Connect with us

Dr. Marko Jukić

Vukovarska bolnica u Domovinskom ratu, 1991.

Objavljeno

- datum

Nekažnjeni zločini! Podsjetnik na 1991.  Godine 1991. Republika Hrvatska je napadnuta od strane Jugoslavenske armije i srpskih paravojnih postrojbi s ciljem stvaranja velike Srbije. Agresija je izvršena na sve djelove Hrvatske. Najači udari agresora su bili na slavonskom, dubrovačkom, zadarskom i gospićkom području.

Agresor je želio brzo osvojiti grad Vukovar i krenuti dalje prema zapadu ali hrabri hrvatski branitelji su ih zadržali 3 mjeseca i nanijeli im velike gubitke u tehnici i ljudstvu. Grad Vukovar je bio u neprijateljskom okruženju 3 mjeseca (od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine).

U gradu Vukovaru su Hrvati, prije agresije,  bili većinsko stanovništvo (47%). Od 45.000 stanovnika u gradu je ostala trećina (15.000) stanovnika tijekom najžešće agresije. Pripadnici Hrvatske policije, Zbora narodne garde i HOSa su tri mjeseca branile grad. Branitelji Vukovara bili su u podređenom položaju zbog manjka ljudstva, oružja, streljiva ali su imali veliko srce i tri mjeseca su odoljevali agresoru. U obrani Vukovara sudjelovalo je oko 2.500 branitelja. Tijekom srpske agresije u Vukovaru je poginulo najmanje 1739 osoba. Danas se još traga za 500 nestalih osoba s tog područja. Tijekom srpske agresije na Vukovar poginuo je 921 branitelj, a u vukovarsku bolnicu je primljeno najmanj 2230 ranjenika. Procjena je da je 600 branitelja ubijeno nakon sloma obrane Vukovara. Ukupan broj ubijenih i nestalih na širem području Vukovara kreće se oko 4000. U skladišnom prostoru Veleprometa pobunjeni Srbi su osnovali logor za Hrvate i nesrbe. Kroz srpske koncentracijske logore (u Hrvatskoj i u Srbiji) prošlo je nekoliko tisuća ljudi.

Agresor (JNA i četničke paravojne postrojbe) je u Vukovaru (kao i drugdje) napadao civilne ciljeve, razarao kulturne ustanove (dvorac Eltz i druge), crkvu Sv. Filipa i Jakova, bolnicu, zdravstvene ustanove i sanitetska vozila. Napadi su bili selektivni, domovi Hrvata su teško oštećeni ili do temelja razoreni. Djelovi grada u kojima su pretežno živjeli Srbi su bili pošteđeni. Drugog svibnja u Borovu Selu je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca a 21 je bio ranjen. To je bio početak krvave agresije na Republiku Hrvatsku.

Dvorac Eltz

Dvorac Eltz

Uništeni objekt u centru grada

 

 

 

Oštećeni kip Isusa u crkvi Sv. Filipa i Jakova

Vukovarska bolnica

Hrvatski policajci ranjeni u Borovu Selu (drugi svibnja 1991.) su bili zbrinuti u vukovarskoj bolnici i praktično od tada započinje izvanredno stanje koje će potrajati sve do 20. studenoga 1991. godine.

U Medicinskom centru Vukovar prije rata bilo je zaposleno 933 djelatnika, a od toga 337 medicinskih sestara. Sredinom 1991. više od 300 zaposlenika srpske nacionalnosti napustilo je Medicinski centar u Vukovaru. Tako je u Ratnoj bolnici Vukovar ostalo raditi samo 130 medicinskih sestara.

Bolnica je bila omiljena meta agresora i tijekom opsade su je stalno granatirali, bombardirali i napadali snajperskom vatrom. Granatiranje bolnice je započelo 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza su je zrakoplovi JNA prvi put bombardirali. Gornja četiri kata bila su uništena u bombardiranjima i moglo se koristiti samo prizemlje, podrum i protuatomsko sklonište. Bolnica je oskudjevala osobljem, ljekovima, strujom, vodom, sanitetskim materijalom. Osoblje je dalo svoj maksimum zbrinjavajući ranjenike, bolesnike, djecu, novorođenčad. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16-toro djece.

Za vrijeme opsade Vukovara (25. 8.–18. 11. 1991.) postojeća bolnica je postala Ratna bolnica.

Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar bila je dr. Vesna Bosanac (Ravnateljica ratne bolnice Vukovar) a zapovjednik saniteta ratne bolnice Vukovar bio je dr. Juraj Njavro. O događajima tijekom agresije i okupacije Vukovara dr. Vesna Bosanac je na sudu dala slijedeći iskaz (iz sudskog zapisnika):

„Bivša JNA je u bolnicu ušla 19. studenoga 1991. godine, oko 13.00 sati. Bolnica u Vukovaru je tijekom kolovoza 1991. godine bila pod stalnim granatiranjem. Do 18. studenoga 1991. godine, svakodnevno je na bolnicu i u okolicu padalo 100 – 200 projektila. Radilo se o tenkovskim granatama, avionskim bombama i drugim projektilima. Dnevno je u Bolnicu dovoženo 50 – 60 ranjenika, najmanji broj je bio 16, najveći 92 ranjenika u jednom danu. Dana 24. kolovoza 1991. godine bolnica je ostala u okruženju, a od listopada 1991. godine bila je blokirana. Uvjeti rada su bili teški, radilo se bez struje, bez potrebnih medicinskih sredstava. Kirurške ekipe su radile neprestano. Zaliječeni ranjenici smještani su u Borovo Commerce. U kritično vrijeme u Vukovaru je bilo 15 000 osoba, od toga 1500 djece. U kritično vrijeme bilo je 80% civila u Vukovaru. U Bolnici u Vukovaru zbrinuto je 3520 ranjenika, izvršeno je 2500 operacija. Medicinska pomoć pružena je svima koji su je trebali, bez obzira na nacionalnu, vjersku, etničku pripadnost. U Bolnici u Vukovaru nije bilo aktivnih postrojbi. Policija u Vukovaru, koja je bila smještena u jednom dijelu zgrade, koja je danas zgrada Općinskog i Županijskog suda u Vukovaru, odredila je jedan vod ljudi za čuvanje Bolnice. Taj vod je bio smješten na katu bolnice. Policija je preuzimala oružje osoba koje su bile primljene u bolnicu i isto odlagala u skladište u policiji.“

Svjedočanstva o radu bolnice:

„Radno vrijeme kirurga i instrumentarka bilo je svaki dan dok se posao ne završi. Četiri anestetičara i dva anesteziologa angažirani su maksimalno, jer samo su tako mogli odraditi golemi posao. U hitnoj kirurškoj ambulanti, u smjeni od 24 sata, radile su dvije medicinske sestre i 6 medicinskih tehničara, koji su bili uvijek spremni za prihvat većeg broja ranjenika. U hitnoj službi medicinskog centra radile su dvije sestre i jedan bolničar. Centralna sterilizacija bila je također granatirana, a postrojenje izvan upotrebe. Od polovice mjeseca listopada 1991. potrebni materijal za operativne zahvate, sterilizirao se u suhom sterilizatoru. Jedina kontrola sterilizacije bile su kontrolne vrpce. Prostor za sterilizaciju improviziran je u protuatomskom skloništu, a 3 medicinske sestre, uz cjelodnevni rad, uspijevale su osigurati dovoljno sterilnog materijala, instrumenata i odjeće za obavljanje potrebnih operativnih zahvata. Velik broj ranjenika, koji se morao smjestiti u bolnicu, iziskivao je daljnje nužne improvizacije smještaja.“

„Pojedini vozači srpske nacionalnosti krali su sanitetska vozila i odvozili ih u poljske bolnice koje su formirane na takozvanom „srpskom“ teritoriju. U gradskim skloništima i skloništu „Borovo Commercea“ radilo je 10 medicinskih sestara. Od 120 sestara, većina je u ratnu kirurgiju premještena iz drugih odjela i služba i u vrlo nepovoljnim uvjetima morale su svladati specifičnosti njege kirurških bolesnika. Uz kirurge i druge liječnike vrlo složen i nadasve naporan posao kroz tri mjeseca okruženja odradilo je samo 10 instrumentarkâ“.

„Protuatomsko sklonište činile su četiri veće prostorije koje su montiranjem posebnih ležajeva postale četiri bolesničke sobe. Sklonište je imalo sanitarni čvor te skladišta za pričuvu lijekova, hrane, posteljine i vode. U suterenu polikliničkog dijela bolnice pripremljene su sobe za intenzivnu skrb te operacijske dvorane. „

„Do polovice rujna 1991. rad u bolnici odvijao se uz redovito opskrbljuje vodom i strujom, a otada pa do 20. studenoga 1991. strujom se opskrbljivalo agregatima, a voda se koristila iz rezervoara.“

U bolnici su djelovali: Odjel za radiološku dijagonstiku, Odjel za transfuzijsku medicinu, Odjeli za laboratorijsku i ljekarničku djelatnost, Odjel za internu medicinu, Odjel za neurologiju i psihijatriju, Odjel za ginekologiju i opstetriciju, Odjel za pedijatriju,  Stomatološka jedinica, Odjela za prehranu, Radna skupina za logistiku, Odjel za higijensko epidemiološku djelatnost. U ratnoj bolnici rađala su se i djeca, pa uz primalje, koje su obavljale specifičan posao, o dojenčadi su brigu vodile dvije časne sestre.

Svjedočanstva djelatnika bolnice mogu se naći u knjizi: Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. (izdavač Medicinska naklada, Zagreb). U monografiji MJESTO SJEĆANJA, VUKOVARSKA BOLNICA 1991. navedeni su podatci o radu i djelatnicima vukovarske bolnice 1991. godine.

Organizirani su humanitarni konvoji zbrinjavanja ranjenih i bolesnih prema hrvatskim bolnicama do kompletne blokade Vukovara. Nakon toga se pokušalo organizirati humanitarne konvoje uz pomoć međunarodnih organizacija. Prvi pokušaj (13 listopada 1991.) humanitarnog konvoja za ranjenike iz vukovarske bolnice nije uspio jer je bio blokiran od strane JNA, navodno zbog pronađene bombe u jednom vozilu!? Francuska humanitarna organizacija Liječnici bez granica organizirala je sljedeći konvoj, koji je 19. listopada uspio doći do bolnice i uspješno evakuirati 112 ranjenika. JNA je onemogućila dogovoreni i najkraći put povratka pa je konvoj išao okolnim putevima. Jedno vozilo je naletjelo na minu te su bile ozlijeđene dvije medicinske sestre iz konvoja, a tijekom evakuacije od opeklina je umro pacijent. Nakon toga više nije bilo konvoja iz sigurnosnih razloga jer JNA nije htjela garantirati normalno i sigurno kretanje konvoja.

Nakon sloma obrane grada Vukovara pokrenuta je diplomatske inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice za spas ranjenika, žena i djece iz Vukovara. U Zagrebu je postignut sporazum između Republike Hrvatske, JNA, Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, Liječnika bez granica i Malteškoga križa „sporazum o neutralizaciji i slobodnoj evakuaciji vukovarske bolnice“. Sporazum je napravljen u skladu s člankom 15. Četvrte ženevske konvencije. Prema sporazumu i ženevskoj konvenciji bolnicu koja se nalazi u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima ali se to nije dogodilo već je bolnicu preuzela JNA sa svojim pomagačima (četničkim, paravojnim skupinama). Promatračka misija Europske zajednice je trebala nadgleda cijelu operaciju evakuacije ranjenika iz bolnice. Sporazumom su obuhvaćeni svi ranjenici koji su se nalazili na liječenju u bolnici. Kada je JNA ušla u bolnicu u bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika. Dogovoren je put evakuacije ali to JNA nije ispoštovala. Dana 21. studenog 1991. godine 174 ranjenika su predana Republici Hrvatskoj. Uhićeno je 47 ranjenika i odvedeno u srbijanske zatvore (logore). Pristup Europskoj misiji, Promatračkoj skupini Europske zajednice za Vukovar, i djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa je bio ograničen bolje rečeno onemogućen pa je JNA 20-tog studenog 1991. godine odvela 267 (261) ranjenika i civila iz vukovarske bolnice na farmu Ovčara gdje su mučeni i pogubljeni. U masovnoj grobnici na Ovčari su nađeni ostatci 200 osoba koje su bile odvedene iz vukovarske bolnice. Još se ne zna gdje se nalaze ostatci 59 osoba.

Liječnici bolnice, njih deset, su bili odvedeni i zatočeni u Sremskoj Mitrovici, Stajičevu i Nišu. Kasnije su razmijenjeni.

Agresor (JNA) je odnio medicinsku i drugu dokumentaciju nakon zauzimanja vukovarske bolnice. Nepotpunu dokumentaciju vratio je predsjednik Srbije Boris Tadić tek 4. studenoga 2010. godine.

Zločin nad jednim gradom, zločin nad jednim narodom, zločin nad civilima i zarobljenicima je obrazac koji se ponavlja na našim prostorima još od 1918. godine. Zločini srbijanskih imperijalista i četničkih postrojbi su ostali nekažnjeni unatoč dokazima, konvencijama i međunarodnom pravu jer politika takozvane civilizirane Europe ne poštuje međunarodne zakone, konvencije o ljudskim pravima. Tragično je da su neke europske zemlje mirno gledale agresiju na Republiku Hrvatsku i da su nijekale pravo Hrvatima na obranu (embargo na uvoz oružja). Bijedna međunarodna diplomacija je sukrivac za zločine koji su se dogodili tijekom Domovinskog rata. Nekima se njihovi politički interesi bili važniji od jednog naroda od ranjenika, bolesnika, novorođenčadi i trudnica. Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar dr. Vesna Bosanac je kazala: „Međunarodna zajednica u to vrijeme uopće nije shvatila ozbiljnost situacije i smatram da je suodgovorna za sve što se nama dogodilo. Međunarodna zajednica je zakazala”.

Kad je otpor branitelja bio skršen brojni civili sklonili su se u vukovarskoj bolnici s ranjenicima koji su nastradali u tromjesečnoj opsadi grada. Vjerovali su da će pod nadzorom međunarodnih promatrača biti sigurno evakuirani. JNA je zauzela bolnicu i izdvojila ranjenike, civile, djelatnike bolnice, njih 261 i odvela ih na stočnu farmu Ovčara gdje su bili ispitivani, mučeni i umoreni. Izdvajanje osoba (za Ovčaru) je izvršeno u suradnji s srbijanskim djelatnicima bolnice, bivšim djelatnicima bolnice i četnicima (oni su pravili popise osoba koje će biti odvodene i ubijene). Godine 1992. je nađena lokacija masovne grobnice. Lokaciju su čuvale međunarodne snage (da ne dođe do premještanja) i 1996. (u rujnu i listopadu) je izvršena ekshumacija žrtava . Ekshumacija je trajala 40 dana i vršili su je međunarodni stručnjaci. Ekshumirano je 200 tijela, ubijeni su bili u dobi od 16 do 77 godina. Uglavnom su to bili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeno 20. studenoga 1991. godine iz vukovarske bolnice. Najmlađi pacijent koji je na Ovčari ubijen je Igor Kačić, a imao je samo 16 godina. Ubijena je i trudnica u osmome mjesecu trudnoće.

Još se ne zna gdje je grobnica 59-toro odvedenih. Krvnicima s Ovčare su dobili minimalne kazne što je još jedan pokazatelj da sudovi nisu bili neovisni već su izvršavali naloge političara.

Prije 25 godina se dogodio strašan zločin nakon što su agresori zauzeli grad. Ubojstva zarobljenih i razoružanih branitelja, nemoćnih ranjenika i civila su pokazali svu neljudskost i mržnju agresora. Ekipa BBC-a je snimila četničke horde kako idu kroz Vukovar i pjevaju pjesmu o klanju Hrvata. Jedini grijeh ubijenih je bio što su bili Hrvati!

Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.

Stalna muzejska izložba Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. je otvorena 2006. godine u podrumu i protuatomskom skloništu gdje je bila ratna bolnica tijekom agresije na Vukovar. U sobama su bolnički ležajevi na kojima su nekada ležali ranjenici. Tu su i dječji inkubatori koji su spasili 16 beba rođenih tijekom okupacije Vukovara, kao i stari operacijski stol, anesteziološki aparat i monitor. Pored toga su male spreme za sanitetski materijal, lijekove, posteljinu i mala kuhinja, prostor za sterilizacuju instrumenata. U posebnoj prostoriji su spremnici s vodom u koje su sakupljali kišnicu.

Na vratima muzeja ratne vukovarske bolnice naslagane su vreće s pijeskom, kao za vrijeme rata. Iznad ulaza je gelerima izbušen veliki znak Crvenog križa. Agresori su diljem Hrvatske gađali objekte koji su imali oznaku Crvenoga križa.

Ulaz u ratnu bolnicu

Ulaz u ratnu bolnicu

U stropu jednog dijela podruma i danas se vidi golema rupa. Tu je upao projektil, tzv. krmača, koji je probio krov i pet etaža bolnice, upao u podrum i pao među noge pacijentu srpske nacionalnosti Petru Vukašinu.

U podrumu, na jednom zidu hodnika, su navedena imena ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice. Kronološki su navedeni događaji u bolnici tijekom 88 dana (25. 8. – 19. 11. 1991.). U tom hodniku su 1991. godine bile postelje s ranjenicima.

Popis ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice

Popis ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice

Tijekom opsade grada Vukovara od 25. kolovoza 1991. do 19. studenog 1991. i nakon toga zločinci su ubili 36 djelatnika vukovarske bolnice, 20 djelatnika je ubijeno na Ovčari, 4 se vode kao nestali a 12 djelatnika je stradalo tijekom i nakon opsade Vukovara. Spomenimo se ubijenih i nestalih djelatnika vukovarske bolnice.

Popis djelatnika ratne bolnice Vukovar ubijenih na Ovčari:

Jozo Adžaga (1949.) – logistika (kuhar)

Ilija Asadžanin (1952.) – hitna služba (vozač) 

Ivan Bainrauch (1956.) – logistika (voditelj tehničke službe)

Tomislav Bosanac (1941.) – logistika (destilacija vode)

Ivan Buovac (1966.) – hitna služba (vozač)

Dragan Gavrić (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Zlatko Jarabek (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Đuro Knežić (1937.) – logistika (tehnička služba, bolnički brijač)

Zlatko Krajinović (1969.) – hitna služba (vozač)

Tomislav Mihović (1952.) – RTG odjel (fotolaborant)

Tomislav Papp (1963.) – logistika (opskrba, energenti i skladište)

Tomo Pravdić (1934.) – logistika (tehnička služba)

Stjepan Šarik (1955.) – logistika (kotlovnica i agregati)

Đuro Šrenk (1943.) – logistika (tehnička služba, vodoinstalater)

Zvonko Varenica (1957.) – logistika (tehnička služba, bravar)

Goran Vidoš (1960.) – logistika (električar)

Mate Vlaho (1959.) – hitna služba (vozač)

Miroslav Vlaho (1967.) – hitna služba (vozač)

Josip Zeljko (1953.) – osiguranje bolnice

Mihajlo Zera (1955.) – hitna služba (vozač)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar ubijeni tijekom napada na grad i nakon okupacije grada:

Vlasta Aleksandar (1965.)– Odjel za fizikalnu medicinu (fizioterapeutkinja)

Dušica Jeremić (1954.) – računovodstvo (upravni pravnik)

Ljubica Kojić (1954.) – sklonište “Borovo-Commerce” (spremačica)

Nevenka Matić (1948.) – zajednička služba (službenik)

Zdenka Miličević (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Ljubica Obradović (1952.) – RTG odjel (administrator)

Ivan Raguž (1938.) – logistika (kotlovničar)

Rudolf Terek (1943.) – stomatologija (viši stomatolog)

Marica Stanek (1952.) – ambulanta za školsku djecu (medicinska sestra)

Blanka Stefanjuk (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Goran Krznarić (1965.) – logistika (portirnica)

Karlo Crk (1942.) – logistika (mesnica)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar koji su zarobljeni, a vode se kao nestali:

Ivan Baranjek (1939.) – postoperativna njega, stacionar “Borovo-Commerce” (bolničar);

                        odveden iz “Borovo-Commercea” 19. XI. 1991.

Marko Mandić (1953.) – kirurgija (medicinski tehničar, hitni prijem ranjenika); odveden iz

                        bolnice 19. XI. 1991.

Ivan Božak (1958.) – portirnica; odveden iz bolnice 20. XI. 1991.

Zvonko Vulić (1971.) – logistika (opskrba, energenti i skladište); odveden iz bolnice 20. XI.1991.

 

Nakon Erdutskog sporazuma, tijekom mirne reintegracije bolnica je ponovno uključena u zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Oprema bolnice bila je devastirana i otuđena, a neki bolnički objekti potpuno srušeni. Obnova infrastrukture započela je 1998. godine.

U dvorištu bolnice je postavljena spomen ploča i Spomen križ – Da se ne zaboravi (zaslugom Mladena Pavkovića). Godine 2007. u dvorištu bolnice postavljeno je spomen-obilježje žrtvama stradalim u Vukovaru i vukovarskoj bolnici, rad kipara Tomislava Ostoje, koji prikazuje slomljeno srce, a simbolizira rušenje Vukovara i patnje Vukovaraca u Domovinskom ratu.

U krugu bolnice podignut je spomenik doktoru Juraju Njavri (zapovjedniku ratnog saniteta).

Spomen-dom Ovčara

Spomen dom Ovčara predstavlja vrijeme i mjesto stradanja 261 žrtve srpske agresije koje su dovedene iz vukovarske bolnice te mučki ubijene. U spomen na žrtve Ovčare hangar u koji su žrtve dovedene pretvoren je u memorijalni centar.

Spomen dom Ovčara

Spomen dom Ovčara

Spomenik na mjestu masovne grobnice

Spomenik na mjestu masovne grobnice

Memorijalno groblje žrtvama Domovinskog rata

Nijemi svjedok stravičnog rata i terora nad Hrvatima u Vukovaru je masovna grobnica na Novom groblju, danas Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata koji se nalazi na istočnom prilazu gradu. Nakon okupacije grada tu su pokopani svi koji su poginuli tijekom agresije na Vukovar. Za vrijeme agresije pokapanje na groblju nije bilo moguće te su poginuli, umrli, pokapani u vrtovima, na ulicama, stadionu i oko bolnice. Godine 1998. ekshumirano je 938 tijela. To je dosad najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Mjesto masovne grobnice je nakon ekshumacije obilježeno postavljenjem 938 bijelih mramornih križeva, a groblje je podijeljeno u tri dijela: Aleju poginulih hrvatskih branitelja, Aleju umrlih hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata i Aleju civilnih žrtava iz Domovinskog rata. Između bijelih križeva i Aleje poginulih hrvatskih branitelja i civila 2000. godine postavljen je središnji spomenik, autorice Đurđe Ostoja. Izrađen je od patinirane bronce, visok je četiri metra, u obliku otvorenog križa čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta, simbolizirajući križ i žrtvu Vukovara. U sredini spomenika upaljen je vječni plamen.

938 križeva za 938 žrtava agresije na Vukovar

938 križeva za 938 žrtava agresije na Vukovar

Obilježavamo 25-tu godišnjicu tih tužnih događaja, odajemo počast braniteljima, poginulima, ubijenima i nestalima (Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, „Vi ste naš ponos – Mi smo Vaša snaga“).Odajemo počast djelatnicima Medicinskog centra Vukovar koji su skrbili za ranjene, oboljele i koji su bili velika potpora braniteljima Vukovara. Još se ne zna za grobove mnogih, vode se kao nestali i njihovi najmilili nemaju gdje zapaliti svijeću i pomoliti se.

Neka je vječna hvala i slava hrvatskim braniteljima! Počivali u miru Božjem!

spomendom

Časna sestra Damira koja je čuvala djecu u vukovarskoj bolnici posvetila je gradu svoje pjesme. Zapisala je:

„Dok nas ima, dok nas bude, dok će Dunav teći, svima ćemo istinu mi o tebi reći”

Priredio: dr. sc. Marko Jukić

(dragovoljac Domovinskog rata 1991.)

Komentari

Oglasi
Komentari

Dr. Marko Jukić

Što traže hrvatski „Marginalci“ ?

Objavljeno

- datum

Ja sam „figura s margine političkoga spektra“ koja podržava Predsjednicu ali ne odobrava njen poziv Vučiću neposredno nakon sramotne izložbe u New Yorku.

Usput treba kazati da je ta izložba najavljena i pripremana mjesecima prije i da naša Vlada, Premijer i njegova Ministarka spoljnih poslova nisu napravili ništa, prije te izložbe, da spriječe to sramoćenje hrvatskoga naroda! Još treba dodati da nemamo cjelovito izvješće o toj izložbi. Zašto se krije što je sve tamo rečeno i prikazano o „genocidnom“ hrvatskom narodu?

Povod za ovaj osvrt je članak profesora dr. sc.  Matka Marušića o Vučićevom posjetu: ‘To je kao kod zubara, neugodno ali nužno’, objavljeno na portalu Narod.hr 16. veljače 2018.

Umjesto vlastitog komentara prenosim komentare drugih s kojima se uvelike slažem (na portalu Narod.hr):

Hoćeš li vjerovati meni ili svojim očima i ušima? Svašta je pijani levat nadrobio samo nije objasnio čime je bila uvjetovana nužnost sastanka? Niti ništavne rezultate osim pukog debakla predsjednice. Ali gdje objektivan promatrač vidi poraz i poniženje, partijac bez mozga vidi pobjedu. Preko ruba pameti. Nije ni čudo što nestajemo.”

“Prof. Marušić odličan je primjer što partijska svijest može napraviti i od odličnoga intelektualca. Nije mi jasno što mu to treba.”

“Pa i profesor moze nekad dobiti ocjenu dovoljan ili dobar. Ne mora uvijek biti odlican ili vrlo dobar. Matko Marusic jos je kao asistent na MFZ bio drugaciji od drugih asistenata. I kroz tu razlicitost treba citati njegov osvrt na posjetu cetnika Vucica Zagrebu. U jednome se drfinitivno slazem s njim. Ne treba se odmah i pod svaku cijenu nabacivati drvljem i kamenjem na Predsjednicu Republike.”

“Plenkoviću niste našli gaf u govoru. Tu je “besprijekoran”. Ali na djelima nažalost nije. Najprije nakon izbora odriče se svih onih koji su mu donijeli pobjedu preferencijalnim glasovima. Smjenjuje Hasanbegovića i dovodi Obuljen, Božinovića i slične komuniste iz bivšeg sistema, te nastavlja sa financiranjem lijevih aktivističkih građanskih udruga, snimanje antihrvatskih filmova … Vara birače kada u vladu uvodi Pupovca, HNS (Divjak i uskoro Vrdoljaka). Obećaje EU-u da će ratificirati Istanbulsku konvenciju i rodnu ideologiju, nastvlja Jokićevu “reformu obrazovanja”, otklanja svako približavanje Višegradskoj skupini i sve više se približava EU zapostavljajući suverenitet Hrvatske, njenu kulturu, tradiciju, identitet i katoličku vjeru (preko sklonosti Istanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji), ne otvara mnogobrojne afere iz Milanovićeve vlade, ostavlja sve njihove posijane kadrove (negativna selekcija kadrova se provodila od 2000.) po svim državnim institucijama te na taj način cementira komunističku ostavštinu, krađu i lopovluk i time spriječava ubrzani rast gospodarstva, niti ne pomišlja o otkrivanju istine o Jasenovcu i onom što se događalo 1945. i nekoliko godina nakon toga… Profesore, Plenković je na riječima sjajan ali na djelima baš i nije nešto. Nažalost ja u njemu ne vidim nikakvu veličinu. Naprotiv …”

“Bijedno i jadno. Kontinuitet hrvatske gluposti koja nas je dovela u situaciju u kojoj se sada nalazimo. Profesore ovaj put niste položili, sjedite jedan. Tako je to kada se brani neobranjivo, izgubiš ugled i dostojanstvo. Nažalost još jedan primjer kako su osnivači HDZ-a zarobili um, dušu i duh velikog dijela hrvatskog naroda. Profesore ovakav komentar bi bolje pristajao Njonji a može i vitezu Reineru.”

“Prof.dr.soc. Marusic je hrvatski pandem jednog Altmeiera u Njemackoj. Bez obzira koliko gluposti njegova sefica Merkel radi i izlucuje, on ce uvijek naci opravdavajuce objasnjenje. Naravno takvo da odgovara i njemu i cijeloj frakciji, jer vrana vrani oci ne kopa. Za tu svrhu rado navlaci i dovlaci raznorazne “strucnjake” koji rado uskacu kao apologeti jerbo treba plebs stisavati i uvjeravati u vrhovnu parolu velike predsjedavajuce Mao Tse Merkel “Wir schaffen das” (Mi cemo to savladati).

Da “plebs” uopce vise nije zainteresiran, vec samo jos iznerviran ne zanima niti Merkel ni njene apologete. Kada se na njih sruci “furor teutonis” nadam se da ce biti isto tako “cool”

“Nije bilo nužno pozvati Vučića, ali je nužno doći do istine o Jasenovcu. Podgrijavajući komunistički jasenovački mit Srbija sustavno pokušava slomiti kralježnicu hrvatskom narodu. Podsjetit ću samo na aktualnu srbijansku propagandističku izložbu u New Yorku.

Sredinom travnja iz tiska izlazi novo izdanje Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat pod naslovom “Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori” autora Stipe Pilića i Blanke Matković. Nekoliko tjedana prije prve promocije Družba će na svojoj mrežnoj stranici CROATIAREDIVIVA objaviti jedan ili dva teksta sa zanimljivijim dijelovima ove knjige, a zasad evo njezinog sadržaja:

Uvod (Jasenovac – geostrateška točka srpske osvajačke politike na zapadu)

Jasenovačka Posavina do Prvog svjetskog rata

Jasenovačka Posavina između dva svjetska rata

Obitelj Bačić – gospodari Jasenovca između dva svjetska rata

Jasenovac i jasenovački logori u Drugom svjetskom ratu

Jasenovac i jasenovački logori poslije Drugog svjetskog rata

Poslijeratna grobišta na jasenovačkom području i počinitelji zločina

Poslijeratna istraživanja ratnih žrtava Jasenovca

Jasenovac u službi velikosrpske propagande i agresije na Republiku Hrvatsku

Zaključak

 “Nakon ovakvog kre,,,ten,,skog blamiranja nije čudno da nas svi susjedi tretiraju ko rezervni plac ak im ustreba”

Moram istaknuti da Predsjednicu i Premijera ne svađaju takozvani „Marginalci“. I vrapci na krovu znaju da Predsjednica i Premijer imaju dijametralno suprotne stavove o hrvatskoj vanjskoj pa i unutarnjoj politici (npr. inicijativa tri mora, posjet Rusiji i mnogi drugi primjeri).

Tko su ti „Marginalci“?

To smo mi koji smo branili Hrvatsku, to su udovice hrvatskih branitelja, to su domoljubi koji ukazuju na antihrvatsku politiku hrvatske vlade! Dakle mi „Marginalci“ ( s navodnicima i bez navodnika) smo protiv: uklanjanja HOS-ove ploče,  protiv Jokićeve kurikularne reforme, protiv usvajanja Istanbulske konvencije, protiv financiranja četničkih Novosti, protiv Frljizacije hrvatske kulture, protiv protupravnog financiranja Srpske pravoslavne crkve, protiv političkog imenovanja antihrvatskih konzula i veleposlanika, protiv uhljeba na svim razinama itd.

Što mi „MARGINALCI“ tražimo?

Mi „Marginalci“ tražimo: izmjenu izbornoga zakona, reformu pravosuđa, izmjenu ovršnoga zakona, reformu zdravstva, tražimo istinu o Jasenovcu, zaštiti hrvatskog književnog jezika,  zaštitu obitelji i naše pozitivne tradicije, tražimo procesuiranje zločinaca i udaljavanje antihrvatskih kadrova iz državnih službi (četničkih ubojica i silovatelja, udbaša i kosovaca). To mi „Marginalci“ tražimo bez odgode! 

Nažalost, hrvatska vlada ne želi nužne (navedene) reforme i na taj način radi protiv hrvatskoga naroda i države. Takozvani „Marginalci“ (branitelji, domoljubi, udovice hrvatskih branitelja) ne ometaju napredak Hrvatske u nijednom pogledu jer nisu na položajima, nisu u toj poziciji, nisu na vlasti već su marginalizirani od antihrvatske vlasti. Napredak Hrvatske ometaju uhljebi u hrvatskoj vladi (npr. ministarka kulture, ministarka obrazovanja, ministarka spoljnih poslova) koje je odabrao odlični Premijer!

Dr. sc. Marko Jukić

Hrvatski branitelj i domoljub (takozvani „marginalac“)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Istanbulska konvencija ne može pomoći ženama!

Objavljeno

- datum

Istanbulska konvencija je dokument kojim se narodu nameće rodna ideologija, kojom se uništava obitelj, kojom se negira nacionalna tradicija i vjera.  Konvencija je protupravni akt jer je donesena na nedemokratski način (od onih koji se zaklinju u demokraciju),  donijeli su je ministri (ne parlamenti) u Istanbulu 11. svibnja 2011. godine po principu „Uzmi ili ostavi“, bez rasprave.

Osuda bilo kojeg oblika (fizičkog, verbalnog i drugog) nasilja u obitelji, nasilja nad ženama i djevojčicama.

Istanbulske konvencije ne može spriječiti nasilje u obitelji, ne može pomoći ženama, djevojčicama i muškarcima pa je ne treba usvajati. Za nasilje se ne sudi po Istanbulskoj konvenciji već temeljem zakona. Ako su zakoni nedostatni i/ili loši izmijenimo ih. Za promjenu, poboljšanje, zakona ne treba usvajati Istanbulsku konvenciju. Hrvatska ima dovoljno zakona kojima može zaštititi žrtvu i kazniti nasilnika i to nije problem. Problem je sporo, neučinkovito i neujednačeno sudstvo u Republici Hrvatskoj i to je ono što treba promijeniti.

Današnja situacija u Hrvatskoj je shizofrena jer umjesto suda sudi ulica, sude „sluškinje“, sude udruge civilnoga društva i mediji. Oni donose presudu prije započinjanja bilo kakvog ozbiljnog pravnog postupka, oni razapinju nasilnika ili takozvanog nasilnika i vrše silan pritisak na pravosuđe. Nadalje, oni imaju dvostruke kriterije i sude na osnovu svojih ideoloških uvjerenja, svoje seksualne orjentacije a ne temeljem dokaza. Da bi se nekoga osudilo nasilje treba dokazati a to nije nimalo lako. Ulica, civilne udruge, „sluškinje“, bivše skojevke i neprofesionalni mediji ne mogu sudu podastrijeti konkretne dokaze o nasilju u nekoj obitelji pa bi bilo dobro da ne sude prije suda.  Do kada će ulica, „sluškinje“, udruge i mediji nekažnjeno blatiti sve one koji ne misle kao oni, podmetati i lagati?

U tekstu konvencije se navodi glavni cilj a to je usvajanje i primjena rodne ideologije a sve ostalo je maska. Rodna ideologija se prema konvenciji mora ugraditi u obrazovni sustav, pravosuđe i nametnuti bez pogovora, bez izmjena!

„Konvencijom se propisuju djela nasilja koja uključuju tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilne brakove, sakaćenje ženskih spolnih organa i prisilne pobačaje, a većina kojih čini dio hrvatskog kaznenog i prekršajnog zakonodavstva, koje se odnosi na područje zaštite i sankcioniranja nasilja u obitelji, te sadrži odredbe o kažnjavanju poticanja, pomaganja i pokušajima počinjenja kaznenih i prekršajnih djela te sankcije.“

Tko će odrediti, procijeniti što je seksualno uznemiravanje? Hoće li to određivati pojedinci  i udruge bolesne seksualne orijentacija, hoće li to određivati „sluškinje“, udruge civilnoga društva i neprofesionalni mediji?

Kakve veze imaju slučajevi sakaćenja ženskih spolnih organa, prisilni brakovi i prisilni pobačaji s hrvatskom zbiljom? NIKAKVE!

„… prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba;“

Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj dogodili su se strašni zločini nad ženama (silovanja, fizičko zlostavljanje i ubojstva žena) koja pravosuđe nije procesuiralo. Civilne udruge u Hrvatskoj, LGBT zajednica, „sluškinje“ i mediji se nisu zapitali zašto ti zločini nisu procesuirani i zašto te žene nisu dobile kakvu takvu zadovoljštinu.  Kako promotori usvajanja Istanbulske konvencije imaju obraza tražiti usvajanje konvencije kada nisu ništa napravile za žene u svojoj sredini koje su bile žrtve nasilja? Kakve su to žene, kakvi su to ljudi? 

Niti jedna država, pa tako ni Hrvatska, nije obvezna ratificirati konvenciju!

Stručnjaci, znanstvenici i normalni su napisali mnogi tekstova kojima su pojasnili suštinu Istanbulske konvencije (uvođenje rodne ideologije u sve pore društva i negiranje obitelji, tradicije, vjere) te ovom prilikom ne treba ponavljati. Budući da mainstream mediji nikada ne govore i ne pišu da usvajanjem Istanbulska konvencija država potpisnica nema pravo izražavanja rezervi i da mora obvezno poštivati imunitet GVERIO članova bez obzira kako se oni ponašaju jer su oni izuzeti od poštivanja zakona države u kojoj provode nadzor (vidi dalje)! Članovi GVERIO komisije mogu provoditi samovolju a da im nitko ne može ništa. Zar to nije zločinački plan?

Važni izvadci (koji određuju nadzor) iz PRIJEDLOG ZAKONA O POTVRĐIVANJU KONVENCIJE VIJEĆA EUROPE O SPREČAVANJU I BORBI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U OBITELJI:

Poglavlje IX. – Mehanizam nadzora

 Članak 66. – Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji

Pitanje: Tko određuje stručnost osoba?

1. Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu “GREVIO”) pratit će provedbu ove Konvencije od strane stranaka.

6. GREVIO usvaja vlastiti poslovnik.

Mora se unaprijed znati kakav je to poslovnik!

7. Članovi GREVIO-a, te ostali članovi izaslanstava koji izvršavaju posjete državama, kako je navedeno u članku 68., stavcima 9. i 14., uživat će povlastice i imunitete utvrđene u dodatku ove Konvencije.

Zašto uživaju povlastice i imunitet? Jesu li oni građani prvog reda, nadljudi?

Članak 78. – Rezerve

1. Nikakve rezerve ne mogu se staviti u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije, osim iznimaka predviđenih u stavcima 2. i 3.

Zašto država potpisnica ne može izraziti rezerve i prihvatiti samo ono što se odnosi na sprječavanje nasilja nad ženama? Jasno je da cilj konvencije nije zaštita žena i djevojčica, obitelji već uvođenje rodne ideologije!

Citat:

„Dodatak – Povlastice i imuniteti (Članak 66.)

  1. Ovaj dodatak primjenjuje se na članove GREVIO-a navedene u članku 66. ove Konvencije, kao i na ostale članove izaslanstava u posjeti državi. U svrhu ovog dodatka, izraz “ostali članovi izaslanstava u posjeti državi” uključivat će neovisne nacionalne stručne osobe i specijaliste navedene u članku 68. stavku 9. Konvencije, članove osoblja Vijeća Europe i tumače zaposlene od strane Vijeća Europe u pratnji GREVIO-a tijekom posjeta državi.

  2. Članovi GREVIO-a i drugi članovi izaslanstava u posjeti državi će, tijekom izvršavanja svojih funkcija koje se odnose na pripremu i izvršenje posjeta državi, kao i tijekom rada koji će uslijediti vezano uz njih, te putovanja u vezi ovih funkcija, uživati sljedeće povlastice i imunitete:

  a. imunitet od osobnog uhićenja ili pritvaranja i od zapljene osobne prtljage, te imunitet od pravnog postupka bilo koje vrste za izgovorene ili napisane riječi i radnje poduzete u službenom svojstvu;

  b. izuzeće od svih ograničenja njihove slobode kretanja prilikom izlaska iz zemlje ili povratka u zemlju prebivališta, te ulaska i izlaska iz zemlje u kojoj izvršavaju svoje funkcije, te od registracije kao stranca u zemlji koju posjećuju ili kroz koju prolaze u izvršavanju svojih funkcija.

 3. Tijekom putovanja poduzetog u izvršavanju njihovih funkcija, članovima GREVIO-a i ostalim članovima izaslanstava u posjeti državi će, u pogledu carina i deviznih kontrola, biti odobrene iste olakšice kakve se odobravaju predstavnicima stranih vlada koji su na privremenoj službenoj dužnosti.

  4. Dokumenti koji se odnose na ocjenu provedbe Konvencije, a koje nose članovi GREVIO-a i ostali članovi izaslanstava u posjeti državi su nepovredivi u mjeri u kojoj se tiču rada GREVIO-a. Nikakvo zaustavljanje ili cenzura neće se primijeniti na službenu komunikaciju GREVIO-a ili na službenu komunikaciju članova GREVIO-a i ostalih članova izaslanstava u posjeti državi.

  5. Kako bi se osigurala potpuna sloboda govora i potpuna neovisnost u obavljanju njihovih dužnosti, članovima GREVIO-a i ostalim članovima izaslanstava u posjeti državi imunitet od pravnog postupka za izgovorene i napisane riječi i radnje poduzete u izvršavanju dužnosti i dalje se odobrava, neovisno o tome što odnosna osoba više nije uključena u obavljanje tih dužnosti.

  6. Povlastice i imuniteti jamče se osobama navedenima u stavku 1. ovog dodatka s ciljem zaštite neovisnog izvršavanja njihovih funkcija u interesu GREVIO-a, a ne radi njihove osobne koristi. Odricanje od imuniteta osobama navedenima u stavku 1. ovog dodatka izvršit će glavni tajnik Vijeća Europe u svakom slučaju u kojem bi, po njegovom ili njezinom mišljenju, imunitet ometao izvršenje pravde i kada ga se može odreći bez štete za interese GREVIO-a.

Dakle,  članovi komisije GVERIO su građani prvoga reda iznad zakona države koju posjećuju, ne odgovaraju za svoje ponašanje (mogu silovati, krasti, lagati, mogu prenositi drogu i/ili oružje) jer ih policija, carina ne će kontrolirati. Članovi komisije GVERIO mogu napisati nakaradno izvješće i ne moraju snositi nikakvu odgovornost za napisano, učinjeno! Jesmo li mi robovi eurobirokrata ili slobodni ljudi?

Što eurobirokrati, pripadnici europskih istospolnih zajednica znaju o hrvatskoj povijesti, tradiciji, vjeri i običajima? Ne znaju ništa i njihove ocjene, mišljenja će biti  nakaradni. Evo dva primjera kako eurobirokrati postupaju i zbog čega se ne smiju potpisivati, usvajati dokumenti koji ne uvažavaju pravo naroda na očuvanje svoje samostalnosti, vjere i tradicije :

1.      Haški sud je trebao osuditi nalogodavce agresije na Republiku Hrvatsku ali nije, osudio je žrtvu. Za niz zločina u Hrvatskoj nisu podignute ni optužnice od strane Haškog suda (npr. Škabrnja, Sajmište, Lovas, Tovarnik, Glina itd.).  Balkanskom mesaru (Ratku Mladiću) se nije sudilo za zločine u Hrvatskoj!

Hrvatska je podržala osnivanje Haškoga suda pravde ali nije znala niti očekivala da će sud suditi po političkom diktatu a ne po međunarodnom pravu.

2.      Arbitraža o granici između Hrvatske i Slovenije je još jedan primjer silovanja činjenica, dokaza i prava od strane eurobirokrata. Arbitraža biva kompromitirana, Hrvatska to razotkrije i povuče se iz daljnjeg postupka a eurobirokrati nastave kao da se ništa nije dogodilo i bez sudjelovanja Republike Hrvatske donesu sramotnu odluku! Tako to rade eurobirokrati, tako to rade oni koji ne poštuju međunarodno pravo.

 Navedeni primjeri pokazuju da ne smijemo nikome dozvoliti  (usvajanjem, potpisivanjem) da daje ocjene, mišljenja o Hrvatskoj bez našeg aktivnog učešća. Budući da eurobirokrati, članovi euro-LGBT zajednica i drugi eurosmutljivci ne znaju ništa o hrvatskoj povijesti, tradiciji, i kulturi oni nisu kompetentni da daju mišljenja i ocjene stanja u hrvatskom društvu. Mi ne želimo biti EU robovi, kako nam Istanbulska konvencija nameće, me želimo biti ravnopravni građani EU zajednice koji imaju pravo na samoodređenje, svoju vjeru i tradiciju.

Usvajanjem Istanbulske konvencije nama se nameće obveza usvajanja rodne ideologije (članak 6.) i implementacija u sve pore društva (obrazovanje-članak 14., pravosuđe-članak 4., 5. 18. , društvene aktivnosti) bez pogovora! To je diktatura eurobirokrata na koju ne smijemo pristati! O tome koje su sve štetne posljedice usvajanja (promjene u zakonodavstvu-uvođenje pojma rod, promjene u obrazovnom sustavu, zapošljavanje novih birokrata (uhljeba), novi izdatci iz proračuna koji nema novca za zdravstvo i za lijekove itd.) je pisano prije i nije potrebno ponavljati.

Usvajanje Istanbulske konvencije ne će, ne može, zaštititi žene, djevojčice ni muškarce od nasilja (to joj nije glavni cilj, to je maska) pa je ne treba usvajati!

Dr. sc. Marko Jukić 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

SPLIT Pred prepunom dvoranom predstavljena knjiga “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” 

Objavljeno

- datum

U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu održano je predstavljanje knjige “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” autorice Višnje Starešine. Predstavljanje je organizirala Hrvatska udruga Benedikt a predstavljači su bili gospođa Hloverka Novak Srzić, gospodin dr. sc. Ivica Šola i gospođa Višnja Starešina (autorica knjige).  

U prepunoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa čuli smo o metodama djelovanja KOS-a i drugih službi koje su planirale i izvele agresiju na Republiku Hrvatsku. Također smo čuli o hrvatskoj institucionalnoj šutnji i veleizdaji. Čuli smo o međunarodnoj zavjeri u Haagu, udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Republike Hrvatske. Haaški sud je bio politički sud s ciljem osude žrtve a ne agresora jer su glavni međunarodni  čimbenici bili protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države. Čuli smo o veleizdaji hrvatske vlasti! Budući da UDBA i KOS i danas kontroliraju medije u Hrvatskoj nije bilo televizijskih ekipa HRT-a (HRT-a kojeg mi plaćamo!), nije bilo RTL-a, nije bilo NOVE TV itd. Komunističko-udbaške-kosovske  medije ne zanima istina, ne zanimaju ih dokumenti ni činjenice. Oni će i dalje pričati o građanskom ratu, oni će i dalje pričati laži o izdaju Vukovara i Slavonije 1991. itd.   

Udruženi zločinački poduhvat protiv Hrvatske u Hagu uradili su: bivše jugoslavenske tajne službe (UDBA i KOS) koje su postale srbijanske službe, Srbija, strane obavještajne službe i moćni ostatci bivših tajnih jugoslavenskih službi u Hrvatskoj (svojim lažnim svjedočenjima, davanjem državnih tajnih dokumenata).

Predstavljači su jasno kazali  da nije ništa slučajno da je sve pomno planirano davno prije početka agresije na Hrvatsku. Samo naivci ne vide dokumente i ne mogu povezati ljude i događaje. Na predstavljanju je naglašeno da je agresija na Hrvatsku planirana mnogo godina prije i da je intenzivirana nekoliko godina prije raspada Jugoslavije. Početak kraja Jugoslavije započeo je objavom  Memoranduma SANU i preustrojem vojnih oblasti (formiranje Prve vojne oblasti pod upravom Beograda i formiranje Kninskog korpusa). Vojnim preustrojem su stvoreni preduvjeti da se brzo iziđe na  zamišljenu granicu velike Srbije (Virovitica-Karlovac-Karlobag).

Politički i vojni vrh Jugoslavije je bio svjestan da Jugoslavija ne može opstati pa je određenim službama dao u zadatak da izvrše pripreme za raspad države. KOS (vojna služba) je dobio zadatak da se infiltrira u civilnu sigurnosnu službu (UDBA) i u važne civilne institucije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Hrvatska je bila glavni cilj jer bez Hrvatske nema velike Srbije. Predstavljači su pojasnili da se KOS  infiltrirao u civilnu obavještajnu službu (UDBA) i u strukture civilnoga društva, posebno u sudstvo, medije i visokoobrazovni sustav. Organizirana struktura KOS-a u Hrvatskoj je organizirala operaciju „ 13  grupa štakora“ („Labrador“)  da bi kompromitirao novoizabranu hrvatsku vlast 1991. godine. Cilj je bio prikazati je kao neoustašku, pronacističku vlast. KOS je proveo operaciju „Opera“  kojom je plasirao tezu o izdaji Vukovara i Slavonije 1991. godine. Također je KOS proveo operacije „Proboj I“  i  „Proboj II“, naoružavanje lokalnih Srba i organiziranje terorističkih akcija.

Agresija je planirana i izvršena, postoje dokazi, svjedočanstva agresorskih agenata i vojnika ali to Haaškom tužilaštvu nije bilo važno jer je njegova svrha ostvarenje interesnih ciljeva moćnih država (Velike Britanije, SAD, Rusije i drugih) a ne pravda.

Nije slučajno da su se istoga dana dogodili zločini u Vukovaru i Škabrnji, sve je to bio dio agresorskog plana. Nažalost, Haaški sud za zločin na Ovčari nije sudio temeljem dokumenata i činjenica. Haaški sud je sudio sporednim akterima, izvršiocima a ne nalogodavcima (JNA, KOS i Srbija). Za zločin u Škabrnji Haaški sud nije pokazao nikakav interes i to je još jedan dokaz političkog suda kojim se zločini agresora amnestiraju kao i njihov izvršitelj (general Mladić).   

Kada se vidi tko su bili tužitelji Haaškoga suda i odakle su došli jasno je da optužbe i presuda nisu mogle biti drugačije. Australac Graham Blewitt bio je glavni upravitelj optuživanja, on se već iskazao u Australiji kao provoditelj zločinačkog poduhvata protiv australskih Hrvata. Došao je u sud 1994. godine i bio do 2004. godine i sudjelovanje je u pisanju svih optužnica. Pri pisanju optužnica provodio je britansku politiku koja je raspodjelom krivnje između srbijanske i hrvatske strane amnestirala agresiju. Cilj je bio obnova Jugoslavije.

Istražitelji i sudci koji su časno htjeli obaviti svoj posao na Haaškom sudu su morali otići jer se nisu uklapali u politički sud.

Ključna osoba za djelovanje KOS-a, za planiranje i izvršenje agresije, bio je Aleksandar Aco Vasiljević koji će u konačnici postati suradnik (umjesto optuženik) zločinačkog suda u Haagu!

Agent KOS-a je potvrdio da je KOS imao 300 kontraobavještajnih grupa s mnogo suradnika u svim strukturama društva na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.  Svjedočenjem agenata KOS-a na sudu je potvrđeno kako je djelovao KOS ali mreža KOS-a nije razotkrivena!  Istražitelje, tužitelje i sudce Haaškoga suda to nije zanimalo!

Zločinački sud je „završio“ rad,  zatvorio (ne u potpunosti) svoja vrata u prosincu 2017. godine. U UN-u smo čuli od glavnog tužitelja i sudca da su obavili sjajan posao (politički). Zaboravili su da je njihovim radom napravljen niz nepravdi, da je na području bivše Jugoslavije stanje vrlo nestabilno i da su oni svojim djelovanjem tome jako mnogo doprinijeli jer su djelovali kao politički sud a ne kao sud pravde.

Haaški sud nije osudio agresora (Srbiju) već je osudio žrtvu. Haaški sud nije osudio Miloševića, pod čudnim okolnostima je umro samo da se ne izreče presuda. Balkanski mesar (Mladić) nije suđen za zločine u Hrvatskoj nego samo za neke zločine u BiH i nakon 24 godine rada suda imamo samo prvostupanjsku presudu Mladiću. Nadalje njegov navodni dnevnik je ključan za osudu hrvatske šestorke u Haagu. Koja je poruka suda u Haagu za budućnost? Poruka je da će agresor biti amnestiran, nagrađen, da će žrtva biti ponižena i proglašena krivom jer se branila (ako se to ne uklapa u interese moćnih). Nažalost, to je završna poruka zločinačkog suda u Haagu!

dav

Zločini i način izvršenja (NKVD-ovske metode) u Domovinskom ratu su isti kao i 1945. godine. Hapšenje ili zarobljavanje pa vezanje zarobljenika žicom, mučenje, batinanje i metak u potiljak. Neshvatljivo je da je Haaški sud amnestirao (ili minimalizirao krivnju)  i nalogodavce i izvršioce navedenih zločina!  

Autorica izražava svoju nevjericu kako je Hrvatska država narušena iznutra i kako  državni dužnosnici nisu napravili ništa u obrani nacionalnih interesa, u obrani istine pred Haškim sudom već su sudjelovali u veleizdaji.  To je rezultat KOS-ove infiltracija koja nije očišćena i koja i danas djeluje u medijima, sudstvu, vladinim i obrazovnim institucijama. Dovoljno je pogledati tko predaje na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti!

U najavi predstavljanja knjige je sve rečeno: „knjiga “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” je svojevrsni vodič kroz manipulacije i falsifikate pred Haaškim sudom, kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i mnogo nepravednih presuda. Analizirajući transkripte sa suđenja, presude, sjećanja izravnih sudionika procesa i drugu relevantnu literaturu, autorica prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi, koje su preko njega vodile rat poslije rata.“

Neovisni novinari u koje spada i Višnja Starešina su pružili dokaze o zločinima haškog tužiteljstva i suda jer nisu podigli optužnice za niz zločina, jer nisu prihvatili dokaze obrane, jer su selektivno tužili i sudili, jer su bili u službu međunarodne politike a ne pravde. Hvala gospođi Višnji Starešina za još jedno djelo kojim razotkriva međunarodnu urotu protiv hrvatskog naroda i države. Knjigu treba pročitati i istinu širiti!

Dr. sc. Marko Jukić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno