Connect with us

Društvo

VATIKAN U NEVJERICI Ne mogu vjerovati što od njih traži Srpska pravoslavna crkva

Objavljeno

- datum

SPC traži dokumente od pape – Srbijanska strana nije dosad predočila nijedan relevantan dokument koji bi u pitanje doveo Stepinčev lik

Nakon što je Večernji list jučer objavio ključne informacije o radu Mješovite komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve o djelovanju kardinala Stepinca, a to je da srbijanska strana nije dosad predočila nijedan relevantan dokument koji bi trebao u pitanje dovesti Stepinčev lik, doznajemo i to da srbijanska strana očekuje da joj Vatikan otvori svoje arhive i dostavi dokumentaciju koja bi kompromitirala bl. Stepinca i tako dovela u pitanje dovršetak procesa za proglašenje svetim.

– To je nonsens! U Vatikanu ne mogu vjerovati da je SPC uopće pokrenuo ovo pitanje, a da nije imao dokumente u rukama. I još k tome, sada traže od Vatikana da im otvori svoje arhive kako bi došli do dokumenata koji bi trebali ocrniti Stepinca – kažu naši sugovornici upućeni u tijek razgovora, tvrdeći da je srbijanska strana obećavala donijeti dosad neobjavljene i neviđene dokumente iz jugoslavenskih te njemačkih arhiva. Irinejev avanturizam – Ništa se dosad od toga nije obistinilo. „Dokumenti“ o kojima se razgovara doista kompromitiraju Stepinca, ali oni su proizvod komunističke tvornice laži, a ne relevantni povijesni dokumenti – kažu nam naši sugovornici, podsjećajući na još na prvu sjednicu mješovite komisije, kada je njezin predsjedatelj o. Bernardo Ardura rekao kako će se isključivo razgovarati na temelju dokumentirane povijesne građe i u kontekstu Stepinčeva djelovanja prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Sada, kada je pred komisijom posljednja sjednica u Podgori te završni susret u Rimu, na vidjelo izlaze i neki drugi detalji i motivi.

Naime, iz same Srpske pravoslavne crkve doznajemo kako su neki krugovi u SPC-u u samome startu ovaj potez patrijarha Irineja, tj. njegova pisanja papi Franji, okarakterizirali kao avanturistički i posve nepotreban, ali i opasan zbog pogoršanja odnosa između katolika i pravoslavaca na prostorima bivše Jugoslavije. – Iskreno, patrijarha Irineja na to su nagovorili neki episkopi i on je podlegao njihovom pritisku. Inače, on je čovjek koji često zna reagirati preuranjeno i na prvu ruku, ne konzultirajući se sa širim krugom ljudi. Vjerujemo da je tako bilo i ovoga puta – kažu nam sugovornici bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji tvrde da SPC-u ni na koji način nije u interesu da se bavi Stepincem te da je ovo plod udruženog rada radikalnog dijela episkopata i srbijanskog političkog vrha.

S druge strane, Vatikan je procijenio da mu je važna forma dijaloga te da je i ovo prilika da se on produbi bez obzira na to što je Sveta stolica svjesna da se radi o izrazito neuralgičnoj točki hrvatsko-srpskih i katoličko-pravoslavnih odnosa na ovim prostorima. Dobro kontrolirani dokumenti – Procesom beatifikacije kardinal Stepinac uzdignut je na čast oltara. Za kanonizaciju se u tome kontekstu može reći da je samo „mali korak“ dalje, tj. da će njegov lik štovati cijela Crkva, a ne samo ona mjesna. Sva dokumentacija u procesu beatifikacije prošla je stroge vatikanske kontrole i odluka nije donesena naprečac. Zapravo, Sveta Stolica otpočetka je znala da ne postoji povijesna dokumentacija koja bi mogla ocrniti lik kardinala Stepinca, a na taj način obezvrijediti i proces beatifikacije. Pa se u razgovor sa SPC-om doista ušlo radi dijaloga. Šteta je što to oni nisu shvatili – kažu nam naši izvori s katoličke strane. Inače, u kauzi za proglašenje svetim kardinala Stepinca prikupljeno je i obrađeno oko 40.000 dokumenata koji će, kako je jednom rekao postulator Stepinčeva kauze mons. Juraj Batelja, na raspolaganju tek nakon završetka kanonizacije, tj. nakon što papa proglasi blaženog kardinala Alojzija Stepinca svetim.

Robin Harris: Besmislica je da je Stepinac bio “ustaški vikar”

Jedna od optužbi na račun kardinala Stepinca iz Srpske pravoslavne crkve, srbijanskih političara i povjesničara jest da je on bio „ustaški vikar“, što britanski povjesničar dr. Robin Harris, primjerice, naziva običnom besmislicom. Naime, Stepinca je, kako tumači Harris, za vojnog vikara u doba ondašnje Nezavisne Države Hrvatske imenovao papa, a ne Ante Pavelić. – Bio je imenovan za vikara još za Jugoslavije, što je bilo obnovljeno za NDH. Bio je vojni vikar samo formalno – sine titulo – jer između Zagreba i Vatikana nije bilo službenih diplomatskih odnosa. Pavelić je bio taj koji je imenovao i nadzirao vojne vikare. Osim toga, Stepinac je bio vojni vikar svih oružanih snaga NDH, dakle i domobrana. Hrvatski biskupi su još prije rata inzistirali da Stepinac bude vojni vikar za katolike u jugoslavenskoj vojsci koji tada nisu imali pristup sakramentima. Bilo je to potpuno duhovno pitanje, nikako političko – tvrdi dr. Robin Harris, za kojega se tvrdi da je nakon postulatora Stepinčeve kauze mons. dr. Jurja Batelje jedan od najboljih poznavatelja Stepinčeva života i djela. Nedavno je u Hrvatskoj izašla njegova knjiga „Stepinac – život i djelo“, koja obiluje dokumentima o Stepinčevu držanju tijekom Drugog svjetskog rata.
Izvor: vecernji.hr

Komentari

Komentari

Društvo

Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Objavljeno

- datum

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

>> HOP.hr: Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Pismo generala Praljka predsjedavajućem sucu Carmelu Agiusu

Objavljeno

- datum

S kakvim se problemima hrvatski generali-uznici suočavaju u odnosu s licemjernim, oholim, arogantnim ‘službenicima’ međunarodnih institucija, a u biti plaćenicima globalističkih polit-elita, najbolje ilustrira pismo generala Praljka sudcima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu državu u Haagu.

Pročitajte preslike pisma…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

THE ECONOMIST: HDZ HITA U NOVE IZBORE dok im Agrokor ne uništi rejting! ŠTO HDZ MISLI S OVOM ELITOM POSTIĆI NA IZBORIMA!?

Objavljeno

- datum

Isti dan kada su vladajući HDZ i HNS na, čini se, podmukao način prekinuli rad Saborskog povjerenstva za Agrokor (stručne službe dobile nalog da jave svjedocima da ne dolaze, iako Sabor nikakvu odluku o prekidu rada nije donio), HINA je prenijela vijest britanskog The Economista da se premijer Plenković sprema za izvanredne parlamentarne izbore!

”Koalicijska Vlada predvođena konzervativnim HDZ-om je slaba, a premijer Andrej Plenković mogao bi sazvati ranije izbore kako bi iskoristio snažan rejting stranke. Ako osigura čvršći mandat, Vlada će pokušati ograničiti veliki javni dug i potaknuti domaće investicije”, pišu analitičari uglednog poslovnog tjednika.

I premda se vijest da će HDZ raspisati izbore dok na njih traje rafalna paljba zbog propasti Agrokora, mnogima može učiniti kao najobičnija ‘novinarska patka’, bolji poznavatelji prilika tvrde da je The Economist na dobrome tragu. Osobe bliske vrhu vladajuće stranke kažu, naime, da stranački čelnici već neko vrijeme najozbiljnije razmišljaju o raspisivanu prijevremenih izbora, kako bi iskoristili začuđujuće dobar rejting HDZ-a i potpuno rasulo u oporbi.

Naši izvori ističu da su u HDZ-u svjesni da desnica u Hrvatskoj praktički i ne postoji (Hasanbegović i Esih istrošili su se na posve marginalnim temama, a nitko drugi s desna ne uspijeva dobiti prostora u javnosti), dok je ljevica i dalje obezglavljena, razjedinjena i kaotična.

Most je, pak, izgubio vjerodostojnost kroz stalno isprazno kritiziranje bez nuđenja rješenja, dok Živi zid nikako da oživotvori neku svoju inicijativu (najavili referendum o porezu na nekretnine pa zašutjeli, najavili izjašnjavanje o uvođenju eura, pa opet stali…).

Uz takvu oporbu, HDZ i dalje bilježi daleko najbolji rejting – unatoč svim propustima, aferama i skandalima.

Sada je pravi trenutak?

Svjesni pak činjenice da Ivica Todorić neće stati s objavama na blogu, zbog čega će odzvanjati sve jače ‘eksplozije’, odnosno skandali koji će se moći povezati s pojedincima iz HDZ-a – vrh stranke smatra da je sada najpovoljniji trenutak za raspisivanje izbora. U prilog im, kažu insajderi, ide i činjenica da bi na još jednim prijevremenim izborima izlaznost bila vrlo slaba, što znači da bi glasovala samo ‘stranačka vojska’, dok bi većina ostalih građana uglavnom ostala kod kuće. Poznato je da HDZ ima najveću i najposlušniju stranačku bazu, zlobnici bi rekli – vojsku uhljeba, što bi im najvjerojatnije donijelo još bolji rezultat nego na prethodnim izborima.

Potvrdu informacije koju je objavio ugledni britanski tjednik, a koju je novinar Dnevno.hr-a i ranije čuo od osoba bliskih vrhu HDZ-a, pokušali smo dobiti od članova vodstva stranke. No svi s kojima smo razgovarali, izbjegli su konkretan odgovor.

”Obratite se glasnogovorniku, gospodinu Jabuki”, kratko je poručio Milijan Brkić.

”Nisam čuo ništa o toj mogućnosti. Još ću se raspitati pa se možemo kasnije čuti”, kazao je bivši ministar vanjskih poslova, Miro Kovač.  Kasnije se nije javljao na pozive.

”Nisam ovlašten davati informacije o mogućim prijevremenim izborima. Obratite se glavnom tajniku, Jandrokoviću ili političkom tajniku Stieru”, poručio je pak Vladimir Šeks, glavni ideolog stranke.

Zvali smo i Jandrokovića i Jabuku, ali se ni glavni tajnik ni glasnogovornik HDZ-a nisu odazvali na pozive. Ni Davora Ivu Stiera nismo uspjeli dobiti.

Upit smo stoga poslali mailom.

”Ima li istine u informaciji koju je objavio The Economist, da premijer Plenković i vrh HDZ-a razmišljaju o prijevremenim izborima, kako bi učvrstili svoju poziciju i iskoristili rasulo oporbe? Kada će biti izbori i što bi premijer Plenković i HDZ na taj način ostvarili: kakvu korist za građane, a kakvu za HDZ?”, upitali smo glasnogovornika HDZ-a, no do objavljivanja ovog teksta odgovore nismo dobili.
 

Za analizu vijesti o izglednim prijevremenim izborima zamolili smo i politologa Anđelka Milardovića.

”The Economist je ozbiljan list, što znači da tu vijest ne bi objavili da nisu imali insajdersku informaciju. No, postavlja se pitanje učinkovitosti još jednih izbora. Pametnije bi bilo da ispune predizborna obećanja i promjene izborno zakonodavstvo, nego da idu na izbore po starim pravilima.

Nema svrhe uz ovakvo zakonodavstvo ići na izbore, kada ćemo opet imati ‘status quo’. To vodi daljnjem zaostajanju i iseljavanju mladih. Nužno je uvođenje anti-oligarhijskih pravila, kako nitko više ne bi mogao biti na funkciji duže od četiri godine. Od lokalnih političara, državnih dužnika, čelnika političkih stranaka pa do direktora javnih poduzeća. Tako bi omogućili provjetravanje i cirkulaciju ljudi i ideja”, ističe dr. Anđelko Milardović.

Dodaje potom da mladi nemaju vremena čekati da se nešto u Hrvatskoj promijeni.

”Netko bi napokon trebao imati hrabrosti za reforme, pa makar izgubio izbore.Poslije bi se vratili na vlast. No raspisivati izbore samo da bi se vladajući još više učvrstili čin je čistog egoizma! Ne ide se na birališta zbog građana, već da bi oni čvršće zasjeli u fotelje. To nema smisla. Dok se ne izmjene izborna pravila, dok se ne promijeni izborna geografija (izborne jedinice), dok se ne srede birački popisi, izbori nemaju smisla. Biračke bi spiskove trebalo dovesti u red zbog Srba koji dolaze ‘Lastom‘ uz novčanu pomoć ‘Pupovac d. o. o.‘, ali i zbog Hrvata iz BiH koji glasuju u Hrvatskoj. Nesređeni popisi najviše koriste SDSS-u i HDZ-u, dakle ovima koji obnašaju vlast. Kada bi se popisi sredili, ne ne bi bilo pobune kada organizatori ne plate ovima što autobusima stižu iz Beograda na birališta u Hrvatskoj. To je lakrdija, a ne demokracija”, primjećuje Milardović.

Kaže da bi trebalo jačati sustav preferencijalnog glasa te bi izborni prag trebalo povisiti na 6 posto.

”To bi natjeralo sve sa sličnim programima da se udruže. Trebalo bi zabraniti predizborne koalicije da bi se znalo koliko je tko dobio. Nužno je uvesti i unutarstranačku demokraciju, legalizirati frakcije. Jer ako postoji konkurencija u državi, zašto je ne bi bilo u strankama? Nedemokratske stranke ne mogu iznjedriti demokratsko društvo. No, bez tih promjena je besmisleno raspisivati izbore.  Što će građani imati od toga? Osobno, više ne izlazim na birališta. Ni neću, dok se ne promijene pravila”, naglašava jedan od rijetkih politologa koji se ne ustručava govoriti protiv establišmenta i koji nije vezan ni uz jednu političku opciju, poput većine svojih kolegica i kolega sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Tumači potom da je velika apatija u društvu te sve veći val iseljavanja rezultat dugogodišnje statusa quo.

”Samo partijski kadrovi će glasovati. Na birališta će uhljebi. Drugi neće. Zato i nema reformi. Na duge staze, to je put u propadanje. Sve se radi zbog egoizma. Nema političke kulture koja bi ih natjerala da misle na dobrobit građana, a kmetski mentalitet Hrvata im dopušta da rade što god požele.

No, jednoga dana, nitko neće izaći na izbore, jer više neće biti ljudi! Treba upaliti alarm. Treba dramatizirati, dok ne bude prekasno. Kako netko može biti toliko egocentričan da se zaklinje u Republiku Hrvatsku, drži ruku na srcu i radi sve za sebe? Hrvatima nitko nije kriv. Mi nemamo ozbiljnog vanjskog neprijatelja, već su Hrvati najveći neprijatelji sami sebi. Kada shvate da je ovo put u propast, možda se osvijeste. Ako im je stalo do života. Ako ne, onda je to odustajanje od života. Kapitulantski pristup”, ne štedi nikoga Milardović.

Nastavlja riječima da mi samo stenjemo, dok nas oni ‘guze’.

”Guze prema unutra, a prema van se namještaju drugima. Da ih ‘guze’, slikovito je hrvatsku zbilju opisao osebujni politolog.

Zaključio je da je, zbog svega navedenog, on apsolutno protiv prijevremenih izbora.

Damir Kramarić/izvor

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.