Connect with us

Dr. Marko Jukić

Dr Marko Jukić: Zašto je pravo na privatnost važnije od prava na život?

Objavljeno

- datum

Nakon 26 godina čekanja, nerada i mudrovanja konačno smo dobili Rješenje Ustavnog suda RH, Broj: U-I-60/1991 i drugi (U-I-94/1991, U-I-173/1995, U-I-39/2008, U-I-5089/2016, U-I-5639/2016, U-I-5807/2016 . Zagreb, 21. veljače 2017.

„R J E Š E N J E

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (“Narodne novine” broj 18/78., 31/86., 47/89. i 88/09.).

II. Nalaže se Hrvatskom saboru da u roku od dvije (2) godine donese novi zakon u skladu s utvrđenjima Ustavnog suda iz točaka 49. i 50. obrazloženja ovog rješenja.“

 

Svojim rješenjem Ustavni sud RH priznaje komunističko zakonodavstvo kao da nisu nastale državne, društvene i pravne promjene u Republici Hrvatskoj.

Nadalje Ustavni sud svojim rješenjem negira državni identitet Republike Hrvatske, negira pravo hrvatskog naroda na svoje specifičnosti, povijesne, nacionalne, vjerske i moralne.

Ustavni sud svojim rješenjem priznaje pravo na život samo u slučajevima ako je to volja (želja) trudnice!? Embiji/fetusi nemaju nikakva prava!

Članak 21. Ustava RH. Glasi: „Svako ljudsko biće ima pravo na život.“

Dakle ljudski život jest i mora biti ustavna kategorija pa je dužnost Ustavnoga suda da ga zaštiti što ovim Rješenjem nije učinjeno. Ustavni sud je bio dužan ukinuti komunistički zakon jer su prošli svi rokovi za usklađenje. Zadnji rok za usklađenje je bio 31. prosinca 1997. godine!

Ustavni sud naglašava pravo na privatnost, odnosno pravo žene na odlučivanje o sudbini embrija/fetusa. Embrij nema mogućnost da javno protestira, nema mogućnost da traži i brani svoje pravo na opstojnost pa je civilizacijski minimum da zakonodavac štiti ljudsku jedinku od začeća do prirodnog kraja života. Pravo na život je temeljno ljudsko pravo pa ne može ovisiti o nečijoj volji (želji) kako se u Rješenju obrazlaže.

„Ustavni sud ponavlja da pitanje „kada počinje život“ nije u nadležnosti Ustavnog suda. (45.1.)“

Ustavni sud ne treba donositi odluku, niti ga se pitalo, kada započinje ljudski život. Biomedicina je dala jasan odgovor na to pitanje. Ljudski život započinje začećem (spajanjem muške i ženske gamete), ako nema začeća nema daljnjeg razvoja ljudske jedinke niti rođenja.  Tu činjenicu Ustavni sud ne smije zanemariti već je mora uvažiti bez ikakvih ograda. U ovom slučaju Ustavni sud sve relativizira i negira činjenice o pravu na život svake ljudske jedinke.

„U nadležnosti Ustavnog suda preispitati je zakonodavstvo kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće, kako bi ocijenio je li ono u suglasnosti s ustavnim načelima i vrijednostima, odnosno je li njime ostvarena pravedna ravnoteža između suprotstavljenih prava i interesa do kojih neizbježno dolazi u složenim pitanjima poput ovog prava žene da sama odluči o prekidu trudnoće i interesa društva da zaštiti život nerođenog bića. Drugim riječima, zadaća je Ustavnog suda ocijeniti je li zakonodavac u okviru široke slobode procjene pravilno balansirao njihova prava i interese (v. točku 33. obrazloženja ovog rješenja)“

Ustavni sud je prispitujući zakonodovstvo kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće priznao da je komunistički zakon iz Socijalističke Republike Hrvatske zastario i da nije usklađen s Ustavom RH iz 1990. godine ali se na njega pozivaju. Zašto Ustavni sud nije ukinuo komunistički zakon o pobačaju? Zašto nije priznao da slijednost s komunističkim zakonom i Ustavom nije primjerena današnjem vremenu? Obrazloženje o pravnoj sljednosti je neprihvatljivo jer negira državne, društvene, pravne promjene koje su u međuvremenu nastale.

Ustavni sud nije pravilno ocjenio osporavani Zakon jer daje pravo jednoj strani na štetu druge

„Ustavno pravo na život ne može biti poništeno izmišljenim pravom majke na prekid trudnoće. Ne postoji posebno pravo na prekid trudnoće, već se ženina želja da prekine trudnoću transformira u pravo, a prekid trudnoće predstavlja štetu za čitavo društvo i javni poredak.“

Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje zašto ljudski život nije zaštićen od začetka, zašto embrij i fetus nemaju pravni subjektivitet. Ako se kao ljudi zaklinjemo na očuvanje ljudskoga života zašto ne priznajemo pravni subjektivitet embriju i fetusu, nego taj pravni subjektivitet priznajemo tek nakon rođenja?

Zakon na koji se poziva Ustavni sud nije u suglasju s hrvatskim Ustavom, Općom deklaracijom o ljudskim pravima UN-a, s Deklaracijom o pravima djeteta, Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini pa ga je Ustavni sud trebao ukinuti a ne jeftino filozofirati.

Nadalje navođenje kako je to pitanje rješeno u drugim zemljema je poučno ali pozivanje na mišljenja i praksu i drugim zemljama EU znači da ustavni sudci nemaju jasan stav, da bježe od izjašnjavanja o važnom društvenom pitanju, da ne uvažavaju povijesne, tradicijske, vjerske i moralne stavove hrvatskoga naroda. Prema raznim navodima nema nikakve EU odluke koja priječi nacionalni Ustav da tu materiju regulira u skladu s povijesno-tradicijskim, vjerskim i moralnim zasadama hrvatskoga naroda.

Ustavni sud je prihvatio pravo na ubojstvo (misli se na prekid trudnoće koji nije medicinski indiciran) temeljem komunstičkih zakona koji su bili diskriminacijski. Komunistički zakoni su gušili prava i slobode građana pa je pozivanje na komunistički zakon u ime prava na privatnost neshvatljivo. Komunistički zakon je iz ideoloških pobuda priznao pravo na odlučivanje ženi ali taj isti zakon je negirao pravo na život.

Zar nova ljudska jedinka koja raste i razvija se u maternici nema nikakva prava? Prema Ustavnome sudu nema! Zar je to humanost, pravednost, moralnost i etičnost 21-og stoljeća?.

Svaki zakon koji ne uvažava etičke i morale stavove je loš zakon i treba ga odbaciti a to je upravo zakon o kojem je Ustavni sud trebao dati mišljenje. Ustavni sud nije izvršio svoj zadatak već je podržao neetični komunistički zakon iako je priznao da je zastarjeo i da treba donijeti novi zakon te je dao rok od dvije godine.

Članak 21. Ustava RH. „Svako ljudsko biće ima pravo na život.“

„S medicinskog stajališta, u etičkom i stručnom aspektu, nema nikakvog opravdanja za prekid trudnoće zdravog ploda na zahtjev zdrave trudnice kako to regulira članak 15. osporenog Zakona. Etički je opravdano pribjeći prekidu trudnoće u striktnoj medicinskoj indikaciji, kada trudnoća ugrožava život trudnice (npr. vanmaterična trudnoća) ili kada život trudnice ovisi o nužnim terapijskim zahvatima koji teško oštećuju plod u malformiranom smislu (npr. liječenje raka zračenjem i kemoterapijom). U takvim se slučajevima etičko opravdanje može naći u primjeni doktrine čina s dvostrukim učinkom (actus cum dupliciti effectu).“

Zar je nešto netočno u navedenom citatu?

Liječnici su dužni da štite život od njegova začetka do prirodnoga kraja a zakonodavac je dužan da donose zakone i propise kojima bi se zaštitio i očuvao ljudski život a ne eliminirao.

Pravni laici (gdje spadam) ne mogu pravno obrazlagati protivljenje Rješenju ali je to učinio ustavni sudac gospodin Miroslav Šumanović u svom Izdvojenom mišljenju. Gospodin Miroslav Šumanović je s pravnog stanovišta dao kritički osvrt na Rješenja, obrazložio svoje neslaganje i prigovore. Gospodin Šumanović je napisao“ „1. Ocjenjujem da osporeni zakon nije suglasan s Ustavom i da je nesuglasje drastično, pa zakon treba ukinuti.“

Dalje, sudac ustavnog suda gospodin Šumanović u svom Izdvojenom mišljenju piše, citiram:

„Ovdje je riječ o koncepciji kreiranja prava (na pobačaj) kao projekcije subjektivne volje. Moralno ispravno je ono što je odabrano kao željeno. Ako je jedini kriterij izbora želja, svaka izabrana opcija je ispravna samim time što je željena. Nema nikakvog “vanjskog” objektivnog kriterija prosudbe etičke valjanosti izbora, nema mjerila kojim bi se razlikovalo “dobro” od “zla”, sve je “dobro” jer je željeno. Kako ja vidim stvari, riječ je o koncepciji etičkog relativizma koja negira postojanje objektivnog moralnog poretka, a time i mogućnost primjene fundamentalnih načela humanističkog morala, principa distributivne pravednosti i klasičnih pravno etičkih zasada objektivno pravednog postupanja (honeste vivere, neminem laedere, suum cuique tribuere). Moralni relativizam načelno je legitimna opcija s gledišta individualnog morala (pro foro interno), ali u optici Ustava RH je krajnje dvojbena. Ustav, naime, nije samo sustav pravila o organizaciji države, djelokrugu državnih vlasti i svečani katalog različitih prava. U njemu su i deponirane bitne vrijednosti određene zajednice – njezin nacionalni, kulturni i vrijednosni identitet i njezini moralni standardi. Ne radi se o moralno neutralnom aktu, nego o vrhovnom pravu države koje je vrijednosno utemeljeno.“

Pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava uključuje pravo svakoga na slobodu odlučivanja i samoodređenje. Zašto je pravo na privatnost važnije od prava na život?  Je li se i u drugim slučajevima poštuje pravo na privatnost ili je ovo izuzetak? 

„Ustavni sud utvrđuje da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićenu vrijednost uživa ustavnu zaštitu u smislu članka 21. Ustava samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost (45).“

Ustavni sud negira pravo na život, odnosno uvjetuje ga nečijom voljom, željom.

Nadalje, Ustavni sud prepušta Saboru da odredi „kada počinje život“.! Kada počinje život je biomedicinsko pitanje a dodatna intepretacija ljudskog života je filozofska i teološka pa nije potrebno da o tome mišljenje i odluke donosi Sabor jer zastupnici nisu kompetentni. Sabor treba donijeti novi zakon koji će štititi život od njegova začeća do prirodnog kraja. Sabor treba donijeti zakon kojim će se propisati kada i pod kojim okolnostima je dozvoljen prekid trudnoće a glavni cilj zakona mora biti zaštita materinstva i odgovorno ponašanje. Zabrana pobačaja i kažnjavanje samo po sebi ne će biti od koristi pa težište ne smije biti na zabrani.

Još jedan citat iz izdvojenog mišljenja ustavnog sudca Šumanovića „14. S obzirom na to da sukladno gornjoj analizi nerođeno biće potpada pod zaštitu čl. 21. st. 1. Ustava kao titular prava na život, osporeni zakonski model pobačaja nije suglasan s Ustavom.

Pravu na život je inherentno pravo roditi se (doći na svijet) i to je pravo iznad prava na privatnost (prava na životni stil). S pravom na život nerođenog bića je po pravnom rangu izjednačeno jedino pravo na život majke.

Pravu na privatnost nije implicirano pravo na pobačaj, jer ono negira i uništava samu bit prava na život. Obratno, pravo na život ne uništava samu bit prava na privatnost nego ga ograničava, jer je pravo na privatnost moguće kvantitativno sadržajno širiti i stezati a da pritom ne bude narušen njegov identitet, odnosno – u slučaju ograničavanja, nije uništena njegova bit. S druge strane, pravo na život ne može biti ograničeno, nego samo u cijelosti egzistirajuće ili posve dokinuto. Život, naime, ili postoji ili ne postoji.“ (završen citat)

Za život od začeća do prirodnog kraja!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Komentari

Dr. Marko Jukić

Sutra u Split predstavljanje monografije “Specijalna policija u Domovinskom ratu”

Objavljeno

- datum

U četvrtak, 7. prosinca 2017., s početkom u 18 sati u dvorani Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Matice hrvatske 15, održat će se predstavljanje monografije “Specijalna policija u Domovinskom ratu”.

Monografiju će predstaviti umirovljeni general HV-a Mladen Markač, povjesničar doc. dr. sc. Ante Nazor i fra Žarko Relota.

Udruga veterana specijalne policije “BATT” Split

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Haški sud za bivšu Jugoslaviju je međunarodna sramota

Objavljeno

- datum

Konačna presuda Haškog suda bosanskohercegovačkim Hrvatima – bez obzira kakva će ona u konačnici biti treba podsjetiti da je Haški sud koji je sudio za zločine na području bivše države Jugoslavije međunarodna pravna sramota.

To je bio (završava s radom ali njegovi zločini ostaju) politički sud koji je prihvaćao nevjerodostojne svjedoke, podmetanja obavještajne zajednice, ucjene nekih država a često nije tražio ili prihvaćao svjedoke i dokumente koji otkrivaju istine. Nakon 24 godine od osnutka suda situacija na području nekadašnje države Jugoslavije nije bolja nego je gora. Zanemarivanjem činjenica, zanemarivanjem srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (evo nekih Škabrnja, Lovas, Vukovar-Sajmište, Bugojno, Travnik, Lašvanska dolina, Busovača  i druga) neprimjerene kazne za ratni zločin (npr. Šljivančanin), izjednjačavanje žrtve s agresorom, otezanjem sudskih postupaka, misteriozne smrti u zatvoru sve su to dokazi o sramotnoj ulozi suda a posebno haškoga tužiteljstva koje je zatiralo istinu a širilo laži, progonilo novinare i druge koji su dokumentirano dokazivali što se dogodilo.

Haško tužiteljstvo (Carla del Ponte) je progonila hrvatske novinare (Margetić, Jović, Marijančić, Rebić) zbog navodnog otkrivanja zaštićenog svjedoka, a zaštićeni svjedok Mesić se sam hvalio svojim svjedočenjem, svojom izdajničkom aktivnošću. Sve što su hrvatski novinari objavili je već bilo objavljeno u novinama i medijima izvan Hrvatske. Tužilaštvo je svojim postupkom htjelo zabraniti objavljivanje istine o svjedočenju Mesića i drugih.

Haški sud je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a koje bi trebalo braniti pravo naroda na opstojnost, braniti demokraciju, spriječiti agresiju. Nažalost to Vijeće je stavilo embargo na naoružavanje nenaoružanom narodu (25. rujna 1991. godine) i omogućilo strašnu agresiju na Republiku Hrvatsku (1991. godine) za koju su samo malobrojni akteri odgovarali. Glavni injicijatori projekta velike Srbije (kompletno srpsko vodstvo, JNA, vojska Srbije)  nisu ni optuženi, ni kažnjeni već su amnestirani sramotnim postupcima tužilaštva i suda u cjelini.

Ono što u međunarodnom pravu vrijedi za druge države i narode ne vrijedi za Hrvatsku. Prema Haškom sudu Hrvatska nema pravo na samostalnost (izraženu voljom naroda na referendumu), nema pravo na obranu (embargo na uvoz oružja), nema pravo na oslobađanje svojih okupiranih područja (Oluja 95.), nema pravo na pravedno suđenje (tužilaštvo je dovodilo svjedoke koji lažu, svjedoke koji su krivotvorili dokumente, tužilaštvo nije tužilo počinitelje zločina nad Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini),  nema pravo na iznošenje istine (suđenje hrvatskim novinarima u Haagu). Ti postupci su sramota za međunarodnu zajednicu i  međunarodno pravo?

Haški sud je ucjenjivao Republiku Hrvatsku (otvaranje nekih poglavlja za pristup EU), prijetio Republici Hrvatskoj, sramotio Republiku Hrvatsku putem medija a sve protivno običajnom i međunarodnom pravu, iznošenjem laži, krivotvorenjem dokumenata, zanemarivanjem dokumenata, blokadom pristupa dokumentima agresora Srbije.

Haškom sudu u njihovoj nečasnoj raboti su pomogli i ljudi iz Hrvatske, glavni protagonisti bili su Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Sanader i mnogi drugi.

Patološka mržnja prema Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu (ocu nove Hrvatske države) se pokazala u nizu postupaka na Haškom sudu. Haško tužiteljstvo je uz pomoć Stjepana Mesića, Ivice Račana i ostalih željelo pokazati da je postojao „udruženi zločinački pothvat“ pa je nudilo oslobađajuću presudu Dariju Kordiću (Haški sud nije ništa dokazao u slučaju Kordić) ako optuži dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška za zločinački pothvat. Časni Dario Kordić je to odbio!

O modelu po kojem se sudi Hrvatima u Hagu pisao je Hrvoje Marković (Hrvatski list 26. travnja 2007.), to je „model parnjaka“. Po tom modelu jedan Hrvat je dobar a drugi je zao, evo nekoliko „suprostavljenih parnjaka“: Blaškić-Kordić; Stipetić-Bobetko; Ademi-Norac; Mesić-Tuđman.

„Model parnjaka“, dobrih i loših Hrvata je smišljen u Londonu i Beogradu s ciljem dokazivanja da je Hrvatska rezultat „udruženog zločinačkog pothvata“. U tom projektu su sudjelovali mnogi a glavni akteri su bili nosioci projekta detuđmanizacije: Mesić, Račan i Sanader. Tim projektom su takozvani dobri Hrvati trebali svjedočiti protiv zlih Hrvata koji su provodili takozvani „udruženi zločinački pothvat“. Sanader je javno pozvao generala Gotovinu da se preda i da dokazuje nevinost u Hagu! Dokazuje se krivnja a ne nevinost, to će Sanader sam iskusiti nekoliko godina kasnije!

Zločinački sud u Haagu

Nemoralna tužiteljica Carla del Ponte je bila lutka na koncu svjetskih moćnika ali je pokazala i svoju pristranost, zloću i licemjerje. Ona je glavni krivac za iskrivljene optužnice, zanemarivanje srpskih zločina u Hrvatskoj, podmetanje, pritiske i ucjene. Ta spodoba je trijumfalno otišla u Beograd objaviti da je uhićen Ante Gotovina!? To je bio još jedan dokaz njenog sudjelovanja u zločinačkom pothvatu svjetskih moćnika i nekih država protiv hrvatskog naroda i hrvatske države.  Tražila je zapovjednu odgovornost za hrvatsko vodstvo i vojne zapovjednike a odbacila je zapovjedne odgovornosti za Kadijevića, Adžića, Mrkšića, Radića, Halilovića! To vrijedi samo za hrvatske zapovjednike i hrvatsko političko vodstvo! Jadno i sramotno ponašanje tužiteljice i Haškog suda koji je njeno ponašanje prihvatio.

Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) je amnestirao Srbiju za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jer nije dozvolio otvaranje arhiva JNA i vojske Srbije, nije sudio glavnim akterima agresije (političko i vojno vodstvo Srbije, JNA), glavnim planerima zločina (velika Srbija, crta Virovitica-Karlovac-Karlobag). Haški sud je postupkom izjednjačavanja žrtve i agresora amnestirao srpsko vodstvo, amnestirao JNA, amnestirao vojsku Srbije za zločine u Hrvatskoj i BiH i time pokazao da je politički sud koji ne poštuje međunarodne zakone i konvencije.

Optužiti rukovodstvo jedne države zbog oslobađanja svojih okupiranih područja je suludo i nema nikakve veze s međunarodnim pravom. Obveza je državnog vodstva da oslobodi svoja okupirana područja i da povrati svoje stanovništvo na njihova ognjišta i njihove domove! Formulacija zajednički zločinački pothvat je bolesna konstrukcija Carle del Ponte koja je izišla iz nekih međunarodnih zločinačkih laboratorija. Nažalost u tom zločinačkom projektu Carle del Ponte su sudjelovali i izdajnici iz hrvatskog naroda: političari, novinari i građani. Bolesni um Carle de Ponte se nije pomaknuo naprijed od vremena kada je istraživala i tužila mafijaše pa je mislila da ima posla s mafijom a ne  s časnim vojnim zapovjednicima i državnicima. Pokazala je svoju nekompetentnost, aroganciju, zloću i podložnost pritiscima moćnika (država, političara).   

Haški sud je temeljem lažnih svjedočanstava a bez stvarnih dokaza osudio pojedince (Blaškić, Kordić). Na istom tom sudu je tužilaštvo odustalo od svjedočenja lažnog svjedoka Mesića  u slučaju Praljak, Prlić i ostali jer je procijenilo da ne će biti od koristi. Zbog Mesićevih laži i podmetanja ljudi su u zatvoru iako su obrane optuženih i osuđenih dokazale da se ne radi o dokazima već o lažima.

Haški sud je izmislio zapovjednu odgovornost ali samo za Hrvate tijekom Domovinskog rata 1991-1995. A što je sa zapovjednom odgovornosti zapovjednika UNPA zona odgovornosti, protjerivanje nesrpskog stanovništva i više od 400 ubijenih za vrijeme njihova mandata? Za te zločine nije nitko optužen niti osuđen! Da se ne govori o sramotnim postupcima pojedinih zapovjednika u UNPA sektorima.

Haški sud nije pravio razliku između agresorskog i obrambenog rata pa je time prekršio Rimski statut (članak5), Londonski statut (članak 6-1945), Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva (članak 16), Rezoluciju 3314 Opće skupštine OUN a iz 1974. godine.

Rasizam suda u Haagu

Međunarodna zajednica je saučesnik u agresije na Hrvatsku, saučesnik u zločinu nad Hrvatima jer nije spriječila agresiju (a mogla je), nije osudila i kaznila zločine nad Hrvatima (haške presude).  Oni koji su planirali (vlada Srbije, JNA) i izvršili agresiju na Hrvatsku su amnestirani, njihovi arhivi su nedostupni (blokirani) odlukom tužiteljice i suda!

Tužiteljstvo Haškog suda je tražilo topničke dnevnike, transkripte, dokumente bez izuzetka od Hrvatske ali to isto nije vrijedilo za Srbiju i BiH. Takva zloća i pristranost ostat će zapisana kao dokaz o nepravdi prema Hrvatima i njihovoj domovini.

Haško tužiteljstvo je optužilo HV zbog navodnog prekomjernog granatiranja Knina, ali to isto tužiteljstvo nije optužilo agresora Srbiju za razaranje Vukovara, Turnja, Crnog, Dubrovnika, Zadra, za rušenje katoličkih crkava, krađu umjetnima, prometnu blokadu itd. 

U postupcima protiv Hrvata i hrvatske države tužiteljstvo Haškoga suda se postavilo iznad suda, međunarodnog prava i međunarodnih konvencija. Obrana nije bila u ravnopravnom položaju jer su se dokazi obrane odbacivali, izvrtali i minorizirali tako da suđenja nisu bila pravedna ni poštena. Carle del Ponte je bila arogantna, bezobrazna, bolesno pristrana i sve to uz podršku moćnih država koje su bile protiv osamostaljenje Hrvatske. General Ante Gotovina je odbio razgovor s bezobraznom tužiteljicom, papa je također nije htio primiti ali su je primali hrvatski političari (izdajnici) i bespogovorno slušali. Ruanda je tražila i dobila njen opoziv! Sramotna je uloga Carle del Ponte jer nije htjela podići optužnicu (tvrdnja bivšeg suradnik ICTY-a Attila Hoare), iako je imala dokaze, protiv osoba koje su činile “udruženi zločinački pothvat” a to su: Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović, Branko Kostić, Momir Bulatović i drugih. Ona je inzistirala na optužnici samo za Slobodana Miloševića i zbog toga zločinci koji su planirali i provodili zločinački pothvat Srbije (Memorandum SANU) u Hrvatskoj  nisu optuženi  iako je postojao udruženi zločinački pothvat  i čitav zapovjedni lanac. Pojedini zapovjednici JNA ili vojske Srbije nisu vodili privatni rat već su izvršavali planove i zapovijedi svojih nalogodavaca koji su im davali oružje, opremu i svu moguću podršku pri izvršenju agresije i zločina. Prekršene su međunarodne konvencije i negirano međunarodno pravo s ciljem postizanja političkih ciljeva nekih europskih država, proširenje njihove zone utjecaja i interesa.  Kratko rečeno: Sramotno ponašanje Haškog suda za bivšu Jugoslaviju koji nije povezao uzrok i posljedicu te kaznio agresora!

Sramotno ponašanje pojedinih sudaca koji nisu sudili po zakonu, međunarodnom pravu već prema svojim simpatijama i političkom diktatu. Dobro je da taj politički sud prestaje s radom jer predstavlja primjer nepravde, nemorala i političke trgovine. Također,  treba navesti nepoštivanje hrvatskog književnog jezika od strane suda.

Bosna i Hercegovina danas postoji samo zahvaljujući Hrvatima jer su Hrvati obranili BiH (dolina Neretve 1992., Livanjsko područje 1992., Bihaćka enklava 1995). Što bi se zbilo u Bihaću da ga nije deblokirala hrvatska vojska!? Hrvati su u BiH konstitutivan narod a Haški sud i njegovi nalogodavci su se trudili uništiti Hrvate u BiH. Današnja Bosna i Hercegovina je bure baruta zahvaljujući međunarodnoj zajednici, zahvaljujući nekim državama. Sud nije doveo do pomirenja već je napravio nove podjele pa, nažalost, haške presude mogu biti uzrok novoga rata na području Bosne i Hercegovine. Dobro je da Haški sud za bivšu Jugoslaviju završava rad tako da ne pravi dodatne zločine svojim odlukama, presudama, oslobađanjima zločinaca i izvrtanjem činjenica prema političkom diktatu moćnika. 

Florence Hartmann: Mir i kazna

O Haškom sudu i njegovom radu može se pročitati u knjigama akademika Josipa Pečarića: Zločinački sud u Haagu (2008. g.) i Rasizam suda u Haagu (2011. g), također svjedočanstvo Florence Hartmann (glasnogovornice Carle del Ponte): Mir i kazna (2007. g.) te u tekstovima Višnje Starješine koja je pratila rad međunarodnog suda od početka njegova rada te mnoge druge napise, svjedočanstva.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Istambulska konvencija – ozakonjenje EU diktature!

Objavljeno

- datum

Američka pedijatrijska udruga naziva Gendersku ideologiju pravim imenom – ZLOSTAVLJAČI DJECE!

Konvencija Vijeća Europe (VE) o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji sastavljena je u Istanbulu 11. svibnja 2011. godine na nedemokratski način, bez rasprave po principu „Uzmi ili ostavi“. Konvencija je stupila na snagu 1. kolovoza 2014. godine.

Republika Hrvatska (RH) je 22. siječnja 2013. godine postala 27. članica VE koja je potpisala Konvenciju. Sada se želi donijeti Zakon pa je napisan Prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

>> LUDILO U NJEMAČKOJ – Profesor-ateist: gay brak je protiv prirode i evolucije, a pravo gayevima na usvajanje djece je državno podsticanje pedofilije !

U prijedlogu zakona piše slijedeće: „Cilj Konvencije, koja se skraćeno zove i Istanbulskom konvencijom, jest prvenstveno zaštititi žene od svih oblika nasilja te spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, zatim pridonijeti suzbijanju svih oblika nasilja i diskriminacije, promoviranje rodne ravnopravnosti, razvoj sveobuhvatnih okvira, politika i mjera za zaštitu i pomoć žrtvama svih oblika nasilja nad ženama (uključujući i obiteljsko), te pružanje podrške i pomoći organizacijama i institucijama u uspostavljanju učinkovite suradnje i usvajanja sveobuhvatnog pristupa u suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.“

Glavni cilj dokumenta je promoviranje „rodne ravnopravnosti“, sve ostalo je prije propisano nizom zakona, preporuka, deklaracija (u EU i u Republici Hrvatskoj) i nije ih potrebno ponavljati.    

Imamo propise i zakone kojima se sankcionira tjelesno, psihičko i seksualno nasilje i nije potrebno usvajati Istanbulsku konvenciju jer se u praksi po pitanju nasilja ne će ništa promijeniti ako pravosuđe nije učinkovito. Poteškoće su u provođenju zakona a ne u nedostatku zakona!

Temeljem navoda Konvencije postavlja se pitanje: Koliko je slučajeva sakaćenja ženskih spolnih organa, prisilnih pobačaja, prisilnih brakova zabilježeno u Hrvatskoj?

Očito je dio teksta nema veze s hrvatskom stvarnošću.

„Provedba Zakona proizvest će određene troškove, a poslove provođenja Zakona obavljat će u okviru svoje nadležnosti središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove zaštite djece i obitelji kao tijelo odgovorno za koordinaciju, primjenu, nadzor i procjenu politika i mjera za sprečavanje i borbu protiv svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom, kao što je definirano člankom 10. Konvencije“.

Provedba Konvencije će povećati broj činovnika i troškove ali bez stvarnog učinka. Za vrijeme Domovinskog rata mnogo je žena sustavno silovano, mučeno i ubijeno! Što je Vijeće Europe učinilo za njih? Nije se radilo o rodno utemeljenom nasilju već o etničkoj mržnji što je strašno! Što su EU i VE učinile da pomognu tim ženama? Ništa jer EU selektivno pristupa slučajevima, provodi diskriminaciju i diktaturu.

>> ISTAMBULSKA KONVENCIJA: Spriječite nametanje rodne ideologije obrazovnom sustavu i društvu – uključite se u javnu raspravu o ratifikaciji opasne konvencije

Članak 3. Konvencije – Definicije

 a.   “nasilje nad ženama” smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu;

c. “rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce;

d. “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene;

Jasno je da je glavni cilj nametanje rodna ideologija a ne zaštita žena!

Članak 12. Konvencije – Opće obveze

1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Ozakonjenjem rodne ideologije stvaraju se pretpostavke za progon neistomišljenika, pretpostavke za etiketiranje i suđenje onima koji razlikuju ženu i muža, onima koji se zalažu za očuvanje obitelji kao temeljnu jedinku društva! 

Pitanje je: Tko će izvršiti procjenu ponašanja? Euročinovnici, pripadnici skupina koji ne poznaju i ne priznaju prirodni zakon?

Članak 14. – Obrazovanje

1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.

2. Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima.

Dakle, edukacija mladog naraštaja se mora temeljiti na rodnoj ideologiji kako su je propisali i zamislili eurobirokrati!? Donošenjem zakona o usvajanju Istanbulske konvencije ozakonjuje se rodna ideologija te se mora uključiti u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja! Zašto jedan nakaradni, protuprirodni pogled na svijet mora postati obvezujući? To se zove DIKTATURA!   

Članak 78. – Rezerve

1. Nikakve rezerve ne mogu se staviti u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije, osim iznimaka predviđenih u stavcima 2. i 3.

Nema rezerve, Vijeće Europe  (eurobirokrati) vas smatra robovima a kao robovi nemate pravo glasa, jedino vaše pravo je raditi za eurobirokrate i bespogovorno slušati.  

Dodatak – Povlastice i imuniteti (Članak 66.) (Diktatura Vijeća Europe!)

2. Članovi Ekspertne skupine za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (tzv. GREVIO) i drugi članovi izaslanstava u posjeti državi će, tijekom izvršavanja svojih funkcija koje se odnose na pripremu i izvršenje posjeta državi, kao i tijekom rada koji će uslijediti vezano uz njih, te putovanja u vezi ovih funkcija, uživati sljedeće povlastice i imunitete:

a. imunitet od osobnog uhićenja ili pritvaranja i od zapljene osobne prtljage, te imunitet od pravnog postupka bilo koje vrste za izgovorene ili napisane riječi i radnje poduzete u službenom svojstvu;

b. izuzeće od svih ograničenja njihove slobode kretanja prilikom izlaska iz zemlje ili povratka u zemlju prebivališta, te ulaska i izlaska iz zemlje u kojoj izvršavaju svoje funkcije, te od registracije kao stranca u zemlji koju posjećuju ili kroz koju prolaze u izvršavanju svojih funkcija.

3. Tijekom putovanja poduzetog u izvršavanju njihovih funkcija, članovima GREVIO-a i ostalim članovima izaslanstava u posjeti državi će, u pogledu carina i deviznih kontrola, biti odobrene iste olakšice kakve se odobravaju predstavnicima stranih vlada koji su na privremenoj službenoj dužnosti.

4. Dokumenti koji se odnose na ocjenu provedbe Konvencije, a koje nose članovi GREVIO-a i ostali članovi izaslanstava u posjeti državi su nepovredivi u mjeri u kojoj se tiču rada GREVIO-a. Nikakvo zaustavljanje ili cenzura neće se primijeniti na službenu komunikaciju GREVIO-a ili na službenu komunikaciju članova GREVIO-a i ostalih članova izaslanstava u posjeti državi.

5. Kako bi se osigurala potpuna sloboda govora i potpuna neovisnost u obavljanju njihovih dužnosti, članovima GREVIO-a i ostalim članovima izaslanstava u posjeti državi imunitet od pravnog postupka za izgovorene i napisane riječi i radnje poduzete u izvršavanju dužnosti i dalje se odobrava, neovisno o tome što odnosna osoba više nije uključena u obavljanje tih dužnosti.

6. Povlastice i imuniteti jamče se osobama navedenima u stavku 1. ovog dodatka s ciljem zaštite neovisnog izvršavanja njihovih funkcija u interesu GREVIO-a, a ne radi njihove osobne koristi. Odricanje od imuniteta osobama navedenima u stavku 1. ovog dodatka izvršit će glavni tajnik Vijeća Europe u svakom slučaju u kojem bi, po njegovom ili njezinom mišljenju, imunitet ometao izvršenje pravde i kada ga se može odreći bez štete za interese GREVIO-a.

Dakle, iz navedenog se može zaključiti da su oni nedodirljivi, da mogu raditi što hoće i da za njih ne vrijede zakoni zemlje u kojoj su u posjeti! Mogu napisati nakaradno izvješće i ne moraju snositi nikakvu odgovornost za napisano, učinjeno! Netko može ući u vaš dom i vršiti nasilje na vama a vi mu ne možete ništa! Jesmo li mi robovi eurobirokrata ili slobodni ljudi?

Ciljevi Istanbulske konvencije jesu:

1.      Nametanje rodne ideologije u sve sastavnice društva, posebno u obrazovni sustav!

2.      Uništenje obitelji kao temeljne jedinke društva!

3.      Ukidanje tradicije, običaja i vjere!

4.      Porobljavanje naroda, jer nema mogućnosti izražavanja rezervi (Članak 78.)

5.      Uvođenje diktature, država nema pravo kontrole ili sankcija prema članovim GREVIO-a (Dodatak, članak 66., euročinovnici imaju imunitet!)!

6.      Stvaranje nekog novog čovjeka koji je rod (nije ni muško ni žensko), čovjeka bez dostojanstva, čovjeka bez odgovornosti i bez obitelji, bez vjere i tradicije.

Što će Republici Hrvatskoj donijeti usvajanje konvencije?

Ne će donijeti ništa dobro! Hrvatski narod će biti dodatno obespravljen, porobljen i degradiran jer se ne će moći pozvati na svoje naslijeđe, svoju povijest, svoju vjeru i tradiciju. Hrvatska tradicija je uvijek slijedila napredne, civilizacijske pomake te nasilje i diskriminacija nisu nikada bili obilježje naše tradicije. Ovdje treba napomenuti da je svako vrijeme imalo svoje zakonitosti, običaje, društvene odnose u europskim zemljama pa tako i u Hrvatskoj (što je vrijedilo u Austrougarskoj vrijedilo je i u Hrvatskoj). Stavovi Konvencije su iznad naroda i države!?; iznad zdravog razuma!? iznad osobe-čovjeka!?  Konvencijom se krši dostojanstvo osobe, sloboda ljudi i promiče protuprirodni pogled na svijet bolesnih briselskih birokrata. 

Hrvatska ne mora ratificirati konvenciju jer ima dovoljno zakona koji pružaju zaštitu i potporu osobama koje su žrtve nasilja. Poteškoće su u nedostatnom provođenju zakona, neučinkovitom pravosuđu i lošim materijalnim uvjetima (zakon određuje naknadu koja se ne može isplatiti jer nema novca).

Konvencija promiče rodnu ideologiju i obvezuje potpisnicu (državu) na bespogovornu primjenu stavova Konvencije.

Konvencijom se povećava birokratski aparat, povećavaju troškovi a bez stvarne pomoći onima kojima treba pomoći.

Ako gledamo Hrvatsku možemo navesti da Konvencija ne će promijeniti, poboljšati status žrtve jer pravosuđe ne funkcionira pa je besmisleno usvajati Konvenciju koja ruši ljudsko dostojanstvo, koja zabranjuje vjeru i tradiciju, koja nameće protuprirodnu rodnu ideologiju, nameće diktaturu eurobikrokrata (nepoštivanje zakona zemlje)!

U ocjeni stanja sam Predlagatelj zakona u ime RH zaključuje da ima dovoljno pravnih zakona i instrumenata kojima se osigurava potpune ravnopravnosti muškaraca žena i za zaštitu od nasilja žena, muškaraca, djece, staraca, invalida itd, (Ustav RH čl. 14. ), ravnopravnost spolova (Ustav RH čl. 3), pravo na život (Ustav RH čl. 21.), i niz zakona.

Budući da postoji dovoljno zakona i instrumenata za zaštitu žena i ostalih od nasilja  nije potrebno usvajanje Istanbulske konvencije, nije potrebno usvajanje rodne ideologije koja negira prirodne zakone.

Dr. Marko Jukić/croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.