Connect with us

Kultura i vjera

(video) Autor filma Bleiburška tragedija: Britanski časnici trpali ljude u vagone a kasnije postali članovi parlamenta 

Objavljeno

- datum

Michael Palaich redatelj je i producent iznimno zapaženog filma Bleiburška tragedija koji detaljno oslikava mnoge detalje o ratnim zločinima počinjenom na koncu Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom, pa tako i o britanskoj upletenosti u samu pripremu i tijek izvršenja ovog zločina, ali i kasnije prikrivanje dokaza.

O filmu i dokazima prikupljenim tijekom njegovog snimanja Michael Palaich govorio je za portal HRsvijet. Intervju prenosimo u cijelosti:

Gospodine Palaichu, Vi ste američki državljanin hrvatskih korijena?

Moji djed i baka emigrirali su u Sjedinjene Države iz Petrinje i Križa početkom dvadesetog stoljeća. Ja sam rođen u Detroitu, Michigan prije 59 godina. Diplomirao sam političke znanosti i psihologiju. Od mog umirovljenja, moja supruga Sandra i ja provodimo zimu u Americi, a ljeto u Hrvatskoj. Moje dvoje odrasle djece vole nas posjećivati u Hrvatskoj tijekom ljeta.

Autor ste iznimno zapaženog filma o Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda, koju mnogi žele negirati. Od kud interes upravo za tu temu?

Kao dječak, čuo sam baku kad je pričala o svoja dva brata koje su partizani objesili na telefonske stupove nakon Drugog svjetskog rata. Mislim, međutim, da bih ovaj film snimio čak i da Titove komunističke ubojice nisu u svojim zvjerstvima dotakle i moju obitelj. Ideju o intervjuiranju preživjelih s Bleiburga dobio sam 1985. godine. Već tada su mnogi preživjeli s Bleiburga i Križnog puta umirali zbog visoke starosti. Kad sam započeo projekt, imao sam za cilj jednostavno snimiti sjećanja tih ostarjelih svjedoka kako bi buduće generacije imale priliku iz prve ruke čuti o užasima koje su Hrvati kad su izgubili svoju državu „morali“ proživjeti.

Osobitu vrijednost Vašem uratku daju britanski povijesni izvori kao i svjedočenja britanskih časnika koji su izravno sudjelovali u ovoj hrvatskoj tragediji. Što kažu britanski izvori?

Sljedeća faza ovog projekta odvila se kad sam shvatio da moram dokumentirati svjedočanstva britanskih suučesnika koji su bili uključeni u prisilno izručenje Hrvata u Bleiburgu. Znao sam da će svjedočanstva Hrvata biti još upečatljivijima ukoliko njihove priče dobiju potvrdu od britanskih suučesnika u ovom ratnom zločinu. Čuo sam mnoge priče preživjelih Hrvata koji su govorili o svojim pokušajima predaje britanskoj vojsci. Drugi su pričali o tome kako su britanski avioni Spitfire nadlijetali Bleiburško polje i filmski snimali ono što se na njemu odvijalo.

Sudeći prema nekim informacijama, u prvoj fazi rada na ovom projektu niste uopće vjerovali u suodgovornost britanske strane u ovom gnusnom ratnom zločinu. Kako ste uopće došli u priliku uzeti te izjave?

U početnoj fazi britanskih intervjua, bio sam skeptičan. Pretpostavljam da sam imao određenu pozitivnu predrasudu prema Britancima, i nisam mogao zamisliti da bi oni mogli biti krivi za ratne zločine zbog kojih su i sami sudili u Nürnbergu. Nikolai Tolstoy je u to vrijeme živio u Velikoj Britaniji, ali je upravo u to vrijeme boravio u posjetu Torontu u Canadi, i Ante Beljo me, jednom prigodom, upoznao s njim. Beljo je tada, naime, još uvijek radio i živio u Canadi. Tolstoy je, na koncu, bio ta osoba koja me je spojila s nekoliko bivših časnika Britanske VIII. Armije, koji su sudjelovali u prisilnim repatrijacijama zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Moram ovom prilikom naglasiti da niti jedan od tih časnika nije ispočetka htio razgovarati sa mnom. Svi su tvrdili da su imali vrlo malo veze s tim događajem i da su se uglavnom bavili Kozacima. Naposljetku su pristali na razgovor sa mnom. Smatrao sam, a to i danas vjerujem, da ih je moj američki naglasak razoružao i da su zbog toga opuštenije govorili o događajima iz prošlosti, što ne bi bio slučaj da su kojim slučajem razgovarali s nekim tko ima hrvatski naglasak. Naravno, bio sam u zrakoplovu za Englesku istog trena, prije nego što su se imali prilike predomisliti.

Ni potraga za dokumentima iz tog doba u Velikoj Britaniji nije uopće lagana zadaća. Kako je tekao taj dio?

Treća faza produkcije dokumentarnog filma o Bleiburgu uključila je potragu za britanskim dokumentima koji potječu iz svibnja i lipnja 1945. godine, a koji bi poduprli svjedočanstva hrvatskih i britanskih svjedoka. Stoga sam morao još jednom putovati u Englesku gdje sam pretražio nevjerojatne količine dokumenata u Britanskoj javnoj arhivi, Carskom ratnom muzeju u Londonu i Ministarstvu obrane u Londonu.

Jesu li istraženi svi dokumenti o britanskom suučesništvu u bleiburškim događajima?

Na žalost, još uvijek postoji mnoštvo dokumenata o Bleiburgu i prisilnim repatrijacijama koje istraživači nisu niti dotakli. Ono što smo Tolstoy i ja našli, jedva je načelo materijale koji još uvijek čekaju nekog mladog hrvatskog istraživača koji je spreman na sebe preuzeti tu odgovornu zadaću.

Posljednja faza snimanja filma dogodila se u Hrvatskoj?

Konačno su 1990. godine vjetrovi slobode prohujali cijelom Europom i narodi koji su bili zatočeni komunizmom počeli su se oslobađati. Ja sam bio uvjeren da je Jugoslavija na rubu raspada. Isto sam tako bio uvjeren da Hrvati koji nikada nisu čuli za Bleiburg, a i hrvatski političari, moraju vidjeti, u obliku dokumentarnog filma, što se dogodi kad Hrvati predaju svoju suverenost agresoru, ili nekom drugom narodu koji u podsvijesti ima samo vlastite interese. Nadao sam se da će Hrvati, kad vide taj film, uvidjeti da predaja nikada nije moguća nakon što je ispaljen prvi hitac u borbi za slobodu. Upravo iz tog sam razloga zamolio sam preživjele Hrvate s Bleiburga da se na kraju obrate budućim generacijama Hrvata. Zamolio sam ih da se obrate hrvatskoj mladeži koja o ovim stravičnim zločinima nije znala gotovo ništa.

I što su kazali?

Iako se oni nisu međusobno poznavali, svi su odgovorili na isti način: njihova poruka mladim hrvatskim generacijama bila je o tome koliko je iznimno važno nikada ne predati ili prodati vlastitu suverenost. Ukratko – naučiti lekcije iz povijesti.

Kako je Vaš film prvi put stigao u Zagreb?

U svibnju 1991. godine prošvercao sam četiri kofera punih filmova u Hrvatsku preko austrijske granice, dok su vojnici JNA patrolirali vlakom između Klagenfurta i Jesenica. Znao sam što bi se dogodilo da su zatražili da otvorim kofere, ali srećom vojnici su mi povjerovali kad sam im rekao da je unutra samo odjeća.

Kakve su bile tadašnje reakcije na film?

Film je po prvi puta prikazan u Muzeju Mimara u Zagrebu u svibnju 1991. Da, bilo je nekih u dnu dvorane koji su vikali: “Laži, laži!” Danas se mnogi od intervjua s glavnim protagonistima filma mogu naći u video arhivima Carskog ratnog muzeja pod temom prisilnih repatrijacija. Muzej isto tako posjeduje transkripte tih intervjua koji su pohranjeni za daljnja istraživanja.

Tko je najviše pozicionirana britanska figura s kojom ste razgovarali tijekom snimanja filma?

To je Gerald Draper, koji je bio jedan od tužitelja na Savezničkom sudu za ratne zločine, od kojih je najpoznatiji Nürnberški proces. Draper je bio vrhunski stručnjak za pitanje “ratnih zločina”, “zločina protiv čovječnosti” i “zločina protiv mira”. On je isto tako i glavni autor Britanskog etičkog vojnog kodeksa. Prije svoje smrti, Draper je više puta bio pozivan na godišnje obilježavanje holokausta u Izraelu kao jedan od glavnih govornika.

Znači, razgovarali ste s Draperom?

Da, intervju s Draperom trajao je gotovo sat vremena. Odvio se u njegovom domu u Sussexu u Engleskoj, 1989. godine. Draper je za vrijeme intervjua rekao dvije vrlo važne stvari koji su uključene u film “Bleiburška tragedija”.

Idemo redom, prvo Titova pa onda britanska odgovornost. Koji su Draperovi stavovi kad je u pitanju Titova osobna i zapovjedna odgovornost, kao i odgovornost njegove partzansko-partijske strukture od vrha do dna?

Tito i njegovi komunistički krvnici mogli bi biti optuženi za ratne zločine, ili za zločine protiv čovječnosti radi hladnokrvnih ubojstva žena, djece i zarobljenih hrvatskih vojnika. Pojedinci koji su počinili ubojstva mogli bi biti optuženi za ratne zločine, kao i časnici koji su im u to vrijeme bili nadređeni. I sam Tito, sukladno slovu međunarodnog ratnog prava, mogao je biti optužen za ratne zločine.

Prema Draperu, da je Tito kojim slučajem bio optužen, i da je nakon toga tvrdio kako nije znao što su njegovi podređeni činili, to bi bila neprihvatljiva obrambena taktika od optužbi za ratni zločin. On je ili znao što se događalo, ili je to svakako trebao znati. Prema Draperovim tvrdnjama, “Neznanje nije obrana od optužbe za ratne zločine”. Postoji, međutim, dovoljno dokaznog materijala na temelju kojeg se može zaključiti da je Tito sasvim dobro znao da su nad hrvatskim narodom počinjeni ratni zločini s elementima genocida.

U čemu se prema mišljenju tvorca „britanskog etičkog kodeksa“ vidi britanska odgovornost za bleiburšku tragediju?

Prema Draperu, bilo koji britanski vojnik ili časnik koji je poslao žene, djecu i vojnike u ruke titovih komunista, znajući da će vjerojatno biti ubijeni, mogao bi biti optužen za ratne zločine. Draper je isto tako tvrdio kako su britanske snage mogle biti optužene za ratne zločine ili za zločine protiv čovječanstva čak i u situaciji da su, kojim slučajem, “odbile prihvatiti [Hrvate] na područje pod britanskim nadzorom i dati im zaštitu u okolnostima u kojima je bilo sasvim jasno da će u protivnom pasti u ruke Titovih komunista, za koje se pretpostavlja da će ih desetkovati”. U ovom slučaju Britanci su priznali kako su procjenjivali da će Titove snage masakrirati Hrvate. Nigel Nicholson je na koncu priznao kako je Hrvatima lažno kazao da će vlakom biti poslani u Italiju. Priznao je kako je raspolagao saznanjima da su po dolasku u Jugoslaviju zarobljeni Hrvati bili masovno ubijani. On je nadalje tvrdio da je bio prisiljen prevariti ih obećanjem da će biti poslani u Italiju, jer inače ne bi bili dragovoljno ušli u vlakove smrti.

Razgovarali ste i sa satnikom Colinom Gunnerom?

Colina Gunnera intervjuirao sam u njegovom domu u Bradburyu u Engleskoj, godine 1989. Gunner je u vrijeme rata bio u Kraljevskoj irskoj pješadiji unutar Britanske VIII armije. Satnik Gunner prisiljavao je Hrvate da prijeđu most u Lavamundu, u Austriji, čak i nakon što je vidio da ih se ubija i baca s mosta. On je priznao da je tri dana i tri noći promatrao ta ubojstva, jer je toliko dugo trajao prolazak zarobljenih Hrvata preko mosta. Ubojstva koja je vidio uključivala su žene i djecu. Gunner je izjavio: “Tito je masakrirao. Tito nije imao vremena baviti se s ljudima koji su mu bili na putu. Nitkov je masakrirao.”

Satnik Gunner (1945) – “Hrvati su ubijani bičem u glavu i bačeni s mosta, stotinu puta. Ubijali su djecu. Bilo je i djece u naručju. Tri dana su tako prolaziili Hrvati preko mosta. Puna tri dana i tri noći su prolazili. Bilo ih je 300.000. Sramimo se i danas, da nismo mogli reći zapovjednicima da idu k vragu.”

Gdje je satnik Gunner bio u trenucima dok su partizani masakrirali ratne zarobljenike na mostu u Lavamundu?

Gunner je izjavio kako je sjedio u vojnom vozilu na početku mosta u Lavamundu, i svojim je očima gledao kako su zarobljeni Hrvati bili prisiljavani prijeći most, da bi s druge strane mosta, pred njegovim očima, bili ubijani od strane partizana.

Colin Gunner pokazao je neke emocije dok ste razgovarali s njim o ubojstvima. Možete li nam reći još nešto o njemu?

Colin Gunner je bio vrlo neobičan čovjek. Pridružio se Britanskoj vojsci kao neškolovani novak. Postao je časnikom kao posljedica svoje vojne službe, što je koliko ja znam vrlo rijetko. Rekao mi je da je na kraju počeo uživati u ratu, u “baraži”, kako je on to zvao. Pod stare dane se propio. Pretvarao se da ga sjećanja na izručenja Hrvata i njihovu smrt nisu mučila, ali to očito nije bilo točno. Bilo je očito da ga ta sjećanja već desetljećima progone kad nije mogao savladati emocije dok se prisjećao tih davnih iskustava.

Intervjuirao sam ga 1989. godine, četrdesetčetiri godine nakon Bleiburga, a krivica koju je osjećao još ga je uvijek progonila. Jedan zanimljivi detalj o dijelu intervjua u kojem se rasplakao je to da sam ja naslutio da se Gunner nije osjećao ugodno dok sam ga snimao. Prije intervjua, bio je vrlo emotivan, ali čim sam uključio kameru, sabrao se i postao zatvoren. Nakon mnoštva intervjua naučio sam da se nikad ne zna kako će ljudi reagirati na kameru. Zato sam na kraju intervjua pustio da kamera snima dalje. Počeo sam spremati stvari kao da smo završili. Mislim da mu je to pomoglo da se opusti i sve emocije koje je zatomljivao tijekom intervjua izašle su na vidjelo, jer je mislio da ga se više ne snima. To je samo jedna usputna priča.

Ja nisam suosjećao niti s jednim od tih ostarjelih Britanaca. Oni su vrlo slobodno razgovarali o počinjenim ratnim zločinima, kao kad bismo nas dvojica razgovarali o dobroj košarkaškoj utakmici. Godine 1989. bio sam vrlo aktivan u pokretu za oslobođenje Hrvatske i morao sam se zaista suzdržavati kako bih iz tih staraca izvukao priču.

Već ste spomenuli satnika Nigela Nicholsona, koji je imao jednu od zapaženijih izjava u vašem filmu?

Intervju s Nigelom Nicholsonom obavio sam u njegovom domu u Cranbrooku u Engleskoj godine 1989. Nigel Nicholson bio je obavještajac u Britanskoj VIII armiji. Kasnije se bavio politikom i postao je član parlamenta Velike Britanije. Mnogi ne znaju da je nakon Bleiburga još uvijek bilo nekoliko desetaka tisuća Hrvata, muškaraca, žena i djece, koji su bili prisilno vraćeni u Jugoslaviju, u ruke Titovim komunističkim snagama, putem takozvanih prisilnih repatrijacija. Upravo je Nicholson bio osoba koja je smislila podlu prijevaru koja je olakšala izručenje zarobljenih Hrvata u ruke jugoslavenskih komunista.

O kakvoj prijevari se radilo?

Nicholson je priznao kako je u to vrijeme procjenjivao da bi se Hrvati opirali da su kojim slučajem znali kako će biti vraćeni u Jugoslaviju, jer su bili u potpunosti svjesni što ih čeka u tom slučaju. Stoga je smislio podlu prijevaru obećavši zarobljenim Hrvatima da idu u Italiju. Rekao im je kako će ih zapadni saveznici uskoro pozvati da sudjeluju u ratu protiv komunizma. Na jednom mjestu u svom dnevniku, kojeg sam potajice snimio i koji ću u skoroj budućnosti objaviti, on je napisao: “Žrtve ne znaju kuda idu”. Primijetit ćete da je upotrijebio riječ “žrtve”. U scenama koje podsjećaju na otpremu Židova u nacističke koncentracijske logore, 60-80 ljudi ugurano je u stočne vagone, vrata su zaključali izvana i nisu bila otvorena sve dok vagoni nisu stigli na odredište u Jugoslaviji. Na toj strani granice oni koji su preživjeli, bili su poslani na Križni Put.

Razgovarali ste i s general bojnikom Bredinom?

Taj sam intervju obavio 1989. godine u domu general bojnika Bredina u Essexu u Engleskoj. Njegovo ime i adresu dobio sam od svećenika po imenu Sean Quinlan. Vlč. Quinlan navodno je bio kapelan u Britanskoj VIII. armiji. Bredin je godine 1945. imao čin potpukovnika. Kao visoki časnik, on svoje ruke nije izravno uprljao događajima na Bleiburgu ili prilikom prisilnih repatrijacija Hrvata. Međutim, on je priznao da je znao za operaciju prisilnih repatrijacija uz upotrebu prijevare, što je završilo masovnim pokoljem ratnih zarobljenika. Bredin je izravnije bio uključen u repatrijacije Kozaka koje su sovjetski komunisti doslovce masakrirali.

Koji su Vaši dojmovi nakon ovih razgovora vođenih s britanskim časnicima?

Neki od britanskih sudionika u ovim ratnim zločinima, kao što je Nigel Nicholson, opisuju svoju ulogu na vrlo hladan i proračunat način, bez nekih prevelikih emocija. Dok slušamo ovu ostarjelu gospodu, moramo imati na umu da iako nisu uživali u tome što su počinili, oni su vjerno izvršavali zapovjedi koja su dobili. Nicholson je smislio kako prevariti Hrvate. U slučaju kapetana Colina Gunnera, promatrač bi mogao zaključiti kako ga uloga koju je odigrao 1945. godine još uvijek muči. Međutim, on je naš intervju započeo riječima: “Čujte, da mi netko naredi, ja bih vas ustrijelio kao psa, da dobijem naređenje, i to mi ništa ne bi značilo.”

Jasno je da bi on i četrdeset i pet godina nakon masakra još uvijek izvršio nezakonitu naredbu da pošalje muškarce, žene i djecu u smrt. Za Colina Gunnera nije bilo razlike između zakonite i nezakonite vojne naredbe. Zapravo nije uopće bitno da li ratni zločinac ima dvadeset ili osamdeset godina, te da li zbog počinjenih zločina osjeća grižnju savjesti ili ne. O tim bi se pitanjima trebalo raspravljati na suđenju, ali ona ne bi trebala utjecati na odluku o tome da li treba podignuti optužnicu ili ne.

Što onda učiniti?

Godine 1995. bio sam pozvan sudjelovati u obilježavanju pedesete obljetnice Bleiburga. To je uključilo turneju Hrvatske i Hercegovine, te držanje predavanja na temu Bleiburga zajedno s Nikolaiem Tolstoyem i još dvojicom Britanaca koji su godine 1945. radili u izbjegličkim logorima u Koruškoj. Održao sam i kratak govor u Saboru u Zagrebu. Već sam tada izjavio da smatram da bi britanski časnici koji su sudjelovali u predaji Hrvata u Bleiburgu, te u prisilnim repatrijacijama Hrvata u Koruškoj, trebali biti optuženi za ratne zločine po istim kriterijima po kojima se sudilo nacistima u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.

Zašto?

Kao prvo, Britanci su znali da će ih Titovi partizani najvjerojatnije pobiti. Ako pokušaju tvrditi da to nisu znali, moramo se zapitati zašto su o Hrvatima govorili kao o “žrtvama”. Nadalje, svjedoci kao što su Kapetan Colin Gunner, priznali su mi 1989. godine da su sami vidjeli “pokolj” žena i djece u Lavamundu 1945. godine. Teško je tvrditi da nešto niste znali, ako ste priznali da ste to vidjeli vlastitim očima, i unatoč tomu i dalje nastavili izručivati Hrvate. Osim toga, prema tužitelju za ratne zločine Geraldu Draperu, vojnik je obvezan izvršiti “zakonita naređenja”, a ne naređenja koja rezultiraju pokoljem. Naposljetku, britanski časnici kao Kapetan Nigel Nicholson bili su obavještajci koji su djelovali na području Klagenfurta, Viktringa, Villacha i Rosenbacha. Upravo je Nigel Nicholson (bivši britanski parlamentarni zastupnik) priznao da je osmislio sadistički plan prijevare Hrvata kojima se reklo da idu u Italiju, dok su zapravo bili isporučeni Titu i njegovim ubojicama.

Kako su Vaše britanske kolege reagirali na tako intonirane stavove?

Nakon mog govora jedan od britanskih pozvanika oštro me prekorio. On je ustvrdio kako Nigel Nicholson nipošto ne bi smio biti optužen za ratne zločine jer je pokazao hrabrost kada je u jednom od svojih obavještajnih izvješća u lipnju 1945. naveo da prosječni britanski vojnik proces prisilne repatrijacije smatra “neugodnim”. Moj je odgovor na to bio kako se ta obrana može uzeti u obzir na suđenju, kao što se može uzeti u obzir i dob optuženoga. Međutim, koliko mi je poznato, zločin ubojstva ne zastarijeva, niti zastarijevaju ratni zločini koji su rezultirali ubojstvima.

Zagovornik ste sudskog procesa za Bleiburg i sudioništvo u komunističkim zločinima?

Po mom mišljenju, ako se držimo kriterija drugog svjetskog rata kako bismo donijeli odluku o tome treba li nekome suditi za ratne zločine, Nigel Nicholson je odličan kandidat, kao i mnogi drugi Britanci. Činjenica da je netko star, bolestan ili da osjeća grižnju savjeti, ili da je dobar građanin, nikada nije bila prihvaćena kao razlog da se nekome ne sudi za počinjeni zločin. Ja se još uvijek dobro sjećam slika dr. Andrije Artukovića kojega su na nosilima unijeli u jugoslavenski sud kako bi mu se sudilo za ratne zločine zbog kojih su ga Sjedinjene Države 1986. godine izručile tadašnjoj Jugoslaviji.

Kolike su zapravo bleiburške žrtve, što kažu svjedoci?

Svi preživjeli Hrvati pričaju svoju priču iz vlastite perspektive. Kada ih se upita, na primjer, koliko je ljudi s njima marširalo iz Bleiburga, oni kažu da ne znaju. Zašto? Bilo je toliko tisuća ljudi da ako je netko bio u sredini te mase ljudi, nije mogao vidjeti kraj kolone. Ako je netko bio na kraju kolone, nije mogao vidjeti njen početak, i obrnuto. Na ovom mjestu moramo govoriti o nečemu vrlo važnome: brojevima.

Nema načina odrediti broj Hrvata prisilno izručenih u Bleiburgu, niti onih koji su kasnije prisilno vraćeni u Jugoslaviju, na temelju svjedočanstava preživjelih. Stoga se moramo osloniti na službene procjene Britanske VIII armije iz svibnja i lipnja 1945. godine.

Što kažu britanski dokumenti?

Britanski dokumenti podupiru tvrdnje da su britanski avioni Spitfire nadlijetali nad poljem Bleiburga i snimali scenu koja se odvijala ispod njih. Dokumenti pohranjeni u Carskom ratnom muzeju to potvrđuju. Službeni dokumenti Britanske osme armije navode da je na Bleiburgu bilo 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila. Colin Gunner, britanski svjedok ubojstvima u Lavamundu tvrdi da su muškarci, žene i djeca koračali po četvero u jednom redu dok su prelazili preko mosta u Lavamundu.

On je isto tako izjavio da im je trebalo tri dana i tri noći da prijeđu most. Bilo bi relativno lako izračunati broj ljudi koji je prešao most na osnovu tih informacija. Moramo se međutim podsjetiti da je svega polovica ljudi išla preko Lavamunda. Prema Petru Milošu, još jednom preživjelom koji je kasnije postao predsjednikom Počasnog Bleiburškog Voda, druga polovica je napustila Bleiburško polje i išla izravno do Dravograda.

Njihov broj se ne može odrediti. Postoje dvije ceste koje vode od Bleiburga do Dravograda, i iz nekog su razloga Hrvati bili razdvojeni u dvije kolone. Osim ovih brojki, moramo dodati i broj hrvatskih žrtvi koje je Britanska VIII. armija izravno poslala u smrt u stočnim vagonima, baš poput žrtava nacista koje su na isti način poslane u koncentracijske logore. Dokumenti britanske vojske, koje sam snimio i koje ću uskoro objaviti, navode da je 60-80 Hrvata stavljeno na svaki stočni vagon. Nakon što su vagoni napunjeni, bili su zaključani izvana kako bi se spriječila mogućnost bijega. Rečeno im je bilo da idu u Italiju, ali su bili poslani ravno u Jesenice.

Žrtve su shvatile da idu u Titove ruke tek kad su stigle su Rosenbach i na stanici vidjele Titove partizane s crvenom petokrakom na kapama. Bivši britanski obavještajac Nigel Nicholson izjavio je da su mnogi Hrvati počinili samoubojstvo kad su stigli u Rosenbach, dok su još bili u stočnim vagonima. Kroz proreze na vagonima mogli su vidjeti crvene petokrake partizana, i tada su shvatili da su ih Britanci podlo prevarili. Britanci su podrobno dokumentirali broj žrtava koje su prisilili u te vagone i poslali u smrt. Jedna hrvatska svjedokinja bila je u to vrijeme mala djevojčica i vidjela je te vagone pune Hrvata. “Kuda idete?” zavikala je prema njima s tračnica. “Idemo u Italiju.” bio je odgovor.

Što ste zabilježili od iskaza žrtava?

Svaki hrvatski vojnik imao je vlastitu priču užasa. Neki su bili svjedocima suludih ubojstava koje su počinile partizanske žene, a koje bi zvučale kao proizvod nečijeg poremećenog uma, da nisu bile istinite. Drugi su pobjegli usred noći i danima se nepomično skrivali na istom mjestu jer su se bojali da bi ih i najmanji pokret mogao izdati. Mnogi koji se nisu međusobno poznavali i koji su bili intervjuirani u različitim zemljama govorili su o određenom razdoblju kad se brutalnost još više povećala nakon što su nove partizanske ubojice pristigle kako bi preuzele kolone smrti.

Neki se čak prisjećaju kako su partizani ubili neke nevine hrvatske seljanke koje su izašle iz svojih kuća kako bi pregladnjelim Hrvatima ponudile sirovu koricu krumpira dok su marširali kroz njihovo selo. Svi su oni proživjeli masovna ubojstva, mučenje i pokolj, počinjene na najbrutalniji i ponižavajući način.

Vaša usporedba tih zločina i ovih počinjenih u Domovinskom ratu?

Intervjuirati hrvatske preživjele i britanske sudionike znači slušati stotine sati najužasnijih ljudskih sjećanja. Nažalost, za vrijeme hrvatskog Domovinskog rata, bio sam prisiljen slušati iste priče koje je ovoga puta pričala nova generacija žrtava. Osuđeni ratni zločinac kojeg sam intervjuirao u Sarajevu opisao mi je svoju ulogu u nedavnim ratnim zločinima. Ovoga puta su Srbi, a kasnije i ostatak svijeta, taj pokolj nevinih ljudi nazivali etničkim čišćenjem. U Karlovcu sam intervjuirao preživjele sramotnog logora smrti Omarske. Od njih sam čuo o nezamislivim okrutnostima srpskih vojnika koje su čak i mene zaprepastile. Zašto to sve govorim? Zar nam je sudbina ponoviti ta iskustva svake druge generacije? Zašto treba dokumentirati svjedočanstva? Zašto treba sakupiti dodatnu dokumentaciju? Ako ne naučimo lekcije iz povijesti, zar ćemo zaista biti osuđeni na ponavljanje istih grešaka? Zar su samo određeni ljudi pravno odgovorni za ratne zločine? Da li je istina da pobjednici ne samo pišu povijest, nego da su osim toga nedodirljivi kad se radi o ratnim zločinima?

Kako gledate na veličanje komunističkih simbola u današnjoj Hrvatskoj Državi?

Hrvati od 1945. godine oplakuju stotine tisuća svojih žrtava. Nekoliko je knjiga objavljeno na tu temu, filmovi i dokumentarci su snimljeni. Ipak, do današnjeg dana niti jedan Titov partizanski ubojica nije doveden pred sud. Dapače, u Hrvatskoj se danas neki ljudi ponosno slikaju s crvenom petokrakom na glavi, dok se istodobno iskapaju masovne grobnice njihovih žrtava iz drugog svjetskog rata.

Možda to i nije ista osoba koja je pobila Hrvate, možda to nije ista glava s istom kapom. Ali ta crvena zvijezda je simbol kojeg su nosili ubojice članova obitelji njihovih sugrađana. Prilikom nedavne posjete Rovinju, s užasom sam vidio kako se u jednom kiosku prodaje duhan za cigarete pod nazivom “Tito”. Na paketu je bila slika Tita s crvenom petokrakom na čelu. Kad sam pozvao na red prodavačicu, njezin je odgovor bio: “To je Belgijski duhan.” “Da, ali vi ga prodajete.” uzvratio sam. U prošlosti je crvena zvijezda bila simbolom smrti kojeg su ponosno nosili pripadnici komunističke partije dok su ubijali Hrvate 1945. godine.

Danas se, nevjerojatno, ponovo s ponosom izlaže u javnosti. Još je veća izopačenost to što počinitelji ratnih zločina još uvijek slobodno hodaju ulicama zajedno s nama, bez da su ikada bili u sudnici, a još manje u zatvorskoj ćeliji.

Kakvo je vaše gledište o sudskim procesima i ukupnoj problematici istraživanja zločina komunizma?

Budući da se danas u Hrvatskoj toliko govori o ratnim zločinima, potrebno je i zločine počinjene nad Hrvatima 1945. godine dokumentirati svjedočanstvima preživjelih, vladinim dokumentima i forenzičnim dokaznim materijalima. Međutim, to sve ima malo smisla ako se odgovorni neće dovesti pred sud, i Hrvatima konačno pružiti osjećaj pravde. Nadalje, međunarodna zajednica ne smije sistematično prebirati po ratnim zločincima i odlučivati koga će dovesti pred sud, a koga ignorirati, na temelju njihove narodnosti.

Ne možemo prihvatiti da su u prošlosti određeni pojedinci bili osuđeni za ratne zločine zato što su krcali ljude u stočne vagone, dok su Britanski časnici koji su učinili to isto kasnije postali članovi parlamenta, i nikada nisu bili optuženi za ratne zločine. Ne možemo prihvatiti da su Sjedinjene Države izručile osamdeset godišnjeg dr. Andriju Artukovića Jugoslaviji 1986. godine, dok je određeni Hrvat i bivši Titov partizan slobodno živio u Mississaugi u Canadi većinu svog života unatoč tomu što je pobio bezbrojne Hrvate u Jazovki godine 1945.

Ne možemo prihvatiti da ulice i trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita, istog onoga koji je organizirao pokolj cijele generacije Hrvata, dok njegovi sljedbenici tvrde kako je on heroj jer se borio protiv fašizma. Čovjek koji prigrli ideju osobne slobode mora osuditi i fašizam i komunizam.

Fašizam i komunizam su antiteza osobnoj slobodi. Opozicija fašizmu ne znači da je netko dobar čovjek, ako je taj isti bio komunist koji je ubijao 1945. godine. Isto tako, opozicija komunizmu ne znači da je netko dobar čovjek ako je isti taj ubijao na drugoj strani 1941. godine.

Gdje je konačno rješenje?

Rješenje je jednostavno. Nemojmo biti selektivni kod predvođenja ratnih zločinaca pred sud. Ne smijemo samo slati Hrvate u Haag, dok oni koji su odgovorni za ratne zločine 1945. godine još uvijek hodaju ulicama, čak i ako hodaju uz pomoć štapa. Ne smijemo imitirati selektivni tretman ratnih zločinaca u zemljama kao što je Velika Britanija, dok su sami Britanci desetljećima znali da su neki od njihovih vlastitih vojnika počinili ratne zločine protiv Hrvata, i to po definiciji njihovih vlastitih tužitelja nakon Drugog svjetskog rata. Suđenje ratnim zločincima nije stvar osvete. Ono je stvar pravde. Hrvatska neće zacijeliti sve dok njena zagnojena rana koja se zove Bleiburg ne zacijeli, a jedini je lijek za to pravda za žrtve.

Pogledajte isječke iz filma Bleiburška tragedija:

Izvor: ovdje

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

IN MEMORIAM Razgovor s fra Josipom Marcelićem, jednim od inicijatora osnivanja Hrvatske udruge Benedikt

Objavljeno

- datum

Donosimo razgovor koji je vođen početkom 2016. godine s jučer preminulim fra Josipom Marcelićem, a koji je objavljen u monografiji povodom 5. godišnjice postojanja i djelovanja Hrvatske udruge Benedikt.

Fra Josip Marcelić, danas umirovljeni profesor dogmatike na splitskom KBF-u, jedan od utemeljitelja, duhovnik i član Savjetodavnog vijeća Hrvatske udruge Benedikt. Tijekom prošlih desetljeća je uz duhovne aktivnosti, publicist, prevoditelj, pisac i izdavač knjiga, kao i različitih gradiva na ‘novim’ medijima.

Zadnjih nekoliko godina, intenzivno je proučavao Aheropite, to jest ‘nerukotvorenu’ sliku Isusa na Turinskom platnu i sliku Gospe Guadalupske, o kojima je napisao knjigu i scenarij, na temelju čega su snimljeni i filmovi, zajedno s Petrom Jurčevićem. Također je aktivno sudjelovao u mnogim karizmatskim obnovama u Duhu s istaknutim predstavnicima iz Katoličke crkve širom svijeta. U tom smislu je sudjelovao i u nizu knjiga Obnove u Duhu, zajedno s don Božidarom Medvidom. Vodio je mnoga hodočašća u brojna katolička svetišta u Europi, u Svetu zemlju, Meksiko, i priredio je sa suradnicima razne reportaže tih seminara i hodočašća.

U proteklim godinama,, dok mu zdravlje nije narušeno, svako jutro u crkvi sv. Josipa na Sukoišanu, nakon mise primao je vjernike, potrebne duhovne utjehe i okrijepe. S fra Josipom smo kratko razgovarali o njegovim dojmovima o postignućima naše i njegove Hrvatske udruge Benedikt (HUB), kojoj je on sam dao ime.

Kako je sve započelo s HUB-om?

Veoma jednostavno. Koncem godine 2010. i početkom godine 2011., u siječnju, sastalo se nekoliko osoba i razmišljalo o teškoćama u kojima se nalazi naša hrvatska domovina: bile su to teškoće političke, vjerničke, socijalne, demografske, moralne… Osjetila se težnja vjernika laika za utemeljenjem jedne udruge vjernika/kršćana u području kulture, društva i politike.

S jedne strane pritisak pesimizma (osjećaj nepravde i nepovjerljivosti u institucije i EU te povrijeđenosti zbog tada, neizvjesne sudbine hrvatskih generala), ali i snažan naboj i želja da se nešto promijeni …?
Postavilo se pitanje jesmo li tu samo da jadikujemo i kritiziramo? Da možda ne želimo davati lekcije drugima? Ispitivati tuđu savjest? Koliko su odgovorni ovi i koliko oni?

Postavili smo pitanje: Koliko smo mi suodgovorni u tim nevoljama koje tište naš narod i domovinu? Iskreno se postavilo izazovno pitanje: Što bismo i mi mogli i trebali učiniti?
Čulo se također razmišljanje: Pa što mi možemo učiniti? Možda otvoriti još jedno mjesto raspravljanja i kritiziranja? Tugovanja i produbljenja naših žalosti? Poniranja u beznađe?

Ipak se na tome nismo zaustavili. Odlučilo se krenuti dalje, pokušati učiniti nešto konkretno pa ćemo vidjeti što će biti. Možda ipak nešto isklija. Odlučili smo se sastati i na slijedeći susret na koji bismo pozvali neke naše znance i prijatelje, koji također osjećaju potrebu da nešto pokrenu i učine za dobro naroda i domovine, pojedinaca i obitelji, za Crkvu i domovinu.

Što je slijedilo?

Na slijedećem susretu je bilo više članova, među njima profesora, liječnika, odvjetnika, radnika, medicinskog osoblja. Sabrala se prilično šarena, raznolika skupina muškaraca i žena, intelektualaca i praktičnih radnika, poduzetnika i nezaposlenih, onih koji su u radnom odnosu i koji nisu. Oznaka je prisutnih bila: učiniti nešto dobro za narod i domovinu, za život vjere i za domovinu. U smirenoj izmjeni misli i prijedloga – odlučilo se nastaviti i s daljnjim susretima.

Koji su bili prvi konkretni potezi?

Upoznati i ostale prijatelje i ljude dobre volje koji slično misle i osjećaju, koji su spremni založiti svoje sile, vrijeme, pokušaje u tom cilju: domoljublja i bogoljublja.
Pristupilo se postepeno i razradi Statuta HUB-a.
Razmišljalo se o mogućim sekcijama djelovanja, prema našim malim mogućnostima. Jasno se istaknulo da ne možemo planirati nešto iznad naših sila i mogućnosti, iznad konkretnih prilika u kojima živimo.
U tom smislu trebalo bi: a) posvijestiti kod sudionika stanje u kojem se nalazimo, b) potaknuti volju da se zalažemo, c) proširiti mrežu na širu zajednicu, makar malenu, ali djelotvornu, uvijek prema našim mogućnostima.

Tko je uz Vas bio u ovoj „poticajnoj“ fazi? Zašto ime HUB? Ciljevi?

Izabrano je malo vodstvo koje bi predvodilo slijedeće susrete. 
Blagopokojni prof.dr. Branimir Lukšić preuzeo je na sebe da će pozvati bliske i poznate intelektualce za koje zna da su spremni surađivati i dati svoj doprinos našem razmišljanju i zalaganju.
Dr. don Mladen Parlov je, kao ravnatelj sjemeništa, ponudio da se u tim počecima možemo sastajati u prostorijama Nadbiskupskog sjemeništa. Bilo je to veoma važno, budući da nismo imali ni nekog posebnog prostora, ni novca, da bismo unajmili neki prostor za susrete.

Složili smo se da bi ime udruge glasilo Hrvatska udruga Benedikt (HUB). Izabrano je ime Sv. Benedikta, koji je veliki obnovitelj Europe te ujedno i njezin nebeski zaštitnik.

Tu su ujedno veoma konkretno istaknuti ciljevi Udruge: Moliti i djelovati/raditi po uzoru na Sv. Benedikta, koji je sa svojim redovnicima obnovio Europu i ugradio temelje daljnjega razvoja i obnove te rasta Europe kroz njezinu povijest.
Tu su dvije temeljne smjernice: vertikala: povezanost s Bogom – Stvoriteljem i Otkupiteljem – po molitvi, kao i horizontala – povezanost s ljudima i s prirodom; sa zajednicom u kojoj živimo i s prirodom koja je naš zajednički dom i koja nas hrani, štiti i omogućava nam zemaljski život, te je trebamo čuvati, obrađivati, razvijati i gajiti, te rasti u njoj.
Sve je to utkano u Obiteljsko zajedništvo s Gospodinom , kao i s ljudima: zajedništvo obiteljsko, vjerničko, narodno, međunarodno. Povezano s Tijelom Kristovim koje je Crkva.

Kako se u Udruzi aktualiziralo geslo „Moli i radi“?

Počelo se tako s prvim susretima. S tribinama: moralnim, socijalnom, domoljubnim, vjerničkim… Nastojalo se posvijestiti u članovima i svima koji su u sve većem broju dolazili na tribine, koje su se održavale najprije u prostorijama knjižnice Nadbiskupskog sjemeništa, a kasnije u velikoj dvorani istog Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Bio je to radni dio naših susreta. Uz taj radni dio naših susreta bio je povezan i molitveni dio. Naime, prije početka tribine u kapeli Sjemeništa, određeni broj sudionika redovito je provodio pola sata klanjanja Presvetom ili u molitvi krunice, moleći da Gospodin blagoslovi i Gospa zagovara taj pothvat, taj pokušaj i nastojanje, da zalijeva to malo gorušičino sjeme zasijano u Splitu, u srcima ljudi. Povezalo se tako molitvu i rad, a Bog je širio to polje, time što se širio krug zainteresiranih, sudionika u molitvi i na tribinama, javljali su se volonteri s raznih područja, razne dobi, muškaraca i žena, teme su se množile, razmatralo se konkretna pitanja.
Sudionici skupa su slobodno iznosili svoje prijedloge i pružali svoju suradnju. Bilo je to zanimljivo gledati, kao neko proljeće, koje se budi.

Koje je prvi snažniji izlazak Udruge u javnost?

Jedan od prvih javnih nastupa i organizacija HUB-a jest gostovanje poznatog prof.dr. Davora Pavune u prepunoj dvorani franjevačkog klerikata na Trsteniku u Splitu, gdje je govorio o izazovnoj temi Odnosa znanosti i vjere.
Njegovo živo izlaganje i veoma konkretno, uz osobno svjedočenje njegova dugog i bolnog traženja vjere i konačnog obraćenja, duboko je dirnulo sudionike. On je pozvao i ostale neka nastoje tražiti rješenja i Bog će blagosloviti. Poslije tribine mnogi su pitali kada će ponovno doći u Split i držati predavanje, tribinu.

Kako su se promicala nastojanja Udruge?

Na našim tribinama prešlo se je i na veoma praktična pitanja, kao što je npr. pitanje rješavanja otpada u Splitu i okolici. U tome su sudjelovali stručnjaci i razvila se živa rasprava i uputilo se također molbe na odgovarajuće instancije u Splitu i u Zagrebu. Mreža konkretnih angažmana se sama po sebi plela, a molitva je sve to pratila.
S vremenom komunikacija među članovima HUB-a se pojačala otvaranjem dvaju internetskih portala: hu-benedikt.hr i croative.net, time se je ujedno vijest o događajima i akcijama u HUB-u moglo širiti širom Hrvatske i svijetom. Odjek djelovanja Udruge je postajao sve veći. Bilo je mnogo odobravanja, kao i prijedloga. Javljale su se osobe koje su željele sudjelovati u HUB-u.

Što se pokazalo kroz ove angažmane ?

Uočilo se da je u pitanju domoljublje kod mnogih. Stoga se nastojalo obraditi određene teme iz najnovije hrvatske povijesti, iz Domovinskog rata i raznih političkih zbivanja. Stručnjaci su u tome sudjelovali i privlačili sve veći broj sudionika.

Možete se prisjetiti tog vremena, kojeg je obilježavao snažan pesimizam, osjećaj nepravde i nepovjerenja u institucije, posebno zbog neizvjesne sudbine hrvatskih generala…
U tim vremenima se pojavilo i pitanje suđenja hrvatskim generalima u Den Haagu. Uz teoretsko razmišljanje o tome, i uz odgovarajuću molitvu u kapeli sjemeništa, prije predavanja, uvedeno je i klanjanje u crkvi sv. Josipa za Domovinu i za generale u Den Haagu. Po oslobođenju generala Gotovine i Markača, razmišljalo se i na odgovarajućoj tribini, a zahvalilo se ujedno i sa svetom misom u kapeli Sjemeništa koju je predvodio don Mladen Parlov. Kasnije se posebno nastavila i molitva za ostalu šestoricu hrvatskih generala iz BiH, koji su još u Den Haagu. Pokrenula se molitvena akcija klanjanja u crkvi, povezano ujedno i s molitvenim grupama izvan Hrvatske (u Berlinu, u Europi i izvan nje). Ta nakana još i dalje traje u molitvama članova HUB-a, očekujući konačnu presudu Haaškog tribunala.

Više puta ste spomenuli molitvu, njenu uspravnicu, uspinjanje k Bogu, ali i ‘pobočnicu’, naš odnos prema ljudima. Kako bi danas opisali ulogu molitve u kršćanskom životu? 

Da bismo što dublje posvijestili ulogu i snagu molitve u svojem kršćanskom životu, kao i u HUB-u održane su tri tribine, u raznim razdobljima, i to: o svetom Turinskom platnu, o Gospi Guadalupskoj i o Sv. Ivani Arškoj.

>> a) Tribina o svetom Turinskom platnu

Pri razmišljanju o Turinskom platnu imali smo pred očima knjigu i film: Marcelić-Jurčević: „Turinsko platno – izazov modernom čovjeku, znanost i vjera.
Znanstvena istraživanja u posljednjih sto godina otkrila su na Svetom platnu mnogo znanstveno neprotumačivih činjenica: Slika na Turinskom platnu je fotografski negativ što je znanstveno neprotumačivo. Medicinski je također neprotumačiva anatomija lika Raspetoga čovjeka koja je bez pogreške. Nadalje, čavlima probijene ruke u zapešću, otkrivaju nedostatak palca na objema rukaMa Raspetoga. Brojna poklapanja Slike Raspetoga s evanđeoskim izvještajima o Isusovu mučenju i raspeću (tragovi bičevanja, trnove krune, kao i proboden bok). Veoma je značajno otkriće peludi na Turinskom platnu, peludi biljki koje rastu i cvjetaju izvan Francuske i Italije, u okolici Edesse i oko Jeruzalema. Analiza platna otkriva posebno bogato tkanje, s tragovima pomasti na platnu. Posebno je značajno otkriće trodimenzionalnosti slike, koju su otkrili svemirski istraživači slika iz svemira (iz NASA-e u SAD-u).  Prema tim otkrićima otkrilo se također daljnjim istraživanjem tragove Pilatovih novčića na desnom i lijevom oku Raspetoga. Također se otkrilo i neke napise oko glave Raspetoga. Boja slike također je problematična, ne potječe od bilo kakve poznate slikarske boje, ujedno je neizbrisiva bilo kojim kemijskim sredstvom. Slika lica Raspetoga s Turinskog platna nalazi se na brojnim Mandylionima i Veronikama tijekom crkvene povijesti, od 4. st. pa sve bliže nama. Dapače i kovani novčići iz 6-8. st. upućuju na sliku Lica Raspetoga na Turinskom platnu. Slika se, ukratko, ne može znanstveno protumačiti, a nije se uspjelo brojnim pokusima napraviti odgovarajući predložak najmodernijim sredstvima. Sve to je dovelo do naziva Slike – da je Nerukotvorena – Aheropita. Ako se to poveže s izvještajima evanđelja, onda otkrivamo u slici poruku Kristova otkupljenja, kako je On mučen i umro, kako je naše grijehe na sebe uzeo. Sva ta teška neprotumačiva pitanje rješava nam izvještaj da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Tako je onda nastao taj fotografski negativ, koji nije napravljen ljudskom rukom, niti naslikan običnim bojama. Tada se otvara i znakovita poruka svetoga Platna: Isus je za nas trpio i za nas je uskrsnuo! Ta poruka je upućena posebno našim najmodernijim stoljećima, koja su u mogućnosti otkriti te tajne Turinskog platna. Isus nam je ostavio svoj znak muke i uskrsnuća. Kroz teškoće i patnje idemo prema svojem konačnom cilju, prema vječnosti i uskrsnuću.

>> b) Tribina o slici Gospe Guadalupske

Kao što na slici Raspetoga s Turinskog platna, slično i na slici Gospe Guadalupske očitavamo brojne znakove koje znanost ne može protumačiti. Boja slike ne spada u poznate prirodne boje. Slika je umjetnički savršena, makar se nalazio na platnu veoma poroznom i neprikladnom za slikanje. Lik Gospe i brojni simboli na Gospinoj haljini i oko nje očituju njezino nadzemaljsko podrijetlo. Na plaštu se nalaze zviježđa nebeskog svoda iznad Guadalupe, u očima se nalaze veoma malene sličice, koje se običnim okom niti ne zapažaju, a predstavljaju neke osobe (najvjerojatnije sam događaj nastanka same slike).

Slika pokazuje Gospu koja u svom krilu nosi Dijete, koje je obilježeno na haljini oznakom božanstva i koje bi trebala uskoro roditi. To se zbilo pred Božić godine 1531.

Gospa se na plaštu pokazuje kao trudna s Djetetom koje ima božansko obilježje. To se ujedno slaže i s njezinim očitovanjem Juanu Diegu, kojemu kaže da je ona Majka Božja i da donosi Indiosima Sina Božjega. Ona je dakle Gospa koja donosi Indiosima i Novom svijetu Sina Božjega. Gospa se pri ukazanju na brdašcu Tepeyac predstavlja Juanu Diegu kao Majka, Tješiteljica, Pomiriteljica, Glasnica evanđelja. I doista, po njezinu ukazanju 1531. Indiosi i Španjolci se međusobno pomiruju. Mnoštvo Indiosa se obraća na kršćanstvo. Gospa je uzor nove evangelizacije u Meksiku u Americi. U Gospi Guadalupskoj vidimo kako ona donosi Spasitelja, ne samo u Betlehemu, nego također i u Meksiku. Ona je Gospa Božićnica koja za Božić 1531. donosi Isusa u Meksiko, u Treći svijet. Umjesto pjesme anđela Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji Ona na svome plaštu nosi nebeska zviježđa, a na haljini ima geografiju Meksika s njezinim vulkanima te s Meksičkim zaljevom i Pacifikom. Ona je kraljica neba i zemlje. Ona tješi i pomaže kao Majka. Juanu Diegu dolazi ususret i tješi ga u teškoj bolesti njegova ujca Bernardina, govoreći mu: „Zašto si tužan, zašto zabrinut? Nisam li ja majka tvoja?“ I ozdravlja ga, makar je on daleko od toga mjesta ukazanja. I ovdje vidimo kako Gospodin bira neznatne i siromašne, Juana Diega. Po čudesnoj slici i drugim znakovima biskup Zumarraga prihvaća Gospin znak i sliku. Gospa postaje evangelizatorka Meksika i obiju Amerika, Trećeg svijeta. Sveti papa Ivan Pavao II. ističe kako je Gospa Guadalupske uzor evangelizacije u Meksiku i Americi. To je i nama poticaj da, po našoj molitvi i zalaganju, prenosimo evanđelje i njegovu snagu i našoj Crkvi i domovini u ovim našim teškim vremenima.

>> c) Ivana Arška/ Orléanska

Na jednoj tribini, pred predsjedničke izbore u Hrvatskoj osvrnuli smo se također i na povijest Francuske, kada je Gospodin na poseban način zahvatio u njezinu povijest po nepismenoj seljančici, s ruba Francuske, po djevojci Ivani Arškoj i kako je oslobodio Francusku u tim teškim vremenima u borbi između Francuske i Engleske glede prijestolonasljednika. Čudnovato je kako je Gospodin vodio tu djevojku preko nebeskih glasova svetaca koja je primala, i kako je ona doživjela poziv Božji da oslobodi Francusku od napada Engleza i da okruni kralja Karla VII. u Reimsu. Ono što francuska vojska nije mogla postići mjesecima, to je Bog ostvario po djevojci Ivani, i oslobodio Orléans od više mjesečne opsade i veliki dio okupiranog teritorija Francuske. Ujedno je učinila da se prijestolonasljednik Karlo okruni u Reimsu za kralja Francuske, kao Karlo VII. Mi smo se posebno na tome zaustavili na tribini predstavljanja knjige „Ivana Arška: Francuski Orléans i Hrvatska Oluja“ autora fra Josipa Marcelića. Dakako, posebno smo pri tome istaknuli paralelu između osvajanja Orléansa i hrvatske Oluje iz godine 1995. Brojna su podudaranja u tom uspoređivanju.
U njoj nam je dana velika pouka: Bog bira malene i nepoznate da ostvari svoja velika djela. Na nama je da po molitvi i obdržavanju Božjih zapovijedi vršimo volju Božu, a Gospodin će naći i u našoj domovini jednu Ivanu Aršku, po kojoj će nas osloboditi i štititi. Na nama je da se, poput Ivane Arške/Orléanske, izložimo, ne štedeći sebe, nego žrtvujući sebe i tražeći Božju volju i služeći narodu i domovini – služeći općem dobru.
Velika je ta pouka za naše vrijeme. Posebno smo to mogli vidjeti i u domovinskoj oslobodilačkoj akciji Oluja, kada se dogodilo tako čudnovato i neshvatljivo oslobađanje teritorija Hrvatske od okupatora. Gospodin je zacijelo pratio to žrtvovanje za domovinu i Gospa je zagovarala i na sam dan Marijina blagdana, Gospe Snježne, ostvarena je ta pobjeda. Divna pouka. Snažan poticaj. Veliki dar Božji! Dan Domovinske zahvalnosti!

Svjedoci smo nametanja novih ideologija čiji eksponenti, uzurpirajući političku moć, nasilno guraju ideološke obrasce, strane našem svjetonazoru i kulturi. Kakav odgovor biste poslali zastupnicima takvih nastojanja?

Pojavilo se pitanje seksualnog odgoja u školama, kao i pitanje definiranja obitelji. Na jedno i drugo pitanje se odgovorilo i tribinama i molitvom, uz brojno sudjelovanje naroda. Uključilo se i umjetničke tribine, pjesničke i neke male drame.
Uveden je i Hrvatski aktivistički festival VIDIK fest koji se održava već nekoliko godina kroz čitav tjedan u mjesecu travnju, a kroz koji se, kao i kroz Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju u studenom, očituju mnogi naši stavovi i u njima su neki odgovori na ovo pitanje. 
Uz navedena bdijenja, imali smo i uspješne molitvene kampanje i unutar Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju, posebno za naše generale. Čini se da se značajno mijenja društvena paradigma u Hrvatskoj, ali i u Europi, posebno u tzv. Novoj Europi.
U posljednje vrijeme, vidim, HUB stavlja naglasak na aktualne društvene probleme tako da je kroz javne reakcije, tribine, predavanja i okrugle stolove, progovorio o nezaposlenosti, demografskoj situaciji i perspektivi mladih, identitetu i percepciji povijesti, zaštiti okoliša, legalizaciji nelegalne gradnje i i to sve u skoro nevjerojatnih 250 raznih događanja u ovih par godina.

Vratimo se molitvi. Imali smo i nedavno nekoliko pobožnosti… Kakvi su Vaši utisci?

Pred predsjedničke izbore 2014., kao i pred parlamentarne izbore 2015. Opet se pokrenulo i razmišljanje o tim dvama područjima, o njihovoj važnosti. Tako su održane brojne tribine istaknutih profesora, stručnjaka, kao i političara i novinara.

Na molitvenom području održano je i sedmodnevno danonoćno Jerihonsko bdijenje u starohrvatskoj crkvici Sv. Trojice. Veoma dojmljivo, koja je vrijedna umjetnička hrvatska baština, pod zaštitom UNESCO-a. Uz velikodušno i požrtvovno sudjelovanje vjernika, mlađih i starijih, žena i muškaraca, pojedinaca i molitvenih zajednica, održano je sedmodnevno danonoćno klanjanje Presvetom – u zahvalu Gospodinu za domovinu i u molitvi za domovinu. Bilo je to veoma dirljivo. Posebno večernja molitva sa svetom misom, u tami, uz svijeće, pjesme i molitve. Bile su to katakombe u Hrvatskoj. Molitve su se uzdizale Gospodinu, anđeli su ih prenosili Gospodinu i donosili nama nove milosti.
Bila je to bitka u tami protiv tame. S portala vidimo da su najave pobudile veliku znatiželju (preko 2 tisuće očitovanih odobravanja na portalu). Vidimo kako i danas ljudi osjećaju sve više potrebu da se okrenu Bogu, unutarnjem svojem svijetu, savjesti? Molitva i slavljenje Boga otvara nas vječnosti i zaziva Božju pomoć na nas i na naše obitelji i domovinu! Jerihon se i danas ostvaruje u nama i po nama!

Snaga molitve i žrtve u povijesti spasenja? Kad biste ih usporedili od prvih do ovih naših vremena koji su to znakovi, poruke iz kojih bi mogli danas crpiti snagu za život?

Gledajući našu stvarnost vjernički i teološki naglasio bih posebno snagu molitve, ne smanjujući snagu konkretnog zauzimanja. Dapače, pojačavajući ga po molitvi i klanjanju. Sjetimo se snage molitve i žrtve u povijesti spasenja.
Posebno bih spomenuo neke primjere iz povijesti spasenja:

– Molitva i žrtva Abrahama postaje blagoslov za njegovo potomstvo i za sve narode.
– Molitva Mojsija također izvodi Izraela iz Egipatskog ropstva, provodi kroz Crveno more, vodi kroz pustinj.
– Molitva Jošue kroz sedam dana čini da se sruše zidine Jerihona i osvoji Jerihon – kroz ustrajnu molitvu, po odredbi i želji Božjoj (usp. Jošua 5, 1-21).
– Slično se dogodilo i u vrijeme kralja Jošafata kada je on pobijedio neprijatelja po molitvi i slavljenju Boga (usp. 2 Ljet 20, 20-30).
– Sjetimo se molitava i pokore Estere (usp. Estera 4-9) i Judite (usp. Judita 12-13), kako je Bog po njima, uz njihovo sudjelovanje i izlaganje vlastitog života, spasio Izraelce.
– Isus moli na Posljednjoj večeri svoga nebeskog Oca za jedinstvo Crkve (usp. Ivan 17), a apotole potiče u molitvi Očenaša da mole za dolazak Božjeg kraljevstva, kao i za druge prošnje (usp. 6,7-14). 
– Posebno se trebamo sjetiti Isusove opomene: „Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se (usp. Matej 7, 7-8).
– Sjetimo se kako prvotna Crkva moli za oslobođenje Petra iz zatvora i to se ostvaruje (usp. Djela 12,1-11).
– Sjetimo se također kako Bog u vrijeme Šaulovo, u teškoj nevolji Izraela, izbavlja ga preko dječaka Davida (usp. 1 Sam 17,40-54).

U naše vrijeme, kako već spomenusmo, živi nam je primjer iz povijesti Crkve i Francuske, kako Gospodin po Sv. Ivani Arškoj oslobađa Francusku. Smatram da među te znakove spada i akcija oslobađanja okupiranih teritorija Hrvatske po Domovinskoj Oluji, kao i brojne zgode iz Domovinskog rata i poraća.
Kada bismo molili više i spremnije, tražeći Božje kraljevstvo, Bog bi našao i danas maloga Davida i nepismenu Ivanu Aršku da spasi nas i Hrvatsku nam domovinu! To bi ujedno bio blagoslov za sve koji žive s nama i oko nas! Jer Spasitelj je Spasitelj sviju! On želi život svakome koji ga hoće primiti i s njim sudjelovati!

Što biste poručili za kraj?

Još nešto, događalo se je svojevrsno čudo zajedništva i solidarnosti, otajstvo Tijela Kristova. Naime, sve je raslo bez nekoga unaprijed postavljenog plana, prijedlozi su dolazili sa svih strana, volonteri su se javljali i pružali svoju pomoć. Tako je bez brojnih sredstava, u siromaštvu i oskudici – raslo djelo Božje. Dogodilo se, na svoj način, ono što reče Sv. Pavao Korinćanima, govoreći o darovima Duha Svetoga: „Bog obilno dijeli svoje darove, raznim osobama, s raznim sposobnostima i učincima, ali sve za izgradnju Kristova tijela – sve na korist cjelini“ (usp. 1 Kor 12, 4-11.27-30). Tako se događalo svojevrsno čudo umnažanja kruha, svatko je doprinio svoj mali dar, i Tijelo Kristovo je raslo i plodove donosilo.

Vječna je ljubav njegova! Vječno je milosrđe njegovo!
Ona nam donosi život! Donosi nam puninu života!
Idite i vi u moj vinograd!

Razgovor vodio: Petar Rubić/HUB

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno