Connect with us

Ante Brčić

Zločini ispod Kamešnice 1944. godine (II. dio)

Objavljeno

- datum

Objavljujemo nastavak stručnog članka Zločini pod Kamešnicom (I. dio), autora Ante Brčića, koji je koristeći arhivsku građu, kao i onu, drugih renomiranih autora, iznjedrio vrlo autentičan i vjerodostojan rad.

Angažman četnika u bojni 7. SS divizije

Danas je opće poznato da su Hrvati 1941. bili drugi izbor Reicha: prvi su izbor bili Srbi. Mnoge su europske vlasti tog doba, pa tako i nacifašističke, podupirale Jugoslaviju i da se kojim slučajem nisu umiješale britanske obavještajne služe i izazvale puč, dakako da zaštite vlastite interese, upitno je kako bi se događaji dalje razvijali po Hrvate. Iako nema čvrstih dokaza, postoje činjenice koje ukazuju da je u bojni 7. SS divizije „Prinz Eugen“ bio angažiran određeni broj četnika. Na to upućuju iskazi svjedoka, u prvom redu jezik kojim su se koristili, imena kojima se se dozivali te likvidacija pojedinaca i obitelji koje su tvrdile da su im članovi pripadnici vojske NDH. I vlasti NDH u prosvjednoj noti ukazuju na angažman četnika u sastavu njemačke jedinice. Nadalje, general  Renedulic je otvoreno uzimao četnike pod svoju zaštitu te se zalagao za puštanje jedne grupe četničkog pokreta u Splitu koje su uhitile vlasti NDH nakon pokolja. No, ako je i bilo četnika u jedinici koja je počinila zločin, oni su nosili odore njemačke vojske i bili pod njihovim zapovjedništvom. Osim toga, i bez četnika, njemačke jedinice nekoliko mjeseci prije (tijekom 1943.) počinile su masovni zločin nad civilnim stanovništvom u cetinskom kraju (Košute, Turjaci, Brnaze, Dicmo, Jabuka…). Među nevinim žrtvama našao se i fra Rafo Kalinić.

>> Zločin pod Kamešnicom 1944. za koje se zlonamjerno optužuju ustaše (I. dio)

Žrtva nacističkog terora

Fra Rafo Kalinić

Njemački su ga vojnici živa spalili u kući u Brnazama 1943. jer je digao glas u namjeri da obrani svoj narod.

U društvu četnika, bojnik Bernhard Dietsche (drugi s lijeva). On je zapovijedao postrojbom koja je izvršila zločin nad civilnim stanovništvom.

Nijemci su,  kao  i Talijani,  gajili  dobre  odnose s četničkim  pokretom, u prvom redu u svrhu ostvarenja vojnih ciljeva, odnosno zajedničke borbe protiv partizana te su im pružali značajnu logističku potporu.  Iako im nisu u potpunosti vjerovali, Nijemci su  tijekom 1944. ocijenili  da je u Dalmaciji za njih, četnički  pokret, pouzdaniji  partner nego što su to snage vojske NDH, čiji broj procjenjuju nedostatnim.

Prije Nijemaca i talijanske su vojne vlasti imale su četničkom pokretu saveznika u nadzoru okupiranih dijelova hrvatskog teritorija a četnički pokret vidio je u Talijanima zaštitnika pročetničkih interesa. Talijani su naoružavali i opskrbljivali četnike a blagonaklono su gledali i na partizanske aktivnosti usmjerene protiv NDH. Nestankom fašističke Italije, bez čije bi pomoći četnički pokret teško opstao na području NDH, četnici se odlučuju na prisniju suradnju s Nijemcima.

Četnici su pod zaštitom Nijemaca i Talijana počinili niz zločina nad hrvatskim civilnim stanovništvom, ali i drugim nacionalnim skupinama koje su bile protivne velikosrpskim interesima (Gata, Poljica, vrgorački i cetinski kraj…).

Dvije različite njemačke postrojbe koje su sudjelovale su u akciji pod Mosorom i Kamešnicom u ožujku 1944. a koje mnogi poistovjećuju.

 

 

 

Neke vizualne razlike između ovih postrojbi

 Ono što je vizualno najviše razlikovalo pripadnike 7. SS divizije i 369. divizije je nošenje odjeće za kamuflažu – tzv. smock. Vojnici 7. SS divizije nosili su ovu vrstu vojne odjeće za kamuflažu kod borbenih djelovanja i to uglavnom preko bluze, dok je pripadnici 369. divizije nisu dužili niti nosili (dužili su i po zapovijedi nosili jedino bijele kamuflaže za snijeg). Smock je bio dvostran, dakle, bila su moguća dva izbora boja ovisno o godišnjem dobu.

Odjeća za kamuflažu tzv. „smock“

Pripadnici i jedne i druge divizije nosili su vojne bluze. Vojnici 369. divizije obično su nosili Heer bluze M36, M40 ili M42/43 a pripadnici 7. SS divizije SS bluze M36, M40 ili 42/43 koje se  nisu bitno razlikovale. Pripadnici 369. bluzu su nosili kao gornji ( završni) dio odjeće, dok su pripadnici 7. SS, u pravilu, u borbenom djelovanju preko bluze nosili maskirni smock, što je bio slučaj i u akciji u cetinskom kraju u proljeće 1944.

Pripadnici 369. legionarske divizije negdje u Bosni. Na desnom rukavu bluze legionara vidljiv je hrvatski grb, kao posebno obilježje te njemačke postrojbe.

 

Jedan od primjera poistovjećivanja njemačkih postrojbi

Na spomen ploči poginulima u Otoku navedeno je:
„POGINULI OD VOJSKE PRINZ EUGEN SS-VRAŽIJE-DIVIZIJE“.

Iz ovog bi se natpisa moglo iščitati da se radi o jednoj/jedinstvenoj njemačkoj postrojbi, što je netočno, jer su „Prinz Eugen“ i „Vražja divizija“, dvije različite njemačke divizije. Nadalje, iz napisanog se može izvesti i zaključak da su zločin u Otoku izvršili i pripadnici „Vražje divizije“ (369. legionarske pješačke divizije) što ne odgovara istini. Pljačku, palež i masovna ubojstva civilnog stanovništva u Otoku počinio je dio pripadnika 3. bojne, 14. pukovnije, 7. SS planinske divizije „Prinz Eugen“.

Kratak osvrt na naoružanje, odoru i opremu pojedinih postrojbi angažiranih u akciji

Domobranstvo

U domobranstvu na području cetinskog kraja je vladalo šarenilo odora, naoružanja i vojne opreme. Domobrani su nosili sivo maslinaste odore, preinačene starojugoslavenske, nove domobranske, od rujna 1943. prekrojene talijanske, a u zadnjim godinama rata sve više i dijelove njemačkih odora. Najčešće su nosili njemačke kacige, ali i kacige vojske bivše Kraljevine Jugoslavije ili pak talijanske (nakon kapitulacije). Od osobnog naoružanja koristili su uglavnom puške, vojske bivše Kraljevine Jugoslavije, M24, a po kapitulaciji Italije, talijanske puške (Carcano) i strojnice (Breda), a u manjoj mjeri i njemačko naoružanje.

Partizani

 

U partizanskim jedinicama na području cetinskog kraja vladalo je šarenilo odora, naoružanja i vojne opreme. Partizani su nosili sve vrste odora do kojih bi došli. U početku su to odore vojske Kraljevine Jugoslavije, zatim domobranske, talijanske i njemačke odore; kombinacije raznih dijelova navedenih odora, kombinacije vojne odore i civilne odjeće a u zadnjim godinama rata nosili su sve više i  dijelove engleske odore. Od naoružanja su koristili sve do čega su dolazili: puške vojske Kraljevine Jugoslavije, M24, te zarobljeno njemačko naoružanje i vojnu opremu. Nakon kapitulacije Italije dolaze u posjed značajnog broja talijanskih pušaka (Carcano) i strojnica (Breda) kao i raznih vrsta artiljerijskog oružja i minsko-eksplozivnih sredstava. Veći problem od naoružanja partizani su imali s streljivom do kojeg su teško dolazili (osobito za talijanske puške) a vlastitu proizvodnju nisu imali. Svjedoci kazuju da je raznim doušničkim kanalima, streljivo iz Sinja, od strane pripadnika domobranstva, prosljeđivano partizanima, da bi potom tim istim streljivom partizani „častili“ domobranske i druge postrojbe.

Bojna 118. lovačke divizije

Dio bojne 118. lovačke divizije u vrijeme akcije stigao je na područje Trilja odakle su nastavili kretanje prema selima Tijarica i Kamensko. Na raspolaganju su imali i nekoliko lakih tenkova iz njihove oklopne bojne. Najvjerojatnije se radilo o tenkovima Panzer I ili pak Panzer II a moguće je da je bilo i jednih i drugih. No s obzorom da se radilo o lakim tenkovima (Panzer I bio je naoružan samo strojnicama) te uzimajući u obzir njihov broj (5-7) kao i konfiguraciju terena na kojem su trebali djelovati (brdo, krš), oni nisu u većoj mjeri mogli ugroziti partizanske jedinice. Zasigurno su više od borbenog djelovanja ostavili psihološki efekt na partizanske borce.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Panzer_I
Njemački laki tenk Panzer I – U ožujku 1944. ovakvi tenkovi djelovali su na prostoru od Trilja do Tijarice.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Panzer_II
Njemački laki izviđački tenk Panzer II – moguće je da je i ovaj tip tenka korišten u akciji.

Brojke upozoravaju 

 

 

Pri razmatranju ovih brojki, potrebno je uvažiti činjenicu da su Nijemci na širem sinjskom području imali još dijelova postrojbi koje nisu bile direktno angažirane u akciji, ali njihov broj nije bio značajan, niti bi bio presudan u slučaju da je vojska NDH tada odlučila spriječiti zločin nad civilima. Ipak, treba uzeti u obzir da je na području Dalmacije bio razmješten velik broj njemačkih snaga ( dijelovi divizija: 7. SS, 369.,118.,114., 264. … raspoređene pod zapovjedništvo 5. ili 15. zbora) koje su u takvom eventualnom scenariju mogle priteći svojima u pomoć i lako se obračunati s vojskom NDH; iako Nijemcima nikakav sukob s partnerskom vojskom nije bio u interesu. Procjenjuje se da su Nijemci u Dalmaciji, u to vrijeme, imali preko 40000 vojnika, vojska NDH više od 12000 vojnika i oružnika, partizanske snage brojale su oko 27000 boraca a četnika je bilo oko 5000. U ovom kontekstu važno je spomenuti da je postojala inicijativa kod dijela vojnika, dočasnika i časnika vojske NDH sa sinjskog područja  (posebno kod onih kojima su stradali najbliži i kojima su zapaljeni domovi) da se izvrši osveta nad pripadnicima njemačkih snaga koji su počinili zločin, ali za takav radikalan postupak nije bilo pristanka kod većine vojnih i političkih struktura NDH, koje su potpuno logistički ovisile o Nijemcima. Mnogi drže, da nakon kapitulacije Italije, vojska NDH u Dalmaciji ne bi mogla opstati bez njemačke pomoći.

Generacijski krimen vojnika – Hrvata

Analizirajući ove pokazatelje danas se s pravom pitamo: kako se moglo dogoditi da u vojnoj akciji na području cetinskog kraja, u vremenu od 27. – 29. ožujka 1944. u kojoj je bilo pod oružjem preko 3000 Hrvata, a ostalih vojnika neposredno angažiranih u akciji oko 1000, strada 1256 civila – Hrvata, dok su gotovo cijela sela spaljena i opljačkana? Ovaj broj stradalih izgleda još i tragičnije ako navedemo, da je prema nekim podacima, s prostora cetinskog kraja u II. svjetskom ratu poginulo 1338* partizana (* prema Vladimiru Žerjaviću). Dakle, u tri dana stradalo je Hrvata (civila) gotovo koliko i partizana kroz cijeli rat.

Kako to da Hrvati tog vremena, bilo oni u partizanima ili vojsci NDH, o zaštiti svog naroda ništa ne naučiše od junaka iz hrvatske povijesti poput kapetana Klisa, Petra Kružića, bana Petra Berislavića ili od Nikole Šubića Zrinskog, jednog od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti.  Mogli su i oni uzmaknuti pred Osmanlijama ili biti nijemi promatrači, kao i akteri ovog događaja iz 1944. ali nisu htjeli ostaviti narod dušmaninu, radije su izabrali junačku smrt. Da su pokazali više hrabrosti, jedni i drugi, zasigurno broj civilnih žrtava u selima pod Kamešnicom 1944.  ne bi dosegao brojku 1256.

Sjećanje na tragičnu prošlost i opomena za budućnost:

Spomen ploča nevinim žrtvama u Otoku

Narod koji zaboravlja svoju prošlost osuđen je da je ponovi.

                                                      

Autor:  Ante Brčić

Izvor fotografija i ilustracija:

KOZLICA, Ivan, Krvava Cetina, Zagreb, 2012.

KOZLICA, Ivan, Markovića jama, Zagreb, 2014.

Obrada mapa i pojedinih ilustracija:  Andro Vrdoljak.

Internetske stranice:

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/b/b4/Dinarski_partizanski_odred.jpg

http://znaci.net/damjan/izvor.php?br=16593&vrsta=3

https://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cetnici

forum.axishistory.comforum

www.pinterest.com

http://www.tamiya.com/english/products/32570panzerkampfwagen/index.htm

https://hr.wikipedia.org/wiki/Lothar_Renduli%C4%87

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/thumb/2/28/Bernhard_Dietsche.jpg/220px-Bernhard_Dietsche.jpg

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/42/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Stijepo_Peri%C4%87

http://de.allbuch.online/wiki/Phleps,_Artur

http://hochgebirgs.ru/threads

Svaka sličnost prikazanih vojnika (ilustracije) na kartama i tabelama sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.

 

 

Komentari

Komentari

Ante Brčić

Zločin pod Kamešnicom 1944. za koje se zlonamjerno optužuje HV (I. dio)

Objavljeno

- datum

Ne piši mi u grijeh reknem li ovdje dvije tri-tri izviše, ali dobro da si narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka mu je naukom za buduća vremena.                                      (August Šenoa)

Krajem ožujka 1944. pripadnici njemačkih oružanih snaga počinili su masovni zločin nad civilnim stanovništvom u selima ispod Mosora i Kamešnice. Svuda bijahu zgarišta i palež, tih, neobično za to doba godine hladnih dana, kazuju svjedoci. Domovi su opljačkani i zapaljeni, cijele su obitelji pobijene: starci, djeca, žene – muškarci su odvedeni i poslije pobijeni; opustošen je čisto hrvatski prostor, a još dugo će se postavljati pitanje stvarnog razmjera te demografske katastrofe. Brojka kaže: 1525* ubijenih civila u cetinskom kraju i pod Mosorom. (*KOZLICA, Ivan, Krvava Cetina, Zagreb, 2012.)

Mogući uzroci događaja i plan akcije

U Dalmaciji nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. partizani dolaze u posjed veće količine talijanskog naoružanja i ratne tehnike te tako vojnički znatno osnažuju svoj pokret. Jačanjem partizanske borbene moći dolazi do sve češćih okršaja s oružanih snagama NDH i njemačkim jedinicama. U partizanskim diverzantskim aktivnostima i raznim drugim borbenim prepadima stradavaju njemački vojnici, kao i vojska NDH, te dolazi do uništenja vojne tehnike, objekata i prometnica. Nijemci angažiraju znatan broj snaga i u zimskim operacijama, nakon teških borbi, do kraja siječnja 1944. uspijevaju potisnuti partizane s prostora koji su oni zauzeli nakon kapitulacije Italije i gotovo u potpunosti ovladati obalom, zaleđem i dalmatinskim otocima (osim Visa).

Njemačke vojno-obavještajne službe početkom 1944. procjenjuju da može doći do iskrcavanja angloameričkih snaga na hrvatskoj obali pa Nijemci počinju s prisilnim preseljavanjem muškog stanovništva s dalmatinskih otoka na kopno, a planiraju i likvidaciju partizanskih snaga na Mosoru i Kamešnici, koje im  predstavljahu stalnu opasnost.    

Akcija je isplanirana u stožeru njemačkog 5. SS planinskog zbora, kojim je zapovijedao general Arthur Phleps, a koji je bio u sastavu 2. oklopne vojske pod zapovjedništvom generala Lothara Rendulica. Izrada operativnog plana akcije povjerena je 118. diviziji, a njen zapovjednik, general Josef Kübler, određen je za neposrednog izvršitelja operativne akcije.          

Formirana je borbena skupina od zborne pričuve jačine tri bojne, iz sastava elitnih njemačkih divizija: 7. SS planinske divizije, 369. pješačke divizije, 118. lovačke divizije, koje su sudjelovale u svim značajnijim operacijama na prostoru Bosne (borbe na Neretvi, Sutjesci…). Njima je pridodana i borbena skupina „Šimić“ kojom je zapovijedao domobranski general Franjo Šimić, sa zadaćom zatvaranja prostora od Kamenskog do Tijarice.

Omjer suprotstavljenih vojnih snaga u cetinskom kraju: 27.- 29. 3. 1944.

Kronološki tijek akcije

Njemačke jedinice udarile su iz smjera Hercegovine 25. ožujka 1944. Partizani koji su se nalazili na prostoru Mosora, uzmaknuli su pred jakim neprijateljskim snagama, pruživši tek neznatan otpor. Dijelovi razbijenog Mosorskog partizanskog odreda prebacuju se neorganizirano u cetinski kraj na prostor Rude. Dana 26. ožujka pripadnici bojne 7. SS planinske divizije „Prinz Eugen“ čine pokolj u selu Donji Dolac. Oni su okrutno pobili civilno stanovništvo, i to uglavnom: djecu, žene i starce, njih 269*. (*KOZLICA, Ivan, Krvava Cetina, Zagreb, 2012.) 

Sljedeći dan bojne 369. divizije. i 7. SS divizije dolaze na prostor Sinja, a bojna 118. divizije na prostor Trilja. Zadaća im je bila okružiti i uništiti partizanske snage na prostoru ispod Kamešnice, gdje se prema mišljenju njemačkog zapovjedništva slobodno razvijala „Crvena republika“.

 27. ožujka 1944. 

Bojne 369. divizije i 7. SS divizije iz Sinja dolaze u Han na Cetini. Prva stiže bojna 369. divizije, te nastavlja u borbenom poretku kretanje prema selu Gljev i planini Kamešnici.

Borci Dinarskog partizanskog odreda, koji su držali položaje na tom prostoru, nisu organizirali kvalitetnu obranu (pogrešna je bila njihova procjena da neće biti napadnuti). Zapodjenuo se okršaj. Nakon nekoliko sati borbe, partizani uz manje gubitke u ljudstvu uzmiču prema Kamešnici. Dolaskom noći, pripadnici bojne 369. divizije, nakon što su potisnuli partizane i zauzeli položaje, zanoćili su u zoni sela Gljev.

Bojna 7. SS divizije u poslijepodnevnim satima dolazi na područje Hana i sela Gale. Dolaskom noći, isturivši zaštitne straže, pripadnici te bojne tu su i zanoćili.

Dio bojne 118. divizije stiže na područje Trilja odakle vojska nastavlja kretanje u smjeru sjevero-istoka, prema selima Velić i Vrpolje. U svom sastavu imali su i nekoliko lakih tenkova. Drugi dijelovi bojne napredovali su od Ciste prema Tijarici. Cilj ove postrojbe bio je spriječiti izvlačenje partizanskih snaga na tom prostoru i spojiti se s snagama domobransko-ustaške skupine „Šimić“ kojom je zapovijedao general Franjo Šimić.

Borbena skupina „Šimić“, koja je u svom sastavu imala nekoliko domobransko-ustaških satnija, zatvarala je liniju Kamensko – Tijarica u smjeru Voštana. Dijelovi 15. domobranske pukovnije i XXVII. ustaške bojne razmješteni su na područje Trilja, no, oni nisu borbeno djelovali, dok je jedna domobranska satnija s Hana, na zahtjev njemačkog zapovjedništva, pridodana njemačkoj borbenoj skupini (kao zaštitnica), ali njen razmještaj na terenu nije potpuno jasan.  

 28. ožujka 1944.

Partizanske snage zanemaruju sigurnosno-obavještajne podatke i potpuno nespremne dočekuju njemačku akciju. Procijenivši kako im prijeti opasnost da budu opkoljeni, u noći i u jutro, partizani s područja Gale i Otoka uzmiču prema Kamešnici.

Bojna 369. divizije u jutro nastavlja prodor preko Korita i Roža. Partizani im u povlačenju pružaju manji otpor. Na tom prostoru pripadnici 369. divizije zarobili su dvadesetak partizana koji su se povlačili prema Kamešnici. Pred večer, bojna  stiže u Voštane gdje su i zanoćili. Sljedeći dan odlaze u pravcu Bosne.

Dijelovi bojne 118. divizije spajaju se sa borbenom skupinom „Šimić“ i zatvaraju prostor na potezu: Trilj – Tijarica – Kamensko.

Vojska iz sastava bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“, s prostora Hana i Gale u jutro kreće u borbenom postroju u tri skupine. Smjer kretanja je Otok – Ruda – Podi – Krivodol – Ljut – Rože – Voštane. Ova njemačka  jedinica imala je zadaću potisnuti partizane te ih potpuno opkoliti, a s pokretom snaga na terenu, njihovo topništvo s prostora Otoka djelovalo je po položajima partizana. Kako partizanke postrojbe nisu pružile ozbiljan otpor, prve dvije skupine brzo su napredovale; vojnici iz tih skupina, nakon što je na njih izvršen izoliran napad od strane partizana, vrše palež i masovan zločin nad civilima u selu Rože.                  

Treća skupina ove bojne krenula je posljednja: selo Gala bijaše početna točka planiranog zločina koji je počeo s pljačkom, prisilnim odvođenjem stanovništva, paljenjem kuća i objekata te pojedinačnim ubojstvima. Takav krvavi scenarij nastavlja se u njihovom daljnjem pohodu kroz sela: Otok, Rudu i Pode gdje vrše pojedinačna i masovna ubojstva civilnog stanovništva na naročito okrutan način ne štedeći žene, djecu i starce.

Partizani se u panici povlače prema Voštanima i Kamešnici, bez ikakve organizacije u rukovođenju, komunikaciji i linijama zapovijedanja. Neke su grupe i desetine partizana dospjele ravno pred njemačke jedinice i bile zarobljene. Iako su partizani imali pogodne položaje za obranu (i približan broj ljudstva kao i njihov neprijatelj), očito u strahu, nisu imali namjeru obraniti civilno stanovništvo. Prihvaćaju borbu samo toliko da izvuku vlastite snage. Povlačenje partizana trajalo je cijeli dan; dio tek unovačenih boraca s oružjem bježi kućama. Pred kraj dana oni napuštaju Voštane i uzmiču u vrleti Kamešnice i dalje u Bosnu. S partizanskim se jedinicama izvlačio i manji dio civila koji ih je simpatizirao i pomagao te pripadnici organa tzv. narodne vlasti.

 29. ožujka 1944.

Dana 29. ožujka, sela Krivodol, Ljut i Voštane, pripadnici 7. SS divizije „Prinz Eugen“ nakon pljačke popališe a stanovnike pobiše bez iznimke na dob i spol. Dio zarobljenih muškaraca (civila) koje su poveli sa sobom, iz mjesta kroz koje su prolazili, strijeljali su sljedećeg dana (30. ožujka) na lokalitetu Njivice (Kamensko). Tim je gnusnim činom završio krvavi pohod njemačkih jedinica na hrvatska sela pod Kamešnicom i Mosorom.

Na području cetinskog kraja ubijeno je 1256 a u Donjem Docu 269 što iznosi 1525 civila (*KOZLICA, Ivan, Krvava Cetina, Zagreb, 2012.) dok su mnogi hrvatski domovi opljačkani i spaljeni.

 Najveći broj masovnih ubojstava izvršen je na način da su civili prisilno uvedeni u kuće, gdje su likvidirani strojnicama (MG34, MG42), a potom je slijedilo bacanje ručnih bombi i paljenje kuća benzinom u kojima su gorjela mrtva tijela i preživjeli. Iz ovog pakla rijetki su se uspjeli spasiti. Mnogi su pobijeni i na otvorenom prostoru.

Ovakvu okrutnost ne počiniše ni Osmanlije (Turci) dok su robili i pustošili ove krajeve.

Njemačke vojne snage ipak nisu postigle zadani cilj; partizani su se uz manje gubitke uspjeli izvući.

     Umjetnički prikaz stradanja civila u mjestu Gala, zaseok Munivrane. (Autor Perica Jagnjić)

Reakcija vlasti NDH nakon zločina

Nakon događaja u kojem je stradalo civilno stanovništvo, vlasti NDH traže istragu i kažnjavanje počinitelja zločina, a temeljem prikupljenih izviješća upućena je i prosvjedna nota njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Nijemci su notu shvatili kao otvorenu prijetnju pa su izvršili snažan pritisak na vlasti NDH, mada dio njemačkih vojnih i političkih struktura nije odobravao ovakve drastične mjere prema civilnom stanovništvu. Poglavnik, Ante Pavelić, pod pritiskom Nijemaca, smijenio je ministra vanjskih poslova dr. Stijepu Perića a potom i ministra za oslobođene krajeve dr. Edu Bulata (ukinuvši ministarstvo), zbog toga što su tražili kaznenu odgovornost počinitelja zločina, kao i njihova prosvjeda zbog prisilne evakuacije hrvatskog stanovništva s dalmatinskih otoka. Čini se da su karte Hrvata u ovoj diplomatskoj igri bile slabe, a oni sa stavom o tome kako NDH ni u čemu nije bila neovisna ovdje će naći još argumenata.

Poraz diplomacije NDH. Smijenjeni ministri:

Ministar vanjskih poslova

Dr. Stijepo Perić

Broce (Ston), 1896. – Buenos Aires, 1954

     

Ministar za oslobođene krajeve            Dr. Edo Bulat

Split, 1901.- Buenos Aires, 1984.

ODGOVORNI ZA ZLOČIN

General, Lothar Rendulic, Austrijanac, u vrijeme akcije zapovjedao je 2. oklopnom vojskom. Njegov otac, Luka Rendulić, bio je austro-ugarski časnik, podrijetlom iz ogulinskog kraja. Neki izvori kazuju da Lotar nije volio kada bi mu se spominjalo hrvatsko podrijetlo. S velikom vjerojatnošću možemo tvrditi da je upravo on odobrio  akciju a vjerojatno se i suglasio o provođenju represivnih mjera prema civilnom stanovništvu. Prije akcije izdao je zapovijed o evakuaciji muškog stanovništva s dalmatinskih otoka u unutrašnjost, koja je popraćena pljačkom i uništavanjem hrvatskih sela. Predao se Savezničkim snagama 1945. te mu je suđeno za ratne zločine. Nakon deset godina provedenih u zatvoru pušten je na slobodu. Umro je u Austriji 1971.
 
General, Arthur Phleps, rođen je u Rumunjskoj 1881. Jedno vrijeme zapovijedao je 7. SS divizijom “Prinz Eugen” a potom je postao i zapovjednik 5. SS planinskog zbora u sastavu 2. oklopne vojske. Tijekom 1944. dok je na položaju izviđao situaciju zarobili su ga vojnici Crvene armije a potom i ubili. Poznat je kao zagovornik odmazde i represivnih mjera prema civilnom stanovništvu. On je zapovjedio akciju i drastične mjere prema civilnom stanovništvu u proljeće 1944. na prostoru Mosora i Kamešnice. Nakon zločina spriječio je provođenje daljnje istrage i kažnjavanje počinitelja a u svom pismu upućenom ministru NDH, Edi Bulatu, zauzima stav da je stanovništvo mjesta gdje su počinjeni zločini bilo naklonjeno partizanima i da se na tom prostoru slobodno razvijala „Crvena republika“.
 
General, Josef Kübler, rođen je u Njemačkoj 1896.  Bio je zapovjednik 118. lovačke divizije čija je jedna bojna sudjelovala u akciji na prostoru Mosora i Kamešnice a ujedno je zapovijedao cjelokupnom vojnom operacijom. Nakon rata suđeno mu je u Beogradu a na teret mu se stavljao i ratni zločin nad civilima u cetinskom kraju. U postupku se pravdao da je imao samo taktičko vodstvo, po nalogu nadređenog mu, Artura Phlepsa, koji mu je propisao kretanje, te da mu je on poslije oduzeo istragu i da mu, disciplinski, jedniinice  7. SS divizije (koje su počinile zločin) nisu bile potčinjene. Vojni ga je sud osudio na smrt vješanjem 1947.
 
Bojnik, Bernhard Dietsche, rođen je u Njemačkoj 1912. Bio je zapovjednik bojne iz sastava 7. SS divizije „Prinz Eugen“ te koordinator i nadređeni skupnim snagama na terenu. On je neposredno zapovijedao postrojbom koja provodila masovna ubojstva i paljenja sela u cetinskom kraju. Poslije rata živio je u Njemačkoj, gdje je i umro 1975.

Pljačku, palež i masovna ubojstva civilnog stanovništva počinio je dio pripadnika 3. bojne, 14. pukovnije, 7. SS planinske divizije „Prinz Eugen“. 

Odgovornost partizanskih snaga

Stalnim prepadima i i diverzijama isprovocirali su njemačku akciju, da bi pred naletom dobro uvježbanih, elitnih njemačkih jedinica, vičnim ratovanju, u panici, bez ikakve koordiniranosti u rukovođenju, uzmaknuli prema Voštanima i Kamešnici. Iako su imali pogodne položaje za obranu i približan broj ljudstva kao i njihov neprijatelj, očito u strahu od potpunog uništenja borbenih kapaciteta nisu obranili civilno stanovništvo, mada je velik dio boraca iz sastava partizanskih postrojbi bio s područja na kojem je izvršen zločin. Prihvaćaju borbu tek toliko da izvuku vlastite jedinice, iako su gledali kako gore sela pod Kamešnicom, a mnogima od njih i vlastite kuće i imanja. Njihov (partizanski) način ratovanja, pokazalo se, imao je katastrofalne posljedice po civilno stanovništvo cetinskog kraja. Nakon akcije ponovno se vraćaju u stradala mjesta.

Ovakav razvoj događaja, kako u vojnom, tako i političkom smislu, njima je ipak išao u prilog. Stanovništvo im je postalo sklonije, provode mobilizaciju; komunistička propaganda iskoristila je prigodu da ideološke neprijatelje optuže da su zajedno s njemačkim jedinicama planirali i počinili pokolj, sve kako bi stvorili uvjete za njihovu likvidaciju.

Partizanski napad iz zasjede na njemačku opskrbnu kolonu, u veljači 1944. na prostoru između Otoka i Gale,  u kojem je poginulo više vojnika, dok su vozila zapaljena, u vojničkom smislu partizanima nije donio ništa značajno, ali je taj događaj zasigurno bio jedan od povoda represiji i brutalnosti njemačke vojske prema civilnom stanovništvu u ožujku 1944.

Borci Dinarskog partizanskog odreda – pružili su slab otpor a potom pobjegli.

Dio zapovjedništva 10. dalmatinske  brigade.  Donijeli su odluku o uzmaku bez namjere da zaštite civilno stanovništvo. Nekoliko mjeseci poslije, pripadnici  ove  jedinice izvršili su likvidaciju više od 100 domobrana pobacavši ih žive u jamu iznad mjesta Grab.

Pobjednici su ispisivali novu, retuširanu povijest, a u njoj nije bilo mjesta poraženim snagama, ideološkim protivnicima i „narodnim neprijateljima“.

Markovića jama u naselju Podi (Grab), mjesto partizanske osvete i stradanja domobrana.

Žrtva komunističkog terora

Fra Metod Vezilić

Partizani su ga lažno optužili da je surađivao s Nijemcima za vrijeme akcije u ožujku 1944., odveli su ga iz župne kuće u Gali i nakon mučenja, strijeljali na Vrdovu 1944. godine.

   

 

Odgovornost  vojske  NDH                  

Političke i vojne strukture NDH nisu raspolagale saznanjima o stvarnim namjerama Nijemaca a vojska NDH nije aktivno borbeno djelovala u vojnoj operaciji pod Mosorom i Kamešnicom. No, može ih se optužiti za pasivnost; snage iz sastava 15. pješačke (domobranske) pukovnije i XXVII. ustaške bojne koje su bile razmještene na području sinjskog kraja, i raspolagale s najmanje tisuću naoružanih vojnika, dva su dana gledali kako gore hrvatska sela a ništa nisu poduzeli. Da se moglo učiniti više i zaustaviti samovolju Nijemaca pokazala je grupa domobrana koji su intervenirali u Otoku i tako spriječili još veće krvoproliće. Poslije pokolja vladalo je rasulo u vojsci NDH na području Sinja; mnogi pripadnici domobranstva, razočarani postupkom „partnerske“ njemačke vojske, prelaze u partizane.

Izvor: KOZLICA, Ivan, Markovića jama, Zagreb, 2014. General Franjo Šimić (s podignutom rukom) zapovijedao je borbenom skupinom „Šimić“ koja je u svom sastavu imala nekoliko domobransko-ustaških satnija na liniji Kamensko-Tijarica. On je za vrijeme akcije jednom zapovjedniku satnije rekao da se u Voštanima dimi, da su tamo Nijemci i da izvidi što se događa i onemogući njihovu samovolju. Može se zaključiti da ni on nije previše vjerovao Nijemcima kao ni prije Talijanima. Franjo Šimić rođen je 1900. kod Gospića a poginuo je pod nerazjašnjenim okolnostima u Mostaru 1944. Jedni su mišljenja da je poginuo u četničkoj zasjedi, po nekima su ga ubili partizani a postoji i teorija da su ga likvidirale ustaše zbog zalaganja za pregovore sa Saveznicima.

 

 

                                 

      

 

>> Zločin ispod Kamešnice 1944. godine (II. dio)

Autor Ante Brčić

 

 

 

 

 

                                                                                      

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.