Connect with us

Zlatko Pinter

”SLUČAJ ĐAKIĆ” – DA SU NOVOSTI I SNV NARUČILI, NE BI IM BOLJE LEGLO

Published

on

Budala je uvijek bilo. I bit će ih. U svakom gradu, selu, u svakom narodu i u svakoj zemlji. Ni jedno društvo nije imuno na budale. Ima i velikih budala – koje ponekad nazivaju “idiotima”. Postoje i takvi, nažalost.

Sasvim mi je svejedno kako će ih tko zvati, ali Bogu dragom hvala da su u manjini i da ih je tako rasporedio da se ne mogu lako grupirati i okupiti u većem broju. Osim preko društvenih mreža. Tu je sve moguće.

Dokazuje to i slučaj koji je “zapalio” Hrvatsku.

Đakić – junior napravio je nešto što nitko normalan i zdrave pameti ne bi. Koliko vidim u tomu se slaže cijela zemlja. Tako i treba. Najoštrija moralna osuda i primjerena sudska kazna jedini su lijek za takve.

Primitivizam je primitivizam, mržnja je mržnja, šovinizam je šovinizam, rasizam je rasizam…no, je li baš tako? Mislim, jesmo li uvijek i u svakom slučaju spremni reagirati ovako kao u slučaju Đakića – juniora?

Ima li primjera, možda, da se potpuno prešutjelo pojave ekstremnog šovinizma od strane pojedinaca i grupacije koje pripadaju srpskom nacionalnom korpusu?

Ima li?

Jesu li u nebrojenim slučajevima do sada oskvrnuti spomenici Domovinskog rata na koje su čak ispisivana i četnička znakovlja? Jesu li mladi Srbi na utakmicama u Borovu i Vukovaru uzvikivali “Ovčara!”, “Ovčara!”, “Nož, žica, Srebrenica!”, “Vukovar je Srbija”, “Ubi, ubi, ustašu” i sl.

Našim vrlim „antifašistima“ i Srbima u Hrvatskoj ne smeta mauzolej koji je četničkom krvniku i ubojici, „komandantu odbrane Borova Sela“ Vukašinu Šoškoćaninu podignut nedaleko od mjesta gnjusnog zločina što ga je izvršio sa svojim koljačima!?

Podigli su spomenik zlikovcu i koljaču koji je pred kamerama TV Novi Sad i TV Beograd (6. svibnja 1991. godine – u emisiji uživo „Srbi u Hrvatskoj – proleće 1991.), samo 4 dana poslije krvavog pokolja i bestijalnog masakra nad 12 naših redarstvenika (podmuklo uvučenih u zasjedu i unakaženih do neprepoznatljivosti), izjavio kako je „ubio 6 ustaša“, a „nada se da će ih ubiti još 606“.

Na njegovom mauzoleju „sportsko društvo ‘Beli orlovi’“ postavilo je spomen ploču s natpisom:

„OVDE POČIVA Vukašin Vule – Šoškoćanin

Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991. – komandant odbrane Borova Sela

ZA NARODNOG JUNAKA proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991.

I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“

Sličan je spomenik podignut i četniku Vojislavu Miliću pripadniku odreda “Dušan Silni” koji je došao boriti se za “Veliku Srbiju” iz Valjeva – uža Srbija (i bio jedina žrtva na srpskoj strani u oružanom sukobu u Borovu Selu 2.5.1991. godine), a takvih slučajeva u Hrvatskoj ima još.

Nisu samo u pitanju spomenici. Četnici se danas okupljaju u Hrvatskoj gotovo kad god im se prohtije, pa čak i u odorama zločinačke, terorističke paravojske bivše „sao krajine“.

Početkom veljače 2013. godine, u Gvozdu (mjesto u Sisačko-moslavačkoj županiji naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom, kojemu su u listopadu 2012. godine srpski vijećnici promijenili ime u Vrginmost), upriličen je „skup veterana“ tzv. Vojske Republike Srpske Krajine. Njih 12, obučeno u ratne – maskirne uniforme, sa šubarama, šajkačama i beretkama na kojima su bile četničke „kokarde“, položilo je vijenac na spomenik četniku Kosti Vojinoviću (koji je skupa s jednim od najpoznatijih četničkih zločinaca iz Drugoga svjetskog rata, Kostom Pećancem navodno pokrenuo „Toplički ustanak“ 1917. godine – a što je bio formalni razlog za ovo okupljanje). Skupina se tom prigodom ispred spomenika četniku Vojinoviću i slikala – sa crnom četničkom zastavom, u nazočnosti jedne dame koja im je pravila društvo.

Ovo okupljanja pripadnika bivše agresorske paravojske (koje ne bi tolerirala ni jedna pravna i uređena država) nije slučajno upriličeno u jeku kampanje koja se u Hrvatskoj vodi (prije svega od strane državnih vlasti, političkih predstavnika srpske manjine i sklonih im medija), vezano za postavljanje ćiriličnih ploča na zgrade javnih državnih institucija u Vukovaru. Takve provokacije imaju prije svega za cilj dolijevanje ulja na vatru i izazivanja reakcije „druge strane“, ne bi li se dokazala teza o ponovnoj „ugroženosti“ Srba u Republici Hrvatskoj.

Okupljanje četnika u Gvozdu (Banovina, Hrvatska), veljače 2013. godine

(Izvor za fotografiju: https://croative.net/0zlatko-pinter-ustase-povika-a-cetnici-kolo-vode-2-dio/)

 Što reći za pisanje ‘Novosti’ koje podupiru SNV, SDSS i Milorad Pupovac? Zar ono što oni u brojnim tekstovima iznose nije rasizam i šovinizam najgore vrste? Znate li i jednu zemlju u svijetu u kojoj medij koji ona financira iz državnog budžeta većinski narod naziva “šupcima”, “govnima”, piše kako je “jeben u glavu”, da su narod “bez identiteta” i “ne znaju čemu im služi samostalnost” i sl.!? Pojavljuju se slike na naslovnicama ovog tjednika na kojemu pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu stoji srp pod vratom, a iznad glave čekić, čime se jasno aludira na odsijecanje glave. Slikom i riječima se prave aluzije na to kako je trebalo objesiti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Od vojske, preko Katoličke crkve, do generala, branitelja i državnih dužnosnika koji im nisu po volji, sve je to izvrgnuto ruglu i grubom vrijeđanju, ne rijetko uz primitivni kočijaški rječnik.

Smije li još tko javno u medijima iznijeti da je Porfirije Perić (koji danas stoluje u Zagrebu kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski) sa svojim prijateljima srpskim popovima i episkopima SPC ne tako davno pjevao u slavu četničkog koljača Momčila Đujića? Popa i četničkog vojvode Momčila Đujića koji je istrebljenjem Hrvata planirao na području Hrvatske stvoriti “Veliku Srbiju”. Popa Đujića čija je Dinarska četnička divizija ostala upamćena i sjevernoj Dalmaciji i Lici po masovnim klanjima i zločinima!? I koji je 1989. godine u četničkog vojvodu proizveo ratnog zločinca iz 90-ih Vojislava Šešelja.

Smije li tko podsjetiti na tu epizodu Porfirija Perića koji nam danas usred Zagreba drži lekcije o miru i kršćanskom milosrđu, a nikad nije objasnio svoj ekstremizam i slavljenje koljača u čiju je slavu pjevao!?

Zaslužuje li i sve ovo spomenuto (a samo je djelić onoga što se događalo zadnjih mjeseci i godina) osudu i kazneni progon!? Ili ćemo za Hrvate primjenjivati jedne kriterije, a za ostale – i naročito Srbe – druge? Jesu li ovdje navedeni slučajevi izljevi ljubavi ili mržnje i šovinizma i pozivanje na nacionalnu mržnju prema hrvatskome narodu koji je svoju samostalnost krvavo izborio 90-ih godina XX stoljeća u ratu nametnutom upravo od onih koji mu i danas pljuju u lice?

Može li se na temelju facebook objave, koliko god ona gnjusna bila, sve nas Hrvate proglasiti ekstremistima i dizati oko svega toliku graju, a da se pri tomu zanemari sve ono što se događa na drugoj strani, vezano za velikosrpsku ideologiju i slavljenje četništva kao njezinog najradikalnijeg oblika?

Nije Ivan Đakić Hrvatska i nije on mjerilo naših vrijednosti.

Ali, mnogi se mediji zadnja dva-tri dana ponašaju kao da jeste. I to nije nikakvo iznenađenje. Toj priči svjedočimo već više od 20 godina. Za Hrvate su rezervirani “šovinizam”, “ksenofobija”, “rasizam”, “fašizam”, “ustaštvo”, a za Srbe “demokracija”, “humanizam”, “antifašizam” i naravno, “ugroženost”. Oni su kronično “ugroženi”, svi i svugdje. Samo da im opet zbog te “ugroženosti” i “straha” ne padne napamet obarati balvane i pucati po nama.

Nadajmo se da je to vrijeme iza nas. Nadajmo se. I dobro bi bilo da je tako.

Ovo je, kako kockari kažu, društvu okupljenom u SNV-u, SDSS-u i oko srpskih ‘Novosti’ došlo kao kec na desetku. Ne bi bolje ni da su naručili.

Uvijek se nađe poneki naš idiot koji im priušti to zadovoljstvo. A oni to onda majstorski dižu na n-tu potenciju i od toga prave svjetski problem.

Da imaju minimum savjesti, Srbi koji slijede Pupovca okrenuli bi se malo i sebi i upitali se koliko i sami doprinose tomu da se javljaju ovako ekscesne situacije? Jesu li uvrede na račun hrvatskoga naroda i obrana ratnih zločinaca – pri čemu se spremno skače na stražnje noge kod svake optužnice ili privođenja – pravi put za suživot?

Razumni ljudi osuđuju svaki ekstremizam i svaki poziv na mržnju i nasilje i tu ne smije biti nikakvih izuzetaka niti selekcije.

Polovična istina nije istina, niti je selektivna pravda pravda.

Bilo bi vrijeme da oni koji prakticiraju dvostruka mjerila to već jednom shvate. Ovo je vrijeme elektronskih medija koji (i pored svih negativnih posljedica što ih ta vrsta progresa sobom nosi) bilježe što tko govori, piše, radi i kako se ponaša.

Sakriti se ništa ne može i to je dobro – naročito za one koji nemaju što kriti.

Zlatko Pinter

Komentari

Comments

Zlatko Pinter

TAJNA PRISAVSKIH HODNIKA, AFERA KARLEUŠA, HRVATICE S “MUDIMA”, “WELTSCHMERZ” MILORADA PUPOVCA, PET BILJAKA PROTIV STRESA…

Published

on

Ako niste znali…

“tajna prisavskih hodnika: IMAMO NOVI DOMAĆI LJUBAVNI PAR: 23 SU MU GODINE TEK, IZ PROPALOG BRAKA IMA DVOJE DJECE I VEĆ JE OSVOJIO MLADU KOLEGICU…

Zajedno su radili na snimanjima HRT-ove glazbene emisije A strana, ali i na pjesmi s kojom su se prijavili na glazbeni festival Dora 2019, a zagrljeni su proveli i Novu godinu na dubrovačkom Stradunu. Prijatelji i kolege svjedočili su i njihovom prisnijem zbližavanju, koji uključuju i poljupce na prisavskim hodnicima i sasvim je izvjesno da su glazbenici Antonela Đinđić i Marko Kutlić – novi domaći ljubavni par!” (Gloria.hr – najava u Jutarnjem listu)

“Ljubavnik provocira Karleušu na Instagramu, evo o čemu je riječ” (Večernji list). Karleuši i njezinom ljubavnom životu nije odolio ni “desni” portal Direktno.hr koji se (u panici) pita hoće li Jelena uspjeti otkupiti od ljubavnika (Ognjena) snimku njihovog seksa (iz kolovoza 2017. godine), a za koju mu je (za sada bezuspješno) ponudila 300.000 eura.

“Luminize: ‘Hrvatice su pokazale ‘muda’ i nizozemskom showu..Na hrvatskoj sceni bend se najviše se istaknuo pjesmom ‘Zašto još volim te?’. Iako više od dvije godine zbog boljih glazbenih prilika djevojke žive u Nizozemskoj, Hrvatska im nedostaje, ali se zasad, ne planiraju vraćati.” (24 sata)

“Dramatično gostovanje Milorada Pupovca na N1, novinarka mu rekla da se smiri, pitala ga je li mu dobro:’Gleda me se kao četnika, neprijatelja, nerijetko kao ubojicu!'” (Slobodna Dalmacija)

“Mirisne biljke stvorit će vam osjećaj ugode i opuštanja, bilo da ih u osušenom obliku koristite u čajevima ili ispunite kuću eteričnim uljima u aroma- lampicama…” (Novi list)

Od intrigantne i zagonetne štorije o strasnoj ljubavi koja se upravo rađa u “prisavskim hodnicima” (što će reći u zgradi HTV-a na Prisavlju bb, u Zagrebu) a čiji su akteri 23-godišnjak s dvoje djece “iz propalog braka” i mlađahna mu kolegica (koji se usput – koja romantika – ljubakaju po hodnicima u vrijeme posla, a čemu svjedoče i njihove radne kolege) – za svaki slučaj i jedno i drugo su imenovani (kako zabune oko identiteta ne bi bilo), preko ljubavnog trokuta  turbo-cece  (koja više sliči amortiziranom kečeru nego dami) Jelene Karleuše (Dušan/ona/Ognjen – za sada, očekuje se uskoro moguća progresija prema četverokutu, peterokutu, šesterokutu…itd.), naših mladih “mudatih” pjevačica koje žare i pale u nekom show-u u Nizozemskoj i opet (kronično, nepovratno i zauvijek) “ugroženog” Milorada Pupovca koji boluje svoju “svjetsku bol” (Weltschmerz) zbog percepcije vlastitog lika i djela u dijelu hrvatske javnosti, do mirisnih biljaka (kamilica, lavanda, pasiflora, valerijana, Gospina trava) koje će vam pomoći da se nakon svega opustite i otklonite moguće migrene, psihomotorni nemir, depresiju, insomniju, psihotične i delirijske senzacije…

To je samo jedan od mogućih putova (između milijuna sličnih) kojim možemo krenuti svakog dana kroz labirint naše medijske i životne stvarnosti (jer, već poodavno smo prestali odvajati jedno od drugoga). Staze su sve nalik jedna drugoj, rezultat isti, saldo na kraju: gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa…Ustvari, možda baš i nije tako. Nešto smo ipak odradili. Napravili smo još jedan mali korak (koračić) ka svojoj ne-slobodi, ka duhovnom ropstvu, ropstvu uma, porobljavanju vlastite slobodne volje.

Mi, “razumna i slobodna ljudska bića” svojom slobodnom voljom ukidamo sami sebi slobodu i postajemo roblje…uvjereni da smo sve slobodniji što dublje padamo u ropstvo.

George Orwell je bio genijalac. I istinski prorok. On je već u prvoj polovici XX stoljeća znao ono što najvećem broju nas Hrvata još uvijek ne dopire do mozga.

Poanta:

“Kada nam se konačno predaš, to mora biti tvojom vlastitom slobodnom voljom. Mi ne uništavamo heretika zato što nam se odupire, mi ga ne uništavamo. Mi ga obraćamo, osvajamo njegovu dušu, preoblikujemo ga. Istjerujemo iz njega sve zlo i sve iluzije, privodimo ga našoj strani, ne samo prividno, nego istinski, dušom i tijelom. Prije nego što ga ubijemo, pretvaramo ga u našeg čovjeka. Mi ne možemo dopustiti da igdje u svijetu živi pogrešna misao, ma kako bila potajna ili nemoćna.”

                                                                                                        G.Orwell

Zlatko Pinter

Komentari

Continue Reading

Vijesti

50 GODINA OD ŽRTVE ČEŠKIH IDEALISTA PALACHA I ZAJICA – KRIK PROTIV KOMUNISTIČKE TIRANIJE

Published

on

Tog prohladnog, sumornog četvrtka, 16. siječnja 1969. godine, točno u 14.25 sati, u središtu Praga, na Václavskim náměstíma, planula je ljudska buktinja. Prilika obavijena plamenom preskočila je ogradu, potrčala preko ceste i zaputila se prema spomeniku svetoga Václava, ali se usput saplela i to je omogućilo nekolicini prolaznika da svojim kaputima ugase vatru.

Iako teško ozlijeđen, mladić je uspio ljudima oko sebe reći kako nije samoubojica, te da je taj njegov čin protest protiv stanja u zemlji i da je u torbi na mjestu gdje se zapalio ostavio pismo u kojem sve objašnjava. Preko 85% njegova tijela bilo je prekriveno teškim opeklinama i spasa nije bilo.

Sve do smrti, sljedeća tri dana, strašno je trpio, ali nije htio primiti nikakva sredstva za ublažavanje bolova, kako bi bio pri punoj svijesti i objasnio motive koji su ga naveli na tako radikalan postupak. Bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova tajno je snimila kratki razgovor s njime. Svoj je čin objasnio kao pokušaj da pokrene javnost, ali je isto tako rekao kako ne zna je li uspio. Na njezino pitanje: “Boli li te?”, odgovorio je: “Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.”

Bio je to mladi student praškog Karlovog sveučilišta, 20-godišnji Jan Palach. Ovim radikalnim činom htio je probuditi svoje sunarodnjake iz letargije i potaknuti ih na otpor protiv SSSR-a i njegovih saveznika iz Varšavskog pakta. Pet mjeseci prije, trupe SSSR-a, Bugarske, Poljske, Istočne Njemačke i Mađarske okupirale su Čehoslovačku i tako zgazili reformsku struju Alexandera Dubčeka koja je tražila liberalizaciju tadašnjeg komunističkog sustava. U invaziji je odbila sudjelovati jedino Rumunjska – iako članica Varšavskog pakta. U Čehoslovačku je ušlo između 5 i 7 tisuća sovjetskih tenkova i 200 do 600 tisuća vojnika, pod izlikom da su čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije” i pri tomu je poginulo više od 100 ljudi.

Sam Dubček (koji je uhićen i odveden u Moskvu) pozvao je građane da ne pružaju otpor, a odmah po okupaciji Sovjeti su uspostavili svoju marionetsku vladu.

U pismu koje je pronađeno u Palachovoj torbi tog 16. siječnja 1968., (nakon što se zapalio), pisalo je kako su se Česi i Slovaci “našli na rubu beznađa”, te su zbog toga “odlučili iskazati svoj protest” i to tako što će se skupina dragovoljaca javno spaliti. “Ja sam imao čast izvući broj jedan…” – pisalo je navodno u njegovoj oporuci. Nikad, međutim, nije utvrđeno postojanje takve skupine.

Na sprovodu Jana Palacha u Pragu, unatoč presiji okupacijske komunističke vojske, okupilo se preko 200.000 građana. Grob je bio pod stalnom prismotrom agenata državne sigurnosne službe, a ljudima je zabranjeno svako odavanje počasti žrtvi, pa čak i polaganje cvijeća na obljetnicu smrti. Unatoč svemu, postao je mjesto hodočašća stotina tisuća onih koji se nisu mirili s komunističkom tiranijom, zbog čega je u listopadu 1973. godine tajna policija iskopala Palachove posmrtne ostatke i kremirala ih. Urna s pepelom poslana je majci, na selo, 15-ak kilometara daleko od Praga i nije joj bila dopuštena sahrana. Tek nakon pada komunizma, u Pragu je upriličen ponovni pokop.

Mjesec dana poslije Palacha (25. veljače), na isti je način i na istom mjestu, samospaljivanjem, protestirao dvije godine mlađi, 20-godišnji student Jan Zaic. Umro je istoga dana. Primjer Palacha i Zajica slijedili su radnici Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, dok se u Jihlavi, na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek. Tajne službe pomno su krile ove slučajeve, tako da velika većina građana u Čehoslovačkoj za njih nije ni znala u vrijeme kad su se dogodili.

Nekoliko mjeseci prije Palacha, u Poljskoj se (8.studenoga 1968. godine) spalio Ryszard Siwiec, u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. Umro je četiri dana poslije, ali sve je brižno skrivano od komunističkih vlasti, pa se u Čehoslovačkoj o tomu čulo tek dva mjeseca nakon Palachova samospaljivanja (preko valova postaje Radio Slobodna Europa).

Povjesničari isključuju mogućnost da je Palach svoj čin poduzeo u afektu, a opisi samoga samospaljivanja također govore u prilog tomu. On se, naime, zaustavio kod fontane na Vaclavskom trgu, skinuo kaput i odložio ga, iz torbe koju je donio sa sobom izvadio kanister s benzinom, polio se i nakon toga zapalio šibicom. Trčeći obavijen plamenom, pokušao je stići u blizinu spomenika svetoga Vaclava, kršćanskog mučenika, kneza i sveca zaštitnika Češke kojega Česi naročito štuju i smatraju kamenom temeljcem svoje državnosti. Vjerojatno je i time htio potvrditi značenje i simboliku žrtve koju podnosi.

Mada ovi radikalni protesti, pri čemu se pojedinac svjesno žrtvuje za ideju na tako užasan način, u vrijeme kad su se događali nisu imali izravnoga odjeka u smislu masovnog i otvorenog bunta protiv sovjetske okupacije, oni su ostali trajni spomen na nemirenje Čeha i Slovaka s podređenim položajem, a smrt Jana Palacha žižak koji je tinjao sve dok na obljetnicu njegove smrti 19.siječnja 1989. godine nisu započeli masovni prosvjedi koji su završili padom režima krajem godine.

Palach je poslije pada komunizma u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu samozapaljenja, a trg je preimenovan i nosi njegovo ime.

Slavna poljska filmska redateljica  Agnieszka Holland (završila filmsku režiju u Pragu), 2013. godine je snimila televizijsku mini seriju “Gorući grm” koja govori o događajima u Čehoslovačkoj nakon samospaljivanja Jana Palacha.

Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost” – rekla je govoreći o žrtvi mladog idealista Jana Palacha slavna redateljica Holland u jednom razgovoru za medije.

Iz ovog današnjeg svijeta prožetog materijalizmom i lišenog bilo kakvih viših ciljeva i ideala nismo u stanju shvatiti Palacha, Zajica i sve druge koji su se odlučivali na samožrtovanje iz protesta – zbog nepravde s kojom se nisu mogli pomiriti.

No, upitajmo se: kud bi otišao ovaj ionako nesavršeni svijet da nije oduvijek bilo idealista spremnih i na krajnju žrtvu za istinu, slobodu i pravdu?

Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa” – rekao je prije više od 250 godina irski političar, filozof i pisac Edmund Burke.

I u pravu je. Itekako.

Zlatko Pinter

Komentari

Continue Reading

Zlatko Pinter

IMAMO “PAKAO” KOJI SU NAM OBEĆALI

Published

on

  Maras, Grmoja, Pernar i društvo došli su na svoje. I mediji koji mjesecima organizirano stvaraju atmosferu histerije i kaosa, također. Nije isključeno da ćemo uskoro svjedočiti i fizičkim obračunima u Saboru, kako smo to imali prilike već toliko puta gledati u reportažama iz nekih drugih parlamenata (Gruzije, Turske, Ukrajine, Albanije…).

Oni koji godinama ne rade ništa drugo osim što stvaraju ozračje anarhije i urušavaju institucije države, žanju rezultate svoje destrukcije i zadovoljno trljaju ruke. Moglo bi se reći da stupanj histerije raste progresivno s urušavanjem vodećih oporbenih stranaka čiji čelnici opravdano nezadovoljstvo svoga članstva beskrvnom i jalovom politikom što ju vode, ciljano usmjeravaju kroz Sabor i guraju na ulicu. Uz svesrdnu pomoć medija koji su im udarna snaga.

Dakako, tu dobar dio krivnje snosi i vladajuća stranka koja nije ni sjena nekadašnjeg HDZ-a (iz vremena dr. Franje Tuđmana) i to što oni čine i kako se ponašaju nema nikakve veze sa zaštitom temeljnih nacionalnih interesa, s demokršćanstvom i istinskom demokracijom još manje.

Mogli bismo komotno reći kako naša Hrvatska, nažalost, ima lošu vlast, ali još goru oporbu, a nepostojanje alternative nešto je najpogubnije što može snaći jednu zemlju. U takvoj situaciji otvara se prostor raznim čudacima, marginalcima i redikulima i oni ni krivi ni dužni postaju “čimbenici” na političkoj sceni. Još kad ih se dohvate mediji i njihove performanse i ekscese podignu na razinu “događaja dana”, ludilu kraja nema. I sve loše što se dogodi u ovoj zemlji (uključujući incidente u Saboru, pa i najnovije), ide izravno na njihov mlin.

Teško je ostati suzdržan kad si izložen primitivnim napadima i provokacijama i to od onih koji ti nisu ni za mali prst – kao što je to bilo jučer (16. siječnja 2019.) na saborskoj sjednici vezano za provokaciju ministra Damira Krstičevića. S ljudske strane razumijem ministra Krstičevića i za razliku od mnogih drugih mislim da ta hajka koja po svemu sliči na atmosferu linča nije ozračje u kojemu se može normalno raditi. Ali, i on bi se morao lišiti iluzija da će bilo tko od političkih oponenata ikad uvažiti napore onih na vlasti i poštivati rad, koliko god on koristan za državu bio. Ne treba osuđivati Franka Vidovića, jer taj je nesretnik samo izvršitelj radova koje planira i osmišljava opskurni harlekin, klaun, Gordan Maras. Dovoljna je kazna za svakog čovjeka koji ima zrno zdravog razuma i mrvu savjesti kad sebe svede na potrčka takvog lika kao što je Maras. Niže se pasti ne može.

Balkan je ovo, draga moja gospodo, Balkan, mentalni Balkan, baruština u kojoj djeca komunizma i talog društva sustavno i smišljeno urušavaju sve što je stvoreno od 1990. godine do danas. Kad već nisu pobijedili u ratu sa svojim komunistima i četnicima, sad treba udariti “kontru” i poništiti Hrvatsku, urušiti je, osramotiti i poniziti. Od 2000. godine do danas rade to.

Oni koji već mjesecima idu “đonom” na ministra obrane, jako dobro znaju njegove slabe točke. Riječ je o čovjeku koji u rad na jačanju vojske ulaže cijeloga sebe – i to ne čini bez emocija, koje, ponekad, nažalost, nije u stanju do kraja kontrolirati.

I to se onda obilato koristi, pa se “emotivca” tuče još jače, iz svih raspoloživih oruđa, sve dok ne padne pod salvama propagande i odustane od daljnje borbe. Atmosfera hajke u kojoj je dovoljno stvoriti potrebni i poželjni stupanj halabuke kako bi se nekoga natjeralo na odstupanje s dužnosti, metoda je koja je jasno prepoznatljiva još od vlade Tihomira Oreškovića (i slučaja Mije Crnoje), da ne idemo dalje u prošlost.

Nije li ovo što se događa samo ispunjenje one poruke Zorana Milanovića: We’ll give them hell! (Stvorit ćemo im pakao!) što ju je izrekao u razgovoru za RTL na samome kraju 2015. godine, zaprijetivši tako i najavljujući bespoštednu bitku svim sredstvima nakon što su on i SDP izgubili izbore. Tako je dodatno radikalizirao svoj prethodni stav (s početka iste godine) sadržan u prijetećoj sintagmi: “ili mi ili oni“.

Taj boljševički “zloduh” Zokija Milanovića lebdi i danas nad Hrvatskom.

Svjedočili smo i prije i nakon toga raznim pozivima na “uličnu demokraciju”, slušali prijetnje kako će “SDP braniti svoje birače” (Davorko Vidović), gledali paljenja zastava pred središtima stranaka i okupljanja “facebook-revolucionara”, sve do poziva na ulice i borbu izvan institucija sustava – odnosno, na revoluciju (Vlaho Orepić, Krešo Beljak, Radnička fronta itd.), da ne spominjemo eskapade i anarhističke ispade “živozidaša” i njihovog Ivana Pernara u Saboru i izvan njega.

I sve je to, dakako, “legitimno” i “normalno”, čak štoviše, jako “simpatično” i “demokratično”, samo zato što izlazi iz neokomunističko-anarho-liberalnog miljea. Što li bi tek bilo da nasuprot svojim rušilačkim konceptima imaju stvarnu konzervativnu opciju, a ne ovaj bezlični, mlaki i uškopljeni HDZ?

Mediji su napumpali dobar dio javnosti i stvorili dojam kako je nabava borbenih zrakoplova, odnosno, pokušaj realizacije te nabave preko Izraela biti ili ne biti za Hrvatsku!? Naravno da nije tako, a uzme li se u obzir tko je to toliko “zabrinut” za našu obranu i tko najviše laje, stvari su potpuno jasne. Ne daj Bože da od njih ovisi naša obrambena sposobnost. Odavno nas ne bi bilo.

U normalnim zemljama poslovi vojne nabave nisu cirkuske parade, niti se oko toga diže graja, nego se sve odvija po zakonskoj proceduri, unutar Ministarstva obrane i u koordinaciji s državnim vrhom. Kod nas svaka protuha i šarlatan ima “meritorno” mišljenje i uzima sebi za pravo nabacivati se blatom na najviše dužnosnike, javno ih klevetati i prozivati za “kriminal” i “korupciju”. Bez ikakve odgovornosti i potrebe podastiranja bilo kakvih argumenata. Zar Hrvatska vojska tijekom bilo kojeg posla (pa tako i nabave zrakoplovne eskadrile), u svakom trenutku mora udovoljavati medijima i odgovarati na sve njihove insinuacije i izmišljotine? I kako u toj atmosferi uopće normalno funkcionirati i obavljati redovite dužnosti i zadaće?

Tko stvara tu atmosferu histerije i kaosa!?

Politički i medijski šljam koji se poput taloga iz septičke jame podigao i vodi ovu hajku, prljavu harangu, cirkus i sprdačinu! Oni stvaraju atmosferu linča i traže “glavu” ministra obrane!? Jako dobro znamo da ovu našu Hrvatsku ne mogu vidjeti ni na zemljovidu! Pa kako bi onda mogli podnijeti čovjeka koji jača njezinu obranu!? I tu je srž svih nesporazuma i odgovor na pitanje zašto se sve ovo događa!

Njihov je koncept urušavanje Hrvatske, a ne prosperitet i napredak. Njihov su odabir kaos, anarhija i nered – politika “mi ili oni” i stvaranje ozračja “pakla”.

Sasvim logičan, liberalno-komunističko-anarhistički revolucionarni koncept kojemu se Hrvati mogu oduprijeti samo razumnim pristupom stvarnosti i politici…ako su nakon svega što im se događa to uopće u stanju.

Pametnih, razumnih i kompetentnih u našoj politici bit će sve manje, što više prostor budu zauzimali budale, klaunovi i redikuli.

Mi na pomolu neke zdrave konzervativne opcije demokršćanskog profila nemamo, nažalost. I to je jedan od temeljnih uzročnika ovog poražavajućeg položaja u kojemu se nalazimo.

Kad javnom i političkom scenom uz asistenciju medija ovladaju “ljevičari”, “liberali” i anarhisti kakve danas imamo u Saboru i vodećim strankama ovog spektra, to nije samo sumrak demokracije, nego i zdravog razuma.

Zlatko Pinter

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno