Connect with us

Kultura i vjera

Žene, 10 činjenica o abortusu koje morate znati, a koje vam feministice nikad neće reći!

Objavljeno

- datum

 LJUDSKI ŽIVOT – NEPROCJENJIVO !     Nepobitna je znanstvena činjenica da svaki kirurški pobačaj zaustavlja jedno ljudsko srce koje je do tada kucalo.

Ustavni sud je donio je očito pod pritiskom potpuno krivu odluku suprotnu od mišljenja struke te odobrio abortus do 10 tjedna. No, naložio je Hrvatakom Saboru da promjene zakon koji je kod nas na snazi još iz Jugoslavije. U toj promjeni zakona spominje se da će se uvesti – obavezno savjetovanje i psihološka pomoć majkama prije tog odvratnog čina a zanimljivo je da hrvatske feministice (nelogično ali nismo sigurni smijemo li reći da su feministice žene da ne bi dobili kaznu za diskriminiranje) na dan žena viču kako je ta pomoć i savjetovanje majkama prije abortusa atak na pravo žene da ubije svoje dijete.

Nevjerojatno. Feministice koje se kao bore za prava žena sada žarko žele spriječiti da se žena informira o samom abortusu prije njegova izvršenja. Očito je da se  neke istine pokušavaju nasilno zataškati te da njihovo vrištanje o pravima žena nije nikakva briga za ženu, već očito sprječavanje svake pomoći ženi, kako se ne bi slučajno predomislila i rodila dijete. Ponašaju se kao da baš svaka žena taj čin izvršava radosna i s osmijehom na licu. Kao da baš svaka žena ide svojevoljno na taj čin i kao da nikada ni jedna žena nije PRISILJENA to učiniti iako to zapravo ne želi. Ne, nema nikakvog pritiska muškarca i obitelji u tim situacijama i žene zaista uvijek i bez iznimke radosno donosi odluku o svom tijelu! O čemu one pričaju? Žene, istina je jedna a to je da ženama nisu dostupne sve informacije o posljedicama abortusa ali ni o abortusu samom. Žene nisu obaviještene o ničemu, a primjerice pravi dokaz za to je apsolutno ignoriranje svih medija u Hrvatskoj izjave cijenjenog  profesora, predsjednika Hrvatske lige protiv raka, prof. dr. med. sc. Damira Eljuge, koji je nedavno na HRT-u upozorio da abortus u dobi između 20. i 25 godina može biti snažan okidač za izazivanje raka dojke kod žena (OVDJE POGLEDATI IZJAVU)! I to je samo jedna od kobnih posljedica o kojima feministice sablasno šute i skrivaju od majki. Duhovne, psihološke i tjelesne traume ne smiju se ni spomenuti jer sve je to atak na ‘pravo žene’. Užasna i sramotna je takva borba za žene u kojoj ženama skrivaju najosnovnije činjenice o ovom nehumanom činu ubijanja drugog živog bića pod srcem majke! Zbog toga vam donosimo 10 činjenica o abortusu koje vam nitko neće reći od straha da ne bi slučajno spasili koje djetešce i koju majku od ovog moralno zabranjenog čina čak i po Hipokratovoj zakletvi. 

>> PRVI DAN KORIZME – NOVO BDIJENJE Inicijative 40 dana za život

“Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.” (KKC, br. 2270)

1) DNK fetusa različit je od DNK majke!

Jeste li znali da fetus ima različit DNK od majke? Ovom činjenicom jasno je da se radi o drugom životu i drugom tijelu unutar majke. Upravo zbog toga tvrdnja da žena ima pravo odlučivati o svome tijelu je pogrešna.

2) Prenapučenost je mit!

Nedavna istraživanja pokazala su da bi čitavo svjetsko stanovništvo stalo u državu Texas. I sami smo svjedoci depopulacije, odumiranja čitavih sredina. Ipak, u medijima se vrlo često kao argument za abortus provlači pitanje prenapučenosti.

3) Ljudsko srce počinje kucati 21. dan od začeća!

Nepobitna je znanstvena činjenica da svaki kirurški pobačaj zaustavlja jedno ljudsko srce koje kuca.

4) Pobačaj na ženi ostavlja teške fizičke i psihičke posljedice!

Za tijelo žene namjerni abortus je neprirodan i ostavlja brojne posljedice. Od fizičkih posljedica možemo navesti: rak dojke, rak grlića maternice, jajnika i jetre, smrt, upalna bolest zdjelice, perforacije maternice, razderotine grlića maternice, komplikacije pri porodu i budućim trudnoćama, izvanmaternična trudnoća.

Kao psihičke posljedice: potrebe za psihološkim liječenjem, PTSP, seksualna disfunkcija, suicidalna razmišljanja, javljanje ovisnosti o cigaretama, alkoholu, drogama i negativne posljedice za zdravlje koje te ovisnosti sa sobom nose, poremećaji u prehrani, zlostavljanje djece, problemi u braku i obitelji.

5) Legalizacija ne smanjuje broj abortusa, već utječe na društvenu svijest da on nije štetan i neispravan!

To pokazuju i konkretni podaci iz SAD-a gdje je 1972. godine izvršeno najviše 210 000 abortusa (po najslobodnijim procjenama). Nekoliko godina kasnije, nakon legalizacije abortusa, broj je dosegnuo 1,5 milijuna godišnje. Jasno je da je legalizacija abortusa utjecala na svijest ljudi i potaknula na seksualno neodgovorno ponašanje. Zakon je taj koji poučava o štetnosti i neispravnosti nečega.

6) U mnogim zemljama abortus je političko sredstvo za ostvarenje ciljeva i spolne diskriminacije!

U Indiji i Kini vrše se testovi utvrđivanja spola djeteta. Ako se radi o djevojčici, vrši se abortus. U Kini je u ruralnim dijelovima omjer dječaka i djevojčica 4/1. Po procjenama Kineske akademije za društvene znanosti, u Kini će do 2020. godine biti oko 30 milijuna muškaraca sposobnih za ženidbu više nego žena, zato sada ukidaju ‘politiku jednog djeteta’.

7) Naglašavanjem izuzetaka nastoji se senzibilizirati javnost na odobravanje abortusa.

Istraživanja u SAD-u govore da od ukupnog broja izvršenih abortusa manje od 2% je onih koji imaju indikaciju poradi silovanja, incesta ili ženinog tjelesnog zdravlja. Ipak upravo takvi slučajevi često se spominju u argumentiranju pro-choice aktivista.

8) Iskustva i savjeti žena koje su prošle najtraumatičnije oblike začeća i abortusa!

Žene koje su bile žrtve silovanja ili incesta i koje su nakon začeća abortirale, njih 90% se izjasnilo da bi savjetovalo druge žrtve takvog nasilja da ne abortiraju. S druge strane, žene koje su rodile dijete začeto silovanjem ili incestom nisu zažalile zbog svoga izbora.

9) Komercijalizacija ljudskih embrionalnih i fetalnih tkiva za potrebe farmaceutske, kozmetičke i prehrambene industrije!

Kulture stanica uzgojenih od pobačenih fetusa česti su sastojak krema za lice. Poznat je i slučaj iz 2011. godine kada se otkrilo da tvrtka Pepsi surađuje s tvrtkom Senomyx koja razvija pojačivač okusa na bazi bubrežnih stanica ljudskog embrija. Manje je poznat i slučaj kada je 1981. godine na francuskoj carini zaustavljen kamion hladnjača s kontigentom zamrznutih ljudskih fetusa iz bivše Jugoslavije namijenjen za francuske kozmetičke tvrtke.

10) Ženi ultrazvuk omogućuje vidjeti da fetus nije nešto već netko!

Više od 80% trudnica odustane od abortusa nakon što na zaslonu ultrazvuka vide svoje nerođeno dijete.

„Bog je jedini Gospodar života od početka do svršetka: nitko i ni u kakvim okolnostima ne može sebi uzeti pravo izravno usmrtiti nevino ljudsko stvorenje.“ Ivan Pavao II.

Autor: Z. K./izvor: ovdje

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno