Connect with us

Društvo

VIDEO/ O TOMU SARAJEVO I HAAG ŠUTE Evo što je sve “agresorska” Hrvatska učinila za Bošnjake tijekom rata?

Objavljeno

- datum

Haški osuđenik, general Slobodan Praljak, koji je u srijedu počinio protestno samoubojstvo pošto mu je potvrđena prvostupanjska presuda od 20 godina zatvora, 2011. godine svojom je završnom riječi na haškom suđenju, prije izricanja prvostupanjske presude poslao snažnu poruku.

Donosimo cijelu završnu riječ generala Slobodana Praljka na haaškom suđenju, iz koje se ponovno vidi sva apsurdnost i nepravednost presude.

Transkript je objavljen na portalu HKV-a, a donosimo ga u cijelosti:

I

Obuka policajaca iz BIH u Hrvatskoj, a koje šalje ih SDA još 1991. god.

Obuka pilota A BIH u Republici Hrvatskoj.

Obuka i opremanje čitavih postrojba A BIH u Hrvatskoj.

Zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u RH.

Organiziranje eksteritorijalnog školstva za muslimane izbjeglice u RH i to na, tada još nepostojećem, bosanskom jeziku.

Vremenski neprekinuto naoružavanje A BIH.

Municija, nafta i lijekovi, i hrana i ostala potrebna logistika A BIH za vođenje rata. Liječenje više od 10 000 ranjenih boraca A BIH u hrvatskim bolnicama.

Omogućavanje dolaska više tisuća Mudžahedina u A BIH.

Regularni logistički centri A BIH u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru, tijekom cijelog rata. Itd., itd.

I sve to besplatno.

Nikada u povijesti ratovanja jedan narod – (Hrvati) – nije tako i toliko pomogao drugi narod – (Bošnjaci-Muslimani) – i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku – (A BIH) – protiv Hrvata – (HVO) – u BIH.

Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske (HVO-a) nije propuštao konvoje oružja (i ostalog) drugoj vojsci (A BIH) i onda kada je ta vojska ( A BIH) to oružje (i ostalo) koristila za napade na one koji su joj to propustili.

a) A sto je s referendumom Hrvata za BIH, koji je preduvjet za postojanje te države.

b) Priznanje BIH od RH.

c) Imenovanje veleposlanika RH u BIH.

d) Potpisivanje svih prijedloga međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju BIH, a prvi koji su potpisivali bili su predstavnici HZ HB i RH.

To je bila politika dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, to je bila politika Vlade RH i Sabora RH i MORH-a, to je bila politika HVO-a.

To su za tužiteljstvo ovog suda elementi UZP-a.

Takva optužnica služi se logikom koja je uvredljiva i za kognitivni sustav patogenog virusa.

I-1

Kakvo mišljenje i koji stavovi prethode ovakvoj optužnici?

1. Simon Leach, bivši kvartovski policajac u Velikoj Britaniji, član tužiteljskog tima koji je istraživao zločine Hrvata u Lašvanskoj dolini, na jednom sastanku u tužiteljstvu 1996. godine izvadio je papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević.

Tumačio je i objašnjavao da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga.

2. Citiram iz knjige Williama Montgomerija „Kad ovacije utihnu”. (Struggling with democratic transition; After the cheering stops, 2010)

Stranica 114.

A. „Specijalni ambasador SAD-a za ratne zločine Pierre Prosper pozvao je trojicu američkih ambasadora iz regiona (iz Srbije, Hrvatske i Bosne) da dođu u Haag kako bi se sastali s predstavnicima MKSJ. Dvije uspomene naročito su upečatljive. Prva se odnosi na to da smo direktno od Carle del Ponte čuli da se službeni pristup njene kancelarije temelji na stavu da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine, a da zatim razmatra koji su to određeni zločini i kako da dokaže njihovu krivicu. Takvo gledište tada mi se učinilo – i još mi se čini – pogrešnim po mnogim osnovama.”

Da li je gospodin Montgomery vjerodostojan svjedok?

Kakva je reakcija ostale trojice?

Stavovi Carle del Ponte nisu „pogrešni po mnogim osnovama”, to je imperijalna bahatost, degradacija prava na komunističke čistke i nacističke pogrome.

3. B. U svojoj knjizi La Caccia – Io E I Criminali di Guerra, u 10. poglavlju “Zagabria, dal 1999 al 2001″ , na stranici 254. piše:

Jedan od tužitelja Suda, Kanađanin dobro poznat u krugu po svojoj duhovitosti i dosjetkama, služio se aforizmom kojim je dobro isticao razliku između Srba i Hrvata koji su pokušavali ometati rad Suda: ” Srbi su kopilad” govorio je “Dok su hrvati podmukla kopilad.”

1. Taj tužitelj suda, Kanađanin, služi se govorom mržnje.

1.1. Del Ponte upotrebljava trajni glagol «služiti» (upotrebljavati). To znači da to nije bila «dosjetka», jednom upotrebljena već uobičajeni način šovinističkog i rasističkog karakteriziranja HRVATA – «podmukla kopilad».

1.2. Carla del Ponte prenosi riječi jednog od tužitelja suda bez ikakvih ograda, a to znači da se ona s takvim mišljenjem u cijelosti slaže. I to trajno u skladu sa značenjem glagola «služiti» (upotrebljavati).

2. Potpuno mi je nejasan izostanak bilo kakve reakcije na takav profašistički način govora o jednom narodu. Mene interesira da li je u ozračju takvog mišljenja napisana optužnica protiv mene.

Da sam, kojim slučajem, ja, Slobodan Praljak, napisao ili izrekao takvu kvalifikaciju bilo kada, u bilo kojoj formi prema bilo kom narodu ili skupini u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije, dobio bih samo zbog toga 5 godina zatvora. Želim saznati da li na sudu u Haagu vrijedi: «Quid licet Iovi, non licet bovi». Želim saznati da li međunarodne organizacije koje su osnovale sud i koje se brinu o njegovoj pravičnosti, podržavaju taj stav, izrečen u spomenutoj knjizi.

II

Tužiteljstvo me uspoređuje s nacistima a moje djelovanje s holokaustom.

Pa da opišem ulogu Göringa s kojim likom bi, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan.

– Taj je Göringg smjestio svoje Židove (Muslimani) u svoju vikendicu i brinuo se o njima.

– Smjestio je svoje Židove u stan u Zagrebu, hranio i liječio.

– Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovici kako bi spasio žene svojih neprijatelja.

– Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama.

– Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežito Muslimani.

– Izvlačio ranjene Židove – Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Ne sam.

– Organizirao izvlačenje i prebacivanje i smještaj 15 000 Židova – Muslimana iz Stoca i Dubravske visoravni splavom preko Neretve + 3 000 automobila. Ne sam.

– Prevezao ranjenu Muslimanku – Židovku helikopterom iz istočnog Mostara u Split. Ne sam.

– Židovsku (Muslimansku) obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskog državljanstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam.

– Organizira gradnju ceste spasa za Židove – Muslimane kako bi mogli otići u drugu domovinu. Göringovu, u Hrvatsku. Ne sam.

– Vodio ih i borio se sa Židovima – Muslimanima braneći i oslobađajući Mostar i Čapljinu i Travnik i Konjic, itd. Ne sam.

– Pustio na svoju ruku zarobljene Židove – Muslimane, zarobljene poslije sukoba u Rami – Prozoru.

– Spriječio osvetu nakon sto su Židovi – Muslimani počinili zločin u Uzdolu. Ne sam.

– Isto to vrijedi i za Doljane i Grabovicu. Ne sam.

– Kad je trebalo i osobno provodio konvoje s hranom za Muslimane – Židove i konvoje s oružjem i onda kada je 3. K A BIH i 4. K A BIH i 6. K A BIH i dijelovi 1. K A BIH krenuli protiv Göringa na zapadne granice BIH i u luku Ploče. Nakon sto su potpisali primirje sa Srbima. Ne sam.

– Itd. Itd.

– Göring – Praljkovo ponašanje u Sunji ću preskočiti.

– Takvim se ponašanjem postaje ratni zločinac sukladno logici tužiteljstva.

Tužitelj citira Goetheovog «Fausta» – o zrcalu u koje se moramo pogledati. Moji su actus reus moje ogledalo, moj smisao i moja bit, jer proizlaze iz mens rea onoga sto nazivamo Slobodan Praljak.

Nažalost suci Prandler i Trechsel odbili su prihvatiti mojih 150 svjedoka, koji svjedoče o činu i aktu i djelu optuženog Praljka, svjedoče istodobno i o općoj situaciji u kojoj su takva djela nužna, nažalost ne uvijek i dovoljna.

A nikako ne razumijem pravnu proceduru koja mi zabranjuje svjedočiti o Mladićevim dnevnicima./HMS/

Izvor: priznajem.hr

Komentari

Komentari

Društvo

GUŽVA OKO KNJIGE Višnje Starešine: Kako je KOS upravljao procesima pred Haaškim sudom?

Objavljeno

- datum

Knjiga “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je.

“To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

Zagreb, 12.12.2017. – Predstavljanje knjige Višnje Starešine “Hrvatski pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda”.Na fotografiji Davor Ivo Stier,povjesničar Robin Harris, Višnja Starešina,rektor HKS-a Željko Tanjić.
foto HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ/ abu

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o fašizaciji Hrvatske i građanskog rata snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću.

U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju. Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier.

Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić naglasio je kako je knjiga napisana iz pera novinarke, publicistkinje te scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova, koja je puno više od toga i koja već godinama traga za istinom o događanjima u novijoj hrvatskoj povijesti, posebice u Domovinskom ratu.

“U tome je hrabra, neumorna, jasna, argumentirana i rekao bih iznimno oštroumna”, ocijenio je.

“Višnji Starešini, koja nije povjesničar po zvanju, ne mogu promaknuti bitni elementi koji omogućavaju pronalazak ključa koji otvara prava vrata razumijevanja naše stvarnosti… Sve podatke koje znamo i koji su nam dostupni, autorica slaže u mozaik. Ne radi se tu o nikakvoj teoriji zavjere i jeftinom publicističkom triku, nego o ozbiljnom istraživanju koje pred nas stavlja mnoge očite činjenice koje mnogi nisu htjeli, a i danas ne žele vidjeti ili još gore, koje mnogi žele zataškati i učiniti da ih prekrije prašina”, rekao je Tanjić.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici.

“Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine. Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH – tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris, a na predstavljanju je, uz veliko broj predstavnika hrvatskoga javnog života, bio i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, dr. Željka Markić, Davorka Budimir i brojni drugi.

 
Izvor: Hina/hk

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.