Connect with us

Društvo

O Zokiju Šprajcu i naokolo!

Objavljeno

- datum

Sada s malo mašte zamislite da se u Gračanima ili bilo gdje u Lijepoj našoj otkopavaju kosti četnika, Srba ili nekih drugih manjinaca… Pa da ih, recimo, Marko Jurič proglasi domaćim izdajnicima. Kako bi skakao u dalj i u vis Mitropolit Porfirije, Pupovac, Jelena Lovrić, Ante Tomić, Branimir Pofuk… Region bi gorio! A pobijedili smo u pravom i krvavom ratu. Međutim, izgubili smo, ili grublje rečeno, popušili smo totalno medijski rat. Jednako važan k’o i pravi rat na terenu.

Hajdemo oboriti rekord u tvrdoglavosti i započeti ovu kolumnu već treći tjedan s ”najvažnijom sporednom stvari na svijetu” – nogometom, i to hrvatskim. Deklarirani sam dinamovac, a znam ponešto i o pravu. Zato mi nije sasvim jasna odluka tzv. disciplinskog suca NSH-e kojom je kaznio NK Hajduk s 80 000 kuna i dvije utakmice bez gledatelja na Poljudu. Hajduk je kažnjen zbog loše organizacije susreta Hajduk – Rijeka. Kako se i u ovom postupku odluka donosi na temelju činjenica, idemo se osvrnuti baš na njih. Prema propisima HNS-a Hajduk je morao, između ostalog, osigurati redarsku, policijsku i zaštitarsku službu. U Hajduku su gurnuli ruku duboko u svoj plitki džep i platili 350 zaštitara te 250 policajaca. Sasvim dovoljno za inače bijedno posjećene tekme HNL-e. Kako su Mamići, epski “neprijatelji“ splitskih ”bilih”, ovaj put jedan Mamić, uvjeren da suci opet kradu njegove ”Bile”, uzeo je nekakav kolac i s pjesmom “u boj u boj, za Hajduk svoj“ ušetao preko sada nevidljive “svastike“ na teren. Tu antičku dramu gledalo je 600 plaćenih profesionalaca s velikim zanimanjem i znatiželjom. Hajdukov Mamić se oko dvije i pol minute šetao po travnjaku, s kapuljačom na glavi te je izgledao podosta opasno. Nitko od 600 “plaćenika“ nije mrdnuo prstom. Svi su čekali da Predsjednik Kluba i uprava Hajduka ulete na teren. Na kraju balade Hajdukov Maminjo je sam krenuo prema gledalištu i onda su ga ludo hrabri zaštitari i specijalci uhvatili “onako filmski“ za vrat i odveli tamo gdje mu je mjesto. A kamo je, usput rečeno, i sam bio krenuo. Hajduk je uz rješenje disciplinca dobio i optužni prijedlog. Kad će optužni prijedlog dobiti oni koji su plaćeni da nešto takvo spriječe, a oni ne mrdnu ni prstom. Zagorci bi rekli “nisu se šteli mešat“. Tu floskulu prečesto koristi i splitsko pravosuđe i policija. Nije baš preporučljivo zamjeriti se legendarnoj Torcidi… Sreća da je Dominik Mamić navijač Hajduka pa će se već naći poneka olakšavajuća okolnost za njega. A Hajduk neka plaća. I zaštitare i policiju i HNS.

Mark Twain je rekao: “ Uvijek priznajte svoju pogrešku. To će ublažiti stav onih na vlasti i dati vam priliku da ponovno griješite.“

Zagrebački purgeri i lijeva umjetnička elita ostali su, blago rečeno, “zblenuti.“ U HNK-u je održana nova postava Labuđeg jezera. Labude i jezero uprizorio je Vladimir Malakov za kojeg su mnoge mudre glave u kazalištu bile uvjerene da je jedan od vjerovnika Konzuma. Malakov, koji je deset godina bio šef Staatsballetta u Berlinu, bacio je u trans purgersku kulturnu elitu ni ne slutivši da će se dogoditi “škandal desetljeća”. Na pozornici se niotkud, nepozvana, bez baletske opreme, zajedno s intendanticom pojavila predsjednica RH, naša Kolinda. I dobila cvijeće, iako nije otplesala ni english valcer. I tako je ukrala baletanima i eliti Labuđe jezero. Malo sam se zabrinuo za svoja Plitvička jezera. Što ako se tamo među mojim Ličanima Kolinda pojavi i započne s prebrojavanjem? Imali li ih šesnaest ili nema? Slažem se. Nepotrebno iritiranje zagrebačkih kulturnjaka. I to s 12 % podrške. Da se na “daskama koje život znače“ pojavio recimo Ivo Josipović sa 120 % podrške, to bi bilo “tak hercig“. Ili još omiljeniji Stipe Mesić u ulozi jezera ili u ulozi Petra Iljiča Čajkovskog kako s labudovima pliva po njihovom jezeru.

I lijepo je napisao Krleža:“ Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“.

Izbori u Nizozemskoj. Lijeva hrvatska kamarila je odahnula. Evo naslova. “Karikaturalni desničar Wilders propao na izborima…“, ”Nizozemski Trump“ doživio težak poraz“ kliče Tomislav Krasnec iz Haaga. Ljevičari su još u komunizmu naučili pametnu mantru: ako se činjenice ne slažu s našim stavovima, to gore po činjenice. No, “radikalni populist“ Geert Wilders dobio je u parlamentu pet zastupnika više nego na izborima 2012. Pobjednik koji je nanio težak poraz “Nizozemskom Trumpu“, Mark Rutte dobio je 10 mjesta manje nego na izborima 2012. Lijeve stranke kao što je to D66 i zelena GroenLinks doživjele su debakl. U strahu su prevelike oči. Naime, da je kojim slučajem “karikaturalni“ Wilders dobio relativnu većinu ipak ne bi uspio formirati vladu jer s njim nitko nije htio koalirati. Nizozemska, naime, ima potpuno “neprirodan“ izborni sustav. Nema predizbornih koalicija, trgovine, političke korupcije i lažnih obećanja. Nakon izbora stranke ulaze u koaliciju s onoliko mjesta koje su uspjele izboriti na izborima. Nakaradno, zar ne? Ali su zato Her Schulz i naš Juratović živnuli. Ako mogu Nizozemci onda mogu i Francuzi zaustaviti Marine Le Pen iz desničarske Nacionalne fronte. Pa Francuzi već imaju lijevog izrazito popularnog predsjednika Francois Hollandea koje podržava čak 4% glasača. Ljevičari su zaista na cijeni. Ako nekonfliktni i pastoralni Recep Erdogan započne svaki mjesec slati po 15.000 imigranata u zemlje EU, kao što je to ovih dana zaprijetio, onda evo “karikaturalnog“ Wildersa na vrhu najviše Nizozemske planine. Erdogan, rođen 26 veljače poslao je pomirljivu poruku kraljevini Nizozemskoj: ”Nizozemska ima 28.000 vojnika, a Turaka je u Nizozemskoj više od 400.000. Pametnom dosta.

Japanska poslovica glasi “Ne vjeruj starim kineskim poslovicama“. A turskim?

Hrvatsko MVEP se smrzlo. Kadar legendarnog doktora Milke Planinc, Mate Granića, pao je u induciranu komu. Igrale se delije u Chicagu i podigle tužbu protiv RH. Iznos sitnica. Tek da se pokriju sudski troškovi – 3,5 milijardi dolara. Delije misle da je RH pravna slijednica NDH. Pa pošto je ta država u Titovoj eri uvijek nazivana “takozvana“, odjednom je postala i tako zvana na isplatu potomcima popa Đujića. I u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova RH smislili su genijalan odgovor. Na sreću i veselje Peđe Grbina, Arsena Bauka koji su poput mrtvog konja još jednom trznuli kopitom. Srećom nisu nikog pogodili. MVEP-ovci su se pozvali na nauk Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine i Vjekoslava Perice te promptno odgovorili delijama. Nismo mi država koja je nastala 5. kolovoza 1995.g. Mi smo država nastala na temeljima ZAVNOH-a. Nikome nije palo na pamet reći da smo spremni platiti traženu lovu uz uvjet da nam se vrati nazad Zemun, Bačka, Subotica, Boka Kotorska i Neum. Svetu Geru ne tražimo. I država nam nastala u ZAVNOH-u. Još će tvrditi da smo nastali u jajcu! Granićevi nasljednici možda s vremenom shvate da je RH nastala u državnopravnom smislu 25. lipnja 1991, a oslobođena je 5. kolovoza 1995., završetkom Oluje. ZAVNOH neka ostave “gledaocima Žikine dinastije“, jugofilima, orjunašima, Pupovcu, Klasiću, Jakovini, Viskoviću, Frljiću, Mili Kekinu, Sabini Glasovac, Radi i Sanji S. Zanimljivo je da Jurica Koerbler misli i piše: “Međutim, to u pravnom smisli nema težinu jer hrvatski Ustav jasno definira Hrvatsku kao zemlju koja se naslanja na ZAVNOH, a ne na NDH“. Kad bi se Hrvatska “naslanjala“ i u prenesenom smislu nastala na temeljima ZAVNOH-a onda RH ne bi postojala. Postojala bi neka Miloševićeva “moderna federacija“ na sreću i veselje Zorana Pusića, Save Štrbca, Vedrane Rudan, Borisa Dežulovića i sličnih mračnih likova iz “samoupravnog socijalizma“. Koliko je ta tužba u procesnom smislu ozbiljna govori i činjenica da je jedan od “tužitelja“ izvjesni Bogdan Kljaić iz Chicaga rekao: ”Laž je da sam tužio Hrvatsku zbog NDH, ukrali su mi identitet“. Usput je spomenuo Dnevno.hr. kao predvodnika linča protiv njega. Slažem se. Kad je Dnevno.hr. doznao za imena tužitelja koji od RH traže 3,5 milijardi dolara, trebao je umjesto “medijskog linča“ organizirati donatorsku večeru da se ta lova što prije skupi i preda konzulici Sanji Laković u Chicagu. Tužba je podnesena još u svibnju 2016.g., a naš Bogdan se ovih dana sjetio da su mu ukrali identitet. Tužba se raspada.

Sada bar znamo da su sve hrvatske bitke u Domovinskom ratu bile uzaludno trošenje ljudi i vremena. Vukovar, Velebit, Maslenica, Bljesak, Oluja … sve je to ”fata morgana”. Intelektualni proletarijat u Jutarnjem, Večernjem i u Slobodnoj složno je graknuo: mi imamo državu već od ZAVNOH-a. Kasnije je Tito dodao samo “klauzulu pravomoćnosti“ rekavši da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati država. Ni njemu nisu otkrili da imamo državu. ZAVNOH ne samo da je bio protiv bilo kakvog oblika hrvatske države, nego je bio i protiv hrvatskog jezika. Jedan od zaključaka iz 1943.g. bio je stav da su srpski i hrvatski jedan te isti jezik. Nazdravlje i država i jezik i takova medijska državnost. Dočim se pruži i najmanja prilika hrvatski poltroni, intelektualni ološ i orijunaški lišaj rokću o AVNOJ-u, ZAVNOH-u, Ustavu SFRJ iz 1974. g. Sve samo ne o Domovinskom ratu, Tuđmanu, Gardijskim brigadama, Bljesu i Oluji. I zato danas imamo državu s posebnim potrebama.

Eva i Adam očito su bili Hrvati. Goli i bosi, a vjerovali su da žive u raju..

Ljevičarski RTL je komentirao, preko svoje udarne igle, otvaranje grobnica u Gračanima. Zoki Šprajc bio je diplomatski oprezan. K’o da je završio višu diplomatsku u Sjevernoj Koreji. Naime, govoreći o iskapanju u Gračanima, on je kazao kako je“ počela potraga za navodno masovnom grobnicom hrvatskih i njemačkih vojnika, dakle za leševima okupatora i domaćih izdajnika.“ Pade mi na pamet da smo slučajno izgubili Domovinski rat, koliko bi grobnica bilo do vrha puno domaćih izdajnika. Taj TV biser komentirao je i dr. prof. Andrija Hebrang:“ Šprajc laže, na lokalitetu se nalaze i maloljetni kosturi. Ja sam vidio te kosture i lubanje s kristalno bijelim zubima, takvi su jer su bili maloljetni. To je najstrašniji prizor koji sam vidio u životu..“ Utvrđeno je da je i Gordana Budak, djevojčica od 16 godina, postala “domaći izdajnik“. A sada s malo mašte zamislite da se u Gračanima ili bilo gdje u Lijepoj našoj otkopavaju kosti četnika, Srba ili nekih drugih manjinaca… Pa da ih, recimo, Marko Jurič proglasi domaćim izdajnicima. Kako bi skakao u dalj i u vis Mitropolit Porfirije, Pupovac, Jelena Lovrić, Ante Tomić, Branimir Pofuk… Region bi gorio! A pobijedili smo u pravom i krvavom ratu. Međutim, izgubili smo, ili grublje rečeno, popušili smo totalno medijski rat. Jednako važan k’o i pravi rat na terenu. Sada je jasno i statistički i emocionalno zašto 18% građana Hrvatske žali za Jugom. U Srbiji taj broj iznosi 71%. Ali tih 18% drži u čeličnom zagrljaju 80% hrvatskog medijskog prostora. I to je jedini razlog zašto je 16 godišnja Gordana Budak “domaći izdajnik“. Ponekad treba znati i šutjeti.

Muhammad Ali je rekao.“ Šutnja je zlato. Osobito kad se ne možeš sjetiti odgovora“.

Uspaljeni ljevičari kažu da je to što se Kolinda popela na pozornicu bez presedana. Ne bih rekao. Koliko puta su nam se popeli na glavu Stipe Mesić, Ivo Josipović, Nenad Stazić, Ivan Vrdoljak, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Veljo Visković, Vesna Teršelič, Dragec Pilsel, Sanja Sra…. Rada, Rade Šerbedžija i familija, Branimir Pofuk, Jelena Lovrić, Matija Babić, Zoran Šprajc i tko bi sve pripadnike tih 18% nabrojao. Čemu uostalom to dosadno nabrajanje jugo-likova iz kolumne u kolumnu. Zašto? Zato što smo mi pobjednici. Pobjednici Domovinskoga rata. Da su slučajno pobijedili onih 18 % mrzitelja Hrvatske, nastala bi bolna repriza četrdeset i pete. Prema zapisima Ivana Meštrovića, kada je na Brijunima posjetio Tita i pitao ga zašto su nakon rata pobijene stotine tisuća Hrvata, isti mu je odgovorio: ”To sam dozvolio da se zadovolje Srbi“. I dok je Ustavni sud Slovenije zabranio imenovanje ulica i trgova Titovim imenom, u Hrvatskoj imamo ulice i trgove koji nose ima običnog ubojice. Zahvaljujući prvenstveno onim 18 % koji su nam se popeli na glavu. Tih 18 % se bahati i busa u svoja “jugoslovenska“ prsa kao da su oni dobili rat. Kad se na Zagrebačkoj gori otkopavaju masovne grobnice pobijenih Hrvata oni se izruguju pa 16 godišnju djevojčicu proglašavaju domaćim izdajnikom.

Navodno je svojedobno Stipe Mesić dok je bio predsjednikom energično demantirao insinuaciju da je pomilovanje petorici Srba, osuđenih za ratni zločin, potpisao ćirilicom.

Izvor: Projekt Velebit

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

TKO JE ZAUSTAVIO ULAGANJE BOEINGA U HRVATSKU? I kako je zbog Kotromanovića i Vrdoljaka država izgubila milijarde eura

Objavljeno

- datum

 NEVJEROJATNO, SULUDO …    U Hrvatskoj se ponovno vodi besmislena i banalna rasprava oko nabave vojnih zrakoplova. Jedni smatraju da su zrakoplovi bespotrebni i skupi, dok drugi vjeruju kako pod hitno trebamo obnoviti i modernizirati vojno zrakoplovstvo. Naravno, nitko ne postavlja pitanje kako smo se doveli u situaciju da nemamo borbenu sposobnost braniti hrvatsko nebo, jer se avioni koji ispravno lete, mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Naša redakcija u posjedu je e-mailova o tajnim pregovorima Vlade s utjecajnim lobistom Matthewom Milletom.

Ovom prilikom, objavljujemo tek manji dio dostupnog materijala. Ti pregovori vođeni su tijekom 2013. i 2014. godine, dakle za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. U jednom od mailova, Matthew Millet hrvatske partnere podsjeća na dogovor s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Millet tvrdi kako je Kotromanović obećao prodaju pet helikoptera češkoj CZE kompaniji iz Praga – donosi dnevno.hr.

Ovaj posao trebao je biti preduvjet dolaska Boeinga u Hrvatsku. U propali Zrakoplovno-tehnički centar, Boeing je imao namjere uložiti veliki kapital. Zadržali bi sve zaposlenike, ali ih i dodatno školovali te otvorili veliki broj novih radnim mjesta. Također, Hrvatska bi imala najmoderniji servisni centar zrakoplovstva u ovom dijelu Europe. Na žalost, ni ovaj projekt nikada nije realiziran. Iz nekog razloga, ministar Kotromanović ignorirao je navodni dogovor s Matthewom Milletom.

Gospodin Millet zastupao je i Cantor Fitzgerald, jednu od najmoćnijih američkih financijskih agencija koja je bila zainteresirana i za osiguranje kreditnih linija prema Agrokoru. Za hrvatsku Vladu, Millet je tada imao nekoliko ponuda velikih multinacionalih kompanija i o svemu je razgovarao s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. U načelu, Vrdoljak je oduševljeno pozvao Milleta da njegovi klijenti ulože u Hrvatsku, ali u praktičnom smislu, do realizacije posla nikada nije došlo. Čim bi trebalo dogovoriti konkretne detalje, Vrdoljak bi se ogradio i prebacio operativnu odgovornost na svoju zamjenicu Sabinu Škrtić. Škrtić nije imala ovlasti donijeti važne odluke, loše je vladala engleskim jezikom i vremenom je Millet potpuno izgubio strpljenje te bijesan napustio Hrvatsku.

Ne znam mogu li čitatelji dočarati kako ove situacije izgledaju u normalnom svijetu. U svakoj uređenoj državi, kada se pojave ozbiljni potencijalni ulagači u velike strateške projekte od nacionalnog interesa, odmah se osnivaju radne skupine koje svakodnevno surađuju s menadžmentom koji predstavlja investitora. Sabina Škrtić kasnije je završila u Prvom plinarskom društvu Pave Vujnovca. Zapravo, osim nevjerojatnog razvoja PPD-a, ništa bitno nije se dogodilo za vrijeme Vrdoljakovog vođenja Ministarstva gospodarstva.

Znalo se za slom Agrokora

Isto tako vrijedi napomenuti da je Franz Bucher, glavni direktor Cantor Fitzgeralda za Europu, pokazao izniman interes za posao kreditiranja i restrukturiranja Agrokora. Znači, već 2014. godine u svjetskim financijskim krugovima znalo se za budući kolaps koncerna Agrokor. Neke od tih ponuda išle su i preko nadležnih ministarstva Vlade Republike Hrvatske i opet, ne samo da nisu postignuti nikakvi konkretni dogovori, nego su potencijalni partneri i ulagači bijesni napustili Hrvatsku. Naši političari igraju neku čudnu igru. Na deklarativnoj razini zovu investitore da ulože u Hrvatsku, ali kada se ovi pojave, odjednom nastanu problemi. Pristojno ih prime, saslušaju i onda stvari stanu i ne miču se ni centimetra. Nema nikakvih pomaka.

I sada taj isti Ivan Vrdoljak, zbog kojeg je Hrvatska vjerojatno izgubila milijarde eura stranih investicija i tisuće novi radnih mjesta glavni je politički partner premijera Andreja Plenkovića. Brojne afere, od famoznih razdjelnika do bliskih veza s vlasnikom PPD-a Pavo Vujnovcem, ne treba valjda više ni spominjati. Vrdoljak je hodajuća metafora politike bez stvarnog sadržaja, s vrlo stvarnim poslovnim interesima u pozadini.

Ali vratimo se na priču o nabavi novih borbenih zrakoplova. Po svemu sudeći, Hrvatska, da je ne vode ovakvi političari, uz pomoć stranih stručnjaka, investitora i kompanija, mogla je praktički sama proizvoditi borbene zrakoplove i helikoptere te ih održavati i servisirati, oslanjajući se na svoju infrastrukturu. U jednom tekstu, nemoguće je sažeti sve grijehe pojedinog ministra, a kamoli čitavih Vlada. Poanta je u tome da se ništa bitno ne mijenja. Uhljebe i kriminalni oligarsi u političkim odijelima i dalje s ispruženom dlanom traže svoj postotak, reket ili proviziju. Pristali bi investitori i na takve ucjene kada red ne bi bio toliko dugačak. Od načelnika općina koji diže mještane na pobunu pa sve do samih ministara, svatko hoće svoj dio. Na kraju, tako su bezobrazni i oholi da ne dobiju ništa. Kako oni, tako ni Hrvatska u koju nitko donekle pošten i normalan više ne želi uložiti ni jedan cent svog kapitala.

Autor: Marin Vlahović/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Sjećanje na Gvozdansko – hrvatsku Masadu

Objavljeno

- datum

 UZ SVEČANO OBILJEŽAVANJE 440. OBLJETNICE VELEJUNAŠTVA…  Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“ 

Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozna danskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom – donosi hrvatski-fokus.hr

Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck – „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: ‘Pie Jesu’ iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz ‘žive’ opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
 
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić – izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
 
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
 
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
 
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije (www.biskupija-sisak.hr).    
 
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
 
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
 
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja. 
 
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice ‘kapitana’ čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
 
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.

Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
 
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
 
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
 
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
 
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog – „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
 
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
……..
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
 
Napomena:
 
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“  
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine.  
 
Rodjena Marija Kuhar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno