Connect with us

Kultura i vjera

(video) Autor filma Bleiburška tragedija: Britanski časnici trpali ljude u vagone a kasnije postali članovi parlamenta 

Objavljeno

- datum

Michael Palaich redatelj je i producent iznimno zapaženog filma Bleiburška tragedija koji detaljno oslikava mnoge detalje o ratnim zločinima počinjenom na koncu Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom, pa tako i o britanskoj upletenosti u samu pripremu i tijek izvršenja ovog zločina, ali i kasnije prikrivanje dokaza.

O filmu i dokazima prikupljenim tijekom njegovog snimanja Michael Palaich govorio je za portal HRsvijet. Intervju prenosimo u cijelosti:

Gospodine Palaichu, Vi ste američki državljanin hrvatskih korijena?

Moji djed i baka emigrirali su u Sjedinjene Države iz Petrinje i Križa početkom dvadesetog stoljeća. Ja sam rođen u Detroitu, Michigan prije 59 godina. Diplomirao sam političke znanosti i psihologiju. Od mog umirovljenja, moja supruga Sandra i ja provodimo zimu u Americi, a ljeto u Hrvatskoj. Moje dvoje odrasle djece vole nas posjećivati u Hrvatskoj tijekom ljeta.

Autor ste iznimno zapaženog filma o Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda, koju mnogi žele negirati. Od kud interes upravo za tu temu?

Kao dječak, čuo sam baku kad je pričala o svoja dva brata koje su partizani objesili na telefonske stupove nakon Drugog svjetskog rata. Mislim, međutim, da bih ovaj film snimio čak i da Titove komunističke ubojice nisu u svojim zvjerstvima dotakle i moju obitelj. Ideju o intervjuiranju preživjelih s Bleiburga dobio sam 1985. godine. Već tada su mnogi preživjeli s Bleiburga i Križnog puta umirali zbog visoke starosti. Kad sam započeo projekt, imao sam za cilj jednostavno snimiti sjećanja tih ostarjelih svjedoka kako bi buduće generacije imale priliku iz prve ruke čuti o užasima koje su Hrvati kad su izgubili svoju državu „morali“ proživjeti.

Osobitu vrijednost Vašem uratku daju britanski povijesni izvori kao i svjedočenja britanskih časnika koji su izravno sudjelovali u ovoj hrvatskoj tragediji. Što kažu britanski izvori?

Sljedeća faza ovog projekta odvila se kad sam shvatio da moram dokumentirati svjedočanstva britanskih suučesnika koji su bili uključeni u prisilno izručenje Hrvata u Bleiburgu. Znao sam da će svjedočanstva Hrvata biti još upečatljivijima ukoliko njihove priče dobiju potvrdu od britanskih suučesnika u ovom ratnom zločinu. Čuo sam mnoge priče preživjelih Hrvata koji su govorili o svojim pokušajima predaje britanskoj vojsci. Drugi su pričali o tome kako su britanski avioni Spitfire nadlijetali Bleiburško polje i filmski snimali ono što se na njemu odvijalo.

Sudeći prema nekim informacijama, u prvoj fazi rada na ovom projektu niste uopće vjerovali u suodgovornost britanske strane u ovom gnusnom ratnom zločinu. Kako ste uopće došli u priliku uzeti te izjave?

U početnoj fazi britanskih intervjua, bio sam skeptičan. Pretpostavljam da sam imao određenu pozitivnu predrasudu prema Britancima, i nisam mogao zamisliti da bi oni mogli biti krivi za ratne zločine zbog kojih su i sami sudili u Nürnbergu. Nikolai Tolstoy je u to vrijeme živio u Velikoj Britaniji, ali je upravo u to vrijeme boravio u posjetu Torontu u Canadi, i Ante Beljo me, jednom prigodom, upoznao s njim. Beljo je tada, naime, još uvijek radio i živio u Canadi. Tolstoy je, na koncu, bio ta osoba koja me je spojila s nekoliko bivših časnika Britanske VIII. Armije, koji su sudjelovali u prisilnim repatrijacijama zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Moram ovom prilikom naglasiti da niti jedan od tih časnika nije ispočetka htio razgovarati sa mnom. Svi su tvrdili da su imali vrlo malo veze s tim događajem i da su se uglavnom bavili Kozacima. Naposljetku su pristali na razgovor sa mnom. Smatrao sam, a to i danas vjerujem, da ih je moj američki naglasak razoružao i da su zbog toga opuštenije govorili o događajima iz prošlosti, što ne bi bio slučaj da su kojim slučajem razgovarali s nekim tko ima hrvatski naglasak. Naravno, bio sam u zrakoplovu za Englesku istog trena, prije nego što su se imali prilike predomisliti.

Ni potraga za dokumentima iz tog doba u Velikoj Britaniji nije uopće lagana zadaća. Kako je tekao taj dio?

Treća faza produkcije dokumentarnog filma o Bleiburgu uključila je potragu za britanskim dokumentima koji potječu iz svibnja i lipnja 1945. godine, a koji bi poduprli svjedočanstva hrvatskih i britanskih svjedoka. Stoga sam morao još jednom putovati u Englesku gdje sam pretražio nevjerojatne količine dokumenata u Britanskoj javnoj arhivi, Carskom ratnom muzeju u Londonu i Ministarstvu obrane u Londonu.

Jesu li istraženi svi dokumenti o britanskom suučesništvu u bleiburškim događajima?

Na žalost, još uvijek postoji mnoštvo dokumenata o Bleiburgu i prisilnim repatrijacijama koje istraživači nisu niti dotakli. Ono što smo Tolstoy i ja našli, jedva je načelo materijale koji još uvijek čekaju nekog mladog hrvatskog istraživača koji je spreman na sebe preuzeti tu odgovornu zadaću.

Posljednja faza snimanja filma dogodila se u Hrvatskoj?

Konačno su 1990. godine vjetrovi slobode prohujali cijelom Europom i narodi koji su bili zatočeni komunizmom počeli su se oslobađati. Ja sam bio uvjeren da je Jugoslavija na rubu raspada. Isto sam tako bio uvjeren da Hrvati koji nikada nisu čuli za Bleiburg, a i hrvatski političari, moraju vidjeti, u obliku dokumentarnog filma, što se dogodi kad Hrvati predaju svoju suverenost agresoru, ili nekom drugom narodu koji u podsvijesti ima samo vlastite interese. Nadao sam se da će Hrvati, kad vide taj film, uvidjeti da predaja nikada nije moguća nakon što je ispaljen prvi hitac u borbi za slobodu. Upravo iz tog sam razloga zamolio sam preživjele Hrvate s Bleiburga da se na kraju obrate budućim generacijama Hrvata. Zamolio sam ih da se obrate hrvatskoj mladeži koja o ovim stravičnim zločinima nije znala gotovo ništa.

I što su kazali?

Iako se oni nisu međusobno poznavali, svi su odgovorili na isti način: njihova poruka mladim hrvatskim generacijama bila je o tome koliko je iznimno važno nikada ne predati ili prodati vlastitu suverenost. Ukratko – naučiti lekcije iz povijesti.

Kako je Vaš film prvi put stigao u Zagreb?

U svibnju 1991. godine prošvercao sam četiri kofera punih filmova u Hrvatsku preko austrijske granice, dok su vojnici JNA patrolirali vlakom između Klagenfurta i Jesenica. Znao sam što bi se dogodilo da su zatražili da otvorim kofere, ali srećom vojnici su mi povjerovali kad sam im rekao da je unutra samo odjeća.

Kakve su bile tadašnje reakcije na film?

Film je po prvi puta prikazan u Muzeju Mimara u Zagrebu u svibnju 1991. Da, bilo je nekih u dnu dvorane koji su vikali: “Laži, laži!” Danas se mnogi od intervjua s glavnim protagonistima filma mogu naći u video arhivima Carskog ratnog muzeja pod temom prisilnih repatrijacija. Muzej isto tako posjeduje transkripte tih intervjua koji su pohranjeni za daljnja istraživanja.

Tko je najviše pozicionirana britanska figura s kojom ste razgovarali tijekom snimanja filma?

To je Gerald Draper, koji je bio jedan od tužitelja na Savezničkom sudu za ratne zločine, od kojih je najpoznatiji Nürnberški proces. Draper je bio vrhunski stručnjak za pitanje “ratnih zločina”, “zločina protiv čovječnosti” i “zločina protiv mira”. On je isto tako i glavni autor Britanskog etičkog vojnog kodeksa. Prije svoje smrti, Draper je više puta bio pozivan na godišnje obilježavanje holokausta u Izraelu kao jedan od glavnih govornika.

Znači, razgovarali ste s Draperom?

Da, intervju s Draperom trajao je gotovo sat vremena. Odvio se u njegovom domu u Sussexu u Engleskoj, 1989. godine. Draper je za vrijeme intervjua rekao dvije vrlo važne stvari koji su uključene u film “Bleiburška tragedija”.

Idemo redom, prvo Titova pa onda britanska odgovornost. Koji su Draperovi stavovi kad je u pitanju Titova osobna i zapovjedna odgovornost, kao i odgovornost njegove partzansko-partijske strukture od vrha do dna?

Tito i njegovi komunistički krvnici mogli bi biti optuženi za ratne zločine, ili za zločine protiv čovječnosti radi hladnokrvnih ubojstva žena, djece i zarobljenih hrvatskih vojnika. Pojedinci koji su počinili ubojstva mogli bi biti optuženi za ratne zločine, kao i časnici koji su im u to vrijeme bili nadređeni. I sam Tito, sukladno slovu međunarodnog ratnog prava, mogao je biti optužen za ratne zločine.

Prema Draperu, da je Tito kojim slučajem bio optužen, i da je nakon toga tvrdio kako nije znao što su njegovi podređeni činili, to bi bila neprihvatljiva obrambena taktika od optužbi za ratni zločin. On je ili znao što se događalo, ili je to svakako trebao znati. Prema Draperovim tvrdnjama, “Neznanje nije obrana od optužbe za ratne zločine”. Postoji, međutim, dovoljno dokaznog materijala na temelju kojeg se može zaključiti da je Tito sasvim dobro znao da su nad hrvatskim narodom počinjeni ratni zločini s elementima genocida.

U čemu se prema mišljenju tvorca „britanskog etičkog kodeksa“ vidi britanska odgovornost za bleiburšku tragediju?

Prema Draperu, bilo koji britanski vojnik ili časnik koji je poslao žene, djecu i vojnike u ruke titovih komunista, znajući da će vjerojatno biti ubijeni, mogao bi biti optužen za ratne zločine. Draper je isto tako tvrdio kako su britanske snage mogle biti optužene za ratne zločine ili za zločine protiv čovječanstva čak i u situaciji da su, kojim slučajem, “odbile prihvatiti [Hrvate] na područje pod britanskim nadzorom i dati im zaštitu u okolnostima u kojima je bilo sasvim jasno da će u protivnom pasti u ruke Titovih komunista, za koje se pretpostavlja da će ih desetkovati”. U ovom slučaju Britanci su priznali kako su procjenjivali da će Titove snage masakrirati Hrvate. Nigel Nicholson je na koncu priznao kako je Hrvatima lažno kazao da će vlakom biti poslani u Italiju. Priznao je kako je raspolagao saznanjima da su po dolasku u Jugoslaviju zarobljeni Hrvati bili masovno ubijani. On je nadalje tvrdio da je bio prisiljen prevariti ih obećanjem da će biti poslani u Italiju, jer inače ne bi bili dragovoljno ušli u vlakove smrti.

Razgovarali ste i sa satnikom Colinom Gunnerom?

Colina Gunnera intervjuirao sam u njegovom domu u Bradburyu u Engleskoj, godine 1989. Gunner je u vrijeme rata bio u Kraljevskoj irskoj pješadiji unutar Britanske VIII armije. Satnik Gunner prisiljavao je Hrvate da prijeđu most u Lavamundu, u Austriji, čak i nakon što je vidio da ih se ubija i baca s mosta. On je priznao da je tri dana i tri noći promatrao ta ubojstva, jer je toliko dugo trajao prolazak zarobljenih Hrvata preko mosta. Ubojstva koja je vidio uključivala su žene i djecu. Gunner je izjavio: “Tito je masakrirao. Tito nije imao vremena baviti se s ljudima koji su mu bili na putu. Nitkov je masakrirao.”

Satnik Gunner (1945) – “Hrvati su ubijani bičem u glavu i bačeni s mosta, stotinu puta. Ubijali su djecu. Bilo je i djece u naručju. Tri dana su tako prolaziili Hrvati preko mosta. Puna tri dana i tri noći su prolazili. Bilo ih je 300.000. Sramimo se i danas, da nismo mogli reći zapovjednicima da idu k vragu.”

Gdje je satnik Gunner bio u trenucima dok su partizani masakrirali ratne zarobljenike na mostu u Lavamundu?

Gunner je izjavio kako je sjedio u vojnom vozilu na početku mosta u Lavamundu, i svojim je očima gledao kako su zarobljeni Hrvati bili prisiljavani prijeći most, da bi s druge strane mosta, pred njegovim očima, bili ubijani od strane partizana.

Colin Gunner pokazao je neke emocije dok ste razgovarali s njim o ubojstvima. Možete li nam reći još nešto o njemu?

Colin Gunner je bio vrlo neobičan čovjek. Pridružio se Britanskoj vojsci kao neškolovani novak. Postao je časnikom kao posljedica svoje vojne službe, što je koliko ja znam vrlo rijetko. Rekao mi je da je na kraju počeo uživati u ratu, u “baraži”, kako je on to zvao. Pod stare dane se propio. Pretvarao se da ga sjećanja na izručenja Hrvata i njihovu smrt nisu mučila, ali to očito nije bilo točno. Bilo je očito da ga ta sjećanja već desetljećima progone kad nije mogao savladati emocije dok se prisjećao tih davnih iskustava.

Intervjuirao sam ga 1989. godine, četrdesetčetiri godine nakon Bleiburga, a krivica koju je osjećao još ga je uvijek progonila. Jedan zanimljivi detalj o dijelu intervjua u kojem se rasplakao je to da sam ja naslutio da se Gunner nije osjećao ugodno dok sam ga snimao. Prije intervjua, bio je vrlo emotivan, ali čim sam uključio kameru, sabrao se i postao zatvoren. Nakon mnoštva intervjua naučio sam da se nikad ne zna kako će ljudi reagirati na kameru. Zato sam na kraju intervjua pustio da kamera snima dalje. Počeo sam spremati stvari kao da smo završili. Mislim da mu je to pomoglo da se opusti i sve emocije koje je zatomljivao tijekom intervjua izašle su na vidjelo, jer je mislio da ga se više ne snima. To je samo jedna usputna priča.

Ja nisam suosjećao niti s jednim od tih ostarjelih Britanaca. Oni su vrlo slobodno razgovarali o počinjenim ratnim zločinima, kao kad bismo nas dvojica razgovarali o dobroj košarkaškoj utakmici. Godine 1989. bio sam vrlo aktivan u pokretu za oslobođenje Hrvatske i morao sam se zaista suzdržavati kako bih iz tih staraca izvukao priču.

Već ste spomenuli satnika Nigela Nicholsona, koji je imao jednu od zapaženijih izjava u vašem filmu?

Intervju s Nigelom Nicholsonom obavio sam u njegovom domu u Cranbrooku u Engleskoj godine 1989. Nigel Nicholson bio je obavještajac u Britanskoj VIII armiji. Kasnije se bavio politikom i postao je član parlamenta Velike Britanije. Mnogi ne znaju da je nakon Bleiburga još uvijek bilo nekoliko desetaka tisuća Hrvata, muškaraca, žena i djece, koji su bili prisilno vraćeni u Jugoslaviju, u ruke Titovim komunističkim snagama, putem takozvanih prisilnih repatrijacija. Upravo je Nicholson bio osoba koja je smislila podlu prijevaru koja je olakšala izručenje zarobljenih Hrvata u ruke jugoslavenskih komunista.

O kakvoj prijevari se radilo?

Nicholson je priznao kako je u to vrijeme procjenjivao da bi se Hrvati opirali da su kojim slučajem znali kako će biti vraćeni u Jugoslaviju, jer su bili u potpunosti svjesni što ih čeka u tom slučaju. Stoga je smislio podlu prijevaru obećavši zarobljenim Hrvatima da idu u Italiju. Rekao im je kako će ih zapadni saveznici uskoro pozvati da sudjeluju u ratu protiv komunizma. Na jednom mjestu u svom dnevniku, kojeg sam potajice snimio i koji ću u skoroj budućnosti objaviti, on je napisao: “Žrtve ne znaju kuda idu”. Primijetit ćete da je upotrijebio riječ “žrtve”. U scenama koje podsjećaju na otpremu Židova u nacističke koncentracijske logore, 60-80 ljudi ugurano je u stočne vagone, vrata su zaključali izvana i nisu bila otvorena sve dok vagoni nisu stigli na odredište u Jugoslaviji. Na toj strani granice oni koji su preživjeli, bili su poslani na Križni Put.

Razgovarali ste i s general bojnikom Bredinom?

Taj sam intervju obavio 1989. godine u domu general bojnika Bredina u Essexu u Engleskoj. Njegovo ime i adresu dobio sam od svećenika po imenu Sean Quinlan. Vlč. Quinlan navodno je bio kapelan u Britanskoj VIII. armiji. Bredin je godine 1945. imao čin potpukovnika. Kao visoki časnik, on svoje ruke nije izravno uprljao događajima na Bleiburgu ili prilikom prisilnih repatrijacija Hrvata. Međutim, on je priznao da je znao za operaciju prisilnih repatrijacija uz upotrebu prijevare, što je završilo masovnim pokoljem ratnih zarobljenika. Bredin je izravnije bio uključen u repatrijacije Kozaka koje su sovjetski komunisti doslovce masakrirali.

Koji su Vaši dojmovi nakon ovih razgovora vođenih s britanskim časnicima?

Neki od britanskih sudionika u ovim ratnim zločinima, kao što je Nigel Nicholson, opisuju svoju ulogu na vrlo hladan i proračunat način, bez nekih prevelikih emocija. Dok slušamo ovu ostarjelu gospodu, moramo imati na umu da iako nisu uživali u tome što su počinili, oni su vjerno izvršavali zapovjedi koja su dobili. Nicholson je smislio kako prevariti Hrvate. U slučaju kapetana Colina Gunnera, promatrač bi mogao zaključiti kako ga uloga koju je odigrao 1945. godine još uvijek muči. Međutim, on je naš intervju započeo riječima: “Čujte, da mi netko naredi, ja bih vas ustrijelio kao psa, da dobijem naređenje, i to mi ništa ne bi značilo.”

Jasno je da bi on i četrdeset i pet godina nakon masakra još uvijek izvršio nezakonitu naredbu da pošalje muškarce, žene i djecu u smrt. Za Colina Gunnera nije bilo razlike između zakonite i nezakonite vojne naredbe. Zapravo nije uopće bitno da li ratni zločinac ima dvadeset ili osamdeset godina, te da li zbog počinjenih zločina osjeća grižnju savjesti ili ne. O tim bi se pitanjima trebalo raspravljati na suđenju, ali ona ne bi trebala utjecati na odluku o tome da li treba podignuti optužnicu ili ne.

Što onda učiniti?

Godine 1995. bio sam pozvan sudjelovati u obilježavanju pedesete obljetnice Bleiburga. To je uključilo turneju Hrvatske i Hercegovine, te držanje predavanja na temu Bleiburga zajedno s Nikolaiem Tolstoyem i još dvojicom Britanaca koji su godine 1945. radili u izbjegličkim logorima u Koruškoj. Održao sam i kratak govor u Saboru u Zagrebu. Već sam tada izjavio da smatram da bi britanski časnici koji su sudjelovali u predaji Hrvata u Bleiburgu, te u prisilnim repatrijacijama Hrvata u Koruškoj, trebali biti optuženi za ratne zločine po istim kriterijima po kojima se sudilo nacistima u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.

Zašto?

Kao prvo, Britanci su znali da će ih Titovi partizani najvjerojatnije pobiti. Ako pokušaju tvrditi da to nisu znali, moramo se zapitati zašto su o Hrvatima govorili kao o “žrtvama”. Nadalje, svjedoci kao što su Kapetan Colin Gunner, priznali su mi 1989. godine da su sami vidjeli “pokolj” žena i djece u Lavamundu 1945. godine. Teško je tvrditi da nešto niste znali, ako ste priznali da ste to vidjeli vlastitim očima, i unatoč tomu i dalje nastavili izručivati Hrvate. Osim toga, prema tužitelju za ratne zločine Geraldu Draperu, vojnik je obvezan izvršiti “zakonita naređenja”, a ne naređenja koja rezultiraju pokoljem. Naposljetku, britanski časnici kao Kapetan Nigel Nicholson bili su obavještajci koji su djelovali na području Klagenfurta, Viktringa, Villacha i Rosenbacha. Upravo je Nigel Nicholson (bivši britanski parlamentarni zastupnik) priznao da je osmislio sadistički plan prijevare Hrvata kojima se reklo da idu u Italiju, dok su zapravo bili isporučeni Titu i njegovim ubojicama.

Kako su Vaše britanske kolege reagirali na tako intonirane stavove?

Nakon mog govora jedan od britanskih pozvanika oštro me prekorio. On je ustvrdio kako Nigel Nicholson nipošto ne bi smio biti optužen za ratne zločine jer je pokazao hrabrost kada je u jednom od svojih obavještajnih izvješća u lipnju 1945. naveo da prosječni britanski vojnik proces prisilne repatrijacije smatra “neugodnim”. Moj je odgovor na to bio kako se ta obrana može uzeti u obzir na suđenju, kao što se može uzeti u obzir i dob optuženoga. Međutim, koliko mi je poznato, zločin ubojstva ne zastarijeva, niti zastarijevaju ratni zločini koji su rezultirali ubojstvima.

Zagovornik ste sudskog procesa za Bleiburg i sudioništvo u komunističkim zločinima?

Po mom mišljenju, ako se držimo kriterija drugog svjetskog rata kako bismo donijeli odluku o tome treba li nekome suditi za ratne zločine, Nigel Nicholson je odličan kandidat, kao i mnogi drugi Britanci. Činjenica da je netko star, bolestan ili da osjeća grižnju savjeti, ili da je dobar građanin, nikada nije bila prihvaćena kao razlog da se nekome ne sudi za počinjeni zločin. Ja se još uvijek dobro sjećam slika dr. Andrije Artukovića kojega su na nosilima unijeli u jugoslavenski sud kako bi mu se sudilo za ratne zločine zbog kojih su ga Sjedinjene Države 1986. godine izručile tadašnjoj Jugoslaviji.

Kolike su zapravo bleiburške žrtve, što kažu svjedoci?

Svi preživjeli Hrvati pričaju svoju priču iz vlastite perspektive. Kada ih se upita, na primjer, koliko je ljudi s njima marširalo iz Bleiburga, oni kažu da ne znaju. Zašto? Bilo je toliko tisuća ljudi da ako je netko bio u sredini te mase ljudi, nije mogao vidjeti kraj kolone. Ako je netko bio na kraju kolone, nije mogao vidjeti njen početak, i obrnuto. Na ovom mjestu moramo govoriti o nečemu vrlo važnome: brojevima.

Nema načina odrediti broj Hrvata prisilno izručenih u Bleiburgu, niti onih koji su kasnije prisilno vraćeni u Jugoslaviju, na temelju svjedočanstava preživjelih. Stoga se moramo osloniti na službene procjene Britanske VIII armije iz svibnja i lipnja 1945. godine.

Što kažu britanski dokumenti?

Britanski dokumenti podupiru tvrdnje da su britanski avioni Spitfire nadlijetali nad poljem Bleiburga i snimali scenu koja se odvijala ispod njih. Dokumenti pohranjeni u Carskom ratnom muzeju to potvrđuju. Službeni dokumenti Britanske osme armije navode da je na Bleiburgu bilo 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila. Colin Gunner, britanski svjedok ubojstvima u Lavamundu tvrdi da su muškarci, žene i djeca koračali po četvero u jednom redu dok su prelazili preko mosta u Lavamundu.

On je isto tako izjavio da im je trebalo tri dana i tri noći da prijeđu most. Bilo bi relativno lako izračunati broj ljudi koji je prešao most na osnovu tih informacija. Moramo se međutim podsjetiti da je svega polovica ljudi išla preko Lavamunda. Prema Petru Milošu, još jednom preživjelom koji je kasnije postao predsjednikom Počasnog Bleiburškog Voda, druga polovica je napustila Bleiburško polje i išla izravno do Dravograda.

Njihov broj se ne može odrediti. Postoje dvije ceste koje vode od Bleiburga do Dravograda, i iz nekog su razloga Hrvati bili razdvojeni u dvije kolone. Osim ovih brojki, moramo dodati i broj hrvatskih žrtvi koje je Britanska VIII. armija izravno poslala u smrt u stočnim vagonima, baš poput žrtava nacista koje su na isti način poslane u koncentracijske logore. Dokumenti britanske vojske, koje sam snimio i koje ću uskoro objaviti, navode da je 60-80 Hrvata stavljeno na svaki stočni vagon. Nakon što su vagoni napunjeni, bili su zaključani izvana kako bi se spriječila mogućnost bijega. Rečeno im je bilo da idu u Italiju, ali su bili poslani ravno u Jesenice.

Žrtve su shvatile da idu u Titove ruke tek kad su stigle su Rosenbach i na stanici vidjele Titove partizane s crvenom petokrakom na kapama. Bivši britanski obavještajac Nigel Nicholson izjavio je da su mnogi Hrvati počinili samoubojstvo kad su stigli u Rosenbach, dok su još bili u stočnim vagonima. Kroz proreze na vagonima mogli su vidjeti crvene petokrake partizana, i tada su shvatili da su ih Britanci podlo prevarili. Britanci su podrobno dokumentirali broj žrtava koje su prisilili u te vagone i poslali u smrt. Jedna hrvatska svjedokinja bila je u to vrijeme mala djevojčica i vidjela je te vagone pune Hrvata. “Kuda idete?” zavikala je prema njima s tračnica. “Idemo u Italiju.” bio je odgovor.

Što ste zabilježili od iskaza žrtava?

Svaki hrvatski vojnik imao je vlastitu priču užasa. Neki su bili svjedocima suludih ubojstava koje su počinile partizanske žene, a koje bi zvučale kao proizvod nečijeg poremećenog uma, da nisu bile istinite. Drugi su pobjegli usred noći i danima se nepomično skrivali na istom mjestu jer su se bojali da bi ih i najmanji pokret mogao izdati. Mnogi koji se nisu međusobno poznavali i koji su bili intervjuirani u različitim zemljama govorili su o određenom razdoblju kad se brutalnost još više povećala nakon što su nove partizanske ubojice pristigle kako bi preuzele kolone smrti.

Neki se čak prisjećaju kako su partizani ubili neke nevine hrvatske seljanke koje su izašle iz svojih kuća kako bi pregladnjelim Hrvatima ponudile sirovu koricu krumpira dok su marširali kroz njihovo selo. Svi su oni proživjeli masovna ubojstva, mučenje i pokolj, počinjene na najbrutalniji i ponižavajući način.

Vaša usporedba tih zločina i ovih počinjenih u Domovinskom ratu?

Intervjuirati hrvatske preživjele i britanske sudionike znači slušati stotine sati najužasnijih ljudskih sjećanja. Nažalost, za vrijeme hrvatskog Domovinskog rata, bio sam prisiljen slušati iste priče koje je ovoga puta pričala nova generacija žrtava. Osuđeni ratni zločinac kojeg sam intervjuirao u Sarajevu opisao mi je svoju ulogu u nedavnim ratnim zločinima. Ovoga puta su Srbi, a kasnije i ostatak svijeta, taj pokolj nevinih ljudi nazivali etničkim čišćenjem. U Karlovcu sam intervjuirao preživjele sramotnog logora smrti Omarske. Od njih sam čuo o nezamislivim okrutnostima srpskih vojnika koje su čak i mene zaprepastile. Zašto to sve govorim? Zar nam je sudbina ponoviti ta iskustva svake druge generacije? Zašto treba dokumentirati svjedočanstva? Zašto treba sakupiti dodatnu dokumentaciju? Ako ne naučimo lekcije iz povijesti, zar ćemo zaista biti osuđeni na ponavljanje istih grešaka? Zar su samo određeni ljudi pravno odgovorni za ratne zločine? Da li je istina da pobjednici ne samo pišu povijest, nego da su osim toga nedodirljivi kad se radi o ratnim zločinima?

Kako gledate na veličanje komunističkih simbola u današnjoj Hrvatskoj Državi?

Hrvati od 1945. godine oplakuju stotine tisuća svojih žrtava. Nekoliko je knjiga objavljeno na tu temu, filmovi i dokumentarci su snimljeni. Ipak, do današnjeg dana niti jedan Titov partizanski ubojica nije doveden pred sud. Dapače, u Hrvatskoj se danas neki ljudi ponosno slikaju s crvenom petokrakom na glavi, dok se istodobno iskapaju masovne grobnice njihovih žrtava iz drugog svjetskog rata.

Možda to i nije ista osoba koja je pobila Hrvate, možda to nije ista glava s istom kapom. Ali ta crvena zvijezda je simbol kojeg su nosili ubojice članova obitelji njihovih sugrađana. Prilikom nedavne posjete Rovinju, s užasom sam vidio kako se u jednom kiosku prodaje duhan za cigarete pod nazivom “Tito”. Na paketu je bila slika Tita s crvenom petokrakom na čelu. Kad sam pozvao na red prodavačicu, njezin je odgovor bio: “To je Belgijski duhan.” “Da, ali vi ga prodajete.” uzvratio sam. U prošlosti je crvena zvijezda bila simbolom smrti kojeg su ponosno nosili pripadnici komunističke partije dok su ubijali Hrvate 1945. godine.

Danas se, nevjerojatno, ponovo s ponosom izlaže u javnosti. Još je veća izopačenost to što počinitelji ratnih zločina još uvijek slobodno hodaju ulicama zajedno s nama, bez da su ikada bili u sudnici, a još manje u zatvorskoj ćeliji.

Kakvo je vaše gledište o sudskim procesima i ukupnoj problematici istraživanja zločina komunizma?

Budući da se danas u Hrvatskoj toliko govori o ratnim zločinima, potrebno je i zločine počinjene nad Hrvatima 1945. godine dokumentirati svjedočanstvima preživjelih, vladinim dokumentima i forenzičnim dokaznim materijalima. Međutim, to sve ima malo smisla ako se odgovorni neće dovesti pred sud, i Hrvatima konačno pružiti osjećaj pravde. Nadalje, međunarodna zajednica ne smije sistematično prebirati po ratnim zločincima i odlučivati koga će dovesti pred sud, a koga ignorirati, na temelju njihove narodnosti.

Ne možemo prihvatiti da su u prošlosti određeni pojedinci bili osuđeni za ratne zločine zato što su krcali ljude u stočne vagone, dok su Britanski časnici koji su učinili to isto kasnije postali članovi parlamenta, i nikada nisu bili optuženi za ratne zločine. Ne možemo prihvatiti da su Sjedinjene Države izručile osamdeset godišnjeg dr. Andriju Artukovića Jugoslaviji 1986. godine, dok je određeni Hrvat i bivši Titov partizan slobodno živio u Mississaugi u Canadi većinu svog života unatoč tomu što je pobio bezbrojne Hrvate u Jazovki godine 1945.

Ne možemo prihvatiti da ulice i trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita, istog onoga koji je organizirao pokolj cijele generacije Hrvata, dok njegovi sljedbenici tvrde kako je on heroj jer se borio protiv fašizma. Čovjek koji prigrli ideju osobne slobode mora osuditi i fašizam i komunizam.

Fašizam i komunizam su antiteza osobnoj slobodi. Opozicija fašizmu ne znači da je netko dobar čovjek, ako je taj isti bio komunist koji je ubijao 1945. godine. Isto tako, opozicija komunizmu ne znači da je netko dobar čovjek ako je isti taj ubijao na drugoj strani 1941. godine.

Gdje je konačno rješenje?

Rješenje je jednostavno. Nemojmo biti selektivni kod predvođenja ratnih zločinaca pred sud. Ne smijemo samo slati Hrvate u Haag, dok oni koji su odgovorni za ratne zločine 1945. godine još uvijek hodaju ulicama, čak i ako hodaju uz pomoć štapa. Ne smijemo imitirati selektivni tretman ratnih zločinaca u zemljama kao što je Velika Britanija, dok su sami Britanci desetljećima znali da su neki od njihovih vlastitih vojnika počinili ratne zločine protiv Hrvata, i to po definiciji njihovih vlastitih tužitelja nakon Drugog svjetskog rata. Suđenje ratnim zločincima nije stvar osvete. Ono je stvar pravde. Hrvatska neće zacijeliti sve dok njena zagnojena rana koja se zove Bleiburg ne zacijeli, a jedini je lijek za to pravda za žrtve.

Pogledajte isječke iz filma Bleiburška tragedija:

Izvor: ovdje

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Fra Bernardin Škunca: Fra Bernardin Sokol je mučen i ubijen od partizana

Objavljeno

- datum

U povodu 130. godišnjice rođenja dr. fra Bernardina Sokola, čuvenog skladatelja sakralne i svjetovne glazbe, koji je iz ‘političkih razloga’ – premda se politikom nikad nije bavio – na smrt pretučen u barci između Badije i Orebića, i bačen u more u noći 28. rujna 1944., njemu u čast ove godine je posvećeno u Splitu i Sokolovu rodnom Kaštel Sućurcu trodnevno događanje pod naslovom ‘Dani dr. fra Bernardina Sokola, franjevca, glazbenika i hrvatskog mučenika’, sve pod visokim pokroviteljstvom hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović.

U Programu događanja bila je i promocija poštanske marke Hrvatske pošte s likom fra Bernardina Sokola.

Manifestacija ‘Dani fra Bernardina Sokola’, koja se poklopila s 130. obljetnicom rođenja ovog hrvatskog glazbenika i mučenika, završena je liturgijskim i pučkim slavljem u franjevačkom samostanu i crkvi sv. Ante na Poljudu. Do vojne luke Lora, koja se nalazi u neposrednoj blizini, vjernike su iz Kaštela, Sokolova rodnog mjesta, prevozili brodovi MORH-a. Svetu misu predvodio je fra Ivan Sesar, generalni definitor franjevačkoga reda u Rimu, u ime generalnog ministra franjevaca manje braće fra Michaela Perryja, čija je poruka pročitana na početku obreda.
– Svjestan sam da su nam u ovom vremenu više nego ikad potrebne kršćanske vrijednosti i franjevački ideali. Pozivam vas da zajedno radimo na očuvanju vjere, te izgradnji mira i pravde među svim ljudima dobre volje – poručio je u pismu Perry, spominjući se nedužnog fratra kojega su partizani ubili 1944. godine u vodama ispred Korčule.

Pjevanje tijekom svečane mise koju je direktno prenosio Prvi program Hrvatskog radija predvodio je zbor Bijaćka vila iz Kaštela, pod ravnanjem mo. Andra Čale, uz orguljsku pratnju prof. Borne Barišić. U pučkom slavlju nakon svete mise nastupili su: Župni zbor sv. Jurja mučenika – Kaštel Sućurac, Klapa Cambi – Kaštel Kambelovac, Klapa Podvorje – Kaštel Sućurac, Pučki pivači zbora ‘Sv. Cecilija’ iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije – Kaštel Lukšić.

“Komunistički režim je nametnuo strogu šutnju o tom čestitom franjevcu i velikom glazbeniku, te se tek dolaskom demokratske Hrvatske postupno otkriva njegov lik i djelo. Ovi Dani, njemu posvećeni, organizirani su s nakanom da se našem kulturnom krugu i široj hrvatskoj javnosti dostojno predstavi životni put i djelo fra Bernardina Sokola”, ističe otac Bernardin Škunca, franjevac iz splitskog samostana na Poljudu, koji je vodio pripreme za održavanje spomenutih Dana, poznavatelj je Sokolova životnog puta i stvaralačkog djela u glazbi i promicanju glazbene kulture u katoličkoj Crkvi i hrvatskom društvu.

Tipični dalmatinski temperament

Fra Škunca, predstavite sažeto čitateljima izniman lik fra Bernardina Sokola.

– Dopustite da na način slikarskog krokija predočim odista poseban put fra Bernardina Sokola. Pozivam čitatelja da preda fotografijom koja je na ovim stranicama sa mnom ‘čita’ fra Bernardina Sokola u njegovom trojakom životnom biljegu. Prvo motrimo njegov fizički lik. Dobio ga je od svojih roditelja, od Antuna i Jerke r. Batina, 20. svibnja 1888. u Kaštel Sućurcu: čovjek čvrste građe, bistra i stamena pogleda, ponosna i velika čela, izrazite prirodne sposobnosti. Iz te obiteljske ljudske konstitucije čita se njegov čvrsti karakter, jaka volja, jasnoća životnog cilja, nesklona popuštanju, odrješita i iskrena ponašanja, kakav će ostati čitava života. Iz toga kaštelanskog/dalmatinskog lica i lika čita se nutarnja snaga, upornost i ustrajnost, pa i tipični dalmatinski temperament. Obilježen takvim obiteljskim prirodnim obilježjima ostao je upamćen kao čovjek koji se mogao nositi s velikim izazovima života. Krsnim imenom Luka, kasnije, kao franjevac fra Bernardin, zadržao je takve obiteljske i prirodne karakteristike čitava života.

Drugo, prema istoj fotografiji sada promotrimo njegovo odijelo: franjevački habit, što predstavlja njegov kršćanski/franjevački poziv. Luka je od malena dobio kršćanski-katolički odgoj i došao u dodir s franjevcima, prvo s fra Bernardom Mijolinom i fra Anastazijem Pavelinom, obojicom iz Kaštel Sućurca, nešto starijima od njega. Spomenuti fratri Sućurani, kao i fra Bernardin Sokol, sa svojim roditeljima odlazili su – u ono vrijeme s barkama i jedrenjacima – na Poljud gdje je bila fratarska lučica, s nakanom da obave poslove u Splitu, a često i da svrate svetom Anti na Poljudu, odakle i njihova želja da postanu fratri. Tako je i fra Bernardin još bolje upoznao franjevce i franjevački samostan, te je svojim roditeljima, već kao dječak, izrazio želju da postane franjevac. Taj izbor je za malog Luku značio ulazak u red sv. Franje, pjesnika i trubadura, u čemu će dječak Luka naći ideal za razvijanje umjetničkoga glazbenog dara koji je u sebi nosio.

Konačno, iz slike koju imate pred očima, promotrite pozadinu ove znakovite slike, kako ju je domišljato dizajnirao Josip Botteri Dini: autentični notni zapis fra Bernardina Sokola. Fra Bernardin se, naime, sav našao u glazbenom stvaralaštvu. Taj izniman dar prepoznali su njegovi poglavari i odgojitelji, prvo u nižoj franjevačkoj školi na Košljunu (otok Krk), potom u Dubrovniku, gdje je prošao svoju daljnju školsku i redovničku formaciju. Odmah nakon što je primio svećenički red (1912.), poslan je u Beč, odnosno u Klosteneuburg, na odjel Bečke akademije za crkvenu glazbu, gdje je stekao prvo stručno glazbeno obrazovanje i istovremeno se usavršavao u teološkim predmetima.

Po završetku studija u Klosteneuburgu, u Dubrovniku je poučavao mlade franjevce u teološkim predmetima i, nadasve, u crkvenom pjevanju i sviranju. Poglavari su pak ocijenili da njegova glazbena nadarenost zavrjeđuje njegovo daljnje glazbeno usavršavanje: šalju ga u Rim, gdje je na Papinskoj višoj glazbenoj školi diplomirao crkvenu glazbu, a istovremeno doktorirao iz teoloških znanosti. Tako visoko educirani franjevac dobio je odmah ponudu da bude profesor crkvene glazbe na teološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio u trajanju od pet godina. Potom je, opet kao profesor glazbe, bio na Badiji, u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, gdje je ostao do pred Drugi svjetski rat. U svem tom vremenu razvio je bogatu glazbenu i skladateljsku djelatnost.

Važno ime hrvatske glazbe

U čemu je posebnost fra Bernardinova glazbenog stvaralaštva?

– Jedan od naših muzikologa koji se s velikom pažnjom posvetio proučavanju Sokolove glazbe, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu, dr. sc. Vito Balić, u tijesnoj suradnji s prof. dr. Hanom Breko Kustura, našom veoma uglednom muzikologinjom i suradnicom u HAZU, izrazio je bitnu sliku Sokolove glazbe. Prema njemu i prema drugim našim muzikolozima, fra Bernardin Sokol je važno ime hrvatske glazbe 20. stoljeća u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Suvremenici su prepoznavali u njegovim djelima značajke europske moderne glazbe. Bio je izvođen u Hrvatskoj i inozemstvu (Slovenija i Slovačka), gdje su koncerti njegove glazbe prenošeni i preko radijskih postaja (u Slovačkoj). Surađivao je i s poznatim crkvenim glazbenicima u Belgiji. Nakon što su ga ubili partizani 1944. godine, njegova je glazba u potpunosti potisnuta iz svih prostora javnih izvedbi, kako koncertnih-svjetovnih, tako i crkvenih-liturgijskih izvedbi. Premda su ‘ušutkali’ njegovu glazbu, njegovo ime nisu mogli preskočiti u enciklopedijskim natuknicama niti 30 godina nakon ubojstva, zacijelo zbog značaja koji je zadobio u hrvatskoj glazbi tridesetih godina 20. stoljeća.

Sokol se poput brojnih hrvatskih glazbenih umjetnika s kraja 19. i početka 20. stoljeća nakon obrazovanja u inozemstvu, u Klosterneuburgu kod Beča i u Rimu na Papinskoj višoj glazbenoj školi 1926., vraća u domovinu i, kao svećenik-franjevac, postavlja sebi za cilj podizanje kvalitete crkvenog glazbenog stvaralaštva, kako vlastitim skladbama, pretiscima vrijednih skladbi drugih skladatelja, tako i poticanjem hrvatskih i drugih skladatelja (Krste Odaka, Božidara Širole, Josipa Štolcera-Slavenskog, Mihovila Logara i drugih) na skladanje crkvenih skladbi. Tu se istaknuo svojim radom u dva važna područja: u skladanju i u izdavaštvu.

Velike napore ulagao je u pokušaje osnivanja visokog učilišta za crkvenu glazbu u Hrvatskoj, za što nije nalazio na naročito razumijevanje, ali je kasnije, nakon njegove smrti, došlo do toga, te ga se može smatrati pretečom šire glazbene kulture u krugu crkvenih voditelja liturgijske glazbe. Skladao je oko 350 crkvenih i svjetovnih djela, od čega je tiskom objavio svoje 283 skladbe. Kao skladatelj, ostvario je najveći doprinos na području crkvene glazbe s djelima u rasponu od jednostavnih popijevki do složenih solističkih i zborskih djela uz pratnju orgulja ili manjeg instrumentalnog sastava. Od tih djela ističu se sedam misa, 13 angelusa i pojedine solističke i zborske crkvene popijevke suvremenošću glazbenog jezika i neposrednošću izraza.

Skladao je sedam misa (Missa jubilaris, Missa ‘Gaudens gaudebo’, Missa ‘Zdravo kraljice’, Hrvatska misa bl. Nikole Tavelića, Staroslavenska misa u čast bl. Nikole Tavelića, Hrvatska misa u čast svete Terezije od Malog Isusa, Misa u čast sv. Ćirila i Metoda). Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirki crkvene i svjetovne glazbe ‘Pjevajte Gospodinu pjesmu novu’. Većinu svojih skladbi tiskao je u tim zbirkama.

U navedenom nizu tiskao je i svjetovne skladbe u dva podniza: Glazbeni monolozi, koje je sam opisao kao ’25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu’, te Hrvatsko selo, zbirke svjetovnih muških, ženskih i mješovitih zborova koje su nosile posvete zagrebačkom nadbiskupu-koadjutoru Vjekoslavu dr. Stepincu, Slobodi naroda hrvatskoga, Hrvatskim majkama uz himne Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. Iz svega glazbenog stvaralaštva, koje se sada sve više proučava i otkriva, očito je da će njegovo ime – nakon duge nametnute šutnje – dobivati na sve većem značenju za crkvenu i opće hrvatsku glazbenu kulturu.

Pretukli ga i utopili u more

Kome je smetao takav čestiti franjevac i veliki glazbenik?

– U svemu svojem bogatom i plodonosnom životu fra Bernardin je djelovao s velikim zanosom, moglo bi se kazati, strastveno: i kao domoljub/Hrvat i kao vjernik-katolik i kao glazbenik. Postao je po tome poznat, što je očito teško padalo šumskim partizanima koji su ga, hvatajući vlast na jugoslavenskim prostorima, kao posve nevinoga Bogoljuba, Domoljuba i čovjekoljuba htjeli likvidirati. To su, nažalost, učinili na okrutan način: u noći 28. rujna 1944. uhitili su ga u samostanu na Badiji, ukrcali u brod, navodno za ispitivanje na Visu, ali su ga na pola puta između Badije i Orebića pretukli i utopili u more. U slutnji da će se s njime dogoditi najteže, uoči uhićenja na tipkaćem stroju napisao je: ‘Kad me budu htjeli ubiti kliknut ću: Živio Krist Kralj, živio papa, živjela katolička Hrvatska’.

Započeli smo razgovor s životnim i stvaralačkim profilom fra Bernardina Sokola. Ali u ime pravednosti potrebno je kazati da pitanje njegove smrti, koje postavljate, također govori o značenju osobe fra Bernardina Sokola. Iako s ne malim otporima od strane komunističkih ostataka i u današnjoj Hrvatskoj, istina o komunističkim zločinima dolazi na svjetlo dana. Biti otvoren istini, znači biti otvoren i istraživanjem objektivne istine. Stoga, iako je u ustaškom režimu bilo teških zločina, koje neizostavno treba osuditi, priznati ih, pa i pitati oproštenje za učinjene zločine, očito je da otkopavanja prebrojnih jama po Hrvatskoj, Sloveniji, sve do Austrije (Bleiburg), te arhivska istraživanja iz vremena Drugog svjetskog rata (Zagreb, Beograd, Split, Dubrovnik, Zadar) dokumentirano pokazuju da komunistički zločini daleko nadmašuju i broj žrtava i način ubijanja nevinih ljudi.

Ubojstvo fra Bernardina Sokola eklatantan je primjer takvih zločina. Nažalost, fra Bernardin nije bio jedina žrtva komunizma. Brojni su istraživači o tome napisali dokumentirane studije i knjige, među kojima se ističe i dr. Josip Dukić, jedan od predavača na znanstvenom skupu o Sokolu. Dobro se o tome izrazio prof. dr. Mihovil Biočić, koji je na konferenciji za tisak u Županiji Splitsko-dalmatinskoj o fra Bernardinu Sokolu, između ostaloga, kazao ovo: ‘Na današnji dan 15. svibnja, na Dan spomena na žrtve Bleiburga i križnih putova, moram istaknuti da je fra Bernardin Sokol, jedna od prvih žrtava, od ukupno 667 svećenika, redovnika, biskupa, redovnica i sjemeništaraca, protuzakonito umorenih pred kraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata, od komunističke vlasti, što je najviše ubijenih svećenika od svih zemalja protuhitlerovske koalicije.

Čast mi biti dio skupine koja će prekinuti prisilnu šutnju o velikom čovjeku i glazbeniku. Zahvaljujemo našoj županiji, na čelu sa županom Blaženkom Bobanom, zahvaljujemo gradskoj upravi Kaštela na čelu s gradonačelnikom Denisom Ivanovićem i svim podupirateljima, što su nam svojom potporom omogućili iznijeti na svjetlo dana lik i djelo velikog Sućuranina i Kaštelanina, hrvatskog mučenika i glazbenika europske razine. Mi Sućurani i Kaštelani, ponosni smo na našeg mučenika fra Bernardina i njegovo grandiozno djelo.’

Konačno smo doživjeli – između drugih, velikim zauzimanjem Milivoja Bratinčevića i Mihovila Biočića, obojice iz Kaštel Sućurca – da je Ministarstvo obrane nedavno dopustilo iskapanje tijela stradaloga fra Bernardina, na čemu se sada intenzivno radi. U vrtlogu fašizma i komunizma, dviju jednako zločinačkih ideologija i diktatorskih vladavina, u našem slučaju događa se stravično ubojstvo fra Bernardina Sokola od okrutnih partizana.

Molio blagoslov od gvardijana

Recite, oče Škunca, koje su se bliže okolnosti dogodile oko ubojstva fra Bernardina Sokola?

– Naš najbolji poznavalac života fra Bernardina Sokola, dr. fra Stipe Nosić, provincijski vikar na službi u Male braće u Dubrovniku, došao je do veoma znakovitih pojedinosti u arhivskoj građi, koja se sve do naših dana čuvala i sakrivala. Fra Stipe Nosić ističe da su na jugu Hrvatske – kao i ono na Širokom Brijegu i drugdje u Hercegovini, franjevce i mnoge građane – partizani ubijali i poznate crkvene ljude i ugledne građane, pod izgovorom da su protiv ‘narodne vlasti’.

U Dubrovniku su, između drugih, pogubili trojicu Sokolovih kolega, jednako poznatih franjevaca, profesora Franjevačke teologije i Više franjevačke gimnazije iz Samostana Male braće, fra Marijana Blažića, fra Tomu Tomašića, dana 25. listopada 1944. na Daksi, a fra Gerarda Barbira na Boninovu 29. listopada 1944. Sokol je odveden iz samostana s otoka Badije 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. O tome su svjedočili franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu.

Jedan od njih je i fra Vjekoslav Bonifačić, s kojim je o tom događaju razgovarao fra Ivo Peran, Sokolov učenik, i o tome zapisao: ‘Braća su u blagovaonici. Nebo bez zvijezda, a olujno jugo nasrće ispod samostana na Badiji kod Korčule. Svako toliko provirivali smo, da bismo razabrali što je sa čamcima privezanim uz mul i skaletom (veliki čamac na 16 vesala) na sidrištu pred samostanom. Začusmo motorni čamac. Utihnuli smo. Motor! Vojska, partizani’ – dodavali bi fratri. ‘Dolaze po mene, reče o. Sokol, i potegne me: ‘Ispovjedi me!’

Sve je to izrekao tako sigurno i mirno kao da čeka dogovoren susret. Nije bilo vremena za raspravljanje. Kroz udare juga čuo se žagor pred samostanom, i razabirali su se poznati glasovi iz susjednih mjesta: Korčule, Vrnika, Lumbarde, Dominča. O. Sokol i ja vratili smo se brzo pred blagovaonicu, a već se čula lupa na vratima samostana. Otvorili smo, a što drugo? Partizani! Otac Sokol? ‘Evo me’.

Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. ‘Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati.’ Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana. Malo nakon tih dana čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem. Svjedok je kasnije posvjedočio: Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan’.

Velike laži Viktora Novaka

Znade li se točno gdje je Sokolovo tijelo? Hoće li se ikad pronaći i dostojno sahraniti? Bio bi to čin dostojan tako mučki ubijenog pravednika i glazbenika, zar ne?

– Sokol je umro kao mučenik. Dao je u odlučujućem trenutku života dao je svjedočanstvo za Krista i za domovinu Hrvatsku. A mučitelji su ga pretukli i ubili jer je bio drukčijeg političkog stava, jer je bio svećenik, jer je volio svoju domovinu Hrvatsku. More ipak nije čuvalo tajnu, tijelo fra Bernardina je izbacilo na obalu, na plažu Trstenica kod Orebića. Skupina ljudi koji su ga prepoznali, pokopali su ga tada tu, u napušteno mitraljesko gnijezdo. Mještanin Orebića koji je tome nazočio (sa svojim bratom, obojica tada kao dječaci) svjedočio je o tome javno u televizijsku kameru, na 68. obljetnicu njegove smrti 28. rujna 2012. Sokolovo tijelo još uvijek bi se, prema toj izjavi, trebalo nalaziti na plaži, kod kuća koje su danas tamo s adresama Šetalište kneza Domagoja 47. i 49.

Poslije takvog zločina o fra Bernardinu u javnosti se ništa nije čulo. Što je razlog da se za takvog čovjeka, čestita fratra i poznatoga glazbenika nije govorilo takoreći sve do naših dana? Zna li se zbog čega je ubijen? U ime čega ubojice, komunistički partizani, opravdavaju takav zločin?

– Ubojice Sokola pokušale su pravdati zločin navodnim Sokolovim javljanjem/denunciranjem partizana Nijemcima, što je čista komunistička laž. Ovdje je dovoljno iznijeti svjedočanstvo svetog fratra, fra Berarda Barčića, koji je onih strašnih dana s fra Bernardinom Sokolom živio na Badiji. On tvrdi: ‘Ni padre Sokol, ni ja, ni drugi fratri na Badiji, koliko god nismo simpatizirali partizane zbog njihove komunističke ideologije, nismo nikada ništa rekli ili učinili u prilog okupatora a na štetu partizana’, te znakovito dodaje: ‘Tko pozna padra Bernardina Sokola, može posvjedočiti da je on bio plemenit čovjek, dobar redovnik i svećenik, glazbeni genij zanesen u svoju glazbu, koji ne bi ni mrava zgazio. To mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali.”

Kad se uzme ovo svjedočanstvo čovjeka koji je sa Sokolom na Badiji živio i dobro ga poznavao, onda zapis Viktora Novaka o Sokolu u golemoj knjizi od 1124 stranice s naslovom Veliki grijeh (Magnum crimen), u kojoj je on nabrojio navodne ‘grijehe’ Katoličke crkve, i kad se uzme u obzir da na istoj stranici na kojoj piše o Sokolu donosi i ‘grijeh’ blaženog Alojzija Stepinca, onda možemo reći da se u toj knjizi ne radi o ‘velikom grijehu’ Crkve, nego o velikoj laži Novaka i njegovih istomišljenika. A fra Bernardinu Sokolu može biti ‘posmrtna utjeha’ da je u toj velikoj laži našao mjesto na Novakovoj 543. stranici s blaženim Alojzijem, kako znakovito ističe fra Stipe Nosić.

Ljudske nakaze i suradnici Zloga

Znade li se išta kako se u tim strašnim časovima osjećao fra Bernardin Sokol? Priča se da je predvidio mučeničku smrti i da je, kad je čuo zvuk nepoznatog motora, znao da dolaze baš po njega?

– Fra Bernardin Sokol je bio gorljivi vjernik-katolik, veliki domoljub i visoko cijenjeni glazbenik, posvuda poznat. Takav čovjek i fratar – poput mnogih drugih – nije smio ostati na životu u komunističkom ateističkom i antihrvatskom režimu. Pokojnik je već predosjećao da će nastradati netom su partizani preuzeli vlast. O tome bi među fratrima često govorio, čak veoma raspoložen, pripravan na sve.

Zapisi fra Bernardina o želji da vjeru posvjedoči mučeništvom, izjave prije i za vrijeme mučenja, govore o tome kako je bio spreman na najveću žrtvu. A da se bojao za život i predosjećao smrt, nije nikakvo čudo jer su partizani na prostorima koje su zauzimali bez suđenja poubijali na stotine ljudi, među kojima su bile ugledne osobe i vjerski službenici. Za komuniste je bilo zlo biti iskreni vjernik i domoljub. U tome stoje ‘razlozi’ njegova stravičnog smaknuća. Zločinci se tako pokazuju kao mračne pojave čovječanstva, kao otpad čovječjeg i kršćanskog moralnog ponašanja, te što povijest odmiče, njihov tamni lik postaje sve tamniji, jer oni postaju ono što jesu: ljudske nakaze i suradnici Zloga. Pravednici pak rastu u svojem sjaju, i što povijest odmiče, njihova svjetlost biva sve jača, te oni postaju svjetionici pravednosti, bez kojih bi čovječanstvo tonulo u sve dublji mrak, u udaljavanje od Istine i Dobrote.

Kada se sve to čuje, čovjeka hvata jeza, ali se postavlja i pitanje: zašto se u naše dane tako malo znade o fra Bernardinu Sokolu?

– Sve do sretnog dana uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske, o fra Bernardinu je u hrvatskoj javnosti morala vladati stroga šutnja, kao, uostalom, o svim neizbrojivim zlima koja su počinili komunistički vlastodršci. Nažalost, podmukli krugovi nadležnih službi za stradale i poginule u našoj dragoj Hrvatskoj, i sada, da, i sada, u ovim našim danima, žele skrivati počinjeni zločin nad fra Bernardinom, kao i druge zločine koje su počinili partizani i komunistički režim u ratnim i poslijeratnim godinama. Naravno, sjaj jednog pravednika ne može ostati sakriven. Istina ima svoj neumoljivi hod i probija se usprkos svih lažnih snaga zločinaca.

Našavši se u slobodi Republike Hrvatske, odmah se pomišljalo na očitovanje fra Bernardina. Tako se već početnih devedesetih godina počelo izvoditi Sokolova glazbena djela, od kojih Missa iubilaris u Splitu (1991.) i u Varaždinu (1992.), misa Gaudens gaudebo u Hvaru (1993.), a u širim krugovima i njegovi glazbeni moteti, napose jedanaest Angelusa. Godine 1994., u listopadu, o fra Bernardinu je održan komemorativni i stručni skup u Kaštel Sućurcu. Od početka devedesetih svake godine u Kaštel Sućurcu obavlja se svečana komemoracija kod brončanog poprsja fra Bernardina u Sućurcu, što ga je uradio naš akademski kipar-franjevac, fra Joakim Jaki Gregov iz samostana u Hvaru.

Za te godišnje komemoracije posebno se zalaže Društvo za očuvanje kulturne baštine ‘Bijaći’ – Kaštela, napose po zalaganju već spomenutoga Milija Bratinčevića i Mihovila Biočića. I župnici Kaštel Sućurca – sada je župnik don Ivan Delić – zauzeto sudjeluju u molitvenoj komemoraciji, s pjevačkim župnim zborom. Godine 2010. muzikologinja Marija Riman objavila je veliku monografiju pod naslovom ‘Glazbenik fra Bernardin Sokol’.

I sada se, evo, ovih dana dogodilo ovo doista impozantno trodnevno obilježavanje 130. obljetnice fra Bernardinova rođenja. Kako ste pripremili tako veliki program, što je odjekivao, takoreći u svim medijima u Splitu i u Hrvatskoj?
– Prije nekoliko godina nekolicina poštovatelja fra Bernardina Sokola osjetila je potrebu da se još snažnije poradi na osvjetljavanju njegova života i glazbenog stvaralaštva. Među takve poticatelje posebno ističem, još jednom, Milivoja Bratinčevića i Mihovila Biočića, obojicu iz Kaštel Sućurca, te Vladana Vuletina, skladatelja i muzikologa iz Kaštel Štafilića. Zajedno smo dijelili tu želju i osjetili smo da bi 130. obljetnica rođenja mogla biti povod za organiziranje Dana posvećenih fra Bernardinu Sokolu.

Želja je pretvorena u stvarno dugo pripremanje programa. Tu inicijativu smo putem pisma izrazili hrvatskoj predsjednici, Kolindi Grabar Kitarović, koja je brzo i spremno podržala naš projekt. Odbor je razradio program, našli su se ugledni predavači, oni iz novije hrvatske povijesti za osvjetljavanje prilika o ubojstvu fra Bernardina, i oni iz muzikologije za analizu i ocjenjivanje fra Bernardinove glazbe. Sve se ovih dana odvilo na doista dostojanstveni način, te smo radosni da život i djelo fra Bernardina Sokola putem ovih značajnih događaja dolazi kao dužno osvjetljavanje jednog dičnog franjevca i velikoga glazbenika. S velikim zadovoljstvom je predstavljena posebna poštanska marka s likom fra Bernardina Sokola, što se popratilo recitacijom visoko vrijednih stihova Mire Luketina Sarajčeva, te prigodnim slovom Ivana Akrapa i Ive Pavelina. Naši poznati stručnjaci su doista pokazali veličinu i značenje fra Bernardina, što će doskora biti objavljeno u posebnom Zborniku radova i događanja s ove trodnevne komemoracije.

Pri tome je zbor i orkestar HNK-Split pod vodstvom dirigenta Ive Lipanovića dao veliki doprinos, jer je – kad je u pitanju fra Bernardinovo glazbeno stvaralaštvo – valjalo čuti njegovu glazbu. U crkvi Gospe od Zdravlja, u petak, 18. svibnja, vrhunski su izvedene Sokolove skladbe Missa iubilaris i Angelusi, na veliko zadovoljstvo brojnih nazočnika. U okviru Programa, u subotu 19. svibnja, braća Zoran i Goran Velić doživljeno i dojmljivo su izveli fra Sokolove skladbe iz fra Bernardinovih monologa. Liku Fra Bernardina dali su doprinos i glumci HNK-Split, gospođa Ksenija Prohaska, nacionalna prvakinja, kao redateljica, te Pere Eranović, kao narator, zajedno sa solistom Špirom Bobanom, koji su u kinodvorani u Kaštel Sućurcu izveli meditativni esej ili dramski recital pod naslovom ‘S Gospom na Hladi užežin mučeničke smrti’ autorice Renate Dobrić po scenariju fra Bernardina Škune, te sudjelovanjem zborova ‘Sveti Juraj’ iz Kaštel Sućurca i zbora Školskih sestara sv. Franje iz Lovreta u Splitu.

Prop. Dr. Hana Breko Kustura, naša vrhunska muzikologinja, suradnica HAZU Zagreb, naglašava da je sve ovo samo početak otkrivanja velike glazbene pojave u osobi fra Bernardina Sokola. Veliki trud Odbora za proslavu ove obljetnice, čini se, bio je vrijedan. Sve točke bogatog Programa umješno i dostojanstveno je vodila Lejdi Oreb. Hvala sponzorima, počevši od Županije Splitsko-dalmatinske, glavnog sponzora, i medijskim promotorima za njihov dragocjeni doprinos u pripremi i nadasve u uspješnom održavanju Dana dr. fra Bernardina Sokola, velikog Sućuranina, iskrenog kršćanina-katolika i kreativnoga glazbenika.

RAZGOVARAO DAMIR ŠARAC / MISIJA/SD

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Kardinal Eijk oštro osudio dijeljenje Svete pričesti protestantima

Objavljeno

- datum

Crkveni nauk i praksa u vezi dijeljenja sakramenta Svete euharistije protestantima su savršeno jasni. Kodeks kanonskoga zakona o tome piše:

“Ako je smrtna pogibelj ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili biskupske konferencije, to zahtijeva druga teška potreba, katolički služitelji dopušteno podjeljuju spomenute sakramente i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i koji ne mogu doći do služitelja svoje zajednice, a svojevoljno to traže, samo ako s obzirom na te sakramente očituju katoličku vjeru i ako su pravo raspoloženi.”
CIC / 1983, can. 844 § 4 (Vidi Katekizam Katoličke crkve br. 1400).

Ovo se odnosi samo na hitne slučajeve, pogotovo kada postoji opasnost od smrti. Međupričešćivanje je, u načelu, moguće jedino s pravoslavnim kršćanima, jer Istočne Crkve, iako nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, imaju ispravne sakramente i prije svega, svojim apostolskim nasljeđem, istinske svećenike i valjanu Euharistiju (CCC 1400, CIC / 1983 može, 844, st. 3).

Njihova vjera u svećenstvo, Euharistiju i sakrament pokore jednaka je Katoličkoj Crkvi. Međutim, protestanti ne dijele vjeru u svećenstvo i euharistiju. Zbog tih bitnih razlika, Sveta pričest se ne bi trebala dijeliti protestantima, čak i ako su vjenčani s katolicima, jer protestanti ne žive u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i stoga izričito ne dijele vjeru u Euharistiju – prenosi QuoVadisCroatia.

Sada je Sveti Otac obavijestio izaslanstvo Njemačke biskupske konferencije da moraju ponovo raspravljati o prijedlozima u pastoralnom dokumentu koji, između ostalog, govori o dijeljenje Svete pričesti i njihovu nastojanju da pronađu jednoglasnost po ovom pitanju. Jednoglasnost o čemu? Čak i pod pretpostavkom da svi članovi Njemačke biskupske konferencije, nakon ponovne rasprave, jednoglasno odluče da se pričest može dijeliti protestantima koji su vjenčani s katolicima (nešto što se neće dogoditi), hoće li to – iako je suprotno onome što piše Kodeks kanonskog Zakona i Katekizam Katoličke Crkve – postati nova praksa Katoličke Crkve u Njemačkoj?

Praksa Katoličke Crkve, koja se temelji na njezinoj vjeri, nije određena i ne mijenja se statistički kada većina biskupske konferencije o njoj glasa, čak ni jednoglasno.

Točno ono što piše u Kanonskom zakoniku i Katekizmu Katoličke Crkve trebala je biti reakcija Svetog Oca, koji je kao Petrov nasljednik, „trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika” (Lumen Gentium broj 23). Sveti Otac je delegaciji Njemačke biskupske konferencije trebao dati jasne upute, zasnovane na jasnom nauku i praksi Crkve. Trebao je na toj osnovi odgovoriti i luteranskoj ženi, koja ga 15. studenog 2015. upitala može li primiti pričest sa svojim katoličkim supružnikom, rekavši joj da to nije prihvatljivo- umjesto da sugerira kako može primiti pričest na osnovu njezinog krštenja, i u skladu s njezinom savješću.

Ne uspijevajući stvoriti jasnoću, među vjernicima je nastala velika zbrka i ugroženo je jedinstvo Crkve. To je također slučaj s kardinalima koji javno predlažu blagoslivljanje homoseksualnih odnosa, nešto što je dijametralno suprotno učenju Crkve, utemeljenom na Svetom Pismu, da brak, prema redoslijedu stvaranja, postoji samo između muškarca i žene.

>> Kardinal Eijk uklanja stol iz svoje kapele

Imajući u vidu da biskupi i prije svega Petrov nasljednik ne uspijevaju održavati i prenositi vjerno i jedinstveno poklad vjere sadržane u Svetoj tradiciji i Svetom Pismu, ne mogu se ne sjetiti članka 675 Katekizma Katoličke Crkve:

POSLJEDNJA KUŠNJA CRKVE

Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.

+ Kardinal Willelm Jacobus Eijk, nadbiskup Utrechta,
Nizozemska, Utrecht,

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Duh Božji duh je razumijevanja

Objavljeno

- datum

Duh Sveti kroz Crkvu u svakom vremenu donosi nepromjenjivu jasnoću Kristova nauka, što jasno razlikuje Božje djelo među svim pokušajima zbunjivanja koja se žele proturiti kroz nejasne i dvosmislene izjave – donosi povodom blagdana Dunhova, stranica Dominik.hr.

U Crkvi Duh Sveti je onaj koji poučava i kojemu je Crkva poslušna da bi mogla poučavati druge. Jer Isus nam je obećao: „Poslat ću vam Duha Svetoga koji će vas poučavati o svemu, i dozivati vam u pamet sve što sam vam govorio.“

Učenje Crkve, njena pouka nije dakle ljudska stvar nego Božja stvar. Samim time nije nešto što je podložno ljudskoj intervenciji, e da bismo mi sada s promjenom tehnologije i mentaliteta imali kao pravo nešto od svega prilagođavati tom mentalitetu.

SVIJET SE MIJENJA I STVARI NJEGOVE, ALI RIJEČ BOŽJA OSTAJE DOVIJEKA.

Duh Sveti poučava kroz Crkvu i tumači uvijek iznova, ali uvijek istu, nepromjenjivu, i uvijek svježu, i uvijek jednako modernu i privlačnu istinu. Naravno onima koji istinu ljube i koji istinu traže…

Onima pak kojima se ona ne sviđa kao takva, oni će je pokušati ocrniti lažima i sablaznima otpalih, dovesti u sumnju, pokušati prikazati zastarjelom i potrebnom prilagođavanja.

Ta i rečeno je kako će se ljudi u posljednja vremena bajkama priklanjati, a od istine se okretati. Među bajkama koje se u posljednje vrijeme promiču i množe su recimo nazivanje sodomskog grijeha brakom, nazivanje ubijanja nerođenih pravom žene na izbor, a među najnovijim „pravima“ je i pokušaj razdvajanja spola i roda i td.

A jer promicateljima takvih bajkovitih „prava“ smeta Božja riječ čak se u nekim zemljama javljaju zahtjevi kako treba zabraniti neke biblijske tekstove koji promiču netoleranciju i td.

Bajke se dakle samo množe i zbunjenost postaje sve veća, a mnogi u svemu tome sve su izgubljeniji (jer kad ukloniš osovinu kotači otpadaju)…

Isus Krist pak isti je jučer, danas i uvijeke, a Duh Sveti koji progovara kroz Crkvu čini tu istinu tako snažnom, čak i da ostane samo jedna glas u pustinji.

DUH SVETI — ZALOG JASNOĆE!

Koliko je Duh Sveti zalog jasnoće u čitavoj nejasnoći, zbrci i zbunjenosti koja je u svijetu posebno se lijepo vidi na primjeru događaja Pedesetnice (a o čemu nam govore Djela apostolska).

Apostoli su bili poslušni Kristovu nalogu da ne napuštaju Jeruzalema dok se ne obuku u snagu odozgor (vidi Dj 1, 4-8). S njima u bdijenju bile su i žene, i Marija, majka Isusova (vidi Dj 1, 12-14).

Koliko je netko poslušan Kristu vidljivo je već po tome koliko je u povezanosti s apostolima, s Crkvom. Nijedno bdijenje, molitva i sl. bez te poveznice nije dakle potpuno.

Imamo dakle obvezu Kristova naloga bez čega nije moguće primanje Duha Svetoga na ispravan način, s ispravnim raspoloženjem.

Taj Isusov nalog o bdijenju i molitvi kao bitnom preduvjetu primanja snage Duha Svetoga morali su najprije ispuniti apostoli (danas su to biskupi i svećenici) da bi ga onda bili sposobni predati čitavoj zajednici vjernika i da bi ga zajednica ispravno primila.

Apostoli su, poslušni Kristu, bili u iščekivanju Obećanja i dogodio se šum s neba (vidi Dj 2, 2), izljev Duha Svetoga u takvoj sili da je to privuklo mnoge stanovnike i pridošlice Jeruzalema.

Kad se mnoštvo skupilo vidjeti što se događa, a bilo je po prilici šesnaest različitih nacija, zatekli su čudesan prizor, grupicu Galilejaca koji govore nekim nepoznatim jezicima. Međutim, ono što ih je najviše fasciniralo nije bio samo taj nepoznati jezik, nego to jer ih svatko čuje i razumije na svom materinjem jeziku kako razglašavaju djela Božja (vidi Dj 2, 5-11).

JEZIK BOŽJI JE JEZIK RAZUMIJEVANJA…

… jezik je sklada, jezik je koji uklanja svaki razdor, nesporazum i neslogu. Duhovski događaj tako nam je uvijek mjerilo (naročito nama danas) koliko je neko današnje događanje, po raznim zajednicama i kod nekih osoba, od Boga, a koliko je plod sugestije, manipulacije, histerije, neposlušnosti, oholosti ili čak od samog Sotone koji se vrlo lako preruši i u anđela svjetla…

Duh Sveti daje apostolima dar govora u jezicima, ali to je jezik univerzalnog razumijevanja koji je upućen drugima, odnosno zajednici…

Duh Sveti rađa Crkvu, odnosno ispravnu zajednicu vjernika, i svakog pojedinog vjernika kao takvoga.

I koliko je zajednica ispravna, i pojedini vjernik, vidi se po tome kolika je njihova povezanost s apostolima, odnosno s Crkvom i njenim pastirima. I koliko je neki dar od Boga, i koliko se neka osoba ispravno služi nekim darom također se gleda i vidi na isti način: koliko je ta osoba poslušna Crkvi, koliko je njezin jezik (i ono što čini) jezik razumijevanja, mira i sklada.

Netko je lijepo rekao kako lažni proroci, lažni učitelji, lažni čudotvorci, lažni iscjelitelji i sl. nemaju duhovnike, izbjegavaju nadzor crkvenih pastira. Odnosno, oni izbjegavaju praćenje sa strane Crkve, ne dopuštaju bilo kakvu duhovnu provjeru: jer kako tvrde oni imaju „darove“, „moći“, „sposobnosti“, „njima govori Duh Sveti“ i td. — pa zato ne trebaju slušati svećenika (čudno, zar ne?!).

Takvi radije izvode nešto svoje, sastaju se po privatnim kućama, hotelima, halama, organiziraju „hodočašća“ pa po autobusima govore „u jezicima“, daju svoja tumačenja, kako bi drugima manipulirali plaše ih da je u njima đavao, vrše privatne egzorcizme nad labilnim osobama, šire neka svoja proroštva, viđenja, vizije itd.

Sve dakle posve suprotno opisanom duhovskom događaju kada Duh Sveti daje jezik razumijevanja i kada se očituje jedinstvo s Petrom i ostalim apostolima, odnosno s Crkvom Kristovom.

Pouka, tumačenje, darovi, karizme, ispravnost molitve, ponašanja i života sve se to stavlja u provjeru prema toj opisanoj i prokušanoj „recepturi“, i onda se dobije odgovor o tome gdje je tko danas.

Također, još jedna bitna, i možda među najbitnijim porukama događaja Pedesetnice, izljeva Duha Svetoga, je kako unatoč svemu, unatoč čudu kojemu su mogli svjedočiti, okupljenom mnoštvu bilo je presudno, da bi i sami mogli ispravno primiti Duha Svetoga (njegove darove), tumačenje koje daju apostoli, odnosno Petar.

Riječ je dakle o jasnoći iznošenja nauka Crkve, koja nam je danas tako potrebna, više nego ikad (a što također govori o poslušnosti Duhu Svetom). Bez toga okupljeno mnoštvo ostalo bi zbunjeno, neupućeno ili bi krivo protumačilo ono što se događa pred njima. „Što bi to moglo biti?“, pitali su se neki; a neki su, iako su svjedočili čudu, govorili podrugljivo „Slatkog su se vina ponapili“…

Nakon Petrova govora i tumačenja te stvari postaju jasne i ljudi u svojim srcima, taknuti Duhom Svetim, postaju spremni. Vjera naime dolazi po slušanju Riječi. Tek tada i okupljeno mnoštvo biva spremno ispravno primiti ono čemu su svjedočili…

Duh Sveti dakle poučava o svemu nauk Isusov kroz Crkvu (učiteljstvo Crkve), koja tako vjernicima donosi pravi sadržaj, nad kojim nijedan čovjek nema vlast ništa dodavati ni oduzimati.

U Petrovu razlaganju, a to je djelo Duha Svetoga, mnoštvu postaje jasno što se to dogodilo i tko je Isus Krist. To isto je danas zadaća Pape, biskupa i svih pastira Crkve, te svakog vjernog kršćanina, tako se dati voditi i upravljati Duhom Svetim da on po našem životu i naviještanju privuče mnoge Kristu.

izvor: dominikanci.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno