Connect with us

Ivica Ursić

VJERA I DJELA: Narod voli čuti što mu uhu godi…

Objavljeno

- datum

Naš se svakodnevni život odvija između onog izgovorenog i onog urađenog. Između naših riječi i naših djela. Svjedoci smo kako su danas na većoj cijeni ljudi koji lijepo zbore nego oni koji nešto konkretno čine.

Izgovorena riječ, poglavito od javnih osoba, postala je fetiš, aksiom, zamalo zakon, oko koje se sve vrti. Iako su danas javno izgovorene riječi, skoro pa u pravilu, obična laž, dezinformacija ili manipulacija, narod voli čuti ono što mu uhu godi.

A opet postoje ljudi koji jako malo govore, ali zato jako puno toga, i to dobrog, čine. Za njih postoji dobra, stara uzrečica da „njihova djela govore umjesto njih“. Na njihovu žalost taj govor, te riječi u djelo pretočene, malo koga zanimaju. Osim ako se ne radi o kriminalnim radnjama.

U eri smo, kao ni jednoj do sada, u kojoj vlada prava inflacija riječi. I što god su izgovorene riječi nevjerojatnije to ih mi radije slušamo. Političari, znanstvenici, gospodarstvenici, stavotvoritelji, zvijezde i zvjezdice s neba estrade, sve te medijske posvuduše, imaju neprestanu potrebu nešto javno govoriti, tumačiti, pojašnjavati, i to se obično svede na niz recepata što bismo mi (a nikada oni) trebali raditi i kako bi se trebali ponašati, ne bi li nam bilo bolje.

Za posljedicu imamo jedno šizofreno stanje u kojem se svaka izgovorena riječ „a priori“ odbacuje kao nešto licemjerno, a svaki se uradak drži poprilično sumnjivim kada je riječ o kriteriju poštenog poslovanja.

„Pusti ga, taj laže čim zine.“ – „Sumnjiva su ti meni ta njegova posla.“

Dakle, što nam je činiti? Pričati i ništa ne raditi? Raditi i šutjeti?

Ili možda, ipak, i govoriti i raditi?

Današnju parabolu o „dva sina“ treba staviti u njezin kontekst. Kome je Isus priča i zašto? Isus trijumfalno ulazi u Jeruzalem i njegov prvi potez šokira svu javnost. Iz Hrama tjera sve koji su prodavali i kupovali. Mjenjačima isprevrta stolove, a slijepe i hrome, koji mu priđoše, ozdravi.

Glavari svećenički i pismoznanci razgnjeviše se vidjevši Isusova čuda i oduševljenost naroda. Zato mu pod sumnju stavljaju njegov autoritet.

»Kojom vlašću činiš sve to? Tko ti je dao vlast za to?« pitaju Isusa.

Jer glavari svećenički i pismoznanci bijahu neupitan vjerski autoritet i bili su se navikli na takav status. Ali u gradu je neki novi učitelj, učitelj koji ugrožava njihov autoritet. I kod njih se uključuje alarmni sustav. Boje se njegove popularnosti, njegove moći iscjeljivanja. Boje se njegovih čuda. Žele ga razotkriti kao varalicu, jer dovodi u pitanje čitav, dobro uhodan, sustav kojeg su oni doveli do savršenstva. Zato stavljaju na ispit njegov autoritet.

Isus im odgovori: »Ja ću vama postaviti jedno pitanje. Kad mi odgovorite na to, kazat ću vam kojom ja vlašću ovo činim. Odakle je bilo Ivanovo krštenje? S neba ili od ljudi?“ Oni su među sobom razmišljali: Ako reknemo: S neba, reći će nam: Zašto mu onda niste povjerovali? Ako reknemo: Od ljudi, bojimo se naroda, jer svi Ivana drže za proroka. I odgovoriše Isusu: „Ne znamo.“ Tada im on odvrati: „Onda ni ja vama ne ću kazati kojom vlašću činim sve ovo.“ (Matej 21, 24-27)

Dakle, u ovom kontekstu i nakon ovih riječi Isus priča priču o čovjeku koji je imao dva sina.

Uvijek sam se pitao, pa zašto je Isus tako oštar prema farizejima i pismoznancima? Zar nisu dali ispravan odgovor? Drugi sin je uistinu bio onaj koji je ispunio očevu volju. Možda je uvrijedio oca svojim verbalnim neposluhom, ali je na kraju ipak otišao u vinograd. Prvi sin je licemjer. Lijepo priča ali od posla ništa.

Ali Isus glavare svećeničke i pismoznance, usprkos točnom odgovoru, osuđuje i stavlja iza „carinika i bludnica“.

Zašto?

Ono što je činilo razliku između „carinika i bludnica“ s jedne strane, te „glavara svećeničkih i pismoznanaca“ s druge strane, bila je njihova reakcija na učenje Ivana Krstitelja. „Carinici i bludnice“, iako grješnici, slušaju Ivana i kreću „putem pravednosti“.

Glavari svećenički i pismoznanci to ne čine. Oni se hvale svojom vjerom, svojim riječima zbore o pravednosti, ali svojim djelima svjedoče svojeglavost i odbijaju slijediti Ivana.

Ova se parabola jasno vezuje uz drugo poglavlje Jakovljeve poslanice: „Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djelâ. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.« Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djelâ jalova? … Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. … a kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.“ (Jakovljeva poslanica 2, 17-20, 24, 26)

Ne možemo jednostavno ustvrditi kako mi imamo „vjeru“ i da nije bitno što je s našim „djelima“. Ključno je pitanje koje Isus postavlja: „Tko je od te dvojice ispunio očevu volju?“

Dakle ISPUNIO, a ne koji je OBEĆAO ispuniti.

Jedna legenda priča o čovjeku koji je umro i koji je došao na nebo. Predivno je bilo na nebu. Prekrasni vrtovi i veličanstvene palače. U jednoj od palača čovjek naiđe na ogromnu dvoranu sa bezbroj polica na zidovima. A na policama bijaše posložen beskrajan niz ljudskih ušiju. Anđeo objasni zbunjenom čovjeku da su ove uši pripadale onim ljudima na zemlji koji su svake nedjelje slušali riječ Božju, ali koji nikada nisu po njoj živjeli. Njihova vjera nikada nije urodila djelima. Kada su ovi ljudi umrli u Raj su došle samo njihove uši.

I mi nedjeljom bivamo u crkvi i IZGOVARAMO puno toga.

I u tome nema ništa loše. Molitva je Bogu mila.

Ali što ČINIMO?

Što mi to točno činimo nakon što iz crkve odemo svojoj kući?

Ispunjavamo li mi volju Očevu?

Jesmo li se pokajali i povjerovali?

Jesmo li se odrekli svojih grijeha i opačina?

Jesmo li se okrenuli Isusu? Jesmo li na njegovom putu?

Mi se ispovijedamo jer smo sagriješili – mišlju, riječju, djelom i propustom.

Boga zato slavimo i mišlju I RIJEČJU I DJELIMA.

I to ne propustimo učiniti.

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Ivica Ursić/Croative.net

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Objavljeno

- datum

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno