Connect with us

Društvo

O Zokiju Šprajcu i naokolo!

Objavljeno

- datum

Sada s malo mašte zamislite da se u Gračanima ili bilo gdje u Lijepoj našoj otkopavaju kosti četnika, Srba ili nekih drugih manjinaca… Pa da ih, recimo, Marko Jurič proglasi domaćim izdajnicima. Kako bi skakao u dalj i u vis Mitropolit Porfirije, Pupovac, Jelena Lovrić, Ante Tomić, Branimir Pofuk… Region bi gorio! A pobijedili smo u pravom i krvavom ratu. Međutim, izgubili smo, ili grublje rečeno, popušili smo totalno medijski rat. Jednako važan k’o i pravi rat na terenu.

Hajdemo oboriti rekord u tvrdoglavosti i započeti ovu kolumnu već treći tjedan s ”najvažnijom sporednom stvari na svijetu” – nogometom, i to hrvatskim. Deklarirani sam dinamovac, a znam ponešto i o pravu. Zato mi nije sasvim jasna odluka tzv. disciplinskog suca NSH-e kojom je kaznio NK Hajduk s 80 000 kuna i dvije utakmice bez gledatelja na Poljudu. Hajduk je kažnjen zbog loše organizacije susreta Hajduk – Rijeka. Kako se i u ovom postupku odluka donosi na temelju činjenica, idemo se osvrnuti baš na njih. Prema propisima HNS-a Hajduk je morao, između ostalog, osigurati redarsku, policijsku i zaštitarsku službu. U Hajduku su gurnuli ruku duboko u svoj plitki džep i platili 350 zaštitara te 250 policajaca. Sasvim dovoljno za inače bijedno posjećene tekme HNL-e. Kako su Mamići, epski “neprijatelji“ splitskih ”bilih”, ovaj put jedan Mamić, uvjeren da suci opet kradu njegove ”Bile”, uzeo je nekakav kolac i s pjesmom “u boj u boj, za Hajduk svoj“ ušetao preko sada nevidljive “svastike“ na teren. Tu antičku dramu gledalo je 600 plaćenih profesionalaca s velikim zanimanjem i znatiželjom. Hajdukov Mamić se oko dvije i pol minute šetao po travnjaku, s kapuljačom na glavi te je izgledao podosta opasno. Nitko od 600 “plaćenika“ nije mrdnuo prstom. Svi su čekali da Predsjednik Kluba i uprava Hajduka ulete na teren. Na kraju balade Hajdukov Maminjo je sam krenuo prema gledalištu i onda su ga ludo hrabri zaštitari i specijalci uhvatili “onako filmski“ za vrat i odveli tamo gdje mu je mjesto. A kamo je, usput rečeno, i sam bio krenuo. Hajduk je uz rješenje disciplinca dobio i optužni prijedlog. Kad će optužni prijedlog dobiti oni koji su plaćeni da nešto takvo spriječe, a oni ne mrdnu ni prstom. Zagorci bi rekli “nisu se šteli mešat“. Tu floskulu prečesto koristi i splitsko pravosuđe i policija. Nije baš preporučljivo zamjeriti se legendarnoj Torcidi… Sreća da je Dominik Mamić navijač Hajduka pa će se već naći poneka olakšavajuća okolnost za njega. A Hajduk neka plaća. I zaštitare i policiju i HNS.

Mark Twain je rekao: “ Uvijek priznajte svoju pogrešku. To će ublažiti stav onih na vlasti i dati vam priliku da ponovno griješite.“

Zagrebački purgeri i lijeva umjetnička elita ostali su, blago rečeno, “zblenuti.“ U HNK-u je održana nova postava Labuđeg jezera. Labude i jezero uprizorio je Vladimir Malakov za kojeg su mnoge mudre glave u kazalištu bile uvjerene da je jedan od vjerovnika Konzuma. Malakov, koji je deset godina bio šef Staatsballetta u Berlinu, bacio je u trans purgersku kulturnu elitu ni ne slutivši da će se dogoditi “škandal desetljeća”. Na pozornici se niotkud, nepozvana, bez baletske opreme, zajedno s intendanticom pojavila predsjednica RH, naša Kolinda. I dobila cvijeće, iako nije otplesala ni english valcer. I tako je ukrala baletanima i eliti Labuđe jezero. Malo sam se zabrinuo za svoja Plitvička jezera. Što ako se tamo među mojim Ličanima Kolinda pojavi i započne s prebrojavanjem? Imali li ih šesnaest ili nema? Slažem se. Nepotrebno iritiranje zagrebačkih kulturnjaka. I to s 12 % podrške. Da se na “daskama koje život znače“ pojavio recimo Ivo Josipović sa 120 % podrške, to bi bilo “tak hercig“. Ili još omiljeniji Stipe Mesić u ulozi jezera ili u ulozi Petra Iljiča Čajkovskog kako s labudovima pliva po njihovom jezeru.

I lijepo je napisao Krleža:“ Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“.

Izbori u Nizozemskoj. Lijeva hrvatska kamarila je odahnula. Evo naslova. “Karikaturalni desničar Wilders propao na izborima…“, ”Nizozemski Trump“ doživio težak poraz“ kliče Tomislav Krasnec iz Haaga. Ljevičari su još u komunizmu naučili pametnu mantru: ako se činjenice ne slažu s našim stavovima, to gore po činjenice. No, “radikalni populist“ Geert Wilders dobio je u parlamentu pet zastupnika više nego na izborima 2012. Pobjednik koji je nanio težak poraz “Nizozemskom Trumpu“, Mark Rutte dobio je 10 mjesta manje nego na izborima 2012. Lijeve stranke kao što je to D66 i zelena GroenLinks doživjele su debakl. U strahu su prevelike oči. Naime, da je kojim slučajem “karikaturalni“ Wilders dobio relativnu većinu ipak ne bi uspio formirati vladu jer s njim nitko nije htio koalirati. Nizozemska, naime, ima potpuno “neprirodan“ izborni sustav. Nema predizbornih koalicija, trgovine, političke korupcije i lažnih obećanja. Nakon izbora stranke ulaze u koaliciju s onoliko mjesta koje su uspjele izboriti na izborima. Nakaradno, zar ne? Ali su zato Her Schulz i naš Juratović živnuli. Ako mogu Nizozemci onda mogu i Francuzi zaustaviti Marine Le Pen iz desničarske Nacionalne fronte. Pa Francuzi već imaju lijevog izrazito popularnog predsjednika Francois Hollandea koje podržava čak 4% glasača. Ljevičari su zaista na cijeni. Ako nekonfliktni i pastoralni Recep Erdogan započne svaki mjesec slati po 15.000 imigranata u zemlje EU, kao što je to ovih dana zaprijetio, onda evo “karikaturalnog“ Wildersa na vrhu najviše Nizozemske planine. Erdogan, rođen 26 veljače poslao je pomirljivu poruku kraljevini Nizozemskoj: ”Nizozemska ima 28.000 vojnika, a Turaka je u Nizozemskoj više od 400.000. Pametnom dosta.

Japanska poslovica glasi “Ne vjeruj starim kineskim poslovicama“. A turskim?

Hrvatsko MVEP se smrzlo. Kadar legendarnog doktora Milke Planinc, Mate Granića, pao je u induciranu komu. Igrale se delije u Chicagu i podigle tužbu protiv RH. Iznos sitnica. Tek da se pokriju sudski troškovi – 3,5 milijardi dolara. Delije misle da je RH pravna slijednica NDH. Pa pošto je ta država u Titovoj eri uvijek nazivana “takozvana“, odjednom je postala i tako zvana na isplatu potomcima popa Đujića. I u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova RH smislili su genijalan odgovor. Na sreću i veselje Peđe Grbina, Arsena Bauka koji su poput mrtvog konja još jednom trznuli kopitom. Srećom nisu nikog pogodili. MVEP-ovci su se pozvali na nauk Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine i Vjekoslava Perice te promptno odgovorili delijama. Nismo mi država koja je nastala 5. kolovoza 1995.g. Mi smo država nastala na temeljima ZAVNOH-a. Nikome nije palo na pamet reći da smo spremni platiti traženu lovu uz uvjet da nam se vrati nazad Zemun, Bačka, Subotica, Boka Kotorska i Neum. Svetu Geru ne tražimo. I država nam nastala u ZAVNOH-u. Još će tvrditi da smo nastali u jajcu! Granićevi nasljednici možda s vremenom shvate da je RH nastala u državnopravnom smislu 25. lipnja 1991, a oslobođena je 5. kolovoza 1995., završetkom Oluje. ZAVNOH neka ostave “gledaocima Žikine dinastije“, jugofilima, orjunašima, Pupovcu, Klasiću, Jakovini, Viskoviću, Frljiću, Mili Kekinu, Sabini Glasovac, Radi i Sanji S. Zanimljivo je da Jurica Koerbler misli i piše: “Međutim, to u pravnom smisli nema težinu jer hrvatski Ustav jasno definira Hrvatsku kao zemlju koja se naslanja na ZAVNOH, a ne na NDH“. Kad bi se Hrvatska “naslanjala“ i u prenesenom smislu nastala na temeljima ZAVNOH-a onda RH ne bi postojala. Postojala bi neka Miloševićeva “moderna federacija“ na sreću i veselje Zorana Pusića, Save Štrbca, Vedrane Rudan, Borisa Dežulovića i sličnih mračnih likova iz “samoupravnog socijalizma“. Koliko je ta tužba u procesnom smislu ozbiljna govori i činjenica da je jedan od “tužitelja“ izvjesni Bogdan Kljaić iz Chicaga rekao: ”Laž je da sam tužio Hrvatsku zbog NDH, ukrali su mi identitet“. Usput je spomenuo Dnevno.hr. kao predvodnika linča protiv njega. Slažem se. Kad je Dnevno.hr. doznao za imena tužitelja koji od RH traže 3,5 milijardi dolara, trebao je umjesto “medijskog linča“ organizirati donatorsku večeru da se ta lova što prije skupi i preda konzulici Sanji Laković u Chicagu. Tužba je podnesena još u svibnju 2016.g., a naš Bogdan se ovih dana sjetio da su mu ukrali identitet. Tužba se raspada.

Sada bar znamo da su sve hrvatske bitke u Domovinskom ratu bile uzaludno trošenje ljudi i vremena. Vukovar, Velebit, Maslenica, Bljesak, Oluja … sve je to ”fata morgana”. Intelektualni proletarijat u Jutarnjem, Večernjem i u Slobodnoj složno je graknuo: mi imamo državu već od ZAVNOH-a. Kasnije je Tito dodao samo “klauzulu pravomoćnosti“ rekavši da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati država. Ni njemu nisu otkrili da imamo državu. ZAVNOH ne samo da je bio protiv bilo kakvog oblika hrvatske države, nego je bio i protiv hrvatskog jezika. Jedan od zaključaka iz 1943.g. bio je stav da su srpski i hrvatski jedan te isti jezik. Nazdravlje i država i jezik i takova medijska državnost. Dočim se pruži i najmanja prilika hrvatski poltroni, intelektualni ološ i orijunaški lišaj rokću o AVNOJ-u, ZAVNOH-u, Ustavu SFRJ iz 1974. g. Sve samo ne o Domovinskom ratu, Tuđmanu, Gardijskim brigadama, Bljesu i Oluji. I zato danas imamo državu s posebnim potrebama.

Eva i Adam očito su bili Hrvati. Goli i bosi, a vjerovali su da žive u raju..

Ljevičarski RTL je komentirao, preko svoje udarne igle, otvaranje grobnica u Gračanima. Zoki Šprajc bio je diplomatski oprezan. K’o da je završio višu diplomatsku u Sjevernoj Koreji. Naime, govoreći o iskapanju u Gračanima, on je kazao kako je“ počela potraga za navodno masovnom grobnicom hrvatskih i njemačkih vojnika, dakle za leševima okupatora i domaćih izdajnika.“ Pade mi na pamet da smo slučajno izgubili Domovinski rat, koliko bi grobnica bilo do vrha puno domaćih izdajnika. Taj TV biser komentirao je i dr. prof. Andrija Hebrang:“ Šprajc laže, na lokalitetu se nalaze i maloljetni kosturi. Ja sam vidio te kosture i lubanje s kristalno bijelim zubima, takvi su jer su bili maloljetni. To je najstrašniji prizor koji sam vidio u životu..“ Utvrđeno je da je i Gordana Budak, djevojčica od 16 godina, postala “domaći izdajnik“. A sada s malo mašte zamislite da se u Gračanima ili bilo gdje u Lijepoj našoj otkopavaju kosti četnika, Srba ili nekih drugih manjinaca… Pa da ih, recimo, Marko Jurič proglasi domaćim izdajnicima. Kako bi skakao u dalj i u vis Mitropolit Porfirije, Pupovac, Jelena Lovrić, Ante Tomić, Branimir Pofuk… Region bi gorio! A pobijedili smo u pravom i krvavom ratu. Međutim, izgubili smo, ili grublje rečeno, popušili smo totalno medijski rat. Jednako važan k’o i pravi rat na terenu. Sada je jasno i statistički i emocionalno zašto 18% građana Hrvatske žali za Jugom. U Srbiji taj broj iznosi 71%. Ali tih 18% drži u čeličnom zagrljaju 80% hrvatskog medijskog prostora. I to je jedini razlog zašto je 16 godišnja Gordana Budak “domaći izdajnik“. Ponekad treba znati i šutjeti.

Muhammad Ali je rekao.“ Šutnja je zlato. Osobito kad se ne možeš sjetiti odgovora“.

Uspaljeni ljevičari kažu da je to što se Kolinda popela na pozornicu bez presedana. Ne bih rekao. Koliko puta su nam se popeli na glavu Stipe Mesić, Ivo Josipović, Nenad Stazić, Ivan Vrdoljak, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Veljo Visković, Vesna Teršelič, Dragec Pilsel, Sanja Sra…. Rada, Rade Šerbedžija i familija, Branimir Pofuk, Jelena Lovrić, Matija Babić, Zoran Šprajc i tko bi sve pripadnike tih 18% nabrojao. Čemu uostalom to dosadno nabrajanje jugo-likova iz kolumne u kolumnu. Zašto? Zato što smo mi pobjednici. Pobjednici Domovinskoga rata. Da su slučajno pobijedili onih 18 % mrzitelja Hrvatske, nastala bi bolna repriza četrdeset i pete. Prema zapisima Ivana Meštrovića, kada je na Brijunima posjetio Tita i pitao ga zašto su nakon rata pobijene stotine tisuća Hrvata, isti mu je odgovorio: ”To sam dozvolio da se zadovolje Srbi“. I dok je Ustavni sud Slovenije zabranio imenovanje ulica i trgova Titovim imenom, u Hrvatskoj imamo ulice i trgove koji nose ima običnog ubojice. Zahvaljujući prvenstveno onim 18 % koji su nam se popeli na glavu. Tih 18 % se bahati i busa u svoja “jugoslovenska“ prsa kao da su oni dobili rat. Kad se na Zagrebačkoj gori otkopavaju masovne grobnice pobijenih Hrvata oni se izruguju pa 16 godišnju djevojčicu proglašavaju domaćim izdajnikom.

Navodno je svojedobno Stipe Mesić dok je bio predsjednikom energično demantirao insinuaciju da je pomilovanje petorici Srba, osuđenih za ratni zločin, potpisao ćirilicom.

Izvor: Projekt Velebit

Komentari

Komentari

Društvo

GUŽVA OKO KNJIGE Višnje Starešine: Kako je KOS upravljao procesima pred Haaškim sudom?

Objavljeno

- datum

Knjiga “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je.

“To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

Zagreb, 12.12.2017. – Predstavljanje knjige Višnje Starešine “Hrvatski pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda”.Na fotografiji Davor Ivo Stier,povjesničar Robin Harris, Višnja Starešina,rektor HKS-a Željko Tanjić.
foto HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ/ abu

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o fašizaciji Hrvatske i građanskog rata snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću.

U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju. Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier.

Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić naglasio je kako je knjiga napisana iz pera novinarke, publicistkinje te scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova, koja je puno više od toga i koja već godinama traga za istinom o događanjima u novijoj hrvatskoj povijesti, posebice u Domovinskom ratu.

“U tome je hrabra, neumorna, jasna, argumentirana i rekao bih iznimno oštroumna”, ocijenio je.

“Višnji Starešini, koja nije povjesničar po zvanju, ne mogu promaknuti bitni elementi koji omogućavaju pronalazak ključa koji otvara prava vrata razumijevanja naše stvarnosti… Sve podatke koje znamo i koji su nam dostupni, autorica slaže u mozaik. Ne radi se tu o nikakvoj teoriji zavjere i jeftinom publicističkom triku, nego o ozbiljnom istraživanju koje pred nas stavlja mnoge očite činjenice koje mnogi nisu htjeli, a i danas ne žele vidjeti ili još gore, koje mnogi žele zataškati i učiniti da ih prekrije prašina”, rekao je Tanjić.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici.

“Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine. Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH – tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris, a na predstavljanju je, uz veliko broj predstavnika hrvatskoga javnog života, bio i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, dr. Željka Markić, Davorka Budimir i brojni drugi.

 
Izvor: Hina/hk

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.