Connect with us

Zlatko Pinter

ZAŠTO NAS NAŠI ISTOČNI SUSJEDI TOLIKO MRZE

Objavljeno

- datum

Mnogi u Hrvatskoj, ne mogu se nikako načuditi tolikom naboju netrpeljivosti, pa i mržnje prema nama Hrvatima, koja dolazi sa strane naših istočnih susjeda – Srba (i to ne samo iz političkih, intelektualnih i crkvenih krugova, nego i putem medija, društvenih mreža i na brojne druge načine – što svjedoči o tomu kako je u pitanju jedan daleko dublji i složeniji problem socio-psihološke ili socio-patološke naravi s kojim se srpsko društvo nije u stanju nositi).

Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan, jer za to postoji više razloga. Prije svega, mi smo smetnja ostvarivanju njihovog „nacionalnog cilja“, odnosno, onoga čemu stoljećima teže: uspostavi „Velike Srbije“ koja bi trebala biti supstitut za „Dušanovo carstvo“ o kojemu nikad nisu prestali maštati.

Srbija u posljednjih stotinu i pedeset godina opsesivno nastoji proširiti svoj državni teritorij na zapad (što je naročito izraženo od razdoblja stvaranja Prve Jugoslavije) i tu se hrvatski narod pokazao glavnom smetnjom i „remetilačkim faktorom“.

No, osim ove činjenice, postoje i brojni drugi razlozi, jer kod njih je evidentna visoka doza netrpeljivosti prema svima iz zapadnog civilizacijskog kruga, posebice katolicima – među kojima mi Hrvati opet zauzimamo „počasno“ prvo mjesto, izvan konkurencije.

Pokušajmo, dakle, dokučiti otkuda od strane velikog broja Srba, a prije svega Srpske pravoslavne crkve, intelektualaca i političara tako silna i neobuzdana mržnja prema katolicima, napose nama Hrvatima (ili „mrskim Latinima“ – kako oni to najčešće kažu) i gdje je izvor tih frustracija.

Prije svega trebamo znati da u njihovoj povijesti i kolektivnom sjećanju postoje neke traumatične točke koje ove frustracije izazivaju već stoljećima (u dugom vremenskom trajanju) i kojih bih se oni (kad bi mogli) vrlo rado riješili, zaboravili ih i izbrisali. O tim događajima, međutim, toliko je tragova, činjenica i zapisa (pa i u njihovim – srpskim izvorima) da ih jednostavno nije moguće ni previdjeti niti ignorirati.

Pa da neke od njih kratko spomenemo.

U prvoj polovici X stoljeća (923-950. godine), u vrijeme kad je Raška bila izložena stalnim napadajima Bugara, događale su se zanimljive stvari, o čemu svjedoči jedan relevantan srpski izvor koji među ostalim kaže:

„Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.

(…) Bugarska je vojska udarila na obezglavljenu Srbiju, pohvatala sve što je mogla i odvela u Bugarsku. Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj je zavladala grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, na padne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru. To su bili strašni časovi, čija se uspomena morala duboko urezati u Časlavovu dušu. Nu, i sam je onda bio rob, i nije mogao ništa učiniti.

(…) Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharijeva. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, a Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.

(…) Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju. Dinaste pojedinih oblasti iščezle su bile ili se pokorile, a Časlav je, bez borbe i bez protivljenja, zavladao skoro svim srpskim zemljama.“

(Vidi: Stanoje Stanojević, Svi srpski vladari, Beograd, 1927., str. 6-7.; Napomena: Originalni tekst je na ćirilici. Ovdje  je izvršen samo prijepis na latinicu, bez ikakvih ispravaka; Vidi: https://www.scribd.com/document/65331076/Stanoje-Stanojevic-Svi-srpski-vladari-pdf)

Danas je, naravno teško naći Srbina (čak i među demokratima) koji će priznati kako su Hrvati u vrijeme kralja Tomislava spašavali srpski narod od istrebljenja, štitili ga i primali u svoju zemlju, omogućivši mu tako opstanak u najtežim razdobljima njegove povijesti, čak što više, uzvraćali tada moćnim Bugara i potukli ih do nogu („satrli“ – kako kaže autor citirane knjige), ali tako je na temelju povijesnih izvora pisao Stanoje Stanojević, jedan od najvećih intelektualaca i najznačajnijih ljudi što su Srbi u cijeloj svojoj dosadašnjoj povijesti imali (utemeljitelj Kraljevske akademije – preteča Srpske akademije nauka i umetnosti, autor mnogih udžbenika, sveučilišni profesor, povjesničar, aktivni sudionik balkanskih i Prvoga svjetskog rata, političar i diplomat).

Hrvatsko Kraljevstvo u vrijeme kralja Tomislava i njegovih velikih pobjeda protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.
(Izvor za fotografiju: https://hr.wikipedia.org/wiki/Kralj_Tomislav)

Stefan Nemanja, rodonačelnik njihove prve i najslavnije vladarske dinastije za koju im je vezana cijela srednjovijekovna povijest, otac Rastka (Svetog Save) i prvi srpski svetac, kršten je kao katolik u Ribnici (blizu Podgorice) u Zahumlju (područje današnje Crne Gore). I to priznaju srpski izvori, navodeći kako „u to vrijeme u Zeti nije bilo pravoslavnih crkava niti svećenstva“, čime nehotice priznaju da ta pokrajina (Zahumlje ili Zeta) – koju su kasnije svojatali – ni u razdobljima najveće srpske ekspanzije nije bila u sastavu Raške.

Ovu činjenicu Srbi ne mogu negirati i o tomu i danas pišu srbijanski mediji pokušavajući pronaći razno-razna opravdanja ne bi li sve skupa nekako relativizirali. (http://www.telegraf.rs/vesti/1336304-da-li-znate-da-je-stefan-nemanja-bio-katolik-evo-i-zasto-foto; stranica posjećena 4.10.2017.)

Isto tako, Srbi nerado priznaju (jer nemaju kud) još jednu nepobitnu činjenicu: da im je prvi vladar u povijesti okrunjen vijencem katoličkog pape (što je tada bilo ravno međunarodnom priznanju države).

Naime, tvorac njihove crkve, „prvi prosvetitelj“ i „najveći među svecima“ (duhovni guru na čijem je liku i djelu niknuo posve novi srpski militantni religijsko-teološko-filozofsko-ideološki pravac nazvan „svetosavljem“), Rastko Nemanjić (kasnije proglašen „Svetim Savom“, od katoličkog pape Honorija III izmolio je lovorov vijenac kojim je okrunjen njegov brata Stefan „Prvovenčani“ (1221. godine na Saboru u Žiči) čime je Raška po prvi put u povijesti stekla status kraljevine. Legat rimskog pape donio je krunu, budući da su Nemanjići prije toga već obećali vjernost Rimskoj crkvi i papi, ali u Rimu nisu znali da je već prije toga isti taj Rastko izmolio „autokefalnost“ raške crkve od Bizanta u Niceji (oko 1217. godine).

Do tada je raška crkva bila podložna Ohridskoj arhiepiskopiji. Rastku je bio potreban naslov arhiepiskopa, jer bez toga Raška nije mogla postati kraljevinom, odnosno, samostalnom državom. Tako je on (koji je kasnije postao „Sveti Sava“) od Bizanta izmolio svoj naslov (na temelju kojega je uspostavio autokefalnost raške crkve), a od pape Honorija III krunu čime je Raška dobila međunarodni legitimitet kao samostalna država. I to je, kako je vidljivo, izvan svake sumnje, postigao na prevarantski način, obmanjujući i papu i nicejskog patrijarha. Pri tomu, Rastko je nicejskog patrijarha priznao za vaseljenskog patrijarha – što znači da je raška crkva u temeljnim pitanjima vjere bila podložna Nicejskom vjerskom vladaru i tamošnjem Vaseljenskom saboru – čega se, kako pokazuje povijest, Rašani (kasnije nazvani Srbi) nisu držali. Ne samo da su slagali i izigrali rimskog crkvenog poglavara, nego su izbjegavali ispuniti i ono što su obećali Niceji.

Toliko hvaljeni srpski kralj Milutin (koji je uvršten i među svece – mada se radilo o osobi koja takvo što nikako ne zaslužuje), bio je pripravan prikloniti se Rimu i papi ne bi li tako lakše ostvario svoje aspiracije na štetu Bizanta, no, to mu nije uspjelo.

I jedan drugi – možda najslavniji od svih vladara u srpskoj povijesti, car Stefan Dušan „Silni“, osjetivši da će Srbija i njegova vlast biti ugroženi od Turaka, molio je Rimskog prvosvećenika da mu dodijeli čin „krstaškog kapetana“, a on je za uzvrat bio pripravan priznati vjerski autoritet pape i Srbiju uključiti u krug katoličkih zemalja. Ovaj srpski toliko hvaljeni i opjevani vladar, u kojega se Srbi i danas zaklinju, jedan je od rijetkih znamenitih Nemanjića koji nije počašćen titulom „svetitelja“ – ne zbog zlodjela što ih je napravio u svojoj obitelji i osvajanjem tuđih zemalja (jer to je u ovoj dinastiji bilo uobičajeno i normalno), nego vjerojatno iz razloga klečanja pred papom, što je za srpski kler i nacionaliste teška trauma koja se ne oprašta.

Ovo su samo neki primjeri koji dokazuju kako povijest nije crno-bijela i da se ona ne rijetko bitno razlikuje od one uspostavljene na temelju mitskih obrazaca i romantičarskih maštarija.

Na drugoj strani, Srbi (kojima je jako stalo do toga da se prikazuju „najstarijim narodom u Europi“) sreću se s dokazima kako su Hrvati imali svoga okrunjenog vladara čitavih 442 godine prije njih.

Rimski papa Ivan VIII, 7. lipnja 879. godine, poslao je hrvatskome knezu Branimiru pismo u kojemu kaže:

„Ljubljenom sinu Branimiru.

Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.

I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: ‘Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji’; a on sam veli u evanđelju: ‘Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.’ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: ‘Proslavit ću one koji mene slave.’

I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.

Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.“

(Vidi: https://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_pape_Ivana_VIII._knezu_Branimiru; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.10.2017.)

I pored najbolje volje i golemog truda što sam ga uložio, nigdje nisam mogao pronaći primjera da su bilo kad u povijesti Srbi branili Hrvate, primali ih kao izbjeglice, a pogotovu da su ikad Hrvati napadali Srbe, kao niti o tomu da su hrvatski vladari primali krune i tražili priznanje države od Bizanta.

No, povijest je prošlost. Iz nje se može i mora učiti, ali ona nikako ne smije služiti kao obrazac za uspostavu odnosa među narodima danas.

Naši istočni susjedi Srbi, mentalno su (uz časne izuzetke) ostali u srednjem vijeku i zato su u stalnom nesporazumu s okruženjem, svijetom u kojemu žive, ali i sami sa sobom.

To odgovara njihovim crkvenim i političkim elitama, jer najlakše je manipulirati s narodom zatvorenim u tamu prošlosti. U taj autistični svijet ne dopiru glasovi iz vanjskog svijeta. Što je više zarobljenika duha koji opijeni mitskim legendama i romantičarskim snovima i zaneseni „veličinom“ i „izabranošću“ vlastite nacije teže ostvarivanju nametnutih „nacionalnih ciljeva“, utoliko je arhitektima velikosrpskog projekta lakše nametnuti narodu svoje bolesne ideje. U tom začaranom krugu Srbija se vrti već više od stoljeća i pol i pitanje je kad će tomu doći kraj.

Posljednjih desetljeća, naši istočni susjedi ustrajavaju na mitovima iz novije povijesti, posebice Drugoga svjetskog rata, kako bi dokazali da su Hrvati nad njima izvršili „genocid“ i dakako, zanemarujući u cijelosti nespornu činjenicu da su od 1918. do 1941. godine, nemilice tlačili sve narode s kojima su živjeli u zajedničkoj državi, pa i Hrvate – ubijali ih, pljačkali, zatvarali, batinali, progonili i otimali im imovinu. Bio je to masovni teror kakav se mogao odvijati samo u zemlji u kojoj su na vlasti bili divljaci, a ne civilizirani ljudi. Tim nepriznavanjem svojih grijeha, vlastite hegemonije i diktature što ju je provodio srpski kraljevski režim, oni žele otkloniti svaku odgovornost za ono što je uslijedilo (odnosno, događalo se u razdoblju 1941-45. godine) i sve to pokriti lažima i krivotvorinama, prije svega kroz manipulacije brojem žrtava (uvećavajući svoje i umanjujući ili negirajući tuđe), a potom i sustavnim revidiranjem cjelokupne prošlosti koju nastoje uskladiti sa svojim fikcijama i potrebama.

Očito nisu svjesni da time neće izliječiti vlastite komplekse i frustracije.

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

INVAZIJA SSSR-a NA POLJSKU, 17. RUJNA 1939.

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: wikipedia.org)

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milujna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske. Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

DA SU OSVOJILI BEČ 1683. GODINE, “BOŠNJACI” BI POSTALI GOSPODARI EUROPE

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: gorapress.net)

 PORAZ “BOŠNJAKA” POD BEČOM, 12. RUJNA 1683.     Jeste li znali da su “Bošnjaci” (tj. bosansko-hercegovački muslimani) bili na korak do osvajanja Europe i to još daleke 1683. godine?

Niste?

Nisam ni ja, dok nisam pročitao članak o “11 genocida” koji se nad tim istim “Bošnjacima”, vjerovali ili ne “provode u kontinuitetu od 1683. godine do danas” (!?), dakle, ni manje ni više nego punih 335 godina! Mashala!

Do ovog “epohalnog otkrića” došli su djelatnici sarajevskog “Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima” mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i njihovi suradnici. I da ne bi sve prekrila “plava trava zaborava”, dadoše se oni odmah na posao i snimiše film, pravi pravcati film, nalik na dokumentarac (tko ne vjeruje nek pogleda:

U ovom vrlo zanimljivom video uratku, autori potanko obrazlažu sve vezano za temu, počevši upravo od “prvog genocida” koji je “izvršen nad “Bošnjacima” u vrijeme opsade Beča 1683. godine.

Evo kako to po prilici izgleda u interpretaciji jednog “domoljubnog” (bošnjačko-muslimanskog) portala koji njeguje novokomponiranu “bošnjačku” povijest ili (kako oni kažu) “historiju”:

“Prvi genocid nad Bosnjacima dogadja se tokom i poslije Velikog – bečkog rata izmedju turske i austro – ugarske carevine. 

Posto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Madjarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki-kotorskoj, svi Muslimani-Bosnjaci koji se iz ovih krajeva i zemalja nisu pravovremeno uspeli povuci u Bosnu i druge krajeve juzno od Save i Dunava bili su pobijeni, protjerani, asimilirani ili prisilno prevedeni u kriscanstvo. Svi kulturni i sakralni objekti su unisteni a materijalna bogatstva oduzeta i opljackana. O prvom genocidu precizni i jasni dokazi o pokrstavanju postoje u franjevackim arhivama u Dalmaciji, Lici i Slavoniji. Da su Bosnjaci zivjeli na ovim prostorima danas jedino podsjecaju razliciti toponimi i prezimena. 

Za prvi genocid najvaznije je reci da su ratovali Turska i Austro-ugarska a stradali su Bosnjaci.”

(Vidi: bosnjaci.net; istaknuo: Z.P. Napomena: citat prenesen bez ikakvih ispravaka uključujući i pravopisne pogrješke)

I kako današnji “Bošnjaci” ne bi kojim slučajem zanemarili ove “historijske činjenice” i opustili se previše, iznad teksta stoji i kletva: “Ko bude zaboravio da Bog da ga rodjena djeca zaboravila!”

Zanimljivo, zar ne? I humano, civilizacijski prihvatljivo!

No, vratimo se načas Beču i “Bošnjacima”. Oni su pod vodstvom osmanskog vezira Kara Mustafa Paše koji je u ime i za račun sultana Mehmeda IV jurišao na Beč te daleke 1683. godine, navodno, bili u redovima turske vojske i kanili Beč osloboditi od Bečlija.

Istražujući taj fenomen “bošnjaštva” i njihovu (eventualnu) ulogu u posljednjem (i neuspješnom) osvajanju Beča, naiđoh na jedan zanimljiv tekst koji afirmativno govori o sudjelovanju “Bošnjaka” u vojnoj katastrofi i teškom porazu desetak puta brojnije osmanske vojske pod prijestolnicom Austrije.

(Vidi: gorapress).

Izvor, naime, tvrdi kako je u atacima na Beč u redovima Osmanlija bilo 7.000 “Bošnjaka” pod zapovjedništvom Hizir paše (na popisu “bosanskih paša” vodi se kao “Hizr paša”), Turčina, Osmanlije koji je bio sultanov namjesnik u pokorenoj Bosni nekih godinu dana (1682-1683.), a “pašovanje” mu prestalo upravo nakon poraza Osmanlija i “Bošnjaka” pod Bečom. Očito se baš nije proslavio u “oslobađanju” Beča pa ga je sultan razriješio (a možda mu i glavu skinuo).

No, međutim, spomenuti tekst na sva usta hvali sudjelovanje “Bošnjaka” u oslobađanju Beča od Bečlija, koji su (kako se kaže) “bili jedina svijetla točka” u tom srazu Osmanlija s “nevernicima”. Veli autor članka kako je malo falilo (zera) da Osmanlije ne odnesu pobjedu (zahvaljujući “Bošnjacima”, bezbeli), kad… ne lezi vraže, eto ti Poljaka s 50.000 vojnika…

Tako se naši “Bošnjaci” vratiše kući s Osmanlijama podvijena repa…

Ne dopustiše Bečlije da ih se “oslobodi”.

A malo je falilo pa da sve završi potpuno drugačije.

Da su “Bošnjaci” uspjeli osloboditi Beč od Bečlija, danas bi nam Bakir beg Izetbegović II sarajevski bio možda sultan i ne bi njegov rahmetli babo (Alija Izetbegović I) morao dalekom potomku Mehmeda IV (Erdoganu I) “u amanet” ostavljati Bosnu.

Znalo bi se čija je!

Pitam se na kraju (bez trunke zluradosti), kad bi primijenili isti aršin na situaciju vezano za opsadu Sarajeva (1992-96.), jesu li onda “Bošnjaci” i svi drugi koji su branili ovaj grad ustvari izvršili genocid nad Karadžićevim trupama s okolnih brda?

Nisam u stanju dokučiti istinu, pa ovom prilikom javno molim mr Fatmira Alispahić, dr Selmu Rizvić i sve ostale stručnjake za oblast novokomponirane povijesti “Bošnjaka” da mi to obrazlože.

Vjerujem da oko toga neće biti problema, jer mr Alispahić se već jednom javljao vezano za moj tekst u kojemu sam pokušao elaborirati njihovu tezu o “11 genocida nad Bošnjacima” (https://kamenjar.com/hrvati-pogledajte-ovaj-prljavi-velikomuslimanski-pamflet-poucno-je/).

Jest da me je tada nazvao “ustašom”, ali, ne zamjeram. I on ima pravo na slobodno uvjerenje i izražavanje svojih stavova – ma kakvi bili.

Znam da su 1971. godine dekretom CK SK BiH nastali Muslimani koji su odlukom svoga “Prvog bošnjačkog sabora” (u Sarajevu, održan 27/28. rujna 1993. godine) sami sebe preimenovani u “Bošnjake”, ali nikako mi nije jasna metodologija kojom se njihova genealogija proteže na srednji vijek ili čak u daljnju prošlost. Znači, to može i retroaktivno – prvo izmisliš  narod, a poslije stvaraš njegovu povijest.

Povijest je na ovim prostorima prilično “rastezljiva” i “prilagodljiva”, ali, braćo mila i tu bi valjda trebala postojati neka granica!

Ili sam ipak u zabludi. Kod “Bošnjaka” takve sorte, granica očito nema!

 

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

LAKO JE ZA “NEBESKU SRBIJU” – ALI, ŠTO ĆEMO S VAŠOM VELIKOSRPSKOM IDEOLOGIJOM, SUSJEDI?

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: iznadistokaizapada.blog)

Kažu kako treba ignorirati Vučića i Srbe slične njemu koji svako malo, javno i bez srama valjaju bedastoće i nebuloze.

Ne slažem se s time.

Naprotiv, mislim da im treba posvetiti dužnu pozornost, ali upravo onako kako to zaslužuju budale: kroz satiru, ironiju, sarkazam i sprdnju, jer ono što je izvan pameti i nema nikakve veze s razumom i logikom nije moguće niti komentirati ozbiljno. Naime, svi koji idu metodom takvih (ozbiljnih) analiza bedastoća (iliti budalaština), u najmanju ruku se izlažu opasnosti da se i sami “umoče” u tu kaljugu i u konačnici u izvjesnom smislu čak i poistovjete s objektom svoje analize ili kritike.

Za mene je to nalik situaciji u kojoj prolaznik nastoji razgovorom i uvjeravanjem promijeniti mišljenje luđaka kojega sreće na ulici i ne slaže se s onim što isti govori. Ako to (uvjeravanje i dokazivanje) potraje kratko, još nekako, ali nastavi li taj “pametni” uporno sa svojom taktikom ispravljanja mišljenja onoga drugoga, što će većina prolaznika misliti o obojici osim da su “munjeni”? I, što je najvažnije: hoće li se luđak opametiti nakon svih predočenih dokaza i činjenica?

Eto, s tog motrišta i jedino s tog motrišta (po mome dubokom uvjerenju) produktivno je govoriti o Šešeljevom nedonoščetu i bivšem potrčku, četniku i fašistu u duši, Aleksandru Vučiću, njegovom imenjaku Vulinu,  Malom Slobi (kojemu u papirima piše da je Ivica Dačić) i sličnim likovima.

Naime, riječ je o čoporu luđaka, fanatika i strvinara koji su radi vlastitih fikcija spremni izazvati svjetski rat – ali, na sreću, svi oko njih (barem za sada) su pametniji, pa smo te kataklizme ipak pošteđeni; i nadajmo se da će takvo stanje potrajati i da neće pronaći dovoljno jakog saveznika kako bi nam upriličili novu katastrofu.

Naravno, to što Srbi uporno biraju (u zadnjih 30 godina) takve prispodobe da im upravljaju državom (i životima), stvar je za dublju analizu, ali to nije i ne može biti isključivo i samo njihov problem – jer se sve skupa tiče i (užeg, pa i šireg) okruženja. Te budale, fanatici i poremećeni hipohondri, nažalost, nisu načelnici općina ili činovnici u državnim uredima nego zauzimaju vodeće pozicije u zemlji s kojom Balkan i jugoistočna Europa (pa i Stari kontinent u cjelini) imaju itekako negativno iskustvo posljednjih stotinjak i više godina.

Čuli smo lavinu budalaština što ih je u vrijeme dvodnevnog tragikomičnog igrokaza pod radnim naslovom “Poseta Srbima na Kosmetu” bez ikakvoga kompleksa i srama izbljuvao opskurni harlekin, pozer, ekshibicionist, glumac-naturščik,  “reformirani” četnik i nepopravljivi velikosrpski fašist Aleksandar Vučić.

Govoreći u Kosovskoj Mitrovici pred svojim sunarodnjacima (prije dva dana) o staroj srpskoj fikciji zvanoj “Nebeska Srbija”, Vučić je “otvorio dušu” i održao kratki “čas istorije” s osnovnom (vrlo slikovitom) porukom:

“Pali smo mi s tog neba. Pali i ozbiljno se razbili. Glave su nam krvave, ruke polomljene”.

I rekli bi sad “zlobnici”: ma lako za te površinske rane, polomljene ruke i noge, ali što ćemo s potresom mozga i neurološkim poremećajima ozbiljnije naravi (a tiču se glava) što ih obično uzrokuje “treskanje”  s velike visine?

Nije li (osim ambulantnog i bolničkog liječenja) tu nužno poduzeti i neke radikalnije terapijske zahvate u skladu s dijagnozama, pa i neku vrstu kolektivne psihoterapije u cilju dovođenja u normalno stanje svijesti?

I može li se to uopće provesti kod pacijenata koji još uvijek nisu svjesni svojih problema i ne priznaju postojanje bolesti? Nije li temeljni uvjet za uspjeh svakog (pa i psihoterapijskog) liječenja dragovoljni pristanak pacijenta na terapiju (što podrazumijeva njegovo prihvaćanje stanja u kojem se nalazi)?

Tezu o “treskanju” iz “Nebeske Srbije” na Zemlju, pogotovu u smislu bilo kakvog ozdravljenja nacije i njezina shvaćanja zabluda iz prošlosti (kad kažem “nacije”, pod time podrazumijevam većinu, a ne sve pripadnike srpskog naroda), dakako, ne treba shvatiti ozbiljno. Mitovi i naslijeđeni stereotipi ne “izbijaju” se iz glava ljudi tek tako – političkim govorima i apelima – mada to i ne bi a priori moralo biti loše kad bi bilo moguće (posebice u ovakvim slučajevima).

Recimo, da je čak kod Vučića (u što čisto sumnjam, ali, eto) došlo do pomaka u glavi i nastupila faza “triježnjenja” od nacionalnih mitova (jer možda je stvarno netom prije dolaska na Kosovo “tresnuo” iz “Carstva Nebeske Srbije” u Carstvo Zemaljsko) i da doista (u što također jako sumnjam) želi svomu narodu (na Kosovu i izvan njega) poručiti koliko je takav mitološki pogled na svijet opasan i štetan ako se koristi kao putokaz za sadašnjost i  budućnost.

Recimo da je to iskreno htio (i pored svih ozbiljnih i utemeljenih sumnji).

Ja bih osobno bio sretan da je tako. Iskreno. Ne zbog njega, nego radi stotina tisuća nesretnika u Srbiji i “republici srpskoj” koji se još uvijek poput zombija klanjaju fikcijama i mitovima nesposobni u svojim glavama razdijeliti stvarnost i opsjenu, maštu i realnost i shvatiti da ovo nije dvanaesto ili trinaesto, nego dvadeset i prvo stoljeće.

No, dobro. Možda je (daj Bože da jeste) na pomolu prva faza odmicanja od tih velikosrpskih mitskih i mitomanskih stereotipa o vlastitoj veličini, važnosti, “izabranosti”…možda, pa bilo to samo kod Vučića i njemu bliskih osoba iz vlasti susjedne Srbije.

I to bi bilo nešto. Kažu da i put oko svijeta počinje prvim korakom.

Ali, što ćemo s činjenicom da je “Nebeska Srbija” samo duhovna matrica na kojoj počiva ovozemaljska “Velika Srbija”? Odriče li se tko u Srbiji “Velike Srbije” za koju Srbi ratuju već više od jednog stoljeća? Što ćemo s ovozemaljskom  “Velikom Srbijom” koja živi u glavama mnogih i ostala je ideja vodilja pretežitog dijela srpske intelektualne, političke i crkvene elite, pa i najvećeg dijela srpskog naroda?

Nije nesretni knez Lazar Hrebeljanović kriv što ga srpski fašisti zlorabe i njega i njegovu “Nebesku vojsku” koriste kako bi potaknuli sunarodnjake na krajnju žrtvu “za Otadžbinu” a koja im danas ima poslužiti za stvaranje  “Velike Srbije” i to istrebljenjem susjednih naroda i osvajanjem njihovog životnog prostora.

Nije ni Rastko Nemanjić (sveti Sava) kriv za zloporabu svoga imena i stvaranje naci-fašističke koncepcije “svetosavlja” koja je kamen smutnje ne samo između SPC i Katoličke crkve, nego i između srpskog naroda i okruženja, pa u konačnici između Srba i civiliziranog svijeta.

Ali, krivi su oni koji srpski narod odgajaju na tim zasadama i uporno ih hrane mitovima, tjerajući ih uvijek iznova u ratove za “Veliku Srbiju”, pravdajući to “žrtvom koja se polaže na Oltar Otadžbine”.

Oni su krivi. Prije svega srpski popovi i intelektualci, historiografi, mediji. Krivotvoritelji povijesti  koji konstruiraju žrtveničke mitove o “ustaškom Jasenovcu” kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i tako šire zlu krv među narodima.

Oni koji slave najveće koljače i zločince kao nacionalne veličine (poput Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Dimitrija Ljotića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana, Šešelja…). Oni koji na svoje freske (u manastirima i crkvama) u diptih SPC i pravoslavne kalendare stavljaju “svece” koji su fašisti, moralni degenerici i zločinci (Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Milorada Vukojičića Macu, Slobodana Šiljka  i – već spomenutog – četničkog koljača Dražu i njegove pomagače).

U njihovoj viziji “nacionalnog cilja” mitovi o “Nebeskoj Srbiji” samo su duhovni pokretač današnjim naraštajima koji trebaju biti sredstvo ili “topovsko meso” u tom ispunjenju bolesne fikcije stvaranja “Srbije koja će okupiti u svoje granice sve Srbe pod kapom nebeskom”.

I kako bi se ta vojska živih mobilizirala i potaknula na krajnju žrtvu, sredstva se ne biraju.

Tako je krajem osamdesetih godina XX stoljeća, u pripremi za osvajački rat, a u cilju stvaranja “Velike Srbije”, tadašnja je Srbija predvođena svojom “hrišćanskom crkvom” organizirala opskurne nekrofilske propagandne parade i procesije koje su kružile više od godinu dana Vojvodinom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Nošenje “ćivota” sa zemnim ostacima “Cara Lazara” po “vasceloj” zemlji Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” imalo je samo jedan cilj: raspiriti mržnju Srba prema drugim narodima (prije svega “vekovnim neprijateljima”) i u njima probuditi želju za krvlju i “osvetom” (što je i inače jedna od temeljnih poruka kosovskog mita), te ih tako pripremiti na rat do krajnjih granica žrtvovanja i dosezanja zemaljske “Velike Srbije” uz pomoć one “Nebeske”.

Evo što je o ovim aktivnostima Srpske pravoslavne crkve i srpske intelektualne elite  svojedobno pisao francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpili energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.”

(Zagrebački Vjesnik, 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca; istaknuo: Z.P.)

Ili drugi citat koji potječe iz domaćeg (srbijanskog izvora) na istu temu:

“U organizaciji Srpske pravoslavne crkve otkopavaju se grobnice ustaških žrtava iz Drugoga svjetskog rata u Bosni. Njihovi potomci se okupljaju na tim zakašnjelim parastosima. To su ‘ostaci zaklanog naroda’, kako reče pjesnik Bećković – bar njemu je jasno što treba činiti s tim ostacima. Popovi pjevaju, novi vjernici se nevješto križaju. Među kostima – izloženim na blagoj padini u redovima kao na groblju – stoji nacionalni pisac Dobrica Ćosić i potpisuje svoje knjige iz trilogije ‘Vreme smrti’. Valjda time kupuju pravo da sutra kao žrtve budu spomenuti u njegovoj sljedećoj trilogiji. Televizija Srbije prenosi čitavu svečanost.”

(Vidi: Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str.132.)

Da pokušamo donijeti zaključak.

“Nebeska Srbija” sama po sebi nije nikakvo zlo. To je mit kao i svaki drugi, slične ima većina naroda na svijetu i Srbi u tom smislu nisu nikakav izuzetak.

Problem je, međutim, kad ti mitovi izađu iz sfere predaje, tradicije, povijesti, književnosti i filozofskih rasprava i postanu putokaz za vrijeme sadašnje i buduće. Kad se na njima gradi koncepcija moći jednoga naroda i njegovo uvjerenje kako je “poseban”, “izabran” i predstavlja “nad-naciju” ili čak “nad-rasu” kojoj u zajednici naroda pripadaju posebna “prava”. I na temelju te fikcije potom krene u ostvarivanje tih “prava”.

To je temeljni problem.

“Nebeska Srbija” (koja je sinonim za mitološko-mitomansku velikosrpsku osvajačku matricu), sredstvo je za ostvarivanje zemaljske “Velike Srbije” i to je ono što je u svemu bitno.

Nas Hrvate lupetanja i nebuloze Vučića i njemu sličnih ne zanimaju. Mi moramo tražiti od naših političkih elita da izvrše pritisak na Srbiju – svim raspoloživim sredstvima – kako bi se ona odrekla osvajanja naših područja i velikosrpske ideologije.

Dalje prste od Hrvatske i hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini! – to je jedina poruka. Ne molba niti preporuka, nego – opomena svim sljedbenicima naci-fašističke velikosrpske ideologije koje god da su vrste i boje!

Ne budete li to shvatili na vrijeme i promolite li ikad više nos preko naših granica s namjerom osvajanja i počinjenja zločina genocida i etničkog čišćenja (kako ste to u prošlosti radili), tek onda ćete se uvjeriti u to da je kolovoz 1995. godine bio samo dječja igra u odnosu na ono što će vas snaći!

A što se tiče snova i maštarija o vašoj “Nebeskoj Srbiji”, mitova i mitomanije, vaših mantri o “izabranosti”, “ugroženosti”, megalomanije i nebuloza kojima nas zasipate, slobodno to prakticirajte u neograničenim količinama koliko god vas volja i prema svojim potrebama – u okviru svojih granica i o svome trošku!

 

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno