943. Ante Pavelić objavljuje ništavnost tih ugovora, te Italija odlazi iz hrvatskih priobalnih krajeva koje je dobila 1920. uRapallu kao ratni plijen iz I. svjetskog rata, te iz krajeva koje je dobila Rimskim ugovorima između Italije i NDH 1941. početkom II. svjetskog rata.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državno pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi:

“…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.

Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poretku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.

S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.“

Time Rimski ugovori prestaju biti međunarodno važeći dokument između NDH i Italije, ali posljedično time i oni dijelovi Rapalskih ugovora koji su bili implementirani u njih. Talijanska vlast nakon 43. godine odlazi iz hrvatskih krajeva pripojenih temeljem Rapalskih ugovora, kao i nakon dvije godine temeljem Rimskih ugovora između NDH i Italije.

Rimski ugovori – uzroci, posljedice i što je potpisano njima?

Rimski ugovori su ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. potpisali su ih Ante Pavelić i Benito Mussolini. Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska).

NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac.

Prije toga, nakon I. svjetskog rata Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. Tako je i Rijeka Italiji.

Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.

U hrvatskoj historiografiji Rimske ugovore najbolje analizira monumentalno djelo „Ustaše na Jadranu“ Nikice Barića koje se na preko 800 stranica bavi ovim gotovo potpuno nepoznatim dijelom hrvatske povijesti. Daleko najprovokativnija tema koju povlači Barić upravo je ona o prodaji Dalmacije. Barić je mišljenja da se Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, smatra autor, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Dapače, autor naglašava da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“.

Talijanska se vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu, tvrdi dr. Barić u svojoj knjizi . Zbog toga je napravljeno NDH ustrojila novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat.

Barić vrlo detaljno opisuje odnos snaga između građanske i vojne vlasti te ustaša s jedne strane i njemačke vojske, četnika i partizana s druge. Autor ostavlja dojam da je uprava NDH postojano mogla održavati poziciju samo u gradovima, a ponekad ni tamo. Slabe domobranske i ustaške postrojbe bile su izravna posljedica talijanskoga protivljenja stacioniranju hrvatskih snaga za vrijeme njihove vladavine. Kad je u Drnišu uspostavljen VII. ustaški stajaći zdrug za zadarsko područje te vojna posada u Splitu i okolici, to su bili najjači vojni garnizoni NDH. Šibenik je imao vrlo slabe postrojbe NDH, a na dalmatinskim otocima uopće ih nije bilo. To je na kraju dovelo do velike ovisnosti o njemačkoj vojnoj prisutnosti

A što se događalo u hrvatskoj Istri?

Godina je 1943. u Istri se događa kulminacija narodnih previranja. Desetljećima prije se vodi nacionalna bitka, s jedne strane hrvatstvo promoviraju Crkva, dio domaćih intelektualaca (Dobrila, Kirac, Balota…) te prekoučarski intelektualci izbjegli pred fašizmom (Kumičić, Car Emin, Spinčić, Laginja…). S druge strane talijanaštvo promoviraju talijanski iredentisti (De Franceschi, D’Annunzio…). Sukob se tako zahuktava još za vrijeme austrijske uprave u Istri, a 18. listopada 1910. se zaustavlja djelovanje Istarskoga sabora nakon incidenta u kojemu su sudjelovali zastupnici Zuccon, Spinčić, Kurelić i Trinajstić koji su fizički prekinuli rad sabora. Naime, predsjedavajući nije dopustio zastupniku Zucconu (kojemu je Spinčić stalno upadao u riječ) govor na hrvatskome jeziku.

Raspadom Monarhije Istra je pripala Kraljevini Italiji, a uskoro na vlast dolaze fašisti. To stvara plodno tlo za talijanski trijumfalizam, te ugnjetavanje i progone hrvatskog življa. Veliki dio Hrvata iz Istre se iseljava pod talijanskim pritiskom, a u gradove doseljavaju Talijani. Za tim dolazi i II. svjetski rat što prilike dodatno pogoršava, a nasuprot talijanskim fašistima jača antifašistički otpor. Istra je u II. svjetski rat već ušla kao dio države Italije, a hrvatski je narod Istre već gotovo 20 godina stenjao pod fašističkim progonima

Nako pada Italije, prvo pripojenje Istre Hrvatskoj dolazi 10. rujna 1943. kada Ante Pavelić ukida sve sporazume sa Italijom (tj. Rimske ugovore) te pripaja Istru NDH.

Antifašisti, na čijem su čelu su već ojačali komunistički elementi, su imali drugačije ideje pa 25. rujna 1943. u Pazinu donose proglas o sjedinjenju Istre sa Hrvatskom, u okviru željene buduće Jugoslavije. Te se odluke potom potvrđuju u Jajcu na zasjedanju AVNOJ-a dva mjeseca kasnije.

Tu nije kraj priče o Istri. Nakon kraja II. svjetskog rata problemi ne nestaju, nego se 1947. sjeverozapadna Istra djeli na tzv. Zonu A (saveznička uprava) i Zonu B (jugoslavenska uprava). Oba su teritorija de iure bili samostalne države. Londonskim sporazumom 1954. Zona A ulazi u sastav Italije, a Zona B u sastav Jugoslavije. Zonu B su pak podjelile federalne jedinice unutar Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska, te je tako Istra većinom postala dio Hrvatske u okviru Jugoslavije.

Konačna jugoslavensko-talijanska granica na definirana je Osimskim sporazumom 1975. godine. (narod.hr)

Komentari

Društvo

Jevrem Brković: Mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela!

Objavljeno

- datum

 JEVREM I BALŠA BRKOVIĆ, STUPOVI STARE I NOVE CRNE GORE 

Jevrem i Balša Brković: Njegoš nije Balkanac  U Njegoševu opusu nema riječi ‘Balkan’; da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to ipak negdje umetnuo

Gospodo Crnogorci, je li vaša zemlja na Balkanu?

JEVREM: U cijelom Njegoševu opusu nema spomena Balkana, što znači da je Balkan umjetna tvorevina, prije svega mentalitetska. Ja smatram, kao pisac, čovjek i intelektualac – crnogorski, dukljanskog porijekla – da mogu meritorno govoriti o Balkanu i tvrditi da Crna Gora nije Balkan. Balkan se geografski i klimatski završava kod Užica u Srbiji.

BALŠA: Od početka je posrijedi filološka zabuna. Kao što znate, riječ ‘Balkan’ je turskog porijekla i označava lanac visokih planina. Do zabune je došlo u 19. stoljeću, kad su njemački geolozi zaključili da je gorje u Bugarskoj geološki istovjetno s našim i hrvatskim Dinaridima, pa su sve skupa prozvali Balkanom, dok se kasnije ispostavilo da nije riječ o istom tipu planina.

Ipak, Crna Gora se uobičajeno svrstava na Balkan?

JEVREM: Crna Gora je odskora Balkan, tek otprije sto godina, kao i Hrvatska, i to od 1918. i ujedinjenja s balkanskim zemljama, prije svega Srbijom, pa smo pri tome morali uzeti i tursko nasljeđe Srbije. Crna Gora je mediteranska zemlja, sa starim dukljanskim, zetskim i crnogorskim dinastijama i, kao što rekoh, u cijelom Njegoševu opusu nigdje nema riječi ‘Balkan’; da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to ipak negdje umetnuo.

Ali upravo Njegoševi opisi borbi s Turcima uključuju one elemente i metode koje podrazumijevamo kao ‘balkanske’?

JEVREM: Ja ne poričem da je on bio surov, čak i suroviji od onog što se smatra balkanskim.

Ipak, smatrate da je Crnoj Gori i Hrvatskoj Balkan nametnut od Srbije?

JEVREM: Mogu priznati da dijelovi Hrvatske i Crne Gore imaju nešto balkansko: Turska je otišla s Balkana, ali je ostavila svoj mentalitet, pa je taj okupacijski mentalitet ostao tu i poslije njihova odlaska. Štoviše, nijedan naš okupator u povijesti – od Bizanta i Venecije, preko Njemačke i Italije do Srbije – nije toliko ostavio svoj mentalitet kao Turci. Imali su i najviše vremena, doduše.

BALŠA: Ako prihvatimo mentalitetsko određenje Balkana, onda u nekom širem smislu Balkan počinje od bečke željezničke stanice, dok u užem smislu počinje od Zagreba. To je na neki način nedovršeni dio Europe. Nemaju samo Srbija i Crna Gora gusle, ima ih i Hrvatska: znam za onog Milu Krajinu.

Jevreme, zašto mislite da je turski mentalitet ostao utisnut najviše u Srbiji?

JEVREM: Taj se turski mentalitet primao u svim našim zemljama, ali je pravo prve bračne noći u praksi bilo prisutno samo u Srbiji. Ne volim mnogo pričati o genetici, jer se iz nje mogu izvući svakojake, pa i zločinačke teorije, ali činjenica je da je krvna grupa A intenzivno prisutna od Izmira u Turskoj do Crne Gore i Hrvatske, gdje se njezina učestalost smanjuje. U Srbiji imate jedan fenomen: zašto su četnici u ovom ratu napravili toliko silovanja u Bosni? Naša kršćanska civilizacija zasnovana je na kultu Majke Bogorodice, i tek kad je Europa shvatila da je to u Bosni uništeno, onda su riješili da interveniraju. Četnici siluju Muslimanke da bi se osvetili Turcima za pravo prve bračne noći, koje je bilo samo u Srbiji, i to do 1848. godine.

Balša, kad vas gledam obojicu zajedno, pada mi na pamet ona scena iz vašeg romana ‘Privatna galerija’, kad glavni junak šmrče kokain s korica debele knjige koju je napisao njegov otac akademik. Je li to samo generacijski obiteljski obračun ili i pobuna protiv epske tradicije Crne Gore i Balkana, čiji ste jedan od predstavnika i vi, Jevreme?

BALŠA: Meni je lakše da navedem književni razlog za tu scenu: ako se sjećate, to se događa na kraju četvrtog poglavlja, a u petom poglavlju junaku dolazi sin iz druge države, gdje živi sa svojom majkom, i on želi uzeti očinsku snagu za taj susret, uzimajući kokain s knjige svog oca. A u dimenziji koju spominjete tu bih, kako kažete, ‘pobunu’, opisao kao odnos visokog modernizma i postmodernizma.

JEVREM: Ja sam komandant Lovćenske straže, koja čuva Njegošev grob, a Njegoš je veliki pjesnik europskog romantizma.

Koji su vam najveći minusi Balkana?

BALŠA: Ta politička i državna nedovršenost koju sam spomenuo: ona stvara kulturološku situaciju koja suspendira kritički duh. Lideri na Balkanu uvijek su obožavani, a opozicija je uvijek izdajnička. Ta strast prema vođama je nesreća, s tim da taj omiljeni vođa obično završi tako da ga spale. To su kulturalne, antropološke odrednice Balkana: kad je netko tu 500 godina, kao što su to bili Turci, to nije okupacija, nego kulturološki projekt.

JEVREM: Ja nisam sklon turski utjecaj gledati isključivo negativno, Turci su u nekim stvarima bili prema našim ljudima bolji nego naši velmože. Recimo, nisu nikoga prisiljavali da prijeđe na islam niti je to itko mogao prije svoje osamnaeste godine. Turci su dobro riješili nacionalno pitanje, a imali su i dobra ekonomska rješenja, pa tako nisu islamizirali sirotinju. Iako je njihov utjecaj najjači, ne bih današnji Balkan gledao isključivo kroz njega, jer ovo je prostor i antičke Grčke i još nekoliko kultura. Uglavnom, rekao bih da je Crna Gora na Balkanu samo mentalitetski. Uostalom, nigdje u Crnoj Gori ne postoji Balkanska ulica, dok u Beogradu postoji.

Koji bi, po vama, bio glavni grad Balkana?

BALŠA: Jedini pravi glavni grad Balkana je Haag, jer se jedino tamo svi balkanski narodi i narodni vođe druže, razgovaraju i zajedno jedu.

JEVREM: Ta sintagma je izlizana: Balkan, Balkanci…

Što ta sintagma danas znači?

BALŠA: Mi danas možemo govoriti o ‘balkanskom barbarogeniju’ – to je genij koji nema obzira prema kulturi. Tu je Balkan drugo ime za antieuropsko i antizapadnjačko; Balkan je danas korifej toga, a u stvari je kolijevka europske kulture. Borislav Pekić je napisao da je Balkan svijetu dao dvije civilizacije, helensku i bizantinsku, a cijeli Zapad samo jednu – protestantsku. Međutim, sve što je tu bilo prije 19. stoljeća teško možeš uklopiti u današnji Balkan. Helenizam je kulturalno najznačajniji proces u povijesti Europe, koji je Europu spojio s Bliskim istokom, ali kad mi govorimo o Balkanu, mi govorimo o zadnjih 200 godina, kad su tutori Balkana bili Turska i Austrija.

Ukratko: što je Balkanu dala Turska, a što Austrija?

JEVREM: Austrija je ostavila mentalitet Vojvodine, sa željezničkim stanicama, javnim pisoarima i kazalištima, dok Turska nije ostavila ništa od toga, a umjesto pisoara dobili smo – ćenefe. Turska je nama ostavila što je ostavila, a oni sami su se modernizirali, pri čemu je čovjek koji ih je modernizirao – mislim, naravno, na Kemala Ataturka – rođen na Balkanu, u Solunu. A mi smo došli u situaciju da afrički car Bokassa izjavljuje kako neće dopustiti balkanizaciju svoje carevine!?

BALŠA: Uzmite u obzir jezik na Balkanu: sve riječi kojima označavamo dijelove tijela slavenskog su porijekla, od glave do srca, dok sve dijelove kućanstva zovemo turcizmima, od stana do kauča. Dakle, zoveš se po slavenski, a kućiš se po turski.

Jevreme, jednom ste izjavili da su na Balkanu svi razlazi teški, od ljubavnih do političkih. Zašto se nismo mogli rastati kao Česi i Slovaci, uz ples i šampanjac u ponoć?

JEVREM: Na Balkanu nisu teški samo razlazi i rastave, nego i susreti i ujedinjenja – ta mi smo se nekoliko puta sastajali i rastajali. Tu svi robujemo jednome mentalitetu, koji nije samo turski, nego i južnoslavenski. I svi smo stoljećima uvjeravani – počevši od starih hrvatskih pisaca, koji su govorili o slavinstvu, do Njegoša i poslije Njegoša – da smo svi mi Južni Slaveni braća. Na tom uvjerenju je počivala Jugoslavija, i recimo da je Jugoslavija bila nekakav izlaz iz te naše parcijalne situacije, makar je u samom nazivu imala kaos: a gdje su neslavenski narodi? Gdje su Albanci, Mađari i drugi? Ali ako me pitate za razlog, ja mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela, jer Srbija ima imperijalne ambicije, ona se ne može pomiriti da Slavonija nije Srbija.

Kako će procesi i ratovi iz 90-ih utjecati na budućnost Balkana?

JEVREM: Mislim da je ovaj proces s početka 90-ih, odnosno raspad Jugoslavije, jedan od najprogresivnijih procesa na Balkanu uopće, makar i dalje postoji ta tipična balkanska ovisnost o prostoru – nema balkanske države koja ne misli da je negdje zakinuta od susjeda, što je tipično osjećanje malih zemalja. Svijet i Europa dugo se nisu bavili Balkanom, sve do ratova i pojave Slobodana Miloševića: tek onda je svijet shvatio da se mi svakih 50 godina pokoljemo i sve srušimo jedni drugima, i da onda zovemo Europu i svijet da podignu to što smo mi srušili, i to je to čuveno ‘balkansko pitanje’. I onda je svijet rekao: ‘Dosta! Sad ćete biti dominioni, a vaši vođe će doći u Haag!’ Taj proces je doveo do priznanja Kosova, što su Hrvatska i Crna Gora već učinili.

Kažete da ćemo biti dominioni?

JEVREM: Mi ćemo u civilizacijskom smislu biti europski, tj. američki dominioni. To se nacionalistima neće svidjeti, ali to je civiliziranje Balkana, i to je normalno i to treba prihvatiti. Valja maknuti kriminal i početi se baviti civilizacijom.

Što će biti s međusobnim odnosima balkanskih naroda u bliskoj budućnosti?

JEVREM: Mislim da će se odnosi popraviti čim uđemo u Europsku uniju. To je najbolji put da se demfuju balkanski nacionalizmi, od Slovenije do Makedonije.

Oprostite, što znači ‘demfuju’?

JEVREM: Umanje.

Što će Balkan dobiti od ulaska u EU?

JEVREM: Svi ti naši antagonizmi čine nas u očima Europe plemenskim društvima. Sad treba naučiti europski protokol ponašanja, i to moraju svi naučiti, od vođa naniže. Meni se čak čini da se, kako nam se Europska unija približava, zaista sve više distanciramo od balkanskog modela ponašanja. Europa je uvela taj termin ‘zapadni Balkan’, što nikad nije postojalo, ali je dobro što je zapadni, a ne istočni.

Što ćemo sa Srbima i Albancima?

JEVREM: Srbi više nisu najbrojniji balkanski narod, nego Albanci, koji imaju biološku eksploziju. Ja sam albanski prijatelj, ali… hajde, o tome ćemo drugi put.

Uglavnom, je li Balkan nešto pozitivno ili negativno?

BALŠA: Vjerojatno polovina ljudi gleda na Balkan pozitivno, a polovina negativno. Imamo memoriju, kao što imamo i negativne i pozitivne stereotipe. Po tim negativnim stereotipima Balkan je nešto odurno, pa nitko neće da mu pripada: vi niste Balkan, mi nismo Balkan, na kraju je samo Grčka Balkan, ma vidi molim te!? A nervira me i ovaj drugi stereotip, kao Balkan je šampion u vitalnosti, kreativnosti itd., a ono svakih 50 godina klanje.

Damir Pilić/ SD, Nedjeljna Dalmacija   SNIMILA VINKA MARINKOVIĆ

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Josip Jović: Trijumf hrvatske predsjednice u Bukureštu

Objavljeno

- datum

Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).

Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu piše Josip Jović u Slobodnoj.

EU se priklonila Uspravnici, shvativši da ju ne može zaustaviti

Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije. Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.

U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.

Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva. Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.

Ključna osoba – Kolinda Grabar-Kitarović

Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa. Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.

I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa.

Izvor: Josip Jović/Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ZERO HEDGE: ZAMALO ARMAGEDON! JE LI PUTIN PONOVO SPASIO čovječanstvo!?

Objavljeno

- datum

Zamislite glavnu vijest: Po ne znam koji put je Vladimir Putin spasio čovječanstvo… ovo u glavnim medijima nećete pročitati

Petrodolar polako odlazi sa scene kao jedini izvor vojne i ekonomske nadmoći SAD-a. Dolazi era stvarnog novca i ekonomije – ZLATO.  

Zbog toga je SAD-u i NATO saveznicima rat potreban kao nasušni kruh, makar nuklearni, makar propast svijeta, jer su padom Berlinskog zida 1989 zacrtali jednopolarni svijet neoliberalizma u kojem će oni biti JEDINI PRAVI PUT, ISTINA I ŽIVOT – VLADARI I “MORAL” SVIJETA SVOJIM RATOVIMA, NASILJEM, BANKARSKIM PRIJEVARAMA I PLJAČKAMA.

U potpunoj samovjerenosti da su velikom pljačkom Rusije za vrijeme Jeljcina Rusiju potpuno uništili tako da se nikada neće više oporaviti poništili su sve sporazume o neširenju NATO saveza na istok, o ravnoteži i kontroli nuklearnih balističkih projektila. Došli su na ruske granice od Afganistana do Kaliningrada. I onda im se pojavio VLADIMIR PUTIN koji je Rusiji vratio snagu obrane i dostojanstvo velike nacije.

18 rujna 2018. je s francuske fregate ispaljena raketa koja je uništila ruski tridesetmetarski avion elektronskog nadzora nad bliskoistočnim područjem. Istovremeno su 4 izraelska F-16 bili u sjeni tog ogromnog aviona da bi izazvali sirijsku protuzračnu obranu. To je bila zamka – strašna zamka – koja se dogodila nakon petosatnog razgovora između Erdogana i Vladimira Putina i sporazuma o odustajanju od Idlib ofanzive. Iz svega se moglo vidjeti da je NATO bio spreman reagirati na sirijsku ofanzivu na Idlib pod svaku cijenu: S podvalom bojnih otrova ili bez nje, jer je za njih Sirija pitanje vladavine nad svijetom. U Idlibu je nekoliko desetina tisuća džihadista među kojima se nalaze brojni američki, britanski, francuski i ini NATO operativci. Svi su oni uzeli za taoce 2 i pol milijuna stanovnika Idliba.

Shvativši ozbiljnost situacije Putin je prisilio Erdogana na ustupka i napravili su zajedničku zonu nadzora i odustali od ofanzive. SAD-u i NATO savezu je bila izmaknuta prilika za napad. Izostanak ofanzive za SAD i NATO je bio nezamisliv jer su pripreme za III svjetski rat gotove.

IZMISLILI SU DRUGI CASUS BELLI: Oborit će ruski elektronski nadzorni avion s 15 članova posade i izazvati Rusiju na odmazdu protiv Izraela i Francuske koji su članovi NATO saveza i tako opravdati OPĆI NATO NAPAD NA SIRIJU I RUSIJU ŠTO BI BIO ARMAGEDON.

Kako je Vladimir Putin promijenio scenarij pročitajte:

Sjajni komentator Tom Longo piše:

It was obvious to me that this attack was designed as a provocation to start World War III in Syria and blame the Russians for attacking a NATO member without proper cause, since the Syrian air defense forces were the ones responsible for shooting down the plane.  Lying us into war is a time-honored American political tradition. The setup is pretty clear. Israel and France coordinated an attack on multiple targets within Syria without US involvement but with absolute US knowledge of the operation to provoke Russia into going off half-cocked by attacking the inconsequential French frigate which assisted Israel’s air attack….That would constitute an attack on a NATO member state and require a response from NATO, thereby getting the exact escalation needed to continue the war in Syria indefinitely and touch off WWIII.

Author: Tyler Durden/ZeroHedge

Prevela i uredila: Kornelija Pejčinović

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno