Connect with us

Sci/Tech

Znanstvenici oduševljeni: Evo što su pronašli na mjesecu!

Objavljeno

- datum

Stare vulkanske naslage na Mjesecu otkrivaju nove dokaze u unutarnjoj građi Zemljinog pratioca i sugeriraju da se u njemu nalazi znatna količina vode.

Koristeći satelitske podatke, znanstvenici Brown sveučilišta proučavali su piroklastične naslage, odnosno slojeve stijena koje su nastale nakon velikih vulkanskih erupcija.

Magma tada oslobođena dospjela je iz duboke unutrašnjosti Mjeseca, pokazale su analize objavljene prije dva dana u časopisu “Nature Geoscience”.

“Ranije studije su pratile tragove vodenog leda u regijama oko spolova Mjeseca, ali je utvrđeno da on najvjerojatnije nastaje iz vodika koji do našeg prirodnog satelita dolazi putem solarnih vjetrova”, kaže vođa nove studije Ralf Miliken, geolog Brown sveučilišta.

Novo istraživanje otkriva da se iu omotaču Mjesečevog jezgre također nalazi značajna količina vode, koja je tu dospjela tijekom ranog formiranja tog satelita i prije nego što je potpuno očvrsnuo.

“Promatrali smo vodu u naslagama na sadašnjoj površini Mjeseca, a one su rezultat magme koja potječe iz duboke unutrašnjosti”, kaže Miliken. “Pošto proizvodi magme sadrže vodu, to znači da iu Mjesečevoj unutrašnjosti također ima vode.”

Istraživači su analizirali satelitske podatke instrumenta na indijskoj sondi Chandrayaan 1 koja mjeri odbijenu sunčevu svjetlost na vidljivim i valnim duljinama bliskim infracrvenom spektru. Kako bi procijenili količinu vode u piroklastičnim naslagama, znanstvenici su morali izoliraju reflektirana svjetlost iz termalne energije koju emitira topla površina Mjeseca.

“Različiti minerali i metalni apsorbiraju i odbijaju svjetlost na različite načine, pa smo mi tražili valne duljine na kojim molekule vode i hidroksida apsorbiraju svjetlost”, rekao je Miliken. “Otkrili smo da postoji velika apsorbcija na piroklastičnim naslagama, što ukazuje da sadrže hidroksida ili vodu.”

Ranije su znanstvenici Brown University detektirali tragove vode u sličnim vulkanskim uzorcima koje su na Zemlju donijeli astronauti Apollo 15 i Apollo 17 misija. Međutim, ti uzorci nisu prikupljeni sa velikih naslaga mapiranih na osnovu satelitskih podataka u nedavnoj studiji, što znači da je unutrašnjost Mjeseca “vlažnija” nego što se mislilo.

“Naš rad pokazuje da gotovo sve velike piroklastične naslage također sadrže vodu, pa djeluje da je to zajednička karakteristika svih naslaga magme koja potječe iz duboke unutrašnjosti Mjeseca”, kaže Miliken.

Međutim, na pitanje kako je voda dospjela u Mjesečevu unutrašnjost, još nemamo odgovor.

“Moguće je da je voda dospjela na Mjesec putem nekog kometa ili asteroida nakon njegovog nastanka, ali prije nego što se potpuno ohladio”, kaže Miliken.

Dokaz o postojanju vode u unutrašnjosti Mjeseca može utjecati i na naša dosadašnja saznanja o tome kako je država dobila vodu. Štoviše, studija ukazuje da se piroklastične naslage mogu koristiti za “rudarenje” vode, što bi potaknulo buduće misije na Mjesec.

“Ove naslage su možda mnogo dostupnije od potencijalnog vodenog leda na tamnim dijelovima lunarnih spolova”, objašnjava Miliken. “Voda je teška i skupa da bismo je nosili sa Zemlje u svemir, tako da je svaka kap koju možete dobiti na Mjesecu, umjesto da je nosite sa sobom, važna i otvara mogućnost održivog prisustva ljudi na Mjesecu.”

Izvor: B92

Komentari

Komentari

Sci/Tech

Kako je započeo život?

Pitanje postanka života ključno je pitanje za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja. Prirodne znanosti podupiru katoličko vjerovanje o porijeklu i svrsi života, čovjeka i stvorenoga svijeta.

Objavljeno

- datum

Ovo je ključno pitanje za razumijevanje našeg postanka i naše katoličke vjere[1]. Na ovo pitanje evolucionisti tvrde da imaju odgovor, pa kada ih pitaju koji bi to bio kreću objašnjavati: Život je možda započeo električnom iskrom koja je generirala aminokiseline iz atmosfere (od vode, metana, amonijaka i vodika), od kojih su nastale složenije molekule. Pošto se molekule baš i ne mogu samostalno kretati tu im je možda pomogla glina na kojoj su se koncentrirali ovi organski spojevi. Možda je život nastao i u dubokim hidrotermalnim otvorima u moru iz kojih su izlazile molekule bogate vodikom, a zatim se taložile u rupama stijena gdje su nastali potrebni katalizatori. Ako je i molekulama bilo toplo u moru, bez potrebne atmosfere ultraljubičaste bi ih zrake brzo uništile. Tu je uskočio led i to 50 metara sloja leda na površini oceana koji je štitio ove molekule od kozmičkih utjecaja, a hladnoća je mogla pomoći u čuvanju tih molekula stabilnim. Pošto znamo da DNK treba proteine za formiranje, a također proteini zahtijevaju instrukcije zapisane u molekulama DNK te jedni ovise o drugima tu su možda uskočile u spas RNK molekule i nastao je RNK svijet (model „geni prvo“). Možda je umjesto složenih molekula RNK život započeo iz malenih jednostavnih molekula koje su bile u međusobnim interakcijama, a koje su zatim zamijenile složenije molekule („metabolizam prvo“ model). Ako i svi ti modeli nisu dostatni imamo i sedmi scenarij „Panspermije“, prema kojoj se život na Zemlji posijao iz svemira putem meteora ili nekim drugim putem. Ovaj pak model ne nudi nikakav odgovor već pitanje šalje dalje u Svemir. Nažalost sva ova nabrajanja nisu odgovor djeteta s bujnom maštom, već sedam predloženih modela koje danas znanstvenici evolucionisti zastupaju[2]. Iako oni pokušavaju dati dojam kako znaju odgovor, očita je njihova nesigurnost i neznanje. Neki će poput biologa Francis Cricka otvoreno priznati: „Pošten čovjek naoružan sada dostupnim znanjem može zaključiti kako se život pojavio iznenada da se gotovo radi o čudu, toliko je uvjeta moralo biti zadovoljeno da krene život.“, ili profesora sa sveučilišta Yehuda Zeiri:  „Unatoč desetljećima istraživanja, pitanje kako je počeo život ostaje najzahtjevnija znanstvena zagonetka.“[3]. Fizičarka Sara Imari Walker će pak izjaviti: „porijeklo života stoji među velikim neodgovorenim pitanjima“ i izraziti „nadu kako će se pojaviti teorija koja će objasniti fenomen života“[4], a dr. Alex Brezow možda najiskrenije od svih odgovoriti: „porijeklo života je ogromna tajna“ i priznati kako „u znanosti raznolike teorije pokušavaju prikriti stvarnost da znanstvenici nemaju pojma o čemu se radi.“[5]

Pošto su se i sami uvjerili u činjenicu koju je Francois Jacob izrekao prije 36 godina kako je „vjerojatnost da novi funkcionalni protein nastane slučajnim asocijacijama aminokiselina praktički nula“, te potvrdili činjenicu kako je vjerojatnost slučajnog pronalaska funkcionalnog proteina sa stabilnom strukturom nesagledivo mala, jedan naprama 10^77[6], te su uz svo izmišljeno vrijeme od izmišljenih milijardi godina utvrdili da se moglo pretražiti tek 10^43 različitih sekvenci aminokiselina u potrazi za funkcionalnim proteinima[7], shvativši da nemaju dovoljno vjerojatnosti da pronađu život slučajnim procesima pokušali su čak i varati podešavanjem koeficijenta u svoju korist kako bi povećali svoje šanse[8]. Međutim i dalje pucaju u prazno s aminokiselinama i proteinima kao početkom života jer je poznato iz teorije informacije da Shannonov kapacitet kanala ne dopušta kasniju evoluciju kodona (prelaska iz aminokiselina-proteina u kasniji DNK kod). Prvotna abeceda kodona trebala je biti barem kompleksna poput sadašnje , te je matematički nemoguće prevođenje informacija iz jednostavnije abecede u složeniju abecedu kodona[9]. Dosta se evolucionista priklonilo ideji RNK svijeta, a među njima i tim znanstvenika iz Kanade koji sada predlažu model vruće bare plus dovoljno udara meteora kao početnu točku nastanka života[10]. Prema njima meteori koji su pogodili u baru donijeli su dušikove baze, osnovne građevne blokove RNK molekula. Zatim su se te bare isušile što je omogućilo formiranje RNK molekula. Naknadne su kiše ispunile baru i promiješale prikupljene građevne blokove, a ponovnim isušivanjem formirali su se dulji lanci. Na neki je način iz toga nastao život. Naravno, sve se to moralo odigrati brzo, prije nego li bi ultraljubičaste zrake uništile spojeve, ili prije nego li bi iscurili u tlo. Iako izjavljuju kako sada „imaju dokaze kako je ovo ne samo moguće , već i vjerojatno“, drugi se znanstvenici ne slažu oko toga i naglašavaju neke od problema:

Krhki organski spojevi koji su stigli s meteorima ne bi preživjeli udar i visoke temperature prilikom udara[11].

Ideja kako je prvi korak u formiranju RNK molekula povezivanje manjih molekula „eksperimentalno je potvrđeno da ne funkcionira već odavno“[12].

Ne uzima u obzir energiju potrebnu za stvaranje života[13].

RNK nije nužno prvi korak pri stvaranju života[14].

Nije bilo u izobilju ostalih ključnih sastojaka potrebnih za formiranje RNK[15].

Stoga zaključuju „Da, postoji mogućnost ali je daleko od toga da bude jedina mogućnost i daleko od toga da bude istina.“[16]

Slažemo se s njima u ovome kako je ideja „male vruće bare“ daleko od toga da bude istina. Prava je istina o stvaranju života objavljena u prvom retku prvog poglavlja Biblije : „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“. Iako su nabrojali tek neke od problema ove ideje zaboravili su najveći problem. Čak i da dobijemo sve potrebne sastojke u istoj bari, u isto vrijeme, uz sve potrebne vremenske uvijete i dovoljne koncentracije za formiranje RNK i dalje nemamo život. Život zahtijeva informacije, a predloženi model formacije slučajnih nizova nukleotida ne predstavlja nikakvu informaciju kao što ni slučajan niz slova ne predstavlja smisleni tekst. Sekvenca nema nikakvog značenja sve dok joj već otprije postojeći kod-jezik ne da smisao. Informacije dolaze samo iz drugih izvora informacija, odnosno kao rezultat misaonog djelovanja-uma.

Problemi hipoteze RNK svijeta

Dio evolucionista priklonio se modelu RNK svijeta kao navodnog početka života. Međutim tu se odmah nameću neki nepremostivi problemi. Prvi je svakako problem RNK replikacije. Prema predloženom modelu replikaciju provodi ribozim, RNK molekula s katalitičkim svojstvima. Takva je replikacija prespora, replicira se premalo nukleotida i vrlo je netočna. Kod RNK virusa uz pouzdanosti replikacije od svega 10^-3 replikacija se provodi složenim proteinskim kompleksom, kod kojeg je osnovni protein sastavljen već od 300 aminokiselina. Dakle do replikacije RNK virusa dolazi kada kompleksni molekularni sklop prevodi mRNK i tu dolazimo do prvog paradoksa: Kako bi se dobila minimalna kompleksnost, za početak biološke evolucije potrebna je još veća kompleksnost[17]. Prema riječima biologa Koonina: „Kako takav sustav može evoluirati ostaje zagonetka koja poražava konvencionalno evolucijsko razmišljanje“. Također Koonin pojašnjava kako „uz najbolju moguću tehnologiju umjetno stvoren ribozim (naglasimo putem ljudske inteligencije) sposoban je dodavanju svega oko desetak nukleotida, radi jako sporo i uz točnost koja je nekoliko redova veličine ispod one koja je potrebna za dulje RNK molekule[18]“, te zaključuje kako je „unatoč hrabrim nastojanjima…malo vjerojatno da će se ovaj enzim ikada razviti do točke kada će moći kopirati RNK molekulu barem svoje duljine (oko 200 nukleotida, koliko je potrebno za samoreplicirajuću molekulu)“. Drugi problem RNK svijeta je nastanak translacije. Dokle god ne nastane proces translacije koji rezultira funkcionalnim proteinima, nema prednosti koju može selektirati evolucija. Prema Kooninovim riječima: „niti jedan ponuđeni scenarij nije kompletan niti potvrđen dokazima“. Također je i nezaobilazan problem nastanak standardnog genetskog koda, koji je gle čuda upravo najbolji mogući kod kada se gleda robusnost i otpornost na mutacije, matematički rečeno jedan od milijun[19]. Za otkrivanje „jednog od milijun“ kodova trebalo je postojati milijun različitih organizama s različitim kodovima u primordijalnoj juhi koji su se natjecali. Od kuda su ti organizmi nastali? Problem još i raste kako se standardni genetski kod približava „najboljem od svih mogućih kodova“, onda se radi o 10^84 potrebnih organizama, koji da su i postojali bi bili zajedno teži od bilijune bilijuna bilijuna težina Zemlji[20].

Koonin zaključuje svoj razmišljanje riječima kako „unatoč znatnim eksperimentalnim i teorijskim naporima, trenutno ne postoji scenarij nastanka replikacije i translacije, ključnih procesa koji zajedno čine jezgru svih bioloških sustava i koji su preduvjet za bilo kakvu evoluciju“, te on osobno polaže nadu u teoriju multisvemira[21]. Ako nema dovoljno šanse u ovom svemiru, možda će u beskonačno mnogo svemira nemoguće postati moguće. Uvjereni evolucionist Bapteste na ove primjedbe Koonina izražava bojazan kako on „možda nesvjesno otvara ogromna vrata za zagovornike inteligentnog dizajna da uđu u samo srce teorije evolucije“. Bilo bi nezahvalno govoriti o RNK svijetu, a ne spomenuti najpoznatiji eksperiment kojeg je proveo biolog Spiegelman i koji je dobio naziv „Spiegelmanovo čudovište“. Tu je on uzeo lanac RNK duljine 4.500 nukleotida i stavio ga u otopinu koja je sadržavala slobodne nukleotide i sol, u kojoj je započeo proces replikacije. On je uzastopno uzimao dobiveni RNK i stavljao ga u svježu otopinu. Nakon 74 generacije originalni lanac od 4.500 nukleotida postao je dugačak svega 218 baza. Kasnije su Eigen i Oehlenschlager pokazali kako Spiegelmanovo čudovište postaje još i kraće i došli do 48-54 nukleotide, koja su bila tek vezna mjesta za enzim RNK replikacije. Toliko o dokazivanju nastanka sve više i sve složenije informacije. Najbolja do sada inteligentno stvorena replikaza ribozima, sposobna replicirati „impresivni“ lanac duljine 95 nukleotida je sama dugačka 190 nukleotida, daleko predugačka da nastane slučajnim putem. Da tako nešto nastane slučajnim procesom bilo bi potrebno imati između 10^14 i 10^16 slučajnih RNK molekula kako bi se dobila jedna s aktivnošću replikacije, kako bi biolog Charles Carter rekao ovdje se radi o „više nego o znanstvenoj fantaziji, 10^16 je jako mnogo molekula“[22].

Znanstvenici koji traže rješenje porijekla života u materijalnom svijetu nikada neće doći do odgovora, jer život je stvoren po riječi Božjoj i predstavljaju ga nezamislive količine informacija[23]. Evolucija je bila bajka za one koji su zbog svog odbacivanja Boga tražili naturalistička objašnjenja i takve su priče mogli izmišljati prije sto godina. Stvari su se bitno promijenile. Sada imamo modernu znanost biologije i genetike, te više na prolaze priče za djecu i evolucionističke skice pogrbljenih stvorenja.

Život se bazira na informacijama koje su digitalno kodirane i pohranjene u sažetom obliku kakvog čovjek nikada neće moći doseći. Svi ljudski stanični procesi, sva ukupna znanost medicine, sve znanje genetike, sveukupan dizajn čovjeka, pohranjeno je u svega 3 milijarde znakova čovjekove DNK molekule. Genetske informacije kada se čitaju u jednom smjeru imaju drugačije značenje nego kada se čitaju u suprotnom smjeru. Samo ta odlika za sebe nadilazi sva ljudska softverska rješenja, a sve su te informacije kritične za organizam. Sekvence informacija u genomu se preklapaju i dijele nukleotide kroz cijelu molekulu DNK. Sekvence koje se protežu kroz 2 metra dugačak lanac DNK organizirane su tako da slijede zakone lingvistike koji nadilaze Zipf-ov zakon. Sadrže kodove ugrađene unutar drugih kodova (barem 13 različitih kodova prema E. Trifonovu[24]). Obrada tih informacija sadrži svojstva jezika: fonetike, semantike, sintakse, gramatike i interpunkcije. Ta gramatika nadilazi gramatiku bilo kojeg ljudskog jezika[25]. Informacijsko procesiranje ulaznih podataka vrši se analitičkim operacijama provjere valjanosti, usporedbe podataka, rezanja, umetanja, kopiranja, pohranjivanja i restauracije, od kojih se svi vrše algoritamskim operacijama koje posjeduju uvjete „ako“ ili „kada“, poput kompjuterskih programa. Informacije, algoritmi i lingvistika su nematerijalni i priroda nema potencijal da ih proizvede. Oni su produkt Uma. Tijekom razvoja organizma genetske informacije upravljaju stanice i govore im kada da se uključe ili isključe poput prekidača i to u kompleksom obliku orkestriranih grupa, s nekoliko razina hijerarhijskih mreža, toliko složenim da ih čovjek nikada neće uspjeti dešifrirati.

Znanost je osporila evoluciju i dokazala da je život stvoren. Ako netko želi vjerovati u evoluciju zato jer odbija prihvatiti postojanje Stvoritelja, ili zato što negira savršenu dobrotu i svemoć Stvoritelja (kao što zapravo čine teistički evolucionisti), ništa ga ne može u tome spriječiti. Ali, time će negirati cjelokupna suvremena otkrića prirodnih znanosti i prihvaćati zastarjele priče iz doba Darwina, priče 150 godina stare kada se sva ova otkrića nisu mogla predvidjeti. Vjerovati će zapravo u stare priče kako je život nastao iz iskre, kako muhe nastaju iz mesa ili žabe iz blata. Evolucionisti iz svojih privatnih razloga ne žele shvatiti da su ih pregazili i znanost i vrijeme, te da će u budućnosti ostati zabilježeni kao oni koji su tvrdoglavo ignorirali Istinu do samoga kraja.

Suvremena znanost potvrđuje koliko su Oci i Naučitelji Katoličke Crkve bili u pravu kada su izvještaje iz biblijske Knjige Postanka nepokolebljivo držali povijesno pouzdanim dokumentima.

Autor: Marko Pinhas/nacija.hr

Reference:

[1] Katekizam Katoličke Crkve 282 ističe temeljnu važnost pouke o Stvaranju od Boga, sljedećim riječima: „Kateheza o stvaranju od temeljne je važnosti. Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života: daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljno pitanje koje su ljudi svih vremena postavljali: “Odakle dolazimo?”, “Kamo idemo?”, “Koje nam je porijeklo?”, “Koja nam je svrha?”, “Odakle dolazi i kamo ide sve što postoji?” Oba pitanja, o porijeklu i o svrsi, nerazdvojiva su, i odlučujuća za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja.“

[2] https://www.livescience.com/13363-7-theories-origin-life.html

[3] http://pubs.acs.org/doi/10.1021/acscentsci.7b00325

[4] https://arxiv.org/pdf/1705.08073.pdf

[5] https://www.acsh.org/news/2017/09/29/sonochemical-synthesis-did-life-originate-inside-collapsing-bubbles-11902

[6] https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/10966772

[7]  http://rsif.royalsocietypublishing.org/content/5/25/953.long

[8] https://www.newscientist.com/article/mg22329872.900-chances-of-first-life-improved-by-weighted-dice/#.VCkkrdyUd8E

[9] Donald E. Johnson – Bioinformatics: The Information in Life

[10] http://www.cbc.ca/news/technology/origin-of-life-warm-ponds-1.4314205

[11] https://www.newscientist.com/article/2149168-life-may-have-begun-millions-of-years-earlier-than-we-thought/

[12] Isto

[13] http://www.newsweek.com/2017/10/27/how-did-life-start-meteorites-crashing-darwins-warm-little-ponds-was-possible-675655.html

[14] Isto

[15] Isto

[16] Isto

[17] https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1892545/

[18] Isto

[19] https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/1960738

[20] http://www.worldscientific.com/doi/pdf/10.1142/9789814508728_0018

[21] http://www.biologydirect.com/content/2/1/15

[22] https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3495036/pdf/1745-6150-7-23.pdf

[23] https://evolutionnews.org/2016/06/origin-of-life_1/

[24] http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0092824089800874

[25] https://www.sciencedaily.com/releases/2015/11/151109140252.htm

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Sci/Tech

Rusi otkrili život u svemiru!

Objavljeno

- datum

Na vanjskim površinama Međunarodne svemirske stanice pronađena je živa bakterija koja je izvanzemaljskog porijekla. Ruski kozmonaut Anton Škaplerov kazao je kako bakterija nije bila tamo tijekom lansiranja stanice 1998. te da je vjerojatno ‘doletjela od nekud iz svemira’.

Bakteriju su testirali na stanici koja se nalazi u zemljinoj orbiti nakon što su se uvjerili da nije štetna za ljude prevezli su je na Zemlju kako bi ju detaljnije proučili. Škaplerov je za rusku agenciju TASS rekao kako su bakteriju pronašli kozmonauti dok su uzimali uzorke s trupa stanice, piše Mail online.

“Ispalo je da ti brisevi sadržavaju bakteriju koje nije bilo tijekom lansiranja stanice. Što znači da su došli iz svemira i smjestili se na vanjskoj površini”, kazao je Škaplerov.

NASA

NASA

Astronaut Anton Škaplerov

“Započela su istraživanja i za sad se čini kako ne predstavljaju opasnost”, rekao je ruski astronaut, koji će u prosincu otići na treću misiju na Međunarodnu svemirsku stanicu, kao dio Ekspedicije 54. On tvrdi kako svemirska bakterija nije opasna za ljude.

Ranije se događalo da se bakterije sa Zemlje prenesu u svemirsku stanicu, slučajno unijeli su je na tablet računalu zajedno s različitim materijalima koje su smjestili u stanicu kako bi proučavali ponašanje materijala u svemiru, objasnio je Škaplerov. Otkrili su da bakterije preživljavaju i vakuum nakon što su poslane sa zemlje.

Znanstvenici već znaju da Svemir neobično utječe na bakterije. Znanstvenici sa Sveučilišta Colorado otkrili su kako neke bakterijske stanice mijenjaju oblik u svemiru kako bi preživjele napade uobičajenih lijekova koji ih uspješno ubijaju na Zemlji.

NASA

NASA

“Znamo da se bakterije drugačije ponašaju u Svemiru i potrebne su veće koncentracije antibiotika kako bi ih se ubilo”, rekao je znanstvenik Luis Zea, glavni autor tog istraživanja. “Tijekom eksperimenata smo proveli sistematsku analizu mijenjanja fizičkog izgleda bakterije.” Proučavali su bakteriju Escherichiju coli. Rezultat istraživanja po digao je zabrinutost ne samo zbog astronauta koji su često izloženi u svemiru, nego i zbog svih stanovnika Zemlje.

Izvor: 100posto

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Sci/Tech

Dijete evoluirane ljudske rase otkriveno u Kini

Objavljeno

- datum

Stanovnici u Kini tvrde da dječak koje živi u kineskom gradu Dahua je nova vrsta evoluiranog ljudskog bića

Nong Yousui ima svijetle plave oči koje imaju neonski sjaj u mraku – baš kao mačka.

Prema riječima stručnjaka, dječak može vidjeti u potpunom mraku jasno kako i drugi ljudi mogu vidjeti na svjetlu.

Disclose.tv je napisao: Nakon što je njegov učitelj podijelio je njegove neobične sposobnosti na internetu, skeptični novinar iz Pekinga je odlučio provjeriti podatke sa stručnjacima.

Oni su proveli eksperiment u kojem je potvrđena informacija. Malo Nong je prvi živi čovjek koji može vidjeti u mraku.

Prema stručnjacima, to nije slučajna promjena. Naime, ta promjena nije posljedica mutacije, već da je prije posljedica evolucije čovjeka.

Pogledajte u videu dječaka sa plavim očima:

Izvor: NoviSvjetskiPoredak.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.