Connect with us

Kultura i vjera

(video) Autor filma Bleiburška tragedija: Britanski časnici trpali ljude u vagone a kasnije postali članovi parlamenta 

Objavljeno

- datum

Michael Palaich redatelj je i producent iznimno zapaženog filma Bleiburška tragedija koji detaljno oslikava mnoge detalje o ratnim zločinima počinjenom na koncu Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom, pa tako i o britanskoj upletenosti u samu pripremu i tijek izvršenja ovog zločina, ali i kasnije prikrivanje dokaza.

O filmu i dokazima prikupljenim tijekom njegovog snimanja Michael Palaich govorio je za portal HRsvijet. Intervju prenosimo u cijelosti:

Gospodine Palaichu, Vi ste američki državljanin hrvatskih korijena?

Moji djed i baka emigrirali su u Sjedinjene Države iz Petrinje i Križa početkom dvadesetog stoljeća. Ja sam rođen u Detroitu, Michigan prije 59 godina. Diplomirao sam političke znanosti i psihologiju. Od mog umirovljenja, moja supruga Sandra i ja provodimo zimu u Americi, a ljeto u Hrvatskoj. Moje dvoje odrasle djece vole nas posjećivati u Hrvatskoj tijekom ljeta.

Autor ste iznimno zapaženog filma o Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda, koju mnogi žele negirati. Od kud interes upravo za tu temu?

Kao dječak, čuo sam baku kad je pričala o svoja dva brata koje su partizani objesili na telefonske stupove nakon Drugog svjetskog rata. Mislim, međutim, da bih ovaj film snimio čak i da Titove komunističke ubojice nisu u svojim zvjerstvima dotakle i moju obitelj. Ideju o intervjuiranju preživjelih s Bleiburga dobio sam 1985. godine. Već tada su mnogi preživjeli s Bleiburga i Križnog puta umirali zbog visoke starosti. Kad sam započeo projekt, imao sam za cilj jednostavno snimiti sjećanja tih ostarjelih svjedoka kako bi buduće generacije imale priliku iz prve ruke čuti o užasima koje su Hrvati kad su izgubili svoju državu „morali“ proživjeti.

Osobitu vrijednost Vašem uratku daju britanski povijesni izvori kao i svjedočenja britanskih časnika koji su izravno sudjelovali u ovoj hrvatskoj tragediji. Što kažu britanski izvori?

Sljedeća faza ovog projekta odvila se kad sam shvatio da moram dokumentirati svjedočanstva britanskih suučesnika koji su bili uključeni u prisilno izručenje Hrvata u Bleiburgu. Znao sam da će svjedočanstva Hrvata biti još upečatljivijima ukoliko njihove priče dobiju potvrdu od britanskih suučesnika u ovom ratnom zločinu. Čuo sam mnoge priče preživjelih Hrvata koji su govorili o svojim pokušajima predaje britanskoj vojsci. Drugi su pričali o tome kako su britanski avioni Spitfire nadlijetali Bleiburško polje i filmski snimali ono što se na njemu odvijalo.

Sudeći prema nekim informacijama, u prvoj fazi rada na ovom projektu niste uopće vjerovali u suodgovornost britanske strane u ovom gnusnom ratnom zločinu. Kako ste uopće došli u priliku uzeti te izjave?

U početnoj fazi britanskih intervjua, bio sam skeptičan. Pretpostavljam da sam imao određenu pozitivnu predrasudu prema Britancima, i nisam mogao zamisliti da bi oni mogli biti krivi za ratne zločine zbog kojih su i sami sudili u Nürnbergu. Nikolai Tolstoy je u to vrijeme živio u Velikoj Britaniji, ali je upravo u to vrijeme boravio u posjetu Torontu u Canadi, i Ante Beljo me, jednom prigodom, upoznao s njim. Beljo je tada, naime, još uvijek radio i živio u Canadi. Tolstoy je, na koncu, bio ta osoba koja me je spojila s nekoliko bivših časnika Britanske VIII. Armije, koji su sudjelovali u prisilnim repatrijacijama zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Moram ovom prilikom naglasiti da niti jedan od tih časnika nije ispočetka htio razgovarati sa mnom. Svi su tvrdili da su imali vrlo malo veze s tim događajem i da su se uglavnom bavili Kozacima. Naposljetku su pristali na razgovor sa mnom. Smatrao sam, a to i danas vjerujem, da ih je moj američki naglasak razoružao i da su zbog toga opuštenije govorili o događajima iz prošlosti, što ne bi bio slučaj da su kojim slučajem razgovarali s nekim tko ima hrvatski naglasak. Naravno, bio sam u zrakoplovu za Englesku istog trena, prije nego što su se imali prilike predomisliti.

Ni potraga za dokumentima iz tog doba u Velikoj Britaniji nije uopće lagana zadaća. Kako je tekao taj dio?

Treća faza produkcije dokumentarnog filma o Bleiburgu uključila je potragu za britanskim dokumentima koji potječu iz svibnja i lipnja 1945. godine, a koji bi poduprli svjedočanstva hrvatskih i britanskih svjedoka. Stoga sam morao još jednom putovati u Englesku gdje sam pretražio nevjerojatne količine dokumenata u Britanskoj javnoj arhivi, Carskom ratnom muzeju u Londonu i Ministarstvu obrane u Londonu.

Jesu li istraženi svi dokumenti o britanskom suučesništvu u bleiburškim događajima?

Na žalost, još uvijek postoji mnoštvo dokumenata o Bleiburgu i prisilnim repatrijacijama koje istraživači nisu niti dotakli. Ono što smo Tolstoy i ja našli, jedva je načelo materijale koji još uvijek čekaju nekog mladog hrvatskog istraživača koji je spreman na sebe preuzeti tu odgovornu zadaću.

Posljednja faza snimanja filma dogodila se u Hrvatskoj?

Konačno su 1990. godine vjetrovi slobode prohujali cijelom Europom i narodi koji su bili zatočeni komunizmom počeli su se oslobađati. Ja sam bio uvjeren da je Jugoslavija na rubu raspada. Isto sam tako bio uvjeren da Hrvati koji nikada nisu čuli za Bleiburg, a i hrvatski političari, moraju vidjeti, u obliku dokumentarnog filma, što se dogodi kad Hrvati predaju svoju suverenost agresoru, ili nekom drugom narodu koji u podsvijesti ima samo vlastite interese. Nadao sam se da će Hrvati, kad vide taj film, uvidjeti da predaja nikada nije moguća nakon što je ispaljen prvi hitac u borbi za slobodu. Upravo iz tog sam razloga zamolio sam preživjele Hrvate s Bleiburga da se na kraju obrate budućim generacijama Hrvata. Zamolio sam ih da se obrate hrvatskoj mladeži koja o ovim stravičnim zločinima nije znala gotovo ništa.

I što su kazali?

Iako se oni nisu međusobno poznavali, svi su odgovorili na isti način: njihova poruka mladim hrvatskim generacijama bila je o tome koliko je iznimno važno nikada ne predati ili prodati vlastitu suverenost. Ukratko – naučiti lekcije iz povijesti.

Kako je Vaš film prvi put stigao u Zagreb?

U svibnju 1991. godine prošvercao sam četiri kofera punih filmova u Hrvatsku preko austrijske granice, dok su vojnici JNA patrolirali vlakom između Klagenfurta i Jesenica. Znao sam što bi se dogodilo da su zatražili da otvorim kofere, ali srećom vojnici su mi povjerovali kad sam im rekao da je unutra samo odjeća.

Kakve su bile tadašnje reakcije na film?

Film je po prvi puta prikazan u Muzeju Mimara u Zagrebu u svibnju 1991. Da, bilo je nekih u dnu dvorane koji su vikali: “Laži, laži!” Danas se mnogi od intervjua s glavnim protagonistima filma mogu naći u video arhivima Carskog ratnog muzeja pod temom prisilnih repatrijacija. Muzej isto tako posjeduje transkripte tih intervjua koji su pohranjeni za daljnja istraživanja.

Tko je najviše pozicionirana britanska figura s kojom ste razgovarali tijekom snimanja filma?

To je Gerald Draper, koji je bio jedan od tužitelja na Savezničkom sudu za ratne zločine, od kojih je najpoznatiji Nürnberški proces. Draper je bio vrhunski stručnjak za pitanje “ratnih zločina”, “zločina protiv čovječnosti” i “zločina protiv mira”. On je isto tako i glavni autor Britanskog etičkog vojnog kodeksa. Prije svoje smrti, Draper je više puta bio pozivan na godišnje obilježavanje holokausta u Izraelu kao jedan od glavnih govornika.

Znači, razgovarali ste s Draperom?

Da, intervju s Draperom trajao je gotovo sat vremena. Odvio se u njegovom domu u Sussexu u Engleskoj, 1989. godine. Draper je za vrijeme intervjua rekao dvije vrlo važne stvari koji su uključene u film “Bleiburška tragedija”.

Idemo redom, prvo Titova pa onda britanska odgovornost. Koji su Draperovi stavovi kad je u pitanju Titova osobna i zapovjedna odgovornost, kao i odgovornost njegove partzansko-partijske strukture od vrha do dna?

Tito i njegovi komunistički krvnici mogli bi biti optuženi za ratne zločine, ili za zločine protiv čovječnosti radi hladnokrvnih ubojstva žena, djece i zarobljenih hrvatskih vojnika. Pojedinci koji su počinili ubojstva mogli bi biti optuženi za ratne zločine, kao i časnici koji su im u to vrijeme bili nadređeni. I sam Tito, sukladno slovu međunarodnog ratnog prava, mogao je biti optužen za ratne zločine.

Prema Draperu, da je Tito kojim slučajem bio optužen, i da je nakon toga tvrdio kako nije znao što su njegovi podređeni činili, to bi bila neprihvatljiva obrambena taktika od optužbi za ratni zločin. On je ili znao što se događalo, ili je to svakako trebao znati. Prema Draperovim tvrdnjama, “Neznanje nije obrana od optužbe za ratne zločine”. Postoji, međutim, dovoljno dokaznog materijala na temelju kojeg se može zaključiti da je Tito sasvim dobro znao da su nad hrvatskim narodom počinjeni ratni zločini s elementima genocida.

U čemu se prema mišljenju tvorca „britanskog etičkog kodeksa“ vidi britanska odgovornost za bleiburšku tragediju?

Prema Draperu, bilo koji britanski vojnik ili časnik koji je poslao žene, djecu i vojnike u ruke titovih komunista, znajući da će vjerojatno biti ubijeni, mogao bi biti optužen za ratne zločine. Draper je isto tako tvrdio kako su britanske snage mogle biti optužene za ratne zločine ili za zločine protiv čovječanstva čak i u situaciji da su, kojim slučajem, “odbile prihvatiti [Hrvate] na područje pod britanskim nadzorom i dati im zaštitu u okolnostima u kojima je bilo sasvim jasno da će u protivnom pasti u ruke Titovih komunista, za koje se pretpostavlja da će ih desetkovati”. U ovom slučaju Britanci su priznali kako su procjenjivali da će Titove snage masakrirati Hrvate. Nigel Nicholson je na koncu priznao kako je Hrvatima lažno kazao da će vlakom biti poslani u Italiju. Priznao je kako je raspolagao saznanjima da su po dolasku u Jugoslaviju zarobljeni Hrvati bili masovno ubijani. On je nadalje tvrdio da je bio prisiljen prevariti ih obećanjem da će biti poslani u Italiju, jer inače ne bi bili dragovoljno ušli u vlakove smrti.

Razgovarali ste i sa satnikom Colinom Gunnerom?

Colina Gunnera intervjuirao sam u njegovom domu u Bradburyu u Engleskoj, godine 1989. Gunner je u vrijeme rata bio u Kraljevskoj irskoj pješadiji unutar Britanske VIII armije. Satnik Gunner prisiljavao je Hrvate da prijeđu most u Lavamundu, u Austriji, čak i nakon što je vidio da ih se ubija i baca s mosta. On je priznao da je tri dana i tri noći promatrao ta ubojstva, jer je toliko dugo trajao prolazak zarobljenih Hrvata preko mosta. Ubojstva koja je vidio uključivala su žene i djecu. Gunner je izjavio: “Tito je masakrirao. Tito nije imao vremena baviti se s ljudima koji su mu bili na putu. Nitkov je masakrirao.”

Satnik Gunner (1945) – “Hrvati su ubijani bičem u glavu i bačeni s mosta, stotinu puta. Ubijali su djecu. Bilo je i djece u naručju. Tri dana su tako prolaziili Hrvati preko mosta. Puna tri dana i tri noći su prolazili. Bilo ih je 300.000. Sramimo se i danas, da nismo mogli reći zapovjednicima da idu k vragu.”

Gdje je satnik Gunner bio u trenucima dok su partizani masakrirali ratne zarobljenike na mostu u Lavamundu?

Gunner je izjavio kako je sjedio u vojnom vozilu na početku mosta u Lavamundu, i svojim je očima gledao kako su zarobljeni Hrvati bili prisiljavani prijeći most, da bi s druge strane mosta, pred njegovim očima, bili ubijani od strane partizana.

Colin Gunner pokazao je neke emocije dok ste razgovarali s njim o ubojstvima. Možete li nam reći još nešto o njemu?

Colin Gunner je bio vrlo neobičan čovjek. Pridružio se Britanskoj vojsci kao neškolovani novak. Postao je časnikom kao posljedica svoje vojne službe, što je koliko ja znam vrlo rijetko. Rekao mi je da je na kraju počeo uživati u ratu, u “baraži”, kako je on to zvao. Pod stare dane se propio. Pretvarao se da ga sjećanja na izručenja Hrvata i njihovu smrt nisu mučila, ali to očito nije bilo točno. Bilo je očito da ga ta sjećanja već desetljećima progone kad nije mogao savladati emocije dok se prisjećao tih davnih iskustava.

Intervjuirao sam ga 1989. godine, četrdesetčetiri godine nakon Bleiburga, a krivica koju je osjećao još ga je uvijek progonila. Jedan zanimljivi detalj o dijelu intervjua u kojem se rasplakao je to da sam ja naslutio da se Gunner nije osjećao ugodno dok sam ga snimao. Prije intervjua, bio je vrlo emotivan, ali čim sam uključio kameru, sabrao se i postao zatvoren. Nakon mnoštva intervjua naučio sam da se nikad ne zna kako će ljudi reagirati na kameru. Zato sam na kraju intervjua pustio da kamera snima dalje. Počeo sam spremati stvari kao da smo završili. Mislim da mu je to pomoglo da se opusti i sve emocije koje je zatomljivao tijekom intervjua izašle su na vidjelo, jer je mislio da ga se više ne snima. To je samo jedna usputna priča.

Ja nisam suosjećao niti s jednim od tih ostarjelih Britanaca. Oni su vrlo slobodno razgovarali o počinjenim ratnim zločinima, kao kad bismo nas dvojica razgovarali o dobroj košarkaškoj utakmici. Godine 1989. bio sam vrlo aktivan u pokretu za oslobođenje Hrvatske i morao sam se zaista suzdržavati kako bih iz tih staraca izvukao priču.

Već ste spomenuli satnika Nigela Nicholsona, koji je imao jednu od zapaženijih izjava u vašem filmu?

Intervju s Nigelom Nicholsonom obavio sam u njegovom domu u Cranbrooku u Engleskoj godine 1989. Nigel Nicholson bio je obavještajac u Britanskoj VIII armiji. Kasnije se bavio politikom i postao je član parlamenta Velike Britanije. Mnogi ne znaju da je nakon Bleiburga još uvijek bilo nekoliko desetaka tisuća Hrvata, muškaraca, žena i djece, koji su bili prisilno vraćeni u Jugoslaviju, u ruke Titovim komunističkim snagama, putem takozvanih prisilnih repatrijacija. Upravo je Nicholson bio osoba koja je smislila podlu prijevaru koja je olakšala izručenje zarobljenih Hrvata u ruke jugoslavenskih komunista.

O kakvoj prijevari se radilo?

Nicholson je priznao kako je u to vrijeme procjenjivao da bi se Hrvati opirali da su kojim slučajem znali kako će biti vraćeni u Jugoslaviju, jer su bili u potpunosti svjesni što ih čeka u tom slučaju. Stoga je smislio podlu prijevaru obećavši zarobljenim Hrvatima da idu u Italiju. Rekao im je kako će ih zapadni saveznici uskoro pozvati da sudjeluju u ratu protiv komunizma. Na jednom mjestu u svom dnevniku, kojeg sam potajice snimio i koji ću u skoroj budućnosti objaviti, on je napisao: “Žrtve ne znaju kuda idu”. Primijetit ćete da je upotrijebio riječ “žrtve”. U scenama koje podsjećaju na otpremu Židova u nacističke koncentracijske logore, 60-80 ljudi ugurano je u stočne vagone, vrata su zaključali izvana i nisu bila otvorena sve dok vagoni nisu stigli na odredište u Jugoslaviji. Na toj strani granice oni koji su preživjeli, bili su poslani na Križni Put.

Razgovarali ste i s general bojnikom Bredinom?

Taj sam intervju obavio 1989. godine u domu general bojnika Bredina u Essexu u Engleskoj. Njegovo ime i adresu dobio sam od svećenika po imenu Sean Quinlan. Vlč. Quinlan navodno je bio kapelan u Britanskoj VIII. armiji. Bredin je godine 1945. imao čin potpukovnika. Kao visoki časnik, on svoje ruke nije izravno uprljao događajima na Bleiburgu ili prilikom prisilnih repatrijacija Hrvata. Međutim, on je priznao da je znao za operaciju prisilnih repatrijacija uz upotrebu prijevare, što je završilo masovnim pokoljem ratnih zarobljenika. Bredin je izravnije bio uključen u repatrijacije Kozaka koje su sovjetski komunisti doslovce masakrirali.

Koji su Vaši dojmovi nakon ovih razgovora vođenih s britanskim časnicima?

Neki od britanskih sudionika u ovim ratnim zločinima, kao što je Nigel Nicholson, opisuju svoju ulogu na vrlo hladan i proračunat način, bez nekih prevelikih emocija. Dok slušamo ovu ostarjelu gospodu, moramo imati na umu da iako nisu uživali u tome što su počinili, oni su vjerno izvršavali zapovjedi koja su dobili. Nicholson je smislio kako prevariti Hrvate. U slučaju kapetana Colina Gunnera, promatrač bi mogao zaključiti kako ga uloga koju je odigrao 1945. godine još uvijek muči. Međutim, on je naš intervju započeo riječima: “Čujte, da mi netko naredi, ja bih vas ustrijelio kao psa, da dobijem naređenje, i to mi ništa ne bi značilo.”

Jasno je da bi on i četrdeset i pet godina nakon masakra još uvijek izvršio nezakonitu naredbu da pošalje muškarce, žene i djecu u smrt. Za Colina Gunnera nije bilo razlike između zakonite i nezakonite vojne naredbe. Zapravo nije uopće bitno da li ratni zločinac ima dvadeset ili osamdeset godina, te da li zbog počinjenih zločina osjeća grižnju savjesti ili ne. O tim bi se pitanjima trebalo raspravljati na suđenju, ali ona ne bi trebala utjecati na odluku o tome da li treba podignuti optužnicu ili ne.

Što onda učiniti?

Godine 1995. bio sam pozvan sudjelovati u obilježavanju pedesete obljetnice Bleiburga. To je uključilo turneju Hrvatske i Hercegovine, te držanje predavanja na temu Bleiburga zajedno s Nikolaiem Tolstoyem i još dvojicom Britanaca koji su godine 1945. radili u izbjegličkim logorima u Koruškoj. Održao sam i kratak govor u Saboru u Zagrebu. Već sam tada izjavio da smatram da bi britanski časnici koji su sudjelovali u predaji Hrvata u Bleiburgu, te u prisilnim repatrijacijama Hrvata u Koruškoj, trebali biti optuženi za ratne zločine po istim kriterijima po kojima se sudilo nacistima u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.

Zašto?

Kao prvo, Britanci su znali da će ih Titovi partizani najvjerojatnije pobiti. Ako pokušaju tvrditi da to nisu znali, moramo se zapitati zašto su o Hrvatima govorili kao o “žrtvama”. Nadalje, svjedoci kao što su Kapetan Colin Gunner, priznali su mi 1989. godine da su sami vidjeli “pokolj” žena i djece u Lavamundu 1945. godine. Teško je tvrditi da nešto niste znali, ako ste priznali da ste to vidjeli vlastitim očima, i unatoč tomu i dalje nastavili izručivati Hrvate. Osim toga, prema tužitelju za ratne zločine Geraldu Draperu, vojnik je obvezan izvršiti “zakonita naređenja”, a ne naređenja koja rezultiraju pokoljem. Naposljetku, britanski časnici kao Kapetan Nigel Nicholson bili su obavještajci koji su djelovali na području Klagenfurta, Viktringa, Villacha i Rosenbacha. Upravo je Nigel Nicholson (bivši britanski parlamentarni zastupnik) priznao da je osmislio sadistički plan prijevare Hrvata kojima se reklo da idu u Italiju, dok su zapravo bili isporučeni Titu i njegovim ubojicama.

Kako su Vaše britanske kolege reagirali na tako intonirane stavove?

Nakon mog govora jedan od britanskih pozvanika oštro me prekorio. On je ustvrdio kako Nigel Nicholson nipošto ne bi smio biti optužen za ratne zločine jer je pokazao hrabrost kada je u jednom od svojih obavještajnih izvješća u lipnju 1945. naveo da prosječni britanski vojnik proces prisilne repatrijacije smatra “neugodnim”. Moj je odgovor na to bio kako se ta obrana može uzeti u obzir na suđenju, kao što se može uzeti u obzir i dob optuženoga. Međutim, koliko mi je poznato, zločin ubojstva ne zastarijeva, niti zastarijevaju ratni zločini koji su rezultirali ubojstvima.

Zagovornik ste sudskog procesa za Bleiburg i sudioništvo u komunističkim zločinima?

Po mom mišljenju, ako se držimo kriterija drugog svjetskog rata kako bismo donijeli odluku o tome treba li nekome suditi za ratne zločine, Nigel Nicholson je odličan kandidat, kao i mnogi drugi Britanci. Činjenica da je netko star, bolestan ili da osjeća grižnju savjeti, ili da je dobar građanin, nikada nije bila prihvaćena kao razlog da se nekome ne sudi za počinjeni zločin. Ja se još uvijek dobro sjećam slika dr. Andrije Artukovića kojega su na nosilima unijeli u jugoslavenski sud kako bi mu se sudilo za ratne zločine zbog kojih su ga Sjedinjene Države 1986. godine izručile tadašnjoj Jugoslaviji.

Kolike su zapravo bleiburške žrtve, što kažu svjedoci?

Svi preživjeli Hrvati pričaju svoju priču iz vlastite perspektive. Kada ih se upita, na primjer, koliko je ljudi s njima marširalo iz Bleiburga, oni kažu da ne znaju. Zašto? Bilo je toliko tisuća ljudi da ako je netko bio u sredini te mase ljudi, nije mogao vidjeti kraj kolone. Ako je netko bio na kraju kolone, nije mogao vidjeti njen početak, i obrnuto. Na ovom mjestu moramo govoriti o nečemu vrlo važnome: brojevima.

Nema načina odrediti broj Hrvata prisilno izručenih u Bleiburgu, niti onih koji su kasnije prisilno vraćeni u Jugoslaviju, na temelju svjedočanstava preživjelih. Stoga se moramo osloniti na službene procjene Britanske VIII armije iz svibnja i lipnja 1945. godine.

Što kažu britanski dokumenti?

Britanski dokumenti podupiru tvrdnje da su britanski avioni Spitfire nadlijetali nad poljem Bleiburga i snimali scenu koja se odvijala ispod njih. Dokumenti pohranjeni u Carskom ratnom muzeju to potvrđuju. Službeni dokumenti Britanske osme armije navode da je na Bleiburgu bilo 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila. Colin Gunner, britanski svjedok ubojstvima u Lavamundu tvrdi da su muškarci, žene i djeca koračali po četvero u jednom redu dok su prelazili preko mosta u Lavamundu.

On je isto tako izjavio da im je trebalo tri dana i tri noći da prijeđu most. Bilo bi relativno lako izračunati broj ljudi koji je prešao most na osnovu tih informacija. Moramo se međutim podsjetiti da je svega polovica ljudi išla preko Lavamunda. Prema Petru Milošu, još jednom preživjelom koji je kasnije postao predsjednikom Počasnog Bleiburškog Voda, druga polovica je napustila Bleiburško polje i išla izravno do Dravograda.

Njihov broj se ne može odrediti. Postoje dvije ceste koje vode od Bleiburga do Dravograda, i iz nekog su razloga Hrvati bili razdvojeni u dvije kolone. Osim ovih brojki, moramo dodati i broj hrvatskih žrtvi koje je Britanska VIII. armija izravno poslala u smrt u stočnim vagonima, baš poput žrtava nacista koje su na isti način poslane u koncentracijske logore. Dokumenti britanske vojske, koje sam snimio i koje ću uskoro objaviti, navode da je 60-80 Hrvata stavljeno na svaki stočni vagon. Nakon što su vagoni napunjeni, bili su zaključani izvana kako bi se spriječila mogućnost bijega. Rečeno im je bilo da idu u Italiju, ali su bili poslani ravno u Jesenice.

Žrtve su shvatile da idu u Titove ruke tek kad su stigle su Rosenbach i na stanici vidjele Titove partizane s crvenom petokrakom na kapama. Bivši britanski obavještajac Nigel Nicholson izjavio je da su mnogi Hrvati počinili samoubojstvo kad su stigli u Rosenbach, dok su još bili u stočnim vagonima. Kroz proreze na vagonima mogli su vidjeti crvene petokrake partizana, i tada su shvatili da su ih Britanci podlo prevarili. Britanci su podrobno dokumentirali broj žrtava koje su prisilili u te vagone i poslali u smrt. Jedna hrvatska svjedokinja bila je u to vrijeme mala djevojčica i vidjela je te vagone pune Hrvata. “Kuda idete?” zavikala je prema njima s tračnica. “Idemo u Italiju.” bio je odgovor.

Što ste zabilježili od iskaza žrtava?

Svaki hrvatski vojnik imao je vlastitu priču užasa. Neki su bili svjedocima suludih ubojstava koje su počinile partizanske žene, a koje bi zvučale kao proizvod nečijeg poremećenog uma, da nisu bile istinite. Drugi su pobjegli usred noći i danima se nepomično skrivali na istom mjestu jer su se bojali da bi ih i najmanji pokret mogao izdati. Mnogi koji se nisu međusobno poznavali i koji su bili intervjuirani u različitim zemljama govorili su o određenom razdoblju kad se brutalnost još više povećala nakon što su nove partizanske ubojice pristigle kako bi preuzele kolone smrti.

Neki se čak prisjećaju kako su partizani ubili neke nevine hrvatske seljanke koje su izašle iz svojih kuća kako bi pregladnjelim Hrvatima ponudile sirovu koricu krumpira dok su marširali kroz njihovo selo. Svi su oni proživjeli masovna ubojstva, mučenje i pokolj, počinjene na najbrutalniji i ponižavajući način.

Vaša usporedba tih zločina i ovih počinjenih u Domovinskom ratu?

Intervjuirati hrvatske preživjele i britanske sudionike znači slušati stotine sati najužasnijih ljudskih sjećanja. Nažalost, za vrijeme hrvatskog Domovinskog rata, bio sam prisiljen slušati iste priče koje je ovoga puta pričala nova generacija žrtava. Osuđeni ratni zločinac kojeg sam intervjuirao u Sarajevu opisao mi je svoju ulogu u nedavnim ratnim zločinima. Ovoga puta su Srbi, a kasnije i ostatak svijeta, taj pokolj nevinih ljudi nazivali etničkim čišćenjem. U Karlovcu sam intervjuirao preživjele sramotnog logora smrti Omarske. Od njih sam čuo o nezamislivim okrutnostima srpskih vojnika koje su čak i mene zaprepastile. Zašto to sve govorim? Zar nam je sudbina ponoviti ta iskustva svake druge generacije? Zašto treba dokumentirati svjedočanstva? Zašto treba sakupiti dodatnu dokumentaciju? Ako ne naučimo lekcije iz povijesti, zar ćemo zaista biti osuđeni na ponavljanje istih grešaka? Zar su samo određeni ljudi pravno odgovorni za ratne zločine? Da li je istina da pobjednici ne samo pišu povijest, nego da su osim toga nedodirljivi kad se radi o ratnim zločinima?

Kako gledate na veličanje komunističkih simbola u današnjoj Hrvatskoj Državi?

Hrvati od 1945. godine oplakuju stotine tisuća svojih žrtava. Nekoliko je knjiga objavljeno na tu temu, filmovi i dokumentarci su snimljeni. Ipak, do današnjeg dana niti jedan Titov partizanski ubojica nije doveden pred sud. Dapače, u Hrvatskoj se danas neki ljudi ponosno slikaju s crvenom petokrakom na glavi, dok se istodobno iskapaju masovne grobnice njihovih žrtava iz drugog svjetskog rata.

Možda to i nije ista osoba koja je pobila Hrvate, možda to nije ista glava s istom kapom. Ali ta crvena zvijezda je simbol kojeg su nosili ubojice članova obitelji njihovih sugrađana. Prilikom nedavne posjete Rovinju, s užasom sam vidio kako se u jednom kiosku prodaje duhan za cigarete pod nazivom “Tito”. Na paketu je bila slika Tita s crvenom petokrakom na čelu. Kad sam pozvao na red prodavačicu, njezin je odgovor bio: “To je Belgijski duhan.” “Da, ali vi ga prodajete.” uzvratio sam. U prošlosti je crvena zvijezda bila simbolom smrti kojeg su ponosno nosili pripadnici komunističke partije dok su ubijali Hrvate 1945. godine.

Danas se, nevjerojatno, ponovo s ponosom izlaže u javnosti. Još je veća izopačenost to što počinitelji ratnih zločina još uvijek slobodno hodaju ulicama zajedno s nama, bez da su ikada bili u sudnici, a još manje u zatvorskoj ćeliji.

Kakvo je vaše gledište o sudskim procesima i ukupnoj problematici istraživanja zločina komunizma?

Budući da se danas u Hrvatskoj toliko govori o ratnim zločinima, potrebno je i zločine počinjene nad Hrvatima 1945. godine dokumentirati svjedočanstvima preživjelih, vladinim dokumentima i forenzičnim dokaznim materijalima. Međutim, to sve ima malo smisla ako se odgovorni neće dovesti pred sud, i Hrvatima konačno pružiti osjećaj pravde. Nadalje, međunarodna zajednica ne smije sistematično prebirati po ratnim zločincima i odlučivati koga će dovesti pred sud, a koga ignorirati, na temelju njihove narodnosti.

Ne možemo prihvatiti da su u prošlosti određeni pojedinci bili osuđeni za ratne zločine zato što su krcali ljude u stočne vagone, dok su Britanski časnici koji su učinili to isto kasnije postali članovi parlamenta, i nikada nisu bili optuženi za ratne zločine. Ne možemo prihvatiti da su Sjedinjene Države izručile osamdeset godišnjeg dr. Andriju Artukovića Jugoslaviji 1986. godine, dok je određeni Hrvat i bivši Titov partizan slobodno živio u Mississaugi u Canadi većinu svog života unatoč tomu što je pobio bezbrojne Hrvate u Jazovki godine 1945.

Ne možemo prihvatiti da ulice i trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita, istog onoga koji je organizirao pokolj cijele generacije Hrvata, dok njegovi sljedbenici tvrde kako je on heroj jer se borio protiv fašizma. Čovjek koji prigrli ideju osobne slobode mora osuditi i fašizam i komunizam.

Fašizam i komunizam su antiteza osobnoj slobodi. Opozicija fašizmu ne znači da je netko dobar čovjek, ako je taj isti bio komunist koji je ubijao 1945. godine. Isto tako, opozicija komunizmu ne znači da je netko dobar čovjek ako je isti taj ubijao na drugoj strani 1941. godine.

Gdje je konačno rješenje?

Rješenje je jednostavno. Nemojmo biti selektivni kod predvođenja ratnih zločinaca pred sud. Ne smijemo samo slati Hrvate u Haag, dok oni koji su odgovorni za ratne zločine 1945. godine još uvijek hodaju ulicama, čak i ako hodaju uz pomoć štapa. Ne smijemo imitirati selektivni tretman ratnih zločinaca u zemljama kao što je Velika Britanija, dok su sami Britanci desetljećima znali da su neki od njihovih vlastitih vojnika počinili ratne zločine protiv Hrvata, i to po definiciji njihovih vlastitih tužitelja nakon Drugog svjetskog rata. Suđenje ratnim zločincima nije stvar osvete. Ono je stvar pravde. Hrvatska neće zacijeliti sve dok njena zagnojena rana koja se zove Bleiburg ne zacijeli, a jedini je lijek za to pravda za žrtve.

Pogledajte isječke iz filma Bleiburška tragedija:

Izvor: ovdje

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

17. studenoga sveta Elizabeta Ugarska – slijedila je put svog Gospodina od princeze do siromaštva i prezrenosti

Objavljeno

- datum

Današnja slavljenica, sveta Elizabeta Ugarska, slijedila je put svog Gospodina od princeze i kraljeve kćeri do siromašne i prezrene žene koja služi Boga i ljude, sve do same smrti.

Sveta Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan – piše Petar Horvatić u narod.hr.

Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«

I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.«

Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku.

Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227 g. Ludovik je pošao u križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro.

Elizabeta je tada rekla: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.« Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo.

 
U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: “Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi.

Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula”.

Napustila je svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev i nakon toga je rekla: ‘Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!’ Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi.

Sahranjena je u Marburgu. Samo četiri godine kasnije, Grgur Ix. priznao je njezinu svetost, uzdigavši je na čast oltara. Na njezinu se grobu nastavljanju čudesa i ozdravljaju mnogi bolesnici. Zaštitnica je franjevaca.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Znate li kako je izgledalo lice Krista u trenutku Uskrsnuća? Znanost još nema odgovor, zašto upravo ovako…

Objavljeno

- datum

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu

Fr. M. Piotrowski, u časopisu Ljubite jedni druge opisuje čudo slike Svetog lica u Manoppellu za koju kaže da je među najvećim trajnim Božanskim znakovima na zemlji.

Naime, i ova je slika baš kao i Torinsko platno, slika Gospe od Guadalupske, bacila znanost na koljena pred Božjim znakom.

Zaključak svih studija bio je: Ne znamo o čemu je riječ, ovo kao da nije naslikano na Zemlji, ljudskom rukom.

Iako je velik broj katolika koji nikad nisu čuli za ovu čudesnu sliku, Padre Pio, veliki mističar i svetac, za čudo Svetog Lica iz Manoppella rekao je da je riječ ‘o najvećem čudu koje imamo na svijetu’.

– Na komadu tkanine, veličine 17 x 24 centimetara, a koji stoji na glavnom oltaru crkve u Manoppellu, nalazi se slika lica Uskrsloga Krista. Istraživanja provedena na njemu ne mogu objasniti kako je slika nastala. Digitalno skeniranje najveće rezolucije potvrđuje odsutnost ikakve boje između tkivnih vlakana. Tkivo ne pokazuje ni najmanji trag boje ili pigmenta. Njegova najupečatljivija značajka je njegova transparentnost i činjenica da se slika može vidjeti savršeno dobro s obje strane-kao fotografski slajd. Ako netko mijenja svjetlo, događaju se promjene lica kao da je živo. Ako se gleda pod jakim svjetlom, ne može se vidjeti, jer postaje prozirno. Ona ima kvalitete slike, fotografije i holograma; a ipak nije ništa od toga. Osjenjenost je tako profinjena da nadilazi sposobnosti čak i najvećih majstora. Zaključak je vrlo jednostavan: radi se o djelu koje – nije nastalo ljudskom rukom – ‘‘acheiropoietos“.

Slika je utisnuta na vrijednom komadu drevne tkanine koje je satkano od svilenih niti predenih od jedne vrste morskih dagnji. Materijal je vatrostalan kao azbest i posve neprikladan za slikanje na; to fino tkivo ne podržava ulje niti akvarel.

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju, što je dokaz da te dvije slike predstavljaju jednu te istu osobu. Nema sumnje da se struktura i dimenzije lica utisnutog na velu i na Torinskom platnu 100% podudaraju. Tu se s pravom može govoriti o matematičkom dokazu.

Torinsko platno i rubac iz Manoppella su najveća trajna čuda na svijetu. Sa znanstvenog stajališta, niti jedan niti drugi ne bi smjeli postojati. Neobjašnjivi su! Samo je slika Gospe Guadalupske je usporediva s ovim dvama platnima.

Sve ukazuje na činjenicu da je sa rupcem koje se nalazi u Manoppellu pokriveno Isusovo lice u grobu. Stoga je to poseban “svjedok” uskrsnuća, tim više što ono nosi “snimku” Isusova lica uhvaćenu u samom trenutku kad je prešao iz smrti u život.

Pravi Bog, koji je iz ljubavi prema nama postao pravi čovjek, tako da u svojoj muci, smrti i uskrsnuću mogao otvoriti za nas put prema nebu, ostavio nam dvije izvanredne slike: jednu otisnut na pokrovu u Torinu, a druga na rupcu iz Manoppella.

Oni predstavljaju zapis o najvažnijem trenutku u ljudskoj povijesti – o onom trenutku koji je vidio konačni poraz sotone, grijeha i smrti. Postavši pravi čovjek, Božji Sin je mogao uzeti na sebe grijehe i patnje svih ljudi koji su živjeli ili će ikada živjeti. (On to može jer u Bogu nema vremena, samo  vječno: “Sada”), “Naše je boli na se uzeo…” (Iz 53, 4). Budući da je bez grijeha, On je u svojoj muci i smrti na križu uzeo na se učinke grijeha i patnje svih ljudi. Dok doživljava najveću napuštenost i patnju u trenutku smrti, on prikazuje sve nas svom Ocu nebeskom. Na taj način On je pobijedio grijeh i smrt te je dobio od Oca dar uskrslog života.

Slika Svetog Lica na rupcu u Manoppellu i otisak tijela na platnu u Torinu nastaju kao rezultat Božje intervencije u trenutku uskrsnuća. U njima imamo čudesno svjedočanstvo onog trenutka kad je Isusovo čovještvo bilo proslavljeno.

Na Torinskom platnu imamo snimak njegova mrtvog tijela na samom početku njegove proslave. Tijelo je već počelo zračiti tu tajanstvenu energiju koja je uzrokovala da se projicira na platno u obliku fotografskog negativa, s tako preciznim detaljima.

Rubac Manoppella, s druge strane, je (pozitiv) otisak Kristovog živog lica. Proces proslavljenja nije potpun, jer je lice još uvijek obilježno modricama i oteklinama. Sjaj Uskrsloga beskrajno nadilazi naše poimanje. Tek u nebu ćemo biti u stanju gledati to lice u najvećem mogućem zadovoljstvu. Lice rupca Manoppella je lice Uskrsavajućeg Krista, u trenutku Njegove prijelaza iz smrti u život, u trenutku obilježavanja transformacije osakaćena tijela  “od kog svatko lice  otklanja… (Iz 53,3).Slika na rupcu u Manoppellu je snimak lica u trenutku prije nego se “ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost” (1 Kor 15,53).

Bog nam je ostavio vidljivu sliku o istinitosti njegova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. Po ovom znaku je jasno nam je da je uistinu postao pravi čovjek, koji je preuzeo na sebe sve naše patnje i grijeha, i da je On doista umrijeti i uskrsnuti od mrtvih kako bi nas oslobodio od grijeha i smrti i doveo nas do pune sreće u raju, piše fra M. Piotrowski, SChr.

Sv Faustina Kowalska, Dnevnik, 1784.:

Božansko lice Manoppella je bitan dokaz Isusova uskrsnuća. Ona poziva svakog od nas da se obratimo i da zauzmemo osobni odnos ljubavi s Uskrslim u svakodnevnoj molitvi, a posebno u sakramentima pokore i euharistije. Raspeti Isus doista je ustao od mrtvih i živi ​te u svom milosrđu grli svakog grešnika. On nas moli da redovito primamo sakramente ispovijedi i svete pričesti. “Kako želim spas duša! (…) Želim izliti božanski život u ljudske duše i posvetiti ih, samo ako bi bile spremne prihvatiti moje milosrđe. Najveći griješnici će postići veliku svetost, samo ako se se pouzdaju u moje milosrđe. Najveće dubine moga bića se prelijevaju od milosrđa na sve što sam stvorio. Moje je zadovoljstvo da djelujem u ljudskoj duši, da je ispunim svojom milosrđem i da je opravdam. ” (Sv Faustina, Dnevnik, 1784).

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) BRAVO! Poljaci sloganom ŽELIMO BOGA rasturili europsku oligarhiju!

Objavljeno

- datum

 EUROPSKA OLIGARHIJA NA SEDATIVIMA, DOK SIPA MRŽNJU NA ISUSA …   Poljaci su stali na trn vladarima Europe zbog jasne poruke: Isus Krist je naš jedini vladar!

Ljevičarski mediji Europe raspisali su se o desničarenju, ekstremizmu, radikalizmu, konzervatizmu i svim mogućim negativnim zvukovima bjesnila zato što je jedna slobodna zemlja na svoj Dan neovisnosti, na svoj dan slobode izašla na ulice pod sloganom: Želimo Boga!

Sama činjenica da oni žele Boga i da su u stanju okupiti se u broju 60 tisuća za Gospodina, zlatnu oligarhiju Europe dovela je do stanja bunila.

ODJEDNOM DEMOKRATI POSTAŠE OLIGARSI…

Odjednom demokrati postadoše oligarsi. Odjednom tolerantni postanu bijesni te riječima mržnje bacaju zgražanje nad slobodom. Odjednom, oni koji pričaju o slobodi zabranjuju onima koji izabiru. Boga.

Da je svaki izbor Europi poželjan osim izbora – Bog, razotkriva se upravo u ovakvim događajima, kad jedna europska zemlja jasno pokaže Europi da nije zaboravila na sebe, na svoje korijene, tradiciju, temelje društva, na svoje vjerovanje,  kako se to zahtjeva od zemalja članica.

Pravo lice totalitarne Europe koja drhti pred Gospodinom zbog svojih opačina, otkriva se upravo na primjeru Poljske, države koja koristi svaku priliku da oligarsima pokažu da ne žele novi svjetski poredak s globalnim upravljačima na čelu, već da je Isus Krist jedini kralj njihove Zemlje kojem oni odgovaraju.

Poljska je uistinu odana Isusu Kristu i nije riječ o nikakvim opasnim konzervativnim strankama koje Poljsku vode radikalizmu. Već je riječ o čistoj politici pravde po Isusu koja je milosrđe i ljubav prije svega.

Posvećenost malenima, a ne velikima, što Poljaci pokazuju kako kroz vlasti i politiku tako i kroz narod   koji jasno šalje poruku da je  protiv europske oligarhije, banaka i tlačitelja, protiv ideologije smrti i protiv lažne demokracije koja hrani i udiže laž  i ropstvo a zabranjuje slobodu – izbora.

Poljska je ove godine uspjela milijune Poljaka dovesti na granice Poljske te okružiti Poljsku molitvom Gospine krunice kako bi zaštitili zemlju od islamizacije i ostalih dijaboličnih EU projekata kojima je cilj razvodniti vjeru, stupove, i volju poljskog naroda. (U Hrvatskoj im je to uspjelo). Zato se Poljake zbog slavlja Dana Neovisnosti proziva ekstremistima, teroristima i radikalima, jer se namjerava manipulacijom dovesti ljude Europe u stanje da povjeruju da su svi oni koji vjeruju u Boga, zapravo – teroristi.

U stanje straha koje te priječi svjedočiti o svojoj vjeri, na jednak način kako se to priječilo u totalitarnim režimima. Zato je demokracija koju Europa danas plasira kao najveće političko dostignuće povijesti ništa drugo nego čisti sotonizam u kojem vukovi svijeta proždiru jaganjce. Nevine.

Zato se osuđuju i teroristima proglašavaju oni koji brane život. Oni koji provode politiku života, a ne agendu smrti. Oni koji su slobodni od svijeta i slobodni svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista, u milosrđe koje on predstavlja. Zato su ekstremistima prikazani oni koji ljube milosrđem, a uzdižu se vukovi koji same sebe postavljaju za idole čovječanstva.

Poljska je prošle godine pred nevjerojatnih 100 tisuća ljudi ustoličila Isusa Krista za kralja Poljske. Ove godine svijetu su poslali žestoku poruku: Mi želimo Boga, čime su se opet otvoreno suprotstavili sotonizmu Europe i pokazali se kao njezino svijetlo.

Od marša 60 tisuća ljudi pod zastavama Isusa Krista, europska oligarhija opat je zadrhtala, a to je vidljivo po izljevima bijesa u medijima njihovih struktura koji se tresu od njihova svjedočanstva pripadanja – samo Isusu Kristu.

Pogledajte i razmislite zašto Hrvati nisu ovako hrabri već dopuštamo da nas gaze i otimaju vjeru i narod, Boga i našu baštinu?!

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.