Poveži se

Magazin

Zastrašujuća morska tajna: Jadran je mjesto kemijskog oružja..

Objavljeno

- datum

Tri savezničke sile – SAD, Velika Britanija i SSSR, predvođene svojim predstavnicima – predsjednicima Trumanom, Churchillom i Staljinom, susrele su se u ljeto 1945. godine u njemačkom gradiću Potsdamu, južno od Berlina, da bi, kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu, raspravljali i dogovarali se o mnogim poslijeratnim temama, prije svega o sudbini Njemačke.

No tek je ove, 2017. godine, trebala biti skinuta oznaka tajnosti s još jedne teme: saveznici su se, naime, u Potsdamu dogovorili da goleme količine kemijskog oružja, i u Njemačkoj i u savezničkim zemljama proizvedene za – srećom, nerealizirani – kemijski rat, međusobno raspodijele i, s obzirom da im se to činilo najsigurnijim i najjeftinijim rješenjem, deponiraju u morima i oceanima širom svijeta.

S pretovarenih brodova u more je potom, sve do početka sedamdesetih godina, bacano kemijsko streljivo u obliku bomba i artiljerijskih granata ili otrovi uliveni u bačve ili druge posude, a potapani su ponekad i cijeli brodovi. O tome gdje je točno i koliko kemijskog oružja bačeno, ostavljani su nepotpuni ili netočni podaci.

Od mr. sc. Ivana Jukića, umirovljenog pukovnika Oružanih snaga RH, stručnjaka za kemijsko oružje i inspektora UN-a u Iraku, saznajemo da je potapanje brodova s oružjem u to doba, krajem Drugog svjetskog rata, smatrano najjednostavnijim načinom odlaganja kemijskog oružja s obzirom da se, kaže mr. Jukić, vađenje sadržaja i dekontaminacija smatraju veoma složenim i opasnim postupkom.

Opasnost od curenja

Uz obale Japana, u Indijskom oceanu, uz američke i kanadske obale, u Sjevernom Atlantiku, u Baltiku i Sjevernom moru našlo se tako potopljeno više od milijun tona neupotrijebljenog kemijskog oružja.

Jedno od europskih mora koje je također postalo groblje kemijskog oružja jest i Mediteran – među ostalim, vode ispred Azurne obale, a opasni teret deponiran je i u Jadranskom moru, s talijanske strane, pred obalama blizu gradova Bari i Molfetta.

Zastrašujuća tajna o tome što skrivaju morske dubine otkrivena je, međutim, i prije nego što je to bilo isplanirano, i to zahvaljujući angažmanu novinara, znanstvenika i povjesničara koji su, uz pomoć novih tehnologija, počeli tražiti odgovore na pitanja gdje je, zapravo, sve ono oružje puno bojnih i nervnih otrova proizvođeno nakon Prvog i do kraja Drugog svjetskog rata, i što je to što se, kad je Europa u pitanju, događa ribarima s dijelova Baltika i Jadrana koji u mrežama izvlače i čudna tvoriva, “otrovno grumenje”, ili im ulov prati strašan smrad od kojega im suze oči, crveni koža i gube svijest.

Problem je aktualizirala i gradnja, početkom ovog desetljeća, 1200 kilometara dugog plinovoda Nord Stream, koji od Viborga u Rusiji do Greifsvalda u Njemačkoj vodi upravo po dnu Baltičkog mora, zbog čega je rasla bojazan od nailaska na groblja kemijskog oružja i potencijalno vrlo štetnog utjecaja na osjetljivi ekosustav Baltičkog mora, a posljedično i na ljude.

O svemu tome govori se u vrlo zanimljivom dokumentarnom filmu “Kemijsko oružje pod morem” autora Boba Cohena, Nicolasa Koutsikasa i Erica Nadlera, rađenom u francusko-japansko-kineskoj koprodukciji i premijerno 2014. godine prikazanom u Parizu, na Međunarodnom festivalu okolišnog filma. Film originalnog naslova “Arme Chimique Sous la Mer” u dva dijela je u protekla dva tjedna prikazala Hrvatska televizija.

U filmu se, među ostalim, od talijanskih ribara doznaje da opasna tajna koju krije more pred gradovima Bari i Molfetta njima nije nepoznata; jedan od sugovornika osobnim iskustvom svjedoči o zdravstvenim problemima koje je znao imati nakon ribarenja, i on i njegovi kolege, te spominje posadu ribarice iz pedesetih godina kojoj su svi članovi nakon povratka s mora – umrli, pretpostavlja se upravo radi kontakta s toksinima.

S vremenom je, naime, oružje pod morem počelo korodirati, uz veliku vjerojatnost da njegov sadržaj, različiti otrovi, curi i djeluje na okoliš i živi svijet, ali što je točno pod morem, u kojim količinama i kako djeluje na podmorje – zapravo se nedovoljno zna.

U filmu spomenutog trojca govori se i o tek započetim istraživanjima na djelovanje otrova iz oružja deponiranog u Jadranskom moru na ugora te velikog bodečnjaka; na tijelu riba bili su vidljivi plikovi, a utvrđeno je i mutageno djelovanje, odnosno izmjene i oštećenja na razini DNK.

Na Baltiku, recimo, danska vlada ribarima nadoknađuje novac za ulov izvučen zajedno s ostacima kemijskog oružja. Na taj ih se način stimulira da nalaz prijave te da kontaminirana riba ne dospije na tržište. Imaju i tim za likvidaciju kemijskog oružja, kao i protokol za dekontaminaciju ribara, njihovih brodova, opreme i odjeće i svega ostalog što je bilo u kontaktu sa sumnjivim “ulovom”.

Smrtni slučajevi

U dokumentarcu se spominje da je otrov teži od vode pa ostaje na dnu, i da različite vrste kemikalija imaju različitu interakciju s okolišem. Nitko, međutim, ne zna točno u kakvom je stanju opasni podmorski arsenal, a bez obzira na to što su mape s točkama na kojima se kemijsko oružje nalazi sve kompletnije, vjeruje se da – naročito uz ruske obale – ima još puno neutvrđenih lokacija.

Dokumentacija o mjestima odlaganja opasnog oružja u more – često, ispostavlja se, i ne baš tako daleko ni duboko – nepotpuna je i netočna, a istraživači su, da bi se izradile što preciznije karte, spajali nepotpune podatke iz različitih izvora i iskapane iz dubina mnogih arhiva.

O kakvom se zapravo oružju i kakvim otrovima radi te kakvi su zdravstveni aspekti njihova djelovanja, razgovarali smo s dr. Slavkom Bokanom, specijalistom medicine rada i toksikologije, te bivšim ekspertom za nuklearno-kemijsko-biološku zaštitu u Oružanim snagama RH.

Prema poznatim saznanjima, iznosi dr. Bokan, klasično kemijsko oružje uključivalo je živčane ratne agense kao što su soman, sarin i tabun, kožne bojne otrove kao što su iperit, i to najviše sumporni iperit, i luizit, zatim plućne kemijske agense fozgen, difozgen i klor. Ostali kemijski ratni agensi, kao što su oni krvni (cijanidni spojevi) i iritansi, bili su zastupljeni u puno manjim količinama.

Danas to oružje, kaže naš sugovornik, postaje veliki i vrlo zahtjevan problem za javno-zdravstvenu struku. Što se tiče zdravstvenih implikacija i mogućih posljedica djelovanja kemijskih ratnih agensa ili, prema ranije korištenom terminu, bojnih otrova iz odbačenog kemijskog oružja pod morem, najviše mogu biti izloženi ribolovci i radnici koji rade razne poslove pod morem.

– Djelovanje iperita je ipak najopasnije, prema svim dosadašnjim saznanjima i brojim slučajevima otrovanja s izrazitim kožnim promjenama i oštećenjima, teškim oštećenjima dišnog i probavnog trakta, te značajnim simptomima oštećenja centralnog i perifernog živčanog sustava.

Dr. Bokan navodi da su, prema referencama u otvorenoj literaturi, talijanski zdravstveni eksperti objavili čak 230 slučajeva ozbiljnih otrovanja iperitom, uključujući i pet smrtnih slučajeva, i to najviše kod ribara u blizini Barija.

– Nedavno je objavljena i studija u kojoj je prikazana povećana biološka akumulacija arsena i arsenovih spojeva u ribara, a vjerojatni izvor je također jedan od najopasnijih kožnih ratnih agensa – luizit, koji je odbačen u more u velikim količinama.

Uz već poznati mehanizam toksičnog djelovanja iperita i luizita, poznato je, kaže dalje dr. Bokan, i njihovo kancerogeno, genotoksično i mutageno djelovanje, posebno sumpornog iperita.

Procjena rizika

– Potencijalna opasnost od oslobađanja kemijskih ratnih agensa iz kemijskog oružja pod morem jest što mogu uzrokovati negativne učinke na morski okoliš, posebno na živa bića – ribe i školjke, što onda preko hranidbenog lanca može ugroziti i ljude takozvanim kroničnim toksičnim djelovanjem sa svim mogućim posljedicama za zdravlje, zaključuje dr. Bokan.

A kakav bi se – u slučaju incidenta većih razmjera ili katastrofe izazvane djelovanjem kemijskog oružja koje leži na dnu mora pred obalama Barija i Mlofette, ili samo dugotrajnim djelovanjem stalno ispuštanih manjih količina otrova – utjecaj mogao očekivati na našu stranu obale, budući da je Bari ravno “preko puta” Dubrovnika, Pelješca, Mljeta, Lastovskog otočja…

Talijani su, kaže stručnjak za kemijsko oružje mr. Jukić, napravili mapu područja na kojima se nalaze topničke granate punjene iperitom, agensom koji se sporo razgrađuje, a ribari su upoznati s opasnošću i načinom zaštite.

Opasnost, pak, od prijenosa granata iz talijanskog podmorja u naš dio Jadrana “gotovo ne postoji, kao ni mogućnost da struje donesu sam bojni otrov koji bi zaprijetio našem dijelu Jadrana, a bitno je napomenuti i da ne postoje pisane informacije o bilo kakvom postojanju kemijskog oružja u našem dijelu mora”.

– Više je prepreka tome da eventualno curenje toksina – da bi curilo, mora doći do potpune dekapsulacije ili potpune razgradnje materijala u kojima su toksini pohranjeni – u moru pred talijanskom obalom kraj Barija djeluje na istočnu, odnosno hrvatsku stranu Jadrana, kaže prof. dr. sc. Jakov Dulčić, znanstveni savjetnik iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo, voditelj Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov.

Hidrografski, objašnjava prof. Dulčić, more na dubinama većim od 200 metara ostaje uglavnom stabilno i mirno čak i ako gornje slojeve uzburka vjetar orkanske snage.

– Strujanja nam, zatim, idu u korist: uz našu obalu struja je u svim slojevima uzlazna ka sjevernom Jadranu, odakle se zatim niz talijansku obalu spušta prema Jonskom moru – i sve što ima ponijeti, morska struja nosi upravo u tom smjeru.

Što se ribe tiče, dr. Dulčić kaže da nema velikih migracija prema našoj obali, osim eventualno plave pelagične ribe, kao i velikih organizama, kao što su morski psi ili kitovi. No, šanse da eventualno kontaminirana riba dođe do naše strane Jadrana, npr. iz područja Barija, odnosno Puglije i Apulije, minimalne su, zaključuje prof. Dulčić.

Stalni nadzor

Kako, na koncu, riješiti problem koji postoji na svjetskoj razini i otkucava do potencijalne katastrofe nepoznatih razmjera?

Mr. Jukić podsjeća da se kemijsko oružje danas uništava po procedurama koje je prihvatila i odobrila Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW) i pod stalnim je nadzorom koji provode njezini inspektori.

Za kemijsko oružje pod morem stručnjaci nude različita rješenja, od toga da ga se zalije betonom, iako se to drži vrlo skupim i dugotrajnim postupkom, preko njegova vađenja i dekontaminiranja kako bi se spriječila mogućnost neke buduće katastrofe, do toga da je kemijsko oružje najbolje i najmanje opasno – ne dirati, nego jednostavno ostaviti na dnu mora, a na lokacijama na kojima se nalazi zabraniti ribolov.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari

Komentari

Magazin

URNEBESNI VIDEO Jurkotić ekskluzivno razgovarao s Ivicom Todorićem!

Objavljeno

- datum

Televizijski zabavljač Davor Jurkotić, tvrdi njegov producentski tim, navodno je uspio ono što još uvijek nije uspjelo niti Državnom odvjetništvu. Jurkotić je, naime, tako tvrde njegovi producenti, razgovarao s Ivicom Todorićem, čelnikom Agrokora kojeg u Hrvatskoj čeka pritvor.

Navodnog Todorića je Jurkotić “digao na foru” u okviru svoje poznate emisije “U zdrav mozak”, u kojoj telefonom naziva znane i neznane te s njima zbija šale. Međutim, nije sigurno da je zaista riječ o Ivici Todoriću. Štoviše, vrlo je izgledno da se radi o dobrom imitatoru. Ipak, vrijedi čuti Jurkotićev i “Todorićev” razgovor.

– Dobar dan, ovdje mario Tokić iz Državnog odvjetništva, predstavio se Jurkotić Todoriću, na što je ovaj iznenađeno odgovorio: “Malo ste me zatekli. Ja sam mislio da se nećemo čuti, već da ćemo to odrađivati na drugi način. Međutim, recite?”

Jurkotić je nastavio u svom stilu pa najavio dolazak na susret u Londonu, skupa s Glavnim ržavnim odvjetnikom Dinkom Cvitanom.

– Ima načina da to odradimo. Ne bih zaista se sada nalazio. Ja imam plan za danas. Međutim, ne bih volio na ovakav način. Postoji li drugi način da se čujemo, pitao je Jurkotićev sugovornik.

Jurkotić je rekao da ga zanima povratak u Hrvatsku i Todorićev spor oko privođenja, a navodni Todorić je rekao da “taman piše jedan blog u kojem će reći sve što misli o tome”.

– Činjenica je da se mene tu progoni, da me se prikazuje kao nekakvog sotonu, a svi su znali što se događa, a danas govore da ja nisam… Razumijete…, rekao je navodni Todorić.

Na koncu je rekao da su svi koji su uhapšeni banda koja govori protiv njega, a do jučer je šutjela i gledala što se radi protiv njega.

– Pitajte Pirušku koliku je dobivala plaću, rekao je u jednom trenutku sugovornik Jurkotiću. Na koncu je pristao na sastanak, na Liverpool stationu i predložio da – prošetaju.

Na ovom mjestu moramo naglasiti da nije potvrđeno da je Jurkotić razgovarao s pravim Ivicom Todorićem; da je moguće da je Jurkotić angažirao dobrog imitatora.

Pogledajte razgovor Jurkotića s navodnim Todorićem, piše Novi list.

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Magazin

DJEČAK UMRO I OŽIVIO: Nitko nije mogao vjerovati da je bio u raju dok nije rekao ovu strašnu istinu

Objavljeno

- datum

Vjernici nas stalno uče o tome šta se događa kada umremo: suočavamo se lice u lice sa našim Tvorcem. Znanstvenici, međutim, imaju drugačije objašnjenje i medicinska zajednica je složna u ovome: u trenutku kada vaše srce prestane kucati, nastupa prva faza smrti, odnosno klinička smrt.

Ali, znanstvenici se slažu i u tome da ako u mozgu još uvijek ima dovoljno kisika, ne dolazi do oštećenja mozga i svi organi su i dalje živi iako ste vi klinički mrtvi. Druga faza smrti nastupa kada stanice u tijelu počnu propadati i organi se počinju polako gasiti. Kako je medicina napredovala, često liječnicii uspiju oživiti pacijente. Takvi pacijenti se s vremena na vreme prisjete svog vantjelesnog iskustva, a nekada nihova sijećanja budu toliko jasna da mogu ispričati šta su čuli i vidjeli dok su bili klinički mrtvi. Zbog toga znnost i dalje pokušava shvatiti šta se zaista događa kada umremo.

Colton Burpo je imao samo tri godine kada mu je puklo slijepo crijevo. Njegovi roditelji, Tod i Sonja Burpo, prvobitno su mislili da dječak ima gripu, pa su čekali nekoliko dana prije nego što su odjurili u bolnicu. Doktori su roditeljima rekli ono što nikako nisu očekivali – Coltonu je potrebna operacija. „Bilo je teško gledati nekada dijete puno energije, a sada u tako beživotnom stanju“, prisjeća se Sonja.

Coltona su hitno odveli na operaciju dok je on vrištao i dozivao tatu. Tod, koji je bio svećenik, ostao je sam u sobi kada su mu odveli dijete. Priznaje da je bio užasno ljut na boga. „Rekao sam – Gospode, posle svega što sam uradio za tebe, ti ćeš mi oduzeti dijete?“, sjeća se Tom. Nakon sat i pol vremena, doveli su Coltona koji je i dalje tražio tatu. Prvo što mu je rekao bilo je: „Tata, znaš li da sam zamalo umro?“. Tod kaže da su prošli mjeseci dok nije saslušao sve što mu njegov sin želi ispričati. Colton je tvrdio da je prva osoba koju je video u raju bila sam Isus, u bijeloj haljini sa ljubičastim pojasom. Takođe je rekao da je Isus imao tragove na sebi, a kada ga je otac upitao kakve tragove, on je odgovorio: “Crvene tragove.

Nekoliko meseci kasnije, Colton je rekao ocu da je pradjeda Pop bio baš fin i ispričao mu o svim stvarima koje su njegov tata i njegov pradjeda zajedno radili. Tod je upitao dečaka kako on to zna, budući da je Pop umro mnogo pre njegovog rođenja, a dečak je odgovorio: „Pa pradjeda Pop mi je ispričao“. Tod i dalje nije verovao u ono što čuje, pa je pokazao dečaku fotografiju tražeći da nađe na njoj pradedu Popa. Dečak ga je odmah prepoznao.

Sonja je imala slično iskustvo sa svojim sinom – pitao je o svojoj sestri. Sonja je imala pobačaj, o kojem se nikada nije pričalo. Colton je opisao kako djevojčica izgleda i čak preneo poruku koju je imala za svoju majku, a koja je glasila „Čekam te da dođeš u raj“. Colton kaže da mu je onda Isus rekao da se mora vratiti nazad. Dječak je priznao da nije želio da se vrati, ali Isus mu je rekao da on odgovara na molitvu njegovog oca. Tod priznaje: „Sjećam se te molitve. Nepristojne molitve, bez poštovanja, molitve u kojoj vrištim na Boga. I on je na tu molitvu odgovorio?!“ Colton tvrdi da je raj stvaran i da će im se dopasti tamo. Kaže da svi u raju imaju krila, da je pričao sa anđelima i da je video konje duginih boja.

2010. godine, Tod je objavio knjigu „Raj ipak postoji“. Knjiga je 59 tjedana bila na New York Times listi bestselera. U travnju 2014. godine, izašao je film u kome su glumili Greg Kinir i Margot Martindale. Ipak, mnogo ljudi, među kojima je i dosta kršćana, dovode u pitanje Coltonovu priču, jer kao prvo, dječak nije bio klinički mrtav. Njegov otac je svećenik, pa je moguće da je njegov opis raja povezan sa onim što je slušao dok je odrastao. Osim toga, Tod u knjizi koristi primjer svog sina da bi pokazao da je ljubav prema Isusu, jedini put spasenja. Kršćani čine oko 31% svetske populacije. U knjizi Tod priznaje da njegov sin nije zapravo umro, ali je uveren da je to iskustvo njegovog sina identično onima prikazanim u Bibliji. Tod i Colton u knjizi opisuju Isusa kao bijelca sa plavim očima, ali povijesno, Isus je bio mediteranski Židov, a ne Europljanin.

Doktor David Kyle Johnson, profesor filozofije na sveučilištu u Pensilvaniji, kaže da je mozak savitljiv i prilagodljiv i da na njega može uticati prava doza mašte. „Kao što se priča mijenja što se više priča, što se više prisjećamo nečega, to sjećanje je više sklono promjenama“, kaže doktor Johnson. Ipak, iskustvo bliske smrti je oblast koju znanost želi da i dalje proučavati. Pacijenti sa iskustvom bliske smrti sjećaju se da su vidjeli svoja tijela. Oni govore doktorima šta su vidjeli i čuli dok su lebdjeli iznad vlastitih tijela. Doktor Johnson još kaže da Coltonovu priču treba uzeti sa oprezom. Imao je samo tri godine kada je operiran, bio je pod anesteticima i svoje iskustvo je ispričao tek mjesecima kasnije. Doktor Johnson vjeruje da postoji prihvatljivije objašnjenje Coltonovog sjećanja. Colton je sanjao dok je bio pod anestezijom i zaboravio to (što nam se često događa sa snovima), ali se na kraju sjetio sna – sna koji je potpuno obrađen i izmenjen pod uticajem sugestivnih pitanja roditelja, reportera i novinara (europecookiessite).
 

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Magazin

POP ZVIJEZDA RAZOTKRIVA HOLLYWOODSKO SEKSUALNO ROPSTVO: “Nisam bila u ženskoj grupi, bila sam u lancu prostitucije“

Objavljeno

- datum

Hollywood gori. Nedavno istjerivanje filmskog mogula Harveya Weinsteina kao seksualnog predatora je pokrenulo lančanu reakciju koja je skinula poklopac sa mračnog svijeta kao što je Hollywood.

Najnovija zviždačica koja je razotkrila izopačeno podzemlje holivudskog lanca seksualnog zlostavljanja je umjetnica i bivša članica grupe Pussycat Dolls, Caya Jones.

 

Počevši od Angeline Joli i Gwyneth Paltrow ranije ovog tjedna, prava bujica zvijezda je istupila razotkrivši kako su bili silovane, zlostavljane, kako im se prijetilo ili su ih na neki drugi način zlostavljali glavni u Hollywoodu.

RoseMacGowen je na twitteru u četvrtak prozvala direktora Amazona Jeff Bezosa zbog ignoriranja njene prijave silovanja dok je radila za njegovu kompaniju.

“Preklinjala sam glavnog da učini pravu stvar. Bila sam ignorirana. Dogovor je pao. Amazon je osvojio prljavog Oscara.“

Čak je i James van der Bik, još jedna dečja zvezda koja je odrasla u industriji, istupio u četvrtak tvrdeći da je bio zlostavljan kada je bio “mnogo mlađi.“

A sada je Caya Jones ponovo izašla u javnost sa tvrdnjama o njenom napastovanju. Za one koji misle da ove zvijezde samo prate pad Weinsteina i da tek sada izlaze sa ovim tvrdnjama, razmislite ponovo.

Mnoge od ovih zvijezda su vikale o svom zlostavljanju ali su bili ignorirani, osramoćeni, izbačeni iz industrije, ili otjerani u smrt. Bilo je potrebno sruštiti mega zvezdu kao što je Weinstein da bi ljudi konačno čuli.

Kao što je Jones istakla, ona je govorila mnogo puta, ali nitko ju nije želio čuti.

“2004. godine sam rekla holywoodskim rukovoditeljima, 2005-2006. godine sam rekla novinarima. 2011. godine sam progovorila ponovo. Nadam se da će me čuti sada u medijima u 2017. godini!,“ napisala je Jones na twitteru.

“Rekla sam novinarima u Hollywoodu o mom zlostavljanu i oni nisu učinili ništa. Još uvijek se bavim Vegasom,“ istakla je Jones, izrazivši svoju tugu i šok nakon što je osobno doživjela tragičnu pucnjavu u Las Vegasu.

Iako su je ranije ignorirali, sada će je biti teško potisnuti, jer njene tvrdnje nisu ništa manje od bombe. U jednom twittu, Caya Jones je razotkrila strašnu prirodu popularne kulture.

“Moja istina. Nisam bila u ženskoj grupi. Bila sam u lancu prostitucije.“

Naravno, ljudi su je pitali koliko je ozbiljno njeno zlostavljanje bilo, na šta je Jones odgovorila, ističući da je napustila ugovor od 13 miliona dolara kako bi pobjegla od svojih zlostavljača.

Naizgled pričajući o nekome tko je ili u bandu Pussycat Dolls ili veoma blizak njemu, Jones je prozvala “majku“ koja je navodno još jednu članicu benda navela na samoubojstvo.

Iako nije spomenula nikakva imena, brzo pretraživanje u Google-u će otkriti da je nusproizvod Pussycat Dolls-a, G.R.L. primio novu članicu, Simone Battle. Ona je pronađena mrtva u svom domu u zapadnom Holywoodu 2014. godine – objesila se.

Objašnjavajući kako ostati u “timu“ ili biti dio grupe, Jones je objasnila da ste morali činiti sve što se od vas zahtijevalo, uključujući neželjen seks sa elitom.

Da bi vas zadržali u svojim redovima, oni će držati ova djela protiv vas, navući vas na drogu i mučiti vas iznova i iznova, kaže Jones.

Kada su je pitali zašto više ljudi to ne prijavljuje, Jones je istakla kako ova čudovišta mogu bukvalno da vas ubiju, ili bar da ubiju vašu karijeru.

Dobra vijest je da medijska pokrivenost oko jednog čudovišta dovodi do razotkrivanja drugih.

izvor: Intnl Business Times | webtribune | Croative.net

 

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.