Connect with us

Dr. Marko Jukić

Vukovarska bolnica u Domovinskom ratu, 1991.

Objavljeno

- datum

Nekažnjeni zločini! Podsjetnik na 1991.  Godine 1991. Republika Hrvatska je napadnuta od strane Jugoslavenske armije i srpskih paravojnih postrojbi s ciljem stvaranja velike Srbije. Agresija je izvršena na sve djelove Hrvatske. Najači udari agresora su bili na slavonskom, dubrovačkom, zadarskom i gospićkom području.

Agresor je želio brzo osvojiti grad Vukovar i krenuti dalje prema zapadu ali hrabri hrvatski branitelji su ih zadržali 3 mjeseca i nanijeli im velike gubitke u tehnici i ljudstvu. Grad Vukovar je bio u neprijateljskom okruženju 3 mjeseca (od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine).

U gradu Vukovaru su Hrvati, prije agresije,  bili većinsko stanovništvo (47%). Od 45.000 stanovnika u gradu je ostala trećina (15.000) stanovnika tijekom najžešće agresije. Pripadnici Hrvatske policije, Zbora narodne garde i HOSa su tri mjeseca branile grad. Branitelji Vukovara bili su u podređenom položaju zbog manjka ljudstva, oružja, streljiva ali su imali veliko srce i tri mjeseca su odoljevali agresoru. U obrani Vukovara sudjelovalo je oko 2.500 branitelja. Tijekom srpske agresije u Vukovaru je poginulo najmanje 1739 osoba. Danas se još traga za 500 nestalih osoba s tog područja. Tijekom srpske agresije na Vukovar poginuo je 921 branitelj, a u vukovarsku bolnicu je primljeno najmanj 2230 ranjenika. Procjena je da je 600 branitelja ubijeno nakon sloma obrane Vukovara. Ukupan broj ubijenih i nestalih na širem području Vukovara kreće se oko 4000. U skladišnom prostoru Veleprometa pobunjeni Srbi su osnovali logor za Hrvate i nesrbe. Kroz srpske koncentracijske logore (u Hrvatskoj i u Srbiji) prošlo je nekoliko tisuća ljudi.

Agresor (JNA i četničke paravojne postrojbe) je u Vukovaru (kao i drugdje) napadao civilne ciljeve, razarao kulturne ustanove (dvorac Eltz i druge), crkvu Sv. Filipa i Jakova, bolnicu, zdravstvene ustanove i sanitetska vozila. Napadi su bili selektivni, domovi Hrvata su teško oštećeni ili do temelja razoreni. Djelovi grada u kojima su pretežno živjeli Srbi su bili pošteđeni. Drugog svibnja u Borovu Selu je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca a 21 je bio ranjen. To je bio početak krvave agresije na Republiku Hrvatsku.

Dvorac Eltz

Dvorac Eltz

Uništeni objekt u centru grada

 

 

 

Oštećeni kip Isusa u crkvi Sv. Filipa i Jakova

Vukovarska bolnica

Hrvatski policajci ranjeni u Borovu Selu (drugi svibnja 1991.) su bili zbrinuti u vukovarskoj bolnici i praktično od tada započinje izvanredno stanje koje će potrajati sve do 20. studenoga 1991. godine.

U Medicinskom centru Vukovar prije rata bilo je zaposleno 933 djelatnika, a od toga 337 medicinskih sestara. Sredinom 1991. više od 300 zaposlenika srpske nacionalnosti napustilo je Medicinski centar u Vukovaru. Tako je u Ratnoj bolnici Vukovar ostalo raditi samo 130 medicinskih sestara.

Bolnica je bila omiljena meta agresora i tijekom opsade su je stalno granatirali, bombardirali i napadali snajperskom vatrom. Granatiranje bolnice je započelo 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza su je zrakoplovi JNA prvi put bombardirali. Gornja četiri kata bila su uništena u bombardiranjima i moglo se koristiti samo prizemlje, podrum i protuatomsko sklonište. Bolnica je oskudjevala osobljem, ljekovima, strujom, vodom, sanitetskim materijalom. Osoblje je dalo svoj maksimum zbrinjavajući ranjenike, bolesnike, djecu, novorođenčad. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16-toro djece.

Za vrijeme opsade Vukovara (25. 8.–18. 11. 1991.) postojeća bolnica je postala Ratna bolnica.

Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar bila je dr. Vesna Bosanac (Ravnateljica ratne bolnice Vukovar) a zapovjednik saniteta ratne bolnice Vukovar bio je dr. Juraj Njavro. O događajima tijekom agresije i okupacije Vukovara dr. Vesna Bosanac je na sudu dala slijedeći iskaz (iz sudskog zapisnika):

„Bivša JNA je u bolnicu ušla 19. studenoga 1991. godine, oko 13.00 sati. Bolnica u Vukovaru je tijekom kolovoza 1991. godine bila pod stalnim granatiranjem. Do 18. studenoga 1991. godine, svakodnevno je na bolnicu i u okolicu padalo 100 – 200 projektila. Radilo se o tenkovskim granatama, avionskim bombama i drugim projektilima. Dnevno je u Bolnicu dovoženo 50 – 60 ranjenika, najmanji broj je bio 16, najveći 92 ranjenika u jednom danu. Dana 24. kolovoza 1991. godine bolnica je ostala u okruženju, a od listopada 1991. godine bila je blokirana. Uvjeti rada su bili teški, radilo se bez struje, bez potrebnih medicinskih sredstava. Kirurške ekipe su radile neprestano. Zaliječeni ranjenici smještani su u Borovo Commerce. U kritično vrijeme u Vukovaru je bilo 15 000 osoba, od toga 1500 djece. U kritično vrijeme bilo je 80% civila u Vukovaru. U Bolnici u Vukovaru zbrinuto je 3520 ranjenika, izvršeno je 2500 operacija. Medicinska pomoć pružena je svima koji su je trebali, bez obzira na nacionalnu, vjersku, etničku pripadnost. U Bolnici u Vukovaru nije bilo aktivnih postrojbi. Policija u Vukovaru, koja je bila smještena u jednom dijelu zgrade, koja je danas zgrada Općinskog i Županijskog suda u Vukovaru, odredila je jedan vod ljudi za čuvanje Bolnice. Taj vod je bio smješten na katu bolnice. Policija je preuzimala oružje osoba koje su bile primljene u bolnicu i isto odlagala u skladište u policiji.“

Svjedočanstva o radu bolnice:

„Radno vrijeme kirurga i instrumentarka bilo je svaki dan dok se posao ne završi. Četiri anestetičara i dva anesteziologa angažirani su maksimalno, jer samo su tako mogli odraditi golemi posao. U hitnoj kirurškoj ambulanti, u smjeni od 24 sata, radile su dvije medicinske sestre i 6 medicinskih tehničara, koji su bili uvijek spremni za prihvat većeg broja ranjenika. U hitnoj službi medicinskog centra radile su dvije sestre i jedan bolničar. Centralna sterilizacija bila je također granatirana, a postrojenje izvan upotrebe. Od polovice mjeseca listopada 1991. potrebni materijal za operativne zahvate, sterilizirao se u suhom sterilizatoru. Jedina kontrola sterilizacije bile su kontrolne vrpce. Prostor za sterilizaciju improviziran je u protuatomskom skloništu, a 3 medicinske sestre, uz cjelodnevni rad, uspijevale su osigurati dovoljno sterilnog materijala, instrumenata i odjeće za obavljanje potrebnih operativnih zahvata. Velik broj ranjenika, koji se morao smjestiti u bolnicu, iziskivao je daljnje nužne improvizacije smještaja.“

„Pojedini vozači srpske nacionalnosti krali su sanitetska vozila i odvozili ih u poljske bolnice koje su formirane na takozvanom „srpskom“ teritoriju. U gradskim skloništima i skloništu „Borovo Commercea“ radilo je 10 medicinskih sestara. Od 120 sestara, većina je u ratnu kirurgiju premještena iz drugih odjela i služba i u vrlo nepovoljnim uvjetima morale su svladati specifičnosti njege kirurških bolesnika. Uz kirurge i druge liječnike vrlo složen i nadasve naporan posao kroz tri mjeseca okruženja odradilo je samo 10 instrumentarkâ“.

„Protuatomsko sklonište činile su četiri veće prostorije koje su montiranjem posebnih ležajeva postale četiri bolesničke sobe. Sklonište je imalo sanitarni čvor te skladišta za pričuvu lijekova, hrane, posteljine i vode. U suterenu polikliničkog dijela bolnice pripremljene su sobe za intenzivnu skrb te operacijske dvorane. „

„Do polovice rujna 1991. rad u bolnici odvijao se uz redovito opskrbljuje vodom i strujom, a otada pa do 20. studenoga 1991. strujom se opskrbljivalo agregatima, a voda se koristila iz rezervoara.“

U bolnici su djelovali: Odjel za radiološku dijagonstiku, Odjel za transfuzijsku medicinu, Odjeli za laboratorijsku i ljekarničku djelatnost, Odjel za internu medicinu, Odjel za neurologiju i psihijatriju, Odjel za ginekologiju i opstetriciju, Odjel za pedijatriju,  Stomatološka jedinica, Odjela za prehranu, Radna skupina za logistiku, Odjel za higijensko epidemiološku djelatnost. U ratnoj bolnici rađala su se i djeca, pa uz primalje, koje su obavljale specifičan posao, o dojenčadi su brigu vodile dvije časne sestre.

Svjedočanstva djelatnika bolnice mogu se naći u knjizi: Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. (izdavač Medicinska naklada, Zagreb). U monografiji MJESTO SJEĆANJA, VUKOVARSKA BOLNICA 1991. navedeni su podatci o radu i djelatnicima vukovarske bolnice 1991. godine.

Organizirani su humanitarni konvoji zbrinjavanja ranjenih i bolesnih prema hrvatskim bolnicama do kompletne blokade Vukovara. Nakon toga se pokušalo organizirati humanitarne konvoje uz pomoć međunarodnih organizacija. Prvi pokušaj (13 listopada 1991.) humanitarnog konvoja za ranjenike iz vukovarske bolnice nije uspio jer je bio blokiran od strane JNA, navodno zbog pronađene bombe u jednom vozilu!? Francuska humanitarna organizacija Liječnici bez granica organizirala je sljedeći konvoj, koji je 19. listopada uspio doći do bolnice i uspješno evakuirati 112 ranjenika. JNA je onemogućila dogovoreni i najkraći put povratka pa je konvoj išao okolnim putevima. Jedno vozilo je naletjelo na minu te su bile ozlijeđene dvije medicinske sestre iz konvoja, a tijekom evakuacije od opeklina je umro pacijent. Nakon toga više nije bilo konvoja iz sigurnosnih razloga jer JNA nije htjela garantirati normalno i sigurno kretanje konvoja.

Nakon sloma obrane grada Vukovara pokrenuta je diplomatske inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice za spas ranjenika, žena i djece iz Vukovara. U Zagrebu je postignut sporazum između Republike Hrvatske, JNA, Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, Liječnika bez granica i Malteškoga križa „sporazum o neutralizaciji i slobodnoj evakuaciji vukovarske bolnice“. Sporazum je napravljen u skladu s člankom 15. Četvrte ženevske konvencije. Prema sporazumu i ženevskoj konvenciji bolnicu koja se nalazi u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima ali se to nije dogodilo već je bolnicu preuzela JNA sa svojim pomagačima (četničkim, paravojnim skupinama). Promatračka misija Europske zajednice je trebala nadgleda cijelu operaciju evakuacije ranjenika iz bolnice. Sporazumom su obuhvaćeni svi ranjenici koji su se nalazili na liječenju u bolnici. Kada je JNA ušla u bolnicu u bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika. Dogovoren je put evakuacije ali to JNA nije ispoštovala. Dana 21. studenog 1991. godine 174 ranjenika su predana Republici Hrvatskoj. Uhićeno je 47 ranjenika i odvedeno u srbijanske zatvore (logore). Pristup Europskoj misiji, Promatračkoj skupini Europske zajednice za Vukovar, i djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa je bio ograničen bolje rečeno onemogućen pa je JNA 20-tog studenog 1991. godine odvela 267 (261) ranjenika i civila iz vukovarske bolnice na farmu Ovčara gdje su mučeni i pogubljeni. U masovnoj grobnici na Ovčari su nađeni ostatci 200 osoba koje su bile odvedene iz vukovarske bolnice. Još se ne zna gdje se nalaze ostatci 59 osoba.

Liječnici bolnice, njih deset, su bili odvedeni i zatočeni u Sremskoj Mitrovici, Stajičevu i Nišu. Kasnije su razmijenjeni.

Agresor (JNA) je odnio medicinsku i drugu dokumentaciju nakon zauzimanja vukovarske bolnice. Nepotpunu dokumentaciju vratio je predsjednik Srbije Boris Tadić tek 4. studenoga 2010. godine.

Zločin nad jednim gradom, zločin nad jednim narodom, zločin nad civilima i zarobljenicima je obrazac koji se ponavlja na našim prostorima još od 1918. godine. Zločini srbijanskih imperijalista i četničkih postrojbi su ostali nekažnjeni unatoč dokazima, konvencijama i međunarodnom pravu jer politika takozvane civilizirane Europe ne poštuje međunarodne zakone, konvencije o ljudskim pravima. Tragično je da su neke europske zemlje mirno gledale agresiju na Republiku Hrvatsku i da su nijekale pravo Hrvatima na obranu (embargo na uvoz oružja). Bijedna međunarodna diplomacija je sukrivac za zločine koji su se dogodili tijekom Domovinskog rata. Nekima se njihovi politički interesi bili važniji od jednog naroda od ranjenika, bolesnika, novorođenčadi i trudnica. Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar dr. Vesna Bosanac je kazala: „Međunarodna zajednica u to vrijeme uopće nije shvatila ozbiljnost situacije i smatram da je suodgovorna za sve što se nama dogodilo. Međunarodna zajednica je zakazala”.

Kad je otpor branitelja bio skršen brojni civili sklonili su se u vukovarskoj bolnici s ranjenicima koji su nastradali u tromjesečnoj opsadi grada. Vjerovali su da će pod nadzorom međunarodnih promatrača biti sigurno evakuirani. JNA je zauzela bolnicu i izdvojila ranjenike, civile, djelatnike bolnice, njih 261 i odvela ih na stočnu farmu Ovčara gdje su bili ispitivani, mučeni i umoreni. Izdvajanje osoba (za Ovčaru) je izvršeno u suradnji s srbijanskim djelatnicima bolnice, bivšim djelatnicima bolnice i četnicima (oni su pravili popise osoba koje će biti odvodene i ubijene). Godine 1992. je nađena lokacija masovne grobnice. Lokaciju su čuvale međunarodne snage (da ne dođe do premještanja) i 1996. (u rujnu i listopadu) je izvršena ekshumacija žrtava . Ekshumacija je trajala 40 dana i vršili su je međunarodni stručnjaci. Ekshumirano je 200 tijela, ubijeni su bili u dobi od 16 do 77 godina. Uglavnom su to bili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeno 20. studenoga 1991. godine iz vukovarske bolnice. Najmlađi pacijent koji je na Ovčari ubijen je Igor Kačić, a imao je samo 16 godina. Ubijena je i trudnica u osmome mjesecu trudnoće.

Još se ne zna gdje je grobnica 59-toro odvedenih. Krvnicima s Ovčare su dobili minimalne kazne što je još jedan pokazatelj da sudovi nisu bili neovisni već su izvršavali naloge političara.

Prije 25 godina se dogodio strašan zločin nakon što su agresori zauzeli grad. Ubojstva zarobljenih i razoružanih branitelja, nemoćnih ranjenika i civila su pokazali svu neljudskost i mržnju agresora. Ekipa BBC-a je snimila četničke horde kako idu kroz Vukovar i pjevaju pjesmu o klanju Hrvata. Jedini grijeh ubijenih je bio što su bili Hrvati!

Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.

Stalna muzejska izložba Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. je otvorena 2006. godine u podrumu i protuatomskom skloništu gdje je bila ratna bolnica tijekom agresije na Vukovar. U sobama su bolnički ležajevi na kojima su nekada ležali ranjenici. Tu su i dječji inkubatori koji su spasili 16 beba rođenih tijekom okupacije Vukovara, kao i stari operacijski stol, anesteziološki aparat i monitor. Pored toga su male spreme za sanitetski materijal, lijekove, posteljinu i mala kuhinja, prostor za sterilizacuju instrumenata. U posebnoj prostoriji su spremnici s vodom u koje su sakupljali kišnicu.

Na vratima muzeja ratne vukovarske bolnice naslagane su vreće s pijeskom, kao za vrijeme rata. Iznad ulaza je gelerima izbušen veliki znak Crvenog križa. Agresori su diljem Hrvatske gađali objekte koji su imali oznaku Crvenoga križa.

Ulaz u ratnu bolnicu

Ulaz u ratnu bolnicu

U stropu jednog dijela podruma i danas se vidi golema rupa. Tu je upao projektil, tzv. krmača, koji je probio krov i pet etaža bolnice, upao u podrum i pao među noge pacijentu srpske nacionalnosti Petru Vukašinu.

U podrumu, na jednom zidu hodnika, su navedena imena ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice. Kronološki su navedeni događaji u bolnici tijekom 88 dana (25. 8. – 19. 11. 1991.). U tom hodniku su 1991. godine bile postelje s ranjenicima.

Popis ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice

Popis ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice

Tijekom opsade grada Vukovara od 25. kolovoza 1991. do 19. studenog 1991. i nakon toga zločinci su ubili 36 djelatnika vukovarske bolnice, 20 djelatnika je ubijeno na Ovčari, 4 se vode kao nestali a 12 djelatnika je stradalo tijekom i nakon opsade Vukovara. Spomenimo se ubijenih i nestalih djelatnika vukovarske bolnice.

Popis djelatnika ratne bolnice Vukovar ubijenih na Ovčari:

Jozo Adžaga (1949.) – logistika (kuhar)

Ilija Asadžanin (1952.) – hitna služba (vozač) 

Ivan Bainrauch (1956.) – logistika (voditelj tehničke službe)

Tomislav Bosanac (1941.) – logistika (destilacija vode)

Ivan Buovac (1966.) – hitna služba (vozač)

Dragan Gavrić (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Zlatko Jarabek (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Đuro Knežić (1937.) – logistika (tehnička služba, bolnički brijač)

Zlatko Krajinović (1969.) – hitna služba (vozač)

Tomislav Mihović (1952.) – RTG odjel (fotolaborant)

Tomislav Papp (1963.) – logistika (opskrba, energenti i skladište)

Tomo Pravdić (1934.) – logistika (tehnička služba)

Stjepan Šarik (1955.) – logistika (kotlovnica i agregati)

Đuro Šrenk (1943.) – logistika (tehnička služba, vodoinstalater)

Zvonko Varenica (1957.) – logistika (tehnička služba, bravar)

Goran Vidoš (1960.) – logistika (električar)

Mate Vlaho (1959.) – hitna služba (vozač)

Miroslav Vlaho (1967.) – hitna služba (vozač)

Josip Zeljko (1953.) – osiguranje bolnice

Mihajlo Zera (1955.) – hitna služba (vozač)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar ubijeni tijekom napada na grad i nakon okupacije grada:

Vlasta Aleksandar (1965.)– Odjel za fizikalnu medicinu (fizioterapeutkinja)

Dušica Jeremić (1954.) – računovodstvo (upravni pravnik)

Ljubica Kojić (1954.) – sklonište “Borovo-Commerce” (spremačica)

Nevenka Matić (1948.) – zajednička služba (službenik)

Zdenka Miličević (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Ljubica Obradović (1952.) – RTG odjel (administrator)

Ivan Raguž (1938.) – logistika (kotlovničar)

Rudolf Terek (1943.) – stomatologija (viši stomatolog)

Marica Stanek (1952.) – ambulanta za školsku djecu (medicinska sestra)

Blanka Stefanjuk (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Goran Krznarić (1965.) – logistika (portirnica)

Karlo Crk (1942.) – logistika (mesnica)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar koji su zarobljeni, a vode se kao nestali:

Ivan Baranjek (1939.) – postoperativna njega, stacionar “Borovo-Commerce” (bolničar);

                        odveden iz “Borovo-Commercea” 19. XI. 1991.

Marko Mandić (1953.) – kirurgija (medicinski tehničar, hitni prijem ranjenika); odveden iz

                        bolnice 19. XI. 1991.

Ivan Božak (1958.) – portirnica; odveden iz bolnice 20. XI. 1991.

Zvonko Vulić (1971.) – logistika (opskrba, energenti i skladište); odveden iz bolnice 20. XI.1991.

 

Nakon Erdutskog sporazuma, tijekom mirne reintegracije bolnica je ponovno uključena u zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Oprema bolnice bila je devastirana i otuđena, a neki bolnički objekti potpuno srušeni. Obnova infrastrukture započela je 1998. godine.

U dvorištu bolnice je postavljena spomen ploča i Spomen križ – Da se ne zaboravi (zaslugom Mladena Pavkovića). Godine 2007. u dvorištu bolnice postavljeno je spomen-obilježje žrtvama stradalim u Vukovaru i vukovarskoj bolnici, rad kipara Tomislava Ostoje, koji prikazuje slomljeno srce, a simbolizira rušenje Vukovara i patnje Vukovaraca u Domovinskom ratu.

U krugu bolnice podignut je spomenik doktoru Juraju Njavri (zapovjedniku ratnog saniteta).

Spomen-dom Ovčara

Spomen dom Ovčara predstavlja vrijeme i mjesto stradanja 261 žrtve srpske agresije koje su dovedene iz vukovarske bolnice te mučki ubijene. U spomen na žrtve Ovčare hangar u koji su žrtve dovedene pretvoren je u memorijalni centar.

Spomen dom Ovčara

Spomen dom Ovčara

Spomenik na mjestu masovne grobnice

Spomenik na mjestu masovne grobnice

Memorijalno groblje žrtvama Domovinskog rata

Nijemi svjedok stravičnog rata i terora nad Hrvatima u Vukovaru je masovna grobnica na Novom groblju, danas Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata koji se nalazi na istočnom prilazu gradu. Nakon okupacije grada tu su pokopani svi koji su poginuli tijekom agresije na Vukovar. Za vrijeme agresije pokapanje na groblju nije bilo moguće te su poginuli, umrli, pokapani u vrtovima, na ulicama, stadionu i oko bolnice. Godine 1998. ekshumirano je 938 tijela. To je dosad najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Mjesto masovne grobnice je nakon ekshumacije obilježeno postavljenjem 938 bijelih mramornih križeva, a groblje je podijeljeno u tri dijela: Aleju poginulih hrvatskih branitelja, Aleju umrlih hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata i Aleju civilnih žrtava iz Domovinskog rata. Između bijelih križeva i Aleje poginulih hrvatskih branitelja i civila 2000. godine postavljen je središnji spomenik, autorice Đurđe Ostoja. Izrađen je od patinirane bronce, visok je četiri metra, u obliku otvorenog križa čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta, simbolizirajući križ i žrtvu Vukovara. U sredini spomenika upaljen je vječni plamen.

938 križeva za 938 žrtava agresije na Vukovar

938 križeva za 938 žrtava agresije na Vukovar

Obilježavamo 25-tu godišnjicu tih tužnih događaja, odajemo počast braniteljima, poginulima, ubijenima i nestalima (Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, „Vi ste naš ponos – Mi smo Vaša snaga“).Odajemo počast djelatnicima Medicinskog centra Vukovar koji su skrbili za ranjene, oboljele i koji su bili velika potpora braniteljima Vukovara. Još se ne zna za grobove mnogih, vode se kao nestali i njihovi najmilili nemaju gdje zapaliti svijeću i pomoliti se.

Neka je vječna hvala i slava hrvatskim braniteljima! Počivali u miru Božjem!

spomendom

Časna sestra Damira koja je čuvala djecu u vukovarskoj bolnici posvetila je gradu svoje pjesme. Zapisala je:

„Dok nas ima, dok nas bude, dok će Dunav teći, svima ćemo istinu mi o tebi reći”

Priredio: dr. sc. Marko Jukić

(dragovoljac Domovinskog rata 1991.)

Komentari

Komentari

Dr. Marko Jukić

Izložba ratnih fotografija s livanjskog područja u Kaštel Kambelovcu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt je u suradnji s Mjesnim odborom Kaštel Kambelovca i Livanjskom zajednicom Kaštela organizirala izložbu ratnih fotografija (1992-1995.) s livanjskog područja. O ratu na livanjskom području svjedočili su umirovljeni časnici HV-a i HVO-a, pukovnik Ivan Pelivan i bojnik Jure Granić. Skup je pozdravio satnik Mario Nadž.

Mjesni odbor Kaštel Kambelovca pod vodstvom gospođe Doris Grgurin je  u dvorani Bratske kuće na Brcu u Kaštel Kambelovcu postavio izložbu ratnih fotografija s livanjskog područja (1992-1995.). Također je prikazan kratki film s livanjske bojišnice.  U ime Hrvatske udruge Benedikt skupu se obratio dr. Marko Jukić koji je naglasio važnost promicanja istine o Domovinskom ratu.

“Livanjska bojišnica u Domovinskom ratu”

Umirovljeni pukovnik Ivan Pelivan je govorio o značenju  livanjske bojišnice za obranu Dalmacije i Republike Hrvatske. Umirovljeni bojnik Jure Granić je kronološkim redom naveo zbivanja na livanjskoj bojišnici. Naglasio je ulogu Hrvata s područja Livna u obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu te ulogu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatskih oružanih snaga (HOS)  u obrani livanjskog područja od 1992. do 1995. godine. Posebno se osvrnuo na krvavu obranu Livna 23. travnja 1992. godine.   Agresor je nakon silne topničke pripreme krenuo u napad tenkovima i pješaštvom.  Situacija je bila kritična jer branitelji nisu imali mogućnost adekvatnog odgovora, također nisu imali iskustva u borbi s oklopom pa su se povlačili. Crne Mambe (pripadnici druge gardijske brigade) su pritekli u pomoć, zarobile jedan tenk, uništili tenk T-84 i  oklopni transporter M 60. Agresor se povukao i Donje Rujane su bile obranjene.

Uloga livanjskog bojišta u proljeće 1992. bila je od velikog strateškog značaja jer se tu branila Dalmacija i Republika Hrvatska. Crta razdvajanja na području Livna uspostavljena je u proljeće 1992. godine i ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Oslobodilačke akcije („Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“, „Ljeto 95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“) su krenule s livanjske bojišnice i s Dinare  Rat u Hrvatskoj i BiH se mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište.

Ukupno je 325 hrvatskih vitezova svoje je živote položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Na livanjskoj bojišnici je ukupno poginulo 89 branitelja iz cijele Splitsko-dalmatinske županije, među njima i 21 Kaštelanin.   Upravo je krvava obrana Livna 23. travnja 1992. obilježena izgradnjom zavjetne crkve svetog Jure na prvoj crti bojišnice.

Program je uveličao školski zbor Osnovne škole kneza Trpimira iz Kaštel Gomilice koji je otpjevao nekoliko pjesama.

Izložba će biti otvorena i u ponedjeljak 20. studenog 2017. za organizirane posjete školske djece.

Hrvatska udruga  Benedikt

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Napad na Split, 15. studenoga 1991. godine

Objavljeno

- datum

 STUDENI, 1991. GODINE      U studenom 1991. godine agresor (Srbija) i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj vrše napade na svim bojištima (slavonskom, gospićkom, dalmatinskom). U studenom 1991. godine vodile su se teške borbe za deblokadu Vukovara ali bez značajnijeg uspjeha, početkom studenoga  hrvatske snage su preuzele Jamadol u Karlovcu, skladišta oružja u Delnicama i time došle u posjed značajnih količina oružja.

Desetog studenog srpski agresor je okupirao i razrušio Bogdanovce, a 12. studenoga su agresorske srpske postrojbe zauzele vukovarsko naselje Lužac pa je daljnja obrana Vukovara bila nemoguća s obzirom na kompletno okruženje. Srpski agresor je 12. studenoga 1991. godine okupirao i razorio Saborsko u Lici. Borbe kod Petrinje (13. 11. 1991. ), okupacija mjesta u istočnoj Slavoniji (Lipovca, Podgrađe i Apševce), Srijemu, okupacija Slunja, okupacija razorenog Vukovara, Škabrnje, Nadina i drugih mjesta. To je slika krvavog studenog 1991. godine. Hrvatske snage su uspjele osigurati vitalnu komunikaciju Karlovac-Brinje-Senj, jedinu vezu s Dalmacijom .

Blokada dalmatinskih luka

Blokada hrvatskih luka na Jadranu je započela 3. listopada 1991. godine. „Jugoslavenska ratna mornarica“ (Jugoslavija više nije postojala!) je blokirala najveće hrvatske primorske gradove, kanale, luke i hrvatske otoke. Kopnene komunikacije su bile presječene, uzdužobalni i međuotočni plovni putovi su bili blokirani i pod nadzorom agresora (jugomornarice).

Agresor je prije doživio poraze i izgubio pomorsku bazu u Pločama (rujan 1991. ), obalne topničke bitnice na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli pa je imao manji manevarski prostor ali je i dalje razarao i prijetio. Hrvatska ratna mornarica je preuzela brodove iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku (koji su bili bez naoružanja), osvojila skladište podvodnih mina u uvali Tatinje, ustrojila snage za minsko djelovanje (postavljanje mina ispred ratne luke Lora i u Splitskim vratima), formiran je odred pomorskih diverzanata. U listopadu 1991. su bile formirane postrojbe obalnog topništva (Žirje, Zečevo, Smokvica, Šolta, Brač, Split, Pelješac i Korčula) pa je tako sužen prostor djelovanja agresorske jugomornarice.  Onemogućena je opskrba brodova jugomornarice i nalazile su se u dometu obalnog topništva pa je tako sužen prostor njihova djelovanja unatoč blokade s mora i kopna. Tijekom napada na Split se pokazala učinkovitost Hrvatske ratne mornarice.

Boj u Splitskom kanalu se zbio 14-15. studenoga 1991. godine. 14. studenoga je HRM pogodila i teško oštetila PČ-176. Tijekom noći 14 na 15 studenog agresor je gađao Brač i Šoltu, a rano ujutro 15. studenoga 1991. godine napadnut je grad Split s mora i kopna. Topničke bitnice hrvatske vojske su branile grad i nanijele gubitke agresoru koji se 15. studenoga povukao iz Splitskog kanala.

Pri napadu na Split gađana je zgrada Općine Split (ured za obranu), vila Dalmacija (jedinica specijalne policije), zgrada Policijske uprave, i mnogo civilnih ciljeva. U splitskoj luci su pogođeni trajekti Bartol Kašić i Vladimir Nazor. Na trajektu Vladimir Nazor su smrtno stradali vođa stroja Jure Kalpić i upravitelj stroja Dinko Maras, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Također je bilo ranjeno još 6 civilnih osoba.

Shematski prikaz Boja u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991. (foto s izložbe u državnom arhivu)

Sjećanje na 15. studenoga 1991.

Radio Split je pratio događanja i izvještavao građanstvo tijekom 24 sata. Koliko se sjećam noćni program vodio je Jadran Marinković. Očekivao se napad na Split (navečer 14. studenoga 1991. godine), tijekom noći su se čule udaljene detonacije, djelovanje agresora po mjestima na Braču i Šolti. Oko šest sati započeo je napad na Split, iznad kuća u Mejama su letjeli projektili.  Brzo sam probudio cure i odveo ih u podrum (kao najsigurnije mjesto). Kada se situacija smirila po balkonu sam skupljao gelere i zemlju, kuća 50 metara dalje je imala oštećenja. Supruga je bila dežurna u ljekarni (blizu zgrade Policijske uprave) na Radničkom šetalištu, tamo su se čule jake detonacije i zvala je telefonom da čuje što se događa u Mejama. Kada se situacija primirila iza 7,30 sati supruga se vratila s dežurstva i preuzela djecu a ja sam pješice krenuo u bolnicu na radno mjesto. Grad je bio pust, na putu od Meja do bolnice nisam sreo više od 50 ljudi. Grad je još bio pod uzbunom, na ulici su bili rijetki prolaznici, policajci i ljudi gradskih službi. Kod prijašnjih uzbuna (napad na Kaštela) mnoštvo ljudi je bilo na ulici, balkonima ali sada to više nije bilo tako. Na nekoliko mjesta su bila oštećenja od topničkih projektila…..

Topničke bitnice na Šolti, Braču i u Splitu su odigrale ključnu ulogu, nanijele su gubitke agresoru i odvratile ga od daljnjih djelovanja. 

Neprijatelj je napao i iz zraka sa šest zrakoplova tipa Jastreb. Protuzračna obrana HRM-a je oborila dva aviona i tako dala do znanja agresoru da neće dobro proći. Neprijatelj je nakon 8 sati 15. studenoga prestao s napadom na Split i tijekom dana je povukao sve brodove iz Splitskog kanala.

Bitka HRM s agresorskom jugomornaricom u Splitskom i Korčulanskom kanalu je rezultirala deblokadom hrvatskih obalnih luka (osim Dubrovnika). 

Kvazi povjesničari (Jakovina, Markovina, Klasić, Goldstein, političarka Pusić i kompanija govore o građanskon ratu. Sramotno je da ti tipovi predaju povijest na našim fakultetima, to je sramota za našu državu! Pobunjeni „građani“ (Srbi i četnici iz Srbije) su iz svojih drvarnica i garaža izvukli ‘lično naoružanje’ pa udarili po susjedima. ‘Lično naoružanje’ sačinjavale su strojnice, tenkovi T-55 i T-84, migovi 21, haubice 152 i 155 milimetara, minobacači 80 i 120 mm, topovnjače, torpedni čamci, višecjevni bacači raketa i drugo oružje te streljivo. Oni su ubijali nenaoružane civile, mučili i ubijali zarobljene vojnike i policajce, razarali sela i gradove. Radilo se o agresiji Srbije na Republiku Hrvatsku a ne o građanskom ratu o čemu svjedoče tisuće dokumenata te je nedopustivo da nam kvazi povjesničari i pokvareni političari nameću tezu građanskog rata.

Vrijeme je da se u udžbenicima povijesti napiše istina o hrvatskom Domovinskom ratu  1991.-1995. Povijest ne smiju predavati komunističko-četnički kadrovi koji negiraju agresiju na RH, koji negiraju ili prešućuju činjenice.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Domovinski rat (1991-1995.) u udžbenicima povijesti: ZAŠTO ‘POVJESNIČARIMA’ DOPUŠTAMO ZLONAMJERNE PODVALE!?

Objavljeno

- datum

Negiranje činjenica, prešućivanje zločina, izjednjačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu su odlike udžbeniku povijesti za učenike osmih razreda (Snježane Koren)…

Osvrt na dva udžbenika povijesti za osmi razred osnovne škole. Udžbenike je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske 15. svibnja 2014. godine. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta bio je Željko Jovanović a premijer Zoran Milanović.

Prvi udžbenik je od  Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića: Tragom prošlosti, udžbenik povijesti u osmom razredu osnovne škole, izdavač Školska knjiga, Zagreb 2015. godine (u daljnjem tekstu Udžbenik 1.).

Drugi udžbenik je od  Snježane Koren: Povijest, udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole, izdavač: Profil Klett, Zagreb 2015. godine (u daljnjem tekstu Udžbenik 2. ).

Klio, grčka muza povijesti, je trebala voditi učenike kroz povijest (piše na početku udžbenika 1.)  ali ih ne vodi Klio već loši povjesničari, politikanti i diletanti (posebno u udžbeniku 2.).

Domovinskog rata u Udžbeniku 1.

O Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini autori pišu na 12 stranica ( 213. – 225.), prikaz ima 42 fotografija i jedan zemljovid koji pokazuje pravce operacije Oluja.

Sukob u Pakracu (str. 214.)  bez pojašnjenja što se dogodilo? Zašto? Kako će učenik znati?

Raketiranje banskih dvora 7. listopada 1991. je spomenuto ali bez pojašnjenja tko je raketirao i zašto, što se time htjelo postići.

Spominje se Škabrnja stranica 219., fotografija spomenika poginulima u Škabrnji  je na stranici 224. i to je sve. To je premalo za taj masovni ratni zločin.

Spomenut je zločin na Ovčari ali bez spomena mučenja zarobljenika u hangaru što je ozbiljan propust! O zločinima na Sajmištu i Borovu ni slova. Logori u Srbiji spomenuti i ništa više!?  

Razaranje Dubrovnika, fotografija  (str. 215.) je neprimjerena jer ne pokazuje razaranje Dubrovnika!  

Slika razorenog Dubrovnika iz 1991. godine (1 i 2)

U masovnim zločinima agresora diljem Hrvatske nema konkretnih navoda.

Prikaz Domovinskog rata u udžbeniku 1. je nepotpun i nedorečen. Je li to zbog kriterija, preporuka, koje je propisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije mi poznato ali je moguće jer se ista pitanja za učenike nalaze u oba udžbenika, broj stranica je isti.

Domovinski rat u udžbeniku 2.

Pod brojem 9.2. Domovinski rat  do sklapanja primirja od str. 282. do 287. , priloženo je 9 fotografija te pod brojem 9.3. Kraj rata i poslijeratno razdoblje od stranice 288. do 292. priloženo 7 fotografija i 1 zemljovid.

Dakle, čak 12 stranica je posvećeno Domovinskom ratu! Na tih 12 stranica je Domovinski rat prikazan nestručno, tendeciozno i politikanski. Na strani 284. i 285. te dio stranice 286.  pod naslovom Cijena rata autorica citira zapise dvaju stranih novinara, zapis britanskog novinara Marcus Tannera i francuskog novinara Yvesa Hellera, te izvadak iz govora Vlade Gotovca (str. 284.). Njihova osobna zapažanja nisu za udžbenik povijesti! Njihovi tekstovi su njihov osobni, subjektivni, doživljaj zbivanja u Hrvatskoj 1991. godine o kojoj mnogo toga nisu znali. Spomenuti tekstovi ne mogu biti u udžbeniku, eventualno mogu biti u nekom radnom dodatku, nekoj čitanci a nikako u udžbeniku povijesti!

Zločin u Borovu selu je spomenut ali se ne spominje masakriranje ubijenih i ranjenih policajaca!? Zašto nije navedena činjenica da su ranjeni i zarobljeni kao i ubijeni policajci iznakaženi?

Str. 283 piše: „U proljeće 1991.  izbili su prvi oružani sukobi između hrvatskih vlasti i dijela pobunjenog srpskog stanovništva u Pakracu te na Plitvicama, gdje su pale prve žrtve.“

Autorica Koren je zaboravila napisati da su pobunjeni Srbi zauzeli policijsku postaju 1. ožujka 1991. godine, razoružali hrvatske policajce, podijelili oružje srpskim civilima te skinuli hrvatsku zastavu i stavili srpsku! Zaboravila je napisati da su pobunjeni Srbi i četnici zauzeli Plitvice i da je nakon tih događaja uslijedila akcija hrvatske policije. Zaboravila je napisati da je JNA štitila pobunjenike i teroriste u Pakracu i na Plitvicama.

U udžbeniku 2. se ne spominje raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991. godine!? Zašto nema činjenice da je agresor (Srbija) pokušala ubiti dr. Franju Tuđmana i njegove suradnike u centru Zagreba?

Zločini su spomenuti usputno (piše, npr. Dalj, Škabrnja, Lovas, Voćin i mnoga druga -str. 286.) bez konkretnih navoda što se dogodilo i koliko je bilo žrtava. Nažalost, autorica svojim pristupom prikriva strašne zločine agresora, pobunjenih Srba i četnika (npr. da su Hrvati iz Lovasa natjerano u minsko polje)! Zašto autorica „udžbenika“ prešućuje istine o zločinima agresora u Hrvatskoj?

Spominje se razaranje Dubrovnika i postavi se fotografija koja ne pokazuje razaranje Dubrovnika (kao i udžbeniku 1.), na fotografiji je strojnica na Žarkovici! Zar nema fotografija spaljenog Straduna, uništenog hotela Imperijal i mnogih drugih. Stradanja Vukovara i Dubrovnika 1991. godine su usputno spomenuta bez navoda žrtava, štete i neljudskosti agresora. Razaranje Petrinje, Slunja, Turnja, Crnoga, Gospića, Pakraca, mnogih mjesta u istočnoj Slavoniji se ne navode!?

Spominje se grobnica na Ovčari ali se ne spominje mučenje ranjenika u hangaru, ne spominje se 16 godišnje dijete koje je tu mučeno, ne spominje se mrcvarenja francuskog dragovoljca Jeana-Michel Nicoliera!

Spomen dom Ovčara (1 i 2)

Fotografija razorenih srpskih sela u Zapadnoj Slavoniji na strani 284.? (na fotografiji je samo jedno selo, nije navedeno koje, moguće da je hrvatsko jer uglavnom su hrvatska sela bila razorena i spaljena, posebno ona iz kojih su Srbi otišli dragovoljno na nagovor političara)!? Kakvu poruku autorica šalje ovom fotografijom i tekstom ispod nje?

Nije spomenut niti jedan heroja Domovinskog rata!?

Raketiranje Zagreba, Karlovca, Kutine, Siska nakon Bljeska je samo spomenuto, nigdje se ne kaže da je to ratni zločin, da su stradali nevini ljudi (7 mrtvih i 194-ro ranjenih).

Pitanje učenicima (dva puta je postavljeno!): Zašto je Hrvatska postala samostalnom državom? Autorica se ne može načuditi da je Hrvatska postala samostalnom državom pa dva puta postavlja to pitanje.

9.3. Kraj rata i poslijeratno razdoblje, str. 288-293.

Na strani 289. piše da su hrvatske snage srušile Stari most u Mostaru u doba hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Mostaru. Taj navod je netočan ili upitan pa je nekorektno to napisati, tvrditi. To je još jedan pokazatelj nestručnosti i pristranosti autorice.

Na strani 291. je pitanje: Što ti ove dvije fotografije govore o različitim iskustvima ljudi u ratu (fotografija srpskih izbjeglica nakon Oluje i doček hrvatskih vojnika nakon operacije Oluja)? Kakvo je to pitanje?   Kako učenici mogu raspravljati o događajima o kojima ništa ne znaju jer u „udžbeniku“ ništa ne piše o okupaciji, etničkom čišćenju i ubojstvima civila na okupiranom području (koja su bila pod nadzorom UNPROFOR-a)?

Te dvije fotografije učeniku koji ne zna ništa o ratu od 1991. do 1995. godine ne govore ništa pa je pitanje promašeno kao i cijeli prikaz Domovinskog rata. Pitanje i te fotografije govore o nestručnosti i tendencioznosti autorice koja je zaboravila okupaciju trećine Hrvatske, ubojstva, spaljena hrvatska sela, pljačku sela, granatiranje hrvatskih gradova, etničko čišćenje na okupiranim područjima. Sinovi Oluje su oslobodili svoja sela a oni koji su dragovoljno otišli su bili sudionici pobune, jedan dio njih je ubija i mučio zarobljenike, pljačkao i palio hrvatska sela. Što je uzrok ratnih događanja a što posljedica tih događanja to autorica nije pojasnila. Treba spomenuti da većina onih koji su otišli nisu željeli živjeti u hrvatskoj državi!

Na strani 292. piše „ Dio srpskih izbjeglica slijedećih se godina vratio u svoje domove, no njihov je povratak bio usporavan ili sprječavan“. Tvrdnja je dvojbena, o povratku hrvatskih izbjeglica na svoja ognjišta (npr. u Posavinu) ni slova!?

Prikaz Domovinskog rata je nestručan, tendenciozan, površan i antihrvatski.

Recenzent tog smeća od udžbenika je Tvrtko Jakovina!

Zašto u udžbenicima nema slijedećih činjenica

U oba udžbenika se ne spominje razoružanje hrvatske teritorijalne obrane od strane JNA (svibanj 1990.)! To je  važan podatak jer time započinje priprema agresije na RH i hrvatski narod. Nedopustiv je takav propust!

U udžbenicima nema spomena zločina, ubojstva promatrača EU misije,  u Podrutu kraj Novog Marofa 7. siječnja 1992. godine. Helikopter vojnih promatrača EU je srušio srpski zrakoplov MIG-21. Poginula su 4 talijanska i jedan francuski vojnik: Enzo Venturini, Marco Matta, Silvano Natale, Fiorenzo Ramacci i Jean Loup Eychenne, članovi mirovne misije koji su se vraćali iz Mađarske u Hrvatsku.

Snage UN-a se spominju ali se ne spominje da su omogućile etničko čišćenje okupiranih teritorija, da su dozvolile granatiranje hrvatskih gradova s okupiranih područja pod njihovim nadzorom da su omogućile nekažnjeno ubojstvo više od 400 ljudi u UNPA zonama!

U Hrvatskoj ima 76 spomen obilježja – golubica, za 122 masovne grobnice, u udžbenicima nema fotografije spomen obilježja-golubice, ni spomena mnogobrojnih masovnih grobnica!?  

Spomen obilježje-golubica

Masovni zločini (dio popisa zločina) nad Hrvatima (civilima) 1991. godine 

O značenju Oluje za Bihać ni slova!

O ubojstvima novinara i snimatelja od strane agresora također ni slova!

 Na istom broju stranica se mogao mnogo bolje prikazati Domovinski rat i rat u BiH. Umjesto fotografija koje ne pokazuju ratna razaranja, umjesto zapisa novinara s dvije tablice se moglo pokazati razmjere zločina.

Nažalost, u Hrvatskoj politika određuje što je udžbenik a što nije,  pa se tako nestručne, tendeciozne, politikanske knjige odobravaju kao udžbenici (npr. udžbenik 2.).  Postoje međunarodni dokumenti u kojima je jasno napisano tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku, da se nije radilo o građanskom ratu već o agresiji!

Negiranje činjenica, prešućivanje zločina, izjednjačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu su odlike udžbeniku povijesti za učenike osmih razreda (Snježane Koren: Povijest, udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole) pa je nužno da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta povuče dato odobrenje od 15. svibnja 2014. godine.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.