Connect with us

Hrvatska pravoslavna crkva

VJEČNI SPOMEN NA POBIJENE MUČENIKE HPC

Objavljeno

- datum

 SJEĆANJE NA 29.06.1945.   Ufamo se u milosrđe Tvoje i zazivamo tvoju vječnu pravednost, sadržanu u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Tvoj Božanski Sin.

U travnju 1941. u par dana nakon njemačkog napada nestaje Tamnica naroda nazivana Jugoslavija i za hrvatski narod 10. travnja 1941. stvorena je NDH.

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva P. Lazić, T. Vukadinović, D. Jakić i predstavnik crkve o. Vasilij Šurlan podastiru zahtjev ministarstvu pravde i bogoštovlja za registraciju, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba.

Odlukom državnog poglavara od 3. travnja 1942. osnovana je samostalna Hrvatska pravoslavna crkva. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga  tajnik vladike Germogena.

>> S.M. Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj

U međuvremenu izaslanstvo Ministarstvo vanjskih poslova NDH, koje je bilo u posjeti u Carigradu dobilo je prethodnu suglasnost Carigradskog patrijarha za osnivanje nove crkve u novoj državi. Zapravo obnavljanje crkve u obnovljenoj državi (osnivanje samostalne države je vezano za stvaranje samostalne crkve-ap. pr. 34).

U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo,  hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavljanju Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu  mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu. U međuvremenu je arhiepiskop Germogen zatražio i dobio odobrenje od Ruskog patrijarha Sergija preko jednog ruskog arhimandrita, koji je tada bio u Beću. I tako on 29. svibnja 1942. stiže u hrvatsku prijestolnicu, u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

Tada je, kako ustvrđuje Obrknežević (“Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj”) koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti  poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve, a petoga lipnja 1942. vladika Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu mitropolita zagrebačkog  i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve, presvetom Nikodimu, Vladika Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremnu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.

>> JEVREJI I USTAŠTVO, OD JOZUE FRANKA DO MLADENA ŠVARCA

HPC dobije priznanje i izravnu pomoć od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve. Katolička crkva isto priznaje HPC – široj javnosti je poznato da Zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac podupirao obnavljanje samostalne HPC.

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovnog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo.  Za kratko vrijeme 70 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer vladike Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Vjerska tolerancija u kojoj uživaju vjernici u Njemačkoj i ostalim državama koji su pod utecajem Hitlera nestaje nakon što je Jugoslavija okupirana od Sovjetskog saveza.

Dne 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH  kreće prema Austriji da bi se predali 8.-oj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci podpisali Ženevsku konvenciju, a SSSR – ne. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvo SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III Ukrajinskog fronta. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

>> ODGOVOR ARHIEPISKOPA ALEKSANDRA: Hrvatska pravoslavna crkva je uvijek bila, ona jeste i uvijek će biti!

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. Lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patriarh Germogen je bio proglašen „krivim“ jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodršci posebnu pažnju posvećivali pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu, a ne može se odnositi na svjetovni, dapače vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo kojem prekršaju. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava i sramežljivo, između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Moramo napomenuti da Vojni sud nije onaj, koji je stvarno djelovao u tadašnoj državi, nego pod tim imenom krije se privremeni, politički sud – tu sudci nisu pravnici pa i ne sude na temelju zakona, nego ispunjavaju političke naloge.

Ustav Republike Hrvatske, koji je trenutačno na snazi nikako ne bi mogao priznati navedene presude kao valjane sudske akte – toj jest presuda Vojnog suda Grada Zagreba od 29. lipnja 1945. u RH pravno NE POSTOJI!!! Još više kad znamo da je zakonodavstvo EU proglasilo komunističke režime zločinačkim i tako zapravo proglašava junacima sve one koji su se protiv njih borili!

>> Povijest pravoslavlja u Hrvatskoj – kako je došlo do današnje situacije?

Evo kao je patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945):

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u sveštenoj odeždi obračaju umjesto sa križom – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvjezdom, jer tamo slobodu nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

Danas je Hrvata pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina – druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

Naše današnje molitve upućene su kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, poginulim za Hrvatsku.

Vječni im spomen!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Komentari

Komentari

Hrvatska pravoslavna crkva

KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Objavljeno

- datum

Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine poslije Krista, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Poslije Milanskog edikta posvuda u Rimskom Carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. [Crkva(εκκλησία) ili prijevod s grčkog ‘skupština’ ili zajednica vjernika] Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva, prelazi pod jurisdikciju carigradskog patrijarha.(1)

Hrvati stižu iz Bijele Hrvatske u Istočno Rimsko Carstvo u doba cara Herakla na njegov poziv kako bi sudjelovali u ratu protiv Avara i tako pomogli bizantskom caru u sukobu s Perzijom te nešto kasnije na teritoriju dalmatinskog i panonskog Ilirika stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, i završava u drugoj polovici 9. st. kad Neretvane pokrštavaju bizantski misionari.(2)

Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18 st. U svim državnim dokumentima (dukali), namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.(3)

U razdoblju od 1400. godine do 1557. uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”.(4) To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Naravno, to su pravoslavci koji u bogoslužju koriste  starobugarski jezik i ćirilićno pismo.(5) U ovom razdoblju Ohridska arhiepiskopija ima 33 eparhije, između ostalih dio Italije i cijelu Dalmaciju.(6) Moramo nadodati da još prije kraja 14 st. više ne postoji nikakva srpska država, niti srpska crkva. Padom pod Turke uništena je nekanonska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijaceza vraćena je bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji.(7)

Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov…

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea (do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira (8), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove Crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(9)

U toku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv tursko islamske države Osmansko Carstvo (kraj 17 st.), austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš stiže do Plovdiva. Car Leopold uputio je poslanicu svim narodima i pokrajinama da je svrha rata, povedenog protiv Turaka, oslobođenje svih naroda, povratak svih prava i povlastica, koje su imali prije pada u tursko robstvo. Stoga poziva narode “po svoj Albaniji, Srbiji, Meziji, Bugarskoj, Silistriji, Makedoniji i Rasiji i po ostalim pokrajinama zavisnim od Ugarske”.(10) Kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se masovno pridružuje multi-etničkoj vojsci Austrijskog Carstva (Österreich) ili Habsburške Monarhije. Nažalost, grof Pikolomini, austrijski vojskovođa, umire od kuge, i tada Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – Bugari, Grci, Albanci i Srbi – bježe na sjevernu obalu Dunava na austrijski teritorij.(11) Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, hrvatsko-ugarski kralj Leopold І. osniva pravoslavnu (grčko-istočnu) Crkvu za „narod iz Ilirika”.(12) Odlučio je da će poglavar ove Crkve postati  dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenij ІІІ Černojević.

U Beču je 3. ožujka 1707. godine održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara pravoslavaca u Austrijskom Carstvu ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa pravoslavaca u Austrijskom Carstvu određeni Srijemski Karlovci.(13) Osim pravoslavna (grčko-istočna), ova Crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer su u ono doba pravoslavne Crkve dobivale naziv po gradu u kojem stoluje Crkveni poglavar.

U Austrijskom Carstvu i nakon Nagodbe iz 1867. u Austro-Ugarskoj, postojale su tri pravoslavne Crkve i sve tri su imale naziv Pravoslavna (Grčko-istočna).

U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha, Karlovačka arhiepiskopija imaredni broj 7 na popisu autokefalnih (pravoslavnih) Crkava a SPC NE POSTOJI! (14)

Druga Pravoslavna (Grčko-istočna) crkva stvorena je 1775. pod nazivom Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu od Turaka, a bila je namijenjena Vlasima u Bukovini i Dalmaciji.

Treća Grčko-istočna crkva ima sjedište u Černivcima (Galicija).

U stara vremena korišteni su nazivi Crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve Pravoslavne (Grčko-istočne) crkve u Austrijskom Carstvu i u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske pravoslavne crkve, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

U Austrijskom Carstvu godine 1791., radi „de graeci ritus non unitis” pravoslavci stječu „ius civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja školskim i crkvenim poslovima pod državnim nadzorom. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršavanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojim crkveno-narodnim skupštinama svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno uređuju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (15)

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., i 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24. ožujak 1887.(16)

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.(17)

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.(18)

Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju novoj Crkvi.

Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, Vlada Kraljevstva uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji.(19) To je po Crkvenim pravilima veliki prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.). To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.(20).

U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.

Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država.(21)

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada srbijanskih četnika i komunističkih partizana nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba(22).

Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnovanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena(23).

U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču(24). Mitropolit Germogen 29. svibnja l942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

SPC daje suglasnost za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve

Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve (25).

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina (26).

Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 20. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha. (27)

Oglasuje se i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (1942) : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.(28)

Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvjek vrijedi.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve(29), a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.(30)

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“ (31).

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi(32), koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve(33).

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu i ne može se odnositi na svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava i između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Popis dio ubijenih svećenika i vjernika:

Svećenici:

1.      1. Sv. Patrijarh Germogen Maksimov

2.      Sarajevski episkop Spiridon Mifka

3.      Protojerej Evgenij Jaržemskij

4.      Protojerej Aleksandar Volkovskij

5.      Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan

6.      Protojerej Serafim Kupčevskij

7.      Protojerej Anatolij Paradiev

8.      Protojerej Cvetin Čović

9.      Protojerej Risto Babunović

10.  iguman Miron Federer

11.  jerej Joco Cvijanović

12.  jerej Vasilij Jurčenko

13.  jerej Pavel Kozarski

14.  jerej Dmitrij Mrihin

15.   jerej Sevastijan Perić

16.  jeromonah Amvrosij Veselinović

17.  jeromonah Rafail Stanivuković

18.  jeromonah Vlasmin Pavlovskij

19.  jeromonah Venjamin Radosavljić

20.  jeromonah Mihail Milogradskij

21.  jeromonah Dimitrij

22.  jeromonah Ivan Mračkovski

23.  jeromonah Evgenij Pogorečkij

24.  jeromonah Petar Popov

25.  jeromonah Bogdan Popović

26.  jeromonah Nikolaj Semčenko

27.  jeromonah Petar Stefanović

28.  jeromonah Sergij Selivanovskij

29.  jeromonah Ljubomir Svrtilić

30.  jeromonah Emilijan Šimatović

31.  arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.

Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Ako je itko preživio posljeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.

To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji Crkva pod ovim imenom.(34)

Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska, koja je dana 25. lipnja 1991. godine proglasila državnu nezavisnost. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija.

Većina pravoslavnih stanovnika su Hrvati… njih oko 137 tisuća

Na popisu stanovništva u RH iz 2011., 16.647 Hrvata po prvi se put u povijesti, potpuno slobodno izjasnilo pravoslavcima i to u doba kad HPC još ne djeluje.(35) Takvo mnoštvo vjernika imaju sveukupno sve vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica Republike Hrvatske (bez islamske). Na prijašnjim popisima vezu između hrvatske etničke pripadnosti i pravoslavne vjere nije bilo moguće statistički evidentirati – vjerojatno su statističke metode namjerno bile tako postavljene, kako se pravoslavlje ne bi moglo izravno povezati s hrvatstvom. Prema popisu stanovništva iz 2011. nešto manje od 53 000 hrvatskih državljana izjasnilo je da im je materinski jezik srpski i na temelju toga možemo zaključiti da su većina ostalih pravoslavaca s hrvatskim kao materinskim jezikom u stvari Hrvati pravoslavci  – njih oko 137 000. S tog gledišta, HPC je prema broju vjernika čak druga vjerska zajednica u RH (prva je KC). Također, nisu niti svi Hrvati srpskog podrjetla pripadnici SPC, ima ih koji bi se radije pridružili HPC.

 

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je dana 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi Hrvata pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Ni jedna druga pravoslavna Crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravo-snažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je Hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije.(36)

Patrijarh Nikolas І, znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava  nezavisna, i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država koje poštuju ljudska prava – odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.(37)

Hrvatska pravoslavna crkva jedina je autokefalna Crkva u Hrvatskoj.

Na ovaj način je hrvatski narod dobio obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

 

IZVORI:

1,2,3,4- Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901

5. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%85%D1%80%D0%B8%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B0_%D0%B0%D1%80%D1%85%D0%B8%D0%B5%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%8F

http://liternet.bg/publish17/iu_trifonov/izbrani/unishtozhavaneto.htm
[Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470)]

6. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

7. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

8. http://www.spc.rs/sr/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istoriju_protojerej_dr_radomir_popov

9.https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D1%8A%D1%80%D1%86%D0%B8%D1%8F

10. Štedimlija, S. M., Pravoslavni kalendar za godinu 1944, Zagreb 1943, str. 45-60.

11.https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B0%D1%8F_%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%8F

12.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Srpske_privilegije_1732.jpg

13. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba

14. G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.g.

15. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

16. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

17. http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.VltfbS5bfzw

18. http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3

19. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str. 67)

20. http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

21.  Jurišić Goran, WWII: POVJESTNA ISTINA BEZ CENZURE, Zagreb, 2011.

22.  Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17

23.  Narodne novine, Godina CVI broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.

24.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

25.  Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251

26.  Шкаровский М. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

      Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа

27.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

28. Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171)

29. Narodne novine, Godina CVI, broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.

30.  Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40

31.  Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198

32.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88

33.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., c. 128.     

34. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

35. http://www.dzs.hr/

36. http://ec.europa.eu/transparencyregister/public/consultation/displaylobbyist.do?id=461157715249-43&locale=hr#hr

37.  http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Hrvatska pravoslavna crkva

Arhiepiskop Aleksandar DOKAZUJE: NEKANONIČNOST SRPSKE CRKVE

Objavljeno

- datum

„Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda srpske urođene inteligencije. Srbi lažu stvaralački, maštovito, inventivno.“„Laž je srpski državni interes.“„Laž je u samom biću Srbina“.„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“ – „otac srpske nacije” akademik Dobrica Ćosić(1).

Na koji način srbijanci stvaraju vlastitu povjest nama u Hrvatskoj izravno nije bitno, ali nažalost još uvjek u hrvatskoj javnosti šire se srbsko-jugoslavenski povijesni obrazci. Među najbitnijima je onaj da oduvjek postoji neka srpska crkva, koja je temelj pravoslavlja pa čak postoji i posebna srbsko-pravoslavna vjera (svetosavlje), kao što je i čirilica srpsko pismo, naravno sve povezano sa „slavnom“ srbskom poviješću.

1996. u Zagrebu objavljena je knjiga pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti” hrvatskog pravnika (novinara) Petra Požara. Bez obzira što je navedena knjiga na neki način kritika SPC, pisac izgleda vjeruje u slavnu povjest Srbije i zato je ¼ knjige dodjelio povjesti Srpske pravoslavne crkve koristeći samo jedan izvor, i to naravno srpski izvor (2).

Što svjetska povjest zna o srpskoj povjesti i o kanoničnost srpske crkve.

Jedini izvor koji govori o dolazku Srba na Balkan je knjiga pod naslovom De administrando imperio (pisana u razdoblju od 948. do 952.). Njezin autor bizantski je car Konstantin VІІ Porfirogenet(913-959), koji govoreći o prvoj pojavi Srba u povjesti što se dogodilo u vrjeme cara Herakla (610-641), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „Kad je Bugarska bila izpod vlašču cara, umro je knez Srba, koji je pobegao kod Cara” (ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.)(3)

Dok Porfirogenet govori o Bugarima između ostalog kaže da je umro knez Srba, koji je pobjegao kod Cara. Ime tog kneza nije poznato, isto kao ni njegovo obiteljsko/etničko podrijetlo ni razlog njegovog bijega kod cara.

Srbi prihvaćaju kršćanstvo od Istočnog rimskog carstva(Bizant)(4), ali to je proces, koji je trajao stoljećima. Porfirogenet kaže da je taj proces započeo u doba cara Bazilija І. (nakon 885.) što dokazuju i kršćanska imena srpskih poglavara, koji se tada prvi puta pojavljuju. Na početku su Srbi izravno ili kao vazali izpod vlašću bizantskog cara, zatim na isti način izpod bugarskog cara, zatim ponovno izpod bizantskog cara.

Bugarski vladar kan Krum Strašni 803. preuzima Beograd od Istočno-rimskog carstva (Bizant), a 809. – Sofiju te je u razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno je Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske pravoslavne crkve. Kad u bugarsku tvrđavu Beograd 886. stiže petero učenika svete braće, srpska plemena (tada bugarski vazali) još nisu prihvatili kršćanstvo. Tako i Kliment (oko 840–916) i Naum (oko 830–910) postaju Ohridski arhiepiskopi u bugarskoj crkvi. U ono doba Srbi su na početku bizantski vazali, a kasnije vazali Bugarskog carstva. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je vladao nad Srbima 886., kad su stigli učenici Svete Braće. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom carstvu svi su Bugari, a u bogoslužju je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika (uz ćirilisko ili glagoljsko pismo).(5)

Povjest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba i da je izgubio rata protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To govori Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Rat između Bugarskog carstva (300 000 km2) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeljuju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Kao da danas zarate npr. Francuska i Njemačka. Rat protiv Tomislava je jedini, koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u  njemu). Svjetska povjest zna o ovome događaju baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava nikako zbog nekih Srba čiji je teritorij i stanovništvo u to doba veličine prosječnog sela u Hrvatskoj ili Bugarskoj.

Bizant pobjeđuje Bugarsko carstvo 1018. i preuzima njegov teritorij, tako da su pored  Bugara i Srbi izravno pod vlašću Bizanta. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske u Bizantskom carstvo postaje grad Skoplje i to sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo. Car Vasilij II Bugaroubojica 1020. ukida Bugarsku patrijarhiju i proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju u Ohridu, jer tamo je stolovao zadnji bugarski patrijarh Damjan nakon što su Rusi kao saveznici Bizanta srušili stolni grad Preslav. (6)

Tek u 1166. Bizantski car Manuil І. Komnen poklanja svome vazalu županu Stefanu I. Nemanji (1114-1200) oblast Dendra kako bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovništva još nisu bili kršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2500 km2 s manje od 2000 stanovnika.

Zanjmljivo je kakav su uticaj na kršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari predposljednji narod u Europi koji je prihvatio kršćanstvo – zadnji su, 1251., bili Litavci. Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9 stoljeća bile kršćanske, morali su pričekati nekih 350 godina da bi ih Srbi mogli nešto educirati o kršćanstvu.

 

U 1168. Guillaume de Tyr (povjesničar križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine, šume, neprobojna i nedostupna ( nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika ). Ovu zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus), bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu – iznimno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda – stoka, mlijeko, sir, maslac i bakar i voska.(7)

 

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

                                                               — Paul. Digesta, 50. 17.29.

Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.

                                                                  (Katonovo pravilo)

Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića – Prvovenčani (1165—1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije (1219.) bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana. Srbijanska „povijest” bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!? Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru, čija država ima arhiepiskopiju?

Prvi puta u povjesti Srbija je država – kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje. (8)

Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.)(Farlati –V-169)(9)

Srbijanska povjest govori:

„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. – 1219. (6727)…„

Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti „stari srpski ljetopisi”? Možda oni iz 19. stoljeća?

…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…

IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET (10)

Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara.

Vladar Rima je car (do 476.) jer tamo stoluje Patrijarh zapada (Papa). Na početku 4. stoljeća već postoji i Istočno-rimski car u Konstantinopolu (do 1463.) uz patrijarha (i do sada).

Rimski car potvrđuje izbor Pape, Papa okrunjuje cara do 476. kad barbari zbacuju s prestolja zadnjeg cara Romula Augustula. Germanski kralj Odoakar je carske insignije poslao u Carigrad tamošnjem caru Zenonu pa u narednih 500 godina istočni rimski car potvrđuje izbor i Carigradskog patrijarha i Pape. Kasnije onaj od zapadnoeuropskih vladara, koji vlada Rimom proglašuje sebe carom pa država dobija naziv Sveto rimsko carstvo. (11)

DUŠANOVO KRALJEVSTVO

Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili Srpsko-bugarsko carstvo) (12), bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. Država počinje se raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi definitivno prestala postojati smrću njegovog sina Uroša V – 1371. Novoproglašeni patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca, punom titulom: “Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka, Bugara i Arbanasa.” Dušanovu titulu cara nisu priznavali ni Papa ni car “Rimljana” na Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvatanjima države, nije bilo nacionalna država u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari i Albanci.

 

Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto manje.

A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od sveukupnog teritorija navedenih tri država.

U vreme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali popularni slogan “Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo.”

Onjima koji se ne razumiju u zemljopis moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo (carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija). Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspjeva da 1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu do njegove smrti u 1355. to jest država postoji SAMO DEVET GODINA !

Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva

Od velikosrpskih priziva za obnavljanje Dušanovog kraljevstva (carstva) moraju biti zabrinute sadašnje države Kosovo, Makedonija, Bugarska, Grčka, Albanija i Crna gora. NIKAKO Hrvatska, jer to „carstvo“ nije uključivalo bilo koji dio hrvatskog teritorija. Moramo napomenuti da je Stefan Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva (13). Hrvatsko kraljevstvo nije nikad priznalo Dušana carom pa zato i nema razloga da ga hrvatska povjest tako naziva.

Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji nije bio ničiji vazal, što je, kad znamo srpsku povjest, presedan.

Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi.

Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.

„… 1375 godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost.”

Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) van granice Srbije, pa nema razloga za autokefalnosti.

Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе”), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

 

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται),  da Ipek i cjela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)” (14)

Nakon godine 1453. bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske) uspjela je preuzeti cijelu dijecezu srpske Ipekske (Pećke) arhiepiskopije uz pomoć turskih vlasti. Razlog zbog kojeg su Turci dozvolili da srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija bude podređena bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji, a ne Carigradskoj patrijarhiji je taj što je Ohridski arhiepiskop dokazao da se srpska crkva nezakonito odvojila prije otprilike 240 godina od Ohridske arhiepiskopije i pokazujući dekrete (hrisovule) izdane od više bizantskih careva, dokazao da je dijeceza Srbije oduvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije, a odluke bizantskih careva Turci su poštivali.

Peć – sjedište srbijanskog arhiepiskopa je van granice Srbije još od 1371 i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koja je bila u rasulu (još više nakon 1389.) nije bila u stanju plaćati nametnuti veliki porez turskom sultanu pa je nakon preuzimanja njene dijeceze taj porez nastavila plaćati bugarska Ohridska arhiepiskopija.

U tom razdoblju bugarska Ohridska arhiepiskopija dostiže najveće proširenje – sadrži 33 eparhije. Njena dijeceza obuhvaća Makedoniju, Staru Albaniju, Staru Srbiju, Crnu Goru, Srbiju (bez Timočke krajine), Bačku, Banat. Još više, ona je preuzela i pravoslavne općine u Hrvatskoj (Sriem i Dalmacija), Veneciji i Italiji (Apulia, Kalabria, Sicilia), koje su odvojene u posebnoj Talijanskoj eparhiji pod vodstvom mitropolita(15).  

Kad se ova činjenica zna lako je zaključiti, koji su to pravoslavci bili u Dalmaciji [osim stanovnika Istočnog Rima (Bizanta), koji su tamo bili od prije] i naravno objašnjava podrijetlo prezimena Ivanov, Petrov, Marinov, Vlahov, Kovačev… koje tamo postoje. Moramo napomenuti da na ovaj način – s prezimenima, koja završavaju na –ov i –ev i dan danas se u Srbiji prezivaju ljudi, koji su Bugari ili bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci … njih više od milijun!).

Svi oni, koji su se doselili iz drugih djelova dijeceze bugarske Ohridske arhiepiskopije u Sriemu i Dalmaciji u bogoslužiju su koristili bugarski jezik, nazivan još i crkvenoslavenski i staroslavenski i ćirilićno pismo. Ne može biti srbijanski, jer u 15 st. takav jezik još ne postoji. Bugari Grigorij Camblak i Konstantin Filozov (Kostenečki) smatrani su osnivačima srbijanske literature pod kraj 14 st. i početkom 15 st. ali oni su pisali na bugarskom, dakle stvaraju srbijansku literaturu na bugarskom jeziku. Kad ne postoji srbijanski jezik nema niti knjige na srbijanskom jeziku iz 15 st., a bez takvih knjiga je nemoguće održavati bogoslužije.

Srbijanska povijest kaže da je Ipeksku arhiepiskopiju obnovio veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1557. i postavio za „patrijarha” vlastitog brata Makarija. Nigdje ne postoji informacija kad je Makarij dobio dozvolu od nadređenog bugarskog Ohridskog arhiepiskopa. Ipekska (Pećka) arhiepikopija postoji do 1766. kad bankrotira. Carigradski patrijarh podmiruje njena dugovanja i preuzima njene dijaceze. Ipekska (Pećka) arhiepiskopija koju u suštini smatraju srpskom crkvom nije nikad obnovljena.

 

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (od 1020. do 1767.)(16) i srbijanska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(17)

Nakon nestanka ovih dviju crkvi, njihove dijeceza preuzima Carigradska patrijarhija.

Godine 1830., kneževina Srbija dobija autonomiju u okviru Turskog carstva. Ova politička autonomija je uzrokovala i crkvenu te se 1832. formira autonomna (ne autokefalna) Crkva u kneževini Srbiji (nakon plaćanja Carigradu 200 000 groša u novcu)(18).

Ova crkva ima naziv Beogradska arhiepiskopija (nije SPC).

U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7, a Crnogorska pravoslavna crkva redni broj 9 na popisu autokefalnih crkava.(19)

Naravno nema nikakve srbijanske crkve, kao niti turske.

Episkop gornjokarlovački Teofan Živković (1874. – 1890.), u svome otvorenom pismu iz 1877. navodi: “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema… ni osobite srbske vjere; dakle ovdašnjim grčko-istočnjacima osobitog imena kakvog ni po jednoj ni po drugoj nema”(20).

Nakon Berlinskog kongresa 1879. kad je Srbiji pripojena Niška oblast, koja je oduvjek bila bugarska, Beogradskoj arhiepiskopiji pripojena je veća i više rangirana Niška mitropolija. Nova crkva, koja je stvorena na ovaj način, dobija autokefalnost od Carigradske patrijarhije i dobija naziv Pravoslavna crkva u Srbiji (ne SPC).

 

Srbijanska povijest kaže:

„Još 18. 12. 1918. se u Sremskim Karlovcima skupila konferencija svih pravoslavnih biskupa: karlovačke mitropolije, crnogorske mitropolije, autonomne Crkve u BiH i dalmatinskih biskupija. Na njoj je odlučeno da su svi jednoglasno za ujedinjenje i da se s time treba početi.

U Beogradu je 11. 5. 1919. održana konferencija svih pravoslavnih biskupa s područja cijele novostvorene države, koja je konstatirala duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih crkvenih područja. Tada je izabran i privremeni odbor biskupa pod nazivom „Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske Crkve“ pod predsjedništvom Crnogorskog mitropolita Mitrofana Bana.

„ … Naravno, trebalo je dugo vremena da nova patrijaršija profunkcionira, te su stare institucije prijašnjih ukinutih Crkava funkcionirale praktički do Ustava Crkve iz 1931.g.” 

 

Tako je to u srbijanskoj povijesti – sve ide nekako pokraj istine, pokraj zakona, pokraj crkvenog kanona. Nisu bili prisutni svi episkopi od navedenih crkava kao i niti jedan iz onjih osam eparhija u Makedoniji, koji su dio Bugarske egzarhije. I da bi htjeli nisu mogli jer su još prije kraja 1918. protjerani u Bugarsku. Nije bio prisutan niti predsjednik odbora Mitropolit Mitrofan Ban. A i da su svi bili prisutni kakvu bi odluku mogli donijeti pripadnici različitih crkvi? Apostolsko pravilo br. 2, koje je primio Prvi sabor u Niceji godine 371. kaže da svećenik može biti član samo jedne crkve. U tom smislu može se postaviti pitanje u kojoj su ulozi bili ti episkupi, koji su tamo sudjelovali – da bi negdje van crkve neki episkop (svećenik) u nečemu sudjelovao morala je to njemu dozvoliti crkva, kojoj on pripada. Općenito, neko ujedinjenje crkava se može dogoditi samo na temelju odluke crkava, a ne na temelju osobnog mišljenja nekog predstavnika neke crkve. Pravoslavne crkve su SABORNE pa tako odluke u ime crkve donosi neki sabor-odbor (obično je to Sinod), koji po ustavu crkve ima pravo to učiniti.

Kako je moguće da institucije ukinute (nepostojeće) crkve djeluju u novoj crkvi i to punih 12 godina nije jasno. Nije jasno niti kako je moguće da nova crkva postoji punih 12 godina (do 1931.) bez ustava.

Tako Sv. Sinod autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve na sjednici bez kvoruma pod predsedništvom Mitropolita Mitrofana Bana donosi odluku o pridruživanju novoj crkvi suprotno Ustavu CPC, koji nije dozvoljavao Sv. Sinodu (čak i kad ima kvoruma) donijeti odluku o gašenju vlastite crkve, što je zapravo učinjeno. Godinu dana kasnije, netom prije smrti, Mitropolit Mitrofan Ban na izpovijedi je priznao da je to učinio jer su mu Srbijanci prijetili da će ga ubiti.

Bukovinsko-dalmatinski mitropolit Vladimir Repta odbio je pridružiti se novoj crkvi. Podpisao je ugovor o pridruživanju Karlovačkoj mitropoliji, od kojoj je njegova eparhija prije odvojena i koju je priznavao kao kanonsku crkvu.

 

Sama Karlovačka mitropolija nikad nije donjela odluku o pridruživanju novoj crkvi.

Onih osam eparhija, koje na temelju fermana sultana Abdula Azisa iz 1870. i plebiscita provedenog u Makedoniji na temelju čl. 10. istog fermana postaju dio Bugarske egzarhije, nitko nije ništa pitao. Naravno nitko od episkopa ovih eparhija nije sudjelovao u konferenciji u Sriemskim Karlovcima i u Beogradu i nije niti imao pravo donjeti neku samostalnu odluku nego samo Sv. Sinod Bugarske pravoslavne crkve.

Takva odluka nikad nije donesena. Nitko ju nije niti tražio.

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca(21).

Nije poznato je li srbijanska skupština (parlament) potvrdila taj ukaz i time ga ozakonila, što u konačnici nije ni bitno jer po tadašnjem srbijanskom zakonodavstvu država stvara Crkvu, i tim činom ulazi u sukob s kanonskim pravom(22).

To je izravno kršenje Apostolskog pravila br. 30. Kazna je oduzimanje dostojanstva i izopćenje iz Crkve.

Dne 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi.

 

U Tomosu jasno piše: „…Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija…”. Navedeno potvrđuje da je u stvari „srpska” samo Beogradska arhiepiskopija. Da bi bile sve ove crkve srpske, Meletij bi napisao „sve srpske crkve.”

Novoosnovanoj crkvi pripojene su i “…eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Carigradske Patrijarhije i to metropolije: Skopska, Raško-prizrenska, Veleško-debarska, Pelagonijska, Prespansko-ohridska i dio metropolije Vodenske, epijskopija Polijanska na osnovi Bukureškog ugovora od 10. kolovoza 1913. , Metropolija Strumička na osnovu Nejskog ugovora od 27. studenog 1919.,…”.

Zapravo su ove eparhije (metropolije i biskupije) dio Bugarske pravoslavne crkve. Dana 28 veljače 1870. vlada sultana Abdula Azisa izdala ferman (dekret), kojim je ozakonila obnavljanje autokefalne Bugarske pravoslavne crkve pod nazivom Bugarska egzarhija.

Tim fermanom Bugarska egzarhija je priznata kao službeni predstavnik bugarske nacije u Osmanskom Carstvu. Sjedište Bugarskog egzarha tad je bio Carigrad. Nakon 1913. sjedište je preseljeno u Sofiju.

Dakle, članak 10. fermana propisuje da će eparhije(biskupije) biti bugarske, ako se najmanje 2/3 kršćanskog pučanstva na teritoriju biskupije izjasni da to hoće. Prema ovom stavku (koji je bio VRLO DEMOKRATSKI i za današnje standarde) provodi se plebiscit u Makedoniji pod kontrolom turske vlasti i Carigradske patrijarhije. Rezultat prikazuje da je u zemljopisnoj regiji Makedonija, brojčani odnos Bugara i Grka 8:1. Srbi se ne spominju jer njih tad tamo niti nema.

Srbijanski izvori govore da su onih 1,5 mln. franaka odšteta koja je isplaćena Carigradskoj patrijarhiji za one njene djelove, koji su pripojeni novoj crkvi, ali baš ove eparhije ne mogu to biti jer Tomos o njima govori da su to …”…eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Carigradske patrijarhije…”. Do skora znači do prije 50 godina. Ispada da je Meletij darovao novoj crkvi eparhije koje uopće nisu bile u njegovu djelokrugu nego su integralni dio Bugarske egzarhije. Kad bi se nekomu morala platiti neka odšteta (što nije slučaj u međucrkvenim odnosima) bilo bi potrebno da odštetu za uzurpaciju svojih eparhija dobije BPC.

Bugarsku egzarhiju ili njezine 15 eparhije u oblasti Makedoniji za pripajanje Ujedinenoj SPC Kraljevstva SHS nitko nije tražio.[Kao i kad 1879 veća Niška mitopolija (dio BPC)  pripojena je manjoj i nižerangiranoj Beogradskoj arhiepiskopiji da bi ona mogla dobiti autokefalnost]. Te eparhije nisu niti navedene u djelu Tomosa, u kojem se navodi koje postojeće crkve i eparhije (zbog nastanka nove države) stvaraju novu crkvu.

Da bi dobila taj Tomos, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1 500 000 franaka Carigradskoj patrijarhiji.(23) To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (po magu Šimunu), kojeg osuđuje apost. pravilo br. 29 i dr.

Apostolsko pravilo 29: Ako je episkop (biskup), prezbiter, đakon svoje dostojanstvo dobio za novac, neka bude svrgnut i on i onaj koji je njega postavio i da bude ekskomuniciran kako je to bio mag Šimun od sv. Petra (1 Pet. 2:23).(Djela ap. 8:18-24)

„Veličinu ovog grijeha naglašava činjenica da u ovom slučaju za razliku od uobičajene (25 Ap. pravilo i td …) kazne slijedi lišavanje dostojanstva i isključenja iz zajedništva. Za onoga koji je zadobio položaj simonijom kazna je samo jedna – ekskomunikacija. To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.„ (24)

Ovdje moramo objasniti tko je taj Carigradski patrijarh Meletij IV Metaksakis, što je i kako je činio.(25)

Godine 1900. Meletij postaje tajnik Sv. Sinoda Jeruzalemske patrijarhije. Godine 1908. partijarh Damian ga je protjerao „zbog radnje protiv Groba Gospodnjeg”. Na Cipru 1909. Meletij postaje članom engleske masonske lože.(26)

Godine 1910. već je mitropolit u Ciparskoj crkvi, a 1918. postaje arhiepiskop Grčke crkve – to mu nije bio neki problem postati kad znamo da je nećak tadašnjeg predsjednika grčke vlade Elefteriosa Venizelosa.

 

Zbog više prekršaja crkvenih kanona Sv. Sinod Grčke crkve 9. prosinca 1921. donosi odluku o oduzimanju dostojanstva Meletiju (razkleričenje), to jest on ponovo postaje obični laik. U međuvremenu politički podupiratelji Meletija stvaraju pritisak na mitropolita Germana (Karavangelis), koji je već izabran Carigradskim patrijarhom da odustane od službe. Pod pritiskom German se povlači, a nakon toga za potrebe novog izbora patrijarha mijenjaju se svi episkopi koji su glasovali za Germana novima i tako je Meletij 24. svibnja 1922 ustoličen Carigradskim patrijarhom, uzprkos tomu što je u kazni oduzetog dostojanstva. Turska država nikad nije potvrdila njegov izbor, što je bilo obavezno prema onodobnom zakonodavstvu, da bi taj izbor bio pravovaljan.

„Tomosom od 19. veljače 1922. utvrđuje se dijaceza crkve i eparhije Carigradske patrijarhije nakon političkih promjena u novoj srpskoj državi. Nu, tim tomosom nisu priznati Srpska patrijarhija ni izbor patrijarha Dimitrija.”[Zvanični sajt Carigradske patrijaršije(27)]

U stvari taj Tomos potvrđuje samo autokefalnost nove crkve. Niti Meletij, koji je dobio 1,5 mln franaka nije se usudio priznati Srpsku patrijarhiju i izbor Dimitrija za patrijarha. Najbitnija činjenica je da Meletij potpisuje taj Tomos dok je u kazni oduzetog dostojanstva. Zbog velikog političkog pritiska, Sv. Sinod Grčke crkve popušta i 24. rujna 1922. stavlja van snage odluku o oduzimanja dostojanstva Meletiju, ali to je ipak sedam mjeseci nakon što je on kao obični laik potpisao Tomos o autokefalnosti nove crkve u Kraljevini SHS.

Grci iz Fanara, carigradske četvrti naseljena tzv. fanariotima podižu pobunu protiv nekanonskog  (i nezakonitog) Meletijevog djelovanja zbog čega je bio prisiljen napustiti Carigrad 10. srpnja 1923., a nešto kasnije – 20. rujna 1923., nakon samo 20 mjeseci provedenih na tronu Carigradske patrijarhije, zbog svega toga dao je ostavku i time prestao biti carigradski patrijarh.

Dne 20. svibnja 1926. Meletij je izabran Aleksandrijskim patrijarhom (i bio je to do smrti 1935.),  uz izravnu pomoć engleskih masona.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ je objavljen Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod ovim imenom.

Nakon 1991. nastaju nove države ali za SPC to nije razlog za stvaranje novih crkava (kao što je to bio razlog 1922.), ali to su nebitne sitnice kad znamo da SPC općenito djeljuje suprotno pravoslavnim kanonima –„Tko to radi je u gorkoj žući i u okovima bezakonja.”(Djela 8:23)

 

MILOST BOŽIJA SE NE MOŽE PRIDOBITI KROZ GRIJEH.

 

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

 

IZVORI

1. Dobrica Čosić (1921-2014), predsjednik Savezne republike Jugoslavije od 15 lipnja 1992 do 31. svibnja 1993).   

2. Sima M. Ćirković, Pravoslavna crkva u srednjovjekovnoj srpskoj državi, Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, Spomenica u 750-godišnjici autokefalnosti, Beograd, 1969.

3.  Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren ind die Urheimat der Slaven, Verl. Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.

4. Bizantsko Carstvo (grč. Βασιλεία τῶν Ῥωμαίων /Basileía tōn Rhōmaíōn/, lat. Imperium Romanorum – doslovno: „Carstvo Rimljana”; u grčkim izvorima i Βυζαντινή Αυτοκρατορία) (330—1453).  Hieronymus Wolf (1516 -1580), u «Corpus Historiæ Byzantinæ» 1557 prvi  puta koristi naziv Bizant stoljeće nakon nestanka same države.

5. Glasnova, Diana, Razgovor s akademkinjom Anicom Nazor objavljen  u časopisu Rodna riječ , Zagreb, br. 2/2016. g.  –    „Sveti Ćiril i Metod prvi su veliki slavenski učitelji. Oni su utemeljili sustavno slavensko pismo, književni jezik i književnost te slavensko bogoslužje, za koje su priredili repertorij priručnika. Pismo je mnogo kasnije u Hrvatskoj dobilo ime glagoljica po glagolu glagoljati (govoriti), koji se često javlja u tekstovima evanđelja. Prvobitan oblik pisma poznat je kao okrugla ili bugarska glagoljica, jer je kružić jedan od njezinih karakterističnih elemenata. Jezik je u znanosti poznat pod nazivom starobugarski i češće pod nazivom starocrkvenoslavenski (staroslavenski), jer je to svojevrstan opći slavenski književni jezik. Naime, nakon Metodijeve smrti 885. g. slavensko je bogoslužje zabranjeno u Moravskoj, a Metodijevi su učenici izgnani. U Bugarsku su došli najbolji učenici i ondje su nastavili s njegovanjem ćirlometodske tradicije pod zaštitom kneza Borisa i cara Simeona. Za vladanja cara Simeona i kasnije (u X. i XI. st.) došlo je do procvata starobugarske književnosti. Iz Bugarske se kulturno nasljeđe Svete Braće proširilo – doduše više u ćirilskom, manje u glagoljskom ruhu – na susjedne balkanske zemlje (Srbiju i Duklju), te na sjever u Rusiju.” (U X i XI st. Srbija i Duklja nisu susjedne zemlje nego dio Bugarskog carstva.)

6. Ova je arhiepiskopija namenjena bugarima u Bizantu i njeni poglavari moraju biti Bugari. U stvari u sljedećih 747 godina se ono drugo nije baš poštivalo – večinom su arhiepiskopi bili Grci. Bugarski arhiepiskop Lav (grk) bio je najbitniji govornik za Carigradskog sabora(koncila) 1054. kad su prekinute veze sa Rimom.

7. Иванов, Йордан. Българите в Македония. Издирвания и документи за тяхното потекло, език и народност с етнографска карта и статистика, София.. документ № 24, 1915, 1917.

8. Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. (IV.).

9. Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901., str.394.

10. Carstvo bez patrijarha nije moguće (lat.)

11. Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) dodjeljuje autokefalnost Bugarske crkve pod nazivom Preslavska arhiepiskopija. Preslavski sabor 917. proglašava preslavskog arhiepiskopa patrijarhom. Na temelju toga knjaz Simeon postaje car. Godine 927. potpisan je mirovni sporazum između Bugarskog carstva i Istočno-rimskog carstva, koje priznaje poglavara BPC patrijarhom i na temelju toga Bugarski knjaz  postaje car.

12. Stefan IV. Uroš (Dušan) u stvari je samo 1/4 Srbin kad znamo da mu je majka kćer bugarskog cara Smilec, a baka po otcu kćer bugarskog cara Georgija Tertera. Jedini tadašnji vladar koji njemu priznaje carsko dostojanstvo je onaj, koji to njemu omogućuje bugarski car Ivan Aleksandar čija je sestra Elena Dušanova supruga. Dušanov sin Stefan V. je već samo  1/8 Srbin.

13. Hrvatski kralj Karlo I Robert. – 1334 i 1342.

14.  Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.

15. Снегаров Иван, История на Охридската архиепископия-патриаршия, том 2. От падането и под турците до нейното унищожение (1394-1767 г.), София, 1932.

16. Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470) – Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea.

17.U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu u kojem je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijarhija, Turnovska patrijarhija, Kijevska mitropolija. Grčki kralj Konstantin godine 1833. objavljuje stvaranje Eladske (Grčke) crkve. Prvi puta u povjesti neka crkva dobije naziv po državi.

18. https://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/10/od-kada-djeluje-srpska-pravoslavna.html?m=1

19.G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom
autokefalnih crkava, Atena, 1855.

20. “http://www.ustaski-pokret.com/html/lazi_srpske_pravoslavne_crkve.html

21.  Glasnik, br. 1, Beograd,1(14) srpanj 1920.

22. Колиненко Юлия, Сербская православная церковь в 1878–1920 гг.: национальная идеология и политическая практика, МПГУ, Москва, 2016.

23. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str. 67)

24.  Епископ Григорий/Граббе/ – Каноны Православной Церкви

25. ΝΑΝΑΚΗΣ, ΣΤΑΥΡΟΣ (1988, Αριστοτέλειο Πανεπιστήμιο Θεσσαλονίκης (ΑΠΘ)), Η ΧΗΡΕΙΑ ΤΟΥ ΟΙΚΟΥΜΕΝΙΚΟΥ ΘΡΟΝΟΥ ΚΑΙ Η ΕΚΛΟΓΗ ΤΟΥ ΜΕΛΕΤΙΟΥ ΜΕΤΑΞΑΚΗ 1918-1922

26. Alexander I. Zervoudakis, “Famous Freemasons,” Masonic Bulletin, No 71, January – February, 1967.

27. Διὰ τόμου, ἀπὸ 19ης Φεβρουαρίου 1922, ἐπήρχετο ἡ χειραφέτησις εἰς στὴν σερβικὴν Ἐκκλησίαν, τὴν ἐντὸς τοῦ κράτους τῶν Σέρβων, τῶν εὑρεθεισῶν, κατόπιν τῶν γενομένων πολιτικῶν ἀλλαγῶν, ἐπαρχιῶν τοῦ οἰκουμενικοῦ θρόνου, προσέτι δὲ ἀνεγνωρίσθη τὸ σερβικὸν πατριαρχεῖον καὶ ἡ ἐκλογὴ τοῦ πατριάρχου Δημητρίου.

http://www.ec-patr.org/list/index.php?lang=gr&id=319

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Hrvatska pravoslavna crkva

Arhiepiskop ALEKSANDAR: SRBSKI TEROR U TAMNICI NARODA

Objavljeno

- datum

„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)

Jedini izvor koji govori o dolazak Srba na Balkanu je knjiga De administrando imperio(pisana u periodu 948-952 g.). Njen autor bizantski car Konstantin VІІ Porfirogenet(913-959), govoreći o pojave Srba u povjesti što se dogodilo u vrjeme cara Herakla (610-641), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „ Kada je Bugarska bila izpod vlašču cara, umro je knez Srba, koji je pobegao kod Cara”( ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.).

Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren ind die Urheimat der Slaven, Verl. Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.

Dok govori o Bugarima car Konstantin u pola rečenice spominje i neki knez Srba, ali niti ime tog čovjeka, otkud dolazi i zašto je pobjegao kod cara Herakla.

Evo što 970 godina kasnije srbijanska povijest govori o tom događaju:

 „…od severni dio Karpata, tamo izpod Avara su u 7 st. Srbi došli na Balkan tamo gdje su Iliri već bili i oružanom silom potisnuli Ilire.”  prot.dr. Radoslav Grujić (Pravoslavna srpska crkva – 1918)

( Milorad Tomanić. Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj – Beograd: Medijska knjižara Krug,. 2001. (Beograd: Standard 2). s.113)

NIKOGA NISU POTISNULI JER SU STOLJEĆIMA BILI VAZALI!!!

Prva je Hrvatska država stvorena 623 g., a Bugarska – 632 g.

Prva srpska država stvorena je punih 600 godina kasnije – 1217 nakon što u 1166 g. Bizantski car Manuil І Komnen poklanja svome vazalu (Stefan II Nemanja) oblast Dendra da bi širio krščanstva, što znači da većinu stanovnika još nisu bili kršćani.

1186 g. Gillome de Tir (povjestničar križara) bio je u posjeti tog teritorija i govori o njemu kao Raška. U njoj nema niti jedan grad, niti jedna tvrđava, nerazvijeni narod se bavi stočarstvom.

Manastir Hilendar na Atosu je ogromni komleks zgrada, čija je površina veća od sveukupne površine svih sgrada u Raški. Vrlo je zanimljivo kako su stočari-Srbi znali izgraditi manastira Hilendar što sad govori srpsko-jugoslovenska povijest kad u njihovoj državi nije bio niti jedan grad pa nije bilo niti graditelja. Naravno da nisu mogli to izgraditi i u slučaju da su bili graditelji jer je manastir sagrađen još u 10 stoljeću.

Za vrijeme svog postojanja od sveukupno 172 godina Srbija je bila skoro pa neprekidno Mađarsko-HRVATSKI vazal.

Manastir Hilendar

Godine 1879 na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska dobije mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu(čl.29), čl. 34. Berlinskog ugovora – Srbija dobije na poklon grad Niš i oblast oko njega i potpunu nezavisnost od osmanskog carstva, a čl. 30. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom. Godine 1881 potpisana je tzv. Tajna konvencija koja potvrđuje čl. 30 Berlinskog ugovora. Odredbama ovog ugovora određeno je da Srbija neće moći zaključivati bilo kakve ugovore sa drugim zemljama bez prethodnog odobrenja Austrougarske. Neposredno prije potpisivanja Konvencije zaključen je Trgovinski ugovor, kojim je Srbija mogla svoju robu izvoziti samo u Austrougarskoj.

Potpisivanje ova dva dokumenta dogovoreno je prije Berlinskog kongresa. Srpski diplomat Jovan Ristić obećao je potpisivanje ova dva ugovora, izgradnju srpske željeznice za Austrougarske, kao i odricanje pretencije na Novopazarskog sanđaka u zamjenu za zastupanje srpskih interesa na zasedanju Berlinskog kongresa za dobivanje međunarodno priznatu nezavisnost. Godine 1882 Milan Obrenović je krunjen za kralja uz prethodno dobivenu dozvolu Austrougarske, koja je osigurala da sve svjetske sile prihvate Srbiju kao kraljevinu. Cijena potvrđivanja je potpuni gubitak suvereniteta, austrijanska vojska nije morala tražiti dozvolu za prolaz kroz srbijanski teritorij, kod srbijanskog kralja bio je austrijanski izaslanik tzv. poklisar od koga su morali kralj i vlada Srbije dobivati mišljenje prije no što bi poduzeli nešto…

Djelovanje Tajne konvencije produljivano je više puta na snagu do 1903 g. jer Trojedina Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija je državotvorni element Austro-ugarskog carstva.

Na ovaj način je Srbija do 1903 g. Austro-ugarski, odnosno Hrvatski vazal, jer Trojedina Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija je državotvorni element Austro-ugarskog carstva.

Naravno i vjernici SPC (tada Beogradska arhiepiskopija) morali su slaviti Austrougarskog  cara, koji je stvarni vladar Srbije. Nije to nešto novo nego je sve u srbijanskoj tradiciji – napomenut ćemo da g. 1217 Stefan II Nemanja dobije kraljevsku krunu od pape, a dvije godine kasnije nekanonično proglasuje autokefalnost Ipekske arhiepiskopije. Jer papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladara, čija država ima arhiepiskopiju njega su lagali da to već imaju, a kasnije Nikejskom patrijarhu su rekli da moraju dobiti autokefalnost jer papa je već dodjelio kraljevsku krunu. Kako je Srbija postala samostalna kad je njen vladar bio dvostruki vazal – i Bizantu i mađarsko-HRVATSKOM kraljevstvu? Ali tako je to u srbijanskoj tradiciji – mali narod nikako ne može pobjediti puno većih i jačih susjeda pa pokušava zaraditi kao njihov vazal.

Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.)(Farlati –V-169)

„Nije moguće  da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)

GENOCID NAD ALBANCIMA

The New York Times, 31. December 1912.

“SERVIAN ARMY LEFT A TRAIL OF BLOOD; Thousands of Men, Women, and Children Massacred in March to Sea, Say Hungarian Reports.”

Međunarodna komisija Carnegie svjedoći o masovnom ubijanju Albanaca u Balkanskim ratovima(1912-1913) sa strane vojske Srbije i Crne gore i paravojnih formirovanija. Samo su u vilaet Kosovo u prvih par mjeseci ubijeni više od 25 000 Albanaca. Sveukupno na svim teritirijama pod kontrolom srpske vojske u Kosovo i Makedonija ubijeni su više od 120 000 Albanaca. Ovo etničko čiščenje (pravi genocid) ima cilj promjena etničkog karaktera tog teritorija. Ipak mjestni Bugari mogli su postati Srbi i tako izbjeći smrt, ali Albanci nisu mogli ništa birati – mogli su samo umrjeti. Sva su albanska sela spaljena i cjelokupno mirno stanovništvo pobijeno uz najodvratna mučenja. Izpod glavnog mosta na rjeku Vardar u Skoplju bila je hrpa mrtvih tjela Albanaca sa odrezanih glava.

Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan War
 

„Mi smo učinili predomišljeno ubojstvo jedne čitave nacije. Bili smo uhvaćeni u tom kaznenom djelu, te zaustavljeni. Sada ćemo morati trpjeti kaznu…”  Kapetan Dimitrije Tucović

Dimitrije Tucović: Serbien und Albanien: ein kritischer Beitrag zur Unterdrückungspolitik der serbischen Bourgeoisie

Izmađu Bugara i Albanaca u Makedoniji ne samo da nije bilo problema nego su surađivali u borbi protiv Turaka i kasnije protiv Srba, protiv kojih podižu tzv. Ohridskog ustanka. Dolazi 100 000 srpske vojske i žandarnerije, koja spaljuje više sela i poubija one koji nisu pobjegli. 30 000 Bugara i Albanaca bježe u Albaniju.

Jedna od najpoznatih bugarskih narodnih pjesama iz Makedonije slavi poginulog ratujući protiv Turaka kod Kruševa 1903 vojvoda  VMRO Pito Guli, čiji je otac Albanac. Pito Guli-a slavi i sadašnja državna himna Republike Makedonije. Sin od Pito Gulija Lakja Guli je najpouzadanji pomoćnik vođe VMRO Todor Aleksandrov koga ubiju Srbi 1924.

Na početku I Svjetskog rata se Srbija hrabro bori protiv Austro-ugarske, ali YU-povjest zaboravlja reći to da Austro-Ugarska, čija vojska broji 2 300 000 vojnika u stvari najprije ratuje protiv Rusije (6,2 mln. vojnika) pa si može priuštiti protiv Srbije samo 200 000. Protiv njih Srbi  mogu glumiti da su hrabri – kad im je vojska 3-4 puta veća. Nakon prvih nekoliko mjeseci kad Srbima uspjeva zaustaviti austrijanaca oni načevaju pogranjične provokacije protiv neutralne Bugarske, koja ne odvraća na provokacije.

Zbog izravne pretnje sa strane Rusije 1.10.1915 Bugarska se pridružuje Centralnim silama i objavljuje mobilizaciju vojske ali još nigdje ne ratuje. 13.10.1915 je naredna pogranična provokacija kad mali odred srpske vojske izvodi napad na bugarski teritorij. Već sljedeći dan stiže bugarski odgovor –  protiv srpskih 350 000 vojnika(Timočka armija i 2 Srpska  Armija) napada І Bugarska armija sa 145 000 vojnika i svega 6 (ŠEST) kamiona.  Istodobno  II Bugarska armija kreće u napad protiv Srpske makedonske armije i francusko-britanske  vojske koje pobjeđuje kod Krivolaka, 3 i 4 BA su u Dobruđi gdje očekuju napad sa strane Rusije, koji se je i nešto kasnije dogodio.

Na sjevernom bojištu zapadno od Beograda III Austro-ugarska armija ratuje protiv I Srpske armije, a istočno od Beograda XI njemačka armija – protiv 3 Srpske armije.

Samo devet dana nakon ulaska u rata, u par sati Bugarska vojska preuzima glavni grad Srbije Niš gdje zarobljuje 60 000 srpskih vojnika i 150 kamiona, kasnije kod Prištine još 20 000 vojnika – sveukupno u ratu njih 135 000 hrabrih Srba. 

Odmah nakon pada Niša 200 000 srpska vojska pod vodstvom kralja Petra bježi kroz albanskih planina da bi na Jadranskoj obali stigli samo 95 000. Preostali dio spske armije(150 000) pokušava usporiti napad Bugara da bi mogao kralj pobjeći.

Najbitniji dio ovog rata je Kosovska operacija koju izvodi I Bug. armija, djelovi II Bugarske  armije i djelovi XI Njemačke armije (sveukupno 156 000 vojnika) ratuju protiv srpske armije (150 000) s početkom 14. studeni 1915. Ova operacija, koja je u stvari najveća bitka u povjesti na Kosovom polju u kojoj sudjeljuju više od 300 000 vojnika s obe strane  završava s teškim porazom srpske vojske ( 36 000 poginulih) 4. prosinca 1915. Bugarskih žrtava skoro pa i nema.

Bugarska vojska ratuje protiv hrabrih Srba 37 dana u kojih I Bugarska armija dostiže Debar i Djakovo – više od 500 km. Preuzima natrag okupiranog 2 godina prije od Srba povjestnog bugarskog teritorija (Niška oblast i Makedonija) sa brzinom od 12 km po danu.

Pravi pješački blizkrig !

Tako i nestaje Srbija na punih 3 godina.

Godinu dana kasnije srpska vojska(80 000) vraća se na bojištu. Kako bi mogli oni osloboditi državu, koju nisu obranilo 800 000?

Dok Srbije nema njeni saveznici britanci pokreću specijalnog rata protiv njenjih neprijetelja A-U(Hrvatska) i Bugarska. Najprije se naravno mora stvoriti pozitivni ugled Srba u svjetu pa zato je u 20 000 škola u Velikoj Britaniji (Kanada, Indija, Australija…) proširen izmišljeni Kosovski mit po kojem neki Srbi štite krščansku Europu od muslimana. Tako je svijet saznao o izmišljenom liku Obiliću, koji je ubio sultana Murata i o „caru” Lazaru, koji ne samo da nije car, nego nije niti kralj jer od 1371 g. kralj Srbije je Bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Čak su i Britanci zaboravili da su njihovi vitezovi nastradali u bitci kod Nikopolja 1396 gdje kršćanska vojska je poražena baš zbog sudjelovanje Srba na strani Turaka.

Baš taj specijalni rat daje temelj kasnijeg proglašavanja hrvatskog naroda kao genocidnog (suprotno činjenice što je u stvari žrtva genocida), a Bugari su okupatori bez obzira na to da baš Srbija dobije na poklon od svojih saveznika bugarski teritorij od više od 50 000 km2 gdje je stanovništo skoro 100% bugarsko – Niška oblast, Vardarska Makedonija.

Što se događa s onjih 135 000 zarobljenih srpskih vojnika?

Pobjednici – Bugari njih velikodušno šalju kući!

CRNA GORA

Ipak kao i uvijek Srbi, koji gube sve bitke. Nisu dobili rat nego kao saveznici pobjedničke Antante dobiju na poklon zapadnu polovicu Balkanskog poluotoka (Hrvata nitko nije niti pitao). Dobiju na poklon i drugog saveznika – do tad nazavisna Crna Gora, čija vojska 3 godina prije pokušava sprječiti prodor austrijanaca duž Jadranske obale u pokušaju zaokružavanju srpske vojske, koja pod vodjstvom kralja Petra bježi izpred Bugara. Nije im uspjelo sprječiti austrijanaca, ali su bježeći Srbi dobilli na vrjeme pa im je uspjelo sa brodovima Antante pobječi na otok Krf.

Kad nakon završetka rata srbijanska vojska dolazi u Crnoj Gori ubije više od 9 500 crnogoraca. U ratu protiv Austrijanaca crnogorci imaju manje gubitke nego u „miru” sa Srbima.  Tako Srbija uz pomoć Antante zahvaljuje Crnoj Gori zato što je u stvari spasila srbijansku vojsku.

VARDARSKA MAKEDONIJA

Nakon završetka I Svjetskog rata Kraljevstvo SHS dobije na poklon i Vardarska Makedonija i bugarskih Zapadnjih pokrajina. Nakon 1 prosinca 1918 u Vardarskoj Makedoniji počinje prisilna srbizacija bugarskog stanovništva i pokušaj uništavanje borbe VMRO. U stvari ova politika počinje još u prvih dana Balkanskog rata(1912). Dok Bugarska armija ratuje protiv Turaka u Trakiji srbijanska vojska ulazi u Makedoniju i pokreče zatvaranje bugarskih pravoslavnih crkava i bugarskih škola.

Godine 1912 u Makedoniji djeljuju 7 bugarskih mitropolija podređeni Bugarskoj egzarhiji– Ohrid, Debar, Bitolja, Skopije, Veles, Strumica i Nevrokop kao i 8 episkopije – Solun, Voden, Kostur, Lerin, Kukuš, Ser, Drama, Melnik uspostavljeni na temelju plebiscita, koji provodi turska vlast pod nadzorom Carigradske patrijaršije baš zato što se je mjestno stanovništvo oglasilo da je iznad 2/3 bugarsko( omjer bugari grci je 8:1, Srba nema). Odmah srbijanska vojska protjeruje ili ubije svih 833 bigarski svečenika i preuzima 761 bugarskih crkava. Svi nadpisi i druga svjedočanstva za bugarsku prošlost su odmah krivotvoreni ili skroz uništeni.

Karnegijeva anketa(1912-1913) svjedoći: „Prvo što rade Srbi kad dođu u njeko mjesto je da zatvore školu i u njoj urediti vojarnu. Zatim pozivaju učitelja i njima kažu da nemaju šta raditi ovdje kad ne bi sebi proglasili Srbima. Onji, koji to ne prihvate protjerani su u Bugarskoj ili strpani u zatvor“

GODINE 1900 U MAKEDONIJI ŽIVE 700 SRBA (Karnegijeva anketa). To je 0,0011 % stanovništva.

Namjesto protjeranih bugarskih svečenika u narednjih godina stižu srpski svečenici iz Srbije. Tako ispada da  svatko od 700 Srba u Makedoniji dobije vlastitog srpskog svećenika.

Po završetku Rusko-turskog rata 3 ožujka 1878 potpisan je mirni ugovor u San-Stefano i na ovaj način obnovljena Bugarska država na teritorij, koji je u stvari dijaceza Bugarske egzarhije (220 000 km2). Godinu kasnije Berlinski kongres vraća pola ovog teritorija Turskoj. (Na Berlinskom kongresu nije pozvan bugarski predstavnik). Ovom prilikom opet padaju 20 000 bugarskih glava. Nepravdu koju je učinio Berlinski kongres pokušava ispraviti Balkanski rat u 1912 g.

Bugari u Makedoniji se nisu time pomirili i odmah pokreću otpor protiv Turaka. Godine 1893., 23. listopada, bugarski intelektualci u Solunu utemeljuju Unutarnju makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (VMORO). Naime, pozivajući se na 23. članak Berlinskog ugovora, koji predviđa provođenje reformi za davanje prava drugim narodnostima u Osmanskoj imperiji, organizacija za svoj cilj postavlja osvajanje političke autonomije Makedonije revolucionarnim putem – što bi bio prvi korak punog oslobođenja ostalih makedonskih i trakijskih Bugara pod osmanskom vlašću i njihovo pripojenje slobodnoj državi.

Na Solunskom kongresu Unutarnje makedonskoodrinske revolucionarne organizacije, održanome u Solunu 1896. g., Makedonija i Odrinska pokrajina podijeljene su na revolucionarne okruge i središta, sjedište organizacije ostalo je u Solunu, a u Sofiji je bilo predstavništvo u inozemstvu. Neposredno poslije kongresa, Goce Delčev i Gjorče Petrov napisali su Ustav organizacije, u kojem su je nazvali Bugarski makedonsko-odrinski revolucionarni komiteti (BMORK).

Zbog taktičkih razloga, kako bi se prikrio javno iskazan bugarski karakter organizacije, a što povećava zabrinutost velikih sila da će ona stremiti ujedinjenju Makedonije i Odrinske pokrajine s Bugarskom (kao što je 1885. g. došlo do ujedinjenja Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije), naziv je promijenjen u Unutarnja makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija (VMORO).

(Stojan Rajčevski, 120. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MIHAJLOVA, Časopis „Rodna riječ“, br. 4/2016. g.)

 Čete ove organizacije traže oslobađanje Makedonije uz dio Trakije i pripajanju tog teritorija Bugarskoj.

Zbog novonastaloj sutuaciji pod kraj 1919 VMRO šalje Okružno br. 9 za obnavljanju djelovanja na teritorij okupiran od Srbije i Grčke. Aktivisti organizacije stavljaju naglasak na klauzule Neuilliyskog ugovora (Neuilly-sur-Seine – 1919) , prema kojim Srbija mora dati nacionalna manjinska prava Bugarima, nacionalne škole i crkve.

VMRO otvara predstavništvo u Italiji i uživa njenu potporu. U Beću i Budimpešti isto imaju razumjevanju za problema Bugara u Kraljevstvu SHS i isto pružaju potporu. Isti sporazum VMRO potpisuje i s Turskoj. Potporu pruža i Albanija. Stjepan Radić u ime HSRS potpisuje sporazum sa VMRO za suradnju u borbi protiv srpskog hegemonizma.( Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih poslanika. Ubojca Račić nikad nije suđen za ovog zločina, njega amnistira kralj Aleksandar.

Ugledni svjetski znanstvenici i političari javno podupiru VMRO. U tom smislu vrlo bitno je to što piše Lloyd George (predsjednik britanske vlade od 1916 do 1922).

„Po mišljenju največih autoriteta najtragičnij je događaj potiskivanje manjine suprotno ugovora iz 1919 onaj odnosno 600 000 makedonaca, koji sada žive na teritorij Jugoslavije. Ogromna večina tih ljudi je bugarskog podrjetla i jezika tojest to su Bugari makedonci. Baš zbog ove činjenice na mirovnoj konferenciji predstavnici Italije, V. Britanije i SAD-a povodom izrade Jugoslovenskog ugovora za manjine zalažu se – prvo, da ova oblast uživa osobni režim. Kad su njihovi napori propali zbog čvrstog protivljenja Francuzkih i Jugoslovenskih predstavnika traže postavljanje posebnog rezidenta Ljiga naroda. To su više puta pokušavali, ali napori su uvjek ostali bez rezultata zbog protivljenje francusko-jugoslovenske oporbe čak i u 1922 g.“

Стоян Бояджиев-Македония под сръбско иго, 1913-1941, София, 1993.

https://forum.kotle.ca/showthread.php?tid=633&page=2

VMRO prolazi kroz tri etapa(faze). Najprije traži oslobođenja od Turaka (kasnije od Srba) i  ujedinjenje s Bugarskoj. Nakon 1919 na temelju Njojskog ugovora traži autonomiju, a nakon što je 1937 potpisan Ugovor o vječnom prijateljstvu izmađu Bugarske i Jugoslavije vođa VMRO Ivan Mihajlov proglasuje novi lozung – nezavisna Makedonija na djelovi Bugarske, Grčke i Jugoslavije.

21 srpnja 1921 srbijanska vlada objavljuje deklaracija u Europi protiv VMRO kao revanšistka, banditska i teroristična organizacija, koja ratuje protiv srpskog naroda i njegovih povjestnih interesa na Balkanu. 15 kolovoza VMRO objavljuje vlastiti memorandum u koji naglasuje da nikad nije bio protiv srpskog naroda nego je protiv velikosrpskih šovinista, koji nakon Bukureštkog(1913) i Njojskog ugovora(1919) dljeljuju kao asimilatori i koljači Bugara u Vardarskoj Makedoniji.

Za početak naoružanog otpora VMRO smatra se Instrukcija №303 (19 kolovoz 1920)  srpskog vojnog zapovednjištva u Skoplju, koja propisuje odlučne mjere protiv bugarskih četa, koji stižu iz Bugarske i Albanije. U periodu 1919 – 1934 čete VMRO provode 467 akcije i ubiju 263 vladine osobe.

Srbijanska vlada organizira vlastite čete, ali oni ne ratuju protiv čete VMRO protv kojih nemaju šanse nego izvode napade na mirnog stanovništva što znatno prouzročuje povečavanje otpor mjestnih Bugara. Kod tzv. Studentskog suđenja u Skoplju (1927) odvjetnik bugarskih mladića dr. Ante Pavelić objavljuje ovih činjenica: U razdoblju 1919 – 1924 svi stanovnici Štipa(njih 25 000) prošli su kroz srbijanski zatvor, a 50 000 ljudi u Vardarskoj Makedoniji optuženi su zbog političkog djelovanja, ubijeno je više od 14 000 ljudi. (Srbijanski izvori potvrđuju da su izmeđuju dva svjetska rata u Makedoniji ubijeno više od 40 000 Bugara.)

U nastavku svojeg iskaza on je naglasio da budući da u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca žive i Bugari, i oni moraju imati ista prava kao i ostali građani. Sama tvrdnja da u Makedoniji žive Bugari, dr. Antu Pavelića stavlja u nezavidan položaj, jer prema Živojinu (Žiki) Laziću, šefu državne sigurnosti i jednome od osnivača Udruženja protiv bugarskih bandita 1923. g. u Štipu, takav iskaz graniči s državnom izdajom.

(Diana Glasnova, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016. g.)

Godine 1929., 19. travnja, dr. Ante Pavelić i gradski zastupnik Zagreba, Gustav Perčec, tajnik Hrvatske stranke prava, odnosno drugi čovjek poslije Pavelića, u Vidinu, preko Rumunjske stupaju na bugarsko tlo. Otud vlakom odlaze u Sofiju i 20. travnja ih na glavnom kolodvoru dočekuje oduševljena velika skupina od 10.000 ljudi. Povorka se uputila prema središtu grada, do hotela ispred Dvorca, putem praćena pjevanjem hrvatske himne Lijepa naša domovina, makedonskim pjesmama i bugarskim marševima.

U sjeni impresivnog mitinga u Sofiji ostao je, zbog svojih posljedica, jedan važan susret. Naime, dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec su se u Bankji, mjestu pored Sofije, sastali 21. travnja 1929. g. s vođom VMRO-a – Vančom Mihajlovim.

Dogovorena je suradnja i objavljena deklaracija:

„…obe strane zbog nemogučeg terora na kojeg su podvrgnuti Hrvati i Bugari u Jugoslaviji njima nalaže da koordiniraju vlastitu legalnu djelatnost za pridobijanje ljudska i nacionalna prava, politička sloboda i potpuna državna nezavisnost Hrvatske i Makedonije.”

Kasnije se Ante Pavelić sastaje sa IvanomMihailovim u Genevi i dogovaraju konkretna djelovanja protiv srpskog despotizma. G. 1930 Ante Pavelić pomaže VNRO kod kupnje 1 000 pušaka, a VMRO šalje stručnjake pirotehnike da educiraju ustaša u logoru u Janka Pusta(Mađarska).

Zbog Sofijske deklaracije Ante Pavelić i Gustav Perčec osuđeni su na smrt(u odsutnosti).

Suradnja VMRO i ustaškog pokreta dostiže svoj vrhunac atentatom na kralja Aleksndra  Karađorđevića 1934 kad je njega ustrjelio Vlado Černozemski.

Godinama kasnije, u razgovoru za talijanski časopis “Storia Illustrata” (Ilustrirana povijest) s novinarom Antoniom Pitamizom, Vančo(Ivan) Mihajlov govori:

“…ono što je učinio Vlado Černozemski ne može se nazvati ubojstvom: To je tako jasno svakome tko nešto zna o režimu kralja Aleksandra i planovima skovanima u Beogradu. Vlado je bio izvršitelj kažnjavanja, naručenog prokletstvom, potocima suza i krvlju makedonskih Bugara, Hrvata, Albanaca i drugih građana i seljaka drugih naroda u Jugoslaviji, među kojima su i Srbi… Iza ubojstva Karađorđevića stoje nebrojeni zločini, njegovi i njegova režima. Što se tiče srpskoga naroda, ja protiv njega nemam ništa.”

Od svibnja 1941. g. do jeseni 1944. g., Ivan Mihajlov sa suprugom Melpomenom (Menčom) Krničevom utočište nalazi u Zagrebu, gdje su gosti hrvatskog državnika dr. Ante Pavelića. U ove tri godine hrvatski glavni grad pretvara se u mjesto otkud legendarni lider VMRO-a šalje poruke svojoj subraći u Makedoniji.

Makedonska se nacija službeno pojavljuje za vrijeme drugog svjetskog rata kada je Titov partizanski pokret prihvatio koncept Jugoslavije kao federacije ravnopravnih nacionalnih država, uključujući i Makedoniju. Ona je 2.8. 1944. proglašena državom na zasjedanju ASNOM-a, te je pod nazivom Narodna Republika Makedonija, a kasnije Socijalistička Republika Makedonija bila u jugoslavenske federacije sve do njenog raspada 1991. godine. U jeseni 1944 stvoren je i makedonski jezik na temelju makedonskog dijalekta bugarskog jezika kad je namjerno traženo izbacivanje slova, koja postoje u bugarskog jezika(ъ, ь, ю, я ) i nametanje slova, koji postoje u srpskog da bi mogao taj jezik biti sličan srpskom.

Prvi puta u svjetskoj povjesti zna se kad je neki jezik stvoren.

http://sh.wikipedia.org/wiki/Republika_Makedonija

Ivan Mihajlov je 9. ožujka 1944 u hrvatskom glavnom gradu razgovarao s predstavnikom Njemačke telegrafske agencije. Objavljujemo dio ovog dokumenta koji se čuva u Središnjem državnom arhivu u Sofiji (ЦДА, ф. 176 к, оп. 15, а. е. 78, л. 1–8, 227–234).

Razgovor predstavnika Njemačke telegrafske agencije, dr. Heinza Grunerta s Ivanom Mihajlovim u Zagrebu, 9. ožujka 1944. g. Izvornik i kopija. Strojopis.

“Makedonija, izjavio je g. Mihajlov, je samo zemljopisni pojam. Njezini žitelji samo iz praktičnih razloga koriste regionalno ime Makedonci, kao što neki u Hrvatskoj kažu da su Bosanci, Dalmatinci i sl., u Njemačkoj – Prusi, Bavarci itd., ili u drugim područjima Bugarske – Tračani, Dobrudžani, i sl.

Makedonska nacija ne postoji. Nacije su na Balkanskom poluotoku oformljene već prije 1500 godina. Današnji Makedonci nisu ništa drugo doli makedonski Bugari…

Teorija o postojanju makedonske nacije – s vlastitim jezikom itd. – je boljševički izum. Zahtjeve za autonomijom i neovisnošću Makedonije zagovarala je naša organizacija, jer se nije moglo otvoreno tražiti ujedinjenje s Bugarskom a, osim toga, jer se drukčije nije moglo jasnije istaknuti ideju o integritetu Makedonije. Za nas je pitanje slobode Makedonije toliko važno koliko i pitanje o integritetu Makedonije, oni su nerazdvojno međusobno povezani, stoga ujedinjenje samo pojedinih dijelova Makedonije s Bugarskom ne predstavlja oslobođenje Makedonije.

Budući da smo bili prisiljeni, zbog taktičkih razloga tijekom desetljeća služiti se sloganima o autonomiji i neovisnosti, neke su osobe mlađe generacije netočno shvatili zadaće naše borbe i tako su postali plijen boljševizma…”

PLJAČKA I TEROR U HRVATSKOJ

Još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti (srbskoj) vojsci pod nazivom Jugoslavenska legija. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more). Na ovaj način ne poštivajući Ženevskoj konvenciji Srbi i Rusi ubiju više od 13 000 hrvatskih zarobljenika. Miroslav Krleža piše o ovom stravičnom događalu ali u stvari taj zločin zapravo nije istražen. Djelomično o njemu pišu neki ukrajinski autori(Володимир Криницький).

http://ukrnationalism.com/history/2477-stolittia-tomu-v-ukraini-serby-masovo-vbyvaly-khorvativ.html

Pod kraj rata neki Hrvatski političari  prihvačaju Jugoslovensku ideju za stvaranje državu SHS, ali hrvatski narod nije naivan i veći broj Hrvata( između njih više domobrana nakon povratka s ratišta) traže da Hrvatska postane nezavisna republika. Njihov mirni prosvjed u centru Zagreba 4 prosinca 1918 srbijanska vojska, ista ona koja brzo bježi izpred Bugara sada vrlo hrabro sa strojnicama ubija hrvatskih domobrana i mirnih građana.

To je samo blagi početak suživota pod srpskom dominacijom kad sluga pokušava postati gospodarom.

Sljedi ‘maestralno’ izvedena konverzija valute. Naime, pripajanjem austrougarskih zemalja kraljevini Srbiji počela je postepena promjena austrougarske krune u srpske dinare. Najprije su se uvele SHS krune koje su bile zapravo austrougarske krune na koje su se lijepile markice. Kod lijepljenja tih posebnih markica na novčanice, odmah je 20 posto donesenog novca oduzimano ‘za obnovu Srbije’. Kasnije 1919. godine, kao sredstvo plaćanja na cijelom teritoriju Kraljevstva SHS uveden je dinar. Novac je mijenjan na početku nostrifikacije u omjeru 1 dinar za 2 krune, a od 20.1.1920. u omjeru 1 dinar za 4 krune iako je kruna bila dvostruko jača od dinara jer je tečaj prema US dolaru 1918. godine bio 9,8 kruna za 1 dolar, dok se dolar mijenjao za 20 dinara. Slično je bilo i kod konverzije kune nakon propasti NDH.

Prva stvar, koja srbijanska vlada radi nakon prikupljana novca je uplačivanje 1,5 mln. Franaka Carigradskoj patrijaršiji za priznavanje autokefalnosti nove pravoslavne crkve u novoj državi.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/hrvati-su-depresivci-a-srbi-propadaju-dostojanstveno-67043/

Na početku uz agresivnoj srbizaciji pravoslavaca srpski povjestničari  jako se trude na stvaranju slavne srpske povjesti. Da bi mogli argumentirati vlastiti asimilatorski zahtjevi prema nekog područja oni govore da su nekad tamo stigli neki Srbi. Tako i oni Morlaki, Lahi, Olahi, Torlaci, Stratioti, Vlasi, Bugari, Cincari… uz Grci koji su domicilno stanovništvo u dalmatinskih gradova proglašeni su Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji niti su srpskog podrjetla. (Sad u Srbiji još uvjek ima torlaci, cincari, gorani kakvih u RH više nema jer su postali Srbi). Razlog je da su to pravoslavci, koji nakon 500 godina u Hrvatskoj su naravno postali Hrvati. Po nametnutoj šabloni svi su pravoslavci Srbi, jer pravoslavlje je srpska vjera što je velika laž. Što su radili jadni Bugari, čija je država bila krščanska 350 godina prije no što su Srbi postali krščani. Što su radili i jadni Grci nekih 1 000 godina kad znamo da je Novi zavjet u originalu na grčkom(bez evanđelije po Mateja, koje je na aramejskom). Srbi su u stvari prije zadnji narod u Europi(zadnji su Litavci 1251), koji je prihvatio krščanstva i kakav su utecaj mogli imati nad pravoslavljem i opčenito nad krščanstvom dok sami oni nisu bili krščani?

Nikodim Milaš ( Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.)  kaže da su u Veneciji „još od 13 stoleća živjeli Slaveni, odnosno Srbi”. Ispada da su i svi Slaveni Srbi – što bi o tome rekli 200 miliona Rusa?

Sve navedeno su notorne velikosrpske gluposti, ali oni još uvjek postoje u hrvatskoj povjesti.

Neprekidno odnekud dolaze neke Srbi kao da postoji inkubator za Srbe, koji po potrebi njih izbacuje i šalje negdje.

Najzad uspjelo nam je doći i do ozbiljnjih demografskih dokaza da Srbi na području današnih RH i BiH zapravo nisu srpskog podrjetla nego su politički Srbi.

„Usprkos negativnom demografskom prirastu stanovništva i slabljenju biološke baze uslijed gubitaka stanovništva u brojnim ratovima, Srbija je u razdoblju od 1833. do 1945. godine učetverostručila državni teritorij, s tendencijom daljnjeg širenja na zapad, dok je, primjerice, u samo sedamdeset godina dvadesetog stoljeća (od 1921. do 1991. godine), na području Jugoslavije gotovo udvostručila svoj nacionalni korpus (povećala ga za 87,16%!)”. (Zlatko Pinter Politika mržnja i nasilje, e-portal HKV).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25931-z-pinter-politika-mrznje-i-nasilja-1.html

U zapadnjem djelu Kraljevine SHS traži se razbijanje hrvatskog naroda.

 Više su ljudi osobno svjedočili autoru da najviše nakon 1929 g. njihovi predci pravoslavni Hrvati u Srjemu prisiljavani su da postanu Srbi. Izmišljena je i nova muslimanska nacija na području povjestnog hrvatskog teritorija sadašnje BiH. Hrvati su ostali samo oni, koji su katolici. Tako je Hrvatska izgubila pola svog povjestnog teritorija i trečinu stanovništva.

Svjetski primjer je Atentat u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, ustrelio Stjepana Radića zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih poslanika.

Desetke tisuča Hrvata protjerani su i odlaze po svjetu – Argentina, Novi Zeland, Kanada, Australija…

Protuzakonito je srpska crkva stavljena u povlaštenom položaju kao „državna crkva”. Ona poduzima misiju srbiziranja nesrpskih narodnosti u novoj državi. Vjerska prava katoličkih vjernika su neprekidno negirani, katoličke su škole zatvarane, katolički tisak je stavljen na margini, Prekinute su veze sa Vatikanom. Katolička crkva niti fiktivno nije ravnopravna sa SPC. (Sadković, J. Italian Support for Croatian Separatism, 1927-1937. New York, 1987, 196)

Jugoslovenski režim je otvoreno antikatolički. Provodi se i politika na prisilni prelaz na pravoslavlju koja rezultira u to da između dva rata 200 000 Hrvata su prisiljeni preči u SPC. (Šuljak, N. D. Croatia,s Struggje Independence: A Dokumentary History. Arcadia, Californija, 1977, 277;  Falkoni, C. The Silence of Pius XII Boston, 1970, 268.)

Любомирова, Ирина. Религията и църквата в усташката националистическа доктрина, София, 1999.

Miroslav Krleža je sredinom 1928. zabilježio:

«… Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubijstava, 30.000 političkihhapšenja, 3.000 politièkih emigranata i bezbrojnu

masu političkih izgona. Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju hapšene žene, a nepopustljive kad se proglašuju službeno ‘prostitutkama‘, kada se djeca zatvaraju s provalnicima, i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečanstvenosti: Gesta Dei per Jugoslavennos!

Neprekidni teror prouzrokovao je otpor. Unutar Pravaške radničke mladež osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak. Pod budnim okom pročelnika za rad s mladeži, Stjepana Javora, počelo je u to vrijeme ilegalno naoružavanje mladeži. Radi pribavljanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu.

Ta je skupina, predvođena Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, po nalogu emigrantskog vodstva oko Ante Paveliæa, tijekom 1929. izvela niz diverzija i atentata u Zagrebu. Uhićeni su Marko Hranilović i Matija Soldin, a u svezi s tim uhićenjima bio je zatvoren i dr Mile Budak. Od 4. svibnja do 30. lipnja 1931. godine trajao je proces pred Sudbenim stolom u Zagrebu, kao delegiranim stolom beogradskog suda za zaštitu države. Na smrt vješanjem osuđeni su Marko Hranilović i Matija Soldin. Obješeni su 25. rujna 1931. u Petrinjskoj ulici u Zagreb.

Zaključne rječi 22-godišnjeg Marka Hranilovića na karađorđevićskome sudu:

„ … Za svoj sam Hrvatski Narod spreman podnjeti sve muke i poniženja!…Gospodo sudci, ne pozivam se na muke preživljenje muke u policiji, da mi se uzmu u obzir kod donošenja osude, prem mi je barem 10 godina života tim mukama oduzeto, već mi je reći: Na 12-oj smo postaji križnoga puta, poslije kojega dolazi slavno Uzkrsnuće, u ovom slučaju Uzkrsnuće slobode, samostalnosti i Hrvatske Državne Nezavisnosti. Vi, gospodo, sudite po svojoj savjesti, bilo po višoj sili, a Uskrsnuće 1000-godišnje Hrvatske Države bit će mi najveća zadovoljština za sve pretrpljene muke i grozote. Vi, gospodo, sudite, ali sloboda i samostalnost Hrvatskoga naroda ostat će mi uvjek jedini i najveći cilj. Hrvatska će pripasti samo Hrvatima, jer to hoće Gospodin Bog i svi Hrvati. Neka živi njegovo veličanstvo Hrvatski Narod i njegovo narodno zastupstvo u inozemstvu!“

Arhiepiskop Aleksandar

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.