Connect with us

Društvo

Višnja Starešina: Praljak nije mogao prihvatiti činjenicu da je on okupator, a Abu Hamza, Abu Maali ili Ali Hamad osloboditelji

Objavljeno

- datum

Nema jasnije ocjene Haaškog suda od onog što je učinio Slobodan Praljak, ispivši bočicu otrova, nakon što mu je sudac pročitao presudu. I nitko to nije mogao učiniti onako kako je to učinio Slobodan Praljak: pomno planirano, do u detalja promišljeno, ljudski hrabro, moralno dosljedno, odbijajući živjeti s presudom ratnog zločinca za koju je znao da je nepravedna. I za koju svi koji žele znati, znaju da je ruglo od presude i od primjene međunarodnog kaznenog prava.

Svoj stav prema budućoj presudi i svojoj odgovornosti za ratne zločine, koje mu je haaško tužiteljstvo stavljalo na teret, general Slobodan Praljak iznio je još u svojoj završnoj riječi na suđenju, u veljači 2011. godine. Pobijajući točku po točku logiku tužitelja kojom mu je pakirana kaznena odgovornost za zločine na koje ni na koji način nije mogao utjecati, završio je riječima: “Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta: znam da nisam kriv.

Časni suče Antonetti, ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu, jer ste vi pravični. Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom.

Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti pa postane moguće ono što nije bilo moguće, pa postane jednostavno ono što nije jednostavno, pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila. A to zbilja ne bi bilo ništa novo. Mojih pola sata je isteklo.“

Nakon što je prvostupanjski osuđen, a da mu nije pokazano što je to on kao čovjek i zapovjednik HVO-a mogao učiniti više, da bi zločina bilo manje, čime je to on pridonio progonu Bošnjaka/Muslimana, i zašto je on bio okupator u svome Mostaru ili Čapljini, a Abu Hamza, Abu Maali ili Ali Hamad, njihovi osloboditelji, nakon što je takva presuda pravomoćno potvrđena, Slobodanu Praljku je ostala samo jedna minuta za posljednju, diverzantsku, završnu riječ. I tu je minutu, tu završnu scenu Haaškog suda pomno isplanirao i pripremio, promišljeno do posljednjeg detalja.

Pitam se koliko je puta u sudnici sa sobom imao bočicu s lijekom, da nikome ne bi bila sumnjiva u posljednjem činu, kada u nju ulije otrov? Da bi njegova posljednja poruka imala snagu i dostojanstvo, morala je biti kratka, kako sudac ne bi imao vremena naložiti da ga kao prijestupnika izvedu iz sudnice. Da bi čin ispijanja otrova bio zabilježen kao stav Slobodana Praljka prema presudi, morao ga je ispiti stojeći, dok je kamera na njemu.

Mogao je biti siguran da nakon toga haaška birokracija neće dopustiti da se vidi kako Slobodan Praljak umire u sudnici. Također je mogao biti siguran da im čak neće pasti na pamet da bi netko mogao popiti otrov, i to netko tko je za dvije godine mogao izići iz zatvora, da oni to ne mogu ni shvatiti niti razumjeti. I mogao je biti siguran da će se u trenucima njegova umiranja pokazati njihova bijeda. Da će u tom trenutku i službena Hrvatska morati pogledati prema Slobodanu Praljku i suočiti se barem na trenutak sa samom sobom.

Njegove posljednje dvije rečenice pred sudom osmišljene su pomno. Prvi put u trinaest godina sudskog procesa general Praljak nije se sucima obratio sa „časni sude“ ili „časni suče“. A o sebe nije apostrofirao kao generala već kao čovjeka dok im je izgovarao: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu.“ I potom, na nogama, ispio otrov. Ona tupost i zbunjenost na licu suca Carmela Agiusakoji je nastavio čitati presudu dok je Praljak umirao pred njim u sudnici – to je bio Haaški sud. To je bila njegova završna slika.

Tu je sliku morala vidjeti i ona patuljasta službena Hrvatska, koja je štiteći svoju zonu političkog komfora i svoje sinekure, trinaest godina odbijala gledati što se to događa s procesom „hrvatskoj šestorci“ u Haagu, s procesom u kojem se neizravno sudilo i hrvatskoj državi i cijelom hrvatskom narodu u BiH. Tu sliku Praljka kao umirućeg moralnog pobjednika u sudnici, ipak je s nelagodom morala gledati i ona pacovska (ne štakorska, već baš pacovska) Hrvatska, koja je u najvećem dijelu proizvela i ovaj proces i ovakvu presudu.

Onemogućio je njihovo likovanje nakon sudske pobjede, pokazavši im koliko je ta pobjeda moralno bijedna. Zaštitio je, koliko je mogao, svoje najbliže od najmučnijih prizora i neugodnosti: zabranivši obitelji da dolazi na presudu, zabranivši svojoj odvjetnici Niki Pinter da ga posjeti dan uoči presude u pritvoru i na sam dan presude u sobi za optuženike, pripremajući završni čin u tajnosti, sam.

A za (o)poruku Hrvatskoj pobrinuo se još prije dvije godine zahtijevajući da u slučaju njegove iznenadne smrti ne želi ni sprovod niti grob, već da se njegov pepeo prospe po Mirogoju. Slobodan Praljak nije želio da nad njegovim odrom žale licemjeri, da na njegovu sprovodu profitiraju pacovi, da se na njegovu grobu patuljci nastoje pokazati većima. A nije želio niti dovoditi u neugodnost one koji možda uistinu imaju volje i snage početi graditi neku drukčiju Hrvatsku. Državu Hrvatsku.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija 

Komentari

Komentari

Društvo

GUŽVA OKO KNJIGE Višnje Starešine: Kako je KOS upravljao procesima pred Haaškim sudom?

Objavljeno

- datum

Knjiga “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je.

“To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

Zagreb, 12.12.2017. – Predstavljanje knjige Višnje Starešine “Hrvatski pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda”.Na fotografiji Davor Ivo Stier,povjesničar Robin Harris, Višnja Starešina,rektor HKS-a Željko Tanjić.
foto HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ/ abu

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o fašizaciji Hrvatske i građanskog rata snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću.

U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju. Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier.

Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić naglasio je kako je knjiga napisana iz pera novinarke, publicistkinje te scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova, koja je puno više od toga i koja već godinama traga za istinom o događanjima u novijoj hrvatskoj povijesti, posebice u Domovinskom ratu.

“U tome je hrabra, neumorna, jasna, argumentirana i rekao bih iznimno oštroumna”, ocijenio je.

“Višnji Starešini, koja nije povjesničar po zvanju, ne mogu promaknuti bitni elementi koji omogućavaju pronalazak ključa koji otvara prava vrata razumijevanja naše stvarnosti… Sve podatke koje znamo i koji su nam dostupni, autorica slaže u mozaik. Ne radi se tu o nikakvoj teoriji zavjere i jeftinom publicističkom triku, nego o ozbiljnom istraživanju koje pred nas stavlja mnoge očite činjenice koje mnogi nisu htjeli, a i danas ne žele vidjeti ili još gore, koje mnogi žele zataškati i učiniti da ih prekrije prašina”, rekao je Tanjić.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici.

“Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine. Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH – tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris, a na predstavljanju je, uz veliko broj predstavnika hrvatskoga javnog života, bio i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, dr. Željka Markić, Davorka Budimir i brojni drugi.

 
Izvor: Hina/hk

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.