Connect with us

Artur Bagdasarov

Vardan Mamikonjan – legendarni armenski junak i slavna bitka za obranu kršćanstva

Objavljeno

- datum

Slavna bitka za obranu kršćanstva od 26. svibnja 451. godine    Vardan Mamikonjan (oko 388. – 26. svibnja 451.) je armenski vojskovođa i knez, junak vjerske borbe Aremanaca sredinom 5. st. protiv perzijskih Sasanida koji su pokušali prisilno preobratiti istočnu Armeniju na zoroastrizam.

Uzgred budi rečeno da je Armenija tijekom 5. – 6. stoljeća bila podijeljena između Bizanta i Perzije. Vardan se je rodio oko 388. god. Otac mu je bio armenski vojskovođa Amazasp Mamikonjan, a majka – Saakanuš, kći katolikosa Saaka Parteva, potomka Grgura Prosvjetitelja. Godine 420. katolikos Saak šalje Vardana Mimikonjana i Mesropa Maštoca u Carigrad gdje Vardan postaje zapovjednik postrojbe u području koje je nadzirao Bizant. Nakon otčeve smrti vraća se 422. god. u istočnu Armeniju gdje kao najstariji sin predvodi kneževski rod Mamikonjana.

Uskoro nakon svrgavanja Artašesa IV. (422. – 428.), zadnjega aršakidskoga kralja, perzijski šahinšah (“veliki kralj Perzije”) Bahram IV. imenuje 432. godine Vardana vojnim zapovjednikom perzijske Armenije. Godine 442. – 449. kao zapovjednik armenske postrojbe Vardan sudjeluje u ratu Sasandiskoga Carstva protiv Hetthalita (ili Bijelih Huna). U vrijeme vladavine šahinšaha Jezdegerda II. (438. – 457.) u Armeniji je bilo na djelu prisilno uvođenje zoroastrizma što je izazvalo u većine armenskoga stanovništva ispočetka odlučan prosvjed, a zatim i ustanak. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. je poslao Armencima pismenu poruku sa Vardan_Mamikonyan_medalzahtjevom da prihvate zoroastrizam, njegovu vlast i vjeru. Armensko svećenstvo i knezovi na čelu s Vardanom Mamikonjanom su mu odgovorili na Saboru u Artašatu 449. god.: “U našoj vjeri nitko nas ne može pokolebati, ni anđeli, ni ljudi, ni mač, ni oganj, ni voda, niti bilo kakve muke. Sva imovina naša i vlasništvo su u tvojim rukama, i tijela naša pred tobom. Čini što želiš prema vlastitu nahođenju. Ako nas budeš pustio da i dalje u miru ispovijedamo našu vjeru, nikoga drugoga za gospodara na zemlji ne ćemo priznavati osim tebe, a na nebu ne ćemo zamijeniti Isusa Krista drugim Bogom jer nema drugoga Boga osim Njega… Umrijet ćemo kao smrtni da bi On primio našu smrt kao [smrt] besmrtnih! Ali ti o svem tom nas više ne pitaj. Vjera naša je čvrsta i ne možemo ti, kao djeca, lagati, jer nam je vjera nerazdvojiva od Boga s kojim nema načina raskinuti savez i prevjeriti, ni sada, ni kasnije, nego ostati s Njim zauvijek, na vijeke vjekova!” (Egiše, 1971., II., str. 40. – 41. O Vardanu i ratu armenskom / preveo sa staroarmenskoga I. A. Orbeli, AN Arm. SSR, Erevan, 192. str.). Prognavši ih iz Armenije, Vardan i katolikos Ovsep I. (Josip I.) zatražili su pomoć od Teodozija II. (vladao od 408. do 450.) i bizantskih knezova u Armeniji. Međutim, ni novi bizantski car Marcijan (vladao od 450. do 457.) koji je ratovao na zapadu, ni Huni s kojima je Vardan sklopio savez protiv Perzijanaca, nisu pružili Armencima vojnu pomoć. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. krenuo je s vojskom iz Pajtakarana pod zapovjedništvom Muškana Nisalavurta u jugoistočni dio Armenije da uguši armenski narodni ustanak.

Bitka se je dogodila 26. svibnja 451. god. na avarajrskoj ravnici, na obali rijeke Thmut, u provinciji Vaspurakan, u kotaru Artaz. To je bila bitka za obranu kršćanstva koje je Armenija prihvatila još 301. god. te kršćanskih duhovnih i moralnih vrjednota. Prema riječima povjesničara Egišea (410. – 480.) armenska vojska Vardana Mamikonjana imala je 66.000 boraca, a perzijska čak tri puta više. U bitci su sudjelovale i žene, i starci, i djeca, dakle svi koji su mogli držati oružje u rukama, uključujući i Vardanovu braću. Prije bitke neki knezovi na čelu s marzpanom (namjesnikom) Vasakom Sjunijem izdajnički su prešli na perzijsku stranu.

Vardan Mamikonjan je podijelio armensku ustaničku vojsku na tri dijela: središte, desno i lijevo krilo. Stao je na čelo lijevoga krila jer je desno krilo perzijske vojske bilo najsnažnije i najopasnije. Vardan je sa svojim konjaništvom prešao rijeku i napao lijevo neprijateljsko krilo, potukao ga i potisnuo. Perzijski vojskovođa Muškan Nisalavurt, vidjevši bijeg vlastite vojske, pokrenuo je postrojbe s borbenim slonovima protiv Vardanova lijevoga krila. Nakon dugih napada i borbi prsa u prsa Perzijanci su okružili Vardana Mamikonjana s ostatcima njegove vojske. Bez obzira na junački otpor armensko konjaništvo nije moglo odoljeti pritisku razrjarenih slonova. Krvava bitka je trajala do sutona, a polje je bilo prekriveno mnoštvom trupala. Perzijanci su, usprkos teškim gubitcima, u toj bitci izvojevali pobjedu, a Vardan Mamikonjan je tu i poginuo. Perzijskoga cara Jezdegerde II. se je duboko dojmila armenska hrabrost i nepokolebljiva vjera te je pristao da i dalje slobodno ispovijedaju kršćansku vjeru.

Iako je bitka bila izgubljena, ona je postala velika duhovna pobjeda armenskoga naroda. Armenski narod je u neravnopravnoj borbi sačuvao kako kršćansku vjeru, tako i svoj istobit (identitet). Armenska apostolska crkva je Vardana Mamikonijana i 1.036 poginulih boraca proglasila svetcima. Vardan Mamikonjan je postao simbol obrane kršćanske vjere u Armenaca i jedinstva naroda i Crkve.

Artur Bagdasarov

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Hrvatski jezik na maturi

Objavljeno

- datum

U Ispitnom katalogu za državnu maturu iz Hrvatskoga jezika u školskoj godini 2016./17., pročitali smo i sljedeće:

“Jezik

Od pristupnika se očekuje da može:

• poznavati i primjenjivati pravopisnu normu hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.)”
(Ispitni katalog za državnu maturu školskoj godini 2016./2017.)

Navedena rečenica znači da postoji nekoliko pravopisnih norma u hrvatskom standardnom jeziku, a od pristupnika ispitivač očekuje poznavanje i porabu pravopisnih norma upravo iz Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Postavlja se nekoliko pitanja u svezi s tim. Ponajprije treba reći da u standardnom jeziku postoje norme na svim razinama jezične strukture. U standardnom jeziku također može postojati nekoliko normativnih inačica koje su ravnopravne ili se pak stilski razlikuju.

U Institutovu pravopisu, prema normativnoj hijerarhiji, postoji tzv. preporučena, dopuštena i istovrijedna inačica. Navedene inačice pripadaju hrvatskomu standardnomu jeziku. Pravopis daje normativnu prednost preporučenoj inačici što ne zabranjuje porabu dopuštene. Koju pravopisnu normu mora “poznavati i primjenjivati” pristupnik na državnoj maturi ako su u porabi i jedna i druga? Pravopis je sastavljen na osnovi drugih pravopisa i nije jasno što posebno ima u usporedbi s drugim pravopisima osim sitnih dodataka kao npr. istovrijedno pisanje izvornih ukrajinskih imena: Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv i sl.

Uzgred budi rečeno da i sada npr. većina općila (medija) i službenih ustanova rabi češće Kijev i Lavov nego Kijiv i Ljviv. Osim toga, za hrvatski standardni jezik postoji i nekoliko školskih gramatika, treba li i njih navoditi u Ispitnom katalogu za državnu maturu i koju gramatiku navesti? Zanimljivo je uočiti, a što ako školarac na državnoj maturi iz predmeta Hrvatski jezik rabi tzv. dopuštene pravopisne norme drugoga hrvatskoga pravopisa koji u katalogu nije naveden. Čini li on tako pogrješke ili pogreške? Zar drugi pravopisi ne poštuju hrvatske pravopisne norme? Znači li to da će se tretirati kao pogrješka ako pristupnik na državnoj maturi napiše ne će umjesto neće? Je li doista važno za školski ispit (!) koju pravopisnu normu primjenjuje pristupnik iz ovoga ili onoga pravopisa?

Na istoj poveznici čitamo:

“Ispitni katalog iz Glazbene umjetnosti

Napomena:

Ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani su sukladno pravopisnoj normi hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.).” Zašto treba naglašavati da su ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani prema Hrvatskomu pravopisu IHJJ-a? Treba li tada i uz druge ispitne predmete navoditi napomene o konkretnom pravopisu. Što je važno: naziv pravopisa ili kako se pristupnik pismeno izražava? Što se od pristupnika očekuje: da pokaže dobro poznavanje hrvatskoga standardnoga jezika ili koji pravopis rabi u svojem ispitnom radu?

Artur Bagdasarov/HKV

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Je li materinski jezik isto što i standardni?

Objavljeno

- datum

 PRIGODOM MEĐUNARODNOG DANA MATERINJSKOG JEZIKA     U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama.

Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.

Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.

1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.

2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).

3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.

4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.

5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.

6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.

Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.

Zatiranje naziva ‘hrvatski jezik’

Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“?

Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!

Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

PISMO IZ RUSIJE Prof Bagdasarov: Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

Objavljeno

- datum

  Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”  U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno