Connect with us

Magazin

Zastrašujuća morska tajna: Jadran je mjesto kemijskog oružja..

Objavljeno

- datum

Tri savezničke sile – SAD, Velika Britanija i SSSR, predvođene svojim predstavnicima – predsjednicima Trumanom, Churchillom i Staljinom, susrele su se u ljeto 1945. godine u njemačkom gradiću Potsdamu, južno od Berlina, da bi, kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu, raspravljali i dogovarali se o mnogim poslijeratnim temama, prije svega o sudbini Njemačke.

No tek je ove, 2017. godine, trebala biti skinuta oznaka tajnosti s još jedne teme: saveznici su se, naime, u Potsdamu dogovorili da goleme količine kemijskog oružja, i u Njemačkoj i u savezničkim zemljama proizvedene za – srećom, nerealizirani – kemijski rat, međusobno raspodijele i, s obzirom da im se to činilo najsigurnijim i najjeftinijim rješenjem, deponiraju u morima i oceanima širom svijeta.

S pretovarenih brodova u more je potom, sve do početka sedamdesetih godina, bacano kemijsko streljivo u obliku bomba i artiljerijskih granata ili otrovi uliveni u bačve ili druge posude, a potapani su ponekad i cijeli brodovi. O tome gdje je točno i koliko kemijskog oružja bačeno, ostavljani su nepotpuni ili netočni podaci.

Od mr. sc. Ivana Jukića, umirovljenog pukovnika Oružanih snaga RH, stručnjaka za kemijsko oružje i inspektora UN-a u Iraku, saznajemo da je potapanje brodova s oružjem u to doba, krajem Drugog svjetskog rata, smatrano najjednostavnijim načinom odlaganja kemijskog oružja s obzirom da se, kaže mr. Jukić, vađenje sadržaja i dekontaminacija smatraju veoma složenim i opasnim postupkom.

Opasnost od curenja

Uz obale Japana, u Indijskom oceanu, uz američke i kanadske obale, u Sjevernom Atlantiku, u Baltiku i Sjevernom moru našlo se tako potopljeno više od milijun tona neupotrijebljenog kemijskog oružja.

Jedno od europskih mora koje je također postalo groblje kemijskog oružja jest i Mediteran – među ostalim, vode ispred Azurne obale, a opasni teret deponiran je i u Jadranskom moru, s talijanske strane, pred obalama blizu gradova Bari i Molfetta.

Zastrašujuća tajna o tome što skrivaju morske dubine otkrivena je, međutim, i prije nego što je to bilo isplanirano, i to zahvaljujući angažmanu novinara, znanstvenika i povjesničara koji su, uz pomoć novih tehnologija, počeli tražiti odgovore na pitanja gdje je, zapravo, sve ono oružje puno bojnih i nervnih otrova proizvođeno nakon Prvog i do kraja Drugog svjetskog rata, i što je to što se, kad je Europa u pitanju, događa ribarima s dijelova Baltika i Jadrana koji u mrežama izvlače i čudna tvoriva, “otrovno grumenje”, ili im ulov prati strašan smrad od kojega im suze oči, crveni koža i gube svijest.

Problem je aktualizirala i gradnja, početkom ovog desetljeća, 1200 kilometara dugog plinovoda Nord Stream, koji od Viborga u Rusiji do Greifsvalda u Njemačkoj vodi upravo po dnu Baltičkog mora, zbog čega je rasla bojazan od nailaska na groblja kemijskog oružja i potencijalno vrlo štetnog utjecaja na osjetljivi ekosustav Baltičkog mora, a posljedično i na ljude.

O svemu tome govori se u vrlo zanimljivom dokumentarnom filmu “Kemijsko oružje pod morem” autora Boba Cohena, Nicolasa Koutsikasa i Erica Nadlera, rađenom u francusko-japansko-kineskoj koprodukciji i premijerno 2014. godine prikazanom u Parizu, na Međunarodnom festivalu okolišnog filma. Film originalnog naslova “Arme Chimique Sous la Mer” u dva dijela je u protekla dva tjedna prikazala Hrvatska televizija.

U filmu se, među ostalim, od talijanskih ribara doznaje da opasna tajna koju krije more pred gradovima Bari i Molfetta njima nije nepoznata; jedan od sugovornika osobnim iskustvom svjedoči o zdravstvenim problemima koje je znao imati nakon ribarenja, i on i njegovi kolege, te spominje posadu ribarice iz pedesetih godina kojoj su svi članovi nakon povratka s mora – umrli, pretpostavlja se upravo radi kontakta s toksinima.

S vremenom je, naime, oružje pod morem počelo korodirati, uz veliku vjerojatnost da njegov sadržaj, različiti otrovi, curi i djeluje na okoliš i živi svijet, ali što je točno pod morem, u kojim količinama i kako djeluje na podmorje – zapravo se nedovoljno zna.

U filmu spomenutog trojca govori se i o tek započetim istraživanjima na djelovanje otrova iz oružja deponiranog u Jadranskom moru na ugora te velikog bodečnjaka; na tijelu riba bili su vidljivi plikovi, a utvrđeno je i mutageno djelovanje, odnosno izmjene i oštećenja na razini DNK.

Na Baltiku, recimo, danska vlada ribarima nadoknađuje novac za ulov izvučen zajedno s ostacima kemijskog oružja. Na taj ih se način stimulira da nalaz prijave te da kontaminirana riba ne dospije na tržište. Imaju i tim za likvidaciju kemijskog oružja, kao i protokol za dekontaminaciju ribara, njihovih brodova, opreme i odjeće i svega ostalog što je bilo u kontaktu sa sumnjivim “ulovom”.

Smrtni slučajevi

U dokumentarcu se spominje da je otrov teži od vode pa ostaje na dnu, i da različite vrste kemikalija imaju različitu interakciju s okolišem. Nitko, međutim, ne zna točno u kakvom je stanju opasni podmorski arsenal, a bez obzira na to što su mape s točkama na kojima se kemijsko oružje nalazi sve kompletnije, vjeruje se da – naročito uz ruske obale – ima još puno neutvrđenih lokacija.

Dokumentacija o mjestima odlaganja opasnog oružja u more – često, ispostavlja se, i ne baš tako daleko ni duboko – nepotpuna je i netočna, a istraživači su, da bi se izradile što preciznije karte, spajali nepotpune podatke iz različitih izvora i iskapane iz dubina mnogih arhiva.

O kakvom se zapravo oružju i kakvim otrovima radi te kakvi su zdravstveni aspekti njihova djelovanja, razgovarali smo s dr. Slavkom Bokanom, specijalistom medicine rada i toksikologije, te bivšim ekspertom za nuklearno-kemijsko-biološku zaštitu u Oružanim snagama RH.

Prema poznatim saznanjima, iznosi dr. Bokan, klasično kemijsko oružje uključivalo je živčane ratne agense kao što su soman, sarin i tabun, kožne bojne otrove kao što su iperit, i to najviše sumporni iperit, i luizit, zatim plućne kemijske agense fozgen, difozgen i klor. Ostali kemijski ratni agensi, kao što su oni krvni (cijanidni spojevi) i iritansi, bili su zastupljeni u puno manjim količinama.

Danas to oružje, kaže naš sugovornik, postaje veliki i vrlo zahtjevan problem za javno-zdravstvenu struku. Što se tiče zdravstvenih implikacija i mogućih posljedica djelovanja kemijskih ratnih agensa ili, prema ranije korištenom terminu, bojnih otrova iz odbačenog kemijskog oružja pod morem, najviše mogu biti izloženi ribolovci i radnici koji rade razne poslove pod morem.

– Djelovanje iperita je ipak najopasnije, prema svim dosadašnjim saznanjima i brojim slučajevima otrovanja s izrazitim kožnim promjenama i oštećenjima, teškim oštećenjima dišnog i probavnog trakta, te značajnim simptomima oštećenja centralnog i perifernog živčanog sustava.

Dr. Bokan navodi da su, prema referencama u otvorenoj literaturi, talijanski zdravstveni eksperti objavili čak 230 slučajeva ozbiljnih otrovanja iperitom, uključujući i pet smrtnih slučajeva, i to najviše kod ribara u blizini Barija.

– Nedavno je objavljena i studija u kojoj je prikazana povećana biološka akumulacija arsena i arsenovih spojeva u ribara, a vjerojatni izvor je također jedan od najopasnijih kožnih ratnih agensa – luizit, koji je odbačen u more u velikim količinama.

Uz već poznati mehanizam toksičnog djelovanja iperita i luizita, poznato je, kaže dalje dr. Bokan, i njihovo kancerogeno, genotoksično i mutageno djelovanje, posebno sumpornog iperita.

Procjena rizika

– Potencijalna opasnost od oslobađanja kemijskih ratnih agensa iz kemijskog oružja pod morem jest što mogu uzrokovati negativne učinke na morski okoliš, posebno na živa bića – ribe i školjke, što onda preko hranidbenog lanca može ugroziti i ljude takozvanim kroničnim toksičnim djelovanjem sa svim mogućim posljedicama za zdravlje, zaključuje dr. Bokan.

A kakav bi se – u slučaju incidenta većih razmjera ili katastrofe izazvane djelovanjem kemijskog oružja koje leži na dnu mora pred obalama Barija i Mlofette, ili samo dugotrajnim djelovanjem stalno ispuštanih manjih količina otrova – utjecaj mogao očekivati na našu stranu obale, budući da je Bari ravno “preko puta” Dubrovnika, Pelješca, Mljeta, Lastovskog otočja…

Talijani su, kaže stručnjak za kemijsko oružje mr. Jukić, napravili mapu područja na kojima se nalaze topničke granate punjene iperitom, agensom koji se sporo razgrađuje, a ribari su upoznati s opasnošću i načinom zaštite.

Opasnost, pak, od prijenosa granata iz talijanskog podmorja u naš dio Jadrana “gotovo ne postoji, kao ni mogućnost da struje donesu sam bojni otrov koji bi zaprijetio našem dijelu Jadrana, a bitno je napomenuti i da ne postoje pisane informacije o bilo kakvom postojanju kemijskog oružja u našem dijelu mora”.

– Više je prepreka tome da eventualno curenje toksina – da bi curilo, mora doći do potpune dekapsulacije ili potpune razgradnje materijala u kojima su toksini pohranjeni – u moru pred talijanskom obalom kraj Barija djeluje na istočnu, odnosno hrvatsku stranu Jadrana, kaže prof. dr. sc. Jakov Dulčić, znanstveni savjetnik iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo, voditelj Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov.

Hidrografski, objašnjava prof. Dulčić, more na dubinama većim od 200 metara ostaje uglavnom stabilno i mirno čak i ako gornje slojeve uzburka vjetar orkanske snage.

– Strujanja nam, zatim, idu u korist: uz našu obalu struja je u svim slojevima uzlazna ka sjevernom Jadranu, odakle se zatim niz talijansku obalu spušta prema Jonskom moru – i sve što ima ponijeti, morska struja nosi upravo u tom smjeru.

Što se ribe tiče, dr. Dulčić kaže da nema velikih migracija prema našoj obali, osim eventualno plave pelagične ribe, kao i velikih organizama, kao što su morski psi ili kitovi. No, šanse da eventualno kontaminirana riba dođe do naše strane Jadrana, npr. iz područja Barija, odnosno Puglije i Apulije, minimalne su, zaključuje prof. Dulčić.

Stalni nadzor

Kako, na koncu, riješiti problem koji postoji na svjetskoj razini i otkucava do potencijalne katastrofe nepoznatih razmjera?

Mr. Jukić podsjeća da se kemijsko oružje danas uništava po procedurama koje je prihvatila i odobrila Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW) i pod stalnim je nadzorom koji provode njezini inspektori.

Za kemijsko oružje pod morem stručnjaci nude različita rješenja, od toga da ga se zalije betonom, iako se to drži vrlo skupim i dugotrajnim postupkom, preko njegova vađenja i dekontaminiranja kako bi se spriječila mogućnost neke buduće katastrofe, do toga da je kemijsko oružje najbolje i najmanje opasno – ne dirati, nego jednostavno ostaviti na dnu mora, a na lokacijama na kojima se nalazi zabraniti ribolov.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari

Oglasi
Komentari

Magazin

BBC svijetu predstavio dalmatinsku fjaku

Objavljeno

- datum

NA NASLOVNICI BBC-ja danas je osvanuo tekst o dalmatinskoj fjaki – “sublimnom stanju uma koje karakterizira težnja ni za čime.”

Autorica teksta Kristin Vuković, Amerikanka s korijenima iz Karlovca, nakon nekoliko posjeta Dalmaciji upoznala se s konceptom fjake, no priznaje da joj je trebalo neko vrijeme da ga shvati.

Prvi s fjakom se susrela još 2004. godine kad je u Dubrovniku, puno prije Igre prijestolja, učila hrvatski jezik. Čekala je prijatelja koji je kasnio, a konobar joj je rekao kako ga je valjda “uhvatila fjaka” – prenosi index.hr.

Nakon toga zainteresirala se za koncept, a lokalci su joj objasnili da je fjaka nešto što se ne može naučiti, već je čovjek mora iskusiti sam.

Napominje u tekstu autorica i kako fjaka, kao i brojne druge riječi, dolazi iz talijanskog jezika, od fiacca (umor), no dodaje kako je riječ o potpuno drugačijem značenju s obzirom na to kako “fjaka nije lijenost već uzvišeno stanje uma.”

O tome je pisao i hrvatski pjesnik Jakša Fiamengo koji je fjaku objasnio kao specifično stanje uma i tijela u kojem osoba izgubi smisao za vrijeme; “kad si nigdje i svugdje, kad lebdiš između svega i ničega”.

Tijekom godina i brojnih posjeta Hrvatskoj, autorica kaže kako je naučila cijeniti sporiji način života u Dalmaciji. U Dubrovniku se naposljetku i vjenčala odnosno “predala fjaki pod čarolijom snažnog dalmatinskog sunca”.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

Ponašanje muškaraca i žena je biološki definirano

Objavljeno

- datum

U forsiranju iluzorne jednakosti i promicanju rodne neutralnosti, u određenim društvenim krugovima, posebno na Zapadu, postalo je popularno odgajati djecu na „rodno neutralan“ način; poticanje da se igraju sa rodno neutralnim igračkama, oblačeći ih u rodno neutralnu odjeću, pa čak u nekim slučajevima, neotkrivanje djetetovog spola pri rođenju.

No, znanstvena realnost jest ta da je uzaludno promatrati i tretirati djecu kao prazne kalupe bez predodređenih i urođenih karakteristika.

Mnoštvo istraživanja pokazalo je da su dječje preferencije urođene, a ne uvjetovane okolinom ili odgojem.

Većina djevojčica gravitira prema društveno zanimljivim igračkama, poput lutaka, koje pomažu u razvoju društvenih i govornih sposobnosti. Većina dječaka gravitira prema igračkama koje su mehanički zanimljive, poput automobila, koje doprinose razvoju snalaženja u prostoru.

Nedavna studija pokazala je da se te preferencije pojavljuju već sa devet mjeseci starosti, prije nego djeca uopće počinju biti svijesna rodnih razlika, što se događa sa oko 18 mjeseci.

Vrijedno je spomenuti istraživanje koje se bavilo djevojčicama koje su u majčinoj utrobi bili izložene visokim razinama testosterona, u slučajevima kongenitalne hiperplazije. Te djevojčice, za razliku od ostalih vršnjakinja, pokazuju veći interes za igračke tipične za dječake, čak i kad ih roditelji nagovaraju da se igraju s igračkama za djevojčice. To dovoljno govori o važnosti hormona u razvoju rodnih preferencija i razlika u ponašanju među spolovima.

Neurološka istraživanja ukazala su na razlike u mozgu među spolovima. Meta-analiza 126 istraživanja otkrilo je da muškraci imaju volumno veći mozak od žena. Muškarci imaju bolju povezanost moždanih stanica između prednjeg i stražnjeg dijela mogza, dok žene imaju bolju povezanost između dviju moždanih polutki.

Znanstvenici su analizom utvrdili da je u prosječno 73 posto slučajeva moguće točno odrediti jeli mozak muški ili ženski. (Tribun.hr)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

Pokušati ponovno znači maknuti se sebi s puta!

Objavljeno

- datum

Do promjene života ne dijele nas uvijek neka fascinantna i drugačija saznanja, gigantski napori, promjene naših najtvrđih navika, do promjene života ponekad nas dijeli samo jedan udah i odluka da ćemo pokušati ponovo.

Pokušati ponovno, lako je to reći ali nije lako ostvariti. Pokušati ponovno znači zaboraviti na poraze koje smo prošli i dati sebi šansu da se drugačije misli, drugačije osjeća, i da se drugačiji čini – piše M. Žuvela na Savjetniku uspjeha.

Pokušati ponovno ne znači očekivati nastavak puta bez prepreka i poteškoća, to znači dublje i ozbiljnije računati na njih. Jer to što se trenutno suočavate s teškoćama u životu ne mora biti nikakav znak da radite pogrešne stvari već to može biti znak da radite prave stvari. Pokušati ponovno znači prestati se žaliti za stvari koje možete svladati i bez da oko njih stvorite neku nepotrebnu dramu koja vam ništa dobra ne može donijeti.

Pokušati ponovno znači maknuti se sebi s puta. Ponekad smo sami sebi najveće zapreke da idemo naprijed, da rastemo, da širimo granice svoga svijeta, a onda kada prepoznamo lice najveće zapreke znamo što trebamo učiniti, promijeniti stav i krenuti dalje. Pokušati ponovno znači prihvatiti lekcije koje ne bismo htjeli, jer život nas ne uči uvijek s knjigama i predavanjima, već povredama, ranama i ožiljcima koje dobivamo.

Prekratak je život da bismo ga odlučili provesti u predajama i odustajanjima, prekratak da ga gledamo kao neku tragediju, a možemo se dobro nasmijati sebi i svim problemima koje imamo, možemo ga iskoristiti da pokušamo ponovno u onome što je pošlo u krivo, a ostalo nije na nama. U konačnici život ne prestaje kada dođe trenutak našeg posljednjeg izdaha, život prestaje kada pomislimo da nemamo više snage da pokušamo ponovno.

Mario Žuvela

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno