Poveži se

Ivica Ursić

VRIJEME JE BUĐENJA

Objavljeno

- datum

„Postoji život i postoji smrt i između njih evo mene.

Molim vas ne budite me.“

 (Jarod Kintz „This Book Has No Title“)

Danas mnogi žive po gornjoj rečenici. Oni bi najradije prespavali sve ono što bi od njih zahtijevalo bilo kakav napor, a kamo li žrtvu. Blaženi san iz kojeg se ne žele probuditi njihova je želja i cilj.

„Samo me ne diraj. Nije to moj problem. Ima tko o tome brinuti.“

Ovo su najčešće rečenice kojima takvi štite svoje navodno pravo na nezainteresiranost odnosno za najobičniju sebičnost. Takvi ako se i probude, između života i smrti, obično vode brigu o svojim stvarima i svojim interesima. Ne razmišljaju ni o Bogu ni o čovjeku. Neprestano za svoje neostvarene snove i za svoje neuspjehe okrivljuju nekog drugog. Život prolazi pored njih dok oni spavaju.

Isus vodi sa sobom na goru trojicu učenika, rekli bismo, vodi veterane.

Vodi one koji su mu nekako najbliži. Pa oni su s njim su od prvoga dana.

Vodi Petra, Jakova i Ivana.

Lako se u ovom Isusovom pozivu iščitava signal da će se najvjerojatnije dogoditi nešto posebno. Neuobičajeno. Učenici vjerojatno toga nisu bili svjesni, jer logično je za pretpostaviti, ne bi tako lako zaspali od uzbuđenja i neizvjesnosti.

Isus moli sa svojim učenicima ali oni tonu u san tijekom same molitve i propuštaju trenutak kada Isusa obasjava slava s neba. Propuštaju pojavu Mojsija i Ilije koji razgovaraju s Isusom.

 

I konačno se bude.

I po dobrom običaju Petar reagira kako to samo on zna. Ima on najbolju namjeru (a tko je od nas nema) i iskren je ali po običaju ne shvaća bit.

Kaže Petar Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«

Ma koliko god su apostoli cijenili, poštivali i voljeli Isusa najvjerojatnije nisu bili svjesni njegove posebnosti. Pojava Mojsija i Ilije, dvojice koji su najveći simboli Zakona i Proroka iz Starog Zavjeta, kod njih izaziva strahopoštovanje i zato svojim prijedlogom Petar u istu razinu stavlja Mojsija, Iliju i Isusa. Vjerojatno misli kako ugađa Isusu stavljajući ga na istu razinu s Mojsijem i Ilijom.

Ali glas iz oblaka, glas Božji, daje jasno do znanja da se njih dvojicu ni na koji način ne može uspoređivati s Isusom.

Isusova slava i potvrda njegove slave nije se učenicima očitovala u snu ili u nekom polu svjesnom stanju. Ne, ona se je očitovala kada su oni bili u stanju potpune svijesti – „kad se probudiše“ – kako navodi evanđelist Luka.

Slava Božja nama dolazi kada smo mi „potpuno budni“.

Mi nažalost tako često odbacujemo ili podcjenjujemo naše ili tuđe vjerske trenutke. Mislimo da su jedina stvarnost stvari koje smo u stanju dodirnuti i u startu smo skeptični prema onome što nam donosi iskrena vjera.

Uvijek govorimo da je „ljubav slijepa“, ali jedna pametna žena, koja bijaše ludo zaljubljena, reče: „Ne, ljubav nije slijepa. Dapače, ljubav ima sposobnost vidjeti neke stvari koje drugi ne mogu vidjeti.“

Isto možemo reći i za vjeru. Istinska vjera ne čini nas slijepima prema stvarnostima života. Ona nas naprosto čini sposobnima shvatiti i razumjeti neke stvari koje su inače izvan i iznad nas.

Mi živimo u „eri sumnje“. Neprestano čujemo: “Dubito, ergo cogito, ergo sum”. – „Sumnjam, dakle mislim, dakle jesam.”

Mi smo ljudi puni predrasuda i to poglavito kada je u pitanju slava Božja i to čak ona s kojom se sudaramo svakog dana.

 

Pjesnik Keats vapi: „Ljepota je budna/zašto mi nismo budni?“

Isto bi to pitanje Bog nama mogao postaviti.

„Posvuda sam oko vas izložio slavu svoju, u svoj njezinoj veličanstvenosti, slavu budnu i očitu, a vi? Vi spavate!“

Zašto se konačno ne probudimo?

Zašto ne promatramo slavu Božju?

Zašto zatvaramo oči i tonemo u san koji se na kraju pretvori u noćnu moru?

Kako ostati budan? Kako ostati budan radi slave Božje?

Duhovno, baš kao i tjelesno, mi smo ljudi ono što stavljamo u sebe.

Ono što konzumiramo.

Ovo naše društvo je osmislilo jelovnik i na njemu hranu kojom nas hrani.

Materijalizam. Hedonizam. Sekularizam. Nihilizam.

Loše nam se piše budemo li se držali ove propisane dijete.

Loše, jako loše.

Mi moramo učiniti sve kako bismo pronašli hranu koja će utažiti najdublju glad našeg života. Redoviti odlazak na svetu misu i sveti sakramenti jesu temelj. Ali to nije dovoljno. Nama treba i svakodnevna doza duhovne „prehrane“. Iz dana u dan. Sveto Pismo, krunica, molitva. Nama treba posebna „pojačana prehrana“ koju nam može osigurati zajedništvo s našom braćom i sestrama u Kristu.

I ono najbitnije.

Sjetimo se da je Bog uvijek uz nas.

Uz djecu svoju.

Mi smo kao Božja djeca stvoreni za vjeru. Ona je naše prirodno okruženje i mi najbolje funkcioniramo kada vjeru živimo punim plućima i kada je svjedočimo u svakom trenutku svojega života.

Mi nismo stvoreni biti jednodimenzionalna bića, bića koja žive isključivo po ljudskim zakonima i po tjelesnim potrebama. Nas ovaj svijet ne smije uspavati i tako nas uspavane prevoditi „žedne preko vode“.

Nas treba potpuno razbuditi kako bismo bili u stanju vidjeti slavu Božju.

Mi najvjerojatnije nikada ne ćemo doživjeti trenutke koje su doživjeli apostoli na gori bivajući svjedoci Isusove preobrazbe. Ali na našim životnim gorama, kod kuće, na poslu, u školi, u automobilu mi možemo neprestano biti sa svojim Ocem.

I u tim trenutcima biti ćemo blagoslovljeni baš kao što su to bili Petar, Jakov i Ivan, kada su se konačno probudili i ugledali slavu Božju.

„Najbolji način da ti se snovi ostvare jest probuditi se.“

                                                                                (Paul Valery)

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Ivica Ursić

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

IVICA URSIĆ: OTISNUTA SLIKA

Objavljeno

- datum

Netko je jednom rekao: „Ja se osjećam počašćen što plaćam porez mojoj državi ali vjerojatno bih se osjećao jednako počašćen kada bi porez bio upola manji.“

Većina ljudi ne voli plaćati porez. Ljudi su takvi.

Ali porez se mora plaćati, pa se je tako plaćao i u Isusovo vrijeme.

Da stvar bude gora, plaćao se je okupatoru, Rimu.

Najveći dio novca se je slijevao u Cezarov džep, a to Židove sigurno nije ni malo činilo počašćenima.

„Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“

Na ovoj činjenici farizeji su odlučili postaviti zamku za Isusa.

Kako god odgovorio pogriješno je, mislili su.

Ako se suglasi s plaćanjem poreza narod će se okrenuti protiv njega.

Ako bude protiv plaćanja poreza na sebe će navući bijes Rima. 

Isus traži od njih neka mu pokažu novac i pita ih: “Čija je ovo slika i natpis?”.

Kada mu kažu da je to slika i natpis Cezarov on im onda govori neka Cezaru daju ono što je i onako njegovo ali dodaje neka Bogu daju ono što je Božje.

Odgovor je savršen i ostavlja one koji su postavili pitanje „bez teksta“.

Naravno da je ovo ključno pitanje svih vremena, pa tako i ovih naših.

Koje su stvari Cezarove, a koje su Božje?

Najveći broj ljudi su uredne porezne platiše.

Možda malo grintamo ali u biti nemamo nekih većih problema kada je plaćanje našim „cezarima“ u pitanju. Ono što vlast želi to vlast i dobije. I ponavljam, najveći broj nas nema problema s tim.

Ali kada treba dati Bogu Božje, e to je već daleko veći problem.

“Dati Bogu” na začelju je naših ljudskih prioriteta.

Dva su razloga za to.

Prvi je taj što smo kao društvo, odnosno kao kultura, sve više okrenuti materijalizmu, pa je novac mjera svega u našem životu. Potrebno je plaćati na sve strane i onda mi nekako davanja za Crkvu gurnemo na kraj. Ako dotekne.

Nalik smo onom malom dječaku kojemu je mama, kada je odlazio na misu, dala dvije kovanice od 5 kuna. Jednu za milodar, a drugu za kolač. Dok je hodao dječaku iz ruke ispadne jedna kovanica i otkotrlja se u slivnik. Dječa podigne pogled prema nebu i sa žaljenjem na licu reče: „Eto, Bože, ode tvojih 5 kuna.“

Druga stvar je ta da ima nešto zavodljivog u novcu.

Što ga više imamo to nam ga je teže nekome dati.

Novac je poput droge. Zarobi čovjeka.

Zato je Isus toliko često i govorio o opasnosti koju donosi veliko bogatstvo, kao malo koja druga stvar. Isus nije govorio da je loše posjedovati stvari nego je upozoravao da stvari ne zavladaju s nama. Danas je možda najraširenija religija ona u kojoj toliki obožavaju novac.

Za mnoge ljude obožavanje novca veliki je duhovni problem.

Što više posjedujemo to više ti isti naši posjedi vladaju s nama.

Ali nije samo novac ono što nas je zarobilo.

Toliko toga nas formalno – „povlači za rukav“.

Naša djeca, unučad, kolege na poslu, susjedi, prijatelji, poznanici, znanci i stranci. Nema onoga koji ne će pokušati zakačiti se za nekoga i pokušati posjedovati nekoga, pa makar to bilo i iz najplemenitijih namjera.

A koliko tek njih polaže „pravo“ na novac u našim džepovima?

„Daj mi ovo … kupi mi ono … trebamo novac za to i to … dužan si mi toliko i toliko … daj … daj …“ a i mi sami radimo presing na sebe same: „Treba mi bolja garderoba … moram na janjetinu u Grlo … neophodan mi je novi auto … veći stan … nove skije … duže ljetovanje …“

Ide to i kraja mu nema.

Tko dobiva moje vrijeme?

Tko dobiva moju pozornost?

Tko ima moju odanost? Tko ima mene?

U konačnici – tko vlada sa mnom?

Nas su zarobili toliki pritisci da mi jednostavno idemo linijom manjeg otpora i „prepuštamo se matici“ neka nas nosi.

Što god nam zapne mi podmažemo i idemo dalje.

Ma koja god glazba svirala mi nastavljamo plesati. Što svi jedu jedemo i mi.

Jedan od razloga tolikih novih, poglavito duševnih, bolesti, tolikih depresija, nervoza, napetosti sigurno leži u činjenici da nikada do kraja nismo razriješili kome, u biti, mi pripadamo. I taj konflikt i dalje u nama ključa. Borimo se i mučimo s odgovorom.

Priznajemo da je naš prvi gospodar „cezar“, tek onda Bog.

Zato što smo toga svjesni mi se i borimo, mučimo, jer duboko u svojoj duši znamo da je to krivo. Borimo se s osjećajem krivnje.

Neprestano čujemo pitanje: „Kako odlučiti tko dobiva što od mene? Što je „cezarovo“, a što je Božje?“

Odgovor na ovo ključno pitanje leži u onom poreznom novcu, u – denaru.

Isus pita neka kažu čija je slika na njemu.

Odgovaraju mu da je Cezarova.

Stvari su jasne, ako je na novcu slika Cezara onda je to njegovo.

Po istoj logici, mi koji smo stvoreni „na sliku i priliku Božju“, ako je (a jest) na nama (u našoj duši) slika Božja onda smo mi Božji.

Mi pripadamo Bogu.

Bog nam je dao parvo izbora, možemo birati kome ćemo pripadati.

Kome ćemo dati sebe.

Svoju dušu.

I mi to činimo.

Cijelu emisiju preuzmite ovdje!

„Uzmi, o uzmi me takvog kakav sam,

i pozovi me biti ono što trebam biti;

Stavi pečat svoj na srce moje i živi u meni

da bi Bogu bila sva slava. Amen.“

(John Bell)

Ivica Ursić/ croative.net

 

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Ivica Ursić

ODBIJANJE POZIVA

Objavljeno

- datum

Opaki i opasni revolveraš uđe u salun, počne ispijati viskije i mrko pogledavati oko sebe. Što je više pio atmosfera u salunu je bila sve strašnija. Onda se dohvati svojih revolvera i stade pucati po plafonu.

Svi su „pomrli“ od straha. Svi.

Konačno se okuraži maleni i neugledni čovječuljak. Bio je to vlasnik saluna. Priđe revolverašu i tihim glasom reče: „Dajem ti pet minuta da napustiš naš grad.“

Opaki i opasni revolveraš vrati svoje revolvere u korice, odgurne od sebe bocu viskija, iziđe iz saluna, uzjaši svojega konja i žurno napusti grad. Kada se je izgubio iz vidokruga, netko od nazočnih, upita vlasnika saluna, što bi učinio da je opaki i opasni revolveraš odbio otići.

„Vjerojatno bih mu produžio rok odlaska.“ odgovori ovaj.

Mnogi od nas kršćana imaju takav koncept Boga – ako propustimo zadani nam rok, Bog će ga jednostavno – produžiti.

Priznajmo, mi Božji sud ne uzimamo zaozbiljno.

Naš je stav: „Ja griješim, a Bog oprašta.“

Bogu je to i onako u opisu posla, kažemo mi.

Mi se valjamo, kaže Dietrich Bonhoeffer, u „jeftinoj milosti“.

Ali milost nije jeftina. I milost nije jednodimenzionalna. Milost se može shvatiti samo ako stoji uz Božji sud. I to kao olakšavajući faktor na suđenju. Bog nas prosuđuje i nalazi nas nespremnima, nepripremljenima za svadbenu gozbu, za Božju feštu.

Jednom je netko primjetio, a bila je riječ o Evanđelju po Mateju, da u njegovim čitanjima nikada nije dobro da te se oslovi sa „prijatelju“. Svaki put kada bi se nekoga oslovilo sa „prijatelju“ ono što bi uslijedilo ne bi bilo ni malo ugodno.

Najupečatljivija scena svakako je ona kada Juda ljubi Isusa, a Isus ga pita: „Prijatelju, zašto si došao?“ (Matej 26, 50) ali ništa manje poznata nije ni današnja scena kada se kralj obraća jednome koji nije bio odjeven u svadbeno ruho – i govori mu, pita ga: „Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?“

Ta zaključna scena drugi je šok u današnjoj paraboli. Prvi šok sigurno je kada kralj daje u cjelosti uništiti one koji su odbili doći na gozbu. Bilo kako bilo, kralj u ovoj paraboli nije netko koga se može shavćati olako.

Središte ove parabole, njezina bit, govori o tome kako se Božja milost i Božja riječ šire, kako dopiru do ljudi za koje nikada ne bismo ni pomislili da su bitni.

“Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre.“

To je omiljena tema evanđeliste Mateja. Od rodoslovlja Isusa Krista na početku, pa preko pojave tri mudraca, lako je primijetiti, sve do ove parabole, da je sve prepuno milosti. Ali milost je, rekli bismo, neprestano „šotobraco“ – rukom pod ruku – s Božjim sudom.

Ovo je poprilično sklizak teren.

Svi mi rado govorimo o Božjoj milosti. Puna su nam je usta.

I red je, jer je Božja milost naša jedina nada i spas.

Zaboravite slatkaste poruke koje širi New Age i njegova velika svećenica Oprah Winfrey, to nas sigurno spasiti ne će. Ali mi nekako volimo misliti kako ćemo čineći dobra djela dospjeti među one koji će se spasiti, jer ćemo bivajući dobrotvorima, privući Božju pozornost, pa na kraju onda ispada da se mi u biti spašavamo, jer smo to zaslužili.

To je fatalna pogreška.

Mi se sami po sebi ne možemo i ne ćemo spasiti.

Božja milost je ona po kojoj se mi spašavamo.

Isključivo po njoj čovjek može biti spašen.

Ali znači li to da mi onda uopće ne trebamo spominjati onu drugu stranu medalje? Znači li to da trebamo šutjeti i ne govoriti da ako ljudi odbace Evanđelje ili odbiju Božju milost ili se ne okane svoje sebičnosti, da će se onda morati suočiti s Božjim sudom?

U svojoj knjizi „Ljubav pobjeđuje“ Rob Bell je potaknuo veliku raspravu po slijedećim pitanjima.

Hoće li Bog, koji je ljubav, ikada ikome suditi?

Hoće li Bog ikada ikoga poslati u vječnu tamu?

Neki danas, a među njima je, nažalost, i određeni broj svećenika i teologa, govore: „Ne, Bog to nikada ne bi napravio.

Usredotočimo se mi na Njegovu milost i na Radosnu vijest i na Boga čija ljubav za granice ne zna i zaboravimo na gnjevnog Boga koji spominje mjesto gdje će biti „jauk i škrgut zuba“.

Nije sporno da je Isus prepun milosti.

Nije sporno da je Isus prema svima pružao, i da dan danas prema svima pruža, ruku. I nije sporno da je spasenje besplatan dar Boga čovjeku. Ali da će na kraju biti iznenađenja – biti će ih.

Taj milosrdni i blagi Isus nije iz svojega riječnika izbacio riječi koje mnogi danas, među nama, jednostavno ne žele čuti. To su riječi za koje mnogi među nama danas „nemaju vremena“ ili ga ne žele imati.

Ono za što je Isus došao i što nam je došao ponuditi, bio je najdragocijeniji dar kojeg je Bog mogao ponuditi čovjeku. Bila je to božanska žrtva takvih dimenzija da je čovjek nikada ne će biti u stanju izmjeriti. Ali baš zato, zbog veličine i vrijednosti te žrtve, nju odbaciti nije mala stvar.

Ono o čemu govori današnje čitanje jest besplatna pozivnica milosti, pozivnica za mjesto za Božjim stolom. Ono što je po srijedi od nemjerljive je vrijednosti.

Da, mi možemo primiti sva ta bogatstva samo po milosti Božjoj, ali ako nas ta milost ne pomakne, ne natjera na promjene, ako mi za nju „nemamo vremena“, ako su nam neke (i ne samo neke) stvari „prišnije“, onda Bog, vjerujte mi, ne će na sve to samo „slegnuti ramenima“.

Nemojmo ni za trenutak utonuti u iluziju da ne će biti ozbiljnih posljedica ako odbacimo Krista Boga i odbijemo prihvatiti njegovu pozivnicu za feštu.

I da, ne mogu, a ne vratiti se na onoga jadnika kojega su pokupili s puta i kojega će osuditi što nije bio svečano, dakle primjereno, odjeven.

Pa u čemu je njegova krivica?

Nije naravno riječ o dress-codu. Neki od pozvanih olako su shvatili pozivnicu i nisu došli, a ovaj je čovjek olako shvatio poziv kada ga je prihvatio. Nas Božja milost poziva onakve kakvi mi jesmo ali mi ne smijemo doći onakvi kakvi smo. Milost jest besplatna ali nije jeftina. Ona u sebi ipak uključuje cijenu, a ta cijena je naša promjena. Pokajanje.

Nažalost mi kršćani kao da uvijek dolazimo u istu napast – Boga olako shvaćamo – kao ono, jednom kada smo “dio ekipe”, kada smo sjeli za stol, sada možemo ostati onakvi kakvi smo, jer mi smo “unutra”.

Mnogi od nas drže Božji poziv svojim pravom, a ne privilegijom. Bog je nama to dužan, uvjereni smo. I mi se prema onome što držimo Božjom obavezom ponašamo nonšalantno, bez obaveze s naše strane.

Ponašamo se olako. Prezauzeti smo drugim stvarima. Poziv Božji zanemarujemo. Čak ga i odbijamo. Odbacujemo.

Ne činite to. Ne vjerujte onima koji vas žele opčiniti iluzijama o “praznom paklu”. Kada dobijete Božju pozivnicu za gozbu nad gozbama, sve ostavite.

I požurite.

Ako kažete da nemate vremena možda ga uistinu više nikada ne ćete ni imati.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Ivica Ursić

Ivica Ursić: POBUNA

Objavljeno

- datum

Jeste li ikada doživjeli da je netko nešto rekao, a vi to niste razumjeli?

Kao da taj drugi govori nekim stranim, vama nepoznatim jezikom?

Ili ste vi nešto rekli, a onaj drugi postupi kao da ste vanzemaljac?

Vi želite jedno, a ta osoba, ne o nečemu drugom, nego o nečemu desetom?

Čini vam se kao da ste „pali s Marsa“?

Postojali su dani kada je Isus pokušavao komunicirati duboke istine onima oko sebe, a oni doslovno kao da su „pali s Marsa“. Isus bi nešto rekao i gledao bi kako oni samo zure u njega. To se je prije svega odnosilo na vjerske poglavare. Oni nisu željeli imati posla ni s Isusom, ni s njegovim učenjem, pa su se ponekad njegove riječi jednostavno „odbijale“ od njih.

O da, oni su njega osuđivali ali nije im palo na pamet dopustiti njegovim riječima da dopru do njihovog srca. Nisu ga, ponekad, niti slušali što govori. Barem se je tako činilo. Toliko su bili sigurni u sebe same da su odbacivali sve ono što bi Isus rekao ili učinio.

Što biste vi učinili u takvoj situaciji?

Želite nekome priopćiti nešto jako važno ali taj ne trza. Ne dopirete do njega. Ne doživljava vas. Baš u takvoj situaciji je Isus. Zato i čini ono što često zna učiniti.

Priča priču.  

Priča priču o pobuni u vinogradu koja izuzetno dobro ocrtava nas i naše uloge u Kraljevstvu Božjem.

Pobuna je stara tema u Bibliji.

Javlja se već u priči o Adamu i Evi. Još prije, na samom početku, pobuna dijela anđela s Luciferom na čelu. Tu je priča kule Babilonske. Pa priča židovskog naroda za vrijeme izlaska iz Egipta.

I rezultat je uvijek isti – otuđenje, bol i tragedija.

Bezbroj je primjera kolika je čovjekova želja bila i ostala – zauzeti Božje mjesto.

Svi smo mi, na ovaj ili na onaj način, došli u napast „svrgnuti“ Boga i „zasjesti“ na njegovo prijestolje.

Svi smo mi znali postupati kao da je ovaj svijet naša „prćija“, kao da ga nam je „ćaća ostavio u dotu“ i kao da smo mi njegovi apsolutni gospodari.

Tako lako zaboravljamo da sve što imamo, da nam je sve od Boga posuđeno.

Pa čak i vrijeme u kojem živimo.

Mi smo samo privremeni zakupci, stanari, upravitelji.

Mi ništa ne posjedujemo, ničeg nismo vlasnici, a ponašamo se kao da je sve naše.

Sve, apsolutno sve, pripada Bogu.

Uz jednu crkvu izgradi se moderni supermarket s velikim parkiralištem.

Kako je crkva oskudjevala s prostorom za parkiranje župnik zapita vlasnika supermarketa bi li crkvi dopustio korištenje njihovog parkinga nedjeljom kada supermarket nije radio.

(Iz ovoga je lako zaključiti da se ovaj slučaj nije dogodio u Hrvatskoj, jer kod nas svi supermarketi rade nedjeljom)

Vlasnik supermarketa reče župniku: „Može. Nema problema. Ali parkiralište možete koristiti 51 nedjelju u godini.“

„A što je s onom jednom? Pedeset i drugom?“ upita župnik. „Toga dana“ odgovori mu vlasnik supermarketa i parkirališta „ja ću staviti lanac i zatvoriti parkiralište, kako biste uvijek imali na pameti da ovo parkiralište pripada meni, a ne vama.“

Dobra priča. Mi se ponašamo kao vlasnici, a samo smo zakupci.

Ovo nas dovodi i do druge stvari koju je potrebno istaknuti.

Sreća dolazi onima koji shvaćaju da ne posjeduju ništa.

Zakupci vinograda su bili pohlepni ljudi.

Željeli su sve za sebe i nisu bili voljni dati vlasniku njegov dio.

Vlasnik je, s druge strane, bio velikodušan.

Dao im je kontrolu nad velikim imanjem i mogli su uživati u obilju.

Sve što je od njih tražio bio je samo dio onoga što bi ostvarili.

Podsjeća li vas ovo možda na nas danas?

Od Adama i Eve, pa sve do dana današnjega, ova je priča neprestano aktualna. Bog od nas traži samo dio za uzvrat ali mi smo, malo je reći, pohlepni.

Želimo sve. I svoje i Božje.

Kako je to tužno.

I ružno.

Najsretniji ljudi, koji su ikada živjeli, su oni koji sa zahvalnošću priznaju Boga za gospodara svega.

Isus je pitao farizeje što će vlasnik vinograda učiniti pobunjenim vinogradarima. Njima nije bilo teško dati odgovor.

Pojma nisu imali da s ovim odgovorom sami sebe osuđuju.

Jer parabola je govorila o njima.

Njima je Bog povjerio duhovnu skrb nad Božjim narodom.

Nažalost, mnogi među njima su gledali na to kao na običan posao, kao na način kako ugodno živjeti, kao na izvor prestiža i moći.

Toliko su se saživjeli sa svojim osjećajem apsolutne nadmoći da su kamenovali proroke koji su ugrožavali njihovu sigurnost i njihov komoditet.

Na koncu su i Božjeg sina razapeli.

Ovo je i velika priča za sve one koji su svoj život posvetili svećeničkom pozivu, kao i svima onima koji se zovu kršćanima. Za sve nas.

Svi smo mi odgovorni. Svi. Bez izuzetka.

Postoji legenda o običnom, jednostavnom čovjeku koji je doslovno živio u jarku, pokraj puta. Jednog dana odobre mu se tri želje. On ponajprije zaželi silna materijalna dobra i odjednom postane nevjerojatno bogat. Onda poželi silnu pamet i postane nevjerojatno mudar.

I konačno poželi postati Bog.

Istog trena opet se nađe u jarku pokraj puta, bez igdje ičega.

Pobunjeni vinogradari, nezadovoljni svojom ulogom zakupaca, a ne vlasnika, na kraju su izgubili sve od čega su živjeli. Uzoholili su se i poželjeli su biti ono što oni nisu – vlasnici vinograda. Nisu željeli gospodara iznad sebe.

Danas, mi na sve moguće načine želimo upravljati ovim svijetom, svojom Domovinom, svojom obitelji, svojim osobnim životom, kao apsoltuni gospodari života i smrti.

Želimo upravljati apsolutistički.

Sami. Bez Boga.

Jesmo li svjesni posljedica koje nas očekuju?

Ivica Ursić

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.