Connect with us

Kultura i vjera

ZORAN ANTIČEVIĆ: PRIČA O KRVI I STOPERICI

Objavljeno

- datum

Pročitajte emotivnu i tragičnu kratku priču književnika Zorana Antičevića, koju vam donosi croative.net.

PRIČA O KRVI I STOPERICI

Pored vlažne ceste, u nekoj zabiti nedaleko od Slunja, mlada stoperica je drhtala u pokisloj odjeći čekajući prvi nadolazeći automobil. Sinoćnje kišne kapi pomiješale su se s maskarom i slile u ljubičasti dekolte ostavivši tamne pruge po licu i odjeći. Zbog tih crnih linija, razmazanog ruža i suknje poprskane blatnjavim lokvicama, osjećala se poput bijedne prostitutke, iako je službena Miss Hrvatske. Morila ju je želja da netko obriše tu prljavu laž s njena lica i nacrta novu, ljepšu.

Ipak, svijet na koji je navikla, u kojem je moda religija, vizažisti i dizajneri svećenici, pista hram, a ljepota boginja, bio je daleko tog oblačnog jutra. Držala se za promrzli trbuh u kojem su crijeva krulila, a prazan želudac puštao kiselu tekućinu.

Baš kada se pognula od boli, lice joj obasjaše automobilska svjetla. Podigne glavu i zapazi kako crveni Stojadin usporava. Vozilo zastade, ona uleti u njega i snažno zalupi vratima. Dočekao ju je krezubi osmijeh bradatog muškarca tamne kože i velikog nosa. Bio je odjeven u plavu trenerku s bijelim prugama, nosio je crne nemarkirane naočale i zaudarao po duhanskom dimu.

– Mogla si još jače tresnuti – prokomentira te nagazi na gas.

– Oprostite – iznemoglo će držeći se za stomak.

– Kamo ćeš, djevojko?

– Zagreb.

– Nije mi usput, ali odvest ću te.

– Bila bih Vam neizmjerno zahvalna. Moj će Vam dečko podmiriti sve troškove, a i dodatno Vas nagraditi.

– Nema potrebe – stavi cigaretu između tankih usana te pripali.  – Smeta ti dim? – ljubazno upita.

– Mogu izdržati.

– Sigurno?

– Pa, i ne baš – nakosila je promrzle usnice.

On otvori prozor te izbaci užarenu cigaretu.

– Hvala Vam puno, gospodine.

– Persiranje nije potrebno.

– U redu. Ivana, drago mi je – nasmiješi se.

– Ja sam Ahmed – skine naočale i okrene se prema njoj.

Ugledavši bijeli ožiljak što se protezao obrazom i unakaženo ugaslo lijevo oko svjetlo zelenkaste boje nalik iscijeđenom grozdu, Ivana teškom mukom suzbi vrisak. Lice joj ostade paralizirano, u šoku.

– Što je bilo? – upita je.

– Niša, gospodine, ništa. Samo sam umorna – ubrzano se opravdavala.

– Baš – namršti se Ahmed, okrene glavu i vrati naočale na lice, a stoperica šutke klone.

Ahmedu je iskakala žila kucavica na čelu. Ubrzavao je vožnju osjećajući vulkan gnjeva u mozgu. Ivanin je istup razlio goruće traume po njegovom umu, probudio onaj osjećaj bezvrijednosti koji ga je dočekao ulaskom u Europu. Prisjetio se usamljenih noći u kavanama prepunim opijenih bijelaca koji su u njega čudno piljili i podsmjehivali se. U misli mu se vratiše i prve šetnje ulicama kojima su šetale gologlave djevojke što su mu se u početku doimale kao skulpture nemorala obojane đavoljim bojama i koje su se drsko nacerile čim bi ga ugledale, šaptale jedna drugoj nešto, pritom ne skidajući pogled s njega. Misli mu nije zaobišao ni prvi radni dan u Hrvatskoj dok još ni jezik nije dobro poznavao, zbog čega je postao predmet zafrkancije među poslovnim kolegama. Stiskao je zube trudeći se zatomiti svu tu bol koju su mu ljudi zapada nanijeli, bol koja je vrila u njemu poput gnoja u upaljenom, debelom prištu.

Ivanu je brzina sljepila za sjedalo. Ognjena aura u njenoj blizini i miris pepela izazivali su nelagodu zbog koje joj je kliznula kap znoja s čela. Grickala je nokat, napeto pogledavala vozača, a koljeno joj je poskakivalo. Priželjkivala je da što prije stigne do odredišta, ispriča svom dečku kakva ju je sudbina snašla. Bila je svjesna da će se morati dugo opravdavati zbog sinoćnjeg izlaska, kao i zbog toga što se nije vratila kući s njegovim rođakom, iz razloga što je njen dragi teškoga karaktera, ali je pretpostavljala da će joj sve oprostiti kada mu ispriča kako ju je njegov našmrkani rođak pokušavao silom poljubit tokom vožnje, zbog čega je iskočila iz automobila i završila kao stoperica. Ipak, malčice se pribojavala njegove reakcije na sve to budući da je on u takvim slučajevima vrlo nepredvidiv.

Nakon što više nije mogla izdržati dugu i napetu šutnju u kojoj su se misli rojile poput pobješnjelih osa, Ivana postiđeno reče:

– Oprostite. Pomogli ste mi u nevolji, a ja sam se jako ružno ponijela prema Vama. Svašta mi se dogodilo, nisam bila pri sebi.

– U redu je – blagim će izdahom, ne skidajući pogled s ceste.

– Nadam se da je. Ako nije, valjda će biti. Nego, recite mi nešto više o sebi? Imamo vremena – trudila se razvedriti atmosferu.

– Što želiš znati?

– Pa…. čime se bavite?

– Radim u stolariji.

– Ah, djed s majčine strane je bio stolar. Pravi majstor. Volim taj posao. Umijeće je.

– Lijepo.

– Samo to? Zar Vi mene nećete pitati čime se bavim?

– Vidim da imaš potrebu reći. Izvoli.

– Nije tako, gospodine Ahmede. Samo želim ispraviti loš uvod.

– Dobro. Čime se baviš?

– Manekenka sam, studiram, a u slobodno vrijeme volim ples, slikarstvo i teretanu.

Vozač je pogleda, a djevojka osjeti kako je ponovo uprskala.

– Vidiš, ja ne volim manekenke – tmurno će on.

– Gledajte, to nije ono što ljudi misle. To nije nikakva prostitucija, pornografija, a ni išta slično – opravdavala se.

– Znam jako dobro što je to. Baš zato i imam negativno mišljenje.

– Pojasnite?

– Vi to vidite kao trend koji čovjeku nastoji uljepšati život, a ja vidim moćnike koji nameću te trendove i određuju što će kada biti moderno. Gledate na to kao na umijeće ženske senzibilnosti i ljepote, a ja kao na obmanu otopljivim šminkama i svilama koje je lakše rastrgati rukom nego umom. Ukratko, mislim da su manekenke lažne hurije ovoga svijeta, svijeta kojeg se ne zaslužuje dobrim djelima već kupuje novcem i u kojem je čovječanstvo drogirano fiziologijom.

Nije ga baš najbolje razumjela. Počešala se po tjemenu, zastala nekoliko sekundi te prokomentirala.

– Načitan ste čovjek, vidim. No, ja se ne slažem s Vama – ironično se osmjehne, što on doživi kao blago podrugivanje i namrgođeno nastavi pratiti cestu pred sobom.

Ivana po treći osjeti nelagodu. Nije znala što je ovoga puta skrivila, stoga joj se sve više činilo da problem ipak nije u njoj . Vozač joj se počeo doimati kao zastarjeli autsajder koji negativno percipira sve što je mlado i uspješno, primitivac sklon osuđivanju, nesretnik koji nema svoj život pa je stoga zaokupljen tuđima.

– Gospodine, što bi žena trebala učiniti da Vama bude po ukusu? Pokriti kosu i lice? Staviti burku? – nakon kratke šutnje, provokativno će djevojka.

Ahmed je hladnokrvno pogleda:

– Tvoje je lice pokrivenije šminkom više nego lice bilo koje muslimanke burkom. One pod maskom prikrivaju istinu, a ti maskom prikazuješ laž.

Ivana složi uvrijeđen izraz lica te drsko odgovori:

– Da, kriju izgled. Tko zna što još kriju?

– Nemam namjeru dalje raspravljati s tobom – odmahne rukom.

– Opa, jesam Vas. Činjenice pogađaju, zar ne? 

– Djevojko, ne znaš o tome ništa. Mlada si jako, slijepa pred svijetom više nego ja koji sam jednook.

– Uh, ova Vam je dobra. Hahaha – sarkastično se nacerila. – Znate, mislila sam da ste bezveznjak, no ipak ste mi zabavan. Sada ste me podsjetili na poslovicu Erazma Roterdamskog koja kaže ,,U zemlji slijepih, jednooki je kralj”. Hahaha.

– Dobro je Roterdamski rekao, no ja se radije držim Ibn Talibovih riječi ,,Znam kako bih vas mogao popraviti, ali bih tako pokvario sebe”. Stoga, nemam namjeru više pokušavati skinuti ti lance budući da ti se sviđa njihov zveket.

– Hmmm, pa bolje je Roterdamski rekao. Za ovog Vašeg i ne znam.

– Hajde djevojko, dosta je bilo. Naporna si – uznemireno joj uzvrati.

– Ili ? – bahato će.

Uto, on osjeti strujanje trauma mozgom. Na tren mu se zacrni te naglo nagazi na kočnicu. Odjekne škripanje, gume prokližu, a vozilo se zaleluja. Nakon grubog kočenja koje je ostavilo vijugave pruge po kolniku, automobil se uspio zaustaviti usred autoceste što spaja Karlovac i Zagreb.

– Koji ti je kurac majmune jedan!? Želiš li nas oboje ubiti!? – Ivana se izderala na njega.

Nije odgovarao. Držao se za čelo, šake su mu se tresle i nervozno stiskale kao da želi nekoga zdrobiti, pluća ubrzano disala, a djevojka je u stanju šoka nastavljala galamiti:

– Znaš li ti uopće tko mi je dečko!? Ukoliko mu nešto kažem, jebat će ti mater!

– Prestani, molim te – promuklo će on.

– Ma znaš što, odjebi – izleti iz vozila i zalupi vratima.

– Ivana, stani – Ahmed pojuri za njom.

Uhvatio ju je s leđa dok je nervozno hodala, okrenuo prema sebi i rekao joj gotovo uplakano:

– Vrati se, dijete. Zaboravimo sve. Vozim te doma.

– Nisam ja nikakvo dijete, pička ti materina – pljusne mu toliko snažan šamar da su mu se naočale raspuknule te uspaničeno pobjegne.

Pretrčala je nekoliko kilometara. Stigavši do obližnje benzinske postaje, osjetila se sigurno. Klonula je zadihana i pokisla, nadisala se zraka što je blago zaudarao po nafti. Nakon što se pribrala, zamolila je nekog usputnog prolaznika da joj posudi mobitel te je nazvala svoga dečka koji je uznemireno rekao da će kroz pola sata doći po nju.

Sjela je ispred toaleta i gorko zaplakala čekajući svojeg dragog, spasitelja koji ju je izbavio od siromaštva, samohrane majke i nasilnog dečka iz srednjoškolskih dana te joj priuštio školovanje na privatnom fakultetu u Zagrebu i svojim vezama omogućio bavljenje modom.

Kiša je započela ubrzano padati. Oštre su kapi sve silovitije udarale o nadstrešnicu iznad toaleta gdje je usamljeno čučala. Bešćutni bljeskovi sijevali su sivim nebom, a olujni je vjetar raznosio popadalo lišće i sve silovitije njihao obližnje drvo.

Najednom, grom prasne, a promrzla se Ivana obgrli rukama i podigne glavu. Pred sobom ugleda lokvicu vode nad čijom je površinom plutao tanki sloj goriva ljubičaste boje i u njemu zapazila zamućeni odraz svoga lica nakon čega je briznula u još burniji plač. Silila se iscijediti svaku kap tuge iz srca i izliti je kroz oči.

Prolom oblaka trajao je kratko. Kroz pukotinu u oblacima probilo se blijedo sunce, obasjalo klizavi asfalt i svojim sjajem pomilovalo Ivanu po licu. Nije ni primijetila srebrni Bugatti svojega dečka parkiran nedaleko od nje.

– Ivana – netko je nježno uhvati za rame.

Trzne glavom i ugleda jednookog Ahmeda. Poskočila je, razmahala se rukama. Bila je uvjerena da joj se došao osvetiti.

– Vratio sam se po tebe. Oprosti zbog svega. Idemo – rekao je drhtavim glasom.

Preplašeno se odmicala od njega fokusirajući pogled na njegovo unakaženo oko.

– Samo me saslušaj. Sve ću ti objasniti  – govorio je podižući desni dlan.

– Ne! – Ivana vrisne te se naglo okrene spremna dati petama vjetra, no osta zatečena nenadanim prizorom svoga dragoga koji je koračao prema njoj. Crvenu košulju prekrivao mu je tamni sako, a crne je hlače stezao kožni remen kojeg je krasila pozlaćena kopča u obliku piramide s otisnutim Horusovim okom na njenom vrhu.

– Jonatane – poviče te raširenih ruku dotrči do njega.

Ahmed je promatrao prizor. Prepoznao je to lice s televizijskih ekrana. Bio je to Jonatan Stoltenberg mlađi, sin poznatog bankara koji financira ratove na bliskom istoku, vlada brojnim međunarodnim medijskim kućama i posjeduje veliki udio u američkim energetskim i farmaceutskim industrijama.

Baš kada ga Ivana krene zagrliti, Jonatan je silovito odgurne i ona padne na stražnjicu. Podigla je glavu i prostrijelila ga suznim pogledom, a on izvadi pištolj.

– Kurvo jedna, što si sinoć radila s mojim rođakom? – hladnokrvno će ciljajući joj čelo.

– Ništa, dragi. Ništa. Nadrogirao se i pokušao me silom uzeti, a ja sam pobjegla – uspaničeno je govorila trepćući pred hladnom cijevi.

– Mi ne lažemo jedan drugoga. Sve mi je rekao.

– Ne dragi, u krivu si. Ne čini to. Ja… ja te volim.

– Ušuti! – snažno je tresne vanjskim dijelom dlana. Srušila se, a on krene povući okidač. Uto se Ahmed zaleti u njega i obori ga na pod. Usred žestokog hrvanja začuje se prodoran pucanj pištolja. Jonatan odgurne prostrijeljenog Arapina od sebe, ustane i obriše okrvavljene ruke te uperi pogled u Ivanu koja je ucviljeno čučala.

– Imaš sreće – krvožedno reče znajući da ovoga puta neće imati na koga svaliti krivicu za svoj zločin jer je ustrijelio upravo onoga kome ga je planirao podmetnuti. – Pokušaj nešto prijaviti, znaš kako će ti mama završiti – prijetećim joj se tonom obrati te odšeta do svojeg automobila. Nagazio je na gas i nestao.

Pucanj nije prestajao odzvanjati u djevojčinim ušima. Nakon što se malčice pribrala, uspjela se dovući do benzinske postaje i zamoliti prodavača za poziv. Desetak minuta kasnije, začule su se sirene. Ranjenik je odvezen u KBC Zagreb, a po Ivanu je taksijem došla njena majka.

 

*******************

 

Prošla su četiri sata od nemilog događaja.

Operirani je Ahmed ležao u besvjesnom stanju na bolničkom krevetu. Uznemireno se migoljio, preznojavao i mucao u snu. Medicinska sestra ga je promatrala znajući da nema velike šanse preživjeti jer je metak rasparao crijeva i mokraćni mjehur te se zabio u kralježnicu. Kirurg je učinio što je bilo u njegovoj moći, ali gubitak krvi bio je prevelik.

Ubrzo, u sobu je dojurila Ivana u pratnji svoje majke kojoj se zavrtjelo ugledavši ranjenika.

– Mama – djevojka je uhvati u padu.

Žena obriše čelo, proguta pljuvačku te usporeno podigne dlan želeći signalizirati kako je sve u redu.

– Gospođo, ukoliko Vam nije dobro, pozvat ću liječnika – obrati joj se medicinska sestra.

– Ne brinite. Trenutak nepažnje  – usiljeno se osmjehnuvši, žena se odmakne od kćeri.

– U kakvoj vezi ste s pacijentom? – upita sestra.

Majka štucne, a Ivana ostane zatečena.

– Dugogodišnji prijatelji – slaže mlada djevojka.

– Pa ima li obitelj?

– Ne. Mi brinemo o njemu.

– Ipak, pričekajte u hodniku – s nepovjerenjem će medicinska sestra.

– Samo nam recite u kakvoj je stanju? – Ivana uzbuđeno podigne ton.

– Kritičnom. Izgubio je previše krvi. Ukoliko poznajete nekoga tko ima krvnu grupu negativna nula, hitno nam javite jer momentalno nema zaliha. A sada je vrijeme da odete.

Ivana kimne, okrene se i počeše po nosu.

– Čekaj! – majka je zgrabi za rukav i pogleda u oči. – Ivana, ti vjerojatno imaš njegovu krvnu grupu – drhtavo će.

-Što? Odakle ti to? Ne razumijem? – Ivana protrese glavom.

Gledajući svoje zbunjeno dijete, majka posramljeno stisne zube.

– Ivana, tvoj otac nije poginuo u ratu kada si se rodila. Ovdje je, živ, leži blizu tebe – uperi prstom u Ahmeda i obriše blistavu suzu što se slila niz obraz.

– Mama, šališ se, zar ne? – jecavo upita.

– Ne šalim se kćeri.

– Dovraga, reci mi istinu! – zaurla na nju.

– Hoću,  pa makar me mrzila – hrabro odgovori.

– Pričaj!

Majka duboko udahne i  krene govoriti gledajući u pod:

– Bio je moja ljubav od devedeset i šeste, kada je doselio u Europu. Radio je kod djeda kao stolar. On ga je podučio svemu. Nakon što je djed saznao za nas, otjerao ga je i zabranio nam svaki kontakt. Onda…

– Kako ste mogli!? – Ivana je prekine. – Zbog vašeg kukavičluka, ja sam odrasla kao kopile!

– Ne, kćeri. Tvoj je djed imao jaka poznanstva u policiji. Zaprijetio je da će se pobrinuti da Ahmed bude deportiran u Saudijsku Arabiju ukoliko nam se ikada približi. U toj ga je zemlji čekala smrtna kazna. Ahmed je bio i na to spreman, ali ja sam ga istjerala u namjeri da ga spasim. Te se večeri opio prvi put u životu te izgubio oko u prometu.

– Ovo nije normalno – uhvatila se za glavu osjećajući kako će se rasprsnuti. Želudac joj se okrenuo, kosa naježila, a kralježnicom su joj milili trnci.

– Znaj samo da te uvijek volio. Stalno ti je bio vrlo blizu, čuvao te iz sjene. Motrio je na tebe prvog dana vrtića, prvog dana škole i pazio na tebe pri svakom tvom izlasku. Znala sam ga ponekad uočiti iz daljine, ali sam morala šutjeti.

– Ono sinoć nije bilo slučajno – djevojka obriše ovlažene, krvave oči.

– Vjerojatno nije.

Medicinskoj sestri su se ubrzavali otkucaji slušajući njihov razgovor, no trudila se ostati profesionalna.

– Hajdemo. Nema puno vremena. Možda budemo imali sreće – primi ih obje pod ruku i odvede do laboratorija.

 

Zoran Antičević

 

ŽIVOTOPIS AUTORA:

Zoran Antičević rođen je 31. kolovoza 1990. u Bihaću. Prvih sedam mjeseci života proveo je u domu za nezbrinutu djecu u Zenici, nakon čega je usvojen. Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Autor je dviju zbirka poezije “LJUBAV IZ DAVNINE” (2008.) i “DOLINA STVARANJA” (2010.) te hit romana  ,,EVANĐELJE TAME’’ (2014.) kojime je 2016. godine službeno predstavljao Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga, onom u Frankfurtu (Frankfurter Buchmesse). Također, Antičević je scenarist dvaju kratkometražnih filmova, na internetskim portalima objavljuje kolumne koje govore o problemima u svijetu, autor je brojnih kratkih priča, urednik nekoliko knjiga. Sudionik je i suorganizator u više humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske. Danas studira poduzetništvo u Rijeci. U slobodno se vrijeme bavi ultimate fightom te nizom različitih aktivnosti.

 

Komentari

Kultura i vjera

12. prosinca GOSPA OD GUADALUPE – SENZACIONALNA IKONA pred čijim fenomenom znanost pada na koljena!

Objavljeno

- datum

Danas je Blagdan Gospe Guadalupske. Došašće je vrijeme iščekivanja Mesije, njegovog rođenja na posrnuli pali svijet i ljude.

Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Gospu od Guadalupe (Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji») od milja zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Poseban slučaj je Marijina ikona pred čijim brojnim fenomenima moderna znanost ostaje nijema.

Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (‘Orao koji govori’) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovu asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njezinu čast.

>> SPLIT: VEČERAS ZAPOČELO NEPREKIDNO SEDMO-DNEVNO/NOĆNO JERIHONSKO BDIJENJE ZA NEROĐENE

U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”

Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Juana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

Čudesni fenomeni ikone Gospe od Guadalupe – znanost ne zna odgovore!

Kao sredstvo za ostvarenje ovog čudesnog pothvata Gospa je ostavila svoj lik otisnut na tilmi (ogrtaču) – izuzetnom fenomenu koji privlači veliku pozornost. U nastavku donosimo rezultate znanstvenih istraživanja materijala – ikone (slike) – koja neprekidno, do dana današnjeg upućuje na otajstva nadnaravnoga:

1. Opthalmaloške studije učinjene na Marijinim očima otkrile su da kad se oko izloži svjetlosti, retina se skupi, a kad se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, baš onako kako se događa sa živim okom.

2. Temperatura Diegove tilme, napravljene od materijala koji potječe od vlakana kaktusa maguey, održava stalnu temperaturu od 36.6° C, isto kao u živom ljudskom tijelu.

3. Jedan od liječnika koji je analizirao tilmu stavio je stetoskop ispod crnih vrpci Marijina struka i čuo ritmičke udarce od 115 otkucaja u minuti, isto kao kod djeteta u majčinoj utrobi.

4. Nema najmanjih znakova da bi na tilmi mogla biti bilo kakva boja. S udaljenosti 8-10 cm od slike, mogu se vidjeti samo vlakna građe kaktusa maguey: boje iščezavaju. Znanstvene studije nisu mogle otkriti podrijetlo bojenja, niti način kako je oličena slika. Nisu mogli otkriti tragove poteza kista niti neku drugu poznatu slikarsku tehniku. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

5. Kad je materijal bio ispitivan pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem dijelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 milimetara iznad tkanine, a da je ne dodiruju. Boje stvarno plutaju iznad površine tilme.

6. Grubi materijal tilme ima životni vijek ne dulji od 20 do 30 godina. Nekoliko stoljeća prije, bila je naslikana replika slike na identičnom komadu maguey tkanine, i raspala se poslije nekoliko desetljeća. Inače, za vrijeme 480 godina čuda, tkanina sa slikom Marije ostaje tako čvrsta kao što je bila prvog dana. Znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

7. Godine 1791., solna kiselina slučajno se prolila po gornjoj desnoj strani tilme. Kroz razdoblje od 30 dana, bez ikakva posebnog tretmana, oštećena vlakna čudesno su se sama obnovila.

8. Zvijezde koje se pojavljuju na Marijinu ogrtaču odražavaju točnu konfiguraciju i pozicije koje su se mogle vidjeti na nebu Mexica na dan kad se dogodilo čudo.

9. Godine 1921., jedan čovjek sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme. Eksplozija je razorila sve osim tilme koja je ostala netaknuta.

10. Znanstvenici su otkrili da Marijine oči imaju tri refraktivne (lom) karakteristike ljudskog oka.

11. U Marijinim očima (veličine samo 0.85 centimetara), otkrivene su minijaturne ljudske figure koji nijedan umjetnik nije mogao nacrtati. Ista scena se ponavlja u svakom oku. Koristeći digitalnu tehnologiju, slike u očima su povećane nekoliko puta, otkrivajući da je svako oko reflektiralo figure indiosa Juana Diega koji otvara tilmu ispred biskupa Zumarrage. Veličina ove scene je jedna četvrtina milimetra.

Zviježđe sjevernog neba

Na lijevoj strani Djevičinog ogrtača može se vidjeti sjeverna zviježđa: Na njenim leđima, jedan fragment zvijezda Pastir;

ispod njega nalijevo jeVeliki Medvjed. Njemu zdesna je Berenikina Kosa;

ispod nje, Lovački psi, a do nje lijevo, Thuban, najsjajnija zvijezda Dracokonstelacije.

Pod dvjema usporednim zvijezdama (koje još formira dio Velikog medvjeda),nalaze se zvijezde drugog para zviježđa:

Auriga i na dnu, tri zvijezde Bik. Tako, u njihovoj ukupnosti i odgovarajućim mjestima, 46 najsjajnijih zvijezda mogu se vidjeti  na obzoru Doline Mexico.

 

Na desnoj strani ogrtača Djevice, indicirana su sazviježđa južnog neba:
Na vrhu su četiri zvijezde koje oblikuju dio sazviježđa Orfeja. Ispod njega lijevo nalazimo Vagu, a do nje desno, na nečemušto izgleda kao strijela, je početak Škorpiona.

U sredini su sazviježđa Lupus a do njega lijevo, krajnja  točka Hydra.

Nadalje dolje, može se jasno vidjeti Južni križ; iznad kojega se

pojavljuje lagano nagnuti kvadratić zviježđa Centaurus.

Na kraju, pogledajmo tri začuđujuće stvari:

1. U indijanskom jeziku, “Guadalupe” znači –  “zmiji glavu zgnječila.” 
To se upravo tiče Postanka 3:15: Marija, pobjednica nad zlom.

2. Slika također oslikava detalj iz Apokalipse 12: “I veliki znak će se pojaviti na Nebu: 
Žena obučena suncem, a mjesec joj ispod nogu.” 

3. Djevica nosi crnu traku o pojasu, koja simbolizira trudnoću, da pokaže da Bog želi da se Isus rodi u tri Amerike, u srcu svakog Amerikanca. 
“Dok živim hvalit ću Gospoda: pjevat ću hvale Gospodu dok budem živio”               (Ps 146:2).

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

MOĆNO: New Age svećenica iz Kalifornije u Međugorju shvatila da je opsjednuta!

Objavljeno

- datum

 NOVI ŽIVOT    Došla sam k ocu Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće.

– Bila sam tek tradicionalna vjernica te sam do svoje 15. godine na misu išla tek da ugodim roditeljima. Kao mladoj uspješnoj žena jedino mi je bilo važno napredovanje u poslu te me duhovna dimenzija uopće nije zanimala. U 28. godini života već sam imala svoju novinsku kuću koju sam kupila radeći u izdavaštvu u San Franciscu i na Havajima gdje sam dobro zarađivala. Izdavala sam turističke časopise, posjedovala vlastitu kuću, vozila dobar automobil, upravljala investicijama, kupovala nekretnine… Bio je to američki san, sakupljanje i potrošnja. Novac, uspjeh i biti ono što su drugi od mene očekivali, bili su moji bogovi. – ispričala je poznata obraćenica, bivša New Age svećenica iz Kalifornije,  Moira Noonan i autorica knjige NE ezoteriji za Glas koncila

– Kad mi se dogodila prometna nesreća u kojoj sam bila ozbiljno ozlijeđena da dvije godine gotovo nisam funkcionirala, a nade za oporavak nije bilo, na poziv moje sestre započelo je liječenje u klinici u skladu sa sustavom takozvane »Nove misli«. Između ostalog sustav je odbacivao svaku pomisao da u patnji, tjelesnoj boli ili bolesti može biti kreposti ili neke vrijednosti. Sva moja prijašnja vjerovanja, stajališta prema tijelu i životu općenito prema Bogu i prema liječenju bila su izbrisana. Kako se moje zdravstveno stanje popravilo, prestala sam uzimati lijekove. Imala sam neka izvantjelesna iskustva te su me vjerovanja i filozofija klinike počeli duboko zanimati. Sve dublje sam ulazila u krivi smjer i došla dotle da sam se redovito morala hipnotizirati kako bih živjela bez boli. Zato sada upozoravam ljude da paze gdje će završiti njihovo tijelo, jer se na krivom mjestu i u krivim rukama otvaramo utjecajima koji su u osnovi demonski.

Po savjetu klinike počela sam tražiti duhovno, ali opet na krivim mjestima. Pristupila sam tzv. ‘crkvi ujedinjenja’ u kojoj sam postala svećenica. No, putujući jednoga dana u Pariz s majkom sam u bazilici Presvetog Srca Isusova otišla na misu. Kako sam bila trudna s kćerkom Malijom, osjetila sam potrebu pred Gospinim kipom zapaliti svijeću za svoje nerođeno dijete, i rekla sam tada spontano Gospi: ‘Blažena Majko, evo ti ovo moje dijete, tebi ga darujem.’ Ostalo mi je to od časnih sestra Srca Isusova koje su me odgajale. Sada znam da je to bio odlučujući trenutak za moju kćer koja je ostala vjerna katolikinja i koja se na poseban način molila i vjerujem izmolila moje obraćenje. Iako su mi moji slali knjige s duhovnim sadržajem o borbi protiv zavodljivosti okultizma, ja sam išla sve dublje i dublje u drugom smjeru. Kada mi je kći, koja je tada imala tek četiri i pol godina, rekla da ne želi ići u crkve New agea, poštivala sam njezinu želju, ali ja sam ostala i dalje ustrajna u svojoj odluci. Iako sam osjećala da trebam ići u Katolički Crkvu, jer tamo pripadam, nastavila sam i dalje živjeti u svijetu New agea, koji je doslovno ispirao moj mozak. Baveći se okultizmom, vidjela sam puno toga što nisam željela vidjeti, u glavi sam gledala filmove ljudskih života, njihovih prošlih iskustava… To me toliko uznemirivalo da sam imala noćne more, bila sam iscrpljena, nisam mogla spavati.

God. 1991. odlučila sam otići u Međugorje. Željela sam to jer sam u poznatom njuejdžovskom časopisu pročitala svjedočenje jedne osobe u pokretu koja je opisala svoj boravak u Međugorju i svjedočila o Gospinoj prisutnosti u tom kraju. Kada sam nakon nekoliko godina došla u Međugorje, čekajući dva sata na vrućini (jer je bio kolovoz) u redu za ispovijed na koju sam zadnji puta išla kada sam imala 15 godina, došla sam k o. Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće. Ma, taj osjećaj, ta sloboda, ljubav koju sam doživjela, osjetila na svojoj koži u srcu, osjećaj da sam ljubljeno dijete Božje, da mi je sve oprošteno, da mi je Gospa majka koja je blizu, da mogu živjeti slobodno, radosno,… teško je opisati.

U meni je silna želja da to svjedočim drugima, da im pomognem da se vrate s krivih putova, da svjedočim kako mir može dati samo Isus, da su jedino vrijedni darovi Duha Svetoga… Pozvali su me u radijsku emisiju da svjedočim, a kako je jedan izdavač iz Kalifornije to slušao, ponudio mi je da napišem knjigu. Nikada prije o tome nisam razmišljala. No, spoznaja kako bih knjigom mogla pomoći mnogim ljudima koji su u sličnim situacijama, bila je dovoljan razlog da je napišem. Zovem je knjigom nade, a njezina je glavna poruka da je s Bogom sve moguće. Mnogim prijateljima koju su bili u pokretu New age pomogla sam da potraže pomoć u Crkvi, te vjerujem da će svi koji su se našli u raznim okultnim praksama upravo u mojoj knjizi, koju sam podijelila u pet poglavlja, uvidjeti u kojim su opasnostima, i pomoći da iziđu iz svijeta tame i zablude.

Mladima je područje okultnoga privlačno. Naizgled bezazleno, ono je vrlo opasno, i stoga im uvijek naglašavam da se drže podalje od svega toga, da se ne igraju, da paze kamo idu, da provjeravaju duhove, da se drže Katoličke Crkve, jer samo smo u zajednici svetih zaštićeni. Živeći sakramentalnim životom, ništa nam se ne može dogoditi, dok smo otvaranjem drugim duhovima u velikoj opasnosti. Poručujem mladima da mole, da traže od Boga znakove, jer on nam ih daje svakodnevno, samo ih mi trebamo iščitavati. Meni je toliko puta znakovima pomogao što da radim. Kada sam se obratila, u početku se nisam snalazila u Crkvi, nisam znala kako dalje, bila je to svakodnevna borba u meni. U početku sam se prisiljavala na molitvu, na odricanje. Bilo se teško odreći brojnih predmeta u kući kojima sam se služila u okultnim praksama, jer platila sam ih tisuće i tisuće dolara (zbirka NLO-a, najveća u državi, videofilmovi i dr.), ali Bog mi je davao milosti, stavljao na put ljude koji su mi pomogli, Gospa me vodila sve bliže svome Sinu, i njoj se na poseban način utječem. Zato vjeroučitelje, pogotovo one koji vode skupine krizmanika, potičem da svjedoče svojim učenicima o svecima, toliko se čuda dogodilo po zagovoru sv. Franje, sv. Terezije Avilske, Padra Pija, u Gospinim svetištima: Lurdu, Fatimi i drugima. Svijet danas više nego ikada treba žive svjedoke vjere. – ispričala je te priliko posjeta Hrvatskoj o našoj zemlji rekla sljedeće:

-Hrvatsku sam doživjela kao utvrdu nasljeđa vjere i mudrosti koju nam se nudi usred Europe. Snaga je vjere još uvijek vrlo jaka, a vrednote nije izjela kultura smrti. Ta snaga i te vrednote zadržat će ujedinjenu frontu vjere pred napadom kulture koja sve više i više postaje protukršćanskom. Vrlo sam zahvalna i počašćena što sam mogla doći u Hrvatsku i zaista cijenim to što su ljudi otvoreni za učenje o tom pokretu koji utječe na obitelj, Crkvu i kulturu. Nadam se da će moja misija ovdje pomoći da te poplave ne uđe u Crkvu i kulturu, i da će zaštititi mlade od lutanja.’

Autor: VjeraUtorak, 28. studeni 2017. u 11:26 
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

ZAOKRET! Macronov ministar koji je izbacio rodnu ideologiju iz škola, izbacuje i mobilne telefone

Objavljeno

- datum

 MARINE LePEN JE NAZVALA TO IDEOLOŠKOM POBJEDOM U OBRAZOVANJU Ministar obrazovanja Francuske Jean-Michel Blanquer, najavio je zabranu korištenje mobilnih telefona u svim školama već od 2018. godine.

“Ubrzano radimo na ovom problemu, te načinu kako zabraniti korištenje telefona”, izjavio je Jean-Michel Blanquer. Ministar je također pokrenuo pitanje nošenje uniformi u školama, te najavio da će to biti moguće ali uz odobrenje svake škole.

Često se u narodu kaže: “daj osobi vlast, pa ćeš vidjeti njeno pravo lice”. U većini slučajeva stvari krenu naopako. Dobar postane loš, a oni koji su vjerovali u slatke riječi budu razočarani – donosi portal Logicno.com.

Ipak u slučaju ministara Jean-Michel Blanquera izuzetak je potvrdio pravilo. Radi se o ministru koji čini vrlo dobre poteze. Ministar je jasan u svojim stavovima koji se sve više dopadaju svim građanima Republike Francuske. Po njemu škola služi za naučiti čitati, pisati, računati i respektirati druge, a ne za širenje ideologija koje stvaraju sukobe u društvu.

Ovome je i Marine Le Pen da potporu nazivajući ovo “ideološkom pobjedom” na području nacionalnog obrazovanja. “Govor g. Blanquera […] za nas je ideološka pobjeda, ali sada i politička pobjeda”, rekla je Marine Le Pen tijekom konferencije za novinare u sjedištu svoje stranke.

“Dijete koje je naučilo respektirati druge, respektirat će svakoga”, izjavio je Jean-Michel Blanquer.

“U obrazovanje djece treba uključiti roditelje koji će zajedno sa školom, usaditi djeci prave vrijednosti koje su izgubljene”, nastavlja Blanquer.

Jean-Michel Blanquer ne želi dozvoliti pristup udrugama koje šire ideologije u školske klupe, jer iskustvo iz vremena Hollandove vlada pokazuje da je pokušaj odvajanja roditelje od obrazovanja djece bila velika greška, koju ministar želi ispraviti.

Redakcija portala croative.net mu želi puno sreće.

izvori: Logicno | france.rt.com | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.