Connect with us

Društvo

ZA KOJU IMPERIJU JE RADIO – Tko je prisilio Adolfa Hitlera da napadne Rusiju?

Objavljeno

- datum

EKSPLOZIVNA ANALIZA RUSKOG AUTORA    Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju sa SSSR, Engleska i Francuska su počele da ga na sve moguće načine podstrekavaju na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za daljnje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Poštovani gospodine Starikov, Vaša knjiga “Tko je primorao Hitlera da napadne Staljina” otvara nova povijesna pitanja i dovodi u sumnju službenu historiografsku ocjenu Drugog svjetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentirate Vašu tezu da je Njemačka bila nespremna za Drugi svjetski rat i da to ilustrustrirate podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je nakon tri tjedna napada na Poljsku, Njemačkoj počelo ponestaje avio-bombi, a poslije šest nedjelja kampanje u Francuskoj, njemačkoj armiji je počela ponestaje streljivo.

– Kako bi se vodio svjetski rat, treba shvaćati dvije sasvim očite stvari. Kao prvo – za njega se treba spremati, i to temeljito spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVJETSKI rat. I drugo, što treba shvaćati – da biste u tom ratu pobijedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko.

Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja ushtjela osvojiti čitav svijet. Očito bi morala potuče dvije velesile: SSSR i SAD. Danas – jednu, SAD. Skupa s čankolizima i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Poslije poraza Njemačke i uništenja Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVJETSKI RAT, Hitler je morao planira rat s tim zemljama. A što je u stvarnosti?

>> Goldman Sachs ne bi mogao izvršavati Božji posao bez londonskog Cityja, ‘europskog sjedišta’ Zapadne oligarhije

Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je … travnja 1939. godine, to jest četiri mjeseca prije početka rata. A što je s planovima ratovanja s Englezima i Francuzima? Njemačka ih 1. rujna 1939. godine uopće nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje je li Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio.

Jednostavno nije namjeravao ratovati s Engleskom, nije htio ratovati s Morem. Hitler je maštao da i sâm postane dio civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg reicha. Da je Hitler želio osvojiti čitav svijet, to jest uništiti hegemoniju Engleske u svijetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu s Londonom za prednjačenje u svijetu glupo je i bezizgledno.

>> IMAMO SVE DOKUMENTIRANO: Ovo je prava istina o Josipu Brozu Titu!

Potrebni su ne samo “polupomorski” saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i vlastita mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, zapovjednik njemačke mornarice, ponudio je Führeru na izbor dva plana razvoja njemačke mornarice:

– Prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;
– Drugi, poznat kao plan “Z”, bio je predviđen za duži rok, pošto je obrazlagano time “da u narednih deset godina rat neće započeti”. Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tijekom šest godina. Znači, sudeći po odabranom planu razvoja mornarice, firer čak ni teoretski nije trebalo ratovat s Engleskom prije 1944-1945. godine.

Pri tome je Hitler praktično zabranio da se grade podmornice, jeftin i djelotvoran način da se “izjednače izgledi” s Britanijom. I poslije toga nam kažu kako je on odlučio “osvojit čitav svijet” i započeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je prema stanju na dan 1. rujna 1939. godine:

nosači zrakoplova: Engleska – 7, Francuska – 1, Njemačka – 0; teške krstarice: Engleska – 15, Francuska – 7, Njemačka – 2; lake krstarice: Engleska – 49, Francuska – 12, Njemačka – 6; eskadrilni razarači: Engleska – 183, Francuska – 59, Njemačka – 22; razarači: Engleska – 0, Francuska – 12, Njemačka – 20; podmornice: Engleska – 65, Francuska – 78, Njemačka – 57; torpedni čamci: Engleska – 27, Francuska – 9, Njemačka – 20; monitori: Engleska – 3, Francuska – 0, Njemačka – 0.

Stanje u pogledu podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izvještavao je Hitlera da je za rat s Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat 3. rujna 1939. godine, Nijemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti – čitavih pet puta manje.

Nameće se jednostavan zaključak – Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao snagu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovat s Rusijom. Upravo zato je njegova priprema za rat bila vapijuće loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj. A vojničku opremu i streljivo za rat s Rusima dale bi mu Engleska i Francuska.

>> (VIDEO) Sovjetska priča

No, također, zračna kampanja Luftvafea (njemačkog zrakoplovstva) na Englesku je bila sa vojnog aspekta krajnje čudna. Osim bombardiranja Londona, koje je probudilo otpor i volju britanskog stanovništva, koliko znamo, Luftwaffe nije, kao u drugim zemljama, pristupio sustavnom uništavanju aerodroma, luka, vojnoindustrijskih kapaciteta, industrijske i prometne infrastrukture. Je li ovaj zaključak ispravan, i kako ga Vi komentirate?

– Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju sa SSSR, Engleska i Francuska su počele da ga na sve moguće načine podstrekavaju na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao “urazumi” London i završiti rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvijek odbijali.

Bombardiranje Engleske u ljeto 1940. godine vršeno je sa polovicom, čak četvrtinom snage. To je bila nekakva “prisila na mir” a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti njemački napadi bili razorni i strašni? Prema službenim podacima, u Londonu je tijekom “Bitke za Englesku” poginulo 842 i ranjeno 2.347 osoba.
U najpoznatijem njemačkom zračnom napadu na engleski grad Coventry 14. studenog 1940. godine poginulo je 568 osoba. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u usporedbi s brojem žrtava bombardiranja u Rusiji i Njemačkoj, uopće ne izgledaju impresivno. Engleska je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata izgubila 388.000 ljudi, od čega 62.000 civila.
To znači da u žrtve njemačkih bombardiranja tijekom čitavog Drugog svjetskog rata možemo ubrojati svega 62.000 Britanaca. Je li to mnogo ili malo? Sve postaje jasnije u usporedbi. Francuska pod njemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardiranja za četiri godine (od ljeta 1940. do ljeta 1944. godine) poginulo 30.000 ljudi.

Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD počela je neusporedivo češće bombama ravna francuske gradove i sela radi uništavanja njemačke vojske. Uslijed toga je tijekom tri ljetna mjeseca 1944. godine, tijekom kojih su Nijemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20.000 Francuza (a ukupno –50.000). Samo u Staljingradu je tijekom jednog strašnog dana 23. kolovoza 1942. godine poginulo oko 50.000 civila.

A gubici njemačkih civila uslijed bombardiranja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj nitko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka, Churchillu, Rooseveltu i savezničkim rukovoditeljima avijacije bilo bi zajamčeno mjesto na optuženičkoj klupi i smrtna presuda za stotine tisuća žrtava. Ali povijest pišu pobjednici.

Zato su u Nürnbergu sudili drugim zločincima, za druge zločine, a oni koji su uništavali njemačke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u mirovinu. Samo u Dresdenu je tijekom dva dana bombardiranja poginulo oko 150.000 civila.

Središnje ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je – zašto je Njemačka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Germanu Rauschningu, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje što će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: “Tada će meni, prosto, doći kraj”. Zašto je, unatoč tome, Hitler napao Sovjetski Savez?

– Engleska nije htjela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardirala njemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. S njom se moglo ratovati, čak je i pobijediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cijenu će biti postignuta ta pobjeda? I ono najvažnije – zašto?

Njemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rješavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je riješio problem Pribaltika: Latvija, Litva i Estonija ušle su u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumunjska.
Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, je li takav obrat događaja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudio je uništiti komunizam i uđe u savez sa Anglosaksoncima, a umjesto toga sve se dešavalo obrnuto.

I tada je 10. svibnja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na vlastitu inicijativu, odletio Hitlerov najbliži suborac Rudolf Hess. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Njemačke i Engleske. Zapravo taj Hesov cilj nije nikakva tajna: “On (Hess – NS) je znao i shvaćao Hitlerov unutarnji svijet – njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju uništiti boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu s Britanskom imperijom … “.

Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mjesec dana. Hitler je morao odlučiti hoće li “Barbarosa” provoditi ili ne. I taj udar nije bio unaprijed odlučen. Sve do Hesovog leta nije bila donesena nikakva konačna odluka o napadu na našu zemlju: “Naredba o udaru na SSSR sukladno planu Barbarossa pojavila se tek 10. lipnja”. Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio uvjeren kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hessovog ljeta.

Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju sa letom fuererovog zamjenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov prijedlog, već britanski odgovor na njega!
Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Njemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena …

“Njemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hesa ​​kako bi uvjerio engleske političare da se pridruže sveopćem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nijemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hessove napore, Velika Britanija i SAD su se / … / obrnuto, obrele u istom taboru sa SSSR protiv hitlerovske Njemačke “, rekao je Staljin u Moskvi, opsjednutoj od strane fašista.

To i jeste odgovor. Kako se u takvim prilikama Adolf Hitler mogao preračunati? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila fuererove prijedloge i nedvosmisleno odbila s njim pregovara, čemu se šef Njemačke mogao nadati, otpočinjući rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao smatrat kako će se London “pridružiti” sveopćem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje?

Čisto je bezumlje napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jamče svoje nemiješanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sjediti na svom Otoku, ako ne i da ratuju zajedno s nacistima protiv Rusa, onda je to – izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir s Engleskom biće sklopljen.

Da bismo našim čitateljima ilustrirali nelogičnost napada na Sovjetski Savez, molimo Vas da nam nešto više reći o tome, o čemu inače u knjizi pišete, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i gospodarski partner Njemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bili od vitalne važnosti za njemačku vojsku i gospodarstvo – sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Njemačkoj sve više osjećao deficit.

– SSSR nije bio saveznik Njemačke. SSSR je bio trgovinski partner Njemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Njemačkoj izbjeći gušenje blokadom.
Nijemci su preko teritorija SSSR mogli prevozit važnu robu za svoju privredu, kupujući je po čitavom svijetu. Sve to odjedanput je završeno 22. lipnja 1941. godine. Umjesto trgovinskog partnera Njemačka je dobila smrtnog neprijatelja, vlastitim rukama stvorivši saveznika Englezima.

Ključno pitanje je – tko je financirao njemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, tko je osiguravao kredite za oružje i streljivo, i sa kojim ciljem? Ako netko financirao, preko koga su išli ti financijski transferi? Kakva je uloga Švicarske i njezinih banaka u tome?

– Nitko ne zna točan iznos novca uloženog u obnovu Njemačke. Razne procjene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Njemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Njemačku počeli smatraju potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije.

U Njemačku privredu su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takva srazmera doprinosila je obnovi industrijske proizvodnje u Njemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu. Upumpavanje sredstava vršeno je sukladno dvama planovima: Jungovim i Davesovim.

Njihovo djelovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Njemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan dio. Zašto? Zato što će u siječnju 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakve vrste zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (sa 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka).
Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: sa 24 na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% svog proračuna, Francuska – 8,1%, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratovat tuđim rukama) – 3%.
Kao što nam je iz povijesti poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U nevjerojatno kratkom roku – tijekom svega šest godina koliko je bio na vlasti – uspjelo mu je izgraditi vojnu mašineriju nevjerojatne moći. To povjesničari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravlja: je li neosporan rast njemačkog gospodarstva u Hitlerovo doba bio realan ili je prije podsjećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat.

Ma koliko čudno izgledalo – nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje njemačke privrede uopće nije određivan unutarnjim razlozima. Uspjehe nacista financirao je i organizirao čitav tadašnji “civilizirani svijet”, kako zemlje Zapada vole nazivat njihovi poklonici u našoj zemlji. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja njemačke industrije.

Jer, očito je da Njemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulijevanje novih sredstava sa strane u njemačku privredu, tj. njezino daljnje sponzoriranje, ili otpočinjanje rata s Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari svijeta – Anglosaksonci – nimalo ne vole da uludo troše novac.

Za njih je čisto ekonomski (čak ne politički!) Bio unosniji brzi početak vojnog sukoba. Što prije počne, tim će manje novca morati ulijevaju u bezdano ždrijelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi početak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940.

Svi smo mi odrasli ljudi i shvaćamo da nikakva čuda u gospodarstvu ne postoje. Tako i nevjerojatni Hitlerovi uspjesi na svjetskoj pozornici nisu bili uvjetovani njegovim genijalnim talentima kao diplomati ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unaprijed s njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.
Jedno od pitanja koje Vi postavljate je zašto su njemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?

– Realno je Luftwaffe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do “poljoprivredni avion”. Čak je korišten u početnoj fazi Drugog svjetskog rata, premda se još u Španjolskoj pokazao kao beznadno zastario u usporedbi sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci.
Ali za njemačko ratno zrakoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopće nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Povijest tog zrakoplova počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva prometa Njemačke, po porudžbini Reischsvera, tvrtki “Henkel” s molbom da razviju dvokrilac jednosjed.

Prvi let oglednog uzorka izveden je studenog 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog zrakoplova započela tek u proljeće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftvafea, imali su civilne oznake i registraciju. I dvije godine kasnije Hitler će s tim najnovijim “poljoprivrednim avionima” prestrašiti čitavu Europu?
Oni njemački avioni koje smo navikli da vidimo na sličicama iu filmovima, stići će u njemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada je Zapad počeo ih se “boji”. Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji njemački lovac Drugog svjetskog rata bio je Messerschmitt bf109.

Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak “Messer” izveo jeprvi let 28. svibnja 1935. godine. Strahoviti borbeni avion, zasad u jednom primjerku, imao je engleski motor “Rolls-Royce”, “vjetruša V”. Zašto engleski, upitat ćete? Jednostavno zato što njemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski “drugovi” pomagali. Jer, Engleska je u to vrijeme bila glavni svjetski izvoznik oružja i vojnih materijala …
I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Meserschmidti u početku su imali te motore, sve dok njemačka industrija nije proizvela dovoljan broj vlastitih: “Od 28 vrsta njemačkih vojnih zrakoplova 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale tvrtke ‘Rolls-Royce’, ‘Armstrong-Sidle’, ‘ Pret-Whitney ‘i dr. “.
Uspješna letačka ispitivanja učinila su lovac Villy Messerschmitt favoritom. Međutim, njemački piloti su Bf 109 isprva dočekali s nepovjerenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih “poljoprivrednih aviona”, au tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala!

Ali nama nisu važni strahovi njemačkih pilota, nego datumi masovnog prispijeća lovaca u letačke jedinice, u ono vrijeme kada su ih se “bojali” šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih zrakoplova, nažalost, ne pruža temelj za takve strahove: 1936. godine – dva ogledna uzorka, 1937. godine – 54 komada.

Prije nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribbentropa i Molotova, zapadna štampa je vrlo negativno povijesni ocijenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribbentrop-Molotov, ili i drugi povijesni sporazumi Nijemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih povjesničara, ali i političara?

– Sporazum o nenapadanju SSSR-a s Njemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je namjeravala nahuška Hitlera na SSSR. Umjesto toga, Njemci se s Rusijom sporazumjeli. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dvije zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola nitko NIKADA nije vidio. Postoje nekakve fotokopije. Osobno sam uvjeren da su to krivotvorine, sačinjene u vrijeme vladavine izdajnika Gorbačova.

Također, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hessa. Zašto je Rudolf Hess iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt “bolesnog čovjeka” ili je on predao osobnu poruku Hitlera Churchillu, i kako objasniti njegovo samoubojstvo u poznim godinama?

– Zanimljiva činjenica: odmah poslije Hessovog leta 10. svibnja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi njemačke avijacije na Englesku iznebuha su sasvim prestali, i obnovljeni su tek siječnja 1943. godine. Sada o sudbini samog Hesa. On je 17. kolovoza 1987. godine, kao posljednji živi rukovoditelj Trećeg reicha, napustio ovaj svijet.
Rudolf Hess je u trenutku smrti u zatvoru Spandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno s njim po presudi Nirnberškog tribunala dospjeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Spandau.

Odležavši 8 godina od 15, pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomat Konstantin von Neurath. Zatvor su napustili admiral Denitz i šef “Hitlerjugenda” Baldur von Sirah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hess je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitatelj. I … pogriješit će.

Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Rederi poslije svega 10 godina, i ministra gospodarstva Trećeg reicha Valtera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posjedovali tako strašnu tajnu kao Hes. Jer je samo on znao što su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler povjerovao …
A i Hessova smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao se tijekom šetnje ubit i objesio se, omotavši električni kabel oko vrata. Hesov čuvari pokušali su mu daju umjetno disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili prsni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne vjerujući službenom izvješću engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je tijelo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju.

I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hess se uvijek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio doslovno na nekoliko minuta. “Za to vrijeme oronulom starcu je uspjelo napisat oproštajno pismo, privezat produžni kabel za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategne je – pošto je na vratu ostao vodoravan trag – i da padne ili se baci na zemlju?”

Tijekom ponovne obdukcije koju su izvršili njemački liječnici, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabela. Ispalo je da je Devedesetogodišnji starcu uspjelo da se “objesi” – dvaput. Tragovi na vratu i ozljede unutarnjih organa vrata nedvosmisleno su svjedočili da je Hess zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, uslijed čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubojstva …

Zašto su morali ubijat starca, i tko je to ubojstvo izvršio? Hessov sin Volf Rüdiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomacije, koja je Hitlera zagrijala za napad na SSSR, nije smjela da se otkrije. A neposredni uzrok ubojstva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejeviča Gorbačova.

Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo vlastitoj državi, nego i nekadašnjem nacistu. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hessov puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvijek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan – nacistima nije mjesto na slobodi.
Znajući da Sovjetski Savez neće dati suglasnost za Hessov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla izigravat dobrog isljednika i uvijek izjavljivat kako nije protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je “Perestrojka”, “Novo mišljenje”, i Mihail Sergejevič, ništa ne shvaćajući u povijesti i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto ugodno i slaže se sa Hessov puštanjem.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za daljnje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.
Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hessa ​​- kućica u vrtu, kabel i namještaj, čak i sam zatvor Spandau – uništeni su odmah poslije njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hessov predmetu ostanu povjerljivi do 2017. godine. Ali zašto? Što bi to moglo da se krije u zapisnicima njegovih saslušanja? Što to ima Velika Britanija kriti, ako je, kako nas uvjeravaju, odlučno odbila pregovarati s nacistima?

Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stup, tiskati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti maglovitog Albiona. Kakav velelepan povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve prijedloge krvavog Adolfa Hitlera! A umjesto toga najstroža povjerljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SUGLASNOST.

(Za geopolitiku prevela: Sava Rosić)

Komentari

Komentari

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

NE RATIFIKACIJI SPORAZUMA O GRANICI NA KLEKU!

Objavljeno

- datum

Zadnjih mjeseci svjedoci smo nesmiljenom medijskom udaru bošnjačkih predstavnika u Vladi BiH protiv izgradnje Pelješkog mosta. Budući da je Pelješki most na hrvatskom teritoriju, te je izgradnja već odavno dogovorena bez protivljenja Bošnjaka, jedini razlog ovakom postupanju jest zapravo postavljanje još jedne njihove zamke hrvatskoj Vladi i narodu. Silnim pritiscima u neodobravanju gradnje Pelješkog mosta maliciozno se zapravo želi preveslati hrvatska Vlada mašući joj u jednoj ruci s privolom, a u drugoj ruci Sporazumom o granici iz 1999., a nudeći jedno za drugo: SUGLASNOST ZA GRADNJU UZ POTPIS SPORAZUMA.

Sada je ponovno trenutak kazati NE! Sve ostalo bila bi veleizdaja i prodaja hrvatskog teritorija i nacionalnih interesa. Apetiti za posezanjem hrvatskog morskog teritorija ohrabreni su kompromitiranom arbitražom u Savudrijskoj vali, a možemo očekivati da će i eskalirati zbog recentnih odluka iz Haške sudnice. Privremeni režim granice na moru između Hrvatske i BiH, odnosno dviju općina u tim državama, obiju većinski naseljenih Hrvatima, određen je 1999. godine. Sporazum o privremenoj granici potpisali su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Međutim, do ratifikacije nikada nije došlo. Razlog je što su Bosni i Hercegovini pripisani vrh poluotoka Kleka te Veliki i Mali školj u Malostonskom zaljevu temeljem jedne katastarske krivotvorine iz 1974. godine. Velikim propustom takva granica stajala je u prijedlogu pregovaračkog tima RH. Bošnjačka strana drži se tog neratificiranog dokumenta, koristeći se krivotvorinom kao temeljem za daljnje svojatanje hrvatskog mora i ometanje kopnenog spajanja teritorija RH Pelješkim mostom.

>> Sarajevski geodet je 1974. godine krivotvorio granicu

Autori knjige Hrvatska granica na Kleku iz 1999. Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić sustavno su obradili činjenice o granici na Kleku. Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske prema Badinterovoj komisiji utvrđena je na dan 25. lipnja 1991., a ona je identična avnojevskim granicama koja je utvrđena prema stanju u trenutku sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918., odnosno na Berlinskom kongresu 1878. Svi hrvatski parlamentarci dobili su knjige o granici na Kleku na saborničke stolove, koja jasno i argumentirano iznosi činjenice izvan obavještajnog okruženja čudnovatih komisija, od one 1974. pa sve do 1999., predvođenih tadašnjim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem. Smatramo kako bi se akteri tadašnje komisije (1999.), koji su zapravo podmetnuli dokument pokojnom Predsjedniku Tuđmanu, trebali prozvati i primjereno kazniti radi izdaje nacionalnih interesa. Identična situacija, dogodila se ponovno u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, ali se srećom i tada odustalo od ratifikacije. I tad kao i prvi put, velikim dijelom zahvaljujući dubrovačkim intelektualcima (Čosić, Kapetanić, Vekarić) koji objavljuju 2012. drugu knjigu „Prijevara ili zabluda: problem granice na području poluotoka Kleka“, dopunjujući je s dodatnim dokazima koji osporavaju graničnu crtu na području poluotoka Kleka i Malostonskoga zaljeva kako je ona određena Sporazumom Tuđman-Izetbegović iz 1999. Naime, takvim bi rješenjem Hrvatska bila oštećena za oko 10 km² mora te ostala bez dva otočića (Velikog i Malog školja) i vrha poluotoka Kleka. Iz toga je proizašlo i pogubno razgraničenje na moru koje je napravio Hidrografski institut u Splitu, a što bi također mjerodavne institucije trebale ispitati. Nedopustivo je da takva granica uopće stoji ucratana u državnim geodetskim kartama kao status quo. Ovaj slučaj potvrđuje tezu o tome kako je Hrvatska, po uzoru na neke druge države u Europi, trebala provesti lustraciju.

Plan prodora Bošnjaka na Jadran iz 1993. danas se ostvaruje metodom specijalnog rata po pitanju razgraničenja na Kleku i Neumu. Još uvijek je na djelu ponižavanje i poništavanje političke nazočnosti hrvatske komponente u Federaciji, dok bošnjačka politička elita na agresivan način želi ostvariti svoje ciljeve, otimajući hrvatsku baštinu u Bosni i Hercegovini.Nitko se ne pita kako hrvatski starosjedilački narod kao navodni treći konstitutivni narod ne bi trebao jasno izraziti svoj politički stav po pitanju razgraničenja, jer ovdje bošnjačke komponente uopće nema, pa potom svoje stajalište uskladiti na federalnoj razini. Pitamo se kako to da hrvatska država i narod koji su udomili stotine tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, junačkom akcijom Oluja spasili od pokolja stanovništvo Bihaća i šire okolice, i napravili još mnogo dobrih i milosrdnih djela, može biti tretiran kao neprijatelj. Hrvatski narod koji je pomogao naoružati iste i pružati liječenje u splitskoj bolnici tako postaje agresorom. Tadašnji predsjednik Turske Süleyman Demirel došao je odati počast na pogrebu Predsjednika Tuđmana i time izrazio zahvalnost za sve što je Hrvatska u ratu učinila za Bošnjake i BiH. Samo ta činjenica dokaz je protiv iskonstriurane i nakaradne Haške formulacije UZP-a koju već sada obilno koristi bošnjačka politika.

Niti u jednom napisu muslimanskih političara po pitanju Pelješkog mosta nema note razuma, jer očito i dalje Hrvate u Bosni i Hercegovini tretiraju kao „običnu raju“. Kada se sve sabere, valja jasno postaviti pitanje o tužbi Međunarodnom sudu zbog podmetanja krivotvorenih dokumenata 1974., i okrenuti cijelu priču. Gdje je tu politika čistih računa? Treba pitati predstavnike Federacije, gdje ide kanalizacija iz Neuma i koliko Republici Hrvatskoj plaćaju odvođenje otpadnih voda u Mljetski kanal, odnosno poštuju li režim u Malostonskom zaljevu kao posebnom rezervatu prirode. S obzirom da BiH već ima plan otvaranje luke s operativnom obalom u dužini od 250 m u Malostonskom zaljevu, čini se da tomu nije tako. Morski teritorij Bosne i Hercegovine ima status „zatvorenog mora“ (lat. mare clausum) i zapravo pravo slobodne plovidbe samo na za to određenom koridoru. To je povijesna činjenica i tu činjenicu trebaju jednom shvatiti i prihvatiti, jedino ako hrvatskim strukturama ne bude drukčije naređeno, a to je već u domeni veleizdaje nacionalnih interesa.

Nebrojeno smo puta ponovili, a i prvi iznijeli u našoj javnosti: Pelješki most je geostrateški najvažniji infrastrukturni objekt Hrvatske i EU-a u ovom trenutku. Sve dok se Hrvatska teritorijalno ne poveže dotad je Dubrovnik enklava. Paradoksalno je da se ubrzano uređuju granični prijelazi koji su našom (?) odlukom predviđeni duboko u teritorij Hrvatske, a povezuju sa svijetom one (BiH, Trebinje) koji su prvi bacili granate na Dubrovnik i opustošili ga. Pitamo se kome treba granični prijelaz na Brgatu? Odavno je trebao biti zatvoren!

Zbog toga, nemojmo dopustiti da se prijevare iz povijesti ponove. Razgraničenja treba, kako u ovom slučaju tako i na ostalim našim neriješenim graničnim pitanjima, riješiti što prije, ali ne temeljenim na falsificiranim dokumetima i arbitražom gdje su dobitnici bolji lobisti i prijatelji, već na međunarodnim sudovima kvalificiranim za takva pitanja.

Udruga Pelješki most

Glavni odbor

Dr. sc. Mirna Batistić

Dr. sc. Vinicije Lupis

Prof. dr. sc. Nenad Jasprica

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.