Connect with us

Dr. Marko Jukić

Dr Marko Jukić: Zašto je pravo na privatnost važnije od prava na život?

Objavljeno

- datum

Nakon 26 godina čekanja, nerada i mudrovanja konačno smo dobili Rješenje Ustavnog suda RH, Broj: U-I-60/1991 i drugi (U-I-94/1991, U-I-173/1995, U-I-39/2008, U-I-5089/2016, U-I-5639/2016, U-I-5807/2016 . Zagreb, 21. veljače 2017.

„R J E Š E N J E

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (“Narodne novine” broj 18/78., 31/86., 47/89. i 88/09.).

II. Nalaže se Hrvatskom saboru da u roku od dvije (2) godine donese novi zakon u skladu s utvrđenjima Ustavnog suda iz točaka 49. i 50. obrazloženja ovog rješenja.“

 

Svojim rješenjem Ustavni sud RH priznaje komunističko zakonodavstvo kao da nisu nastale državne, društvene i pravne promjene u Republici Hrvatskoj.

Nadalje Ustavni sud svojim rješenjem negira državni identitet Republike Hrvatske, negira pravo hrvatskog naroda na svoje specifičnosti, povijesne, nacionalne, vjerske i moralne.

Ustavni sud svojim rješenjem priznaje pravo na život samo u slučajevima ako je to volja (želja) trudnice!? Embiji/fetusi nemaju nikakva prava!

Članak 21. Ustava RH. Glasi: „Svako ljudsko biće ima pravo na život.“

Dakle ljudski život jest i mora biti ustavna kategorija pa je dužnost Ustavnoga suda da ga zaštiti što ovim Rješenjem nije učinjeno. Ustavni sud je bio dužan ukinuti komunistički zakon jer su prošli svi rokovi za usklađenje. Zadnji rok za usklađenje je bio 31. prosinca 1997. godine!

Ustavni sud naglašava pravo na privatnost, odnosno pravo žene na odlučivanje o sudbini embrija/fetusa. Embrij nema mogućnost da javno protestira, nema mogućnost da traži i brani svoje pravo na opstojnost pa je civilizacijski minimum da zakonodavac štiti ljudsku jedinku od začeća do prirodnog kraja života. Pravo na život je temeljno ljudsko pravo pa ne može ovisiti o nečijoj volji (želji) kako se u Rješenju obrazlaže.

„Ustavni sud ponavlja da pitanje „kada počinje život“ nije u nadležnosti Ustavnog suda. (45.1.)“

Ustavni sud ne treba donositi odluku, niti ga se pitalo, kada započinje ljudski život. Biomedicina je dala jasan odgovor na to pitanje. Ljudski život započinje začećem (spajanjem muške i ženske gamete), ako nema začeća nema daljnjeg razvoja ljudske jedinke niti rođenja.  Tu činjenicu Ustavni sud ne smije zanemariti već je mora uvažiti bez ikakvih ograda. U ovom slučaju Ustavni sud sve relativizira i negira činjenice o pravu na život svake ljudske jedinke.

„U nadležnosti Ustavnog suda preispitati je zakonodavstvo kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće, kako bi ocijenio je li ono u suglasnosti s ustavnim načelima i vrijednostima, odnosno je li njime ostvarena pravedna ravnoteža između suprotstavljenih prava i interesa do kojih neizbježno dolazi u složenim pitanjima poput ovog prava žene da sama odluči o prekidu trudnoće i interesa društva da zaštiti život nerođenog bića. Drugim riječima, zadaća je Ustavnog suda ocijeniti je li zakonodavac u okviru široke slobode procjene pravilno balansirao njihova prava i interese (v. točku 33. obrazloženja ovog rješenja)“

Ustavni sud je prispitujući zakonodovstvo kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće priznao da je komunistički zakon iz Socijalističke Republike Hrvatske zastario i da nije usklađen s Ustavom RH iz 1990. godine ali se na njega pozivaju. Zašto Ustavni sud nije ukinuo komunistički zakon o pobačaju? Zašto nije priznao da slijednost s komunističkim zakonom i Ustavom nije primjerena današnjem vremenu? Obrazloženje o pravnoj sljednosti je neprihvatljivo jer negira državne, društvene, pravne promjene koje su u međuvremenu nastale.

Ustavni sud nije pravilno ocjenio osporavani Zakon jer daje pravo jednoj strani na štetu druge

„Ustavno pravo na život ne može biti poništeno izmišljenim pravom majke na prekid trudnoće. Ne postoji posebno pravo na prekid trudnoće, već se ženina želja da prekine trudnoću transformira u pravo, a prekid trudnoće predstavlja štetu za čitavo društvo i javni poredak.“

Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje zašto ljudski život nije zaštićen od začetka, zašto embrij i fetus nemaju pravni subjektivitet. Ako se kao ljudi zaklinjemo na očuvanje ljudskoga života zašto ne priznajemo pravni subjektivitet embriju i fetusu, nego taj pravni subjektivitet priznajemo tek nakon rođenja?

Zakon na koji se poziva Ustavni sud nije u suglasju s hrvatskim Ustavom, Općom deklaracijom o ljudskim pravima UN-a, s Deklaracijom o pravima djeteta, Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini pa ga je Ustavni sud trebao ukinuti a ne jeftino filozofirati.

Nadalje navođenje kako je to pitanje rješeno u drugim zemljema je poučno ali pozivanje na mišljenja i praksu i drugim zemljama EU znači da ustavni sudci nemaju jasan stav, da bježe od izjašnjavanja o važnom društvenom pitanju, da ne uvažavaju povijesne, tradicijske, vjerske i moralne stavove hrvatskoga naroda. Prema raznim navodima nema nikakve EU odluke koja priječi nacionalni Ustav da tu materiju regulira u skladu s povijesno-tradicijskim, vjerskim i moralnim zasadama hrvatskoga naroda.

Ustavni sud je prihvatio pravo na ubojstvo (misli se na prekid trudnoće koji nije medicinski indiciran) temeljem komunstičkih zakona koji su bili diskriminacijski. Komunistički zakoni su gušili prava i slobode građana pa je pozivanje na komunistički zakon u ime prava na privatnost neshvatljivo. Komunistički zakon je iz ideoloških pobuda priznao pravo na odlučivanje ženi ali taj isti zakon je negirao pravo na život.

Zar nova ljudska jedinka koja raste i razvija se u maternici nema nikakva prava? Prema Ustavnome sudu nema! Zar je to humanost, pravednost, moralnost i etičnost 21-og stoljeća?.

Svaki zakon koji ne uvažava etičke i morale stavove je loš zakon i treba ga odbaciti a to je upravo zakon o kojem je Ustavni sud trebao dati mišljenje. Ustavni sud nije izvršio svoj zadatak već je podržao neetični komunistički zakon iako je priznao da je zastarjeo i da treba donijeti novi zakon te je dao rok od dvije godine.

Članak 21. Ustava RH. „Svako ljudsko biće ima pravo na život.“

„S medicinskog stajališta, u etičkom i stručnom aspektu, nema nikakvog opravdanja za prekid trudnoće zdravog ploda na zahtjev zdrave trudnice kako to regulira članak 15. osporenog Zakona. Etički je opravdano pribjeći prekidu trudnoće u striktnoj medicinskoj indikaciji, kada trudnoća ugrožava život trudnice (npr. vanmaterična trudnoća) ili kada život trudnice ovisi o nužnim terapijskim zahvatima koji teško oštećuju plod u malformiranom smislu (npr. liječenje raka zračenjem i kemoterapijom). U takvim se slučajevima etičko opravdanje može naći u primjeni doktrine čina s dvostrukim učinkom (actus cum dupliciti effectu).“

Zar je nešto netočno u navedenom citatu?

Liječnici su dužni da štite život od njegova začetka do prirodnoga kraja a zakonodavac je dužan da donose zakone i propise kojima bi se zaštitio i očuvao ljudski život a ne eliminirao.

Pravni laici (gdje spadam) ne mogu pravno obrazlagati protivljenje Rješenju ali je to učinio ustavni sudac gospodin Miroslav Šumanović u svom Izdvojenom mišljenju. Gospodin Miroslav Šumanović je s pravnog stanovišta dao kritički osvrt na Rješenja, obrazložio svoje neslaganje i prigovore. Gospodin Šumanović je napisao“ „1. Ocjenjujem da osporeni zakon nije suglasan s Ustavom i da je nesuglasje drastično, pa zakon treba ukinuti.“

Dalje, sudac ustavnog suda gospodin Šumanović u svom Izdvojenom mišljenju piše, citiram:

„Ovdje je riječ o koncepciji kreiranja prava (na pobačaj) kao projekcije subjektivne volje. Moralno ispravno je ono što je odabrano kao željeno. Ako je jedini kriterij izbora želja, svaka izabrana opcija je ispravna samim time što je željena. Nema nikakvog “vanjskog” objektivnog kriterija prosudbe etičke valjanosti izbora, nema mjerila kojim bi se razlikovalo “dobro” od “zla”, sve je “dobro” jer je željeno. Kako ja vidim stvari, riječ je o koncepciji etičkog relativizma koja negira postojanje objektivnog moralnog poretka, a time i mogućnost primjene fundamentalnih načela humanističkog morala, principa distributivne pravednosti i klasičnih pravno etičkih zasada objektivno pravednog postupanja (honeste vivere, neminem laedere, suum cuique tribuere). Moralni relativizam načelno je legitimna opcija s gledišta individualnog morala (pro foro interno), ali u optici Ustava RH je krajnje dvojbena. Ustav, naime, nije samo sustav pravila o organizaciji države, djelokrugu državnih vlasti i svečani katalog različitih prava. U njemu su i deponirane bitne vrijednosti određene zajednice – njezin nacionalni, kulturni i vrijednosni identitet i njezini moralni standardi. Ne radi se o moralno neutralnom aktu, nego o vrhovnom pravu države koje je vrijednosno utemeljeno.“

Pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava uključuje pravo svakoga na slobodu odlučivanja i samoodređenje. Zašto je pravo na privatnost važnije od prava na život?  Je li se i u drugim slučajevima poštuje pravo na privatnost ili je ovo izuzetak? 

„Ustavni sud utvrđuje da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićenu vrijednost uživa ustavnu zaštitu u smislu članka 21. Ustava samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost (45).“

Ustavni sud negira pravo na život, odnosno uvjetuje ga nečijom voljom, željom.

Nadalje, Ustavni sud prepušta Saboru da odredi „kada počinje život“.! Kada počinje život je biomedicinsko pitanje a dodatna intepretacija ljudskog života je filozofska i teološka pa nije potrebno da o tome mišljenje i odluke donosi Sabor jer zastupnici nisu kompetentni. Sabor treba donijeti novi zakon koji će štititi život od njegova začeća do prirodnog kraja. Sabor treba donijeti zakon kojim će se propisati kada i pod kojim okolnostima je dozvoljen prekid trudnoće a glavni cilj zakona mora biti zaštita materinstva i odgovorno ponašanje. Zabrana pobačaja i kažnjavanje samo po sebi ne će biti od koristi pa težište ne smije biti na zabrani.

Još jedan citat iz izdvojenog mišljenja ustavnog sudca Šumanovića „14. S obzirom na to da sukladno gornjoj analizi nerođeno biće potpada pod zaštitu čl. 21. st. 1. Ustava kao titular prava na život, osporeni zakonski model pobačaja nije suglasan s Ustavom.

Pravu na život je inherentno pravo roditi se (doći na svijet) i to je pravo iznad prava na privatnost (prava na životni stil). S pravom na život nerođenog bića je po pravnom rangu izjednačeno jedino pravo na život majke.

Pravu na privatnost nije implicirano pravo na pobačaj, jer ono negira i uništava samu bit prava na život. Obratno, pravo na život ne uništava samu bit prava na privatnost nego ga ograničava, jer je pravo na privatnost moguće kvantitativno sadržajno širiti i stezati a da pritom ne bude narušen njegov identitet, odnosno – u slučaju ograničavanja, nije uništena njegova bit. S druge strane, pravo na život ne može biti ograničeno, nego samo u cijelosti egzistirajuće ili posve dokinuto. Život, naime, ili postoji ili ne postoji.“ (završen citat)

Za život od začeća do prirodnog kraja!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Oglasi
Komentari

Dr. Marko Jukić

Predstavljanje knjige „Tko je ubio Zvonka Bušića“, u Splitu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt i Hrvatski časnički zbor grada Splita organizirali su predstavljanje knjige “Tko je ubio Zvonka Bušića”. U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, koja je bila puna, knjigu su predstavili novinar i publicist Josip Jović i autor Tihomir Dujmović.

Novinar i publicist Tihomir Dujmović je objavio manje poznate i nepoznate činjenice o događaju koji je obilježio život Zvonimira Bušića i njegove vjerne Julienne. Knjiga je pisana temeljem dokumenata, novinskih natpisa i mišljenja stručnjaka. Kronološki se navode: prva akcija Julienne Bušić (bacanje letaka u Zagrebu 1970. godine), otmica američkog zrakoplova, tragični događaj pri nestručnom pokušaju deaktivacija bombe, suđenje, bijeg iz zatvora iz kojega nitko nije pobjegao, intervencije za oslobađanje iz američkog zatvora, oslobađanje i dolazak u voljenu Hrvatsku. U knjizi su navedeni motivi koji su potakli Zvonka Bušića na akciju, tekst predavanja Julienne Bušić: Tko je terorist i zašto?, i osvrt autora Tihomira Dujmovića na našu hrvatsku stvarnost: Uspomene na idealizam kojeg više nema.  

Tihomir Dujmović ovom knjigom objavljuje istinu o životu Zvonka Bušića i njegove Julienne. Zvonko Bušić jest pogriješio ali nije bio terorist kao dobitnici Nobelove nagrade za mir: npr. Nelson Mandela, Jasef Arafat i drugi. Zvonko Bušić je postavio eksplozivnu napravu ali nije ubio policajca. Policajca je ubila nestručnost i nemar osobe (Terry McTigue) koja je vodila akciju deaktivacije bombe na poligonu, 35 kilometara dalje od mjesta gdje je bila postavljena. Nemar je prouzročio smrt jednog policajca i ranjavanje trojice (i samog voditelja akcije) 4 sata nakon što je bomba donesena na poligon gdje je trebala biti demontirana.

To je knjiga o Zvonku Bušiću – hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru, to je knjiga o činjenicama koje se prešućuju. Istinu o događajima, motivima akcije otimanja američkog zrakoplova prešućuju djeca i unuci komunističkih zločinaca kao i oni koji se dive njihovim zločinima. Oni pišu u današnjim tiskovinama, oni rade na televizijskim i radio postajama, oni uređuju portale i nameću svoju istinu, svoju ideologiju i sve one koji ne misle kao oni proglašavaju: fašistima, ustašama, teroristima itd.

Ta neprofesionalna, antihrvatska, antiljudska piskarala pišu da je Zvonko Bušić bio terorist što je netočno. Zvonko Bušić je bio borac za hrvatsku neovisnost, sanjar neovisne Hrvatske, čovjek koji je skrenuo pažnju svjetskoj javnosti na položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Sudac koji je vodio sudski postupak je prije izricanja presude kazao: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti… Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.

Kasnije se sudac John R. Bartels zalagao za otpust Zvonka Bušića iz zatvora. 

Zvonko Bušić je priznao svoju krivnju i odslužio 32 godine u američkom zatvoru, dulje no što je zakonski trebao. Julienne Bušić je bila 13 godina u zatvoru, također dulje no što je trebala. Za Zvonka i Julienne Bušića su vrijedila stroža pravila jer se svu krivnju za pogibelj policajca prebacilo na njih da se ne plati odšteta udovici poginulog policajca (izgubila je spor s gradom New Yorkom).

Godine 1976. otmice aviona nisu bile rijetkost, otmicama se htjelo skrenuti pažnju svjetskoj javnosti, bile su udarna vijest u svjetskim medijima pa je i Zvonko Bušić otmicom aviona htio skrenuti pažnju svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Zvonko Bušić, njegova supruga Julienne i prijatelji (Frane Pešut, Petar Matanić i Marko Vlašić) su tražili da svjetski mediji objave deklaraciju o hrvatskoj neovisnosti  (napisao ju je Bruno Bušić) i da bace letke iz aviona iznad europskih i američkih gradova te Solina i Zagreba. Deklaraciju su objavili New York Times, Chicago Tribuneu, Washington Post, Los Angeles Times.  Također su htjeli da vlasti u Londonu, Parizu, Montrealu, Chicagu i New Yorku izbace tisuće letaka s otisnutom deklaracijom. Njihovi zahtjevi su ispunjeni i oni su se predali vlastima u Parizu. Nitko od putnika nije bio ozlijeđen. Kasnije su putnici svjedočili o njihovom korektnom ponašanju. Bombe u zrakoplovu su bile lažne, nisu bili naoružani. Nažalost, jedina prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bušić je u poruci objasnio gdje je bomba skrivena i kako je sigurno demontirati. Bomba je odnesena 35 km dalje i tamo su je pirotehničari nestručno išli demontirati te je došlo do eksplozije i pogibelji policajca kao i ranjavanja trojice policajaca.

Kada se Hrvat bori za slobodu onda je to terorizam a kada se Židov bori za svoju državu tada je to normalno, kada se Palestinac Arafat bori za palestinsku državu onda je to herojstvo bez obzira na nevine žrtve koje su stradale.

Zvonko Bušić se nije mogao vratiti u normalan život, nakon 32 godine tamnice, nije mogao prihvatiti život u Platonovoj pećini (metafori ljudskog neznanja, neobrazovanosti, zabluda, privida), nije mogao prihvatiti uskogrudnost, laži, samodopadnost i pljačku „velikih“ Hrvata. On je sanjao drugačiju Hrvatsku, (kao i mnogi drugi). Zvonimira Bušića ubila je hrvatska besćutnost!

Da bi se shvatio čin Zvonimira Bušića i njegove skupine (Julienne Bušić, Frane Pešuta, Petra Matanića i Marka Vlašića) treba pročitati knjigu, treba znati u kakvim okolnostima (udbaška ubojstva emigranata u Europi i šire) je živio Zvonko Bušić i kakav je bio položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji.

Hvala gospodinu Tihomiru Dujmoviću za otkrivanje i širenje istine o Zvonku Bušiću hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru.

Dr. sc. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Agitprop Hrvatske javlja…

Objavljeno

- datum

 KOS-AGITPROP NADIŠAO SAM SEBE    Agitprop, neokomunistički i protunarodni mediji Hrvatske, javlja da je Crkva podržala Istanbulsku konvenciju što je besramna laž. Agitprop javlja: „Veliki zaokret u Crkvi: Šef HBK-a podržao interpretativnu izjavu uz Istanbulsku konvenciju.“  Piše Ma.B., 05. travnja. 2018. 

Peti travnja 2018. godine regionalni radio u vijestima u 6 sati javlja da je nastao zaokret i da je Crkva podržala Istanbulsku konvenciju, isto se ponavlja u jutarnjoj kronici Hrvatskog radija, pa regionalni radio svaki puni sat ponavlja laž. U kasnijim vjestima dodaju tonsku snimku u kojoj nadbiskup Želimir Puljić jasno kaže da podržavaju Interpretativnu izjavu AKO ONA IMA PRAVNU TEŽINU ALI DA TO MORAJU KAZATI  PRAVNI  STRUČNJACI.

Smatraju li urednici Hrvatskog radija i područnog radija Split da su slušatelji poluidioti i da ne shvaćaju što je nadbiskup mons. Želimir Puljić kazao. Objave dio tonske snimke koja jasno pokazuje da Crkva nije promijenila stav i onda satima uvjeravaju građane kako se radi o promjeni stave Crkve i kako Crkva podržava usvajanje Istanbulske konvencije. Kasno poslijepodne emitiraju izjavu nadbiskupa Puljića da nema promjene stave bez isprike (zbog podlih laži) kao da se nije ništa dogodilo.

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić u ekskluzivnom razgovoru za Hrvatski katolički radio potvrdio je da je u posjet primio predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića, na njegov zahtjev.

Dakle, Premijer je tražio razgovor s Predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije i nadbiskup Želimir Puljić ga je primio. Premijer je uvjeravao nadbiskupa kako se Interpretativnom izjavom otklanjanju nejasnoće, da RH nije obvezna uvesti rodnu ideologiju (laž), da je izjava u skladu s Ustavom RH (laž jer je konvencija iznad hrvatskog Ustava), da ima pravnu utemeljenost (netočno jer pravni stručnjaci kažu da nema nikakvu vrijednost).

USTAVNI STRUČNJAK Dr. sc. Dubravko Ljubić: Interpretativna izjava nema nikakvu pravnu snagu

Dakle, interpretativna izjava ne mijenja pravni učinak ratifikacije. Rezerve su moguće samo za točno pobrojane članake, koji su manje važni. Rezerve nisu dopuštene za ideološke odredbe o “rodu kao društvenom konstruktu odvojenom od spola”, obvezu financiranja organizacija civilnog društva ili proizvoljni nadzor odbora GREVIO nad Vladom i državom koja konvenciju ratificira! (Članku 78. Konvencije). 

Premijer se dogovorio s eurobirokratima da „deklasificiraju dokument…“ jedan nevažan dokument koji suštinski ne govori ništa i koji je beskoristan komad papira kao i  Interpretativna izjava hrvatske vlade.

„Izjave Vijeća Europe, također, nema nikakav pravni učinak.  Istanbulsku konvenciju kao međunarodni ugovor mogu jedino tumačiti oni koji su ga sastavili i nadležna tijela – Odbor ministara Vijeća Europe i GREVIO.”

Čak je i pametni, sveznajući Bero izjavio:  ‘Podržavam Plenkovića jer je interpretativna izjava beskorisni komad papira’

Nadbiskup Hranić: ’Poljski primjer pokazuje da interpretativna izjava u stvari nema nikakve pravne učinke’

Intepretativna izjava

„Republika Hrvatska smatra da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja te sprječavanje, progon i eliminacija nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka.

Republika Hrvatska smatra da je Konvencija u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske, posebno s odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te će Konvenciju primjenjivati uzimajući u obzir navedene odredbe, načela i vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“

Nakon usvajanja Istanbulske konvencije nitko ne će pitati Republiku Hrvatsku za njeno mišljenje, stav! Poruka će biti pročitajte što ste potpisali!

Treba se sjetiti postupaka Haškoga suda koji nije dozvolio obrani da dokumentirano odgovori na optužbe! Treba se sjetiti kako RH kao suosnivačica suda nije prihvaćena kao prijatelj suda! Zašto se iz tih postupaka nije ništa naučilo?

Republika Hrvatska nije obvezna (kao ni druge države) prihvatiti Istanbulsku konvenciju pa se postavlja pitanje zašto guske, opet, srljaju u maglu? Zašto hrvatska vlada stavlja okove hrvatskom narodu, tko joj daja pravo za otuđivanje suvereniteta i ukidanje identiteta naroda?

Sramotna izjava premijera (5. travnja 2018.): „Otklonili smo strahove oko Istanbulske konvencije, čuli ste biskupa Puljića“.

Što je zaista izjavio mons. Želimir Puljić? Ne treba prepričavati niti prevoditi što je mons. Želimir Puljić uistinu rekao. Evo izjava nadbiskupa mons. Želimira Puljića:

Ratifikacija Istanbulske konvencije bila bi štetna za narod i državu!

Nema zaokreta Crkve u vezi Istanbulske konvencije! (05/04/2018); 

„Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Želimir Puljić opovrgnuo je u četvrtak medijske napise da je došlo do “zaokreta Crkve” u vezi ratifikacije Istanbulske konvencije, istaknuvši kako se ne radi ni o kakvom zaokretu već o prijedlogu da se tako važnoj stvari pristupi hladne glave, znanstveno i kritički.

U svezi s razgovorom koji je predsjednik HBK, mons. Želimir Puljić, imao na HKR-u, 4. travnja 2018. g., kao i određenim tumačenjima koje su pojedini mediji objavili u tiskovinama i na portalima da se radi o “zaokretu Crkve”, nadbiskup Puljić daje sljedeće priopćenje:

1. Ne radi se ni o kakvom zaokretu, već o prijedlogu da se tako važnoj stvari pristupi hladne glave, znanstveno i kritički.

2. U pogledu interpretativne izjave Vlade RH, nadbiskup Puljić pozdravio je, u dobroj vjeri, namjeru premijera Plenkovića da uvaži brojne prigovore građana, udruga, HAZU-a, HBK i dr. na ratifikaciju Istanbulske konvencije. Međutim, Nadbiskup je isto tako jasno problematizirao pravnu snagu interpretativne izjave Vlade RH. Naime, u Istanbulskoj konvenciji stoji da država koja je ratificira, ne može mijenjati ili ograničavati obveze koje se u njoj nalaze. Dakle, interpretativna izjava ne mijenja pravni učinak ratifikacije i ne može zaštititi Hrvatsku, hrvatski pravni poredak, obrazovni sustav i društvo u cjelini od uvođenja rodne ideologije putem Istanbulske konvencije.

3. O interpretativnoj izjavi, koju je predložila Vlada RH, a o kojoj je također bilo govora, Nadbiskup je rekao kako bi ona mogla biti prikladna, ako ima pravnu vrijednost i zakonsku podlogu. To međutim ne mogu procijeniti ni političari, ni aktivisti, već ljudi od struke; pravnici koji se razumiju u domaće i međunarodno pravo. A prema očitovanju nekih pravnika, ta Izjava ne može mijenjati ili ograničavati obveze koje se nalaze u Istanbulskoj konvenciji. Zbog toga je Nadbiskup u razgovoru predložio neka se organizira neovisni znanstveni skup koji bi to proučio.

4. Imajući u vidu odgovornost prema točnom informiranju vjernika i svih ljudi dobre volje, koji Katoličku Crkvu vide kao putokaz, Nadbiskup potvrđuje dosadašnja priopćenja i izjave HBK o problematičnosti određenih članaka i stavova u Istanbulskoj konvenciji. U tom vidu, Nadbiskup smatra kako bi ratifikacija Konvencije u sadašnjem trenutku mogla izazvati veliku štetu narodu i državi. Stoga, bilo bi pametno i razborito odgoditi ratifikaciju Konvencije i otvoriti prostor za istinski dijalog u hrvatskom društvu, bez političkih ili medijskih pritisaka. U tom vidu vođen je i razgovor na Hrvatskom katoličkom radiju“.

Agitprop nas uvjerava da papa Franjo podržava Istanbulsku konvenciju, evo što kaže mons. Puljić:  „Papa Franjo, nažalost, često biva korišten ili zloupotrijebljen. Kategorički bih rekao što se tiče rodne ideologije – nitko tako plastično, nitko tako jasno i nitko tako bez imalo uvijanja i rukavica, nije govorio kao papa Franjo. Osamnaest puta u pet godina. Zadnji put ove godine u siječnju, kad je imao susret s diplomatima. A uglavnom se vrti oko jedne rečenice koja je lako pamtljivai koju je papa Franjo izgovorio na nekoliko mjesta. Predzadnji put u Poljskoj kad je imao susret s biskupima, pa je isto upozorio da se nažalost širi ideološka kolonizacija. Dakle, papa Franjo kaže: „Rodna ideologija je ideološka kolonizacija”. Zaista mi je žao da se ovih dana manipuliralo i sa Svetom Stolicom i s Papom” istaknuo je mons. Puljić. Demantirao je i da je Sveta Stolica sudjelovala u sastavljanju Istanbulske konvencije.”

Poruka: Pazi koje novine čitaš, koje vjesti slušaš, koji program gledaš jer Agitprop je svuda sa svojim lažima, podmetanjima i cenzurom. Ne nasjedaj, misli kritički o svemu što pročitaš, pogledaš i čuješ!   

Dr. Marko Jukić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

‘Usvajanje Istanbulske konvencije je čin nacionalne veleizdaje!’

Objavljeno

- datum

 Hrvatski političari izdajnici su ako usvoje Istanbulsku konvenciju

 Zar u Republici Hrvatskoj nema važnijih pitanja (iseljavanje mladih, opustošena Slavonija, izmjena izbornog zakona, reforma pravosuđa, reforma zdravstvenog sustava, izmjena ovršnog zakona, deblokada blokiranih građana itd.) od usvajanja neprihvatljive Istanbulske konvencije?

Neprihvatljiva je jer uvodi rodnu ideologiju u sustav obrazovanja, društvene odnose, kulturu, zakonodavstvo, šport i drugo; neprihvatljiva je jer negira naš nacionalni identitet (našu pozitivnu tradiciju i kulturu), neprihvatljiva je jer ruši državni suvereneitet, neprihvatljiva je jer se obvezno traži znatna novčana sredstva.

Istanbulska konvencija je dokument koji je usvojen na protupravan način, dokument kojega država nije obvezna usvojiti (pa se postavlja pitanje zašto se toliko inzistira na usvajanju!!??), dokument koji stvarno ne može pomoći ženama koje su žrtve nasilja jer se ne sudi po konvenciji već po zakonu (zakoni već postoje!). 

Članak 78. – Rezerve (citat):

1. Nikakve rezerve ne mogu se staviti u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije, osim iznimaka predviđenih u stavcima 2. i 3.

Dakle, nikakve rezerve o suštini konvencije se ne mogu izraziti pa premijer i ostali lažu da se mogu izraziti rezerve!

Drugarica Anka Mrak Taritaš, rastrošnica iz Gunje, je u pravu: „Ne može se Hrvatska nikakvim izjavama ograđivati od rodne ideologije, jasno su propisana izuzeća koja mogu biti vezana samo uz rokove i troškove provedbe Konvencije“

Dodatak – Povlastice i imuniteti (Članak 66.) (citat):

2. Članovi GREVIO-a i drugi članovi izaslanstava u posjeti državi će, tijekom izvršavanja svojih funkcija koje se odnose na pripremu i izvršenje posjeta državi, kao i tijekom rada koji će uslijediti vezano uz njih, te putovanja u vezi ovih funkcija, uživati sljedeće povlastice i imunitete:

a. imunitet od osobnog uhićenja ili pritvaranja i od zapljene osobne prtljage, te imunitet od pravnog postupka bilo koje vrste za izgovorene ili napisane riječi i radnje poduzete u službenom svojstvu;

b. izuzeće od svih ograničenja njihove slobode kretanja prilikom izlaska iz zemlje ili povratka u zemlju prebivališta, te ulaska i izlaska iz zemlje u kojoj izvršavaju svoje funkcije, te od registracije kao stranca u zemlji koju posjećuju ili kroz koju prolaze u izvršavanju svojih funkcija.

 I drug točke 3 do 6.

Dakle, Članovi komisije GREVIO su iznad hrvatskih zakona, mogu se ponašati kako hoće i mogu napisati izvješće kako hoće!, što je nedopustivo pa je zalaganje za usvajanje konvencije čin veleizdaje!

Poglavlje IX. – Mehanizam nadzora

Članak 66. – Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji

1. Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu “GREVIO”) pratit će provedbu ove Konvencije od strane stranaka. 

7. Članovi GREVIO-a, te ostali članovi izaslanstava koji izvršavaju posjete državama, kako je navedeno u članku 68., stavcima 9. i 14., uživat će povlastice i imunitete utvrđene u dodatku ove Konvencije.

Dakle, nigdje se ne spominju Gordan Jandroković i Andrej Plenković kao stručne osobe koje će vršiti nadzor i čije mišljenje će se uvažavati!

 

Dokument

PRIJEDLOG ZAKONA O POTVRĐIVANJU KONVENCIJE VIJEĆA EUROPE O SPREČAVANJU I BORBI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U OBITELJI

Članak 3. – Definicije

c. “rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce;

Članak 4. – Temeljna prava, ravnopravnost i nediskriminacija  

3. Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status.

Članak 12. – Opće obveze

1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

6. Stranke će osigurati da se kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za bilo koje djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije.

Članak 14. – Obrazovanje

1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.

2. Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima.

Konvencija nameće rodnu ideologiju, što je vidljivo iz navedenih citata, pa je bezobrazno tvrditi da konvencija ne nameće rodnu ideologiju! 

Zašto Plenković, Jandroković i njihovi istomišljenici ne izbace pojedine pojmove i članke iz prijedloga za usvajanje?  Većina će podržati Istanbulsku konvenciju kada se izbace pojmovi o rodnoj ideologiji, kada se izbrišu članci 3 c, 4, 12, 14, 66, 78. i dodatak članku 66.!

Republika Hrvatska nije obvezna usvojiti Istanbulsku konvenciju, budući da se tekst konvencije ne može mijenjati već se mora prihvatiti u cijelosti bez bitnih ograda  nema nikakvog opravdanja da se ista usvoji u tom obliku.

Premijer i predsjednik Sabora nas vrijeđaju kada kaže da nismo pročitali tekst i kada kažu da ne razumijemo o čemu se radi. To je laž i to mogu tvrditi samo jadnici!

Još jednom treba ponoviti:

1.      Istanbulska konvencija promiče, nameće rodnu ideologiju!

2.      Istanbulska konvencija nameće rodnu ideologiju u sustav obrazovanja, društvene odnose, kulturu, šport, zakonodavstvo i drugdje!

3.      Usvajanjem Istanbulske konvencije se ruši nacionalni identitet našeg naroda!

4.      Usvajanjem Istanbulske konvencije se gubi nacionalni suverenitet!

Drug premijer nam poručuje da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska! Zašto drug premijer ne pročita stav Biskupske konferencije? Valjda su biskupi pozvaniji da tumače što je kršćanski a što nije!  

Zaključno: Usvajanje Istanbulske konvencije je čin nacionalne veleizdaje!

Dr. sc. Marko Jukić, član NO Hrvatske udruge Benedikt

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno