Connect with us

Dr. Marko Jukić

Vukovarska bolnica u Domovinskom ratu, 1991.

Objavljeno

- datum

Nekažnjeni zločini! Podsjetnik na 1991.  Godine 1991. Republika Hrvatska je napadnuta od strane Jugoslavenske armije i srpskih paravojnih postrojbi s ciljem stvaranja velike Srbije. Agresija je izvršena na sve djelove Hrvatske. Najači udari agresora su bili na slavonskom, dubrovačkom, zadarskom i gospićkom području.

Agresor je želio brzo osvojiti grad Vukovar i krenuti dalje prema zapadu ali hrabri hrvatski branitelji su ih zadržali 3 mjeseca i nanijeli im velike gubitke u tehnici i ljudstvu. Grad Vukovar je bio u neprijateljskom okruženju 3 mjeseca (od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine).

U gradu Vukovaru su Hrvati, prije agresije,  bili većinsko stanovništvo (47%). Od 45.000 stanovnika u gradu je ostala trećina (15.000) stanovnika tijekom najžešće agresije. Pripadnici Hrvatske policije, Zbora narodne garde i HOSa su tri mjeseca branile grad. Branitelji Vukovara bili su u podređenom položaju zbog manjka ljudstva, oružja, streljiva ali su imali veliko srce i tri mjeseca su odoljevali agresoru. U obrani Vukovara sudjelovalo je oko 2.500 branitelja. Tijekom srpske agresije u Vukovaru je poginulo najmanje 1739 osoba. Danas se još traga za 500 nestalih osoba s tog područja. Tijekom srpske agresije na Vukovar poginuo je 921 branitelj, a u vukovarsku bolnicu je primljeno najmanj 2230 ranjenika. Procjena je da je 600 branitelja ubijeno nakon sloma obrane Vukovara. Ukupan broj ubijenih i nestalih na širem području Vukovara kreće se oko 4000. U skladišnom prostoru Veleprometa pobunjeni Srbi su osnovali logor za Hrvate i nesrbe. Kroz srpske koncentracijske logore (u Hrvatskoj i u Srbiji) prošlo je nekoliko tisuća ljudi.

Agresor (JNA i četničke paravojne postrojbe) je u Vukovaru (kao i drugdje) napadao civilne ciljeve, razarao kulturne ustanove (dvorac Eltz i druge), crkvu Sv. Filipa i Jakova, bolnicu, zdravstvene ustanove i sanitetska vozila. Napadi su bili selektivni, domovi Hrvata su teško oštećeni ili do temelja razoreni. Djelovi grada u kojima su pretežno živjeli Srbi su bili pošteđeni. Drugog svibnja u Borovu Selu je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca a 21 je bio ranjen. To je bio početak krvave agresije na Republiku Hrvatsku.

Dvorac Eltz

Dvorac Eltz

Uništeni objekt u centru grada

 

 

 

Oštećeni kip Isusa u crkvi Sv. Filipa i Jakova

Vukovarska bolnica

Hrvatski policajci ranjeni u Borovu Selu (drugi svibnja 1991.) su bili zbrinuti u vukovarskoj bolnici i praktično od tada započinje izvanredno stanje koje će potrajati sve do 20. studenoga 1991. godine.

U Medicinskom centru Vukovar prije rata bilo je zaposleno 933 djelatnika, a od toga 337 medicinskih sestara. Sredinom 1991. više od 300 zaposlenika srpske nacionalnosti napustilo je Medicinski centar u Vukovaru. Tako je u Ratnoj bolnici Vukovar ostalo raditi samo 130 medicinskih sestara.

Bolnica je bila omiljena meta agresora i tijekom opsade su je stalno granatirali, bombardirali i napadali snajperskom vatrom. Granatiranje bolnice je započelo 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza su je zrakoplovi JNA prvi put bombardirali. Gornja četiri kata bila su uništena u bombardiranjima i moglo se koristiti samo prizemlje, podrum i protuatomsko sklonište. Bolnica je oskudjevala osobljem, ljekovima, strujom, vodom, sanitetskim materijalom. Osoblje je dalo svoj maksimum zbrinjavajući ranjenike, bolesnike, djecu, novorođenčad. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16-toro djece.

Za vrijeme opsade Vukovara (25. 8.–18. 11. 1991.) postojeća bolnica je postala Ratna bolnica.

Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar bila je dr. Vesna Bosanac (Ravnateljica ratne bolnice Vukovar) a zapovjednik saniteta ratne bolnice Vukovar bio je dr. Juraj Njavro. O događajima tijekom agresije i okupacije Vukovara dr. Vesna Bosanac je na sudu dala slijedeći iskaz (iz sudskog zapisnika):

„Bivša JNA je u bolnicu ušla 19. studenoga 1991. godine, oko 13.00 sati. Bolnica u Vukovaru je tijekom kolovoza 1991. godine bila pod stalnim granatiranjem. Do 18. studenoga 1991. godine, svakodnevno je na bolnicu i u okolicu padalo 100 – 200 projektila. Radilo se o tenkovskim granatama, avionskim bombama i drugim projektilima. Dnevno je u Bolnicu dovoženo 50 – 60 ranjenika, najmanji broj je bio 16, najveći 92 ranjenika u jednom danu. Dana 24. kolovoza 1991. godine bolnica je ostala u okruženju, a od listopada 1991. godine bila je blokirana. Uvjeti rada su bili teški, radilo se bez struje, bez potrebnih medicinskih sredstava. Kirurške ekipe su radile neprestano. Zaliječeni ranjenici smještani su u Borovo Commerce. U kritično vrijeme u Vukovaru je bilo 15 000 osoba, od toga 1500 djece. U kritično vrijeme bilo je 80% civila u Vukovaru. U Bolnici u Vukovaru zbrinuto je 3520 ranjenika, izvršeno je 2500 operacija. Medicinska pomoć pružena je svima koji su je trebali, bez obzira na nacionalnu, vjersku, etničku pripadnost. U Bolnici u Vukovaru nije bilo aktivnih postrojbi. Policija u Vukovaru, koja je bila smještena u jednom dijelu zgrade, koja je danas zgrada Općinskog i Županijskog suda u Vukovaru, odredila je jedan vod ljudi za čuvanje Bolnice. Taj vod je bio smješten na katu bolnice. Policija je preuzimala oružje osoba koje su bile primljene u bolnicu i isto odlagala u skladište u policiji.“

Svjedočanstva o radu bolnice:

„Radno vrijeme kirurga i instrumentarka bilo je svaki dan dok se posao ne završi. Četiri anestetičara i dva anesteziologa angažirani su maksimalno, jer samo su tako mogli odraditi golemi posao. U hitnoj kirurškoj ambulanti, u smjeni od 24 sata, radile su dvije medicinske sestre i 6 medicinskih tehničara, koji su bili uvijek spremni za prihvat većeg broja ranjenika. U hitnoj službi medicinskog centra radile su dvije sestre i jedan bolničar. Centralna sterilizacija bila je također granatirana, a postrojenje izvan upotrebe. Od polovice mjeseca listopada 1991. potrebni materijal za operativne zahvate, sterilizirao se u suhom sterilizatoru. Jedina kontrola sterilizacije bile su kontrolne vrpce. Prostor za sterilizaciju improviziran je u protuatomskom skloništu, a 3 medicinske sestre, uz cjelodnevni rad, uspijevale su osigurati dovoljno sterilnog materijala, instrumenata i odjeće za obavljanje potrebnih operativnih zahvata. Velik broj ranjenika, koji se morao smjestiti u bolnicu, iziskivao je daljnje nužne improvizacije smještaja.“

„Pojedini vozači srpske nacionalnosti krali su sanitetska vozila i odvozili ih u poljske bolnice koje su formirane na takozvanom „srpskom“ teritoriju. U gradskim skloništima i skloništu „Borovo Commercea“ radilo je 10 medicinskih sestara. Od 120 sestara, većina je u ratnu kirurgiju premještena iz drugih odjela i služba i u vrlo nepovoljnim uvjetima morale su svladati specifičnosti njege kirurških bolesnika. Uz kirurge i druge liječnike vrlo složen i nadasve naporan posao kroz tri mjeseca okruženja odradilo je samo 10 instrumentarkâ“.

„Protuatomsko sklonište činile su četiri veće prostorije koje su montiranjem posebnih ležajeva postale četiri bolesničke sobe. Sklonište je imalo sanitarni čvor te skladišta za pričuvu lijekova, hrane, posteljine i vode. U suterenu polikliničkog dijela bolnice pripremljene su sobe za intenzivnu skrb te operacijske dvorane. „

„Do polovice rujna 1991. rad u bolnici odvijao se uz redovito opskrbljuje vodom i strujom, a otada pa do 20. studenoga 1991. strujom se opskrbljivalo agregatima, a voda se koristila iz rezervoara.“

U bolnici su djelovali: Odjel za radiološku dijagonstiku, Odjel za transfuzijsku medicinu, Odjeli za laboratorijsku i ljekarničku djelatnost, Odjel za internu medicinu, Odjel za neurologiju i psihijatriju, Odjel za ginekologiju i opstetriciju, Odjel za pedijatriju,  Stomatološka jedinica, Odjela za prehranu, Radna skupina za logistiku, Odjel za higijensko epidemiološku djelatnost. U ratnoj bolnici rađala su se i djeca, pa uz primalje, koje su obavljale specifičan posao, o dojenčadi su brigu vodile dvije časne sestre.

Svjedočanstva djelatnika bolnice mogu se naći u knjizi: Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. (izdavač Medicinska naklada, Zagreb). U monografiji MJESTO SJEĆANJA, VUKOVARSKA BOLNICA 1991. navedeni su podatci o radu i djelatnicima vukovarske bolnice 1991. godine.

Organizirani su humanitarni konvoji zbrinjavanja ranjenih i bolesnih prema hrvatskim bolnicama do kompletne blokade Vukovara. Nakon toga se pokušalo organizirati humanitarne konvoje uz pomoć međunarodnih organizacija. Prvi pokušaj (13 listopada 1991.) humanitarnog konvoja za ranjenike iz vukovarske bolnice nije uspio jer je bio blokiran od strane JNA, navodno zbog pronađene bombe u jednom vozilu!? Francuska humanitarna organizacija Liječnici bez granica organizirala je sljedeći konvoj, koji je 19. listopada uspio doći do bolnice i uspješno evakuirati 112 ranjenika. JNA je onemogućila dogovoreni i najkraći put povratka pa je konvoj išao okolnim putevima. Jedno vozilo je naletjelo na minu te su bile ozlijeđene dvije medicinske sestre iz konvoja, a tijekom evakuacije od opeklina je umro pacijent. Nakon toga više nije bilo konvoja iz sigurnosnih razloga jer JNA nije htjela garantirati normalno i sigurno kretanje konvoja.

Nakon sloma obrane grada Vukovara pokrenuta je diplomatske inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice za spas ranjenika, žena i djece iz Vukovara. U Zagrebu je postignut sporazum između Republike Hrvatske, JNA, Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, Liječnika bez granica i Malteškoga križa „sporazum o neutralizaciji i slobodnoj evakuaciji vukovarske bolnice“. Sporazum je napravljen u skladu s člankom 15. Četvrte ženevske konvencije. Prema sporazumu i ženevskoj konvenciji bolnicu koja se nalazi u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima ali se to nije dogodilo već je bolnicu preuzela JNA sa svojim pomagačima (četničkim, paravojnim skupinama). Promatračka misija Europske zajednice je trebala nadgleda cijelu operaciju evakuacije ranjenika iz bolnice. Sporazumom su obuhvaćeni svi ranjenici koji su se nalazili na liječenju u bolnici. Kada je JNA ušla u bolnicu u bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika. Dogovoren je put evakuacije ali to JNA nije ispoštovala. Dana 21. studenog 1991. godine 174 ranjenika su predana Republici Hrvatskoj. Uhićeno je 47 ranjenika i odvedeno u srbijanske zatvore (logore). Pristup Europskoj misiji, Promatračkoj skupini Europske zajednice za Vukovar, i djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa je bio ograničen bolje rečeno onemogućen pa je JNA 20-tog studenog 1991. godine odvela 267 (261) ranjenika i civila iz vukovarske bolnice na farmu Ovčara gdje su mučeni i pogubljeni. U masovnoj grobnici na Ovčari su nađeni ostatci 200 osoba koje su bile odvedene iz vukovarske bolnice. Još se ne zna gdje se nalaze ostatci 59 osoba.

Liječnici bolnice, njih deset, su bili odvedeni i zatočeni u Sremskoj Mitrovici, Stajičevu i Nišu. Kasnije su razmijenjeni.

Agresor (JNA) je odnio medicinsku i drugu dokumentaciju nakon zauzimanja vukovarske bolnice. Nepotpunu dokumentaciju vratio je predsjednik Srbije Boris Tadić tek 4. studenoga 2010. godine.

Zločin nad jednim gradom, zločin nad jednim narodom, zločin nad civilima i zarobljenicima je obrazac koji se ponavlja na našim prostorima još od 1918. godine. Zločini srbijanskih imperijalista i četničkih postrojbi su ostali nekažnjeni unatoč dokazima, konvencijama i međunarodnom pravu jer politika takozvane civilizirane Europe ne poštuje međunarodne zakone, konvencije o ljudskim pravima. Tragično je da su neke europske zemlje mirno gledale agresiju na Republiku Hrvatsku i da su nijekale pravo Hrvatima na obranu (embargo na uvoz oružja). Bijedna međunarodna diplomacija je sukrivac za zločine koji su se dogodili tijekom Domovinskog rata. Nekima se njihovi politički interesi bili važniji od jednog naroda od ranjenika, bolesnika, novorođenčadi i trudnica. Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar dr. Vesna Bosanac je kazala: „Međunarodna zajednica u to vrijeme uopće nije shvatila ozbiljnost situacije i smatram da je suodgovorna za sve što se nama dogodilo. Međunarodna zajednica je zakazala”.

Kad je otpor branitelja bio skršen brojni civili sklonili su se u vukovarskoj bolnici s ranjenicima koji su nastradali u tromjesečnoj opsadi grada. Vjerovali su da će pod nadzorom međunarodnih promatrača biti sigurno evakuirani. JNA je zauzela bolnicu i izdvojila ranjenike, civile, djelatnike bolnice, njih 261 i odvela ih na stočnu farmu Ovčara gdje su bili ispitivani, mučeni i umoreni. Izdvajanje osoba (za Ovčaru) je izvršeno u suradnji s srbijanskim djelatnicima bolnice, bivšim djelatnicima bolnice i četnicima (oni su pravili popise osoba koje će biti odvodene i ubijene). Godine 1992. je nađena lokacija masovne grobnice. Lokaciju su čuvale međunarodne snage (da ne dođe do premještanja) i 1996. (u rujnu i listopadu) je izvršena ekshumacija žrtava . Ekshumacija je trajala 40 dana i vršili su je međunarodni stručnjaci. Ekshumirano je 200 tijela, ubijeni su bili u dobi od 16 do 77 godina. Uglavnom su to bili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeno 20. studenoga 1991. godine iz vukovarske bolnice. Najmlađi pacijent koji je na Ovčari ubijen je Igor Kačić, a imao je samo 16 godina. Ubijena je i trudnica u osmome mjesecu trudnoće.

Još se ne zna gdje je grobnica 59-toro odvedenih. Krvnicima s Ovčare su dobili minimalne kazne što je još jedan pokazatelj da sudovi nisu bili neovisni već su izvršavali naloge političara.

Prije 25 godina se dogodio strašan zločin nakon što su agresori zauzeli grad. Ubojstva zarobljenih i razoružanih branitelja, nemoćnih ranjenika i civila su pokazali svu neljudskost i mržnju agresora. Ekipa BBC-a je snimila četničke horde kako idu kroz Vukovar i pjevaju pjesmu o klanju Hrvata. Jedini grijeh ubijenih je bio što su bili Hrvati!

Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.

Stalna muzejska izložba Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. je otvorena 2006. godine u podrumu i protuatomskom skloništu gdje je bila ratna bolnica tijekom agresije na Vukovar. U sobama su bolnički ležajevi na kojima su nekada ležali ranjenici. Tu su i dječji inkubatori koji su spasili 16 beba rođenih tijekom okupacije Vukovara, kao i stari operacijski stol, anesteziološki aparat i monitor. Pored toga su male spreme za sanitetski materijal, lijekove, posteljinu i mala kuhinja, prostor za sterilizacuju instrumenata. U posebnoj prostoriji su spremnici s vodom u koje su sakupljali kišnicu.

Na vratima muzeja ratne vukovarske bolnice naslagane su vreće s pijeskom, kao za vrijeme rata. Iznad ulaza je gelerima izbušen veliki znak Crvenog križa. Agresori su diljem Hrvatske gađali objekte koji su imali oznaku Crvenoga križa.

Ulaz u ratnu bolnicu

Ulaz u ratnu bolnicu

U stropu jednog dijela podruma i danas se vidi golema rupa. Tu je upao projektil, tzv. krmača, koji je probio krov i pet etaža bolnice, upao u podrum i pao među noge pacijentu srpske nacionalnosti Petru Vukašinu.

U podrumu, na jednom zidu hodnika, su navedena imena ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice. Kronološki su navedeni događaji u bolnici tijekom 88 dana (25. 8. – 19. 11. 1991.). U tom hodniku su 1991. godine bile postelje s ranjenicima.

Popis ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice

Popis ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice

Tijekom opsade grada Vukovara od 25. kolovoza 1991. do 19. studenog 1991. i nakon toga zločinci su ubili 36 djelatnika vukovarske bolnice, 20 djelatnika je ubijeno na Ovčari, 4 se vode kao nestali a 12 djelatnika je stradalo tijekom i nakon opsade Vukovara. Spomenimo se ubijenih i nestalih djelatnika vukovarske bolnice.

Popis djelatnika ratne bolnice Vukovar ubijenih na Ovčari:

Jozo Adžaga (1949.) – logistika (kuhar)

Ilija Asadžanin (1952.) – hitna služba (vozač) 

Ivan Bainrauch (1956.) – logistika (voditelj tehničke službe)

Tomislav Bosanac (1941.) – logistika (destilacija vode)

Ivan Buovac (1966.) – hitna služba (vozač)

Dragan Gavrić (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Zlatko Jarabek (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Đuro Knežić (1937.) – logistika (tehnička služba, bolnički brijač)

Zlatko Krajinović (1969.) – hitna služba (vozač)

Tomislav Mihović (1952.) – RTG odjel (fotolaborant)

Tomislav Papp (1963.) – logistika (opskrba, energenti i skladište)

Tomo Pravdić (1934.) – logistika (tehnička služba)

Stjepan Šarik (1955.) – logistika (kotlovnica i agregati)

Đuro Šrenk (1943.) – logistika (tehnička služba, vodoinstalater)

Zvonko Varenica (1957.) – logistika (tehnička služba, bravar)

Goran Vidoš (1960.) – logistika (električar)

Mate Vlaho (1959.) – hitna služba (vozač)

Miroslav Vlaho (1967.) – hitna služba (vozač)

Josip Zeljko (1953.) – osiguranje bolnice

Mihajlo Zera (1955.) – hitna služba (vozač)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar ubijeni tijekom napada na grad i nakon okupacije grada:

Vlasta Aleksandar (1965.)– Odjel za fizikalnu medicinu (fizioterapeutkinja)

Dušica Jeremić (1954.) – računovodstvo (upravni pravnik)

Ljubica Kojić (1954.) – sklonište “Borovo-Commerce” (spremačica)

Nevenka Matić (1948.) – zajednička služba (službenik)

Zdenka Miličević (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Ljubica Obradović (1952.) – RTG odjel (administrator)

Ivan Raguž (1938.) – logistika (kotlovničar)

Rudolf Terek (1943.) – stomatologija (viši stomatolog)

Marica Stanek (1952.) – ambulanta za školsku djecu (medicinska sestra)

Blanka Stefanjuk (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Goran Krznarić (1965.) – logistika (portirnica)

Karlo Crk (1942.) – logistika (mesnica)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar koji su zarobljeni, a vode se kao nestali:

Ivan Baranjek (1939.) – postoperativna njega, stacionar “Borovo-Commerce” (bolničar);

                        odveden iz “Borovo-Commercea” 19. XI. 1991.

Marko Mandić (1953.) – kirurgija (medicinski tehničar, hitni prijem ranjenika); odveden iz

                        bolnice 19. XI. 1991.

Ivan Božak (1958.) – portirnica; odveden iz bolnice 20. XI. 1991.

Zvonko Vulić (1971.) – logistika (opskrba, energenti i skladište); odveden iz bolnice 20. XI.1991.

 

Nakon Erdutskog sporazuma, tijekom mirne reintegracije bolnica je ponovno uključena u zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Oprema bolnice bila je devastirana i otuđena, a neki bolnički objekti potpuno srušeni. Obnova infrastrukture započela je 1998. godine.

U dvorištu bolnice je postavljena spomen ploča i Spomen križ – Da se ne zaboravi (zaslugom Mladena Pavkovića). Godine 2007. u dvorištu bolnice postavljeno je spomen-obilježje žrtvama stradalim u Vukovaru i vukovarskoj bolnici, rad kipara Tomislava Ostoje, koji prikazuje slomljeno srce, a simbolizira rušenje Vukovara i patnje Vukovaraca u Domovinskom ratu.

U krugu bolnice podignut je spomenik doktoru Juraju Njavri (zapovjedniku ratnog saniteta).

Spomen-dom Ovčara

Spomen dom Ovčara predstavlja vrijeme i mjesto stradanja 261 žrtve srpske agresije koje su dovedene iz vukovarske bolnice te mučki ubijene. U spomen na žrtve Ovčare hangar u koji su žrtve dovedene pretvoren je u memorijalni centar.

Spomen dom Ovčara

Spomen dom Ovčara

Spomenik na mjestu masovne grobnice

Spomenik na mjestu masovne grobnice

Memorijalno groblje žrtvama Domovinskog rata

Nijemi svjedok stravičnog rata i terora nad Hrvatima u Vukovaru je masovna grobnica na Novom groblju, danas Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata koji se nalazi na istočnom prilazu gradu. Nakon okupacije grada tu su pokopani svi koji su poginuli tijekom agresije na Vukovar. Za vrijeme agresije pokapanje na groblju nije bilo moguće te su poginuli, umrli, pokapani u vrtovima, na ulicama, stadionu i oko bolnice. Godine 1998. ekshumirano je 938 tijela. To je dosad najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Mjesto masovne grobnice je nakon ekshumacije obilježeno postavljenjem 938 bijelih mramornih križeva, a groblje je podijeljeno u tri dijela: Aleju poginulih hrvatskih branitelja, Aleju umrlih hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata i Aleju civilnih žrtava iz Domovinskog rata. Između bijelih križeva i Aleje poginulih hrvatskih branitelja i civila 2000. godine postavljen je središnji spomenik, autorice Đurđe Ostoja. Izrađen je od patinirane bronce, visok je četiri metra, u obliku otvorenog križa čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta, simbolizirajući križ i žrtvu Vukovara. U sredini spomenika upaljen je vječni plamen.

938 križeva za 938 žrtava agresije na Vukovar

938 križeva za 938 žrtava agresije na Vukovar

Obilježavamo 25-tu godišnjicu tih tužnih događaja, odajemo počast braniteljima, poginulima, ubijenima i nestalima (Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, „Vi ste naš ponos – Mi smo Vaša snaga“).Odajemo počast djelatnicima Medicinskog centra Vukovar koji su skrbili za ranjene, oboljele i koji su bili velika potpora braniteljima Vukovara. Još se ne zna za grobove mnogih, vode se kao nestali i njihovi najmilili nemaju gdje zapaliti svijeću i pomoliti se.

Neka je vječna hvala i slava hrvatskim braniteljima! Počivali u miru Božjem!

spomendom

Časna sestra Damira koja je čuvala djecu u vukovarskoj bolnici posvetila je gradu svoje pjesme. Zapisala je:

„Dok nas ima, dok nas bude, dok će Dunav teći, svima ćemo istinu mi o tebi reći”

Priredio: dr. sc. Marko Jukić

(dragovoljac Domovinskog rata 1991.)

Komentari

Oglasi
Komentari

Dr. Marko Jukić

Predstavljanje knjige „Tko je ubio Zvonka Bušića“, u Splitu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt i Hrvatski časnički zbor grada Splita organizirali su predstavljanje knjige “Tko je ubio Zvonka Bušića”. U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, koja je bila puna, knjigu su predstavili novinar i publicist Josip Jović i autor Tihomir Dujmović.

Novinar i publicist Tihomir Dujmović je objavio manje poznate i nepoznate činjenice o događaju koji je obilježio život Zvonimira Bušića i njegove vjerne Julienne. Knjiga je pisana temeljem dokumenata, novinskih natpisa i mišljenja stručnjaka. Kronološki se navode: prva akcija Julienne Bušić (bacanje letaka u Zagrebu 1970. godine), otmica američkog zrakoplova, tragični događaj pri nestručnom pokušaju deaktivacija bombe, suđenje, bijeg iz zatvora iz kojega nitko nije pobjegao, intervencije za oslobađanje iz američkog zatvora, oslobađanje i dolazak u voljenu Hrvatsku. U knjizi su navedeni motivi koji su potakli Zvonka Bušića na akciju, tekst predavanja Julienne Bušić: Tko je terorist i zašto?, i osvrt autora Tihomira Dujmovića na našu hrvatsku stvarnost: Uspomene na idealizam kojeg više nema.  

Tihomir Dujmović ovom knjigom objavljuje istinu o životu Zvonka Bušića i njegove Julienne. Zvonko Bušić jest pogriješio ali nije bio terorist kao dobitnici Nobelove nagrade za mir: npr. Nelson Mandela, Jasef Arafat i drugi. Zvonko Bušić je postavio eksplozivnu napravu ali nije ubio policajca. Policajca je ubila nestručnost i nemar osobe (Terry McTigue) koja je vodila akciju deaktivacije bombe na poligonu, 35 kilometara dalje od mjesta gdje je bila postavljena. Nemar je prouzročio smrt jednog policajca i ranjavanje trojice (i samog voditelja akcije) 4 sata nakon što je bomba donesena na poligon gdje je trebala biti demontirana.

To je knjiga o Zvonku Bušiću – hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru, to je knjiga o činjenicama koje se prešućuju. Istinu o događajima, motivima akcije otimanja američkog zrakoplova prešućuju djeca i unuci komunističkih zločinaca kao i oni koji se dive njihovim zločinima. Oni pišu u današnjim tiskovinama, oni rade na televizijskim i radio postajama, oni uređuju portale i nameću svoju istinu, svoju ideologiju i sve one koji ne misle kao oni proglašavaju: fašistima, ustašama, teroristima itd.

Ta neprofesionalna, antihrvatska, antiljudska piskarala pišu da je Zvonko Bušić bio terorist što je netočno. Zvonko Bušić je bio borac za hrvatsku neovisnost, sanjar neovisne Hrvatske, čovjek koji je skrenuo pažnju svjetskoj javnosti na položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Sudac koji je vodio sudski postupak je prije izricanja presude kazao: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti… Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.

Kasnije se sudac John R. Bartels zalagao za otpust Zvonka Bušića iz zatvora. 

Zvonko Bušić je priznao svoju krivnju i odslužio 32 godine u američkom zatvoru, dulje no što je zakonski trebao. Julienne Bušić je bila 13 godina u zatvoru, također dulje no što je trebala. Za Zvonka i Julienne Bušića su vrijedila stroža pravila jer se svu krivnju za pogibelj policajca prebacilo na njih da se ne plati odšteta udovici poginulog policajca (izgubila je spor s gradom New Yorkom).

Godine 1976. otmice aviona nisu bile rijetkost, otmicama se htjelo skrenuti pažnju svjetskoj javnosti, bile su udarna vijest u svjetskim medijima pa je i Zvonko Bušić otmicom aviona htio skrenuti pažnju svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Zvonko Bušić, njegova supruga Julienne i prijatelji (Frane Pešut, Petar Matanić i Marko Vlašić) su tražili da svjetski mediji objave deklaraciju o hrvatskoj neovisnosti  (napisao ju je Bruno Bušić) i da bace letke iz aviona iznad europskih i američkih gradova te Solina i Zagreba. Deklaraciju su objavili New York Times, Chicago Tribuneu, Washington Post, Los Angeles Times.  Također su htjeli da vlasti u Londonu, Parizu, Montrealu, Chicagu i New Yorku izbace tisuće letaka s otisnutom deklaracijom. Njihovi zahtjevi su ispunjeni i oni su se predali vlastima u Parizu. Nitko od putnika nije bio ozlijeđen. Kasnije su putnici svjedočili o njihovom korektnom ponašanju. Bombe u zrakoplovu su bile lažne, nisu bili naoružani. Nažalost, jedina prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bušić je u poruci objasnio gdje je bomba skrivena i kako je sigurno demontirati. Bomba je odnesena 35 km dalje i tamo su je pirotehničari nestručno išli demontirati te je došlo do eksplozije i pogibelji policajca kao i ranjavanja trojice policajaca.

Kada se Hrvat bori za slobodu onda je to terorizam a kada se Židov bori za svoju državu tada je to normalno, kada se Palestinac Arafat bori za palestinsku državu onda je to herojstvo bez obzira na nevine žrtve koje su stradale.

Zvonko Bušić se nije mogao vratiti u normalan život, nakon 32 godine tamnice, nije mogao prihvatiti život u Platonovoj pećini (metafori ljudskog neznanja, neobrazovanosti, zabluda, privida), nije mogao prihvatiti uskogrudnost, laži, samodopadnost i pljačku „velikih“ Hrvata. On je sanjao drugačiju Hrvatsku, (kao i mnogi drugi). Zvonimira Bušića ubila je hrvatska besćutnost!

Da bi se shvatio čin Zvonimira Bušića i njegove skupine (Julienne Bušić, Frane Pešuta, Petra Matanića i Marka Vlašića) treba pročitati knjigu, treba znati u kakvim okolnostima (udbaška ubojstva emigranata u Europi i šire) je živio Zvonko Bušić i kakav je bio položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji.

Hvala gospodinu Tihomiru Dujmoviću za otkrivanje i širenje istine o Zvonku Bušiću hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru.

Dr. sc. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Agitprop Hrvatske javlja…

Objavljeno

- datum

 KOS-AGITPROP NADIŠAO SAM SEBE    Agitprop, neokomunistički i protunarodni mediji Hrvatske, javlja da je Crkva podržala Istanbulsku konvenciju što je besramna laž. Agitprop javlja: „Veliki zaokret u Crkvi: Šef HBK-a podržao interpretativnu izjavu uz Istanbulsku konvenciju.“  Piše Ma.B., 05. travnja. 2018. 

Peti travnja 2018. godine regionalni radio u vijestima u 6 sati javlja da je nastao zaokret i da je Crkva podržala Istanbulsku konvenciju, isto se ponavlja u jutarnjoj kronici Hrvatskog radija, pa regionalni radio svaki puni sat ponavlja laž. U kasnijim vjestima dodaju tonsku snimku u kojoj nadbiskup Želimir Puljić jasno kaže da podržavaju Interpretativnu izjavu AKO ONA IMA PRAVNU TEŽINU ALI DA TO MORAJU KAZATI  PRAVNI  STRUČNJACI.

Smatraju li urednici Hrvatskog radija i područnog radija Split da su slušatelji poluidioti i da ne shvaćaju što je nadbiskup mons. Želimir Puljić kazao. Objave dio tonske snimke koja jasno pokazuje da Crkva nije promijenila stav i onda satima uvjeravaju građane kako se radi o promjeni stave Crkve i kako Crkva podržava usvajanje Istanbulske konvencije. Kasno poslijepodne emitiraju izjavu nadbiskupa Puljića da nema promjene stave bez isprike (zbog podlih laži) kao da se nije ništa dogodilo.

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić u ekskluzivnom razgovoru za Hrvatski katolički radio potvrdio je da je u posjet primio predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića, na njegov zahtjev.

Dakle, Premijer je tražio razgovor s Predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije i nadbiskup Želimir Puljić ga je primio. Premijer je uvjeravao nadbiskupa kako se Interpretativnom izjavom otklanjanju nejasnoće, da RH nije obvezna uvesti rodnu ideologiju (laž), da je izjava u skladu s Ustavom RH (laž jer je konvencija iznad hrvatskog Ustava), da ima pravnu utemeljenost (netočno jer pravni stručnjaci kažu da nema nikakvu vrijednost).

USTAVNI STRUČNJAK Dr. sc. Dubravko Ljubić: Interpretativna izjava nema nikakvu pravnu snagu

Dakle, interpretativna izjava ne mijenja pravni učinak ratifikacije. Rezerve su moguće samo za točno pobrojane članake, koji su manje važni. Rezerve nisu dopuštene za ideološke odredbe o “rodu kao društvenom konstruktu odvojenom od spola”, obvezu financiranja organizacija civilnog društva ili proizvoljni nadzor odbora GREVIO nad Vladom i državom koja konvenciju ratificira! (Članku 78. Konvencije). 

Premijer se dogovorio s eurobirokratima da „deklasificiraju dokument…“ jedan nevažan dokument koji suštinski ne govori ništa i koji je beskoristan komad papira kao i  Interpretativna izjava hrvatske vlade.

„Izjave Vijeća Europe, također, nema nikakav pravni učinak.  Istanbulsku konvenciju kao međunarodni ugovor mogu jedino tumačiti oni koji su ga sastavili i nadležna tijela – Odbor ministara Vijeća Europe i GREVIO.”

Čak je i pametni, sveznajući Bero izjavio:  ‘Podržavam Plenkovića jer je interpretativna izjava beskorisni komad papira’

Nadbiskup Hranić: ’Poljski primjer pokazuje da interpretativna izjava u stvari nema nikakve pravne učinke’

Intepretativna izjava

„Republika Hrvatska smatra da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja te sprječavanje, progon i eliminacija nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka.

Republika Hrvatska smatra da je Konvencija u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske, posebno s odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te će Konvenciju primjenjivati uzimajući u obzir navedene odredbe, načela i vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“

Nakon usvajanja Istanbulske konvencije nitko ne će pitati Republiku Hrvatsku za njeno mišljenje, stav! Poruka će biti pročitajte što ste potpisali!

Treba se sjetiti postupaka Haškoga suda koji nije dozvolio obrani da dokumentirano odgovori na optužbe! Treba se sjetiti kako RH kao suosnivačica suda nije prihvaćena kao prijatelj suda! Zašto se iz tih postupaka nije ništa naučilo?

Republika Hrvatska nije obvezna (kao ni druge države) prihvatiti Istanbulsku konvenciju pa se postavlja pitanje zašto guske, opet, srljaju u maglu? Zašto hrvatska vlada stavlja okove hrvatskom narodu, tko joj daja pravo za otuđivanje suvereniteta i ukidanje identiteta naroda?

Sramotna izjava premijera (5. travnja 2018.): „Otklonili smo strahove oko Istanbulske konvencije, čuli ste biskupa Puljića“.

Što je zaista izjavio mons. Želimir Puljić? Ne treba prepričavati niti prevoditi što je mons. Želimir Puljić uistinu rekao. Evo izjava nadbiskupa mons. Želimira Puljića:

Ratifikacija Istanbulske konvencije bila bi štetna za narod i državu!

Nema zaokreta Crkve u vezi Istanbulske konvencije! (05/04/2018); 

„Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Želimir Puljić opovrgnuo je u četvrtak medijske napise da je došlo do “zaokreta Crkve” u vezi ratifikacije Istanbulske konvencije, istaknuvši kako se ne radi ni o kakvom zaokretu već o prijedlogu da se tako važnoj stvari pristupi hladne glave, znanstveno i kritički.

U svezi s razgovorom koji je predsjednik HBK, mons. Želimir Puljić, imao na HKR-u, 4. travnja 2018. g., kao i određenim tumačenjima koje su pojedini mediji objavili u tiskovinama i na portalima da se radi o “zaokretu Crkve”, nadbiskup Puljić daje sljedeće priopćenje:

1. Ne radi se ni o kakvom zaokretu, već o prijedlogu da se tako važnoj stvari pristupi hladne glave, znanstveno i kritički.

2. U pogledu interpretativne izjave Vlade RH, nadbiskup Puljić pozdravio je, u dobroj vjeri, namjeru premijera Plenkovića da uvaži brojne prigovore građana, udruga, HAZU-a, HBK i dr. na ratifikaciju Istanbulske konvencije. Međutim, Nadbiskup je isto tako jasno problematizirao pravnu snagu interpretativne izjave Vlade RH. Naime, u Istanbulskoj konvenciji stoji da država koja je ratificira, ne može mijenjati ili ograničavati obveze koje se u njoj nalaze. Dakle, interpretativna izjava ne mijenja pravni učinak ratifikacije i ne može zaštititi Hrvatsku, hrvatski pravni poredak, obrazovni sustav i društvo u cjelini od uvođenja rodne ideologije putem Istanbulske konvencije.

3. O interpretativnoj izjavi, koju je predložila Vlada RH, a o kojoj je također bilo govora, Nadbiskup je rekao kako bi ona mogla biti prikladna, ako ima pravnu vrijednost i zakonsku podlogu. To međutim ne mogu procijeniti ni političari, ni aktivisti, već ljudi od struke; pravnici koji se razumiju u domaće i međunarodno pravo. A prema očitovanju nekih pravnika, ta Izjava ne može mijenjati ili ograničavati obveze koje se nalaze u Istanbulskoj konvenciji. Zbog toga je Nadbiskup u razgovoru predložio neka se organizira neovisni znanstveni skup koji bi to proučio.

4. Imajući u vidu odgovornost prema točnom informiranju vjernika i svih ljudi dobre volje, koji Katoličku Crkvu vide kao putokaz, Nadbiskup potvrđuje dosadašnja priopćenja i izjave HBK o problematičnosti određenih članaka i stavova u Istanbulskoj konvenciji. U tom vidu, Nadbiskup smatra kako bi ratifikacija Konvencije u sadašnjem trenutku mogla izazvati veliku štetu narodu i državi. Stoga, bilo bi pametno i razborito odgoditi ratifikaciju Konvencije i otvoriti prostor za istinski dijalog u hrvatskom društvu, bez političkih ili medijskih pritisaka. U tom vidu vođen je i razgovor na Hrvatskom katoličkom radiju“.

Agitprop nas uvjerava da papa Franjo podržava Istanbulsku konvenciju, evo što kaže mons. Puljić:  „Papa Franjo, nažalost, često biva korišten ili zloupotrijebljen. Kategorički bih rekao što se tiče rodne ideologije – nitko tako plastično, nitko tako jasno i nitko tako bez imalo uvijanja i rukavica, nije govorio kao papa Franjo. Osamnaest puta u pet godina. Zadnji put ove godine u siječnju, kad je imao susret s diplomatima. A uglavnom se vrti oko jedne rečenice koja je lako pamtljivai koju je papa Franjo izgovorio na nekoliko mjesta. Predzadnji put u Poljskoj kad je imao susret s biskupima, pa je isto upozorio da se nažalost širi ideološka kolonizacija. Dakle, papa Franjo kaže: „Rodna ideologija je ideološka kolonizacija”. Zaista mi je žao da se ovih dana manipuliralo i sa Svetom Stolicom i s Papom” istaknuo je mons. Puljić. Demantirao je i da je Sveta Stolica sudjelovala u sastavljanju Istanbulske konvencije.”

Poruka: Pazi koje novine čitaš, koje vjesti slušaš, koji program gledaš jer Agitprop je svuda sa svojim lažima, podmetanjima i cenzurom. Ne nasjedaj, misli kritički o svemu što pročitaš, pogledaš i čuješ!   

Dr. Marko Jukić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

‘Usvajanje Istanbulske konvencije je čin nacionalne veleizdaje!’

Objavljeno

- datum

 Hrvatski političari izdajnici su ako usvoje Istanbulsku konvenciju

 Zar u Republici Hrvatskoj nema važnijih pitanja (iseljavanje mladih, opustošena Slavonija, izmjena izbornog zakona, reforma pravosuđa, reforma zdravstvenog sustava, izmjena ovršnog zakona, deblokada blokiranih građana itd.) od usvajanja neprihvatljive Istanbulske konvencije?

Neprihvatljiva je jer uvodi rodnu ideologiju u sustav obrazovanja, društvene odnose, kulturu, zakonodavstvo, šport i drugo; neprihvatljiva je jer negira naš nacionalni identitet (našu pozitivnu tradiciju i kulturu), neprihvatljiva je jer ruši državni suvereneitet, neprihvatljiva je jer se obvezno traži znatna novčana sredstva.

Istanbulska konvencija je dokument koji je usvojen na protupravan način, dokument kojega država nije obvezna usvojiti (pa se postavlja pitanje zašto se toliko inzistira na usvajanju!!??), dokument koji stvarno ne može pomoći ženama koje su žrtve nasilja jer se ne sudi po konvenciji već po zakonu (zakoni već postoje!). 

Članak 78. – Rezerve (citat):

1. Nikakve rezerve ne mogu se staviti u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije, osim iznimaka predviđenih u stavcima 2. i 3.

Dakle, nikakve rezerve o suštini konvencije se ne mogu izraziti pa premijer i ostali lažu da se mogu izraziti rezerve!

Drugarica Anka Mrak Taritaš, rastrošnica iz Gunje, je u pravu: „Ne može se Hrvatska nikakvim izjavama ograđivati od rodne ideologije, jasno su propisana izuzeća koja mogu biti vezana samo uz rokove i troškove provedbe Konvencije“

Dodatak – Povlastice i imuniteti (Članak 66.) (citat):

2. Članovi GREVIO-a i drugi članovi izaslanstava u posjeti državi će, tijekom izvršavanja svojih funkcija koje se odnose na pripremu i izvršenje posjeta državi, kao i tijekom rada koji će uslijediti vezano uz njih, te putovanja u vezi ovih funkcija, uživati sljedeće povlastice i imunitete:

a. imunitet od osobnog uhićenja ili pritvaranja i od zapljene osobne prtljage, te imunitet od pravnog postupka bilo koje vrste za izgovorene ili napisane riječi i radnje poduzete u službenom svojstvu;

b. izuzeće od svih ograničenja njihove slobode kretanja prilikom izlaska iz zemlje ili povratka u zemlju prebivališta, te ulaska i izlaska iz zemlje u kojoj izvršavaju svoje funkcije, te od registracije kao stranca u zemlji koju posjećuju ili kroz koju prolaze u izvršavanju svojih funkcija.

 I drug točke 3 do 6.

Dakle, Članovi komisije GREVIO su iznad hrvatskih zakona, mogu se ponašati kako hoće i mogu napisati izvješće kako hoće!, što je nedopustivo pa je zalaganje za usvajanje konvencije čin veleizdaje!

Poglavlje IX. – Mehanizam nadzora

Članak 66. – Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji

1. Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu “GREVIO”) pratit će provedbu ove Konvencije od strane stranaka. 

7. Članovi GREVIO-a, te ostali članovi izaslanstava koji izvršavaju posjete državama, kako je navedeno u članku 68., stavcima 9. i 14., uživat će povlastice i imunitete utvrđene u dodatku ove Konvencije.

Dakle, nigdje se ne spominju Gordan Jandroković i Andrej Plenković kao stručne osobe koje će vršiti nadzor i čije mišljenje će se uvažavati!

 

Dokument

PRIJEDLOG ZAKONA O POTVRĐIVANJU KONVENCIJE VIJEĆA EUROPE O SPREČAVANJU I BORBI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U OBITELJI

Članak 3. – Definicije

c. “rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce;

Članak 4. – Temeljna prava, ravnopravnost i nediskriminacija  

3. Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status.

Članak 12. – Opće obveze

1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

6. Stranke će osigurati da se kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za bilo koje djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije.

Članak 14. – Obrazovanje

1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.

2. Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima.

Konvencija nameće rodnu ideologiju, što je vidljivo iz navedenih citata, pa je bezobrazno tvrditi da konvencija ne nameće rodnu ideologiju! 

Zašto Plenković, Jandroković i njihovi istomišljenici ne izbace pojedine pojmove i članke iz prijedloga za usvajanje?  Većina će podržati Istanbulsku konvenciju kada se izbace pojmovi o rodnoj ideologiji, kada se izbrišu članci 3 c, 4, 12, 14, 66, 78. i dodatak članku 66.!

Republika Hrvatska nije obvezna usvojiti Istanbulsku konvenciju, budući da se tekst konvencije ne može mijenjati već se mora prihvatiti u cijelosti bez bitnih ograda  nema nikakvog opravdanja da se ista usvoji u tom obliku.

Premijer i predsjednik Sabora nas vrijeđaju kada kaže da nismo pročitali tekst i kada kažu da ne razumijemo o čemu se radi. To je laž i to mogu tvrditi samo jadnici!

Još jednom treba ponoviti:

1.      Istanbulska konvencija promiče, nameće rodnu ideologiju!

2.      Istanbulska konvencija nameće rodnu ideologiju u sustav obrazovanja, društvene odnose, kulturu, šport, zakonodavstvo i drugdje!

3.      Usvajanjem Istanbulske konvencije se ruši nacionalni identitet našeg naroda!

4.      Usvajanjem Istanbulske konvencije se gubi nacionalni suverenitet!

Drug premijer nam poručuje da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska! Zašto drug premijer ne pročita stav Biskupske konferencije? Valjda su biskupi pozvaniji da tumače što je kršćanski a što nije!  

Zaključno: Usvajanje Istanbulske konvencije je čin nacionalne veleizdaje!

Dr. sc. Marko Jukić, član NO Hrvatske udruge Benedikt

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno