Connect with us

Kultura i vjera

ZORAN ANTIČEVIĆ: PRIČA O KRVI I STOPERICI

Objavljeno

- datum

Pročitajte emotivnu i tragičnu kratku priču književnika Zorana Antičevića, koju vam donosi croative.net.

PRIČA O KRVI I STOPERICI

Pored vlažne ceste, u nekoj zabiti nedaleko od Slunja, mlada stoperica je drhtala u pokisloj odjeći čekajući prvi nadolazeći automobil. Sinoćnje kišne kapi pomiješale su se s maskarom i slile u ljubičasti dekolte ostavivši tamne pruge po licu i odjeći. Zbog tih crnih linija, razmazanog ruža i suknje poprskane blatnjavim lokvicama, osjećala se poput bijedne prostitutke, iako je službena Miss Hrvatske. Morila ju je želja da netko obriše tu prljavu laž s njena lica i nacrta novu, ljepšu.

Ipak, svijet na koji je navikla, u kojem je moda religija, vizažisti i dizajneri svećenici, pista hram, a ljepota boginja, bio je daleko tog oblačnog jutra. Držala se za promrzli trbuh u kojem su crijeva krulila, a prazan želudac puštao kiselu tekućinu.

Baš kada se pognula od boli, lice joj obasjaše automobilska svjetla. Podigne glavu i zapazi kako crveni Stojadin usporava. Vozilo zastade, ona uleti u njega i snažno zalupi vratima. Dočekao ju je krezubi osmijeh bradatog muškarca tamne kože i velikog nosa. Bio je odjeven u plavu trenerku s bijelim prugama, nosio je crne nemarkirane naočale i zaudarao po duhanskom dimu.

– Mogla si još jače tresnuti – prokomentira te nagazi na gas.

– Oprostite – iznemoglo će držeći se za stomak.

– Kamo ćeš, djevojko?

– Zagreb.

– Nije mi usput, ali odvest ću te.

– Bila bih Vam neizmjerno zahvalna. Moj će Vam dečko podmiriti sve troškove, a i dodatno Vas nagraditi.

– Nema potrebe – stavi cigaretu između tankih usana te pripali.  – Smeta ti dim? – ljubazno upita.

– Mogu izdržati.

– Sigurno?

– Pa, i ne baš – nakosila je promrzle usnice.

On otvori prozor te izbaci užarenu cigaretu.

– Hvala Vam puno, gospodine.

– Persiranje nije potrebno.

– U redu. Ivana, drago mi je – nasmiješi se.

– Ja sam Ahmed – skine naočale i okrene se prema njoj.

Ugledavši bijeli ožiljak što se protezao obrazom i unakaženo ugaslo lijevo oko svjetlo zelenkaste boje nalik iscijeđenom grozdu, Ivana teškom mukom suzbi vrisak. Lice joj ostade paralizirano, u šoku.

– Što je bilo? – upita je.

– Niša, gospodine, ništa. Samo sam umorna – ubrzano se opravdavala.

– Baš – namršti se Ahmed, okrene glavu i vrati naočale na lice, a stoperica šutke klone.

Ahmedu je iskakala žila kucavica na čelu. Ubrzavao je vožnju osjećajući vulkan gnjeva u mozgu. Ivanin je istup razlio goruće traume po njegovom umu, probudio onaj osjećaj bezvrijednosti koji ga je dočekao ulaskom u Europu. Prisjetio se usamljenih noći u kavanama prepunim opijenih bijelaca koji su u njega čudno piljili i podsmjehivali se. U misli mu se vratiše i prve šetnje ulicama kojima su šetale gologlave djevojke što su mu se u početku doimale kao skulpture nemorala obojane đavoljim bojama i koje su se drsko nacerile čim bi ga ugledale, šaptale jedna drugoj nešto, pritom ne skidajući pogled s njega. Misli mu nije zaobišao ni prvi radni dan u Hrvatskoj dok još ni jezik nije dobro poznavao, zbog čega je postao predmet zafrkancije među poslovnim kolegama. Stiskao je zube trudeći se zatomiti svu tu bol koju su mu ljudi zapada nanijeli, bol koja je vrila u njemu poput gnoja u upaljenom, debelom prištu.

Ivanu je brzina sljepila za sjedalo. Ognjena aura u njenoj blizini i miris pepela izazivali su nelagodu zbog koje joj je kliznula kap znoja s čela. Grickala je nokat, napeto pogledavala vozača, a koljeno joj je poskakivalo. Priželjkivala je da što prije stigne do odredišta, ispriča svom dečku kakva ju je sudbina snašla. Bila je svjesna da će se morati dugo opravdavati zbog sinoćnjeg izlaska, kao i zbog toga što se nije vratila kući s njegovim rođakom, iz razloga što je njen dragi teškoga karaktera, ali je pretpostavljala da će joj sve oprostiti kada mu ispriča kako ju je njegov našmrkani rođak pokušavao silom poljubit tokom vožnje, zbog čega je iskočila iz automobila i završila kao stoperica. Ipak, malčice se pribojavala njegove reakcije na sve to budući da je on u takvim slučajevima vrlo nepredvidiv.

Nakon što više nije mogla izdržati dugu i napetu šutnju u kojoj su se misli rojile poput pobješnjelih osa, Ivana postiđeno reče:

– Oprostite. Pomogli ste mi u nevolji, a ja sam se jako ružno ponijela prema Vama. Svašta mi se dogodilo, nisam bila pri sebi.

– U redu je – blagim će izdahom, ne skidajući pogled s ceste.

– Nadam se da je. Ako nije, valjda će biti. Nego, recite mi nešto više o sebi? Imamo vremena – trudila se razvedriti atmosferu.

– Što želiš znati?

– Pa…. čime se bavite?

– Radim u stolariji.

– Ah, djed s majčine strane je bio stolar. Pravi majstor. Volim taj posao. Umijeće je.

– Lijepo.

– Samo to? Zar Vi mene nećete pitati čime se bavim?

– Vidim da imaš potrebu reći. Izvoli.

– Nije tako, gospodine Ahmede. Samo želim ispraviti loš uvod.

– Dobro. Čime se baviš?

– Manekenka sam, studiram, a u slobodno vrijeme volim ples, slikarstvo i teretanu.

Vozač je pogleda, a djevojka osjeti kako je ponovo uprskala.

– Vidiš, ja ne volim manekenke – tmurno će on.

– Gledajte, to nije ono što ljudi misle. To nije nikakva prostitucija, pornografija, a ni išta slično – opravdavala se.

– Znam jako dobro što je to. Baš zato i imam negativno mišljenje.

– Pojasnite?

– Vi to vidite kao trend koji čovjeku nastoji uljepšati život, a ja vidim moćnike koji nameću te trendove i određuju što će kada biti moderno. Gledate na to kao na umijeće ženske senzibilnosti i ljepote, a ja kao na obmanu otopljivim šminkama i svilama koje je lakše rastrgati rukom nego umom. Ukratko, mislim da su manekenke lažne hurije ovoga svijeta, svijeta kojeg se ne zaslužuje dobrim djelima već kupuje novcem i u kojem je čovječanstvo drogirano fiziologijom.

Nije ga baš najbolje razumjela. Počešala se po tjemenu, zastala nekoliko sekundi te prokomentirala.

– Načitan ste čovjek, vidim. No, ja se ne slažem s Vama – ironično se osmjehne, što on doživi kao blago podrugivanje i namrgođeno nastavi pratiti cestu pred sobom.

Ivana po treći osjeti nelagodu. Nije znala što je ovoga puta skrivila, stoga joj se sve više činilo da problem ipak nije u njoj . Vozač joj se počeo doimati kao zastarjeli autsajder koji negativno percipira sve što je mlado i uspješno, primitivac sklon osuđivanju, nesretnik koji nema svoj život pa je stoga zaokupljen tuđima.

– Gospodine, što bi žena trebala učiniti da Vama bude po ukusu? Pokriti kosu i lice? Staviti burku? – nakon kratke šutnje, provokativno će djevojka.

Ahmed je hladnokrvno pogleda:

– Tvoje je lice pokrivenije šminkom više nego lice bilo koje muslimanke burkom. One pod maskom prikrivaju istinu, a ti maskom prikazuješ laž.

Ivana složi uvrijeđen izraz lica te drsko odgovori:

– Da, kriju izgled. Tko zna što još kriju?

– Nemam namjeru dalje raspravljati s tobom – odmahne rukom.

– Opa, jesam Vas. Činjenice pogađaju, zar ne? 

– Djevojko, ne znaš o tome ništa. Mlada si jako, slijepa pred svijetom više nego ja koji sam jednook.

– Uh, ova Vam je dobra. Hahaha – sarkastično se nacerila. – Znate, mislila sam da ste bezveznjak, no ipak ste mi zabavan. Sada ste me podsjetili na poslovicu Erazma Roterdamskog koja kaže ,,U zemlji slijepih, jednooki je kralj”. Hahaha.

– Dobro je Roterdamski rekao, no ja se radije držim Ibn Talibovih riječi ,,Znam kako bih vas mogao popraviti, ali bih tako pokvario sebe”. Stoga, nemam namjeru više pokušavati skinuti ti lance budući da ti se sviđa njihov zveket.

– Hmmm, pa bolje je Roterdamski rekao. Za ovog Vašeg i ne znam.

– Hajde djevojko, dosta je bilo. Naporna si – uznemireno joj uzvrati.

– Ili ? – bahato će.

Uto, on osjeti strujanje trauma mozgom. Na tren mu se zacrni te naglo nagazi na kočnicu. Odjekne škripanje, gume prokližu, a vozilo se zaleluja. Nakon grubog kočenja koje je ostavilo vijugave pruge po kolniku, automobil se uspio zaustaviti usred autoceste što spaja Karlovac i Zagreb.

– Koji ti je kurac majmune jedan!? Želiš li nas oboje ubiti!? – Ivana se izderala na njega.

Nije odgovarao. Držao se za čelo, šake su mu se tresle i nervozno stiskale kao da želi nekoga zdrobiti, pluća ubrzano disala, a djevojka je u stanju šoka nastavljala galamiti:

– Znaš li ti uopće tko mi je dečko!? Ukoliko mu nešto kažem, jebat će ti mater!

– Prestani, molim te – promuklo će on.

– Ma znaš što, odjebi – izleti iz vozila i zalupi vratima.

– Ivana, stani – Ahmed pojuri za njom.

Uhvatio ju je s leđa dok je nervozno hodala, okrenuo prema sebi i rekao joj gotovo uplakano:

– Vrati se, dijete. Zaboravimo sve. Vozim te doma.

– Nisam ja nikakvo dijete, pička ti materina – pljusne mu toliko snažan šamar da su mu se naočale raspuknule te uspaničeno pobjegne.

Pretrčala je nekoliko kilometara. Stigavši do obližnje benzinske postaje, osjetila se sigurno. Klonula je zadihana i pokisla, nadisala se zraka što je blago zaudarao po nafti. Nakon što se pribrala, zamolila je nekog usputnog prolaznika da joj posudi mobitel te je nazvala svoga dečka koji je uznemireno rekao da će kroz pola sata doći po nju.

Sjela je ispred toaleta i gorko zaplakala čekajući svojeg dragog, spasitelja koji ju je izbavio od siromaštva, samohrane majke i nasilnog dečka iz srednjoškolskih dana te joj priuštio školovanje na privatnom fakultetu u Zagrebu i svojim vezama omogućio bavljenje modom.

Kiša je započela ubrzano padati. Oštre su kapi sve silovitije udarale o nadstrešnicu iznad toaleta gdje je usamljeno čučala. Bešćutni bljeskovi sijevali su sivim nebom, a olujni je vjetar raznosio popadalo lišće i sve silovitije njihao obližnje drvo.

Najednom, grom prasne, a promrzla se Ivana obgrli rukama i podigne glavu. Pred sobom ugleda lokvicu vode nad čijom je površinom plutao tanki sloj goriva ljubičaste boje i u njemu zapazila zamućeni odraz svoga lica nakon čega je briznula u još burniji plač. Silila se iscijediti svaku kap tuge iz srca i izliti je kroz oči.

Prolom oblaka trajao je kratko. Kroz pukotinu u oblacima probilo se blijedo sunce, obasjalo klizavi asfalt i svojim sjajem pomilovalo Ivanu po licu. Nije ni primijetila srebrni Bugatti svojega dečka parkiran nedaleko od nje.

– Ivana – netko je nježno uhvati za rame.

Trzne glavom i ugleda jednookog Ahmeda. Poskočila je, razmahala se rukama. Bila je uvjerena da joj se došao osvetiti.

– Vratio sam se po tebe. Oprosti zbog svega. Idemo – rekao je drhtavim glasom.

Preplašeno se odmicala od njega fokusirajući pogled na njegovo unakaženo oko.

– Samo me saslušaj. Sve ću ti objasniti  – govorio je podižući desni dlan.

– Ne! – Ivana vrisne te se naglo okrene spremna dati petama vjetra, no osta zatečena nenadanim prizorom svoga dragoga koji je koračao prema njoj. Crvenu košulju prekrivao mu je tamni sako, a crne je hlače stezao kožni remen kojeg je krasila pozlaćena kopča u obliku piramide s otisnutim Horusovim okom na njenom vrhu.

– Jonatane – poviče te raširenih ruku dotrči do njega.

Ahmed je promatrao prizor. Prepoznao je to lice s televizijskih ekrana. Bio je to Jonatan Stoltenberg mlađi, sin poznatog bankara koji financira ratove na bliskom istoku, vlada brojnim međunarodnim medijskim kućama i posjeduje veliki udio u američkim energetskim i farmaceutskim industrijama.

Baš kada ga Ivana krene zagrliti, Jonatan je silovito odgurne i ona padne na stražnjicu. Podigla je glavu i prostrijelila ga suznim pogledom, a on izvadi pištolj.

– Kurvo jedna, što si sinoć radila s mojim rođakom? – hladnokrvno će ciljajući joj čelo.

– Ništa, dragi. Ništa. Nadrogirao se i pokušao me silom uzeti, a ja sam pobjegla – uspaničeno je govorila trepćući pred hladnom cijevi.

– Mi ne lažemo jedan drugoga. Sve mi je rekao.

– Ne dragi, u krivu si. Ne čini to. Ja… ja te volim.

– Ušuti! – snažno je tresne vanjskim dijelom dlana. Srušila se, a on krene povući okidač. Uto se Ahmed zaleti u njega i obori ga na pod. Usred žestokog hrvanja začuje se prodoran pucanj pištolja. Jonatan odgurne prostrijeljenog Arapina od sebe, ustane i obriše okrvavljene ruke te uperi pogled u Ivanu koja je ucviljeno čučala.

– Imaš sreće – krvožedno reče znajući da ovoga puta neće imati na koga svaliti krivicu za svoj zločin jer je ustrijelio upravo onoga kome ga je planirao podmetnuti. – Pokušaj nešto prijaviti, znaš kako će ti mama završiti – prijetećim joj se tonom obrati te odšeta do svojeg automobila. Nagazio je na gas i nestao.

Pucanj nije prestajao odzvanjati u djevojčinim ušima. Nakon što se malčice pribrala, uspjela se dovući do benzinske postaje i zamoliti prodavača za poziv. Desetak minuta kasnije, začule su se sirene. Ranjenik je odvezen u KBC Zagreb, a po Ivanu je taksijem došla njena majka.

 

*******************

 

Prošla su četiri sata od nemilog događaja.

Operirani je Ahmed ležao u besvjesnom stanju na bolničkom krevetu. Uznemireno se migoljio, preznojavao i mucao u snu. Medicinska sestra ga je promatrala znajući da nema velike šanse preživjeti jer je metak rasparao crijeva i mokraćni mjehur te se zabio u kralježnicu. Kirurg je učinio što je bilo u njegovoj moći, ali gubitak krvi bio je prevelik.

Ubrzo, u sobu je dojurila Ivana u pratnji svoje majke kojoj se zavrtjelo ugledavši ranjenika.

– Mama – djevojka je uhvati u padu.

Žena obriše čelo, proguta pljuvačku te usporeno podigne dlan želeći signalizirati kako je sve u redu.

– Gospođo, ukoliko Vam nije dobro, pozvat ću liječnika – obrati joj se medicinska sestra.

– Ne brinite. Trenutak nepažnje  – usiljeno se osmjehnuvši, žena se odmakne od kćeri.

– U kakvoj vezi ste s pacijentom? – upita sestra.

Majka štucne, a Ivana ostane zatečena.

– Dugogodišnji prijatelji – slaže mlada djevojka.

– Pa ima li obitelj?

– Ne. Mi brinemo o njemu.

– Ipak, pričekajte u hodniku – s nepovjerenjem će medicinska sestra.

– Samo nam recite u kakvoj je stanju? – Ivana uzbuđeno podigne ton.

– Kritičnom. Izgubio je previše krvi. Ukoliko poznajete nekoga tko ima krvnu grupu negativna nula, hitno nam javite jer momentalno nema zaliha. A sada je vrijeme da odete.

Ivana kimne, okrene se i počeše po nosu.

– Čekaj! – majka je zgrabi za rukav i pogleda u oči. – Ivana, ti vjerojatno imaš njegovu krvnu grupu – drhtavo će.

-Što? Odakle ti to? Ne razumijem? – Ivana protrese glavom.

Gledajući svoje zbunjeno dijete, majka posramljeno stisne zube.

– Ivana, tvoj otac nije poginuo u ratu kada si se rodila. Ovdje je, živ, leži blizu tebe – uperi prstom u Ahmeda i obriše blistavu suzu što se slila niz obraz.

– Mama, šališ se, zar ne? – jecavo upita.

– Ne šalim se kćeri.

– Dovraga, reci mi istinu! – zaurla na nju.

– Hoću,  pa makar me mrzila – hrabro odgovori.

– Pričaj!

Majka duboko udahne i  krene govoriti gledajući u pod:

– Bio je moja ljubav od devedeset i šeste, kada je doselio u Europu. Radio je kod djeda kao stolar. On ga je podučio svemu. Nakon što je djed saznao za nas, otjerao ga je i zabranio nam svaki kontakt. Onda…

– Kako ste mogli!? – Ivana je prekine. – Zbog vašeg kukavičluka, ja sam odrasla kao kopile!

– Ne, kćeri. Tvoj je djed imao jaka poznanstva u policiji. Zaprijetio je da će se pobrinuti da Ahmed bude deportiran u Saudijsku Arabiju ukoliko nam se ikada približi. U toj ga je zemlji čekala smrtna kazna. Ahmed je bio i na to spreman, ali ja sam ga istjerala u namjeri da ga spasim. Te se večeri opio prvi put u životu te izgubio oko u prometu.

– Ovo nije normalno – uhvatila se za glavu osjećajući kako će se rasprsnuti. Želudac joj se okrenuo, kosa naježila, a kralježnicom su joj milili trnci.

– Znaj samo da te uvijek volio. Stalno ti je bio vrlo blizu, čuvao te iz sjene. Motrio je na tebe prvog dana vrtića, prvog dana škole i pazio na tebe pri svakom tvom izlasku. Znala sam ga ponekad uočiti iz daljine, ali sam morala šutjeti.

– Ono sinoć nije bilo slučajno – djevojka obriše ovlažene, krvave oči.

– Vjerojatno nije.

Medicinskoj sestri su se ubrzavali otkucaji slušajući njihov razgovor, no trudila se ostati profesionalna.

– Hajdemo. Nema puno vremena. Možda budemo imali sreće – primi ih obje pod ruku i odvede do laboratorija.

 

Zoran Antičević

 

ŽIVOTOPIS AUTORA:

Zoran Antičević rođen je 31. kolovoza 1990. u Bihaću. Prvih sedam mjeseci života proveo je u domu za nezbrinutu djecu u Zenici, nakon čega je usvojen. Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Autor je dviju zbirka poezije “LJUBAV IZ DAVNINE” (2008.) i “DOLINA STVARANJA” (2010.) te hit romana  ,,EVANĐELJE TAME’’ (2014.) kojime je 2016. godine službeno predstavljao Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga, onom u Frankfurtu (Frankfurter Buchmesse). Također, Antičević je scenarist dvaju kratkometražnih filmova, na internetskim portalima objavljuje kolumne koje govore o problemima u svijetu, autor je brojnih kratkih priča, urednik nekoliko knjiga. Sudionik je i suorganizator u više humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske. Danas studira poduzetništvo u Rijeci. U slobodno se vrijeme bavi ultimate fightom te nizom različitih aktivnosti.

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Ustala živa iz mrtvačkog sanduka te ispričala što joj je Bog rekao!

Objavljeno

- datum

Misticizam u Katoličkoj Crkvi: I mrtvi ustaju!   Životi svetaca preplavljeni su mističnim i čudesnim stvarima o kojima ljudi malo znaju, a trebali bi znati više jer njihovi životi svjedoče veličinu Božju. Njihovi životi dižu, daju nadu, oni svjedoče o Živom i uskrslom Bogu koji djeluje i danas.

Njihovi životu trebali bi biti svjedočanstva vjere iz kojih bi vjernici trebali crpsti snagu za sadašnje vrijeme – prenosi dnevno.hr.

Jedan od takvih čudesnih života imala je sveta Kristina. Svetica o kojoj se zaista malo zna iako je njen život i više nego čudesan. Živjela je u Belgiji koncem 12. stoljeća. Tijelo joj se nalazi sačuvano još i dan danas u Sv. Truidenu, u crkvi otaca Redemptorista.

Ova je službenica Božja umrla u 32. godini života. Malo prije njezina samog pogreba, ustala je iz mrtvačkog sanduka živa, u punoj snazi na zaprepaštenje ljudi. Svjedočila je o tome što se dogodilo nakon njene smrti:

„Netom se je moja duša odijelila od tijela, primili su je anđeli i poveli u veoma tamni prostor pun duša. Mučenja što su ih te duše podnosile bila su tako grozna da mi je uopće nemoguće predočiti vam ikakav pojam o njihovoj strogosti. Vidjela sam među njima mnoge poznate. Duboko dirnuta njihovom žalosnom sudbinom zapitah anđela koje je to mjesto. Mislila sam, naime, da je pakao. Moj mi vodič odgovori da je to čistilište gdje borave kažnjeni grješnici koji su se prije svoje smrti pokajali za svoje grijehe, ali nisu dovoljno zadovoljili Bogu za njih. Odatle me povede u pakao.

>> Antikrist i Crkva

Tu sam među prokletima raspoznala neke koje sam otprije poznavala. Tada me anđeli povedoše u nebo, čak do prijestolja Božanskoga veličanstva. Gospodin me je ljubazno pogledao i ja osjetih neopisivo veselje. Pomislih da ću zadobiti milost da vječno ostanem s Njime. Ali, moj nebeski Otac, znajući što u srcu mislim, upravi mi ove riječi: „Moja draga kćeri, zauvijek ćeš biti jednoga dana sa mnom, ali sada dajem da biraš: ili ostati ovdje sa mnom od ovoga časa do vijeka, ili se povratiti na zemlju i vršiti djela milosrđa i trpjeti. Da bi oslobodila čistilišnog ognja one duše koje su te ispunile samilošću, morat ćeš trpjeti za njih na zemlji. Morat ćeš podnositi teška mučila, ali ti sva ta mučila neće donijeti smrt. Ne samo da ćeš pomoći preminule, nego ćeš također dati dobar primjer živima. Tvoj će život neprestanog trpljenja voditi grješnike obraćenju i ispaštanju njihovih zločina. Pošto završiš svoj život, vratit ćeš se ovamo puno zasluga.“

Vidjevši veliku korist koja mi se nudi za duše, bez oklijevanja odgovorih da se rado vraćam u život. Tada se istog trenutka probudih i ustah jedino zato da pomognem dušama i obraćam grješnike. Stoga se ne smijete čuditi niti pokorama u kojima ću se vježbati, niti životu što ću ga od sada provoditi. Bit će to nešto izvanredno što se ništa slično do sada nije vidjelo na svijetu.“

>> (VIDEO) GLASOVI IZ PAKLA(?) U SIBIRU: Kopajući, otkrili zastrašujuće ljudske glasove koji vrište od boli?!

Kristinin životopisac, Toma de Contempre, dominikanac, suvremenik svetice, piše sljedeće:
„Kristina odmah započne radom na koji ju Bog posla. Odričući se svih ugodnosti života, ograničila je svoje potrebe do krajnosti. Živjela je bez doma i ognjišta, bjednije negoli ikakve ptice u zraku koje imaju gnijezdo gdje se mogu skloniti. Ni svim tim nije bila posve zadovoljna, neumorno je tražila sve što bi joj moglo uzrokovati bol. Bacala se u goruću peć. Jedva je te patnje mogla podnositi. Vikala je iz svega glasa. Ostajala što duže vremena u vatri, a kad bi izašla iz vatre nije bilo znaka opeklina na njezinu tijelu…“

„Kad bi se zimi smrzla rijeka Meuse, bacala bi se u vodu. Ostajala je u smrznutoj rijeci ne samo satima i danima nego čak i tjednima. Za to vrijeme bi se molila Bogu i prosila Njegovo milosrđe. Koji puta bi se za vrijeme molitve u smrznutoj vodi prepustila vodenoj struji da je povuče do mlina gdje bi je mlinski kotač vrtio u krug na takav način da je bila grozota i pogledati. Pri tome ni jedna joj se kost nije iščašila ili slomila. Ponekad bi je psi progonili, grizli, trgali tijelo dok je trčala. Namamila bi ih u drače i trnje dok ne bi bila sva krvava. Ipak, nakon toga, nije bio na njoj znak ni jedne brazgotine.“ Bellarmin kaže: „Eto, kakve nam čudesne pokore opisuje pisac u životu sv. Kristine. Pisac redaka  je biskup, pomoćnik nadbiskupa Cambray.

Stoga je razložno da vjerujemo njegovu svjedočanstvu, jer je u suglasju sa sigurnim i velikim svjedočanstvom pisca Jakova de Vitry, biskupa i kardinala. Sve što nam bilježi dogodilo se za vrijeme njegova života. Čak i u istoj pokrajini u kojoj je i on sam živio. Osim toga, njezine su patnje bile javne. Svatko je mogao vidjeti kad je stajala usred vatre, a vatra je nije progutala niti joj zadala ikakvu ranu.“
Što iz svega slijedi? Raj, pakao i čistilište su stvarni. Koji ne vjeruju ne mogu se ispričati; koji pak vjeruju, a zanemaruju pokoru, većma su zavrijedili da budu suđeni.

Izvor: ČISTILIŠTE tumačeno životima i legendama svetaca; F. X. Schuoppe

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Fra Bernardin Škunca: Fra Bernardin Sokol je mučen i ubijen od partizana

Objavljeno

- datum

U povodu 130. godišnjice rođenja dr. fra Bernardina Sokola, čuvenog skladatelja sakralne i svjetovne glazbe, koji je iz ‘političkih razloga’ – premda se politikom nikad nije bavio – na smrt pretučen u barci između Badije i Orebića, i bačen u more u noći 28. rujna 1944., njemu u čast ove godine je posvećeno u Splitu i Sokolovu rodnom Kaštel Sućurcu trodnevno događanje pod naslovom ‘Dani dr. fra Bernardina Sokola, franjevca, glazbenika i hrvatskog mučenika’, sve pod visokim pokroviteljstvom hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović.

U Programu događanja bila je i promocija poštanske marke Hrvatske pošte s likom fra Bernardina Sokola.

Manifestacija ‘Dani fra Bernardina Sokola’, koja se poklopila s 130. obljetnicom rođenja ovog hrvatskog glazbenika i mučenika, završena je liturgijskim i pučkim slavljem u franjevačkom samostanu i crkvi sv. Ante na Poljudu. Do vojne luke Lora, koja se nalazi u neposrednoj blizini, vjernike su iz Kaštela, Sokolova rodnog mjesta, prevozili brodovi MORH-a. Svetu misu predvodio je fra Ivan Sesar, generalni definitor franjevačkoga reda u Rimu, u ime generalnog ministra franjevaca manje braće fra Michaela Perryja, čija je poruka pročitana na početku obreda.
– Svjestan sam da su nam u ovom vremenu više nego ikad potrebne kršćanske vrijednosti i franjevački ideali. Pozivam vas da zajedno radimo na očuvanju vjere, te izgradnji mira i pravde među svim ljudima dobre volje – poručio je u pismu Perry, spominjući se nedužnog fratra kojega su partizani ubili 1944. godine u vodama ispred Korčule.

Pjevanje tijekom svečane mise koju je direktno prenosio Prvi program Hrvatskog radija predvodio je zbor Bijaćka vila iz Kaštela, pod ravnanjem mo. Andra Čale, uz orguljsku pratnju prof. Borne Barišić. U pučkom slavlju nakon svete mise nastupili su: Župni zbor sv. Jurja mučenika – Kaštel Sućurac, Klapa Cambi – Kaštel Kambelovac, Klapa Podvorje – Kaštel Sućurac, Pučki pivači zbora ‘Sv. Cecilija’ iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije – Kaštel Lukšić.

“Komunistički režim je nametnuo strogu šutnju o tom čestitom franjevcu i velikom glazbeniku, te se tek dolaskom demokratske Hrvatske postupno otkriva njegov lik i djelo. Ovi Dani, njemu posvećeni, organizirani su s nakanom da se našem kulturnom krugu i široj hrvatskoj javnosti dostojno predstavi životni put i djelo fra Bernardina Sokola”, ističe otac Bernardin Škunca, franjevac iz splitskog samostana na Poljudu, koji je vodio pripreme za održavanje spomenutih Dana, poznavatelj je Sokolova životnog puta i stvaralačkog djela u glazbi i promicanju glazbene kulture u katoličkoj Crkvi i hrvatskom društvu.

Tipični dalmatinski temperament

Fra Škunca, predstavite sažeto čitateljima izniman lik fra Bernardina Sokola.

– Dopustite da na način slikarskog krokija predočim odista poseban put fra Bernardina Sokola. Pozivam čitatelja da preda fotografijom koja je na ovim stranicama sa mnom ‘čita’ fra Bernardina Sokola u njegovom trojakom životnom biljegu. Prvo motrimo njegov fizički lik. Dobio ga je od svojih roditelja, od Antuna i Jerke r. Batina, 20. svibnja 1888. u Kaštel Sućurcu: čovjek čvrste građe, bistra i stamena pogleda, ponosna i velika čela, izrazite prirodne sposobnosti. Iz te obiteljske ljudske konstitucije čita se njegov čvrsti karakter, jaka volja, jasnoća životnog cilja, nesklona popuštanju, odrješita i iskrena ponašanja, kakav će ostati čitava života. Iz toga kaštelanskog/dalmatinskog lica i lika čita se nutarnja snaga, upornost i ustrajnost, pa i tipični dalmatinski temperament. Obilježen takvim obiteljskim prirodnim obilježjima ostao je upamćen kao čovjek koji se mogao nositi s velikim izazovima života. Krsnim imenom Luka, kasnije, kao franjevac fra Bernardin, zadržao je takve obiteljske i prirodne karakteristike čitava života.

Drugo, prema istoj fotografiji sada promotrimo njegovo odijelo: franjevački habit, što predstavlja njegov kršćanski/franjevački poziv. Luka je od malena dobio kršćanski-katolički odgoj i došao u dodir s franjevcima, prvo s fra Bernardom Mijolinom i fra Anastazijem Pavelinom, obojicom iz Kaštel Sućurca, nešto starijima od njega. Spomenuti fratri Sućurani, kao i fra Bernardin Sokol, sa svojim roditeljima odlazili su – u ono vrijeme s barkama i jedrenjacima – na Poljud gdje je bila fratarska lučica, s nakanom da obave poslove u Splitu, a često i da svrate svetom Anti na Poljudu, odakle i njihova želja da postanu fratri. Tako je i fra Bernardin još bolje upoznao franjevce i franjevački samostan, te je svojim roditeljima, već kao dječak, izrazio želju da postane franjevac. Taj izbor je za malog Luku značio ulazak u red sv. Franje, pjesnika i trubadura, u čemu će dječak Luka naći ideal za razvijanje umjetničkoga glazbenog dara koji je u sebi nosio.

Konačno, iz slike koju imate pred očima, promotrite pozadinu ove znakovite slike, kako ju je domišljato dizajnirao Josip Botteri Dini: autentični notni zapis fra Bernardina Sokola. Fra Bernardin se, naime, sav našao u glazbenom stvaralaštvu. Taj izniman dar prepoznali su njegovi poglavari i odgojitelji, prvo u nižoj franjevačkoj školi na Košljunu (otok Krk), potom u Dubrovniku, gdje je prošao svoju daljnju školsku i redovničku formaciju. Odmah nakon što je primio svećenički red (1912.), poslan je u Beč, odnosno u Klosteneuburg, na odjel Bečke akademije za crkvenu glazbu, gdje je stekao prvo stručno glazbeno obrazovanje i istovremeno se usavršavao u teološkim predmetima.

Po završetku studija u Klosteneuburgu, u Dubrovniku je poučavao mlade franjevce u teološkim predmetima i, nadasve, u crkvenom pjevanju i sviranju. Poglavari su pak ocijenili da njegova glazbena nadarenost zavrjeđuje njegovo daljnje glazbeno usavršavanje: šalju ga u Rim, gdje je na Papinskoj višoj glazbenoj školi diplomirao crkvenu glazbu, a istovremeno doktorirao iz teoloških znanosti. Tako visoko educirani franjevac dobio je odmah ponudu da bude profesor crkvene glazbe na teološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio u trajanju od pet godina. Potom je, opet kao profesor glazbe, bio na Badiji, u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, gdje je ostao do pred Drugi svjetski rat. U svem tom vremenu razvio je bogatu glazbenu i skladateljsku djelatnost.

Važno ime hrvatske glazbe

U čemu je posebnost fra Bernardinova glazbenog stvaralaštva?

– Jedan od naših muzikologa koji se s velikom pažnjom posvetio proučavanju Sokolove glazbe, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu, dr. sc. Vito Balić, u tijesnoj suradnji s prof. dr. Hanom Breko Kustura, našom veoma uglednom muzikologinjom i suradnicom u HAZU, izrazio je bitnu sliku Sokolove glazbe. Prema njemu i prema drugim našim muzikolozima, fra Bernardin Sokol je važno ime hrvatske glazbe 20. stoljeća u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Suvremenici su prepoznavali u njegovim djelima značajke europske moderne glazbe. Bio je izvođen u Hrvatskoj i inozemstvu (Slovenija i Slovačka), gdje su koncerti njegove glazbe prenošeni i preko radijskih postaja (u Slovačkoj). Surađivao je i s poznatim crkvenim glazbenicima u Belgiji. Nakon što su ga ubili partizani 1944. godine, njegova je glazba u potpunosti potisnuta iz svih prostora javnih izvedbi, kako koncertnih-svjetovnih, tako i crkvenih-liturgijskih izvedbi. Premda su ‘ušutkali’ njegovu glazbu, njegovo ime nisu mogli preskočiti u enciklopedijskim natuknicama niti 30 godina nakon ubojstva, zacijelo zbog značaja koji je zadobio u hrvatskoj glazbi tridesetih godina 20. stoljeća.

Sokol se poput brojnih hrvatskih glazbenih umjetnika s kraja 19. i početka 20. stoljeća nakon obrazovanja u inozemstvu, u Klosterneuburgu kod Beča i u Rimu na Papinskoj višoj glazbenoj školi 1926., vraća u domovinu i, kao svećenik-franjevac, postavlja sebi za cilj podizanje kvalitete crkvenog glazbenog stvaralaštva, kako vlastitim skladbama, pretiscima vrijednih skladbi drugih skladatelja, tako i poticanjem hrvatskih i drugih skladatelja (Krste Odaka, Božidara Širole, Josipa Štolcera-Slavenskog, Mihovila Logara i drugih) na skladanje crkvenih skladbi. Tu se istaknuo svojim radom u dva važna područja: u skladanju i u izdavaštvu.

Velike napore ulagao je u pokušaje osnivanja visokog učilišta za crkvenu glazbu u Hrvatskoj, za što nije nalazio na naročito razumijevanje, ali je kasnije, nakon njegove smrti, došlo do toga, te ga se može smatrati pretečom šire glazbene kulture u krugu crkvenih voditelja liturgijske glazbe. Skladao je oko 350 crkvenih i svjetovnih djela, od čega je tiskom objavio svoje 283 skladbe. Kao skladatelj, ostvario je najveći doprinos na području crkvene glazbe s djelima u rasponu od jednostavnih popijevki do složenih solističkih i zborskih djela uz pratnju orgulja ili manjeg instrumentalnog sastava. Od tih djela ističu se sedam misa, 13 angelusa i pojedine solističke i zborske crkvene popijevke suvremenošću glazbenog jezika i neposrednošću izraza.

Skladao je sedam misa (Missa jubilaris, Missa ‘Gaudens gaudebo’, Missa ‘Zdravo kraljice’, Hrvatska misa bl. Nikole Tavelića, Staroslavenska misa u čast bl. Nikole Tavelića, Hrvatska misa u čast svete Terezije od Malog Isusa, Misa u čast sv. Ćirila i Metoda). Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirki crkvene i svjetovne glazbe ‘Pjevajte Gospodinu pjesmu novu’. Većinu svojih skladbi tiskao je u tim zbirkama.

U navedenom nizu tiskao je i svjetovne skladbe u dva podniza: Glazbeni monolozi, koje je sam opisao kao ’25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu’, te Hrvatsko selo, zbirke svjetovnih muških, ženskih i mješovitih zborova koje su nosile posvete zagrebačkom nadbiskupu-koadjutoru Vjekoslavu dr. Stepincu, Slobodi naroda hrvatskoga, Hrvatskim majkama uz himne Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. Iz svega glazbenog stvaralaštva, koje se sada sve više proučava i otkriva, očito je da će njegovo ime – nakon duge nametnute šutnje – dobivati na sve većem značenju za crkvenu i opće hrvatsku glazbenu kulturu.

Pretukli ga i utopili u more

Kome je smetao takav čestiti franjevac i veliki glazbenik?

– U svemu svojem bogatom i plodonosnom životu fra Bernardin je djelovao s velikim zanosom, moglo bi se kazati, strastveno: i kao domoljub/Hrvat i kao vjernik-katolik i kao glazbenik. Postao je po tome poznat, što je očito teško padalo šumskim partizanima koji su ga, hvatajući vlast na jugoslavenskim prostorima, kao posve nevinoga Bogoljuba, Domoljuba i čovjekoljuba htjeli likvidirati. To su, nažalost, učinili na okrutan način: u noći 28. rujna 1944. uhitili su ga u samostanu na Badiji, ukrcali u brod, navodno za ispitivanje na Visu, ali su ga na pola puta između Badije i Orebića pretukli i utopili u more. U slutnji da će se s njime dogoditi najteže, uoči uhićenja na tipkaćem stroju napisao je: ‘Kad me budu htjeli ubiti kliknut ću: Živio Krist Kralj, živio papa, živjela katolička Hrvatska’.

Započeli smo razgovor s životnim i stvaralačkim profilom fra Bernardina Sokola. Ali u ime pravednosti potrebno je kazati da pitanje njegove smrti, koje postavljate, također govori o značenju osobe fra Bernardina Sokola. Iako s ne malim otporima od strane komunističkih ostataka i u današnjoj Hrvatskoj, istina o komunističkim zločinima dolazi na svjetlo dana. Biti otvoren istini, znači biti otvoren i istraživanjem objektivne istine. Stoga, iako je u ustaškom režimu bilo teških zločina, koje neizostavno treba osuditi, priznati ih, pa i pitati oproštenje za učinjene zločine, očito je da otkopavanja prebrojnih jama po Hrvatskoj, Sloveniji, sve do Austrije (Bleiburg), te arhivska istraživanja iz vremena Drugog svjetskog rata (Zagreb, Beograd, Split, Dubrovnik, Zadar) dokumentirano pokazuju da komunistički zločini daleko nadmašuju i broj žrtava i način ubijanja nevinih ljudi.

Ubojstvo fra Bernardina Sokola eklatantan je primjer takvih zločina. Nažalost, fra Bernardin nije bio jedina žrtva komunizma. Brojni su istraživači o tome napisali dokumentirane studije i knjige, među kojima se ističe i dr. Josip Dukić, jedan od predavača na znanstvenom skupu o Sokolu. Dobro se o tome izrazio prof. dr. Mihovil Biočić, koji je na konferenciji za tisak u Županiji Splitsko-dalmatinskoj o fra Bernardinu Sokolu, između ostaloga, kazao ovo: ‘Na današnji dan 15. svibnja, na Dan spomena na žrtve Bleiburga i križnih putova, moram istaknuti da je fra Bernardin Sokol, jedna od prvih žrtava, od ukupno 667 svećenika, redovnika, biskupa, redovnica i sjemeništaraca, protuzakonito umorenih pred kraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata, od komunističke vlasti, što je najviše ubijenih svećenika od svih zemalja protuhitlerovske koalicije.

Čast mi biti dio skupine koja će prekinuti prisilnu šutnju o velikom čovjeku i glazbeniku. Zahvaljujemo našoj županiji, na čelu sa županom Blaženkom Bobanom, zahvaljujemo gradskoj upravi Kaštela na čelu s gradonačelnikom Denisom Ivanovićem i svim podupirateljima, što su nam svojom potporom omogućili iznijeti na svjetlo dana lik i djelo velikog Sućuranina i Kaštelanina, hrvatskog mučenika i glazbenika europske razine. Mi Sućurani i Kaštelani, ponosni smo na našeg mučenika fra Bernardina i njegovo grandiozno djelo.’

Konačno smo doživjeli – između drugih, velikim zauzimanjem Milivoja Bratinčevića i Mihovila Biočića, obojice iz Kaštel Sućurca – da je Ministarstvo obrane nedavno dopustilo iskapanje tijela stradaloga fra Bernardina, na čemu se sada intenzivno radi. U vrtlogu fašizma i komunizma, dviju jednako zločinačkih ideologija i diktatorskih vladavina, u našem slučaju događa se stravično ubojstvo fra Bernardina Sokola od okrutnih partizana.

Molio blagoslov od gvardijana

Recite, oče Škunca, koje su se bliže okolnosti dogodile oko ubojstva fra Bernardina Sokola?

– Naš najbolji poznavalac života fra Bernardina Sokola, dr. fra Stipe Nosić, provincijski vikar na službi u Male braće u Dubrovniku, došao je do veoma znakovitih pojedinosti u arhivskoj građi, koja se sve do naših dana čuvala i sakrivala. Fra Stipe Nosić ističe da su na jugu Hrvatske – kao i ono na Širokom Brijegu i drugdje u Hercegovini, franjevce i mnoge građane – partizani ubijali i poznate crkvene ljude i ugledne građane, pod izgovorom da su protiv ‘narodne vlasti’.

U Dubrovniku su, između drugih, pogubili trojicu Sokolovih kolega, jednako poznatih franjevaca, profesora Franjevačke teologije i Više franjevačke gimnazije iz Samostana Male braće, fra Marijana Blažića, fra Tomu Tomašića, dana 25. listopada 1944. na Daksi, a fra Gerarda Barbira na Boninovu 29. listopada 1944. Sokol je odveden iz samostana s otoka Badije 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. O tome su svjedočili franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu.

Jedan od njih je i fra Vjekoslav Bonifačić, s kojim je o tom događaju razgovarao fra Ivo Peran, Sokolov učenik, i o tome zapisao: ‘Braća su u blagovaonici. Nebo bez zvijezda, a olujno jugo nasrće ispod samostana na Badiji kod Korčule. Svako toliko provirivali smo, da bismo razabrali što je sa čamcima privezanim uz mul i skaletom (veliki čamac na 16 vesala) na sidrištu pred samostanom. Začusmo motorni čamac. Utihnuli smo. Motor! Vojska, partizani’ – dodavali bi fratri. ‘Dolaze po mene, reče o. Sokol, i potegne me: ‘Ispovjedi me!’

Sve je to izrekao tako sigurno i mirno kao da čeka dogovoren susret. Nije bilo vremena za raspravljanje. Kroz udare juga čuo se žagor pred samostanom, i razabirali su se poznati glasovi iz susjednih mjesta: Korčule, Vrnika, Lumbarde, Dominča. O. Sokol i ja vratili smo se brzo pred blagovaonicu, a već se čula lupa na vratima samostana. Otvorili smo, a što drugo? Partizani! Otac Sokol? ‘Evo me’.

Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. ‘Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati.’ Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana. Malo nakon tih dana čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem. Svjedok je kasnije posvjedočio: Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan’.

Velike laži Viktora Novaka

Znade li se točno gdje je Sokolovo tijelo? Hoće li se ikad pronaći i dostojno sahraniti? Bio bi to čin dostojan tako mučki ubijenog pravednika i glazbenika, zar ne?

– Sokol je umro kao mučenik. Dao je u odlučujućem trenutku života dao je svjedočanstvo za Krista i za domovinu Hrvatsku. A mučitelji su ga pretukli i ubili jer je bio drukčijeg političkog stava, jer je bio svećenik, jer je volio svoju domovinu Hrvatsku. More ipak nije čuvalo tajnu, tijelo fra Bernardina je izbacilo na obalu, na plažu Trstenica kod Orebića. Skupina ljudi koji su ga prepoznali, pokopali su ga tada tu, u napušteno mitraljesko gnijezdo. Mještanin Orebića koji je tome nazočio (sa svojim bratom, obojica tada kao dječaci) svjedočio je o tome javno u televizijsku kameru, na 68. obljetnicu njegove smrti 28. rujna 2012. Sokolovo tijelo još uvijek bi se, prema toj izjavi, trebalo nalaziti na plaži, kod kuća koje su danas tamo s adresama Šetalište kneza Domagoja 47. i 49.

Poslije takvog zločina o fra Bernardinu u javnosti se ništa nije čulo. Što je razlog da se za takvog čovjeka, čestita fratra i poznatoga glazbenika nije govorilo takoreći sve do naših dana? Zna li se zbog čega je ubijen? U ime čega ubojice, komunistički partizani, opravdavaju takav zločin?

– Ubojice Sokola pokušale su pravdati zločin navodnim Sokolovim javljanjem/denunciranjem partizana Nijemcima, što je čista komunistička laž. Ovdje je dovoljno iznijeti svjedočanstvo svetog fratra, fra Berarda Barčića, koji je onih strašnih dana s fra Bernardinom Sokolom živio na Badiji. On tvrdi: ‘Ni padre Sokol, ni ja, ni drugi fratri na Badiji, koliko god nismo simpatizirali partizane zbog njihove komunističke ideologije, nismo nikada ništa rekli ili učinili u prilog okupatora a na štetu partizana’, te znakovito dodaje: ‘Tko pozna padra Bernardina Sokola, može posvjedočiti da je on bio plemenit čovjek, dobar redovnik i svećenik, glazbeni genij zanesen u svoju glazbu, koji ne bi ni mrava zgazio. To mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali.”

Kad se uzme ovo svjedočanstvo čovjeka koji je sa Sokolom na Badiji živio i dobro ga poznavao, onda zapis Viktora Novaka o Sokolu u golemoj knjizi od 1124 stranice s naslovom Veliki grijeh (Magnum crimen), u kojoj je on nabrojio navodne ‘grijehe’ Katoličke crkve, i kad se uzme u obzir da na istoj stranici na kojoj piše o Sokolu donosi i ‘grijeh’ blaženog Alojzija Stepinca, onda možemo reći da se u toj knjizi ne radi o ‘velikom grijehu’ Crkve, nego o velikoj laži Novaka i njegovih istomišljenika. A fra Bernardinu Sokolu može biti ‘posmrtna utjeha’ da je u toj velikoj laži našao mjesto na Novakovoj 543. stranici s blaženim Alojzijem, kako znakovito ističe fra Stipe Nosić.

Ljudske nakaze i suradnici Zloga

Znade li se išta kako se u tim strašnim časovima osjećao fra Bernardin Sokol? Priča se da je predvidio mučeničku smrti i da je, kad je čuo zvuk nepoznatog motora, znao da dolaze baš po njega?

– Fra Bernardin Sokol je bio gorljivi vjernik-katolik, veliki domoljub i visoko cijenjeni glazbenik, posvuda poznat. Takav čovjek i fratar – poput mnogih drugih – nije smio ostati na životu u komunističkom ateističkom i antihrvatskom režimu. Pokojnik je već predosjećao da će nastradati netom su partizani preuzeli vlast. O tome bi među fratrima često govorio, čak veoma raspoložen, pripravan na sve.

Zapisi fra Bernardina o želji da vjeru posvjedoči mučeništvom, izjave prije i za vrijeme mučenja, govore o tome kako je bio spreman na najveću žrtvu. A da se bojao za život i predosjećao smrt, nije nikakvo čudo jer su partizani na prostorima koje su zauzimali bez suđenja poubijali na stotine ljudi, među kojima su bile ugledne osobe i vjerski službenici. Za komuniste je bilo zlo biti iskreni vjernik i domoljub. U tome stoje ‘razlozi’ njegova stravičnog smaknuća. Zločinci se tako pokazuju kao mračne pojave čovječanstva, kao otpad čovječjeg i kršćanskog moralnog ponašanja, te što povijest odmiče, njihov tamni lik postaje sve tamniji, jer oni postaju ono što jesu: ljudske nakaze i suradnici Zloga. Pravednici pak rastu u svojem sjaju, i što povijest odmiče, njihova svjetlost biva sve jača, te oni postaju svjetionici pravednosti, bez kojih bi čovječanstvo tonulo u sve dublji mrak, u udaljavanje od Istine i Dobrote.

Kada se sve to čuje, čovjeka hvata jeza, ali se postavlja i pitanje: zašto se u naše dane tako malo znade o fra Bernardinu Sokolu?

– Sve do sretnog dana uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske, o fra Bernardinu je u hrvatskoj javnosti morala vladati stroga šutnja, kao, uostalom, o svim neizbrojivim zlima koja su počinili komunistički vlastodršci. Nažalost, podmukli krugovi nadležnih službi za stradale i poginule u našoj dragoj Hrvatskoj, i sada, da, i sada, u ovim našim danima, žele skrivati počinjeni zločin nad fra Bernardinom, kao i druge zločine koje su počinili partizani i komunistički režim u ratnim i poslijeratnim godinama. Naravno, sjaj jednog pravednika ne može ostati sakriven. Istina ima svoj neumoljivi hod i probija se usprkos svih lažnih snaga zločinaca.

Našavši se u slobodi Republike Hrvatske, odmah se pomišljalo na očitovanje fra Bernardina. Tako se već početnih devedesetih godina počelo izvoditi Sokolova glazbena djela, od kojih Missa iubilaris u Splitu (1991.) i u Varaždinu (1992.), misa Gaudens gaudebo u Hvaru (1993.), a u širim krugovima i njegovi glazbeni moteti, napose jedanaest Angelusa. Godine 1994., u listopadu, o fra Bernardinu je održan komemorativni i stručni skup u Kaštel Sućurcu. Od početka devedesetih svake godine u Kaštel Sućurcu obavlja se svečana komemoracija kod brončanog poprsja fra Bernardina u Sućurcu, što ga je uradio naš akademski kipar-franjevac, fra Joakim Jaki Gregov iz samostana u Hvaru.

Za te godišnje komemoracije posebno se zalaže Društvo za očuvanje kulturne baštine ‘Bijaći’ – Kaštela, napose po zalaganju već spomenutoga Milija Bratinčevića i Mihovila Biočića. I župnici Kaštel Sućurca – sada je župnik don Ivan Delić – zauzeto sudjeluju u molitvenoj komemoraciji, s pjevačkim župnim zborom. Godine 2010. muzikologinja Marija Riman objavila je veliku monografiju pod naslovom ‘Glazbenik fra Bernardin Sokol’.

I sada se, evo, ovih dana dogodilo ovo doista impozantno trodnevno obilježavanje 130. obljetnice fra Bernardinova rođenja. Kako ste pripremili tako veliki program, što je odjekivao, takoreći u svim medijima u Splitu i u Hrvatskoj?
– Prije nekoliko godina nekolicina poštovatelja fra Bernardina Sokola osjetila je potrebu da se još snažnije poradi na osvjetljavanju njegova života i glazbenog stvaralaštva. Među takve poticatelje posebno ističem, još jednom, Milivoja Bratinčevića i Mihovila Biočića, obojicu iz Kaštel Sućurca, te Vladana Vuletina, skladatelja i muzikologa iz Kaštel Štafilića. Zajedno smo dijelili tu želju i osjetili smo da bi 130. obljetnica rođenja mogla biti povod za organiziranje Dana posvećenih fra Bernardinu Sokolu.

Želja je pretvorena u stvarno dugo pripremanje programa. Tu inicijativu smo putem pisma izrazili hrvatskoj predsjednici, Kolindi Grabar Kitarović, koja je brzo i spremno podržala naš projekt. Odbor je razradio program, našli su se ugledni predavači, oni iz novije hrvatske povijesti za osvjetljavanje prilika o ubojstvu fra Bernardina, i oni iz muzikologije za analizu i ocjenjivanje fra Bernardinove glazbe. Sve se ovih dana odvilo na doista dostojanstveni način, te smo radosni da život i djelo fra Bernardina Sokola putem ovih značajnih događaja dolazi kao dužno osvjetljavanje jednog dičnog franjevca i velikoga glazbenika. S velikim zadovoljstvom je predstavljena posebna poštanska marka s likom fra Bernardina Sokola, što se popratilo recitacijom visoko vrijednih stihova Mire Luketina Sarajčeva, te prigodnim slovom Ivana Akrapa i Ive Pavelina. Naši poznati stručnjaci su doista pokazali veličinu i značenje fra Bernardina, što će doskora biti objavljeno u posebnom Zborniku radova i događanja s ove trodnevne komemoracije.

Pri tome je zbor i orkestar HNK-Split pod vodstvom dirigenta Ive Lipanovića dao veliki doprinos, jer je – kad je u pitanju fra Bernardinovo glazbeno stvaralaštvo – valjalo čuti njegovu glazbu. U crkvi Gospe od Zdravlja, u petak, 18. svibnja, vrhunski su izvedene Sokolove skladbe Missa iubilaris i Angelusi, na veliko zadovoljstvo brojnih nazočnika. U okviru Programa, u subotu 19. svibnja, braća Zoran i Goran Velić doživljeno i dojmljivo su izveli fra Sokolove skladbe iz fra Bernardinovih monologa. Liku Fra Bernardina dali su doprinos i glumci HNK-Split, gospođa Ksenija Prohaska, nacionalna prvakinja, kao redateljica, te Pere Eranović, kao narator, zajedno sa solistom Špirom Bobanom, koji su u kinodvorani u Kaštel Sućurcu izveli meditativni esej ili dramski recital pod naslovom ‘S Gospom na Hladi užežin mučeničke smrti’ autorice Renate Dobrić po scenariju fra Bernardina Škune, te sudjelovanjem zborova ‘Sveti Juraj’ iz Kaštel Sućurca i zbora Školskih sestara sv. Franje iz Lovreta u Splitu.

Prop. Dr. Hana Breko Kustura, naša vrhunska muzikologinja, suradnica HAZU Zagreb, naglašava da je sve ovo samo početak otkrivanja velike glazbene pojave u osobi fra Bernardina Sokola. Veliki trud Odbora za proslavu ove obljetnice, čini se, bio je vrijedan. Sve točke bogatog Programa umješno i dostojanstveno je vodila Lejdi Oreb. Hvala sponzorima, počevši od Županije Splitsko-dalmatinske, glavnog sponzora, i medijskim promotorima za njihov dragocjeni doprinos u pripremi i nadasve u uspješnom održavanju Dana dr. fra Bernardina Sokola, velikog Sućuranina, iskrenog kršćanina-katolika i kreativnoga glazbenika.

RAZGOVARAO DAMIR ŠARAC / MISIJA/SD

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Kardinal Eijk oštro osudio dijeljenje Svete pričesti protestantima

Objavljeno

- datum

Crkveni nauk i praksa u vezi dijeljenja sakramenta Svete euharistije protestantima su savršeno jasni. Kodeks kanonskoga zakona o tome piše:

“Ako je smrtna pogibelj ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili biskupske konferencije, to zahtijeva druga teška potreba, katolički služitelji dopušteno podjeljuju spomenute sakramente i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i koji ne mogu doći do služitelja svoje zajednice, a svojevoljno to traže, samo ako s obzirom na te sakramente očituju katoličku vjeru i ako su pravo raspoloženi.”
CIC / 1983, can. 844 § 4 (Vidi Katekizam Katoličke crkve br. 1400).

Ovo se odnosi samo na hitne slučajeve, pogotovo kada postoji opasnost od smrti. Međupričešćivanje je, u načelu, moguće jedino s pravoslavnim kršćanima, jer Istočne Crkve, iako nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, imaju ispravne sakramente i prije svega, svojim apostolskim nasljeđem, istinske svećenike i valjanu Euharistiju (CCC 1400, CIC / 1983 može, 844, st. 3).

Njihova vjera u svećenstvo, Euharistiju i sakrament pokore jednaka je Katoličkoj Crkvi. Međutim, protestanti ne dijele vjeru u svećenstvo i euharistiju. Zbog tih bitnih razlika, Sveta pričest se ne bi trebala dijeliti protestantima, čak i ako su vjenčani s katolicima, jer protestanti ne žive u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i stoga izričito ne dijele vjeru u Euharistiju – prenosi QuoVadisCroatia.

Sada je Sveti Otac obavijestio izaslanstvo Njemačke biskupske konferencije da moraju ponovo raspravljati o prijedlozima u pastoralnom dokumentu koji, između ostalog, govori o dijeljenje Svete pričesti i njihovu nastojanju da pronađu jednoglasnost po ovom pitanju. Jednoglasnost o čemu? Čak i pod pretpostavkom da svi članovi Njemačke biskupske konferencije, nakon ponovne rasprave, jednoglasno odluče da se pričest može dijeliti protestantima koji su vjenčani s katolicima (nešto što se neće dogoditi), hoće li to – iako je suprotno onome što piše Kodeks kanonskog Zakona i Katekizam Katoličke Crkve – postati nova praksa Katoličke Crkve u Njemačkoj?

Praksa Katoličke Crkve, koja se temelji na njezinoj vjeri, nije određena i ne mijenja se statistički kada većina biskupske konferencije o njoj glasa, čak ni jednoglasno.

Točno ono što piše u Kanonskom zakoniku i Katekizmu Katoličke Crkve trebala je biti reakcija Svetog Oca, koji je kao Petrov nasljednik, „trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika” (Lumen Gentium broj 23). Sveti Otac je delegaciji Njemačke biskupske konferencije trebao dati jasne upute, zasnovane na jasnom nauku i praksi Crkve. Trebao je na toj osnovi odgovoriti i luteranskoj ženi, koja ga 15. studenog 2015. upitala može li primiti pričest sa svojim katoličkim supružnikom, rekavši joj da to nije prihvatljivo- umjesto da sugerira kako može primiti pričest na osnovu njezinog krštenja, i u skladu s njezinom savješću.

Ne uspijevajući stvoriti jasnoću, među vjernicima je nastala velika zbrka i ugroženo je jedinstvo Crkve. To je također slučaj s kardinalima koji javno predlažu blagoslivljanje homoseksualnih odnosa, nešto što je dijametralno suprotno učenju Crkve, utemeljenom na Svetom Pismu, da brak, prema redoslijedu stvaranja, postoji samo između muškarca i žene.

>> Kardinal Eijk uklanja stol iz svoje kapele

Imajući u vidu da biskupi i prije svega Petrov nasljednik ne uspijevaju održavati i prenositi vjerno i jedinstveno poklad vjere sadržane u Svetoj tradiciji i Svetom Pismu, ne mogu se ne sjetiti članka 675 Katekizma Katoličke Crkve:

POSLJEDNJA KUŠNJA CRKVE

Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.

+ Kardinal Willelm Jacobus Eijk, nadbiskup Utrechta,
Nizozemska, Utrecht,

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno