Connect with us

Društvo

ZA KOJU IMPERIJU JE RADIO – Tko je prisilio Adolfa Hitlera da napadne Rusiju?

Objavljeno

- datum

EKSPLOZIVNA ANALIZA RUSKOG AUTORA    Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju sa SSSR, Engleska i Francuska su počele da ga na sve moguće načine podstrekavaju na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za daljnje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Poštovani gospodine Starikov, Vaša knjiga “Tko je primorao Hitlera da napadne Staljina” otvara nova povijesna pitanja i dovodi u sumnju službenu historiografsku ocjenu Drugog svjetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentirate Vašu tezu da je Njemačka bila nespremna za Drugi svjetski rat i da to ilustrustrirate podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je nakon tri tjedna napada na Poljsku, Njemačkoj počelo ponestaje avio-bombi, a poslije šest nedjelja kampanje u Francuskoj, njemačkoj armiji je počela ponestaje streljivo.

– Kako bi se vodio svjetski rat, treba shvaćati dvije sasvim očite stvari. Kao prvo – za njega se treba spremati, i to temeljito spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVJETSKI rat. I drugo, što treba shvaćati – da biste u tom ratu pobijedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko.

Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja ushtjela osvojiti čitav svijet. Očito bi morala potuče dvije velesile: SSSR i SAD. Danas – jednu, SAD. Skupa s čankolizima i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Poslije poraza Njemačke i uništenja Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVJETSKI RAT, Hitler je morao planira rat s tim zemljama. A što je u stvarnosti?

>> Goldman Sachs ne bi mogao izvršavati Božji posao bez londonskog Cityja, ‘europskog sjedišta’ Zapadne oligarhije

Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je … travnja 1939. godine, to jest četiri mjeseca prije početka rata. A što je s planovima ratovanja s Englezima i Francuzima? Njemačka ih 1. rujna 1939. godine uopće nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje je li Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio.

Jednostavno nije namjeravao ratovati s Engleskom, nije htio ratovati s Morem. Hitler je maštao da i sâm postane dio civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg reicha. Da je Hitler želio osvojiti čitav svijet, to jest uništiti hegemoniju Engleske u svijetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu s Londonom za prednjačenje u svijetu glupo je i bezizgledno.

>> IMAMO SVE DOKUMENTIRANO: Ovo je prava istina o Josipu Brozu Titu!

Potrebni su ne samo “polupomorski” saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i vlastita mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, zapovjednik njemačke mornarice, ponudio je Führeru na izbor dva plana razvoja njemačke mornarice:

– Prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;
– Drugi, poznat kao plan “Z”, bio je predviđen za duži rok, pošto je obrazlagano time “da u narednih deset godina rat neće započeti”. Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tijekom šest godina. Znači, sudeći po odabranom planu razvoja mornarice, firer čak ni teoretski nije trebalo ratovat s Engleskom prije 1944-1945. godine.

Pri tome je Hitler praktično zabranio da se grade podmornice, jeftin i djelotvoran način da se “izjednače izgledi” s Britanijom. I poslije toga nam kažu kako je on odlučio “osvojit čitav svijet” i započeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je prema stanju na dan 1. rujna 1939. godine:

nosači zrakoplova: Engleska – 7, Francuska – 1, Njemačka – 0; teške krstarice: Engleska – 15, Francuska – 7, Njemačka – 2; lake krstarice: Engleska – 49, Francuska – 12, Njemačka – 6; eskadrilni razarači: Engleska – 183, Francuska – 59, Njemačka – 22; razarači: Engleska – 0, Francuska – 12, Njemačka – 20; podmornice: Engleska – 65, Francuska – 78, Njemačka – 57; torpedni čamci: Engleska – 27, Francuska – 9, Njemačka – 20; monitori: Engleska – 3, Francuska – 0, Njemačka – 0.

Stanje u pogledu podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izvještavao je Hitlera da je za rat s Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat 3. rujna 1939. godine, Nijemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti – čitavih pet puta manje.

Nameće se jednostavan zaključak – Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao snagu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovat s Rusijom. Upravo zato je njegova priprema za rat bila vapijuće loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj. A vojničku opremu i streljivo za rat s Rusima dale bi mu Engleska i Francuska.

>> (VIDEO) Sovjetska priča

No, također, zračna kampanja Luftvafea (njemačkog zrakoplovstva) na Englesku je bila sa vojnog aspekta krajnje čudna. Osim bombardiranja Londona, koje je probudilo otpor i volju britanskog stanovništva, koliko znamo, Luftwaffe nije, kao u drugim zemljama, pristupio sustavnom uništavanju aerodroma, luka, vojnoindustrijskih kapaciteta, industrijske i prometne infrastrukture. Je li ovaj zaključak ispravan, i kako ga Vi komentirate?

– Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju sa SSSR, Engleska i Francuska su počele da ga na sve moguće načine podstrekavaju na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao “urazumi” London i završiti rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvijek odbijali.

Bombardiranje Engleske u ljeto 1940. godine vršeno je sa polovicom, čak četvrtinom snage. To je bila nekakva “prisila na mir” a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti njemački napadi bili razorni i strašni? Prema službenim podacima, u Londonu je tijekom “Bitke za Englesku” poginulo 842 i ranjeno 2.347 osoba.
U najpoznatijem njemačkom zračnom napadu na engleski grad Coventry 14. studenog 1940. godine poginulo je 568 osoba. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u usporedbi s brojem žrtava bombardiranja u Rusiji i Njemačkoj, uopće ne izgledaju impresivno. Engleska je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata izgubila 388.000 ljudi, od čega 62.000 civila.
To znači da u žrtve njemačkih bombardiranja tijekom čitavog Drugog svjetskog rata možemo ubrojati svega 62.000 Britanaca. Je li to mnogo ili malo? Sve postaje jasnije u usporedbi. Francuska pod njemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardiranja za četiri godine (od ljeta 1940. do ljeta 1944. godine) poginulo 30.000 ljudi.

Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD počela je neusporedivo češće bombama ravna francuske gradove i sela radi uništavanja njemačke vojske. Uslijed toga je tijekom tri ljetna mjeseca 1944. godine, tijekom kojih su Nijemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20.000 Francuza (a ukupno –50.000). Samo u Staljingradu je tijekom jednog strašnog dana 23. kolovoza 1942. godine poginulo oko 50.000 civila.

A gubici njemačkih civila uslijed bombardiranja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj nitko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka, Churchillu, Rooseveltu i savezničkim rukovoditeljima avijacije bilo bi zajamčeno mjesto na optuženičkoj klupi i smrtna presuda za stotine tisuća žrtava. Ali povijest pišu pobjednici.

Zato su u Nürnbergu sudili drugim zločincima, za druge zločine, a oni koji su uništavali njemačke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u mirovinu. Samo u Dresdenu je tijekom dva dana bombardiranja poginulo oko 150.000 civila.

Središnje ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je – zašto je Njemačka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Germanu Rauschningu, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje što će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: “Tada će meni, prosto, doći kraj”. Zašto je, unatoč tome, Hitler napao Sovjetski Savez?

– Engleska nije htjela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardirala njemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. S njom se moglo ratovati, čak je i pobijediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cijenu će biti postignuta ta pobjeda? I ono najvažnije – zašto?

Njemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rješavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je riješio problem Pribaltika: Latvija, Litva i Estonija ušle su u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumunjska.
Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, je li takav obrat događaja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudio je uništiti komunizam i uđe u savez sa Anglosaksoncima, a umjesto toga sve se dešavalo obrnuto.

I tada je 10. svibnja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na vlastitu inicijativu, odletio Hitlerov najbliži suborac Rudolf Hess. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Njemačke i Engleske. Zapravo taj Hesov cilj nije nikakva tajna: “On (Hess – NS) je znao i shvaćao Hitlerov unutarnji svijet – njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju uništiti boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu s Britanskom imperijom … “.

Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mjesec dana. Hitler je morao odlučiti hoće li “Barbarosa” provoditi ili ne. I taj udar nije bio unaprijed odlučen. Sve do Hesovog leta nije bila donesena nikakva konačna odluka o napadu na našu zemlju: “Naredba o udaru na SSSR sukladno planu Barbarossa pojavila se tek 10. lipnja”. Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio uvjeren kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hessovog ljeta.

Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju sa letom fuererovog zamjenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov prijedlog, već britanski odgovor na njega!
Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Njemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena …

“Njemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hesa ​​kako bi uvjerio engleske političare da se pridruže sveopćem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nijemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hessove napore, Velika Britanija i SAD su se / … / obrnuto, obrele u istom taboru sa SSSR protiv hitlerovske Njemačke “, rekao je Staljin u Moskvi, opsjednutoj od strane fašista.

To i jeste odgovor. Kako se u takvim prilikama Adolf Hitler mogao preračunati? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila fuererove prijedloge i nedvosmisleno odbila s njim pregovara, čemu se šef Njemačke mogao nadati, otpočinjući rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao smatrat kako će se London “pridružiti” sveopćem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje?

Čisto je bezumlje napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jamče svoje nemiješanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sjediti na svom Otoku, ako ne i da ratuju zajedno s nacistima protiv Rusa, onda je to – izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir s Engleskom biće sklopljen.

Da bismo našim čitateljima ilustrirali nelogičnost napada na Sovjetski Savez, molimo Vas da nam nešto više reći o tome, o čemu inače u knjizi pišete, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i gospodarski partner Njemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bili od vitalne važnosti za njemačku vojsku i gospodarstvo – sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Njemačkoj sve više osjećao deficit.

– SSSR nije bio saveznik Njemačke. SSSR je bio trgovinski partner Njemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Njemačkoj izbjeći gušenje blokadom.
Nijemci su preko teritorija SSSR mogli prevozit važnu robu za svoju privredu, kupujući je po čitavom svijetu. Sve to odjedanput je završeno 22. lipnja 1941. godine. Umjesto trgovinskog partnera Njemačka je dobila smrtnog neprijatelja, vlastitim rukama stvorivši saveznika Englezima.

Ključno pitanje je – tko je financirao njemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, tko je osiguravao kredite za oružje i streljivo, i sa kojim ciljem? Ako netko financirao, preko koga su išli ti financijski transferi? Kakva je uloga Švicarske i njezinih banaka u tome?

– Nitko ne zna točan iznos novca uloženog u obnovu Njemačke. Razne procjene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Njemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Njemačku počeli smatraju potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije.

U Njemačku privredu su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takva srazmera doprinosila je obnovi industrijske proizvodnje u Njemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu. Upumpavanje sredstava vršeno je sukladno dvama planovima: Jungovim i Davesovim.

Njihovo djelovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Njemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan dio. Zašto? Zato što će u siječnju 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakve vrste zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (sa 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka).
Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: sa 24 na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% svog proračuna, Francuska – 8,1%, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratovat tuđim rukama) – 3%.
Kao što nam je iz povijesti poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U nevjerojatno kratkom roku – tijekom svega šest godina koliko je bio na vlasti – uspjelo mu je izgraditi vojnu mašineriju nevjerojatne moći. To povjesničari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravlja: je li neosporan rast njemačkog gospodarstva u Hitlerovo doba bio realan ili je prije podsjećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat.

Ma koliko čudno izgledalo – nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje njemačke privrede uopće nije određivan unutarnjim razlozima. Uspjehe nacista financirao je i organizirao čitav tadašnji “civilizirani svijet”, kako zemlje Zapada vole nazivat njihovi poklonici u našoj zemlji. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja njemačke industrije.

Jer, očito je da Njemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulijevanje novih sredstava sa strane u njemačku privredu, tj. njezino daljnje sponzoriranje, ili otpočinjanje rata s Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari svijeta – Anglosaksonci – nimalo ne vole da uludo troše novac.

Za njih je čisto ekonomski (čak ne politički!) Bio unosniji brzi početak vojnog sukoba. Što prije počne, tim će manje novca morati ulijevaju u bezdano ždrijelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi početak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940.

Svi smo mi odrasli ljudi i shvaćamo da nikakva čuda u gospodarstvu ne postoje. Tako i nevjerojatni Hitlerovi uspjesi na svjetskoj pozornici nisu bili uvjetovani njegovim genijalnim talentima kao diplomati ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unaprijed s njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.
Jedno od pitanja koje Vi postavljate je zašto su njemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?

– Realno je Luftwaffe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do “poljoprivredni avion”. Čak je korišten u početnoj fazi Drugog svjetskog rata, premda se još u Španjolskoj pokazao kao beznadno zastario u usporedbi sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci.
Ali za njemačko ratno zrakoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopće nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Povijest tog zrakoplova počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva prometa Njemačke, po porudžbini Reischsvera, tvrtki “Henkel” s molbom da razviju dvokrilac jednosjed.

Prvi let oglednog uzorka izveden je studenog 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog zrakoplova započela tek u proljeće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftvafea, imali su civilne oznake i registraciju. I dvije godine kasnije Hitler će s tim najnovijim “poljoprivrednim avionima” prestrašiti čitavu Europu?
Oni njemački avioni koje smo navikli da vidimo na sličicama iu filmovima, stići će u njemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada je Zapad počeo ih se “boji”. Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji njemački lovac Drugog svjetskog rata bio je Messerschmitt bf109.

Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak “Messer” izveo jeprvi let 28. svibnja 1935. godine. Strahoviti borbeni avion, zasad u jednom primjerku, imao je engleski motor “Rolls-Royce”, “vjetruša V”. Zašto engleski, upitat ćete? Jednostavno zato što njemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski “drugovi” pomagali. Jer, Engleska je u to vrijeme bila glavni svjetski izvoznik oružja i vojnih materijala …
I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Meserschmidti u početku su imali te motore, sve dok njemačka industrija nije proizvela dovoljan broj vlastitih: “Od 28 vrsta njemačkih vojnih zrakoplova 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale tvrtke ‘Rolls-Royce’, ‘Armstrong-Sidle’, ‘ Pret-Whitney ‘i dr. “.
Uspješna letačka ispitivanja učinila su lovac Villy Messerschmitt favoritom. Međutim, njemački piloti su Bf 109 isprva dočekali s nepovjerenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih “poljoprivrednih aviona”, au tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala!

Ali nama nisu važni strahovi njemačkih pilota, nego datumi masovnog prispijeća lovaca u letačke jedinice, u ono vrijeme kada su ih se “bojali” šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih zrakoplova, nažalost, ne pruža temelj za takve strahove: 1936. godine – dva ogledna uzorka, 1937. godine – 54 komada.

Prije nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribbentropa i Molotova, zapadna štampa je vrlo negativno povijesni ocijenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribbentrop-Molotov, ili i drugi povijesni sporazumi Nijemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih povjesničara, ali i političara?

– Sporazum o nenapadanju SSSR-a s Njemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je namjeravala nahuška Hitlera na SSSR. Umjesto toga, Njemci se s Rusijom sporazumjeli. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dvije zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola nitko NIKADA nije vidio. Postoje nekakve fotokopije. Osobno sam uvjeren da su to krivotvorine, sačinjene u vrijeme vladavine izdajnika Gorbačova.

Također, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hessa. Zašto je Rudolf Hess iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt “bolesnog čovjeka” ili je on predao osobnu poruku Hitlera Churchillu, i kako objasniti njegovo samoubojstvo u poznim godinama?

– Zanimljiva činjenica: odmah poslije Hessovog leta 10. svibnja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi njemačke avijacije na Englesku iznebuha su sasvim prestali, i obnovljeni su tek siječnja 1943. godine. Sada o sudbini samog Hesa. On je 17. kolovoza 1987. godine, kao posljednji živi rukovoditelj Trećeg reicha, napustio ovaj svijet.
Rudolf Hess je u trenutku smrti u zatvoru Spandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno s njim po presudi Nirnberškog tribunala dospjeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Spandau.

Odležavši 8 godina od 15, pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomat Konstantin von Neurath. Zatvor su napustili admiral Denitz i šef “Hitlerjugenda” Baldur von Sirah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hess je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitatelj. I … pogriješit će.

Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Rederi poslije svega 10 godina, i ministra gospodarstva Trećeg reicha Valtera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posjedovali tako strašnu tajnu kao Hes. Jer je samo on znao što su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler povjerovao …
A i Hessova smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao se tijekom šetnje ubit i objesio se, omotavši električni kabel oko vrata. Hesov čuvari pokušali su mu daju umjetno disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili prsni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne vjerujući službenom izvješću engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je tijelo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju.

I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hess se uvijek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio doslovno na nekoliko minuta. “Za to vrijeme oronulom starcu je uspjelo napisat oproštajno pismo, privezat produžni kabel za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategne je – pošto je na vratu ostao vodoravan trag – i da padne ili se baci na zemlju?”

Tijekom ponovne obdukcije koju su izvršili njemački liječnici, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabela. Ispalo je da je Devedesetogodišnji starcu uspjelo da se “objesi” – dvaput. Tragovi na vratu i ozljede unutarnjih organa vrata nedvosmisleno su svjedočili da je Hess zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, uslijed čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubojstva …

Zašto su morali ubijat starca, i tko je to ubojstvo izvršio? Hessov sin Volf Rüdiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomacije, koja je Hitlera zagrijala za napad na SSSR, nije smjela da se otkrije. A neposredni uzrok ubojstva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejeviča Gorbačova.

Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo vlastitoj državi, nego i nekadašnjem nacistu. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hessov puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvijek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan – nacistima nije mjesto na slobodi.
Znajući da Sovjetski Savez neće dati suglasnost za Hessov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla izigravat dobrog isljednika i uvijek izjavljivat kako nije protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je “Perestrojka”, “Novo mišljenje”, i Mihail Sergejevič, ništa ne shvaćajući u povijesti i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto ugodno i slaže se sa Hessov puštanjem.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za daljnje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.
Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hessa ​​- kućica u vrtu, kabel i namještaj, čak i sam zatvor Spandau – uništeni su odmah poslije njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hessov predmetu ostanu povjerljivi do 2017. godine. Ali zašto? Što bi to moglo da se krije u zapisnicima njegovih saslušanja? Što to ima Velika Britanija kriti, ako je, kako nas uvjeravaju, odlučno odbila pregovarati s nacistima?

Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stup, tiskati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti maglovitog Albiona. Kakav velelepan povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve prijedloge krvavog Adolfa Hitlera! A umjesto toga najstroža povjerljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SUGLASNOST.

(Za geopolitiku prevela: Sava Rosić)

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

Pogledajte kako je novinarka iznervirala Ljuštinu pitanjem zašto nije završio u zatvoru

Objavljeno

- datum

Na promociji knjige ‘Rasprodano – od Glibodola do Hollywooda’ o liku i djelu Duška Ljuštine, uskoro bivšeg direktora zagrebačkog Kerempuha, okupila se cijela svita njegovih štovatelja – od Ive Josipovića do Milorada Pupovca.

Promociju je vodio komentator ‘Novosti’ Boris Rašeta, a sve je iznenadila novinarka Bujice Mateja Jozeljić pitanjem koje Ljuština nije očekivao.

Pitala ga je: “Kako to da su svi Bandićevi suradnici završili u zatvoru, a Vi niste?!” Ljuštini pitanje baš i nije sjelo, reagirao je prilično nervozno, a kada je kamera prestala snimati – čak se povišenim tonom izderao na novinarku…

Izvor: 7dnevno/M.M.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

BORIS JOKIĆ ILI, KAD IDIOT DOBIJE NA ZNAČAJU…

Jokić pripada skupini koju financiraju likovi poput Georga Sorosa preko Open society foundation-a, skupini koju čine svi eminentni hrvatski ljevičari, oni radikalni kao i oni u redovima HDZ-a, jednako…

Objavljeno

- datum

Ne pretjerujem kada kažem da, koliko god je ljudski moguće, izbjegavam domaću main stream medijsku scenu, a naročito HRT. U subotu ujutro, ničim izazvan, upalih TV, a na ekranu „Peti dan“, emisija koju dugo nisam pogledao, a jedna je od prihvatljivijih u programskoj shemi ove ljevičarske institucije. Na temi o oružju u USA, kada je na njega došao red, indoktrinirani marksist i radikalni ljevičar Jokić, kao iz topa od smokvinog stabla, kaže kako je prije svega najveći problem Amerikanaca taj što za predsjednika imaju – najvećeg idiota. Prilično subjektivan stav obzirom da npr. ja smatram, kako je upravo Jokić najveći idiot i stoga bi Jokićeva tvrdnja bila netočna.

A da pogledamo malo od kuda ovom indoktriniranom i za globalne prilike beznačajnom idotu, legitimitet da u emisiji na nacionalnoj televiziji izjavi kako je američki predsjednik, ni više ni manje već – najveći idiot. Činjenica da je 4. razred srednje škole završio u Americi bi trebala značiti nešto ljudima s ovih prostora jer tko to ide završiti srednju školu u Americi? Detalj koji bi trebali znati ako se radi o čovjeku koji bi vodio kurikularnu reformu. Nadalje, iako to u Hrvatskoj nije tema rasprave, Filozofski fakultet u Zagrebu pripada ljevičarskoj platformi i to nije samo moje mišljenje.

Povezanost Filozofskog fakulteta i pojedinaca sa istog sa Soros-evim projektima može se vidjeti vrlo jasno, a Soros je ljevičar. Uostalom, aktivizam Filozofskog je vrlo prisutan.Tako da je Jokić, a kada je odlučio vratiti se u Hrvatsku, mogao slobodno nastaviti biti „fakin“ (tako ga opisuju u biografijama, ha,ha,ha), neopterećen činjenicom da treba učiti jer na filozofskom se izgleda indoktrinira,a ne uči. Čak je imao vremena baviti se Ekonomijom, suhoparnom, dosadnom znanošću. Koji kapacitet! I onda, toliko opterećen utjecajem crkve, vjere, fašizma, sirovih marginalaca i vlage u zraku, odlučio momak malo u London.

A što se tiče njegovog boravka u Engleskoj i „upijanja“ zapadne kulture „at it’s best“, što mislite s kime se je družio? S „middle class“ ekipom koja je izglasala Brexit ili ovim drugima, podivljalim i agresivnim neoliberalima bez logike kojima vire zlatne žlice iz guzica? I tako je za kraj izabrao temu odnosa religije i znanosti u obrazovanju. Valjda su mu „savjetnici“ sugerirali kako će mu upravo taj rad dati legitimitet biti idiot naspram većine hrvatskih građana. Kada je to konačno obavio kako treba i kada su engleski neoliberali bili zadovoljni poslali su ga nazad, nama. I eto kada je ovaj idiot konačno završio tu školu i kada bi pomislili da je spreman nešto uistinu raditi, on je jednostavno instaliran u politiku i to ni manje ni više nego direktno na vrh! E vidiš Jokiću, tu je razlika između takvih idiota kao što si ti i Predsjednika najmoćnije zemlje svijeta, Trump-a. On je nakon škole prvo nešto RADIO, a nakon uspješne karijere odlučio se za politiku. Kako njega nije instalirala politika ona ne može njime niti upravljati na način na koji upravlja idiotima poput tebe.

Trump je zaustavio socialiste i neomarxiste u punom naletu i njegov „sindrom“ se širi i to se može vidjeti i u jokićevom agresivnom nastupu, „oni“ postaju sve agresivniji. Jokić je momak na zadaći „dresiranja“ hrvatskih građana po bolesnim željama EU socijalista i neoliberalnih globalista i njegova zadaća nije biti konstruktivan član zajednice koju razumije u punini povijesnih zbivanja niti je njegova zadaća osluškivati glas naroda, njegove želje i potrebe.

Ovakovih idiota poput Jokića Hrvatska nema previše, manjina su, ali ih guraju svugdje i plaćaju ih jako dobro. Pitanje kurikula u RH je ideološko pitanje usmjereno ka opstanku ili raspadu nacionalno svjesne države, kršćanskih vrijednosti i konzervativnog svjetonazora nasuprot onome što idiot Jokić nudi, a što smo imali i mi i Rusi pod Staljinom i Kinezi i Koreanci i još po neki, od socijalizma izmaltretirani narod.

Jokić pripada skupini koju financiraju likovi poput Georga Sorosa preko Open society foundation-a, skupini koju čine svi eminentni hrvatski ljevičari, oni radikalni kao i oni u redovima HDZ-a, jednako. A to kažem analizirajući odluke i Sabora i Vlade, a koje u većini odgovaraju modelu ljevičarske sredine u kojoj bivša država ima prednost, a nacionalno svjesna i jaka Hrvatska izgrađena na temeljima Domovinskog rata nema nikakve šanse.

Jokiću, tvoje misli i ideje nalikuju na tvoj stil oblačenja, nepovezano, neusklađeno, daltonističkom oku ugodno, retrogradno, precrveno na prsima, jednom riječju, kao napušeni student ’68.

I za kraj Jokiću, očekivao bih od tebe da umjesto Beckett-a, a kad već pretendiraš biti političarem i aktivistom, čitaš npr. Churchill-a koji je rekao, a misleći na idiote kao što si ti, kako će fašisti budućnosti sebe nazivati antifašistima.

Željko Petko/braniteljski-portal.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

U srijedu odluka o ‘Za dom spremni’ i petokraci

Objavljeno

- datum

 HOĆE LI DOBITI PROLAZ?    Predsjednik Vijeća akademik Zvonko Kusić potvrdio je da je za srijedu sazvao sjednicu Vijeća, točno dan uoči istjecanja roka koji je Vlada za rad dala Vijeću

U srijedu 28. veljače Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima na čijem je čelu Zvonko Kusić donijet će konačni pravorijek o tome treba li i na koji način dozvoliti isticanje simbola totalitarnih režima, pritom se posebno misli na pozdrav “Za dom spremni” iz vremena Nezavisne Države Hrvatske te na zvijezdu petokraku, javlja N1.

Za navedeni medij predsjednik Vijeća akademik Zvonko Kusić potvrdio je da je za srijedu sazvao sjednicu Vijeća, točno dan uoči istjecanja roka koji je Vlada za rad dala Vijeću.

Iako ne želi otkrivati konkretno rješenje, Kusić kaže kako će se Vijeće potruditi u svojim smjernicama biti što preciznije kako bi se dilema smiju li se takvi simboli koristiti ili ne nakon više desetljeća bila otklonjena prenosi dnevno.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno