Connect with us

Kultura i vjera

VLČ. VLADIMIR TRKMIĆ: Srž tijelovskih procesija nije masovnost, nego utvrđivanje i produbljenje vjere u Božju prisutnost

Objavljeno

- datum

 SVETKOVINA TIJELOVA    Kod nas Hrvata te dane zaposleni stavljaju i organiziraju kako kažu „produljeni vikend“. Mahom se odlazi na slobodne dane put Jadrana, gdje gotovo svaki od tih ima kuću ili vikendicu. 

Tijelovo (lat. Corpus Christi: tijelo Kristovo), u katoličkoj Crkvi, je svetkovina na spomen ustanovljenja euharistije na Veliki Četvrtak. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. Nastala je u XIII stoljeću, a za cijelu zapadnu Crkvu uveo ju je papa Urban IV. Što je za mene ili tebe Tijelovo? Crkva taj dan slavi svetkovinu, zna se da je to zapovijedani blagdan, što znači da se taj dan ne radi. Zato je nakon demokratskih promjena uveden kao državni „praznik“ U povijesti Crkve nastao je u teškom razdoblju kada su se  kod vjernika pojačavale sumnje u Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, u euharistiji.

Zato su osim slavlja svete mise na taj dan uvedene i svečane procesije iza misnog slavlja ulicama gradova ili nekog mjesta kako bi se ojačala vjera onih koji su bili skeptici. Svećenik u procesiji nosi monstrancu – pokaznicu u kojoj je Presveti Oltarski Sakrament, posvećena hostija. Ta procesija ima četiri postaje kod kojih se zaustavlja svećenik i čitaju se prigodna  biblijska čitanja vezana uz Isusovo obećanje prisutnosti u euharistiji. Svećenik se zajedno s vjernicima klanja, kleči i moli kod svake postaje kadeći tamjanom pokaznicu sa Presvetim, a potom blagoslivlja okupljeni narod sa posvećenom hostijom koja je u Pokaznici. U nekim mjestima gdje postoje obližnje kapele ili pilovi, male kapele, križevi, taj dan su to postaje. Ima župa gdje se ne izlazi na ulice mjesta, nego se procesija odvija oko crkve, u cintoru župne crkve. Tada se mještani obično potrude i sami od zelenog granja naprave sjenicu sa slikom nekog sveca, postave stol i ukrasnim stolnjacima, te malo klecalo.

Foto: London Ortory, Brompton, crkva sv. Filipa Nerija, procesija

Jednom prilikom bio sam za Tijelovo pozvan u Graz kod jedne obitelji. Spomenuli su mi da ćemo ići na Tijelovo na svetu misu i procesiju. Moram priznati da sam bio skeptičan misleći da će to biti sve u skromnim okvirima. U sebi sam nekad prije, kao student stvorio sliku Crkve na zapadu koja kao da mi je ostala u sjećanju po mlakoj vjeri. No, iznenadio sam se u pozitivnom smislu riječi. Trgovine nisu taj dan radile. Procesija je bila svečana, zanosna i puna osobnog ponosa sudionika. Bilo je puno muškaraca i žena odjevenih u narodne nošnje. Sudjelovale su predpostavljam gotovo sve udruge u svojim nošnjama. Pjevalo se i slavilo Boga vrlo pobožno moleći se pred Presvetim koje je nosio svećenik i zaustavljao se kod četiri postaje. Osjetila se pobožnost svih tih crkvenih i društvenih udruga. Veličanstveno! Mogu reći da je to za mene bila prava duhovna atrakcija. Tijekom procesije rađale su mi se misli vezane uz našu domovinsku Crkvu i nastajalo je pitanje koliko kod nas društvene udruge sudjeluju u tijelovskoj procesiji vjerujući svaki ponaosob da je Isus prisutan u posvećenoj hostiji. Bio sam oduševljen sa svime viđenim taj dan u Grazu. Kako je kod nas? Kod nas u našoj domovinskoj Crkvi su obnovljene te procesije kroz gradove i mjesta, koje su bile zabranjene u socijalizmu. Srž, bit tih tijelovskih procesija nije masovnost niti samo folklorni izričaj, nego utvrđivanje i produbljenje vjere u Božju prisutnost pod prilikama kruha i vina. A to ovisi o našoj duhovnosti, o našoj vjeri koju treba neprekidno jačati, produbljivati i biti  u tome ustrajan. Ne se zaustavljati na vanjskom, folklornom, nebitnom, već na duhovnom predavanju Bogu koji na Tijelovo prolazi s nama ulicama mjesta. Kod nas Hrvata te dane zaposleni stavljaju i organiziraju kako kažu „produljeni vikend“. Mahom se odlazi na slobodne dane put Jadrana, gdje gotovo svaki od tih ima kuću ili vikendicu. Tako sam i ja jedne godine zahvaljujući dobrodušnosti kapelana imao „produljeni vikend.“ Već u srijedu poslije podne, poslije njihovog radnog vremena krenuo sam sa jednim bračnim parom prema jugu, u jedno malo mjesto kraj Zadra. Cilj je bio da blagoslovim njihovu novu vikendicu čiji smo blagoslov stalno dogovarali i odgađali. A pred svetkovinu Tijelova pala je zajednička odluka da će kapelan biti sam nam župi, imati svete mise i večernju misu s procesijom. Moj „produljeni vikend“ je bio zaista lijep, opuštajući. Zamolio sam domaćine da bi na Tijelovo htio biti na misi. Rekli su  da nema problema,  da bi i domaćica isto tako išla na svetu misu. Krenuli smo automobilom do Paga. Lijepo je bilo vidjeti ispunjenu crkvu vjernicima svih životnih dobi i poslije mise ići i moliti u procesiji. Vjernički puk je bio vrlo discipliniran i pobožan u procesiji kroz te male i tijesne uličice. Doživjeli smo jedan duhovni polet preko spoznaje: Bog je tu s nama. Bog je u Presvetom Oltarskom Sakramentu. On ide s nama ulicama Paga i vraća se zajedno s nama u župnu crkvu gdje će prebivati u  tabernakulu, svetohraništu. Lijepi je to osjećaj da si pripadnik Crkve koja je na putu, koja nije obezglavljena, ima svog Predvodnika koji je Put, Istina i Život. Postavljam si pitanje da li i koliki broj onih vjernika koji imaju „produljeni vikend“ odu na Tijelovo na svetu misu i sudjeluju  u tijelovskim procesijama kraja, župe u koji su došli? A to je zapravo pravo blago osjetiti da si svugdje gdje dođeš kao doma. Isus u Zagrebu jednak je po svojoj prisutnosti onome u Grazu ili Zadru. Nažalost ima i nekih loših ponašanja za vrijeme tijelovske procesije po nekim mjestima gdje se ide ulicama ili kraj kafića. Poneki nervozni vozači nervozno pretječu cijelu procesiju , a na nekim terasama kafića ljudi su promatrači koji sijede i nijemo promatraju. Svjestan sam da živimo u sekularnoj državi. Onaj tko je vjernik, a zatekao se na terasi kafića bilo bi lijepo da ustane u tom trenutku prolaska procesije, da se barem kratko pomoli i prekriži vidjevši svećenika i monstrancu s Presvetim. Ako je ateist ili agnostik za njega vrijedi pravilo njegove savjesti kako će reagirati na procesiju koja je tu kraj njega. Mi katolici nikome ne namećemo što treba činiti. Želimo biti tolerantni prema svima i sve prihvaćati onako kako jest, realno i bez ljutnje na bilo koga. Valja poštivati tuđu savjest i njegova duhovna mjerila. Bog prisutni sve vidi, i njegov je zadnji sud o svemu i svakome. Svetkovina Tijelova je zaista pogodan dan za osobnu duhovnost, prvenstveno za jačanje vjere u Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina. Nadam se da bi i oni koji kreću na „produljeni vikend“ mogli odvojiti sat i pol vremena za Boga i molitvu tamo gdje su se odlučili kao vikendaši odmarati. Nije to zapovijed ni nagovaranje, nego stavljanje na dušu svakom vjerniku da ne preskačemo bez razloga velike Svetkovine kao što je na primjer Tijelovo. Meni osobno sudjelovanje i slavlje euharistije taj dan daje veliki duhovni poticaj za život kojeg često živimo kao da Boga nema, ili ga doživljavamo kao da je daleko od nas. Zato mislim da se često pričešćujući duhovno obogaćujemo na životnom putu. A moramo sami sebi priznati da nikome od nas životni hod nije lagan, da je pun prepreka, boli, bolesti, neimaštine, nerazumijevanja, samoće, ranjivosti. S Isusom i Crkvom svaki put je lakši, bezbolniji, zadovoljniji, radosniji, ispunjeniji. U duboku duhovnu stvarnost slavlja svetkovine Tijelova uvodi nas i progovara Psalam 116. koji se pjeva taj dan u Službi Riječi:

Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove

 

Što da uzvratim Gospodinu

za sve što mi je učinio.

Uzet ću čašu spasenja

i zazvati ime Gospodnje.

 

Dragocjena je u očima Gospodnjim

smrt pobožnika njegovih.

Gospodine Tvoj sam sluga

sin sluškinje Tvoje

Ti si razriješio okove moje.

 

Tebi ću prinijeti  žrtve zahvalne

zazvat ću ime Gospodnje.

izvršit ću Gospodinu zavjete  svoje

pred svim pukom njegovim.

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić/dnevno.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno