Connect with us

Društvo

(VIDEO) Esih: Ne može mi se prigovoriti da želim rušiti HDZ

Objavljeno

- datum

 IZA ZAVJESE   Nezavisna kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba Bruna Esih u HRT-ovoj emisiji “Iza zavjese” opovrgnula je navode da iza njezine kandidature stoji bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Najavila je da će idući tjedan otkriti tko su ljudi na koje računa.

Izjavila je da se u financiranju izborne kampanje za zagrebačku gradonačelnicu ne može natjecati s ostalim kandidatima, niti to ima namjeru. Iza svih drugih kandidata već odavno postoje stranački mehanizmi koji im pomažu ne samo u financiranju nego i u koječemu drugome. Smatram da meni to nije ni potrebno, da nije potrebno imati tisuću plakata i raznorazne načine oglašavanja. Najvažnija je iskrenost i čestitost koju ljudi uvijek jako detektiraju i koja se vrlo brzo širi. To je besplatna reklama, kazala je na HRT-u.

Što se tiče moga prostora u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, nismo išli na to da nam netko dodjeljuje prostore, pa da poslije imamo problema s tim, niti bismo ikada na to pristali. Prostor smo uredno iznajmili preko oglasa. On je možda i jedna od skupljih stavaka ove naše kampanje, međutim s razlogom smo ušli u to s obzirom na to da se prostor nalazi u samom centru grada. Želimo biti vidljivi i dostupni građanima. Želimo da oni uđu unutra i sad već dobiju dojam da smo tu samo zbog njih, izjavila je Esih. 

U vezi s izvorom financiranja svoje kampanje kazala je da to čine – dobri ljudi. Donacije su to, isključivo, dodaje.

Kakve su veze s Karamarkom?

Tomislav Jelić otišao je od vas i kazao da ste mu zabranili da napada Milana Bandića i Tomislava Karamarka, kazao je Dujmović. Esih je odgovorila da ne može tvrditi da je to rekao baš Jelić. Ja sam to pročitala u medijima, kao što ste pročitali i vi. Gospodin Jelić je kao i mnogi drugi stručnjaci, doista bio pozvan na razgovore, jer on je, ako ništa drugo, poznat kao antibandićevac. On je jako dobro upoznat s gotovo svim “nedjelima” gospodina Bandića. Ne znam zašto bi ga uopće pozvao netko na razgovor. To je kao da pozovete Ronalda a onda mu ne date da zaigra utakmicu, kazala je. 

Na pitanje može li komentirati prigovor da iza nje stoji Tomislav Karamarko, Esih je rekla da doista ne zna kako bi taj prigovor mogao stajati s obzirom da je Karamarka vidjela svega dva puta u životu u vrlo kratkom susretu. Nisam bila na listi na parlamentarnim izborima dok je on bio predsjednik stranke, nego sam bila na listi gospodina Plenkovića. Što se tiče toga tko stoji iza nekoga, tako bi se ta etiketa mogla prilijepiti bilo kome, pa i samom gospodinu Plenkoviću, s obzirom da je upravo gospodin Karamarko njega stavio na listu za Europski parlament, kao prvoga. Mislim da gospodinu Plenkoviću ne bi bilo nimalo ugodno da i njega netko nazove Karamarkovim igračem. Mislim da takve stvari, a moguće je da dolaze i iz HDZ-a, jer sam ih ja imala prilike čuti – upravo dijele HDZ-ovo biračko tijelo, a  mene se optužuje za takvo što.

Je li bila pozvana u Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću?

U HDZ-u su dosta ljuti na vašu kandidaturu. Gospodin Plenković je izjavio, pomalo prijekorno, da će razgovarati s vama nakon što ste istaknuli kandidaturu. Je li došlo do tog razgovora, upitao je voditelj emisije. Mislim da je to bilo više ovako malo u medijskom stilu. Ne samo da me se nije pozvalo tada na razgovor nego me više žalosti što prethodno nisam bila pozvana na bilo kakav razgovor dok je moja kandidatura zapravo bila samo jedna mogućnost. Ne samo tada nego i oko nekih bitnijih tema koje sam htjela komunicirati u klubu HDZ-a, kao član toga kluba, nisam naišla na plodno tlo.

Na pitanje je li ju premijer ikada zvao za sudjelovanje u povjerenstvu za suočavanje s prošlošću, Esih je izjavila – meni zaista to zvuči nevjerojatno jer u parlamentarnoj kampanji ja sam bila jedina kandidatkinja koja sam komunicirala upravo temu suočavanja s prošlošću. Čak se i neki od mojih kolega nisu slagali jer su mislili da to nije tema. No ja sam odlučila biti vjerodostojna i baviti se onime po čemu sam prepoznatljiva. Nažalost, osim razgovora na kojemu sam sama inzistirala odmah nakon dobivenih izbora, s predsjednikom Plenkovićem, upravo na temu suočavana s prošlošću, gdje sam davala određene prijedloge, razgovori su bili prestali, a kada su počeli razgovori o Vijeću za suočavanje s prošlošću, nijednom nisam oko toga bila konzultirana. No kako mi je i dan danas nejasna uloga toga vijeća ne mogu reći da se osjećam nešto pogođena time, izjavila je Esih. 

Je li bila pozvana na razgovor o arhivima, stvari koju je ona i pokrenula?

Jeste li ikada bili pozvani na razgovor o arhivima, upitao je Dujmović. O toj pripremi zakona koju je radio HDZ, ja sam imala prilike čuti kada i moji druge kolege na klubu zastupnika, dakle onoga trenutka kada je s istim prijedlogom izašao i Most. Nisam sudjelovala u pregovorima oko toga, kazala je. 

Prema kuloarima, izazvali ste bijes HDZ-a onda kada ste vi i Zlatko Hasanbegović izašli u Saboru s amandmanom oko sufinanciranja nevladinih udruga. Hasanbegović je kao ministar smanjio sredstva iz Hrvatske lutrije za nevladine udruge, a onda je njegova nasljednica povećala taj iznos. Vi ste reagirali amandmanom protiv toga i “legenda” kaže da je to izazvalo onaj osnovni bijes vrha HDZ-a, rekao je Dujmović. Esih je kazala da želi ispraviti Dujmovića i rekla: radilo se o donošenju državnog proračuna, kada su ovim proračunom povećana sredstva zakladi za razvoj civilnog društva što je prethodna Oreškovićeva vlada bila donekle smanjila. Sada su ta sredstva ponovno vraćena. Ovim amandmanom smo gospodin Hasanbegović i ja željeli samo upozoriti na to da ta zaklada vrlo netransparentno dodjeljuje sredstva državnog proračuna i nismo išli niti na povećanje niti na smanjenje tih sredstava. Radilo se o potpuno istim sredstvima i potpuno istim korisnicima tih sredstava, ali na način da bi se ona dodjeljivala izravno preko Ministarstava, a ne više preko te zaklade za razvoj civilnoga društva.

O Zakladi … civilnog društva

na svome računu ima samo oročenih sredstava oko 64 milijuna kuna. Tu su vam raznorazne udruge, od onih udruga koje su potrebite, koje trebaju našu svakodnevnu pomoć, udruge djece s autizmom, udruge osoba s invaliditetom itd. No tu je i niz onih udruga koje se bave demokratizacijom društva. Svima nam je jasno što je demokratizacija društva. Ako postoji 150 udruga koje se bave demokratizacijom društva 2017. godine, zaista mi postaje nejasno koja su to predavanja bila, kome su se predavala, tko ih je davao itd. Nije potpuno jasna namjena sredstava i dok se to ne učini mislim da bi bilo poštenije da se sredstva izravno preko ministarstava dodjeljuju zaista onima koji to trebaju, izjavila je Esih. 

Druga izjava koja je naljutila HDZ je da ste vi predstavnica autentičnog HDZ-a, a pritom uopće niste bili članica stranke. Imate li vi dojam da rušite HDZ, upitao je Dujmović. Ne, odgovorila je Esih. Predstavnica autentičnog HDZ-a sam rekla jer naravno da nisam mogla govoriti o svom sudjelovanju u ’90-ima i o stvaranju stranke itd. To mi neki sada prigovaraju, pa i to da nisam članica stranke. Nisam govorila o tome nego o svjetonazoru, o vrijednostima koje živim ne samo ja, nego koje dan danas žive i očekuju birači HDZ-a.

Što se tiče rušenja HDZ-a, osim što sam nestranačka osoba, pa to i da hoću, ne može mi se prigovoriti da želim činiti. Imamo primjere nekih drugih ljudi unutar HDZ-a, koji su neke stvari činili puno otvorenije i odlučnije, pa i sadašnji predsjednik gospodin Plenković, kazala je. On je na Saboru HDZ-a izravno uputio prigovor i rekao da stranka ne može biti taocem jednoga čovjeka, odnosno predsjednika stranke. Nedugo nakon toga, zajedno s nekolicinom kolega iz Europskog parlamenta, uputio je pismo zastupnicima HDZ-a u kojima govori da bez obzira na lojalnost stranki i stranačku stegu, da postoje trenuci u životu kada čovjek mora postati odgovoran i poslušati glas vlastite savjesti i vidjeti kada su ugroženi nacionalni interesi. Hoću reći da je Plenković tada bio u pravu, pa ne vidim razloga zašto bi iz HDZ-a do mene stizali ovakvi prigovori, kazala je između ostalog Esih. 

Emisiju u cijelosti pogledajte ovdje:

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

24. travnja – Dan sjećanje na žrtve genocida nad Armencima

Objavljeno

- datum

Cicernakaberd – memorijalni spomenik genocida nad Armencima

Spomenički kompleks Cicernakaberd je memorijalni spomenik koji je posvećen žrtvama genocida nad Armencima 1915.-1923. god. Memorijalni spomenik i muzej kao cjelina omogućuju posjetiteljima da spoznaju tragične stranice armenske povijesti u Osmanskom Carstvu. Memorijalno središte je sagrađeno 1967. god. i smješteno u Jerevanu na brdu Cicernakaberd. Cicernakaberd u prijevodu s armenskoga znači ‘lastavičja utvrda’. S toga brda se vidi gotovo cijeli Jerevan i planina Ararat. Arhitekti projekta su Artur Tarhanjan i Sašur Kalašjan.

Kompleks se sastoji od dvanaest blokova postavljenih u krug unutar kojega u sredini na dubini od 1,5 metra gori vječna vatra. Malo dalje u nebo se uzdiže obelisk-stela visok 44 metra, obelisk koji simbolizira preporod Armenaca. On je podijeljen u dva dijela i to je simbol Armenaca u domovini i iseljeništvu. U Armeniji danas živi malo manje od 3 milijuna, a u iseljeništvu malo više od 7 milijuna Armenaca. Od kompleksa vodi park sa zidom-žalosti dugim sto metara na kojem su zapisana imena krajeva (gradova i sela) za koje se zna da su u njima izvršeni pokolji od strane osmanskih snaga tijekom Prvoga svjetskoga rata. Na području kompleksa nalazi se muzej-institut genocida nad Armencima u kojem su izložene stare fotografije, knjige, novine, časopisi, izvorne isprave, video-snimci i drugi dokumenti koji svjedoče o teškom položaju i stradavanju armenskoga naroda od osmanske vlasti.

Muzej-institut genocida nad Armencima

Muzej-institut genocida nad Armencima izgrađen je 7. ožujka 1995. god. prema odluci armenske vlade, a otvoren 24. travnja iste godine na 80-obljetnicu Dana genocida nad Armencima. Muzej-institut je dobio status znanstveno-istraživačke ustanove u sastavu Nacionalne akademije Republike Armenije. Osnovni djelokrug djelatnosti jest proučavanje povijesti genocida nad Armencima 1915. – 1923. god. u doba Osmanskoga Carstva. Težište je na znanstvenim istraživanjima i prikupljanju arhivske građe i fotografija. Muzej-institut pribavlja materijale i dokumente iz raznih međunarodnih arhiva. Muzej isto tako skuplja, klasificira i arhivira svjedočenja svjedoka genocida. Prvi ravnatelj muzeja postao je doktor povijesnih znanosti (od 1998.) Lavrentij Barcegjan, tadanji zamjenik predsjednika Nacionalne akedemije Republike Armenije.

Muzej je izgradilo poduzeće “Ajkimšin”. Izgradnju je financirala država, a financijski su potpomogli Svearmensko dobrotvorno vijeće i svearmenska zaklada “Hajastan”. Muzej su projektirali: Sašur Kalašjan i Ljudmila Mkrtčjan, a kip je izradio Ferdinand Arakeljan. Otvorenju prve izložbe muzeja prisustvovao je prvi predsjednik Armenije Levon Ter-Petrosjan i katolikos svih Armenaca Garegin I. (1933. – 1999.).

Plan izložbenoga postava muzeja razradili su poznati armenski intelektualci: slikar Grigor Handžjan, orijetalist Ruben Saakjan, povjesničar Lavrentij Barcegjan i druge osobe na čelu s predsjednikom potpovjerenstva, doktorom povijesnih znanosti, profesorom Konstantinom Hudaverdjanom.

Na dvanaest bazaltnih pilona unutarnjega muzejskoga dvorišta uklesane su riječi Henrya Morgenthaua (1856. – 1946.), Anatolea Francea (1844. – 1924.), Fridtjofa Nansena (1861. – 1930.), Jacquesa de Morgana (1857. – 1924.), Valerija Brjusova (1873. – 1924.) i drugih očevidaca tih strašnih događaja. Na zidu jedne dvorane na površini od četrdeset pet kvadratnih metara nacrtan je zemljovid zapadne Armenije na kojem su obilježena područja pokolja i deportacija. Izložbeni prostor muzeja zauzima 2.400 m2. U stalnom izložbenom postavu muzeja nalaze se tisuće fotografije tih vremena, te publikacije o genocidu na raznim jezicima. Izložbeno područje muzeja obuhvaća dvanaest dvorana. Izložbeni postav se sastoji od pedeset i dva osnovna naslova.

Muzej-institut organizira znanstvene konferencije, okrugle stolove, izdaje periodične publikacije, znanstvene zbornike, knjige i dr. Muzej-institut od 2013. god. dva puta godišnje izdaje međunarodni časopis za istraživanja genocida nad Armencima. Muzej surađuje s različitim znanstvenim ustanovama Austrije, Francuske, Italije, Njemačke, Rusije, SAD-a i drugih zemalja. Blizu muzeja je prostor gdje strani državnici, dužnosnici i crkveni poglavari sade spomen-drveće.

Mjesto susreta Armenaca diljem svijeta

Tijekom mnogih godina spomenički kompleks Cicernakaberd posjetio je veliki broj predstavnika raznih državnih ustanova, vjerskih i nevladenih organizacija, uključujući i papu Franje. Vrhovni poglavar Katoličke crkve 2016. god. je na 100. obljetnicu genocida nad Armencima posjetio Armeniju. Tijekom svojega posjeta papa Franjo je posjetio i kompleks Cicernakaberd gdje je u muzejskoj knjizi žalosti napisao: “Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije, molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskoga naroda! Sjećanje se ne može zatomiti ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!”

Svake godine 24. travnja, na Dan sjećanja genocida nad Armencima, tisuće Armenaca u domovini i iseljeništvu dolaze na Cicernakaberd. Cicernakaberd je sveto mjesto svih Armenaca. On je isto tako i simbol jedinstva svih Armenaca diljem svijeta kao planina Ararat, kao Armenska apostolska crkva, kao armensko pismo. Ljudi koji se okupljaju na Cicernakaberdu polažu cvijeće kao znak počasti Armencima koji su poginuli tijekom strašnoga pokolja.

Izvor: Muzej genocida

Pripremio: Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

JAČI OD MENTORA: “EURAFRICA” – Francuski predsjednik kaže da Europa mora prihvatiti 150 do 200 milijuna afričkih (uglavnom muslimanskih) migranata u narednih 30 godina

Objavljeno

- datum

Drugim riječima, Emmanuel Macron, kao i jedan od njegovih prethodnika, Nicolas Sarkozy, kaže kako Europa mora financirati svoj bijeli genocid zbog svoje povijesti kolonizacije. Srećom, istočno / srednjoeuropske zemlje ne sudjeluju u ovom ludilu.

Prema Breitbartu bombastičan rast stanovništva u Africi znači da Europa ulazi u “dosad neviđeno” doba masovne migracije, izjavio je Emmanuel Macron, tvrdeći da su dva kontinenata sudbinski “vezana”.

“Migratorni fenomen s kojim ćemo se suočiti bit će povijesni”, izjavio je francuski predsjednik u televizijskoj emisiji u nedjelju navečer kada je najavio da će “veliko siromaštvo”, “klimatske promjene” i “geopolitički sukobi” vidjeti Afrikance koji se slijevaju u Europu ” u mnogim godinama koje dolaze “.

PRIJETNJE POLJSKOJ SANKCIJAMA, ako odbiju primiti izbjeglice …

Da bi podupro svoje gledište, Macron je ukazao na “bombastičan” populacijski rast u kontinentu trećeg svijeta, što je, kako je dodao, “francusko-američki novinar i profesor Stephen Smith” iznimno dobro opisao “u nedavnoj knjizi.

“[Afrikanci] uglavnom se okreću Europu jer kontinent [Europe] nije otok, zbog našeg položaja i zbog toga što Europa ima svoju sudbinu vezanu uz Afriku”, izjavio je izrazito proeuropski francuz tijekom dva sata dugog razgovora.

“Francuzi moraju prihvatiti islam. Odbijanje multikulturalizma je izdaja. “Macronova prijetnja nije tako daleko od Sarkozyjevog zloglasnog govora 2008. godine u kojem je rekao francuskim narodima da su se “miješali “, živjeli zajedno sa strancima ili trpjeli posljedice od osvetničke Republike. To je bio govor o “métissage”, riječi koja prevodi “miješanje”. Za Sarkozy “métissage” bio je dužnost.
Smith, stručnjak za Afriku kojem je Macron izjavio, tijekom svog nastupa na BFMTV-u, procjenjuje da će broj Afrikanaca koji žive u Europi porasti s devet milijuna na 150 milijuna i 200 milijuna u narednih 30 godina.

U Rushu u Europi, profesor Sveučilišta Duke objavljuje masivan, dosad neviđen prijenos stanovništva još uvijek u povojima, a on objašnjava kako će – paradoksalno – biti pokrenuta u velikoj mjeri kao rezultat financiranja novca iz zapadne Afrike za putovanja migranata iz Afrike ,

“Najoptimističniji” od tih rezultata – prema Le Figaro – je “Eurafrica”, koja bi mogla vidjeti masovnu migraciju stvoriti “dobrodošlicu”, multikulturalnu Europu, koja bi “u potpunosti prihvatila da je mješovita utrka zemlja imigracije i međusobnog povezivanja. ‘”Švedska je glavni primjer toga, velika socijalna država u kombinaciji s otvorenim granicama. Zemlja je počinila demografsko samoubojstvo, a to je upravo ono što Smith želi za cijeli kontinent.

Ironično, Afrikanci imaju drugi najveći kontinent na planetu, puni resursa, sve za sebe.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOK POVIJESTI ZVONKO PAJUR IZNIO ŠOKANTNU ISTINU O JASENOVCU!

Objavljeno

- datum

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH.

Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor, objavio je Tomislav Vuković u Glasu koncila

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur.

Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

Otac je pobjegao u Argentinu

»Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, još uvijek dobroga zdravlja i bistra uma, »da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet.

Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. godine

Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.«

Istražitelji su tražili da opišem ubojstva

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

“U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik.

Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili.

Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je o n kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica. “

Još je živih logoraša

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega.

Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi.

Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu.

Svi su znali za školu

Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim. Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem.

Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.«

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

Tomislav Vuković/ Glasu Koncila, kolovoz 2014. godine/Foto:arhiv

Izvor: MaxPortal | Ekskluzivno.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno