Connect with us

Zlatko Pinter

ZAŠTO NAS NAŠI ISTOČNI SUSJEDI TOLIKO MRZE

Objavljeno

- datum

Mnogi u Hrvatskoj, ne mogu se nikako načuditi tolikom naboju netrpeljivosti, pa i mržnje prema nama Hrvatima, koja dolazi sa strane naših istočnih susjeda – Srba (i to ne samo iz političkih, intelektualnih i crkvenih krugova, nego i putem medija, društvenih mreža i na brojne druge načine – što svjedoči o tomu kako je u pitanju jedan daleko dublji i složeniji problem socio-psihološke ili socio-patološke naravi s kojim se srpsko društvo nije u stanju nositi).

Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan, jer za to postoji više razloga. Prije svega, mi smo smetnja ostvarivanju njihovog „nacionalnog cilja“, odnosno, onoga čemu stoljećima teže: uspostavi „Velike Srbije“ koja bi trebala biti supstitut za „Dušanovo carstvo“ o kojemu nikad nisu prestali maštati.

Srbija u posljednjih stotinu i pedeset godina opsesivno nastoji proširiti svoj državni teritorij na zapad (što je naročito izraženo od razdoblja stvaranja Prve Jugoslavije) i tu se hrvatski narod pokazao glavnom smetnjom i „remetilačkim faktorom“.

No, osim ove činjenice, postoje i brojni drugi razlozi, jer kod njih je evidentna visoka doza netrpeljivosti prema svima iz zapadnog civilizacijskog kruga, posebice katolicima – među kojima mi Hrvati opet zauzimamo „počasno“ prvo mjesto, izvan konkurencije.

Pokušajmo, dakle, dokučiti otkuda od strane velikog broja Srba, a prije svega Srpske pravoslavne crkve, intelektualaca i političara tako silna i neobuzdana mržnja prema katolicima, napose nama Hrvatima (ili „mrskim Latinima“ – kako oni to najčešće kažu) i gdje je izvor tih frustracija.

Prije svega trebamo znati da u njihovoj povijesti i kolektivnom sjećanju postoje neke traumatične točke koje ove frustracije izazivaju već stoljećima (u dugom vremenskom trajanju) i kojih bih se oni (kad bi mogli) vrlo rado riješili, zaboravili ih i izbrisali. O tim događajima, međutim, toliko je tragova, činjenica i zapisa (pa i u njihovim – srpskim izvorima) da ih jednostavno nije moguće ni previdjeti niti ignorirati.

Pa da neke od njih kratko spomenemo.

U prvoj polovici X stoljeća (923-950. godine), u vrijeme kad je Raška bila izložena stalnim napadajima Bugara, događale su se zanimljive stvari, o čemu svjedoči jedan relevantan srpski izvor koji među ostalim kaže:

„Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.

(…) Bugarska je vojska udarila na obezglavljenu Srbiju, pohvatala sve što je mogla i odvela u Bugarsku. Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj je zavladala grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, na padne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru. To su bili strašni časovi, čija se uspomena morala duboko urezati u Časlavovu dušu. Nu, i sam je onda bio rob, i nije mogao ništa učiniti.

(…) Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharijeva. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, a Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.

(…) Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju. Dinaste pojedinih oblasti iščezle su bile ili se pokorile, a Časlav je, bez borbe i bez protivljenja, zavladao skoro svim srpskim zemljama.“

(Vidi: Stanoje Stanojević, Svi srpski vladari, Beograd, 1927., str. 6-7.; Napomena: Originalni tekst je na ćirilici. Ovdje  je izvršen samo prijepis na latinicu, bez ikakvih ispravaka; Vidi: https://www.scribd.com/document/65331076/Stanoje-Stanojevic-Svi-srpski-vladari-pdf)

Danas je, naravno teško naći Srbina (čak i među demokratima) koji će priznati kako su Hrvati u vrijeme kralja Tomislava spašavali srpski narod od istrebljenja, štitili ga i primali u svoju zemlju, omogućivši mu tako opstanak u najtežim razdobljima njegove povijesti, čak što više, uzvraćali tada moćnim Bugara i potukli ih do nogu („satrli“ – kako kaže autor citirane knjige), ali tako je na temelju povijesnih izvora pisao Stanoje Stanojević, jedan od najvećih intelektualaca i najznačajnijih ljudi što su Srbi u cijeloj svojoj dosadašnjoj povijesti imali (utemeljitelj Kraljevske akademije – preteča Srpske akademije nauka i umetnosti, autor mnogih udžbenika, sveučilišni profesor, povjesničar, aktivni sudionik balkanskih i Prvoga svjetskog rata, političar i diplomat).

Hrvatsko Kraljevstvo u vrijeme kralja Tomislava i njegovih velikih pobjeda protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.
(Izvor za fotografiju: https://hr.wikipedia.org/wiki/Kralj_Tomislav)

Stefan Nemanja, rodonačelnik njihove prve i najslavnije vladarske dinastije za koju im je vezana cijela srednjovijekovna povijest, otac Rastka (Svetog Save) i prvi srpski svetac, kršten je kao katolik u Ribnici (blizu Podgorice) u Zahumlju (područje današnje Crne Gore). I to priznaju srpski izvori, navodeći kako „u to vrijeme u Zeti nije bilo pravoslavnih crkava niti svećenstva“, čime nehotice priznaju da ta pokrajina (Zahumlje ili Zeta) – koju su kasnije svojatali – ni u razdobljima najveće srpske ekspanzije nije bila u sastavu Raške.

Ovu činjenicu Srbi ne mogu negirati i o tomu i danas pišu srbijanski mediji pokušavajući pronaći razno-razna opravdanja ne bi li sve skupa nekako relativizirali. (http://www.telegraf.rs/vesti/1336304-da-li-znate-da-je-stefan-nemanja-bio-katolik-evo-i-zasto-foto; stranica posjećena 4.10.2017.)

Isto tako, Srbi nerado priznaju (jer nemaju kud) još jednu nepobitnu činjenicu: da im je prvi vladar u povijesti okrunjen vijencem katoličkog pape (što je tada bilo ravno međunarodnom priznanju države).

Naime, tvorac njihove crkve, „prvi prosvetitelj“ i „najveći među svecima“ (duhovni guru na čijem je liku i djelu niknuo posve novi srpski militantni religijsko-teološko-filozofsko-ideološki pravac nazvan „svetosavljem“), Rastko Nemanjić (kasnije proglašen „Svetim Savom“, od katoličkog pape Honorija III izmolio je lovorov vijenac kojim je okrunjen njegov brata Stefan „Prvovenčani“ (1221. godine na Saboru u Žiči) čime je Raška po prvi put u povijesti stekla status kraljevine. Legat rimskog pape donio je krunu, budući da su Nemanjići prije toga već obećali vjernost Rimskoj crkvi i papi, ali u Rimu nisu znali da je već prije toga isti taj Rastko izmolio „autokefalnost“ raške crkve od Bizanta u Niceji (oko 1217. godine).

Do tada je raška crkva bila podložna Ohridskoj arhiepiskopiji. Rastku je bio potreban naslov arhiepiskopa, jer bez toga Raška nije mogla postati kraljevinom, odnosno, samostalnom državom. Tako je on (koji je kasnije postao „Sveti Sava“) od Bizanta izmolio svoj naslov (na temelju kojega je uspostavio autokefalnost raške crkve), a od pape Honorija III krunu čime je Raška dobila međunarodni legitimitet kao samostalna država. I to je, kako je vidljivo, izvan svake sumnje, postigao na prevarantski način, obmanjujući i papu i nicejskog patrijarha. Pri tomu, Rastko je nicejskog patrijarha priznao za vaseljenskog patrijarha – što znači da je raška crkva u temeljnim pitanjima vjere bila podložna Nicejskom vjerskom vladaru i tamošnjem Vaseljenskom saboru – čega se, kako pokazuje povijest, Rašani (kasnije nazvani Srbi) nisu držali. Ne samo da su slagali i izigrali rimskog crkvenog poglavara, nego su izbjegavali ispuniti i ono što su obećali Niceji.

Toliko hvaljeni srpski kralj Milutin (koji je uvršten i među svece – mada se radilo o osobi koja takvo što nikako ne zaslužuje), bio je pripravan prikloniti se Rimu i papi ne bi li tako lakše ostvario svoje aspiracije na štetu Bizanta, no, to mu nije uspjelo.

I jedan drugi – možda najslavniji od svih vladara u srpskoj povijesti, car Stefan Dušan „Silni“, osjetivši da će Srbija i njegova vlast biti ugroženi od Turaka, molio je Rimskog prvosvećenika da mu dodijeli čin „krstaškog kapetana“, a on je za uzvrat bio pripravan priznati vjerski autoritet pape i Srbiju uključiti u krug katoličkih zemalja. Ovaj srpski toliko hvaljeni i opjevani vladar, u kojega se Srbi i danas zaklinju, jedan je od rijetkih znamenitih Nemanjića koji nije počašćen titulom „svetitelja“ – ne zbog zlodjela što ih je napravio u svojoj obitelji i osvajanjem tuđih zemalja (jer to je u ovoj dinastiji bilo uobičajeno i normalno), nego vjerojatno iz razloga klečanja pred papom, što je za srpski kler i nacionaliste teška trauma koja se ne oprašta.

Ovo su samo neki primjeri koji dokazuju kako povijest nije crno-bijela i da se ona ne rijetko bitno razlikuje od one uspostavljene na temelju mitskih obrazaca i romantičarskih maštarija.

Na drugoj strani, Srbi (kojima je jako stalo do toga da se prikazuju „najstarijim narodom u Europi“) sreću se s dokazima kako su Hrvati imali svoga okrunjenog vladara čitavih 442 godine prije njih.

Rimski papa Ivan VIII, 7. lipnja 879. godine, poslao je hrvatskome knezu Branimiru pismo u kojemu kaže:

„Ljubljenom sinu Branimiru.

Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.

I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: ‘Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji’; a on sam veli u evanđelju: ‘Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.’ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: ‘Proslavit ću one koji mene slave.’

I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.

Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.“

(Vidi: https://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_pape_Ivana_VIII._knezu_Branimiru; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.10.2017.)

I pored najbolje volje i golemog truda što sam ga uložio, nigdje nisam mogao pronaći primjera da su bilo kad u povijesti Srbi branili Hrvate, primali ih kao izbjeglice, a pogotovu da su ikad Hrvati napadali Srbe, kao niti o tomu da su hrvatski vladari primali krune i tražili priznanje države od Bizanta.

No, povijest je prošlost. Iz nje se može i mora učiti, ali ona nikako ne smije služiti kao obrazac za uspostavu odnosa među narodima danas.

Naši istočni susjedi Srbi, mentalno su (uz časne izuzetke) ostali u srednjem vijeku i zato su u stalnom nesporazumu s okruženjem, svijetom u kojemu žive, ali i sami sa sobom.

To odgovara njihovim crkvenim i političkim elitama, jer najlakše je manipulirati s narodom zatvorenim u tamu prošlosti. U taj autistični svijet ne dopiru glasovi iz vanjskog svijeta. Što je više zarobljenika duha koji opijeni mitskim legendama i romantičarskim snovima i zaneseni „veličinom“ i „izabranošću“ vlastite nacije teže ostvarivanju nametnutih „nacionalnih ciljeva“, utoliko je arhitektima velikosrpskog projekta lakše nametnuti narodu svoje bolesne ideje. U tom začaranom krugu Srbija se vrti već više od stoljeća i pol i pitanje je kad će tomu doći kraj.

Posljednjih desetljeća, naši istočni susjedi ustrajavaju na mitovima iz novije povijesti, posebice Drugoga svjetskog rata, kako bi dokazali da su Hrvati nad njima izvršili „genocid“ i dakako, zanemarujući u cijelosti nespornu činjenicu da su od 1918. do 1941. godine, nemilice tlačili sve narode s kojima su živjeli u zajedničkoj državi, pa i Hrvate – ubijali ih, pljačkali, zatvarali, batinali, progonili i otimali im imovinu. Bio je to masovni teror kakav se mogao odvijati samo u zemlji u kojoj su na vlasti bili divljaci, a ne civilizirani ljudi. Tim nepriznavanjem svojih grijeha, vlastite hegemonije i diktature što ju je provodio srpski kraljevski režim, oni žele otkloniti svaku odgovornost za ono što je uslijedilo (odnosno, događalo se u razdoblju 1941-45. godine) i sve to pokriti lažima i krivotvorinama, prije svega kroz manipulacije brojem žrtava (uvećavajući svoje i umanjujući ili negirajući tuđe), a potom i sustavnim revidiranjem cjelokupne prošlosti koju nastoje uskladiti sa svojim fikcijama i potrebama.

Očito nisu svjesni da time neće izliječiti vlastite komplekse i frustracije.

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

NEOPRAVDANE BLOKADE KORISNIKA FACEBOOKA: PETICIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA

Objavljeno

- datum

Duboko zadiranje u medijske slobode, slobodu govora, pravo na informaciju, ali i vjersko izjašnjavanje

Hrvatska je suočena s novom vrstom organiziranog napada na temeljna ljudska prava.

Zahvaljujući poznatim i nepoznatim skupinama dobro plaćenih besposličara ovih dana bili smo izloženi i još uvijek jesmo neviđenom pritisku, ograničavanju i brisanju određenih sadržaja objavljivanih na stranicama internetskih portala, a ništa bolje nisu prošli  niti korisnici Facebook računa što privatni profili, grupe ili stranice.

Nije nam poznato kako se ikada u ijednoj zemlji dogodilo nešto slično, da se masovno i sustavno brišu sve objave i fotografije jednog čovjeka kojemu je veliki broj korisnika računa Facebooka iskazao posljednje poštovanje i sućut obitelji zbog njegove smrti. Objave poput „Počivao u miru Božjem generale… Hvala ti za tvoju žrtvu časni hrvatski ratniče! Neka ti Gospodin podari mir.  Obitelji iskrena sućut…. “ Ovakove objave „bjesomučno“ se uklanjaju s Facebooka kao neprikladan sadržaj, a korisnicima blokira pristup Facebook računu. Također nije slučajno kako nisu uklonjene objave u kojima se izruguje ili vrijeđa pokojnog generala Slobodana Praljka.

Zbog mnogobrojnosti i sustavnosti iza kojih očigledno stoji režim, izražavamo duboku zabrinutost i pokrećemo peticiju, o svemu ovome upoznat ćemo hrvatsku javnost te zatražiti reakcije nadležnih institucija, Predsjednika Vlade RH, Hrvatskog Sabora i Predsjednice Republike Hrvatske. Također peticija koja je upućena vlasniku i direktoru društvene internetske mreže Marku Zuckerbergu bit će proslijeđena nadležnim tijelima u Ujedinjenim narodima, Europskoj uniji te Međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava.

 Držimo kako je ovo vrlo ozbiljan nacionalno-sigurnosni problem, jer ako netko posjeduje ili neovlašteno koristi programe kako bi zlorabio kao u ovom slučaju za sprečavanje i kontroliranje informacija ili objava koje se tiču pokojnog generala Slobodana Praljka, institucije kojima je zadaća nacionalna sigurnost moraju reagirati, jednako kao i sve organizacije kojima je zaštita ljudskih prava primarna zadaća. Ovo je duboko zadiranje u medijske slobode, slobodu govora, pravo na informaciju, ali i vjersko izjašnjavanje budući se najveći broj izbrisanih objava odnosi na molitvu za posljednji oproštaj.  

Pozivamo sve ljude dobre volje da nas podrže svojim potpisom kako bi zaustavili ovaj atak na osnovna demokratska načela, spriječili organizirani poduhvat gušenja temeljnih ljudskih prava i sloboda koja su nam u proteklih nekoliko dana bila i još uvijek jesu uskraćena od koordinatora koji je zadužen za Facebook u Hrvatskoj.

ZAŠTITIMO LJUDSKA PRAVA I SLOBODE!

Podržite nas Vašim potpisom: OVDJE

Europsko vijeće za slobodu govora i zaštitu ljudskih prava

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

GENERAL PRALJAK JE DOKAZAO ISTINU I TO JE PROBLEM ZA TRIBUNAL

Objavljeno

- datum

Od sudskog procesa koji se pred Tribunalom u Den Haagu još uvijek vodi protiv šestorice hrvatskih generala i dužnosnika Herceg Bosne (Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Berislava Pušića, Valentina Ćorića i Brune Stojića), kako kažu analitičari, do sada nije bilo složenijeg, niti je ikad podignuta opsežnija optužnica.

O razlozima zbog kojih je to tako moglo bi se naširoko govoriti, međutim, možda bi najproduktivnije bilo ipak kratko razmotriti neke od temeljnih postavki na kojima počiva ta optužnica i usporediti ih s činjenicama i argumentima. Tek u takvoj konstelaciji – pri čemu se uporišne teze optužnice uspoređuju s faktima – dobiva se potpuna slika njezine utemeljenosti ili neutemeljenosti.

1.      Ključna teza u optužnici Tribunala jeste ona o „udruženom zločinačkom pothvatu“ na čijem su čelu stajali predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, a pripadali su mu i general Janko Bobetko, Mate Boban i spomenuta šestorica optuženih koji su već 13 godina u pritvoru haaškog Tribunala a da im još uvijek nije izrečena pravomoćna presuda;

2.      Kao temelj „udruženog zločinačkog pothvata“, naznačeni su „agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“ i „stvaranje HZ/HR Herceg Bosne“;

3.      Iz ove dvije teze posljedično se izvlači zaključak kako je cilj političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske i Herceg Bosne bio etnički očistiti dijelove Bosne i Hercegovine od muslimanskog življa i priključiti ih Republici Hrvatskoj, čime bi se stvorila tzv. Velika Hrvatska.

Krenimo od kraja.

Gdje je, kad i od koga razrađen plan za stvaranje bilo kakve „Velike Hrvatske“, koji dokumenti takvo što sadrže i kad i kako se on provodio?

Gdje je to od strane Hrvata u Bosni i Hercegovini vršeno bilo kakvo etničko čišćenje muslimana, odnosno, postoji li barem jedan jedini dokaz da je bilo kada i bilo gdje tijekom rata (1992-1995.) od strane HVO ili HV opkoljena i napadnuta ijedna muslimanska enklava?

Tko je koga napadao u srednjoj Bosni (!?); crveno – područja pod srpskom kontrolom; zeleno – područja pod muslimanskom kontrolom; plavo – hrvatske enklave

Kad se dobiju objektivni i istiniti odgovori na ova dva pitanja, tvrdnje o „agresiji Republike Hrvatske na B i H“ i o „zločinačkoj naravi HZ/HR Herceg Bosne“ padaju u vodu, a samim time se urušava i konstrukcija „zločinačkog pothvata“ čija je namjena više nego očita: proglasiti Republiku Hrvatsku i hrvatski narod u B i H jedinim agresorima u zlonamjernom i nakaradno definiranom „međunarodnom sukobu“.

Srbi kao stvarni agresori na B i H koji su uz pomoć Srbije i „JNA“ okupirali preko 70% ove države i muslimani koji su u težnji teritorijalne kompenzacije onoga što su izgubili u sukobu sa Srbima krenuli u osvajanje hrvatskih domicilnih prostora u srednjoj Bosni ekskulpirani su, a agresorima proglašeni Hrvati koji su se jedini kontinuirano i principijelno zalagali za cjelovitu B i H, jedini je branili od početka do kraja rata i jedini prihvatili sve međunarodne mirovne planove za razrješenje krize u B i H!?

I na kraju, nije li suludo tvrditi da su Hrvati koji su se praktično u tom hrvatsko-muslimanskom oružanom sukobu na najvećem dijelu fronte nalazili u okruženju Armije B i H koja je bila od 5 do 7, a na nekim područjima i 10 puta jača i brojnija od HVO-a, bili agresori!?

Zar ovo nije suludo!? Koji bi se narod i koja vojska odlučili na takav samoubilački čin?

Američki vojni ekspert Charles R. Schrader u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski rat u srednjoj Bosni – Vojna povijest 1992.-1994. dokazuje stvarnu genezu, uzroke i tijek oružanog sukoba između dojučerašnjih saveznika Hrvata i muslimana. On tvrdi da ne postoji niti jedan jedini razložan argument i ni jedna činjenica kojima bi se moglo dokazati da su rat započeli Hrvati i da su oni napali muslimane na njihovim područjima. I taj zaključak izvodi kao posljedicu dugogodišnjih studioznih proučavanja svih činjenica i okolnosti (istraživanja na terenu, iskazi preživjelih, dokumenti itd.).

Dodaju li se tomu nepobitne činjenice o nespornoj i značajnoj materijalnoj pomoći koju je Republika Hrvatska pružala Bosni i Hercegovini bitno doprinoseći njezinoj obrani (od naoružavanja i obučavanja muslimana do opskrbe oružjem, streljivom, naftom, opremom, hranom, sanitetskim materijalom i drugim potrepštinama), besplatno o svome trošku i bez ikakve naknade primajući u hotele na Jadranu muslimanske izbjeglice (kojih je u jednom razdoblju bilo i preko 300.000), liječeći oko 10.000 ranjenika Armije B i H i preko 30.000 bolesnika u hrvatskim bolnicama itd., itd – sve to također besplatno, doista je tragikomično govoriti o bilo kakvoj namjeri okupacije B i H i etničkom čišćenju muslimana od strane Hrvata i Republike Hrvatske.

Hrvate proglašavati „agresorima“ a zatvarati oči pred evidentnim zločinima etničkog čišćenja što su ih u srednjoj Bosni počinili Armija B i H i njezini mudžahedini koji su vršili nezapamćena okrutna zlodjela nad zarobljenici i civilima, zvjerstva kakva nisu viđena u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine (ritualna odsjecanja glava, mučenja i sakaćenja, klanja)!? Tisuće autentičnih fotografija i video kaseta svjedoče o ovim zločincima iz islamskih zemalja kojima je isključivi cilj bio radikalna islamizacija B i H i njezino pretvaranje u terorističku bazu iz koje bi se napadala Europa.

(Vidi: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010927/temedana.htm; http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Otkriven-identitet-mudzahedina-koji-je-pozirao-sa-odsjecenom-srpskom-glavom/103343: http://www.golshan.com/nemayeshgaah/jenayat/s078.html  http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/)   

Umjesto suđenja ovim patološkim zločincima koji su doista vršili etničko čišćenje u B i H i od kojih i danas strahuje zapadni svijet, ovi se slučajevi zataškavaju, a Republiku Hrvatsku optužuje što je „puštala mudžahedine preko svoga teritorija“. Pri tomu se zanemaruje činjenica da su svi do jednoga imali iskaznice međunarodnih humanitarnih organizacija i da bi u slučaju sprječavanja njihovog prelaska preko teritorija Republike Hrvatske tadašnje vodstvo hrvatske države bilo optuženo za onemogućavanje humanitarne pomoći Bosni i Hercegovini. Istinu o ulozi mudžahedina u ratu u Bosni i Hercegovini (1992-1995.) u svojoj knjizi Garibi (Zenica, 2006.) zapisao je i poznati novinar i politički analitičar muslimanskog podrijetla Esad Hećimović. On tvrdi da su mudžahedini došli „oteti“ bosansko-hercegovačkim muslimanima zemlju i od nje stvoriti ono što ona nikad nije bila – islamsku državu u kojoj će vladati šerijatski zakoni. (Dijelovi knjige dostupni na: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf)

Pored svega toga, Republika Hrvatska se oduvijek principijelno i iskreno zalagala za opstojnost cjelovite B i H (od referenduma o samostalnosti do priznanja ove države i njezine obrane u kojoj su ginuli i ranjavani vojnici HVO-a i HV-a kako bi se vratili prostori koje je Armija B i H izgubila od srpskog agresora), pa su i sve spekulacije i lažne tvrdnje o „podjeli B i H“ koju su planirali i provodili državni vrh Republike Hrvatske ili dužnosnici Herceg Bosne zlonamjerne objede koje nemaju nikakvoga uporišta u realnim događanjima.

Naprotiv, postoje nedvojbeni dokazi, da je upravo Alija Izetbegović od jeseni 1992. godine nadalje imao sasvim konkretne dogovore s Miloševićem i Karadžićem o zamjeni istočne Hercegovine i Sandžaka (o čemu piše bivši komandant AR B i H Sefer Halilović u svojoj poznatoj knjizi Lukava strategija, str. 18-19.; dijelovi knjige dostupni na: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Sefer_Halilovic_Lukava_strategija.pdf)  i to nije bio jedini takav plan. Između njega i Halilovića je (prema tvrdnjama samog Halilovića koji u spomenutoj knjizi na više mjesta daje sasvim konkretne navode o Alijinom nastojanju da cijepanjem B i H dođe do etničke muslimanske države) je to bio glavni kamen spoticanja – Alija je pod uplivom vlastite pro-islamske struje i islamističkih međunarodnih krugova bio spreman na podjelu B i H u kojoj bi muslimanski narod dobio kakvu-takvu državu, dok su Sefer i njegova struja do kraja i konzekventno ostali uz jedinstvenu, unitarnu državu u kojoj će se stvoriti preduvjeti za njezinu islamizaciju uz dominaciju bošnjačko-muslimanskog naroda kao „temeljnog“ i „suverenog“. Da je Alija Izetbegović „ispod žita“ vodio politiku islamizacije i podjele B i H, svjedoči i jedan od najistaknutijih muslimanskih intelektualaca i njegovih najbližih suradnika Muhamed Filipović koji posljednjih 15-ak godina javno i otvoreno iznosi te činjenice i spominje konkretne ljude i događaje. Tu je argumentaciju nemoguće pobiti, pogotovu stavi li se sve to u kontekst tvrdnji Sefera Halilovića i mnogih drugih (Vidi:

https://www.youtube.com/watch?v=TJ2KvCaGJTQ9

On također tvrdi kako je Alija u dogovoru s Owenom i Stoltenbergom potpisao čak i sporazum o podjeli B i H na tri države u čemu je imao potporu Fikreta Abdića, pa i Nijaza Durakovića i mnogih drugih. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=8hhGv9wxS6Y). Isto tako, javna je tajna da je Alija Izetbegović u barem dva navrata „nudio“ predsjedniku Republike Hrvatske dr Franji Tuđmanu pripojenje zapadne Hercegovine i još nekih područja Hrvatskoj, što je ovaj odbijao. Kroz cijelo vrijeme rata, Alija Izetbegović, njegova obitelj i SDA dobivali su enormne svote novca, zlata i raznih dragocjenosti kao „donacije za odbranu B i H“, što su ustvari bile investicije Turske, Irana, Saudijske Arabije i drugih muslimanskih zemalja od kojih je svaka imala svoje ciljeve u ovom dijelu Europe. I danas se među samim muslimanima u B i H još uvijek vode oštre polemike (i to u vrhu SDA i među tamošnjim intelektualcima) o tim „donacijama“ od kojih je jedan dobar dio prisvojila obitelj Izetbegović. Stoga je i njihova osobna motivacija za udovoljavanjem radikalnim islamističkim pokretima i režimima stvar koja se nikako ne smije zanemariti. Što se Alije tiče, on je sustavno radio na ostvarenju svoga sna o islamiziranoj B i H, točno onako kako je to krajem 70-ih godina zapisao u svojoj Islamskoj deklaraciji. Pročita li se ovaj spis i sve to što tamo stoji stavi u kontekst s ponašanjem Alije Izetbegovića i njegovih suradnika, nema mjesta nikakvim nedoumicama. Taj koncept islamizacije i pretvaranja B i H u kalifat, otvoreno je iznesen na Prvom bošnjačkom sabor u Sarajevu održanom 27-28. rujna 1993. godine 

Takvu koncepciju oštro je kritizirao i najugledniji muslimanski intelektualac i bošnjački nacionalist kojega je Alija Izetbegović svim silama nastojao privući na svoju stranu, Muhamed Filipović.

Zna li se sve to, pa uzimajući u obzir i bjelodanu činjenicu da je B i H podijeljena od strane međunarodne zajednice (na „republiku srpsku“ i Federaciju), je li normalno da se jedinim krivcem za podjelu ove države i dalje smatra dr Tuđman? I to bez ijedne činjenice i ikakvoga suvislog dokaza! Nepostojeći „dogovor između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu“ o navodnoj „podjeli B i H“, nakon čega je Hrvatska brutalno napadnuta i razarana, a njezini građani ubijani u krvavoj agresiji kroz slijedeće četiri godine!? Je li to dokaz!? Da je bilo ikakvog dogovora između njih dvojice bi li uopće došlo do tako krvavoga rata? Da je Tuđman postigao bilo kakav dogovor s Miloševićem, zar bi ga pokušali ubiti ispaljujući rakete na njegovu rezidenciju usred Zagreba (7. listopada 1991. godine)? Treba biti lud pa povjerovati u takve nebuloze. Drugi „krunski dokaz“ je famozna salveta Paddy-a Ashdown-a, izmišljotina koju ni jedan čovjek pri zdravoj pameti ne može uzeti kao bilo kakvu relevantnu činjenicu. To je trač za žuti tisak, a ne tema za ozbiljnu raspravu.

I još jedna važna činjenica: Da nije bilo hrvatskoga naroda u B i H i Republike Hrvatske, ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine, što je neizravno potvrdio i nasljednik Alije Izetbegovića na poziciji stožerne bošnjačko-muslimanske stranke SDA Sulejman Tihić u svojoj izjavi u Zagrebu 23. travnja 2010. godine. (vecernji.hr)

Pa zar je moguće da itko razuman zanemari sve ove argumente i tek tako pređe preko njih? Da se prihvate kao činjenice perfidne laži i konstrukcije, a ignorira istina?

Nitko nikad nije pobio ni jedan navod iz svih onih silnih izlaganja kojima je general Praljak dokazivao istinu. I razlog tomu je sasvim razumljiv i logičan: Svaka od tih tvrdnji ima svoje uporište u autentičnim izvorima i dokazima, u realnim događajima i stvarnosti u kojoj se odvijao rat u B i H. Danas – što je također svojevrstan apsurd – o dvoličnoj politici Alije Izetbegovića i muslimanskog vodstva više govore njegovi najbliži suradnici (poput Sefera Halilovića, Muhameda Filipovića i drugih), nego mediji i političari u Hrvatskoj.

U pozadini haaške optužnice protiv „šestorke“ Herceg Bosne i negativne protuhrvatske kampanje čiji smo svjedoci već više od jednog desetljeća, stoje očite namjere da se prošlost redizajnira i izvrši inverzija povijesti, na jedan drzak i zlonamjeran način: beskrupuloznim izvrtanjem činjenica i lažnim prikazivanjem događaja i procesa.

Jedino se Hrvatima u Bosni i Hercegovini osporava pravo na obranu, dok se u isto vrijeme šutke prelazi preko toga da su već prije početka rata u B i H (1990/91.) i prije nego su Hrvati utemeljili Herceg Bosnu, Srbi i muslimani stvorili slične organizacijske oblike za zaštitu svojih naroda.

U vrlo gledanoj emisiji lokalne zagrebačke OTV (link emisije u prilogu) 2 u 9 , dana 12. ožujka 2001. godine, gost je bio general Slobodan Praljak. Služeći se brojnim video prilozima i dokumentima, on je detaljno objasnio stanje prije i u vrijeme rata u B i H – kako procese i događaje vezano za velikosrpsku agresiju, tako i one koji se tiču ponašanja Alije Izetbegovića i muslimana, te  hrvatsko-muslimanskog sukoba, pa i detalje koji pojašnjavaju logiku, opravdanost, zakonsku utemeljenost i legalitet formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne (kasnije Hrvatske Republike Herceg Bosne).

Dakle, u toj emisiji (među ostalim) general Praljak citira jedan od dokumenata:

U odgovoru Zorana Buntića (sada odvjetnik u Hercegovini) koji je bio ministar pravosuđa HZ HB Cirilu Ribičiču o legalnosti projekta HB (dokument se nalazi u Den Haagu):

‘Pod vodstvom SDS-a, srpski narod je 9. i 10. listopada 1991. godine osnovao ‘Skupštinu srpskog naroda’, a 21. prosinca iste godine formirao ‘Republiku Srpsku’. Muslimani su 10. lipnja 1991. godine na sastanku vodećih bošnjačkih javnih radnika kojih je bilo oko 400 iz cijele Jugoslavije i pod vodstvom SDA osnovali ‘Vijeće nacionalne odbrane muslimanskog naroda’ s muslimanskom ‘Patriotskom ligom’ kao vojnim krilom. Muslimanska ‘Patriotska liga’ bila je sastavljena isključivo od muslimana i činila je okosnicu buduće vojske čiji je cilj bio braniti muslimane. Hrvati su tek 18. studenoga 1991. godine utemeljili svoju HZ HB.’

I potom citira odredbu Ustava B i H koja govori o pravu na obranu:

„Po članku 256 Ustava B i H propisuje se: „Općine uređuju i organiziraju narodnu obranu i rukovođenje Teritorijalnom obranom i Civilnom zaštitom i drugim pripremama za obranu zemlje, a u slučaju rata na svom području organiziraju rukovođenje oružanim snagama i oblicima općenarodne obrane. Nepovredivo je i neotuđivo pravo svakog građanina B i H da brani slobodu, nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost B i H. Predsjedništvo Skupštine općine rukovodi narodnom obranom na području svoje općine.“ (Vidi: https://kamenjar.com/ovaj-video-bi-trebao-pogledati-svaki-hrvat-kojem-je-stalo-istine/)

U situaciji kad je praktično došlo do raspada države (SR B i H) u kojoj ne funkcionira ni središnja vlast niti bilo koja institucija, kada Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva te virtualne države (koja u biti ne postoji) nakon napada agresora na selo Ravno (općina Trebinje, B i H) 1. listopada 1991. godine PROGLAŠAVA NEUTRALNOST B i H i govori: „TO NIJE NAŠ RAT“ i kada Srbi i muslimani već imaju formirane organizacijske oblike obrane, uskratiti Hrvatima to pravo, ravno je zločinu.

HZ/HR HB (što je sadržano u svim relevantnim dokumentima), bila je osnovana isključivo s ciljem obrane i zaštite hrvatskoga naroda u vrijeme kad je bio izvrgnut uništenju i na svim dokumentima koji su kasnije izlazili u memorandumu stoji: „Republika Bosna i Hercegovina“ i tek potom ispod: „Hrvatska zajednica Herceg Bosna“. U temeljnim dokumentima HZ HB (kasnije HR HB) stoji kako će hrvatski narod poštivati demokratski izabranu vlast u B i H, dok postoji neovisnost B i H u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. Ona je bila privremenog karaktera, uspostavljena iz nužnosti i ugašena kad je postignut dogovor o odnosima unutar B i H. Uostalom, HR HB je ušla u sastav Federacije B i H kao politička i administrativna jedinica hrvatskoga naroda, a HVO kao vojna komponenta Vojske federacije. Kako je to moguće, ako je HR HB „nelegitimna, zločinačka organizacija“? Kakav je u tom slučaju legitimitet Federacije?

Jedini „crimen“ Hrvata je što su se branili i obranili. Na njima druge krivnje nema.

Kao što je „krivnja“ generala Praljka to što je na haaškom Tribunalu dokazao istinu o sebi, svojim suoptuženicima i ratu u Bosni i Hercegovini na tako sjajan, briljantan način kako ne bi bio u stanju ni najbolji odvjetnik ili pravni ekspert. (Vidi: završna riječ generala Praljka:

I. dio: 

II. dio:

Ni jednu konstataciju, tvrdnju ili zaključak nije iznio a da ih nije potkrijepio dokumentima i dokazima. I ni jedno pitanje nije ostavio bez odgovora.

Zbog toga Praljak ispašta. U nemilosti je haaških birokrata koji su mu uskratili pravo na obranu, kažnjavaju ga zbog objelodanjivanja knjiga i dokumenata koji im ne idu u prilog na internetu, dok u isto vrijeme Sud ne reagira na opravdane primjedbe i zahtjeve vezano za status optuženika pri čemu se krše njegova elementarna ljudska prava: pravo na obranu i pravičnost suđenja.

Knjige generala Slobodana Praljka i svi oni dokumenti i materijali što ih on prezentira na svojoj stranici (http://www.slobodanpraljak.com), kao i najnovija knjiga Jadranka Prlića Prilozi za povijest HR HB (promovirana u kolovozu 2017. godine) u kojoj se na 2.100 stranica argumentirano obrazlaže i dokazuje sve ono što je vezano za Herceg Bosnu i obranu hrvatskoga naroda u nametnutom ratu (1992-1995.), ostaju kao trajni podsjetnici na istinu. Za buduće naraštaje i povijest.

I to ne može izbrisati nitko. Naše je jedino oružje istina i nje se moramo držati. Ona je jedini siguran putokaz i oslonac.

Naši domoljubi, heroji, mučenici i uznici iz Herceg Bosne koji nepravedno optuženi čame u haaškom kazamatu već više od 11 godina, obranili su svoju čast i dokazali tu istinu. Ne zato da bi spasavali sebe, jer oni su svoju žrtvu već podnijeli kroz sve ove godine, nego da skinu ljagu sa svoga naroda i njegove borbe za opstojnost, za slobodu na koju ima pravo svaki narod pod suncem nebeskim, pa i hrvatski.

Povijest će, nažalost, zabilježiti i to da ih je, na sramotu svih nas, matična domovina Hrvatska zaboravila i ostavila na milost i nemilost haaškim birokratama.

Ali uz njih je narod. Svi mi u kojima kuca hrvatsko srce na njihovoj smo strani.

Ako ima pravde, uskoro će biti s nama.

Molimo za njih i čekamo ih s vjerom u Boga Svemogućega.  

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

SRAMOTAN ODNOS HRVATSKE PREMA ŠESTORKI HERCEG BOSNE

Objavljeno

- datum

(izvor FOTOILUSTRACIJE: ovdje)

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte:

TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

 

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.