Connect with us

Društvo

ZA KOJU IMPERIJU JE RADIO – Tko je prisilio Adolfa Hitlera da napadne Rusiju?

Objavljeno

- datum

EKSPLOZIVNA ANALIZA RUSKOG AUTORA    Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju sa SSSR, Engleska i Francuska su počele da ga na sve moguće načine podstrekavaju na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za daljnje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Poštovani gospodine Starikov, Vaša knjiga “Tko je primorao Hitlera da napadne Staljina” otvara nova povijesna pitanja i dovodi u sumnju službenu historiografsku ocjenu Drugog svjetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentirate Vašu tezu da je Njemačka bila nespremna za Drugi svjetski rat i da to ilustrustrirate podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je nakon tri tjedna napada na Poljsku, Njemačkoj počelo ponestaje avio-bombi, a poslije šest nedjelja kampanje u Francuskoj, njemačkoj armiji je počela ponestaje streljivo.

– Kako bi se vodio svjetski rat, treba shvaćati dvije sasvim očite stvari. Kao prvo – za njega se treba spremati, i to temeljito spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVJETSKI rat. I drugo, što treba shvaćati – da biste u tom ratu pobijedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko.

Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja ushtjela osvojiti čitav svijet. Očito bi morala potuče dvije velesile: SSSR i SAD. Danas – jednu, SAD. Skupa s čankolizima i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Poslije poraza Njemačke i uništenja Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVJETSKI RAT, Hitler je morao planira rat s tim zemljama. A što je u stvarnosti?

>> Goldman Sachs ne bi mogao izvršavati Božji posao bez londonskog Cityja, ‘europskog sjedišta’ Zapadne oligarhije

Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je … travnja 1939. godine, to jest četiri mjeseca prije početka rata. A što je s planovima ratovanja s Englezima i Francuzima? Njemačka ih 1. rujna 1939. godine uopće nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje je li Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio.

Jednostavno nije namjeravao ratovati s Engleskom, nije htio ratovati s Morem. Hitler je maštao da i sâm postane dio civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg reicha. Da je Hitler želio osvojiti čitav svijet, to jest uništiti hegemoniju Engleske u svijetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu s Londonom za prednjačenje u svijetu glupo je i bezizgledno.

>> IMAMO SVE DOKUMENTIRANO: Ovo je prava istina o Josipu Brozu Titu!

Potrebni su ne samo “polupomorski” saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i vlastita mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, zapovjednik njemačke mornarice, ponudio je Führeru na izbor dva plana razvoja njemačke mornarice:

– Prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;
– Drugi, poznat kao plan “Z”, bio je predviđen za duži rok, pošto je obrazlagano time “da u narednih deset godina rat neće započeti”. Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tijekom šest godina. Znači, sudeći po odabranom planu razvoja mornarice, firer čak ni teoretski nije trebalo ratovat s Engleskom prije 1944-1945. godine.

Pri tome je Hitler praktično zabranio da se grade podmornice, jeftin i djelotvoran način da se “izjednače izgledi” s Britanijom. I poslije toga nam kažu kako je on odlučio “osvojit čitav svijet” i započeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je prema stanju na dan 1. rujna 1939. godine:

nosači zrakoplova: Engleska – 7, Francuska – 1, Njemačka – 0; teške krstarice: Engleska – 15, Francuska – 7, Njemačka – 2; lake krstarice: Engleska – 49, Francuska – 12, Njemačka – 6; eskadrilni razarači: Engleska – 183, Francuska – 59, Njemačka – 22; razarači: Engleska – 0, Francuska – 12, Njemačka – 20; podmornice: Engleska – 65, Francuska – 78, Njemačka – 57; torpedni čamci: Engleska – 27, Francuska – 9, Njemačka – 20; monitori: Engleska – 3, Francuska – 0, Njemačka – 0.

Stanje u pogledu podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izvještavao je Hitlera da je za rat s Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat 3. rujna 1939. godine, Nijemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti – čitavih pet puta manje.

Nameće se jednostavan zaključak – Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao snagu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovat s Rusijom. Upravo zato je njegova priprema za rat bila vapijuće loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj. A vojničku opremu i streljivo za rat s Rusima dale bi mu Engleska i Francuska.

>> (VIDEO) Sovjetska priča

No, također, zračna kampanja Luftvafea (njemačkog zrakoplovstva) na Englesku je bila sa vojnog aspekta krajnje čudna. Osim bombardiranja Londona, koje je probudilo otpor i volju britanskog stanovništva, koliko znamo, Luftwaffe nije, kao u drugim zemljama, pristupio sustavnom uništavanju aerodroma, luka, vojnoindustrijskih kapaciteta, industrijske i prometne infrastrukture. Je li ovaj zaključak ispravan, i kako ga Vi komentirate?

– Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju sa SSSR, Engleska i Francuska su počele da ga na sve moguće načine podstrekavaju na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao “urazumi” London i završiti rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvijek odbijali.

Bombardiranje Engleske u ljeto 1940. godine vršeno je sa polovicom, čak četvrtinom snage. To je bila nekakva “prisila na mir” a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti njemački napadi bili razorni i strašni? Prema službenim podacima, u Londonu je tijekom “Bitke za Englesku” poginulo 842 i ranjeno 2.347 osoba.
U najpoznatijem njemačkom zračnom napadu na engleski grad Coventry 14. studenog 1940. godine poginulo je 568 osoba. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u usporedbi s brojem žrtava bombardiranja u Rusiji i Njemačkoj, uopće ne izgledaju impresivno. Engleska je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata izgubila 388.000 ljudi, od čega 62.000 civila.
To znači da u žrtve njemačkih bombardiranja tijekom čitavog Drugog svjetskog rata možemo ubrojati svega 62.000 Britanaca. Je li to mnogo ili malo? Sve postaje jasnije u usporedbi. Francuska pod njemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardiranja za četiri godine (od ljeta 1940. do ljeta 1944. godine) poginulo 30.000 ljudi.

Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD počela je neusporedivo češće bombama ravna francuske gradove i sela radi uništavanja njemačke vojske. Uslijed toga je tijekom tri ljetna mjeseca 1944. godine, tijekom kojih su Nijemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20.000 Francuza (a ukupno –50.000). Samo u Staljingradu je tijekom jednog strašnog dana 23. kolovoza 1942. godine poginulo oko 50.000 civila.

A gubici njemačkih civila uslijed bombardiranja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj nitko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka, Churchillu, Rooseveltu i savezničkim rukovoditeljima avijacije bilo bi zajamčeno mjesto na optuženičkoj klupi i smrtna presuda za stotine tisuća žrtava. Ali povijest pišu pobjednici.

Zato su u Nürnbergu sudili drugim zločincima, za druge zločine, a oni koji su uništavali njemačke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u mirovinu. Samo u Dresdenu je tijekom dva dana bombardiranja poginulo oko 150.000 civila.

Središnje ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je – zašto je Njemačka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Germanu Rauschningu, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje što će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: “Tada će meni, prosto, doći kraj”. Zašto je, unatoč tome, Hitler napao Sovjetski Savez?

– Engleska nije htjela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardirala njemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. S njom se moglo ratovati, čak je i pobijediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cijenu će biti postignuta ta pobjeda? I ono najvažnije – zašto?

Njemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rješavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je riješio problem Pribaltika: Latvija, Litva i Estonija ušle su u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumunjska.
Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, je li takav obrat događaja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudio je uništiti komunizam i uđe u savez sa Anglosaksoncima, a umjesto toga sve se dešavalo obrnuto.

I tada je 10. svibnja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na vlastitu inicijativu, odletio Hitlerov najbliži suborac Rudolf Hess. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Njemačke i Engleske. Zapravo taj Hesov cilj nije nikakva tajna: “On (Hess – NS) je znao i shvaćao Hitlerov unutarnji svijet – njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju uništiti boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu s Britanskom imperijom … “.

Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mjesec dana. Hitler je morao odlučiti hoće li “Barbarosa” provoditi ili ne. I taj udar nije bio unaprijed odlučen. Sve do Hesovog leta nije bila donesena nikakva konačna odluka o napadu na našu zemlju: “Naredba o udaru na SSSR sukladno planu Barbarossa pojavila se tek 10. lipnja”. Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio uvjeren kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hessovog ljeta.

Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju sa letom fuererovog zamjenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov prijedlog, već britanski odgovor na njega!
Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Njemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena …

“Njemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hesa ​​kako bi uvjerio engleske političare da se pridruže sveopćem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nijemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hessove napore, Velika Britanija i SAD su se / … / obrnuto, obrele u istom taboru sa SSSR protiv hitlerovske Njemačke “, rekao je Staljin u Moskvi, opsjednutoj od strane fašista.

To i jeste odgovor. Kako se u takvim prilikama Adolf Hitler mogao preračunati? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila fuererove prijedloge i nedvosmisleno odbila s njim pregovara, čemu se šef Njemačke mogao nadati, otpočinjući rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao smatrat kako će se London “pridružiti” sveopćem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje?

Čisto je bezumlje napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jamče svoje nemiješanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sjediti na svom Otoku, ako ne i da ratuju zajedno s nacistima protiv Rusa, onda je to – izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir s Engleskom biće sklopljen.

Da bismo našim čitateljima ilustrirali nelogičnost napada na Sovjetski Savez, molimo Vas da nam nešto više reći o tome, o čemu inače u knjizi pišete, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i gospodarski partner Njemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bili od vitalne važnosti za njemačku vojsku i gospodarstvo – sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Njemačkoj sve više osjećao deficit.

– SSSR nije bio saveznik Njemačke. SSSR je bio trgovinski partner Njemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Njemačkoj izbjeći gušenje blokadom.
Nijemci su preko teritorija SSSR mogli prevozit važnu robu za svoju privredu, kupujući je po čitavom svijetu. Sve to odjedanput je završeno 22. lipnja 1941. godine. Umjesto trgovinskog partnera Njemačka je dobila smrtnog neprijatelja, vlastitim rukama stvorivši saveznika Englezima.

Ključno pitanje je – tko je financirao njemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, tko je osiguravao kredite za oružje i streljivo, i sa kojim ciljem? Ako netko financirao, preko koga su išli ti financijski transferi? Kakva je uloga Švicarske i njezinih banaka u tome?

– Nitko ne zna točan iznos novca uloženog u obnovu Njemačke. Razne procjene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Njemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Njemačku počeli smatraju potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije.

U Njemačku privredu su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takva srazmera doprinosila je obnovi industrijske proizvodnje u Njemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu. Upumpavanje sredstava vršeno je sukladno dvama planovima: Jungovim i Davesovim.

Njihovo djelovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Njemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan dio. Zašto? Zato što će u siječnju 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakve vrste zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (sa 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka).
Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: sa 24 na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% svog proračuna, Francuska – 8,1%, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratovat tuđim rukama) – 3%.
Kao što nam je iz povijesti poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U nevjerojatno kratkom roku – tijekom svega šest godina koliko je bio na vlasti – uspjelo mu je izgraditi vojnu mašineriju nevjerojatne moći. To povjesničari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravlja: je li neosporan rast njemačkog gospodarstva u Hitlerovo doba bio realan ili je prije podsjećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat.

Ma koliko čudno izgledalo – nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje njemačke privrede uopće nije određivan unutarnjim razlozima. Uspjehe nacista financirao je i organizirao čitav tadašnji “civilizirani svijet”, kako zemlje Zapada vole nazivat njihovi poklonici u našoj zemlji. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja njemačke industrije.

Jer, očito je da Njemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulijevanje novih sredstava sa strane u njemačku privredu, tj. njezino daljnje sponzoriranje, ili otpočinjanje rata s Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari svijeta – Anglosaksonci – nimalo ne vole da uludo troše novac.

Za njih je čisto ekonomski (čak ne politički!) Bio unosniji brzi početak vojnog sukoba. Što prije počne, tim će manje novca morati ulijevaju u bezdano ždrijelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi početak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940.

Svi smo mi odrasli ljudi i shvaćamo da nikakva čuda u gospodarstvu ne postoje. Tako i nevjerojatni Hitlerovi uspjesi na svjetskoj pozornici nisu bili uvjetovani njegovim genijalnim talentima kao diplomati ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unaprijed s njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.
Jedno od pitanja koje Vi postavljate je zašto su njemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?

– Realno je Luftwaffe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do “poljoprivredni avion”. Čak je korišten u početnoj fazi Drugog svjetskog rata, premda se još u Španjolskoj pokazao kao beznadno zastario u usporedbi sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci.
Ali za njemačko ratno zrakoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopće nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Povijest tog zrakoplova počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva prometa Njemačke, po porudžbini Reischsvera, tvrtki “Henkel” s molbom da razviju dvokrilac jednosjed.

Prvi let oglednog uzorka izveden je studenog 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog zrakoplova započela tek u proljeće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftvafea, imali su civilne oznake i registraciju. I dvije godine kasnije Hitler će s tim najnovijim “poljoprivrednim avionima” prestrašiti čitavu Europu?
Oni njemački avioni koje smo navikli da vidimo na sličicama iu filmovima, stići će u njemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada je Zapad počeo ih se “boji”. Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji njemački lovac Drugog svjetskog rata bio je Messerschmitt bf109.

Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak “Messer” izveo jeprvi let 28. svibnja 1935. godine. Strahoviti borbeni avion, zasad u jednom primjerku, imao je engleski motor “Rolls-Royce”, “vjetruša V”. Zašto engleski, upitat ćete? Jednostavno zato što njemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski “drugovi” pomagali. Jer, Engleska je u to vrijeme bila glavni svjetski izvoznik oružja i vojnih materijala …
I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Meserschmidti u početku su imali te motore, sve dok njemačka industrija nije proizvela dovoljan broj vlastitih: “Od 28 vrsta njemačkih vojnih zrakoplova 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale tvrtke ‘Rolls-Royce’, ‘Armstrong-Sidle’, ‘ Pret-Whitney ‘i dr. “.
Uspješna letačka ispitivanja učinila su lovac Villy Messerschmitt favoritom. Međutim, njemački piloti su Bf 109 isprva dočekali s nepovjerenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih “poljoprivrednih aviona”, au tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala!

Ali nama nisu važni strahovi njemačkih pilota, nego datumi masovnog prispijeća lovaca u letačke jedinice, u ono vrijeme kada su ih se “bojali” šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih zrakoplova, nažalost, ne pruža temelj za takve strahove: 1936. godine – dva ogledna uzorka, 1937. godine – 54 komada.

Prije nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribbentropa i Molotova, zapadna štampa je vrlo negativno povijesni ocijenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribbentrop-Molotov, ili i drugi povijesni sporazumi Nijemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih povjesničara, ali i političara?

– Sporazum o nenapadanju SSSR-a s Njemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je namjeravala nahuška Hitlera na SSSR. Umjesto toga, Njemci se s Rusijom sporazumjeli. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dvije zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola nitko NIKADA nije vidio. Postoje nekakve fotokopije. Osobno sam uvjeren da su to krivotvorine, sačinjene u vrijeme vladavine izdajnika Gorbačova.

Također, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hessa. Zašto je Rudolf Hess iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt “bolesnog čovjeka” ili je on predao osobnu poruku Hitlera Churchillu, i kako objasniti njegovo samoubojstvo u poznim godinama?

– Zanimljiva činjenica: odmah poslije Hessovog leta 10. svibnja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi njemačke avijacije na Englesku iznebuha su sasvim prestali, i obnovljeni su tek siječnja 1943. godine. Sada o sudbini samog Hesa. On je 17. kolovoza 1987. godine, kao posljednji živi rukovoditelj Trećeg reicha, napustio ovaj svijet.
Rudolf Hess je u trenutku smrti u zatvoru Spandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno s njim po presudi Nirnberškog tribunala dospjeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Spandau.

Odležavši 8 godina od 15, pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomat Konstantin von Neurath. Zatvor su napustili admiral Denitz i šef “Hitlerjugenda” Baldur von Sirah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hess je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitatelj. I … pogriješit će.

Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Rederi poslije svega 10 godina, i ministra gospodarstva Trećeg reicha Valtera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posjedovali tako strašnu tajnu kao Hes. Jer je samo on znao što su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler povjerovao …
A i Hessova smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao se tijekom šetnje ubit i objesio se, omotavši električni kabel oko vrata. Hesov čuvari pokušali su mu daju umjetno disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili prsni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne vjerujući službenom izvješću engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je tijelo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju.

I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hess se uvijek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio doslovno na nekoliko minuta. “Za to vrijeme oronulom starcu je uspjelo napisat oproštajno pismo, privezat produžni kabel za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategne je – pošto je na vratu ostao vodoravan trag – i da padne ili se baci na zemlju?”

Tijekom ponovne obdukcije koju su izvršili njemački liječnici, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabela. Ispalo je da je Devedesetogodišnji starcu uspjelo da se “objesi” – dvaput. Tragovi na vratu i ozljede unutarnjih organa vrata nedvosmisleno su svjedočili da je Hess zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, uslijed čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubojstva …

Zašto su morali ubijat starca, i tko je to ubojstvo izvršio? Hessov sin Volf Rüdiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomacije, koja je Hitlera zagrijala za napad na SSSR, nije smjela da se otkrije. A neposredni uzrok ubojstva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejeviča Gorbačova.

Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo vlastitoj državi, nego i nekadašnjem nacistu. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hessov puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvijek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan – nacistima nije mjesto na slobodi.
Znajući da Sovjetski Savez neće dati suglasnost za Hessov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla izigravat dobrog isljednika i uvijek izjavljivat kako nije protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je “Perestrojka”, “Novo mišljenje”, i Mihail Sergejevič, ništa ne shvaćajući u povijesti i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto ugodno i slaže se sa Hessov puštanjem.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za daljnje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.
Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hessa ​​- kućica u vrtu, kabel i namještaj, čak i sam zatvor Spandau – uništeni su odmah poslije njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hessov predmetu ostanu povjerljivi do 2017. godine. Ali zašto? Što bi to moglo da se krije u zapisnicima njegovih saslušanja? Što to ima Velika Britanija kriti, ako je, kako nas uvjeravaju, odlučno odbila pregovarati s nacistima?

Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stup, tiskati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti maglovitog Albiona. Kakav velelepan povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve prijedloge krvavog Adolfa Hitlera! A umjesto toga najstroža povjerljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SUGLASNOST.

(Za geopolitiku prevela: Sava Rosić)

Komentari

Komentari

Društvo

Don Josip Mužić: Hrvatski mediji su okupatorski, psihološki razaraju narod!

Objavljeno

- datum

 IMPRESIVNO!    Upoznajte svećenika koji je hrabro istupio u obranu Isusa Krista!

 SPLIT, utorak, 18.09. – 19:30, predstavljanje knjige ‘Božicno cudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, čudesan znak 

Don Josip Mužić koji je izazvao reakcije u Hrvatskoj jer se zamislite usudio reći da hrvatski svećenici trebaju po svojoj savjesti zabraniti Pričest (dakle Tijelo i Krv Kristovu) političarima koji javno zagovaraju i promiču ubojstvo čovjeka u svakom smislu, nije bilo tko, odnosno nije svećenik kojeg mediji mogu diskreditirati kao neukog. To je svećenik impresivne biografije, nevjerojatno obrazovani svećenik, profesor i doktor, docent koji je zaređen za svećenika od strane svetog Pape Ivana Pavla II.

>> Splitski svecenik i profesor dr. Josip Mužic: “Tko je glasovao za ratifikaciju IK, ne smije pristupati pricesti”

Nedavno je dao intervju za radiopostaju Mir Međugorje gdje je prilično snažno raskrinkao – Rat protiv čovjeka, govorio je o izdajnicima hrvatske, medijima, eugenici koja se trenutno odvija, Antikristu i antikristima, masoneriji, te mnogim gnjusobama koje Zli i njegovi podanici čine u svijetu, ali i Hrvatima, te upozorio da bi svećenici kao i laici trebali biti principijelni, čuvati nauk crkve te se ne dodvoravati se svijetu (grijehu).

>> ODGOVOR prof. dr. don JOSIPA MUŽICA biskupu UZINICU? Pojašnjenje pojašnjenja

Političare koji promoviraju pobačaj usporedio je sa sotonistima.

Voditelj ga je upitao: Što ako vam predstavnici vlasti dođu s vama razgovarati o problemu pobačaja.

Nemam ja što razgovarati. To je kao da mi dođe sotonist i traži ekumenizam. Kakav ekumenizam sa sotonističkom crkvom? – izravan je bio don Mužić.

>> DR. MUŽIĆ U ZADRU: U svijetu se godišnje izvrši oko 53 milijuna pobacaja

Otkad sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, rekao je također don Mužić i nastavio: U smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. Da bi očuvao svoju psihološku ravnotežu postim od dnevnika, od radija, gledam samo portale i ako mi dođe novina, prolistam je, ali ne želim potrošiti ni centu i podržavati neprijatelje Hrvatske.

Složio se da je izvještavanje masovnih medija s prosvjeda protiv Istanbulske konvencije u Zagrebi bilo – bolesno, te objasnio: Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom bezbožne komunističke ideologije, a danas dopuštamo da nas mantaju i vuku za nos u ime hrvatstva i demokršćanstva. To su sve floskule, nikakvog sadržaja ni pokrića, to su uglavnom prodani ljudi, prodane duše i izdajice. Ako dopuštamo da nas oni truju i našu djecu nemamo šanse opstati, oni će nas ubit psihički – rekao je don Mužić.

>> NA HTV-u: ‘Rat protiv covjeka’ – razgovor s don Jozom Mužićem

Također osvrnuo se na evangelizaciju naših političara te rekao da još uvijek vrijedi ona da kao kršćani moramo ljubiti i ateiste ali također moramo osuđivati izdaju i boriti se protiv izdaje jer to uništava naš narod. Upozorio je da nije sad važno pitanje evangelizacije prema takvim ljudima nego je urgentnije pitanje kako sačuvati one zdrave snage koje mi imamo. Tko se njima bavi? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli iz Crkve i rade sustavno protiv Crkve? Moramo mi moliti za njihovo obraćenje ali ako ne pozabavimo sa zdravim ljudima koji su još tu izgubit ćemo i to i neće nas više biti’, rekao je i dodao: moramo se posvetiti zdravim ljudima kojima je vjera na srcu i njima dat prve redove a ne drugima, aludirajući na političare koji promiču grijeh i uredno dobivaju prve redove u hrvatskim crkvama.

Poslušajte izvrstan intervju s don Josipom Mužićem i saznajte kako ovaj hrabri svećenik razmišlja:

 SPLIT, utorak, 18.09. – 19:30, predstavljanje knjige dr. Mužića ‘Božicno cudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, cudesan znak 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Profesor Gjidara na tribini Hrvatske udruge Benedikt: “Francuska nikad neće pristati na federalnu Europu!”

Objavljeno

- datum

U petak, 14. rujna pred gotovo punom dvoranom Dominikanskog samostana u Splitu održana je tribina pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata” u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt.

Na tribini su, neposredno nakon završetka znanstvenog simpozija na splitskom sveučilištu Hrvatsko-francuski upravno-pravni dani, sudjelovali profesor emeritus s francuskog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, koji su zajedno inicirali i utemeljili ovaj stručno-znanstveni simpozij. Razgovor je moderirao politički komentator i publicist Marko Ljubić.

U ime organizatora tribinu je otvorio prigodnim pozdravnim riječima predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Vide Popović, koji je predstavio sudionike tribine, profesora Gjidaru i dr. Šimca te Marka Ljubića.

Nekoliko je iznimno važnih naglasaka publika mogla čuti u tome nadasve zanimljivom i sadržajnom razgovoru s dvojicom vrhunskih intelektualaca međunarodnog ugleda, koje na žalost izvan najužih stručnih, znanstvenih i intelektualnih krugova hrvatska najšira javnost rijetko ili gotovo nikada nema prigodu čuti. Nakon uvodnih pitanja Marka Ljubića o upravo završenim francusko-hrvatskim upravno-pravnim danima, koje su i profesor Gjidara i dr. Šimac komentirali od samoga razvoja prvotne ideje, iznoseći čitav niz nerazumijevanja, ignoriranja, zatim razvojnih nesporazuma, prvenstveno u okviru zagrebačkog sveučilišta, pa do mišljenja o aktualnoj znanstveno-stručnoj razini simpozija u Splitu, tijek razgovora usmjeren je u raspravu o samoj biti pojma država, izbornom i političkom sustavu, suverenitetu država u okvirima međunarodnih asocijacija, do identiteta naroda i same Europe.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su, na pitanje o smislu države i smislu povijesnih žrtava za vlastitu državu, jasno istakli, da su usprkos vrhunskim društvenim i akademskim, time i egzistencijalnim pozicijama u Francuskoj, naglašavajući da je sveučilište Paris II na kojemu uživaju vrhunski status, apsolutno najbolje pravno sveučilište u Francuskoj i među najboljima u Europi, snažno podupirali, često i uz rizike nerazumijevanja okoline, proces stvaranja hrvatske države. Na pitanje voditelja zašto, oba su istakli da je to temeljno pitanje identiteta, da je stoga to i temeljno moralno pitanje svakoga Hrvata, da im je potreba afirmacije osobnog identiteta bila važnija od statusnih privilegija, da identitet nije moguće sačuvati i afirmirati bez nacionalne države, te da je pravo na upravljanje vlastitom slobodom u punini, temeljni smisao i svrha postojanja države. Time su i jasno odgovorili da se država ne smije identificirati samo s materijalnim vrijednostima, što se u Hrvatskoj često s anacionalnih političkih pozicija pokušava nametnuti. Jasno su naglasili i profesor Gjidara i dr. Šimac nužan racionalan respekt prema materijalnim resursima naroda i društva, bez kojih se ne može ostvariti uspješna afirmacija nacionalnog identiteta, ali s kategoričkih polazišta da u temeljima postojanja države mora biti pitanje identifikacije naroda i prirodnog prava na upravljanje svim narodnim potencijalima, nematerijalnim i onim materijalnim. Iz razgovora o tom temeljnom polazištu postojanja samostalne nacionalne države, profesor Gjidara je posebno apostrofirao ostvarivanje političkih prava svakoga državljanina, ističući da je vrhunski demokratski uzor što veća politička participacija državljana bez obzira na mjesto prebivališta ili življenja, u odlučivanju o nacionalnim politikama u Saboru, pa mu je stoga nevjerojatno da aktualna hrvatska Vlada ne namjerava omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje državljanima izvan Hrvatske, čak i usprkos zakonodavne rezolucije Europskog parlamenta.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su istaknuli da bi to država morala uvesti radi jačanja državne legitimnosti i razvoja demokratskih standarda, bez obzira na stavove i zahtjeve bilo koga u međunarodnoj zajednici, jer se, kako su istaknuli, radi o temeljnom interesu svake dobre države.

Dr Šimac je naglasio u kontekstu razgovora o biti države, osvrćući se na postavljeno pitanje o smislu osobnog zalaganja za samostalnu državu hrvatskog naroda, te umjetnu dvojbu između identitetskih i tzv. materijalnih ciljeva, da je upravo zbog toga,  zbog ostvarivanja vrhunskih materijalnih ciljeva radi afirmacije identitetskih ciljeva, što čini po njegovim riječima neraskidivu ciljanu cjelinu, iznimno bitno kako se upravlja državom. Naglasio je da se u Hrvatskoj već kronično zanemaruju znanje i uvažavanje struke i znanosti u upravljanju državom te da s toga imamo sve više problema u svim sferama društva. “Primjena vrhunskih znanja je ključno pitanje u današnjoj Hrvatskoj, jer iz upravljanja državom zapravo se razvijaju i očituju sve slabosti hrvatskoga društva.”, naglasio je dr. Šimac, a profesor Gjidara je apostrofirao upravno pravo kao temeljnu znanost bez koje je nezamislivo uspješno i dobro upravljati državom i društvom.

U tom kontekstu razgovor je išao prema dva nužna pitanja – o ostvarivanju političkih prava hrvatskog naroda u cjelini i gledajući pojedinačno, s pozicija državljana, te o korištenju znanja u upravljanju državom, s konačnim osvrtom na ulogu hrvatskih sveučilišta i akademske zajednice u donošenju i kreiranju nacionalnih politika. Voditelj je upravo ta pitanja potencirao naglašavajući nepostojanje jednoga elitnog nacionalnog strateškog instituta s najumnijim Hrvatima iz cijeloga svijeta, ali i s najboljim umovima uopće, koji bi bio izvorište potrebnih i konkurentnih znanja nacionalnim politikama. Potencirajući pitanja ostvarivanja izbornog i političkog prava državljana voditelj se referirao na znanstvene radove profesora Gjidare o izbornom i političkom pravu te znanstvene i stručne radove dr. Šimca o pitanjima tzv. političkog predstavništva.

I jedan i drugi su istakli vrlo ozbiljne nedostatke hrvatskog izbornog i političkog sustava, potpuno neodrživu situaciju da milijuni Hrvata izvan Hrvatske ne mogu ostvariti svoja temeljna politička prava te da je neodrživa činjenica da im je ustavno čak ograničena politička ravnopravnost s državljanima koji žive u Hrvatskoj. Dr. Šimac se vrlo oštro osvrnuo na neznanstvenu, necivilizacijsku i karikaturalnu formu tzv. poreznog obveznika u raspravama o izbornom i političkom pravu, s upozorenjem da takva kategorija ne postoji u politološkoj znanosti o političkim pravima, te da je to vrlo opasan pokušaj slabljenja samih temelja državne legitimnosti. Istaknuo je da je neodrživo da se u zakonodavnom domu hrvatskog naroda zastupnici ponašaju kao zastupnici regija, nekakvih interesnih grupa, manjina, predstavnici svojih, kako je rekao, lokalnih sredina, općina i gradova, s naglaskom da u Saboru svaki zastupnik mora predstavljati ukupan hrvatski narod, sve državljane bez obzira gdje živi i da je to temeljna zadaća zakonodavnog doma i svakoga njegovog člana.

S tim u svezi, voditelj je potencirao pitanje modela izbornoga sustava i načina izbora zastupnika, naglasivši da je pri ovakvom izbornom modelu s deset plus dvije izborne jedinice, zastupnik temeljem izborne odgovornosti prema onima koji ga biraju zapravo nužno usmjeren na zastupanje separatnih interesa nasuprot svenacionalnih, ističući čak i one antagonizirane kao u slučaju Pupovca i politike manjine, koja njega bira u Sabor. I dr. Šimac i profesor Gjidara su izričito zastupali s uvjerljivom znanstvenom, pravnom i politološkom argumentacijom, nužnost kreiranja izbornog modela koji će osigurati nacionalnu odgovornost zastupnika i stvaranje pretpostavki za kreiranja nacionalnih politika u interesu svih državljana Republike Hrvatske.

S tim u svezi profesor Gjidara je jasno naglasio svoju već publiciranu tvrdnju u znanstvenim radovima, iznesenu kroz pitanje jesu li Hrvati izvan Hrvatske ranjiva skupina prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, stavljajući to u kontekst pitanja o presudi suda u Muenchenu Perkoviću i Mustaću i prirodi osuđenog režima, da Republika Hrvatska mora sve učiniti kako bi se institucionaliziralo političko pravo hrvatskih državljana izvan Hrvatske i omogućilo im se prije svega kroz izborni sustav pravo potpune participacije u državnim politikama. Dr. Šimac je naglasio da njega ne zanima jedan ili tri preferencijalna prava, da je to kozmetika, te da on kao državljanin sa sviješću o svojim političkim pravima želi odlučivati o svakom zastupniku u Hrvatskom saboru. To je smisao pune demokracije u jednoj nacionalnoj državi, zaključio je dr. Šimac.

Profesor Gjidara je s tim u vezi, a u okviru pitanja o načinu donošenja najviših državnih odluka i kreiranju nacionalnih politika, snažno naglasio, navodeći nevjerojatne primjere iz osobnoga iskustva s hrvatskim sveučilišnim profesorima, pojam lojalnosti prema državi i narodu, kao civilizacijsku paradigmu, ali i standard obveznosti. Nazočnima je ispričao prispodobu s jednim zagrebačkim kolegom, kome je isticao lojalnost kao nužnu formu obveznosti i u konačnici pitanje osobnog morala, a koji mu je obveznost pokušavao tumačiti kao odnos znanstvenika i fakulteta na kojemu radi. “Taj čovjek uopće ne shvaća da njemu plaću samo prosljeđuje fakultet, on ne shvaća da ga plaća hrvatska država i da je njegova lojalnost prvenstveno određena obvezom prema hrvatskom narodu i državi, a ne prema fakultetu.”, rekao je profesor Gjidara. S tom prispodobom zapravo je uz dodatna objašnjenja i navodeći primjere iz osobnog iskustva iz Francuske, snažno upozorio na nevjerojatne činjenice da profesori s hrvatskih sveučilišta izravno sudjeluju u međunarodnim destrukcijama i klevetanju hrvatskoga naroda. I Gjidara i Šimac su istakli da je to činjenica koju ne bi tolerirala ni jedna moderna demokratska država.

U razgovoru, pitanjima koja je potencirao voditelj razgovora, a kasnije i kroz čitav niz pitanja sudionika tribine iz publike, valja istaknuti kategoričan, pomalo iznenađujući stav, profesora Gjidare da Francuska nikada neće pristati na federalni koncept Europske unije koji zastupa Njemačka. Iznenađujući zbog javne percepcije u Hrvatskoj, da su Macron i Merkel zapravo nositelji te ideje. I Gjidara i Šimac su jasno istakli da Europska unija ne može opstati bez uvažavanja suvereniteta nacionalnih država, a na eksplicitno pitanje voditelja može li Europa, a u okviru nje i Hrvatska kao država opstati bez kršćanske kralježnice, i dr. Šimac i profesor Gjidara su jasno naznačili da nitko i ništa ne može opstati bez uvažavanja svoga istinskog identiteta, pri čemu je dr. Šimac istaknuo snažnu kršćansku poziciju Roberta Schumanna, kao utemeljitelja suvremene Europske unije. Bilo je tu čitav niz zanimljivih detalja i informacija koje sudionici nisu imali prigode nikada čuti niti pročitati u hrvatskim medijima, primjerice da Sud Europske unije u Luksemburgu rješenja i sve procese vodi isključivo na francuskom jeziku, pa da je imperativ svih studija europskog prava, koje je upravo Gjidara bio ustanovio na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a koji su prestali postojati na žalost, frankoponska upravna i pravna tradicija, vrhunsko poznavanje francuskog jezika, pri čemu je istaknuo još jedan paradoks suvremene Hrvatske da je dr. Siniša Rodin, hrvatski predstavnik u tom sudu europsko pravo završio u SAD-u na engleskom jeziku!? Gjidara je tu činjenicu iznio kako bi ilustrirao model upravljanja hrvatskom državom, improvizaciju i nužne loše rezultate u svim oblastima, gdje se u samome sustavu zanemaruju temeljna znanja i racionalna i znanstvena polazišta. Valja svakako naglasiti, prvenstveno zbog potencijalnog interesa javnosti sklone osobnu znatiželju usmjeravati prema imenima ljudi, da je profesor Gjidara na voditeljevo pitanje o očitoj podcjenjenosti upravnog prava u Hrvatskoj, koje se gotovo ni ne spominje u javnom i akademskom diskursu, naglasio da je to pravo apsolutno najvažnije za upravljanje državom te da je u Hrvatskoj otac Vesne Pusić, pokojni akademik Eugen Pusić „grobar“ upravno-pravne znanosti i struke.

Tijekom jedno i pol satnog razgovora, s voditeljem i publikom, profesor Gjidara i dr. Šimac istaknuli su čitav niz iznimno zanimljivih činjenica, stavova i iskustava te usvojenih znanstvenih uporišta o najbitnijim aspektima hrvatske državne realnosti, koje je publika rijetko kad i gdje imala prilike čuti pa su i pitanjima, a pogotovo nakon tribine sudionici s neskrivenim zadovoljstvom zahvaljivali organizatoru, a pogotovo gostima na, kako su isticali svi od reda, rijetko kvalitetnom i sadržajnom razgovoru i događaju.

Hrvatska udruga Benedikt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Pantovčak: INICIJATIVA TRIJU MORA IDE SNAŽNO NAPRIJED i konačno dokazala da nije protiv EU-a

Objavljeno

- datum

Inicijativa triju mora kojoj je cilj jače povezivanje srednjoeuropskog prostora dobila je puni zamah i konačno dokazala da nije protiv EU-a, Njemačke ni Rusije, niti da je američki trojanski konj, rekli su izvori iz Ureda predsjednice uoči trećeg summita inicijative idući tjedan u Bukureštu.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sudjeluje u ponedjeljak i utorak u glavnom gradu Rumunjske na sastanku na vrhu Inicijative triju mora, neformalne političke platforme o kojoj je ideju prvi put iznijela 2015., a vrlo brzo priključio se i poljski predsjednik Andrzej Duda, izabran upravo te godine, te se danas projekt boljeg, prije svega infrastrukturnog, povezivanja država Jadrana, Baltika i Crnog mora percipira kao hrvatsko-poljska inicijativa.

Platforma je potom predstavljena na summitu u Dubrovniku 2016., a sastanak na vrhu kojem je 2017. u Varšavi nazočio i američki predsjednik Donald Trump dao joj je potreban politički zamah.

Stoga se sada bukureštanski sastanak na vrhu može fokusirati na konkretnu provedbu projekata na polju prometne, energetske i digitalne interkonekcije. Cilj je da se s političke dimenzije inicijativa prenese na implementaciju projekata, naglašavaju u Zagrebu.

“Inicijativa je od 2015. do danas dobila zamah. Sada smo došli do toga da je uspješno odgovoreno na neka tumačenja da je riječ o protunjemačkoj i proturuskoj inicijativi odnosno američkom trojanskom konju.  Od starta smo naglašavali da ova inicijativa nije usmjerena ni protiv koga”, istaknuto je na Pantovčaku uoči skupa u Bukureštu…

Prije svega, “Inicijativa se u Bruxellesu sve više doživljava kao nešto što doprinosi europskom jedinstvu”, naglašavaju izvori iz predsjedničina ureda, te dodaju da je najbolja potvrda te činjenice dolazak u Bukurešt predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera.

Inicijativa je zamišljena kao neformalna platforma koja okuplja 12 zemalja Jadrana, Baltika i Crnog mora – Hrvatsku, Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Austriju. Poboljšanje infrastrukturnih veza tih zemalja ključni je uvjet za izgradnju prostora stabilnosti i napretka, što onda može dodatno pridonijeti i EU-u.

Drugi veliki pomak, kažu na Pantovčaku, je predstavljanje ove inicijative u Berlinu. “Njemačka je ovog ljeta izrazila interes uključiti se u inicijativu kao punopravna sudionica.

Na ovaj sastanak na vrhu dolazi kao ‘partnerska država’”, kazao je izvor, dodajući da će se naknadno vidjeti hoće li Njemačka biti uključena kao punopravna članica. Na sastanak u Bukurešt iz Berlina dolazi njemački ministar vanjskih poslova Heiko Mass.

Dolazi i američki ministar energetike Rick Perry “što slijedi dugogodišnju liniju svih američkih administracija a to je da se europska, posebice energetska sigurnost, doživljava sastavnim dijelom američke nacionalne sigurnosti”, dodaju iz Ureda predsjednice.

Iako naglašavaju da inicijativa “nije američki trojanski konj”, priznaju da je dio analitičkih materijala koji su se pojavili kad se i kod nas konceptualizirala inicijativa izrađen u suradnji američkih, ali i – ističu – europskih think tankova.

Izvori naglašavaju da se ne radi, kao što se govorilo, ni o “sanitarnom kordonu” prema Rusiji, te podsjećaju da je i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu bila predstavljena ta platforma i predan mu katalog projekata, na što je on kazao da je Rusija otvorena za provedbu nekih projekata ako se slože članice.

I druge zemlje izražavaju interes za sudjelovanjem u inicijativi, kako one iz hrvatskog jugoistočnog susjedstva tako i one iz Istočnog partnerstva.

“Inicijativa ostaje otvorena za članstvo samo državama članicama Europske unije zbog jedinstvenog zakonodavnog sustava, te jednostavnijeg ostvarivanja ciljeva ali je otvorena za partnerstvo sa zainteresiranim susjednim državama”, kazali su na Pantovčaku.

Tri ključna elementa sastanka na vrhu

U Bukureštu bi trebalo biti potpisano pismo namjere o utemeljenju zajedničkog fonda inicijative, te biti potvrđen popis od 40 konkretnih projekata – od kojih je Hrvatska priložila 11- na polju energetike, prometa i telekomunikacija.

Dok većina projekata zadovoljava uvjete za financiranje iz sredstava Europske unije, postoji manji dio njih koji ne zadovoljavaju uvjete pa bi cilj novog fonda bio da se osigura onaj dio sufinanciranja određenih projekata koji nisu prihvatljivi za financiranje iz sredstava EU-a, pojašnjeno je na Pantovčaku. Najavljuje se i snažna nazočnost europskih financijskih institucija – svoje su sudjelovanje najavili predsjednik EBRD-a i Europske investicijske banke.

Uz to, na ovom summitu trebao bi biti potpisan sporazum o suradnji gospodarskih komora zemalja Inicijative.

Hrvatska predstavlja 11 projekata

Od 40 projekata, Hrvatska je za treći summit u Bukureštu priložila 11 projekata na tri temeljna područja na kojima se inicijativa zasniva:  3 iz područja energetike, 7 iz područja prometnog povezivanja i jedan iz područja digitalizacije, najavljeno je.

Popis projekata izradio je Ured predsjednice u suradnji s hrvatskom vladom, naglašavaju na Pantovčaku. Ukupna vrijednost hrvatskih projekata je 1,78 milijardi eura.

Kao najznačajnije projekte na području energetike iz Ureda predsjednice ističu LNG terminal na Krku s otpremnim plinovodom (230 +35 milijjuna eura) i Jonsko-jadranski plinovod (600 milijuna eura), na području prometa Luku Rijeka (348,4 milijuna eura) i izgradnju drugog kolosijeka te obnovu i modernizaciju željeznice na dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani (305 milijuna eura).

Na području digitalne komunikacije radi se o nacionalnom programu razvoja širokopojasne agregatske infrastrukture u područjima u kojima ne postoji dostatan komercijalni interes za ulaganja (vrijednost 101,4 milijuna eura).

Poslovni forum

Uz summit, u Bukureštu će se održati i poslovni forum koji će okupiti oko 600 sudionika, najviše iz zemlje domaćina, a iz Hrvatske će sudjelovati predstavnici Hrvatske gospodarske komore i nekoliko tvrtki.

Po otvaranju foruma u ponedjeljak održat će se predsjednički panel na kojemu će Kolinda Grabar-Kitarović održati govor na temu „Inicijativa triju mora u izazovnom međunarodnom kontekstu“.

“Forum bi trebao olakšati okupljanje predstavnika kompanija iz 12 zemalja inicijative, SAD-a, ostatka EU-a, zapadnog Balkana te zemalja Istočnog partnerstva. To će postati redoviti godišnji događaj”, kaže se u najavi skupa iz Bukurešta.

Hrvatska predsjednica u utorak će govoriti na plenarnoj sjednici summita pod nazivom „Inicijativa koja ostvaruje rezultate – ključni projekti iz područja energetike, transporta, digitalne povezanosti. 3SI kao pokretač kohezije i konvergencije EU i jačanja transatlantske veze“.

(Hina)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno