Connect with us

Tvrtko Dolić

Zamislite, među Hrvatima ima desničara!

Objavljeno

- datum

 SENZACIONALNO OTKRIĆE SLAVICE LUKIĆ     “Jeli Institut Ivo Pilar intelektualni inkubator nove hrvatske desnice?” – pita nas Slavica Lukić. U cijeloj povijesti Instituta pronašla je četvero takvih, i još napominje da Institut trenutno zapošljava 85 znanstvenika istraživača.

Na dan izborne šutnje u Jutarnjem listu osvanuo je tekst Slavice Lukić, koji je bio mudro upakirana poruka za drugi krug lokalnih izbora. Za neke novinare ne vrijedi izborna šutnja. Nešto se mislim, koliko je takav aktivizam Slavice Lukić okrenut protiv budućnosti njenih unuka, odnosno unuka njenog životnog partnera Milorada Pupovca. Znate, potomci današnjih lažnih (profesionalnih) Srba u Hrvatskoj već u drugoj generaciji bit će pravi Hrvati, možda i hrvatski nacionalisti. Eto, jednog ću dana u zagrebačkom Maksimiru sresti Slavu i Milu, dok vode u šetnju svog unuka Domagoja, u dresu kockastih. Koje li sreće za sve nas?

Za sve je kriv ljevičar Ante Starčević

Svjesna toga da će na kraju biti Hrvatica, što nije velika kvaliteta, Slavica Lukić rijetko piše o Srbima u Hrvatskoj, iako je za nju to tema, što se veli, iz prve ruke. Živi na čatrnji srpstva. A nikako da prepozna inkubator srpskih desničara. Kuda se god okrene, a ono je Srbin ljevičar. Pojave se bradate srpske prote u crnini, a ono sve ljevičari. Marksisti! Ateisti! Oni su Izabrani narod. Bog je u njihovoj službi. Ortodoksnog desničara Srbina niti za lijek, niti za Marš na Drinu, ravno na hrvatsku istočnu granicu. Pogledate raspoloživu dokumentaciju o Ovčari, a ono su srpski egzekutori svi redom bili ljevičari i antifašisti. Zar Ratko Mladić nije bio žestoki titoist? Jedan srpski egzekutor u Srebrenici predstavio se ravno u kameru kao antifašist po rođenju. Četnici iz obje agresije na Hrvatsku i formalno su proglašeni antifašistima. Hrvatska je zemlja obrnute diskriminacije i obnutih civilizacijskih vrijednosti.

Ante Starčević bio je ljevičar. Eugen Kvaternik otišao je korak dalje u lijevo i pokrenuo konkretnu oružanu pobunu protiv monarhije. Usprkos tome, stalno smo izloženi tiradama o “desničarima Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku”, o ugroženom srpstvu i svim proglašenim i samoproglašenim hrvatskim desničarima. To je moguće samo u Hrvata. Primjerice, Hrvati su utkani u povijest Ugarske, Hrvati su formirali Ugarsku, ali im u današnjoj Ugarskoj nije dopušteno popisivati ugarske desničare i ugarske nacionaliste. Zamislite da u Rusiji neka manjina proziva Ruse za ruski nacionalizam i desničarenje. Jehovini svjedoci, što vi tražite u Rusiji? – pita ovih dana Putin. U Poljskoj su Bjelohrvati stoljećima dijelili sudbinu Poljaka, baka Karola Vojtyle bila je Bjelohrvatica, ali niti oni Bjelohrvati koji se danas tako izjašnjavaju u SAD-u ne prozivaju Poljake za genocid, iako su danas Bjelohrvati u Poljskoj posve asimilirani. Tko izjavi da Srbe u Hrvatskoj trebamo asimilirati u Hrvate, završit će u pržunu. Stalno se opstruira i Hrvatska pravoslavna crkva. Kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca pridržana je zbog plasirane laži da je provodio kršćansku konverziju pravoslavaca u katolike. Konverzija katolika u pravoslavce uzima se kao nešto pozitivno. U Srbiji hrvatske Bunjevce otvoreno potiču da se odvoje kao zasebna nacija. Samo je u Hrvatskoj dopušteno da neka manjina stalno proziva Hrvate kao nacionaliste i desničare. Kod nas obrnutu diskriminaciju uživa manjina koja je izvršila više agresija na Hrvatsku. U odnosu na prisutnost Hrvata u ugarskoj povijesti, Srbi su daleko manje prisutni u hrvatskoj povijesti, ali zato sebi dopuste baš svašta. Na sve strane prepoznaju hrvatske nacionaliste i hrvatske desničare. Zašto su jugoslavenski, srpski i slovenski nacionalizam nešto jako pozitivno, a hrvatski se nacionalizam kvalificira kao fašizam? Zamislite da u Srbiji tamošnji Hrvati, od učitelja do novinara, uvedu stalno dežurstvo glede srpskog nacionalizma i srpske desnice.

Desničarsko leglo Ivo Pilar

Od onih sam Hrvata koji pozdravljaju znanstvena istraživanja Zlatka Hasenbegovića i Brune Esih, ali njihovo autonomno političko djelovanje vidim kao kontraproduktivno, jer bi pojedinci u uređenim demokracijama trebali djelovati kroz stranke, barem na nacionalnoj razini. Hasanbegović sa svojim starčevićanstvom toliko strši da je pogurnuo u drugi plan sve pravaške stranke. Na kraju je na dvojim parlamentarnim izborima poslužio kao pravaški smokvin list za HDZ, najprije za Tomislava Karamarka, koji je korektno uzvratio postavljanjem Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture, a onda je jednako iskorišten od Andreja Plenkovića, ali zauzvrat Hasanbegović nije dobio ništa, nego je posve odbačen. Naravno da svi očekujemo “osvetničko” priklanjanje Esih i Hasanbegovića alternativnom Mostu, ali takva volja ili pamet izostaje. Nakon 117 tisuća domoljubnih stranaka, Hasanbegović planira osnovati još jednu, i tako pomoći Plenkoviću u daljnjem razbijanju domoljubne alternative. A upravo bi ulaskom u Most “desničari” primjereno uzvratili “lijevom” Plenkoviću.

Slavica Lukić zaprepaštena je da zaposlenici Instituta za društvena istraživanja “Ivo Pilar” uživaju sva politička prava, pa upozorava da su neki znanstvenici i istraživači politički angažirani, ne u ime Instituta. Lukić u svoju sumnjivu analizu kreće od “znanstvenog suradnika iz područja povijesti Zlatka Hasanbegovića i znanstvene novakinje Brune Esih”. Lukić ukazuje i na desničarsku bliskost ureda na Marulićevom trgu: “U potkrovlju, jedna uz drugu, radne su sobe imali i Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih”. Kako napominje, Bruna Esih je prošle godine raskinula radni odnos na Institutu. U godinama rada na Institutu Ivo Pilar, Hasanbegović je doktorirao, a Esih nije. Kako Lukić napominje, Esih je uglavnom bila zaokupljena temom Bleiburga, pa je 2004. s Josipom Jurčevićem i Božom Vukušićem objavila knjigu “Čuvari Bleiburške uspomene”. Esih je iste godine zajedno s Jurčevićem objavila knjigu “Vukovar, međunarodni odjeci i značaj”. Dvije godine kasnije Esih je uredila fotomonografiju “Bleiburg memento”. Slavica Lukić nigdje ne objašnjava što je u tome desno. Pogotovo što se Hasanbegović i Esih ljevičarski zalažu za korjenite promjene u društvu. Suprotno naljepnici Slavice Lukić, Hasanbegović je sa svojim društvenim pozicioniranjem potpuna revolucija u odnosu na bilo koji kolektivitet u koji biste ga svrstali. Hasanbegovićeva mana nije desničarenje, nego soliranje.

Terorist Josip Jurčević      

Slavica Lukić slijedi lažne teze o Josipu Jurčeviću kao desničaru: “Jurčević je u široj javnosti poznat po relativiziranju ustaških zločina i nastojanjima afirmacije podrava ‘Za dom spremni'”. Ali, zar nije konačno došlo vrijeme za relativiziranje, u smislu uspoređivanja zločina u Hrvatskoj i zločina u Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata. Neka se to konačno relativizira. Znate, u Srbiji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo desetak sabirnih logora, od kojih su tri bila logori smrti. Na jednom beogradskom podignuta je Akademija JNA. Mogu li Hrvati izgraditi svoju vojnu akademiju u Jasenovcu, baš na prostoru samog logora? Naravno, četnici i njihovi bjelosvjetski zaštitnici kvalificiraju sve zločine u Srbiji kao nacističke, a u Hrvatskoj su ustaški, iako je Ustaški pokret nastao kao odgovor na srpske i srbijanske zločine, napose na ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Pa i ako je Holokaust na području Srbije bio posve nacistički, zar ne treba primjereno obilježiti sve tamošnje logore. I ubojstvo austrijskog prestolonasljednika Ferdinada 1914. u Sarajevu, izvršeno u organizaciji srpske desničarske Crne ruke, prikazuje se kao djelo nepostojeće ljevičarske Mlade Bosne.

Koliko znam, Jurčević je odrastao u skromnoj hrvatskoj obitelji, daleko od komunističkih funkcija i privilegija. Gledajte samo koliko Jurčević ima djece! On sam je inkubator hrvatskih nacionalista. Lukić u desničare Instituta Ivan Pilar ubraja i Vicu Batarela, predsjednika udruge Vigilare. “Za petogodišnjeg boravka na Pilaru, Batarelo nije obranio nikakav znanstveni rad. Magistarski rad, kako stoji u njegovom životopisu, obranio je nakon odlaska s Instituta 1997. na sveučilište u Sidneyu, gdje je s roditeljima, hrvatskim intelektualcima, živio do 1990.” – kaže nam Lukić. E da mi je zaviriti u znanstvene radove koje je obranio njen životni partner. Dakle, Institut Ivan Pilar danas zapošljava 85 znastvenika, među svima onima koji su prošli kroz Institut, Lukić prepoznaje četvero desničara. Kakav je to inkubator desničara – više ih ima na ljevičarskom Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Na kojim studijima predaju znanstvenici s Instituta Ivan Pilar, zanimalo je Slavicu Lukić. “Pa, uglavnom su to Hrvatski studiji i Hrvatsko katoličko sveučilište” – odgovorila je Liljana Kaliterna – Lipovčan, pomoćnica ravnatelja Isntituta. A pitamo se zašto su pokrenute kampanje protiv tih sveučilišta, koja su valjda legla desničara. Lukić to može jednostavno riješiti. Primjerice, neka Milorad Pupovac kao non-stop političar prepusti svoju poziciju na FFZG nekome znanstveniku s Instituta Ivo Pilar. Valjda će uskoro uslijediti tekst Slavice Lukić o tome kakav je inkubator Filozofski fakultet u Zagrebu, i kakve kadrove tamo proizvode njen životni partner, Vesna Pusić i slični “znanstvenici”, koji eto imaju svako pravo da se bave politikom. Na Filozofskom fakultetu u glavnom gradu Hrvata i Crkve u Hrvata, u zemlji u kojoj Hrvati i katolici čine visoku većinu od 90-tak posto, teško je analizirati hrvatsko desničarenje, jer rodoslovnih Hrvata među profesorima jedva da ima.

ŽIVOTNA PARTNERICA MILORADA PUPOVCA

Slavica Lukić

Slavica Lukić piše za Jutarnji list, a njen životni partner Milorad Pupovac je gazda srpskim Novostima. Teško je odrediti koje od spomenutih novina više rade na razgradnji hrvatske nacije, sve pod opravdanjem da se bore protiv hrvatskog nacionalizma. Vjerovali ili ne, Slavica Lukić je potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva, kojemu je na čelu Saša Leković, ugroženi Srbin u Hrvatskoj ili tu negdje. Leković je onaj otužni lik s krntijom od automobila. Kad mu konačno otkaže neki iscrpljeni dio, proglašava to atentatom na njega osobno. Slavica Lukić prepoznaje Institut Ivo Pilar kao inkubator hrvatskih desničara, što znači da ih prepoznaje kao Hrvate. U svakom slučaju, Pupovčeva družica prebire tuđa krvna zrnca i tuđe svjetonazore, pa neka otrpi da se na toj osnovi bavimo i s njom samom i s njenim životnim partnerom, profesionalnim Srbinom. Možemo reći da prvi Srbin među svojima bira najbolje. Slavica je zaista dobrodržeća žena, ugodne vanjštine.

ŽIVOTNI PARTNER SLAVICE LUKIĆ

Tuđmanov Srbin Milorad Pupovac

Nije slučajno na lingvistici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ravnoteža vlasti namješta se i na lingvističkoj razini. Primjerice, Hrvati su desničari, a Srbi su ljevičari. Ustaše su fašisti, a četnici antifašisti. Katolici su klerofašisti, a pravoslavci kršćani. Hrvati su korumpirani individualisti, a Srbi su odani kolektivitetu. Sedamdesetih je Milorad Pupovac kao gimnazijalac postao hrvatski Proljećar, koji se nagurivao s milicionerima na studentskom prosvjedu na Jelačić placu. A onda su došle godine dozrijevanja. Godine 1989. Pupovac se priklonio UJDI-u. Za prve izbore u RH osnovao je Ligu socijaldemokrata. Na ugodnu poziciju predstavnika Srba u Hrvatskoj došao je zaslugom Slavena Letice, koji je Javnosti prezentirao medicinski karton Srba – njihov predstavnik i njihov psihijatar Jovan Rašković tvrdio je da su Srbi lud narod. Na inicijativu Franje Tuđmana, Pupovac u srpnju 1991. osniva Srpski demokratski forum. Kritizirao je odluku Milana Bandića o organiziranju referenduma o uspostavi srpske paradržave. U jesen 1991. na haaškoj konfernciji podržao je neovisnost RH. A onda je uslijedio još jedan salto mortale. U veljači 1992. Pupovac je izjavio da je u Hrvatskoj prekršteno 11 tisuća srpske djece. Još prije Bljeska i Oluje, Pupovac napušta SDF i osniva Samostalnu srpsku stranku, a u Hrvatski sabor ulazi s liste Akcije socijaldemokrata Hrvata, da bi kasnije prešao u Samostalnu demokratsku stranku Vojislava Stanimirovića. Godine 1997. u prostorijama “Prosvjete” osnovao je Srpsko narodno vijeće. Zanimljivo, etnobiznis je Pupovcu prigovorio Ivo Josipović, kao predsjednik RH. Optužio je Pupovca da namjerno potiče međunacionalne tenzije da bi se mogao Srbima nametnuti kao njihov zaštitinik. Znalo se da Pupovac s podizanjem međunacionalnih napetosti pomaže HDZ-u da zadrži vlast ili da se vrati na vlast.

 

Tvrtko Dolić 

Komentari

Komentari

Tvrtko Dolić

Vukovar je razorio Red John

Objavljeno

- datum

 DEMOGRAFSKI PAD NAJPRIJE SE DOGAĐA U GLAVAMA   Eto nam stiže još jedan tugaljivi 18. studenog. Imamo kolone sjećanja i sjećanje na kolone prognanika. Hrvati cendraju na sve strane, umjesto da svima uzvrate istom mjerom. Da se množe i napuče zemlju, kako to dobri Bog očekuje od svojih kreacija i kroacija.

Kako se to prezentira u televizijskoj seriji “Mentalist”, sve zločine na ovome svijetu počinio je čovjek, zapravo samo jedna neuhvatljiva osoba. Famozni Red John je novi Isus. Preuzeo je na sebe i grijeh razaranja Vukovara. Građanski rat više nije opcija – Slavenka Drakulić drži da je to bio rat muškaraca i žena. Zanimljivo, ona sama ne osjeća se kao žrtva. Nova rodna ideologija dopušta da žena postane agresor, da je rodno i rodijački agresor, muškarac. Pogreška je što Hrvati 1990. nisu izvršili agresiju na Srbiju, ako se bilo što protiv Srba i Srbije može nazvati agresijom. Što se ono veli, nemam protiv Srba baš ništa, ništa efikasno. Zanimljivo, Srbi nas svejedno mrze, iako agresiju na Srbiju nismo proveli, niti planirali, niti smo bilo kada razorili Beograd. Razaranje Beograda je povijesna neminovnost, koja će jednog dana doći, koja se vraća u ciklusima, s različitim intenzitetom. Ako zakažu Hrvati, u pričuvi su Bugari i Albanci. Bit će to veliki dan za sve one koji ga dožive i prežive. Samo mrtav Beograd može biti spomenik samome sebi, u njegovom prirodnom obliku. Razoreni Beograd bit će predivno mjesto za antiratne poruke.

Gledano iz regionalne perspektive, sve je to malo prenapuhano. Hrvatska je u studenom u dubokoj žalosti, kao da je razaranje bilo kojeg grada nešto loše. Istina, čovjeku zna biti teško kada mu razore njegovo naselje ili njegov dom, njegovu Domovinu, ne daj Bože i Otadžbinu. Tek što ste se nekako skućili, ili uselili u društveni stan, poput Miljenka Jergovića u Sarajevu, morate kod vrata imati spremne i spakirane svoje dvije torbe, u njima i šteku Marlboroa, i u nekom trenutku krenuti na put u neki veći grad, bliže renomiranim fakultetima i novim društvenim jaslama. Beskrajan umor, dnevna malaksalost, i to totalno beznađe, koje traje i danas. Kao što je to rekao jedan veliki filozof, što te ne ubije, to te ojača. Lako za starce na kraju života, ali te tužne oči uplakanih djevojčica, to zna dodirnuti i one bez traga empatije, pa i ponekog slabije naelektriziranog četnika. A opet, ako smo vjernici, sve je to kontrolirano odozgo, pa će dobri Bog zaštititi svoje. Pa onda te naše nesretne silovane žene. Znate, nije sve tako crno, kao što interpretiraju naše pobornice pobačaja. Bilo je tu i demografskih pomaka. Naime, da je agresija na Hrvatsku potrajala dvadesetak godina, Hrvatice bi rađale više. Rodi vam se mali srpski Šiljo karađorđevićevske face, kao da se rodio u Požarevcu, ali imate sina. Nećete jednog dana ostati sami, napušteni od svih. Kako malih lopova nema, preostalo je da se ponovno zamjerimo Srbima, ili da dovodimo male tamnopute Hrvate iz Afrike. Problem je u nama, u uškopljenim hrvatskim muškarcima. Da parafraziram Slavenku Drakulić, unutar hrvatske nacije odvija se višestoljetni građanski rat između muškaraca i žena. Hrvati su gubitnici, pa Hrvatice nerado takvima rađaju djecu. Hrvatske branitelje ne treba žaliti, jer su znali u što se upuštaju protiv četvrte vojne sile. Osim toga, svi hrvatski nacionalisti znali su da su Hrvati nezahvalna nacija. Ante Starčević, naš Otac Domovine, umro je od gladi. I baš nekako u vrijeme kada su se u susjednoj gostionici hrvatski mučenici i budući osnivači HSS-a prežderavali s janjetinom u njegovo ime i njemu u čast. Bilo bi dobro da je te 1996. netko izgladnjelom Ocu odnio komadić mesa, pa da osnuje još jednu pravašku stranku. Pogledajte taj stoljetni plač Hrvata zbog smaknuća hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Kakve su to gluposti? Posve razumni Puniša Račić posmicao je janjičare. Zar ne bi danas trebalo zatući sve hrvatske zastupnike u Hrvatskom saboru? Svaki je hrvatski zastupnik korumpiran, svatko u svome vremenu. Ali, ovo što se danas događa, ta pljačka bezočne bande poznate kao lex Agrokor, to je prevršilo svaku mjeru. Pokazalo se da je jedina pogreška našeg Križnog puta što nisu pobijeni svi Hrvati – ime je nastalo u našoj pljački iz stoljeća sedmog, iz preotimanja tuđe zemlje na srpskoj matrici. Svoje famozno Doseljenje možemo komotno preimenovati u Lopovluk. Za Srbe je Srbija tamo gdje se popiša bilo koji Srbin, a za nas je Hrvatska zapravo naš lopovski teritorij za pljačku i svaki drugi kriminal.

Ta uškopljenost Hrvata prelazi svaku mjeru. Djeca koja su preživjela holokaust nad Hrvatima iz 1945. godine, ne znaju uzvratiti svojim neprijateljima. Kada preživjelim pripadnicima židovskog Holokausta netko ubije sunarodnjaka, oni odmah biblijski uzvraćaju desetorostrukom osvetom na strani neprijatelja. Nakon otmice nekog Židova, stiže cijela avijacija države Izrael, a ako zatreba, pokreće se NATO. Pa se ti kume ponovno usudi progoniti Židove, ili nešto protiv njih izjaviti. Smeta vas njihova prisutnost na Galilejskom jezeru? Ništa zato, ovih su dana u sjeni Kalifata zaposjeli cijelo Isusovo jezero, pa se ti kume žali i Jehovi i Alahu. Hrvatskoj su otete hrvatske zemlje Bosna i Hercegovina, Hrvatska se stanjivala sve do iza Une, pa su se uz Unu i Savu formirale srpske paradržave, pa je Hrvatska praktično nestala, a nama je prodana laž o osmostaljivanju i mirnoj reintegraciji. Oluja nije bila oslobađanje Hrvatske, nego učvršćivanje Republike Srpske u BiH. Današnji premijer virtualne RH je Andrej Plenković, pljunuti Karađorđević, koji ne proširuje Hrvatsku nego samog sebe. Plenković se toliko udebljao da više ne možete prepoznati njegovu šiljatu srpsku glavicu, ali zato znate da je Srbenda čim progovori. Prethodni šef udbaške stranke znakovito se prezivao Karamarko. Svi smo ipak Srbi, svi i svuda. Hrvat Vojislav Šešelj postao je najveći velikosrbin, dok Srbenda na čelu RH ostaje Srbin. Možda je sve to na svoj način opravdano. Jer, nema drugog načina da korumpiramo Srbe, nego da postanemo Srbi.         

Tko je razorio Vukovar?

Svaki je grad utvrda zla, još od vremena sumerskih polisa. Najprije neki lopov ogradi svoje imanje, ono što je pokrao od drugih, i proglasio svojim. Njegov plan otimačine pretvara se u zemljišne knjige, što se danas prakticira u susjednoj Sloveniji. Pa onda krade još više i gradi nove šire i više zidine. Formira i svoju gradsku i osobnu stražu. Na kraju formira svoju vojsku i onda slijedi preotimanje od drugih kriminalaca. Formirana je nacija! Tako su po dvojici lopova koji su se zvali Hrvat i Srbin nastali cijeli lopovski narodi. Pogledajte ovaj Zagreb i njegove zločinačke strukture, koje ovih dana obnavljaju spomenike Josipu Brozu, najvećem zločincu u povijesti ljudskog roda. Zagreb je grad Sotone, i treba ga razoriti prije Beograda. Komunalna i slična tiranija Bandića i njegove bande dovela je Zagrepčane na rub gladi. Bandić je pokušao formirati svoju lokalnu policiju, pa kada to nije prošlo, okružio se braniteljima. Tko želi vladati, mora se osloniti na svoju policiju ili svoju vojsku. Mnogi su u Zagrebu deložirani i iseljeni, a hrvatskih pridošlica nema. Zagrepčani su pridošlice sa sela, ali su urbanizirani, i tako postali jalovi nametnici. Za demografsku obnovu nacije presudno je hrvatsko selo. Neki sam dan sreo Branka Borkovića i prigovorio mu obranu Vukovara. Nešto je počeo pričati o nekakvoj Hrvatskoj. Gdje je vidio takvo nešto? Ruku na srce, branjen je grad u kojemu se danas silovatelji i ubojice komotno prešetavaju, i još provociraju svoje žrtve. Vukovar su trebali razoriti Hrvati. Dobro, najprije razoriti Zagreb, pa tek onda Vukovar. Trebamo razoriti i ovaj današnji Vukovar, kreiran za jalove antiratne poruke, za suživot i sumiranje. Mirna reintegracija razorenog grada moguća je samo kao ubijanje cijele zemlje, što se dogodilo, što se dovršava ovih dana. Hrvatska se raspada na svim razinama. Beskrajne kolone izbjeglica ponovno napuštaju Slavoniju i ovaj put odlaze na put bez povratka, u Irsku i slične zemlje. Da parafraziram anti-Hrvata Borisa Dežulovića, takozvana samostalna Hrvatska je zapravo spomenik ubijenoj hrvatskoj naciji.

Novost je da Srbi nisu razorili Vukovar. Nisam iznenađen takvom konstatacijom. Zašto bi Srbi razorili svoj Vukovar? Kao da napadnu srpski Dubrovnik. Ispada da je razaranje Vukovara naručio jedan novinar srpske nacionalnosti ili tu negdje, kao konkretnu podlogu za svoj (nagrađeni) tekst “Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, napisan još osmdesetih godina. Kako nas uvjerava Dežulović, razoreni Vukovar nije zrcalo srpske i srbijanske agresije, uključujući srpski lopovluk, nego je spomenik samom sebi. Dogodio se nevjerojatan suicid jednog grada, koji je JNA nesebično pokušala spriječiti, pa se na kraju ipak plemenito odlučila za ubojstvo Vukovara, i tako suicidnim Vukovarcima pomogla da izbjegnu pakao. Malo je teško za shvatiti, ali budite posve sigurni da se svaka “pomoć” iz našeg susjedstva i šire, zasniva na kršćanskoj tezi da je raj zatvoren za samoubojice. Gledano iz kršćanske perspektive, bolje je da vas netko ubije, nego da sami na sebe dignete ruku. To je pravilo i svakog osiguravajućeg društva. “Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti” – poji nam nam Dežulović 2013. godine. Mjesto posebnog pijeteta! Za paradu mazohista. Neposredno nakon pada Vukovara, novinar Dežulović posjetio je Vukovar, kao nekakav počasni srpski general, uz fizičku zaštitu od strane “osloboditelja”. Kroz ubijeni Vukovar marširale su njegove ubojice i urlale: “Mila majko, šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, ali je to Dežuloviću nekako promaklo. Nije vrag da je i on pjevao? Onako, u okvirima prihvatljive mimikrije. Dežulović je propustio napomenuti da bi bio nekakav civilizacijski red da Vukovar obnovi onaj tko je Vukovar razorio. I da se nakon toga potpuno povuče iz Vukovara, on i njegovi. Možda jednog dana dočekamo da Boris Dežulović posjeti svoj razoreni Beograd, i pošalje nam sličnu antiratnu poruku? Vidite, kada su hrvatski, bugarski i albanski partizani 1944. ušli u Beograd, nisu ga razorili, niti su tamo pokrenuli nekakav srpski Krsni put, uz punjenje Hudih jama s nevinim srpskim civilima, ako takvi postoje. Naime, velikosrpska ideja snažno je prisutna u svim segmentima srpske nacije. Dogodilo se da Hrvati, Bugari i Albanci oslobode Srbiju, ali Srbi svejedno najviše mrze Hrvate, Bugare i Albance.

“U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara …” – pisao je Dežulović. Danas je zaista u Vukovaru teško dobronamjernim domoljubima proći od svih tih profesionalnih narikača, koje javno oplakuju Vukovar, a zapravo su sretni što je Vukovar razoren. Kao što sam to naglasio, često se pitam čemu služi tolika histerija zbog jednog razorenog grada? Ako je naša budućnost vezana za hrvatsko selo, što je toliko loše u razaranju nekog hrvatskog grada? Postoji li hrvatski grad? Čim hrvatsko selo preraste u grad, dolaze raznorazni stranjerosi, raznorazna pisma i škrabotine, i to više nije hrvatsko naselje. I još vrijeme uništava sve hrvatsko. Primjerice, danas dominira slikovno pismo mobitela, na razini hijeroglifa. Svijet za koji smo izginuli nepovratno je otišao. Srbi se tuku za ćirilicu, a na mobitelima navigavaju na latinici, svidjelo im se to ili ne. Nema niti latiničnih i ćiriličnih “čćđšž”. Ništa nije onako kako se interpretira. Spašavaju li Zagreb neki Lot i ostali dobri ljudi u tome gradu, ili su Mile Martić i Ratko Mladić bili suzdržani glede temeljitog razaranja Zagreba da poštede rezidencije svojih sunarodnjaka? “Hrvatski” čelnici bili su uključeni u odabir onih koji će biti smaknuti na Ovčari. Činjenica je da “hrvatski Zagreb” nikada nije ozbiljnije bombardiran. To zapravo dokazuje da u njemu Hrvati ne čine većinu. Zagreb zapravo nije hrvatski grad. Pokazuju to i izborni rezultati. Ako su Bandić i njegova banda ti Hrvati o kojima govorimo, odbijam biti Hrvat. Jeli Rijeka hrvatski grad? Možemo reći da je razaranje Vukovara dokaz da je to bio grad u kojemu su Hrvati činili većinu. Na našu žalost, demografsku obnovu u Hrvatskoj možemo provesti samo kroz kambodžanski model, da sve Hrvate istjeramo iz gradova, natrag u hrvatska sela. To bi nam donijelo i mnoge vesele trenutke. Zamislite Vesnu Pusić i Anku Mrak Taritaš kako niže Broda okopavaju krumpirišta, i još se međusobno spore oko međe između okupiranih posjeda. Jedre svadljive cure u slavonskoj nošnji! Samo jedan takav prizor preporodio bi hrvatsku naciju i vjerojatno rezultirao demografskom obnovom.  

Inverzno Vukovaru

Neki sam dan usnuo ugodan san. Pred haaškim Tribunalom optužen sam za ratni zločin. Preplavilo me veliko zadovoljstvo, jer to najvjerojatnije znači da sam smaknuo nekog četnika. Ne, smaknuo sam više njih. Opa, stvari se povoljno razvijaju. Naime, optužen sam za razaranje Beograda. Cvao sam od radosti. “Beograd je razoren! Bravo! To je to! Potpisujem!” – vičem u sudnici, a uvaženi pedofili začuđeno zure u mene. “Vi priznajete svoj zločin?” – pita me predsjedavajući zločinac. “Naravno! Dajte mi dokaz da je Beograd razoren i priznat ću što god hoćete!” Može li se priznavanje krivnje konkretno proširiti na oživotvorenje zločina? Priznajem razaranje Beograda, ali da se stvarno provede. Priznajem genocid u Jasenovcu, ali da Srba zaista nema. Ovako ih ima duplo  više nego Hrvata i još su Hrvati optuženi za istrijebljivanje Srba. Ta mi matematika nikako ne štima, a u osnovi sam matematičar i želim da se brojke dovedu u red. Za početak bi bilo dovoljno da polovica Srba priznaju da su zapravo Hrvati i da javno konvertiraju u Hrvate. U čemu je problem? U ovome lopovskom svijetu više nije nikakva sramota javno priznati da si lopov.    

Povika je da su nam Srbi i posrbljena JNA u Vukovaru i u drugim hrvatskim gradovima počinili veliko zlo. To trebamo relativizirati, a najbolji put za to je sve vidjeti u inverznim odnosima, koji daju posve drugu sliku. Primjerice, da smo prije srbijanske agresije na Vukovar, već početkom 1991. godine vojno zaposjeli Beograd, razorili ga onako po srpski, pobili tamo sve srpske ranjenike, mučili zarobljene srpske vojnike, i na kraju prognali sve zasađene i naseljene ne-Hrvate. Što bi u svemu tome bilo loše, neprihvatljivo? Kada se kvalitetno odmaram, sanjam razaranje Beograda. Ruše se i starorimske zidine, to rimsko i bizantsko zlo, koje uvijek pronalazi svoj novi izraz. Naravno da bi nas Srbi zamrzili, u slučaju razaranja Beograda. Zanimljivo, Beograd nije razoren, a Srbi nas svejedno mrze. Nakon našeg oslobađanja Beograda i eventualne nove okupacije istog Beograda od strane uže Srbije, odnosno mirne reintegracije Vojvodine u takozvanu Srbiju s autonomnim pokrajinama, nakon toga bi cijela Velika Srbija za Hrvate bila zabranjena zona. To je nešto čudno. Danas se po Vukovaru velikosrpski dokono šetuckaju Srbi koji su razorili taj grad, a Srbija je kriva adresa i za Hrvate koji vole Beograd. Možete li u neposrednoj budućnosti zamisliti Andreja Plenkovića u misiji mirne reintegracije Beograda u državnopravni sastav Srbije? Želim ovdje naglasiti da naša budućnost može imati i neke svoje predivne trenutke, samo trebamo za takve imati strpljenja. Ili odlučnost! I već sutra pokrenuti pohod na Srbiju, to ishodište zla na ovome prostoru. Red je da Hrvatska i Bugarska ponovno postanu susjedne zemlje, kako je to bilo u vrijeme hrvatskih kraljeva.

Zamislite zarobljenog Srbina u nekoj staji, stajićevu ili ovčarniku, zapravo logoru za zarobljene “srpske borce” u Hrvatskoj. Atmosfera je domaća. Lepeze su kravlji repovi. Uzglavlje je kanal za kravlji output. Prava seoska idila, uz jednostavne i jeftine komunalije – mokraća srpskih boraca jednostavno otiče u kanal, a kanal vodi sve do njive. Pisoar je oblikovan kao srpski krst. Provodi se ono jedino prihvatljivo srpsko zapišavanje teritorija. Zarobljeni srpski borac mora priznati istinu da je Beograd dunavska utvrda antičkog Rima, i da je Svjatij Sava bio peder. Borac mora pjevati Vilu Velebita, vikati “Ja sam Hrvat”, povraćati na srpske zastave i četničke kokarde. Delija se nešto nećka? Lako za to, staja je moderna, elektificirana, struje ima, tu je i bušilica, nađe se i rabljen borer za beton, pa džukeli zabušite potkoljenicu, nabijete tiplu i zavrnete šaraf, ili kako se već zove, pa neka cenjeni gost iz šumadijskih Alpa malo jodla. Tamo neki Predrag viče: “Nemojte mene, ja sam Hrvat!” Možete li zamisliti u budućoj Srbiji nekakvu Manolićevu komisiju za branitelje Beograda? Da Hrvati maltretiraju zarobljene borce Beograda, a da one koji nisu zarobljeni maltretira Srbija.   Nema šanse da se dogodi takva sramota – takvo nešto rezervirano je samo za Hrvate. 

Što neki čovjek može učiniti drugom čovjeku? Sve što prvi zamisli, i sve što kod drugoga proizvodi patnju i užas. Možemo reći da su Hrvati kroz sve te agresije na Hrvatsku i sve zlo koje su doživjeli, postali kvalificirani da drugima nanesu jednako teško zlo. Što se čeka? Zar je toliko teško u studenom prestati cendrati? Uspraviti se dostojanstveno i konačno uzvratiti Odvući topove do Dunava, i ožeži po Beogradu! Što je u tome loše? Tamo je Aleksandar Vučić na čelu Bugojanske grupe. Srbima se stalno priviđa građanski rat, pa je red da do takvog rata dođe – u Srbiji.

ŠTO SU TO SRBI?

Tko je sve nazvan po zemlji u kojoj obitava?

Jeli Judeja nazvana po Judejcima, ili su Judejci nazvani po Judeji. Zar Slovenija ne bi trebala biti ruska susjeda? Kod nas se udomaćilo da riječ Srbi obuhvaća i pojam Srbijanaca, što ne mora biti, jer su na teritoriju bilo koje zemlje koja je prozvana Srbijom obitavali i drugi narodi, posebno prije doseljenja Srba južno od rimske utvrde Beograd, ili prije kreiranja te nacije na protuhrvatskoj matrici, od strane Bizanta, nakon što je naš Branimir naivno prešao u rimsku feudalnu hijerarhiju. Sve ovisno o tome koju povijesnu tezu prihvaćate. Radi jednostavnije komunikacije s čitateljem, u ovome tekstu uz pojam Srba na razini neke srpske ili srbijanske agresije na Hrvatsku ili na Hrvate, uključujući Hrvate islamske vjeroispovijesti, podrazumijevam i Srbe u Srbiji, a posebno one koji su se priključili agresiji na hrvatske zemlje ili su provodili zločine nad Hrvatima, uključujući progon Hrvata.

 

HRVATI SU UŠKOPLJENA NACIJA

Trebali smo uzvratiti razaranjem Beograda

Za svakog autora imamo problem povijesne prilike. Nakon razaranja Vukovara, ne-Hrvat koji živi manje u Hrvatskoj i više u Srbiji, a više djeluje u Hrvatskoj nego u Srbiji, nagrađen je za tekst pod naslovom “Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”. Naravno da sam bio spreman napisati sličan antiratni tekst na temu razorenog Beograda, ali je razaranje velikosrpske centrale izostalo. To vam zvuči suludo, ali je razaranje Beograda zaista izostalo. Krivci su uškopljeni hrvatski čelnici. Agresija Srbije na hrvatske zemlje RH i BiH, na Vukovar, Sarajevo, Banja Luku, Zagreb, i mnoge druge hrvatske gradove, trebala je završiti kako je to uobičajeno u povijesti – potpunim oslobađanjem i potpunim slomom fašističkog porobljivača, uključujući totalno razaranje Beograda, te starorimske utvrde na Dunavu, koja je pretvorena u centralu velikosrpskog zla. Sve dok ne padne Beograd, velikosrbi će sijati zlo na ovome prostoru. Nama je za Oluje podvaljena pogrešna dvojba – osloboditi Banja Luku ili Banja Luku prepustiti agresoru? Oluja je trebala završiti u Srbiji, u stilu savezničke invazije na Hitlerov Reich, uz suđenje srpskim nacistima iz Regiona za njihove zločine nad Hrvatima, uključujući zločine nad Hrvatima islamske vjeroispovijesti. 

 

SLABA KVALITETA HRVATSKE NACIJE

Je li Hrvatima istekao rok trajanja?

Problem je današnja slaba kvaliteta hrvatske samosvijesti, koja je prenesena i na Hrvate islamske vjeroispovijesti. Nakon infekcija susjednih nacija i velikih imperija, Hrvati su jezovito korumpirani, toliko da imamo dojam jednog posve uškopljenog etniteta. Dok su oni bolji među nama 90-tih otišli na ratišta i za slobodnu Hrvatsku ponudili sve što imaju – svoj život, lopovi su pokrali zemlju. “Hrvatska” vlast danas proizvodi arbitraže u kojima gubimo, u kojima namirujemo i svjetske lopove i svjetski ceh pravnika. Mi smo jedina nacija koja podmićuje međunarodno sudstvo da donosi presude protiv nas. Mahnito raskopavanje Agrokora, uništavanje naših proizvodnih brandova, otvoreno divljanje prodanih duša i instaliranih namjesnika, jezovita “četnička” pljačka kroz nekakav lex Agrokor, tome se ne vidi kraj. Nema tog izgovora koji može opravdati potiskivanje civilizacijskih odrednica za dom i obitelj. Stoga se pitamo jeli na ovome prostoru dovoljno suzbiti velikosrpski fašizam? Što provesti u budućnosti? Razoriti samo Beograd, ili bi trebalo razoriti i ovakav Zagreb, pa i ovakvo Sarajevo, i ovakvu Banja Luku, odnosno sve avnojske i velikosrpske zločinačke tvorevine? Zašto nakon Drugog svjetskog rata saveznici nisu stali na tome da proslave oslobađanje okupiranih zemalja? Zašto nacistima nije ponuđen mir? Uz nekakve mirne reintegracije, o kojima bulazni današnji nacistički namjesnik u RH. Hrvati su 1945. pobijeni od orjunaša i velikosrba samo zato što su dopustili okupaciju hrvatskih zemalja od strane fašista. Danas Hrvati pristaju na novu reokupaciju Hrvatske nevojnim sredstvima, nakon što su u posljednjem ratu pobijedili. Nadajmo se da je posljednji.

Tvrtko Dolić 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Sibe Mardešić je otvorena topologija

Objavljeno

- datum

 TEORIJA OBLIKA     Dok dnevno gledamo polupismene kreature u izravnom televizijskom prijenosu, naši veliki znanstvenici odlaze tiho, kao da nikada nisu postojali. Prošlo je više od godinu dana kako je pokojni naš veliki matematičar Sibe Mardešić, a evo do danas nema primjerene reakcije glavnih medija i glavnih institucija.

Kada zaguglate vitezove topologije i teorije oblika: Karola Borsuka, Stefana Banacha i Marshalla Stonea, dobijete niz zanimljivih pregleda, a naš beskrajni Sibe Mardešić jedva da je spomenut, a i to samo u prilogu na engleskom jeziku. Mardešić je rano prihvatio modernu teoriju skupova, pa je prirodno ušao u topologiju, kao jedan od njenih apostola, da bi se u teoriji oblika zajedno sa svojom teorijom inverznih sistema pojavio prije Mesije, Karola Borsuka. Mardešić je izjavio da je osjetio poziv i da mu je sreća u tome smislu bila naklonjena. Kao referencu tog vremena, imali smo duboke promjene u formaciji realnog socijalizma: Svoju zasebnu teoriju oblika postavio je Miloš Forman u filmu “Lásky jedné plavovlásky”. Prevladavajući elementi su radnice socijalističkih tvornica. Otvoren skup činili su Andula, oženjeni lovac i lokalni mladić, a pridružio se praški klavirist Milda. Dok se izležavaju u krevetu, Milda objašnjava Anduli da je žena oblikovana kao gitara.

>> James Keesling, University of Florida, USA: AN INTERVIEW WITH SIBE MARDESIC, – 2005.

Nakon mnogo godina navratio sam u staru zgradu zagrebačkog PMF-a. Nekada je bila dom svjetskoj matematičkoj eliti. Bujala je znanošću i životom, napose u prijelomno vrijeme političkih proljeća u komunističkim monarhijama. Prisjetim se kako je jedan renomirani matematičar nastojao ostati nezamijećen. Njegova kvalitetna i smirena predavanja upamćena su po naoko nevažnim detaljima. Primjerice, kada bi dublje ušao u temu, skinuo bi sako. A onda i vuneni prsluk. A onda bi ponovno obukao sako. Odmah ste znali da nije jamar predvojničke obuke, nego istinski znanstvenik. Taj skromni isposnik, kojeg ste u godinama Hrvatskog proljeća mogli sresti na stubama PMF-a, pun ljudske topline za svoje studente i sve ljude, bio je jedan od vodećih svjetskih matematičara. Famoznu teoriju oblika sustavno je razradio naš genijalni Sibe Mardešić, kroz svoju teoriju inverznih sistema. Teorija oblika je grana topologije koja proučava homotopije kompaktnih metričkih prostora, sve sa odgovarajućim poopćivanjem za kompaktne Hausdorffove prostore. Mardešić je bio zvijezda znanstvenog hladnoratovskog prijelaznog roka – imao je ponudu Princetona za rekordan transfer i tada nevjerojatan bonus: kuća na jezeru, privatni aerodrom i privatni zrakoplov. Ipak, vratio se u Lijepu našu.

Vitezovi okruglog topološkog stola

Tih godina naš prozor u svijet bila je knjižnica strane literature u Gundulićevoj ulici. Niste imali novce za te knjige, pa ste stajali uz police i brstili neko štivo, dok su vas prodavači ostavljali na miru ako bi prepoznali ovisnika. Među matematičkim časopisima isticao se jedan posvećen teoriji oblika. Impresum je činio da ga držite posvećenim: među pet urednika navedeni su Marshall Stone i Stefan Banach! Prije pojave tajkuna, liberalizacije narkotika, Rihane i Beyonce, Hrvati su za njihove studije stajali u red. Vodeći urednik rečenog časopisa bio je Sibe Mardešić! Isuse, mi smo tada poštivali Stonea i Banacha, a njih dvojica Mardešića! Takav je ovo prostor. Nitko Mardešiću nije ponudio niti fićeka, a kamoli privatni zrakoplov na privatnom aerodromu uz privatno jezero. Pravi znanstvenici ostali su u sjeni, a nagrađivani su jamari. Amerikancima je bio zanimljiv sam Sibe, više nego njegov doprinos matematici. Ponudili su mu da se bavi čim hoće – njima je bilo bitno da je Mardešić prošao kvalitetnu gimnastiku mozga baš u matematici. Kod nas su prirodoslovci tiho pristajali na doživotno zatvaranje u određenu disciplinu, a tako je i danas. Podsjećaju me na pustinjske monahe. Društvenu scenu popunili su jamari, kvaziznanstvenici i pseudoznastvenici. 

 

Mardešić je na sve načine pokušavao zainteresirati studente za manje poznate matematičke discipline. Za promociju matematike i znanosti, bio je spreman na hodnicima PMF-a prezentirati Banach-Stoneov teorem: Neka su X i Y kompaktni Hausdorffovi prostori. OK, neka budu kompaktni, mislim u sebi, i skrivam naslovnicu s Brigitte Bardot, da profesor ne skuži zašto me zanima teorija oblika. I neka je T: C(X;R) → C(Y;R) surjektivna linearna izometrija – dodao bi profesor. OK, baš je promicala surjektivno izometrična kolegica. Tada postoji homeomorfizam φ : Y → X i g ε C(Y; R). Glumim da sam nešto od toga shvatio, a zapravo sam odlutao – krivulja dugonoge kolegice uvukla me u homotopiju. Znate, takva terminologija zna ubiti ljude s normalnim ovozemaljskim potrebama, ali je na svoj način bila referenca na homotopije sestara Hane i Jane Brejchove, koje su me tih godina opsjedale. Poljski matematičar Karol Borsuk postavio je teoriju oblika kao topološku disciplinu davne 1968. godine, kao nekakav matematički i poljski odgovor na susjedno Praško proljeće, koje je pokušalo postaviti podnošljivu homotopiju staljinizma i slobode, što je nemoguća misija. Dok se porobljena Čehoslovačka uzdizala na razini filmske umjetnosti, Poljska je imala snažnu ligu matematičara, prvake svjetske razine. U filmskom svijetu “varšavskog” komunizma referenca je bila Ljubav jedne plavuše (Lásky jedné plavovlásky) Miloša Formana iz 1965. Bilo je to praško zlatno doba, koje su sovjetski jamari pregazili tenkovima. Ovdje je potrebito naglasiti da je Hrvatsko proljeće bilo provincijska priča, poput Bune Matije Gupca, posve izvan značajnih formacijskih promjena. U tom trivijalnom topološkom prostoru možemo promatrati parove točaka Budiša – Čičak, Savka – Tripalo i Milka – Račan, i njihove okoline, ali posve izostaje znanstvena ili umjetnička razina. Sve te veličine na kraju su prazno ništa. Hrvatsko proljeće bilo je razina ispod tektonskih procesa unutar Varšavskog pakta, uključujući Gladomore i druga stradanja, a naš jedini noviji izlazak na svjetsku scenu bila je naša velika tragedija – naš Križni put, jezovita topologija jama za Hrvate. Što je civilizacija? Jer, iza Željezne zavjese, u jednako jezovitom topološkom prostoru Gulag, događao se nevjerojatan napredak znanosti.   

 

Za one koje to zanima, naglašavam da teorija oblika proširuje teoriju homotopija na kompaktne Hausdorffove prostore. Dvije neprekidne funkcije na dva ista topološka prostora postaju homotopne ako jedna može biti neprekidno preoblikovana u drugu. Dvije neprekidne funkcije f i g nad istim prostorima X, Y jesu homotopne ukoliko postoji neprekidna funkcija h : X × [0,1] → Y tako da je za sve točke x iz X, važi h(x,0) = f(x) i h(x,1) = g(x). Ako gledamo varijablu homotopije h kao vrijeme, onda h opisuje neprekidno preoblikovanje funkcije f u g. U trenutku 0 imamo f, a u trenutku 1 imamo g. Da bih otvorio nekakav politički smisao, koji bi vas mogao navesti da do kraja pročitate ovaj tekst, naglašavam da je 90-tih izostala tranzicija, i da se dogodila homotopija. Osim toga, bumerang zvan avnojska SRH/RH nije kompaktan prostor, jer je uvjet kompaktnosti u nekom Euklidovom prostoru da isti uključuje sve granične točke i da obuhvaća sve točke koje su jednako udaljene jedna od druge. Postulati teorije oblika našli su svoju primjenu u mnogim vojnim i političkim aplikacijama, u ekonomiji, u kvalitetnim strateškim odlukama, kao i u našoj svakodnevnoj životnoj estetici. Iako svi ti pojmovi zvuče strogo matematički, u osnovi je uvijek filozofija.

Politički diskurs

Kao i za sve na ovome svijetu, od zbrajanja do oduzimanja, rađaju se talenti i za matematiku, ali matematiku malo tko voli. Tko može obožavati primijenjenu logiku? Matematičari su vrhunski intelektualci, a pučkoškolski i gimnazijski profesori matematike znaju biti opaki likovi, koji nikome ne objasne ništa, nego iz dana u dan muče našu djecu sa svojim suludim testovima. Što je mučitelj okrutniji, više je cijenjen u svojoj školi i u svojoj struci, pa je izglednije i to da će pasti neka novčana ili slična zahvalnica nekog roditelja. Ministri se postavljaju kao trgovački putnici, koji su tu da poberu proviziju za sav promet. Topologija naših škola razvijena je kao staljinistički Gulag za najmlađe, topologija koncentracijskih kampova, u kojima jamari ubijaju znastvene discipline i našu drevnu kulturu. Tu je i nametnička luft – inteligencija iz partijskih tečajeva i partijskih politoloških ustanova, kojoj je bilo kakva logika drugo ime za smrt. Teorija oblika postavlja okvire za prihvatljive promjene, kada je riječ o zdravim društvenim formacijama, odnosno zdravim aplikacijama neke društvene formacije. Isto vrijedi za zdrava poduzeća i zdrave korporacije. Sulude homotopije Agrokora imaju svoje određenje u početnoj kriminalnoj domeni. Čak se i gušenje kriminalnog Agrokora pretvorilo u kriminal veći od onoga u Agrokoru. Nameće se pitanje smisla homotopije kada je riječ o korumpiranim domenama poput bivših Jugoslavija i današnje Hrvatske, uključujući nekakav lex Agrokor. Jeli za nas pravi put ozdravljenja neka (lopovska) homotopija, ili ipak istinska revolucija?

 

Naravno da vas politički odnosi zanimaju, i da je to za neke od vas jedini razlog zašto čitate ovaj tekst. I matematika ima svoje pogreške na lingvističkoj razini. James Dugundji u svome udžbeniku “Topologija” iz 1966. definira topologiju (topološku strukturu, topološki prostor) nad nekim skupom X i nekom familijom T njegovih podskupova. Primjeren izraz je topološki prostor, jer je topologija znanstvena disciplina, ali u tome smislu ne trebamo cjepidlačiti. Skup X i svi njegovi podskupovi (baza topologije) čine diskretan topološki prostor. Trivijalan ili nediskretan topološki prostor nad skupom X čine sam skup X i prazan skup: {X,ϕ}. To je Hrvatska kakvoj se približavamo. Jeste li znali da neki naši jezikoslovci traže novu riječ za mjernu jedinicu metra. Što predložiti? Stocentimetar! Kod nas su lutanja na lingvističkoj razini daleko veća, sve unutar homotopija slavenizacije i posljedica slavenizacije. Dogodilo nam se da sustavno proučavamo sisteme. Za Hegelovu filozofiju kažemo Sistem, i nitko razuman neće tu filozofiju nazvati Sustav. Najprije je u hrvatskom jeziku provedeno nasilje u korist kompatibilnosti sa srpskim jezikom, da bi se provela zlovenska homotopija yu: {Orjuna, Yu1} → {Orjuna, Yu2}, koja je zanemarila zahtjev kompaktnosti. Pogrešku je preuzeo i relativno častan topološki prostor {Hrvati, U}, zbog već poodmakle slavenizacije hrvatskog jezika, da bi sve do kraja uništile dvije jezovite surjekcije. Prva je obmana: {Orjuna, lopovi, udbaši} → {Hrvati, HDZ} i njoj srodno presvlačenje: {Orjuna, nametnici, Partija} → {Orjuna, SDP, HNS}.  Zbog pretjeranog “kroatiziranja” hrvatskog jezika u topologiji {Hrvati, U}, promakli su nam širi negativni procesi otvorene i prikrivene slavenizacije, što je sve zajedno mudro kanalizirano u posrbljivanje hrvatske nacije. Hrvati i Srbi 10. stoljeća komunicirali su uz pomoć prevoditelja, odnosno poliglota tog vremena, a danas su takvi nepotrebni. Prevara je toliko duboko razrađena, da su Srbi zadržali neke “tuđice”, dok su Hrvati proveli potpunu slavenizaciju, što donosi novu dušu, a žrtvama stvara privid da smo tako postali kulturno svoji. Imamo fenomen da Hrvati nisu slavenskog podrijetla, a duša bilo kojeg današnjeg Hrvata više je slavenska nego duša bilo kojeg Srbina ili bilo kojeg Slovenca, što zna iznenaditi Ruse. Kada jednom dođe do opake infekcije, nema natrag, jer tada domaćin umire. Zapravo, umire u svakom raspletu. Na preimenovanje matematičkih izraza djelovala je i ruska (sovjetska) literatura. Ovo napominjem uz ogradu da je realni socijalizam u znanosti daleko nadmašio “socijalizam s ljudskim licem”, kako se zvala jedna posve promašena formacija, koja je neko vrijeme bila podnošljiva kroz izvoz radne snage. Koja se danas čini podnošljiva, jer je homotopija poznata kao osamostaljenje: {Orjuna, SRH} → {Hrvati, RH} donijela najgoru “državu” u našoj povijesti. Suprotno predrasudama, kultura europskog jezika mjeri se po prisutnosti helenskih i latinskih riječi. Znanost ima svoju terminologiju, pa ne možemo odstranjivati riječi poput matematike i medicine. Tako kažemo da je zatvorenje (closure) nekog skupa X u topološkom prostoru presjek svih zatvorenih skupova koji sadrže taj skup X. Skupovi u topološkom prostoru su separirani ako se svaki od njih ne presjeca sa zatvorenjem nekog drugog. Ako kažemo da su odvojeni, onda bi se pojavili nekakvi aksiomi odvajanja ili razdvajanja, i svašta nešto, pa je to putovanje natrag u barbarske prostore i slavensku i rusku dušu. Riječ zatvorenje para uši i slobodarsku dušu, ali pomoći nema, jer se Hrvati nisu potrudili posuditi iz bogate helenske i latinske kumulacije riječi, kako je to red u kulturnim zemljama. Često je odlučivao strah nekog znanstvenika da će biti optužen za preuzimanje “tuđica”.

 

Nije dobro. Pravi znanstvenici kod nas su zaista pustinjski monasi. Imamo svu silu prodavača magle, koji se kite titulama magistara, doktora znanosti, sveučilišnih profesora, a zapravo ne znaju ništa konkretno. Jednostavno se nacrtaju, a politika postavlja pravilo da napreduje onaj tko šuti, pa nam neznalice promaknu. Tek kada preuzme neki resor, prepoznate da je idiot postao vođa. Kod nas se prvaci društvenih znanosti gube u elementarnoj matematici. Prirodoslovac Davor Pavuna zove ih društvenim šminkerima. Ekonomisti ne poznaju numeričke metode! Dajte nam pokazatelje – viču oni. Ali, kada imamo pokazatelje, ekonomisti su suvišni. Oni svojim neznanjem i svojom demagogijom relativiziraju pokazatelje koji sve kažu sami po sebi. Sociolozi poznaju samo dvije kategorije: pojedinac i društvena skupina, a niti njih ne razumiju. Nekada su svoje spoznaje oslanjali na podjelu rada, a danas su proroci jeftine radne snage i konkurentnosti. Sociolozi i antropolozi danas radije odlaze na pusti otok nego da proniknu osnove aritmetike, ili neku kompleksniju matematičku disciplinu. Njima zna pozliti kada tvrdite da u osnovi svake matematičke discipline leži duboka filozofija. Inetelektualnih kolosa poput Vilfreda Pareta više nema. Oni naši nametnici bez ikakvog prirodoslovnog i drugog znanja, švercaju se baš kao filozofi. Političari bez grama znanja i kulture drže lekcije boljima od sebe, sole pamet svima, nastupaju kao društveni arbitri, prezentiraju naciju, kao da smo svi idioti. Mnogi koriste svoj nezaslužen znanstveni status za političke plasmane, pa tako imamo pravilo da ne čelo hrvatske nacije isplivaju oni najgori, posve nesposobni za bilo kakvu pozitivnu aplikaciju. Hrvatska tone, jer je vode pozeri, društveni šminkeri. Hrvatska (?) za Jugoslavije svojim matematičarima jednostavno nije otvarala nikakav prostor, dok su u današnjoj Hrvatskoj (?) matematičari relativno cijenjena profesija, ali samo u bankarskom sektoru, gdje kapital pronalazi znalce. Za obje Jugoslavije, te topologije zla, Beograd je prevodio svjetske filozofe i naivnom Zagrebu prepustio Karla Maya i Zane Greya. Slična matrica nastavlja se u ovom kompaktnom Hausdorffovom prostoru RH, koji zapravo nije nimalo kompaktan – prevladali su procesi dezintegracije. Dopuštene su unije, ali samo za interesne skupine. U “samostalnoj” Hrvatskoj i dalje ne prevodimo svjetske filozofe i/ili svjetske matematičare, nego smo zatrpani jeftinim romanima i televizijskim sapunicama.

USAĐIVANJE U ZNANOST

Mardešićev faktorizacijski teorem

Davne 1957. Sibe Mardešić objavio je disertaciju “Homološka svojstva nekih funkcionalnih prostora”. Mardešićev teorem faktorizacije kaže da se svako preslikavanje između dva metrička kompakta može prikazati kao kompozicija dva preslikavanja, pri čemu je treći prostor, onaj kroz koji se provodi faktorizacija, metrički kompakt dimenzije ≤ dimenziji domene. Ne mogu to dokučiti, ali se uzima da to znači kako je svaki kompaktan Husdorffov prostor X inverzni limit metričkog kompakta u kojemu je svaki član dimenzije ≤ dimenziji prostora X. Značajan dio Mardešićeva znanstvenog rada posvećen je inverznim sistemima i teoriji kontinuuma. Hausdorffov kontinuum je kompaktan povezan Hausdorffov prostor. Godine 1968. poljski matematičar Karol Borsuk je na simpoziju “Topologija i njene primjene” u Herceg-Novom predstavio teoriju oblika, koja je u svome startu usisala Mardešićevo istraživanje inverznih sistema. U svezi toga, u matematici će ostati fenomenalni “Mardešićev trik”, kako se spominje na svjetskoj razini – njegov teorem o reindeksiranju inverznih sistema. Mardešić je postavio teoriju oblika za nekompaktne prostore. Pojam fibracije oblika veže se uz Mardešića. I to je sve samo početak Mardešićeva doprinosa matematičkoj znanosti.  

 

APOSTOL TOPOLOGIJE

Zanimljiva i neobična sudbina

Ime Sibe često je u Komiži na Visu. Sibe Mardešić rodio se u Hamburgu 20. lipnja 1927. Kada je imao 3 godine, njegova obitelj vraća se u Split. Kao 14-godišnji mladić, famoznog 6. travnja 1941. preživio je bombardiranje Splita, koje Hrvati ne znaju naplatiti. Nekoliko dana kasnije, talijanska vojska ulazi u Split. Objavljeno je pripajanje matici Italiji. Djeca su sretna – škola je završila ranije. Sibe je završio dvije godine talijanske škole. Došla je NDH i jedna godina škole u NDH. Druga godina školovanja u NDH – posljednja školska godina u NDH svima je poništena. Učilo se zbrajanje, a u političkoj praksi prevladalo je oduzimanje. Sibe se prijavljuje u ratni novinarski štab. Prolazi meteorološki kurs i postaje meteorološki osmatrač, što ga usmjerilo prema matematici. Upoznao je Berislava Matjanića, tada apsolventa matematike i kasnije poznatog meteorologa, koji ga zainteresirao za teoriju skupova. Sibe je školovanje nastavio tek 1947. Mornarica se služila 3 godine, ali se nakon 2 godine izbavio i 1946/47. upisao na PMF, gdje je jedini profesor matematike bio legendarni Đuro Kurepa. Matematika je ranije bila u sklopu Filozofskog fakulteta. Sibe je spomenuo kako se hranio u menzi – sve je bilo na bonove / točkice. Papir se dobijao za tekstilne točkice. Dogodilo se da Sibea profesor Željko Marković uzme za asistenta i usmjeri na topologiju i dinamičke sisteme. Mardešić je naglasio kako je imao sreću da bude pionir u novoj matematičkoj disciplini. Akademske 1960/61. na PMF-u pokrenut je postdiplomski studij sa samo tri kolegija: Vladimir Devide – Osnove matematike, Đuro Kurepa – Realne funkcije i Sibe Mardešić – Topološke grupe. Profesor i akademik Sibe Mardešić predavao je na niz američkih, njemačkih i talijanskih sveučilišta, primjerice na Heidelbergu. Bio je gostujući član na Princetonu. Objavio je 148 znanstvenih radova, 40 stručnih radova i 18 knjiga – ispričavam se ako ovaj podatak nije točan. Od 1975. je izvanredni član akademije, a redoviti član od 1988. Godine 1990. dobio je Republičku nagradu za životno djelo. Samostalna Hrvatska u njegovom slučaju branila se šutnjom. Njegove glavne matematičke discipline bile su topologija, teorija oblika, teorija dimenzije i teorija homologije.

 

 

AKSIOMI SEPARACIJE

Čvorište je Hausdorffov prostor

Sibe Mardešić je u svome udžbeniku “Matematička analiza” iz 1973. prezentirao teoriju topoloških prostora kroz metričke prostore, čime je dvostruko obogatio svoje studente. Da vam približim pripadnu matematičku terminologiju, ovdje ću prezentirati aksiome separacije.

 

(T0) Za svaki par različitih točaka u topološkom prostoru postoji otvoren skup koji sadrži jednu točku i ne sadrži drugu. Kažemo da je prostor Kolmogorovljev.

(T1) Za svaki par različitih točaka u topološkom prostoru postoji par otvorenih skupova, koji sadrže jednu točku i ne sadrže drugu točku. Kažemo da je prostor Frechetov ili Riezseov.    

(T2) Topološki prostor je Hausdorffov ako svake dvije različite točke imaju disjunktne okoline. U životnoj praksi matematičara duhovito ga zovu samačkim.

(T3) Za zatvoren skup i točku izvan tog skupa postoje disjunktni otvoreni skupovi takvi da jedan sadrži isti zatvoren skup a drugi istu točku izvan tog skupa. Topološki prostor je regularan ako zadovoljava aksiome (T0) i (T3). Svaki regularan topološki prostor je Hausdorffov, ali svaki Hausdorffov prostor nije regularan. Prostor je Urisonov ako se različite točke mogu separirati različitim zatvorenim okolinama.

(T4) Za svaki par različitih zatvorenih skupova u topološkom prostoru postoje disjunktni otvoreni skupovi koji sadrže te zatvorene skupove. Kažemo da je prostor Tietzeov. Topološki prostor je normalan ako zadovoljava aksiome (T1) i (T4). Svaki normalan prostor je regularan, ali postoje regularni prostori koji nisu normalni.

(T5) Za svaki par separiranih skupova u topološkom prostoru postoje različiti otvoreni skupovi koji sadrže te separirane skupove.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

ALEKSANDAR VUČIĆ OBJAVIO RADOSNU VIJEST Srbi u Hrvatskoj su besmislica

Objavljeno

- datum

Rahmetli Srbih Aleksandar Vučić ima novo pitanje za Region i šire. Što su to Srbi u Hrvatskoj? Pa, drveno željezo! To troje jednostavno ne ide zajedno. Ono “u” ispred Hrvatske jasno ukazuje o kakvoj se konstrukciji radi.

Ako Hrvatska propadne, hoće li nestati Srbi u Hrvatskoj? Svako zlo za neko dobro. Zašto se opcija konačnog rješenja aplicira samo prema Hrvatima? Nezgoda je što je danas hrvatska samosvijest proporcionalna broju Srba u Hrvatskoj. Kako sam po nacionalnosti više Nesrbin nego Hrvat, pitam se što čini to moje labavo nacionalno biće. Vidljiv je suicidan elemenat – ako odstranite Srbe, prestajem postojati!

Nekada smo se u Lijepoj našoj hrvali s germanizacijom, pomađarivanjem i talijaniziranjem. Zar ovo današnje hrvanje sa Srbima u Hrvatskoj nije korak natrag, sve u okvirima odlaska Hrvata sa svjetske scene. Posljednji Srbin u Hrvatskoj živjet će zajedno s posljednjim Hrvatom u Lijepoj našoj. Srbi su izmišljeni protiv Hrvata, ali se Hrvati nisu trebali uloviti na tu udicu, jer su Hrvati velika nacija još od antičkih vremena.   

Iza nas su još jedni dani mrtvih i svetih. Naravno da je među takvima Srba više nego Hrvata, ali živi odlaze na grobove svojima, pa neinformirani turisti steknu dojam da je genocid proveden nad Hrvatima. Ima nekoliko godina kako nisam sreo Srbina, uključujući Srbe u Hrvatskoj. Nije da se izbjegavamo, nego Srba jednostavno više nema. Tko ih može napripraviti za toliko genocida? Prije pet godina, tamo negdje iza Siska, moja široka hrvatska dinarska glavurda uočila je šiljatu pojavu kako se iskrada iz šume Brezovica i odmiče udoljem. Usko lice, uska glava, slika današnje Hrvatske, kao da ga napravio neki Karađorđević. Tko je taj lik sa stisnutim mozgom? Skriveni Srbin u Hrvatskoj, koji se sklonio u šumu? Koliko pamtim, svi su Srbi za Oluje i nakon Oluje protjerani iz Hrvatske. Oluja je za njih konačno rješenje, barem na papiru. Pritrčao sam iznenađen, a nesretnik se uplašio. Reagirao je pozitivno, pregazio Unu, i tako jednostavno prestao biti Srbin u Hrvatskoj. I onda taj novopečeni bosanski Srbin hoće natrag u zemlju iz koje je protjeran! Čovječe, samo sam te htio pozdraviti! I tako ponovno imamo konflikt na ligvističkoj razini. Je li taj lik Srbin u Hrvatskoj, Bosanski Srbin, ili ipak Srbin iz Srbije? Rahmetli Aleksandar Vučić je u pravu. Srbin je samo Srbin, i ništa više od toga. Iza Une, do Drine, i iza Drine. Svi su Srbi zapravo Srbi protjerani iz Hrvatske, koja opet ne postoji. I oni kojima je Kosovo kolijevka Srba i Srbije, protjerani su iz Hrvatske. Srbi su tako najportabilniji narod u povijesti. Nisu se prije Oluje spakirali, nego su stalno spakirani. Malo je teško za shvatiti, ali ako sve gledate kroz prizmu Srpske pravoslavne crkve, sve to ima smisla. Ako su Srbi protjerani iz susjednih zemalja barem na lingvističkoj razini, time generiraju svoje pravo na sve te zemlje. Dovoljno je da se unzipaju.

Iako je uska poput Srbina, još i trula i lako probavljiva, Hrvatska je iz nekog razloga Srbima i/ili Srbijancima kost u grlu. Srbi u Hrvatskoj skrojili su Hrvatsku po svojoj mjeri. Stiskali su je još više, ali je pokrenuta ta nesretna Oluja. Otrpjeli su Srbi i Hitlera i Staljina, ali ih još uvijek žulja naš prvi predsjednik Ante Pavelić. Veliki problem u svakom smislu, pa se to prenosi i na lingvističku razinu, unutar hrvatskog jezika, koji je po Srbima zapravo srpski, što nije daleko od istine, jer je ovakav hrvatski nikakav, kao i današnja Hrvatska do Une. Srbima je i ustaški hrvatski jezik zapravo srpski jezik. Da je hrvatski jezik promašaj, dokazuje njegova sličnost sa srpskim. A da zapravo ne postoji srpski jezik dokazuju Lužički Srbi – polovica njih govori češki, a druga polovica poljski. Jedna polovica te neobične etničke skupine tvrdi da je češki zapravo srpski jezik, a druga polovica tvrdi da je poljski jezik zapravo srpski. Veselim se budućoj tezi da je albanski jezik zapravo srpski. Srbi svi i svuda! Dakle, humanoidi prisutni u Hrvatskoj i duhovno (?) prisutni u Srbiji vode se i kao Srbi u Hrvatskoj, za njihove potrebe obrnute diskriminacije, odnosno lagodnog života bez rada i muke, a dalje od toga Hrvatska za dobar dio njih ne postoji. Oni su poput djece koja ne vole svoje roditelje, ali prihvaćaju nasljedstvo. U novoj reviziji Daytonskog ugovora, Republika Srpska u BiH treba postati Entitet Bosanskih Srba, što vjerojatno iritira oba Milorada, kao i Aleksandra Vučića, koji je podrijetlom Srbih, ali uspješno skriva tu pozitivnu crtu svoje zavičajnosti. Razvojačeni četnik više se niti ne sjeća da je bio ratoborni pobočnik vojvode Vojislava Šešelja.

Daltonska SPC ne prepoznaje Hrvatsku

Još nisam čuo da neki srpski svećenik za “pravoslavni” blagdan uputi čestitke Srbima u Hrvatskoj, ili na bilo koji drugi način spomene ili prizna postojanje Hrvatske, nego šalje dobre želje Srbima u Dalmaciji, Srbima u Slavoniji, i tako redom. Srbima u svim srpskim zemljama, kako ih vide. Ima tu u određenoj mjeri estetske pristojnosti. Zanimljivo je da mnogi Srbi i/ili Srbijanci ne prepoznaju Hrvatsku, ali je za iste postojala Nezavisna Država Hrvatska. Trajala je kratko, ali je utisnuta u sjećanje svih Srba. Bože, kako su četnici bježali pred ustašama! Naša famozna ratna NDH otela se zaboravu jer je na svoj način veličaju Srbi i Srbijanci. Govorimo o godinama kada je Srba u Hrvatskoj bilo više nego Hrvata, a onda je manjina provela genocid nad većinom. A Srba je u NDH bilo toliko, da ih nakon genocida ostalo dovoljno za novi genocid, a neću se iznenaditi ako se među nama skrivaju Srbi za treći genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Eto, Milorad Pupovac, predstavnik preostalih, posljednjih Srba u Hrvatskoj, najviše se boji novog pogroma nad Srbima u Hrvatskoj. U terminološkoj zbrci koju Srbi proizvode, današnji pojam Hrvatske prihvaćaju samo uvjetno, koliko je potrebno za konstrukciju da su “iz Hrvatske tijekom Oluje protjerani”. Živjeli su u Republici Srpskoj Krajini, posve izvan Hrvatske, ali su ipak protjerani iz Hrvatske? Time se dovode u kontradikciju da su prognani iz zemlje koja zapravo ne postoji, koju su negirali, pa se može reći da su ih prognali Hrvati, ali ne može niti to, jer ne postoje niti Hrvati, koji su zapravo Srbi, pa su u tome začaranom krugu Ustaški pokret i obrana Hrvatske za Domovinskog rata zapravo nutarnje veleizdaje na razini srpstva. Nikako mi nije jasno zašto Srbi svoje nutarnje probleme Ustaškog pokreta prevaljuju nepostojećim Hrvatima?

Ponovno na najvišoj razini Srbije i Srpske pravoslavne crkve imamo četničku i velikosrpsku tezu da je Srbija tamo gdje žive ili su pokopani Srbi, gdje živi barem jedan Srbin, koji je slučajno preživio genocid, ili je neki Srbin tamo živio, pa i zanoćio, ili je slučajno tamo ukopan. Srbi se u našem susjedstvu pojavljuju kao proizvedeni kolektivitet tek krajem 9. stoljeća, kao odgovor Bizanta na Branimirov prelazak Rimu. Objektivno gledano, na fiziološkoj razini, Srbin ne može negdje provesti niti jedan dan a da ne zapiša teritorij. Cijela Zemlja je zapravo gigantski srpski pisoar. Veselim se izrazu lica posrbljene Angele Merkel kada će srpski gastarbajteri formirati nekakav novi Istočni Berlin, a nije tajna da su Srbi prisutni i u Beču, gdje će uskoro s njima ući u velike probleme kaplar Sebastian Kurz. Nositelji autonomaškog pokreta u Istri, u odnosu na hrvatsko državnopravno naslijeđe, bili su talijanski fašisti i jugoslavenski orjunaši, a danas su to uglavnom Srbi u Istri, koji su za sada podskupina Srba u Hrvatskoj, iako Istra nije hrvatska zemlja. Zanimljivo, Srbi u Istri osjećaju se Istrijanima, a Srbi u Hrvatskoj ne osjećaju se Hrvatima, niti 1 posto. Srpskom “istarskom” autonomaštvu pridodaju se i “Istrijani” podrijetlom Srbi, kao i Talijani priženjeni Srbima ili Srpkinjama. Već po poznatoj matrici, među predstavnicima talijanske manjine u Istri imamo osobe priženjene iz obitelji umirovljenika JNA, pa i KOS-ovaca. Odnosi su toliko isčašeni, da danas Hrvati moraju slijediti tu matricu, tražiti katoličku ravnotežu u Istri kroz tezu da je Istra talijanska, i da zajedno s okupiranim Slobodnim teritorijem Trst treba biti vraćena u državni sastav katoličke Italije, što je naš prvi predsjednik Pavelić svojevremeno mudro proveo. Bitka za Savudrijsku valu samo je slovenska obmana, koja nas treba udaljiti od pomisli da je došlo vrijeme da se katolička Istra i katolička “slovenska” obala priključe matici Italiji. Koga briga što ćemo mi Hrvati nekome pokloniti? Zašto su antifašisti u Hrvatskoj zapeli da Istra ostane u Hrvatskoj, dok istovremeno Hrvatsku ne priznaju? Kao, antifašisti su vratili Istru u sastav Hrvatske, a onda su Hrvatsku poništili. Zašto populacija hrvatske Istre i “slovenskog” primorja (Slobodna zona Trst) treba živjeti u Hrvatskoj ili u Sloveniji, ako bi istoj populaciji u Italiji bilo bolje, i još bi morske granice na sjevernom Jadranu bile značajno pojednostavljene. Kako se dogodilo da Tršćanski zaljev prestane biti talijanski? “Partizanski” pohod na Trst ostavio je svoj trag otimačine tuđeg.

Imamo nepristojnost da vodeći političari Srbije našeg kardinala i blaženika Alojza Stepinca, koji je na svoj način bio Jugoslavenčina, Srbin u Hrvatskoj, nazivaju ustaškim vikarom, u negativnom smislu, kao da se Ustaški pokret u svojoj pobuni protiv “nebeske Srbije” digao protiv samog Boga. Nasuprot primitivizmu čelnika Srbije, vrh Hrvatske treba hladno otvoriti pitanje državnopravnih temelja Srbije, koja se preklapa s teritorijem koji je stoljećima pripadao Turskoj, koji je korijenski Beogradski pašaluk, koji moćnoj Turskoj treba biti vraćen. Neću se iznenaditi ako Srbi pred Turcima ponovno pobjegnu u planine, a Hrvati ponovno izađu na Kosovo polje. Nadam se da su Hrvati danas pametniji, i da ih Izetbegović mlađi i Šešelj mlađi neće uvući u novi rat protiv Turske. Ako Srbi i/ili Srbijanci, i/ili Srpska pravoslavna “crkva”, ne prepoznaju Hrvatsku, zašto Hrvati trebaju prepoznati nekakvu Srbiju, ili Republiku Srpsku? Ako je povratak Sarajeva u Tursku uvjet naše kontrole nad Neumom, zašto bi to nas smetalo? Bilo bi krasno na našim zapadnim i istočnim granicama imati Italiju i Tursku, a kako bi prošle izmišljene slavenske nacije, koga briga za to? Do kada ćemo ginuti za imperije pastirskih skupina? I, kome trebaju Srbi u Hrvatskoj koji ne prepoznaju Hrvatsku? Zar nije bolje da umjesto njih prihvatimo izbjeglice s Bliskog istoka? Kojima ne pada na pamet negirati Hrvatsku, koji svoje prigodne čestitke upućuju na razini Hrvatske, uz poštivanje ove najuže Hrvatske do Une, koju nije uspjela pokoriti niti silna Turska. Vrijeme je da se zapitamo gdje je bio naš interes u potiskivanju Turske, i jesmo li ovako ostali i bez Bosne i bez Hrvatske? Vidite, dok je bilo Turske, Hrvati su kao katolici u njoj bili tiho, ali tada pravoslavnim Srbima nije palo na pamet formirati svoje paradržave u Hrvatskoj, uključujući BiH, niti uz podršku Beča.

Crne rupe hrvatstva i srpstva

Problemu identiteta različite znanstvene discipline prilaze različito. Što je to hrvatstvo, a što je to srpstvo? Hrvatstvo ima svoju evoluciju, od Edena na ovamo, dok je srpstvo ostalo u okvirima njegove početne zadaće s kraja prvog milenija. Jer, kada je riječ o srpstvu, nije to identitet na bazi nekog svojstva ili više njih, nego na osnovu zadaće, koja je od Bizanta postavljena prije tisuću godina. Srpstvo se održalo unutar sveukupne politike protiv Rima i Katoličke crkve, pa se tako rodilo u Bizantu i preživjelo Tursku, i komunizam. Rim je oslabio, Vatikan je postao strašilo za ptice, pa “Srbi antikatolici” trebaju nestati, evoluirati u nešto drugo, ali se to ne događa, nego Srbi i dalje obavljaju danas besmislene bizantske zadaće. Za dvije Jugoslavije i ta dva vala kreiranja besmislene jugoslavenske nacije, te sramotne rasne kategorije, Beograd je bio glavni grad, a Srbi dominantni, pa je jugoslavenstvo ipak ostalo okvir za posrbljivanje. I zato se raspalo. Jugoslavenstvo je bilo toliko “pravoslavno”, srpski pravoslavno, da su u drugoj Jugoslaviji muslimani odstranjeni u zasebnu naciju, da ne remete jugoslavenstvo na razini hristjana, odnosno jugoslavenstvo srpstva i srpskog pravoslavlja. Bizant, Turska, protestantizam, anglikanstvo i komunizam jačali su srpstvo, a nesretno (katoličko) hrvatstvo oslabljivao je i sam Rim, što zbog talijanskih interesa na Jadranu, što na razini nutarnjeg hrvanja s novim, kreiranim identitetima, poput slavenskog iliti slovenskog. Sve to nije oslabilo antihrvatski i antikatolički karakter srpstva. Usprkos tome, dogodilo se da relativno snažna i autonomna hrvatska nacija, katolička brana prema Istoku, postane marginalna u odnosu na sve te kreirane identitete. Srbi su ostali problem za sve zbog slabe kvalitete hrvatske nacije.

Svatko od nas je na svoj način Jason Bourne, koji ostaje normalan zato što zaboravlja i svoje mane, pa ga takva spasonosna slabovidnost može odvesti u ugodnu amneziju. Ludlumov Bourne u amneziji posve zaboravlja svoj identitet ubojice, onaj svoje skupine i svoj osobni, uključujući svoje osobno ime. Umjesto da uživa u toj blagodati, uporno traga za svojim identitetom društvenog smeća. Narod koji se ponašao kao opaki ubojica, i koji je to potisnuo u svome sjećanju, trebao bi postati bolji, u tome “suočavanju sa svojom prošlošću”, ali boljitak u našem susjedstvu ne prepoznajemo. Nitko ništa nije oprostio, nitko ništa nije zaboravio, osim što amnezija zahvaća isključivo Hrvate, kojima se natura definicija da su činili zlo, pa tek nakon što to prihvate, mogu se suočiti sa svojom recenziranom prošlošću. Takav hrvatski identitet zaista je fikcija, podmetanje drugih. Možda se naš hrvatski identitet održao samo na bolesnoj kršćanskoj razini preuzimanja nekakve krivnje, koja se prirodno uklapa uz razapinjanje? Jer, ako smo kao Iliri nekoga nagazili, to se može gledati kao dopušteno uspostavljanje reda u Domaji. Da smo ostali Avari i drugima počinili stostruko veće zlo, to bi se gledalo kao prirodna manifestacija takvog određenja. Teško se oteti dojmu da je hrvatstvo danas nekakav zadani oblik katoličkog defetizma i katoličkog pristanka na vlastito zatiranje. Institut kolektivne krivnje danas je pridržan samo za Hrvate i Poljake. Hrvatski identitet nosi sa sobom svoje istinske grijehe, napose one prema Ilirima i Avarima, ali je nekako proveden redizajn da te grijehe zaboravimo i na toj razini preuzmemo kasnije grijehe drugih.

U svih 8 debelih svezaka Opće enciklopedije JLZ iz 1981. nećete pronaći pojam “Srbi u Hrvatskoj”. Kako se samosvijest Hrvata gasila, posebno u formalno samostalnoj RH, tako su se pojavili Srbi u Hrvatskoj. Malo je neobično da su Srbi s ove strane Une “Srbi u Hrvatskoj”, a oni između Une i Drine samo Srbi. Kao da Bosna i Hercegovina nisu hrvatske zemlje. Obje te prividno različite etničke skupine skupine mogao bi pokriti termin “Srbi u NDH”. Kada malo dulje razgovarate s nekim “Srbinom u Hrvatskoj”, shvatite da je zapravo samo Srbin. Vučić je u pravu. Dobro, a kada će konačno krenuti asimilacija tih Srba koji su različiti od nas? Eto, kažu da govorimo isti jezik, da smo istog podrijetla, a ipak je nemoguće asimilirati Srbina u Hrvatskoj, niti kada se tako predstavlja. U Hrvatskoj su Srbi manjina, i možemo dopustiti njihovo pozitivno nacionalno i vjersko okupljanje, u smislu da u Hrvatskoj Srbi koriste svoja manjinska prava, ali ako idemo protiv Vučića i dalje dopuštamo pojam Srba u Hrvatskoj u nekom zasebnom obliku u odnosu na manjinske Srbe, to može biti opasno, da ne kažemo kako je nekorektno prema Srbijancima. Vidite, u Srbiji nije dopuštena manjina niti nacija “Hrvata u Srbiji”. Pretvaraju ih u zasebnu naciju Bunjevaca, s gušenjem njihovog hrvatskog određenja i hrvatskog podrijetla. Bizant je prošlost, Turska će teško ponovno prijeći Drinu, a srpski i srbijanski rat protiv hrvatske nacije provodi se i dalje, na svim razinama. I još se bosanski Hrvati islamske vjere više osjećaju Turcima nego Hrvatima.

DNEVNIK DIVNE ZEČEVIĆ ZDUNIĆ

Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit

Divna Zečević Zdunić, hrvatska pjesnikinja srpske nacionalnosti, autorica je zbirki pjesama Netremice (1976), Pjesme i fragmenti (1990) i Autoportret s dušom (1997), u kojima je izrazila osjećaj osamljenosti, čime je zapravo izražavala svoj osobni otpor kolektivnom identitetu. Novost je njen dnevnik “Život kao voda hlapi” – selekcija njenih dnevničkih zapisa po izboru Marije Ott Franolić i uz filter Zdunića, supruga Divne Zečević i nasljednika autorskih prava, koji je do 2026. zabranio objavu nekih zapisa Divne Zečević o poznatim suvremenicima. “Šešelj je vukodlak, a vukodlaci stvaraju povijest u krvi” – zapisala je Divna 1. kolovoza 1991. “Pričaju neki da se vodi osvetnički rat. Osvete nema. Postoje samo ubojice i žrtve.” Nadnevka 10. listopada zapisala je: “Vukovar je okružen i napadaju ga sa svih strana već 45 dana. Uskoro će 17 sati i vijesti. Poginulo je preko dvije hiljade ili dvije do tri hiljade srpske vojske u osvajanju Vukovara. Ljudi ginu ni za što. Ginu ljudi da bi sve bilo vraćeno zemlji kojoj pripada gradić… Nakon rata – prepolovit će se broj Srba u Hrvatskoj, najmanje je da će se prepoloviti; stradanja će se nastaviti i nakon rata, jer je mržnja protiv osvajača ogromna; stradat će i krivi i nedužni.” Jeli to bilo proročanstvo ili su originalni zapisi prošli neku kasniju recenziju? “U Osijek su došli neki Srbi iz Antunovca, protjerani, samo u papučama; sigurno da ima međunacionalnih lokalnih obračuna” – napisala je 21. studenog 1991. “Pao je Vukovar… U Hrvatskoj se sprema zakon o manjinama, kao da to nisu mogli odmah učiniti, možda ne bi došlo do ovog užasa, tko zna; ali – lako je moguće da bi došlo do osvajačkog rata usprkos svemu. Grupa ljudi – osjetila je silu u svojim rukama, armiju …”  

Bilo da smo preživjeli avanturizam grupe ljudi, bilo da smo pretrpjeli agresiju pomahnitalog srpstva, dnevnički zapisi Divne Zečević predstavljaju najviši izraz razumijevanja sa strane srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dalje od toga imamo nepremostive razlike u biću nacije, u koncepciji nacije. Divna Zečević pisala je na latinici, ali se dugo mučila s potrebom da svoje pjesme objavljuje na ćirilici, da ih nakon hrvatske prakse i potpune integracije u hrvatski život i hrvatsku znanost, prividno postavi u okvire srpske književnosti u Hrvatskoj. Glede najava da će njen odnos prema Domovini kao pjesničkoj izmišljotini izazvati reakcije, one su na svoj način opravdane. Naime, 3. svibnja 1991. Divna je zapisala: “Ne postoji ideja za koju bih poginula, najmanje za pjesničku izmišljotinu 19. stoljeća – domovinu! Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit. Država, međutim, ona pripada Hrvatima; ne bih ni za državu ginula, ni za hrvatsku ni za srpsku državu.” Duga je hrvatska državnopravna povijest, ali na razini duše ipak dominiraju Domovina i Lijepa naša. Mi imamo Domovinu, a Srbi Otadžbinu, i to će tako ostati. U osnovi toga ne leži pjesništvo. Tankoćutna Divna ipak nije prepoznala kulturološki i civilizacijski značaj doma i Domovine u hrvatskom identitetu i u svakodnevnom bitisanju većine Hrvata, pa nas ne treba čuditi nerazumijevanje od strane balvana Aleksandra Vučića, pobočnika Vojislava Šešelja, kao niti sveopća protuhrvatska histerija u Hrvatskoj i šire protiv našeg određenje za dom i Domovinu, određenja koje nije postavio prvi hrvatski predsjednik, nego se takvome određenju priklonio, što je civilizacijska obveza svih nas, svih Hrvata.

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.