Connect with us

Dr. Marko Jukić

UZ DEKLARACIJU o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (Telegram 17. ožujka 1967.)

Objavljeno

- datum

U Galeriji crkve Svetoga Domenika, 16. ožujka 2017. održana je tribina povodom 50-te. obljetnice od objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (17. ožujka 1967. – 17. ožujka 2017. )

Udruga hrvatske domobranske vojske 1941. – 1995.  i Naklada Protuđer organizirali su tribinu na temu: Hrvatski je jezik zaseban i samostalan i ostat će takav.

Voditelj tribine bio je Mate Buljubašić. 

Dr. sc. Ilija Protuđer je održao izlaganje pod naslovom:

Odgovor sudionicima regionalnih konferencijskih debata Jezici i nacionalizmi

Tekstove je čitala Antonia Čagalj.

I danas traje borba za očuvanje hrvatskog književnog jezika. Neprijatelji hrvatskog jezika i hrvatske države uz veliku pomoć javnih medija nameću neki policentrični jezik koji negira hrvatski jezik kao samostalan. Dr. Protuđer je naveo izvorne izjave sudionika regionalnih konferencijskih debata kojima oni negiraju da je hrvatski jezik samostalan jezik. Sudionici tih debata iz Hrvatske javno pokazuju mržnju prema hrvatskom jeziku. Nažalost, neprijatelji hrvatskoga jezika i hrvatske države dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna!

Dr. Protuđer je naglasio da je hrvatski jezik međunarodno priznat kao samostalan jezik i od 1. rujna 2008.  ima svoju kodnu oznaku hrv pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu. Hrvatski jezik je ravnopravan s 24 jezika u EU.

Sjećanje na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Komunistička tortura, imperijalistička srbijanska politika koja se očitovala u gospodarstvu, kulturi, športu i svim porama društva dovele su do pobune hrvatskih domoljubnih intelektualaca (partijaca i nepartijaca). Kako se položaj hrvatskog jezika i gospodarstva pogoršavao tako je raslo nezadovoljstvo hrvatskih intelektualaca koje se prvo očitovalo u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zatim izlaženjem Hrvatskog književnog lista (do zabrane) koji je bio među prvim opozicijskim listovima i većeg broja drugih publikacija koje su sve zabranjene slomom hrvatskoga proljeća.

Tekst deklaracije napisan je u povjerenstvu Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ga je 7 članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Tijekom jednog razgovora je prof. Radoslav Katičić pričao da je on pisao tekst Deklaracije svojom rukom i svojim nalivperom, naglasio je da je nije sastavio već da je svojom rukom napisao tekst Deklaracije i da se jako bojao jer je znao kakve sve posljedice mogu biti.

Taj benigni tekst koji je napisan u duhu tadašnjega vremena izazvao je izljeve mržnje i dugogodišnji progon potpisnika. Deklaraciju je podržalo 18 kulturnih ustanova i veliki broj intelektualaca. Partija je brzo reagirala i naredila da se organiziraju (po dobro uhodanom komunističkom receptu) skupovi osude Deklaracije i potpisnika. Komunistička praksa je bila da kada partija nešto osudi da to svi moraju osuditi pa se Deklaracija čitala po školama, na fakultetima, radnim organizacijama, društvenim tribinama i svuda ju je trebalo osuditi kao nacionalistički čin. Komunistička haranga je bila nemilosrdna.

Tako je tekst Deklaracije došao i do moje gimnazije Natko Nodilo u Splitu. Bio sam u prvom razredu gimnazije i nastavu sam imao u područnom odjeljenju koje se nalazilo iza Peristila. Naša profesorica hrvatskog jezika je dobila zadatak da na satu matičnog jezika pročita Deklaraciju i mi smo je trebali osuditi kao nacionalistički čin. Profesorica je Deklaraciju pročitala, kazala nekoliko rečenica i pozvala učenike da kažu svoje mišljenje. Jedna kolegica i ja smo izjavili da je tekst korektno napisan i da ne vidimo u čemu je problem. Nitko drugi nije reagirao ni pozitivno ni negativno. Profesorica nas je mirno pogledala, nakatko stala i nakon toga kazala: „Djeco idemo dalje“. I tako naš razred nije osudio tekst Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Na sreću kolegice i mene profesorica je bila odgovorna i savjesna osoba pa nas nije prijavila (neki profesori bi nas prijavili) i tako nas (i obitelji) je poštedjela neugodnih razgovora, etiketiranja, ukora ili čak isključenja iz škole. Druga sretna okolnost bila je da su nakon pada Aleksandra Rankovića komunističke stege popustile pa naš čin ne bi bio kažnjen izbacivanjem iz škole.

Borba za hrvatski književni jezik se nastavlja i naša je dužnost da od javnih medija i institucija koje mi plaćamo tražimo uporabu hrvatskog književnog jezika.

Tvorcima i potpisnicima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika zahvaljujemo na domoljubnom činu kojim su osvjestili hrvatski narod i bili začetnici hrvatskog proljeća.

Dr. Marko Jukić

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Dr. Marko Jukić

Afera Hotmail – osvrt neinformiranog građanina

Objavljeno

- datum

Fotoilustracija: Jutarnji “– Grupa Borg, sretan Vam Uskrs! Ponosan sam što jašem s vama!” – napisao je tada Ramljak ovim likovima s naslovnice

Hrvatsku vladu potresa afera Hotmail, objavljena prepiska ministrice gospodarstva sa savjetnicima po pitanju afere Agrokor.

Nije dopustivo da ista skupina piše nacrt zakona, dobiva mogućnost primjene tog zakona i ostvarivanje velike zarade. To je nesporno ali je uobičajena praksa pa akteri ne vide ništa sporno…

Pišu se komentari, pljušte osude, izražava se čuđenje a sve je uobičajeno. Ništa neobično se nije dogodilo, na ovaj način funkcionira država godinama, ne samo hrvatska nego i druge države. Dođe jedna stranka na vlast i postavlja svoje ljude bez obzira na njihovu stručnost, znanje, osjećaj odgovornosti, moral itd. Dobar primjer je bivši ministar poduzetništva i obrta. Temeljem kojih referenci je postao ministar? Na isti način su postavljani direktori HZZO-a, ministri, direktori, predsjednici nadzornih i upravnih odbora.

Dr. Jukić analizira razrijesenje situacije oko Agrokora, kao i aktere koji pokušavaju izvući političke poene…

Slučaj Agrokor je presložen za običnog građanina, pa i za znalce koji se ne bave gospodarstvom, financijama i državnim poslovima. Slučaj Agrokor nije nastao preko noći. Pravo pitanje je zašto je došlo do slučaja Agrokor i je li netko odgovoran? Kako je moguće da bude ugroženo gospodarstvo države? Koje hrvatske vlade su omogućile Todoriću da dođe u ovu situaciju? Koje banke su igrale šporku igru i s kojim ciljem? To su pitanja na koja nismo dobili odgovore, a trebali smo. Slučaj Agrokor je direktan atak na Republiku Hrvatsku i tu drug premijer (kojega ne podržavam) ima pravo. Trebalo je žurno reagirati i reagiralo se. Je li postupak bio transparentan (kako bi rekli čistunci)? NIJE!. Je li bio moralan, pošten? NIJE! Pitanje: Bi li postupak bio transparentan, pošten i moralan da ga je vodio netko drugi (a ne gospođa Dalić)? Mislim da ne bi bio ništa transparentniji, pošteniji i moralniji (to zaključujem temeljem prodaje T-coma, INE, Plive itd.)! Glavni protagonisti (političari, gospodarstvenici i pravni stručnjaci) imaju svoje igrače i ne će angažirati druge igrače. Kada bih morao rješiti sličan problem zvao bih ljude koje poznajem i u koje imam povjerenje! Zar ne bi i vi uradili na isti način?

Gdje je „pogriješila“ gospođa Dalić, (pogriješila jest ali…)?

Gospođa Dalić je „pogriješila“ jer nije konzultirala i angažirala psihijatra iz Metkovića s njegovim savjetnicima, nije angažirala bivšeg neuspješnog ministra poduzetništva i obrta, nije angažirala gospođu iz Gunje koja je za kvadrat stana u Gunji davala 1700 eura, itd.! To je najveći grijeh (za sada) gospođe Dalić.

Psihijatar iz Metkovića se dokazao u slučaju arbitraže INA-MOL i nanio veliku štetu Republici Hrvatskoj. Psihijatar je kao predsjednik Sabora privatno razgovarao s Todorićem! Zašto je razgovarao, što je htio postići?

Bivši ministar poduzetništva i obrta nije napravio ništa ali je vrlo glasan. Drugarica je u Gunji pokazala kako se neracionalno troši državni novac i nikome ništa. Zaboravili su svoje afere!

Pročitah: „Jedino je u Hrvatskoj bilo moguće da čovjek koji je kao ministar vodio sektor poduzetništva i obrtništva, što čini više od 90 posto nacionalne ekonomije RH, nikada nije bio ni poduzetnik ni obrtnik!“ Ovo je hrvatski paradoks zbog kojega nam ovako „dobro“ ide!

Još jedno pitanje: Ima li Hrvatska stručnjake koji mogu na dobar način razriješiti međunarodnu aferu Agrokora? Bojim se da Hrvatska tih stručnjaka nema.

Slučaj Agrokor je izravan udar na Republiku Hrvatsku, njeno gospodarstvo pa je reakcija Vlade (koju inače ne podržavam, osim nekih ministara) bila nužna, opravdana. A to što gospođa Dalić nije konzultirala diletante, dežurne kritičare bez pokrića je sasvim normalno. Nije normalno da netko piše zakon prema svojim potrebama i željama, ali to je uobičajena praksa pa akteri nisu našli ništa sporno u postupanju.

U svakom slučaju vladi druga premijera za slučaj Agrokor treba dati pozitivnu ocjenu jer je to bilo žurno gašenje požara koji je mogao imati katastrofalne razmjere. Jasno je da postoji sukob interesa, da postoji pogodovanje, da su neki dobro zaradili ali to je uobičajeno u Hrvatskoj. U društvu se na sličan način radi godinama, pa je to postalo normalno. Svaka stranka kada dođe na vlast postavlja svoje ljude koji rade po naputku stranke ili po svom mišljenju i prave štetu. Građani imaju mogućnost, na izborima, da kazne nevjerodostojne političare ali građani to ne rade pa se ista praksa samo nastavlja. Potrebne su nam temeljne promjene izbornog zakona, reforma pravosuđa i uvođenje reda u medijski prostor. Ništa nije slučajno, sve se izvodi planski pa i otkrivanje privatne prepiske baš u ovome vremenu. Što je stvarno u pozadini ne bih znao!

Gospođa Dalić je odstupila jer je morala odstupiti i što sada? Ništa sustav upravljanja ostaje isti, ništa se ne će promijeniti. Zašto premijer ne vidi ništa problematično nakon što je privatna prepiska prezentirana javnosti? Jednostavno zato što se to tako inače radi na svim razinama društva i u svim državama svijeta (negdje više, negdje manje) ali na skriveniji način.

Kako su postupali političari, do sada, koji kritiziraju gospođu Dalić? Na isti način, privatno su dogovarali imenovanja, dijelili sredstva, davali dozvole itd. Sve je to već viđeno!

Objavljeno: Agrokor na savjetnike potrošio 321,4 milijuna kn – bez PDV-a, HINA Ponedjeljak, 14.05.2018.

Bi li drugi savjetnici bili jeftiniji? Ne bi! Cijena bi bila približno ista samo bi postupak bio transparentniji, moguće pošteniji!.

Razmislimo tko je i zašto pogodovao u slijedećim slučajevima:

·           Odvjetničko društvo koje se uglavnom bavi ovrhama je 2015. godine imalo prihod od

51,3 milijuna kuna, a neto dobit je bila 3,48 milijuna kuna.

·           Koliko će koštati moćna londonska odvjetnica koja zastupa Hrvatsku protiv Gazde?

·                     Slobodna otkriva koliko su Blaškićevi odvjetnici zaradili u tribunalu, Nobilu i Haymanu 3,2 milijuna DEM honorara u Haagu!

Nemojmo se zavaravati i nakon ove afere sve će ostati isto, ništa bitno se ne će primijeniti jer je sustav „ja tebi, ti meni“ umrežen!. Premijer se ponaša bahato u mnogim situacijama i dijeli lekcije. Jedino je on pametan, jedino on zna čitati i razumije, a svi ostali ne znaju pročitati i ne shvaćaju pročitano. Koalicijski partneri gledaju svoj interes i nameću svoja stajališta, blate Hrvatsku i izvlače novac. Žalosno!

Koliko zarađuju saborski zastupnici za nerad (prazna sabornica, prepucavanje, igrokaze)?

Osnovna plaća 13 000,00 kuna mjesečno (neto), 156 000, 00 kuna godišnje. Odgovornost nikakva!

Zastupnici koji su u odborima imaju 20 000,00 kuna mjesečno, 240 000,00 kuna godišnje a tijekom 4 godine zarade 960 000,00 kuna. Poslovica glasi: Psi laju a karavane prolaze!.

Budimo pošteni, bar malo, pa se zapitajmo hoće li netko odgovarati za objavljivanje privatne prepiske? Po zakonu bi trebao ali dosadašnja praksa je pokazala da nitko ne će odgovarati. Pa što mi tražimo. Jednom smo za zakon a drugi put smo protiv primjene zakona!? Aferu su trebale otkriti državne službe, popularno rečeno institucije sustava ali nisu.

Mediji i političari nam prezentiraju samo dio koji njima odgovara a onaj drugi zataškavaju. Mediji u Hrvatskoj su neprofesionalni i u službi političkih stranaka i političara pa im ne možemo vjerovati. Medalja ima tri strane i pri davanju ocjena treba pogledati sve tri strane. Nažalost, mi nismo upoznati sa svim važnim činjenicama pa ne možemo donijeti objektivan sud. Rijetko imamo priliku čuti, pročitati pravu i poštenu analizu nekog slučaja, obično dežurni komentatori nam nameću svoje iskrivljeno mišljenje. Što je istina pisac ovih redaka ne zna pa može samo načelno napisati da je žalosno da se ovakve stvari događaju. Poruka je: Ne sudite na prečac!

Dr. Marko Jukić/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Dva referenduma!? Podržimo oba!

Objavljeno

- datum

Nekada se govorilo dva Hrvata a tri stranke, sada imamo situaciju da dva Hrvata osnivaju 4 stranke! Danas Hrvatska ima 20 parlamentarnih stranaka, 143 izvanparlamentarne stranke, a 142 stranke su nestale s političke scene.

Što nam pokazuju ovi podatci o državi koja ima 4 milijuna i 250 000 stanovnika? Pokazuju nam prvenstveno nezrelost i neodgovornost, pokazuju nam ljudsku taštinu i samoljublje hrvatskih građana. Bio je samo jedan Ante Starčević, utemeljitelj hrvatske stranke prava, a oni su oformili 12 pravaških stranaka! Zar to nije jadno, bolesno i izdajnički?

Da, izdajnički jer umjesto zajedništva stvaraju se podjele, razdor i na taj način se omogućuje da neprijatelji Hrvata i Hrvatske vladaju Hrvatskom. Tijekom povijesti imala je Hrvatska više „mesija“ (u prenesenom značenju mesijom se naziva onaj tko mora obaviti ili je ostvario neku veliku misiju) koji su napravili više štete nego koristi za Hrvatsku. Treba spomenuti da je politika umijeće mogućega a ne nemogućih i nerealnih želja.

Imamo dvije inicijative za dva referenduma. Obje dolaze iz „belog“ Zagreba, hrvatskog glavnog grada iz kojega se vodila i danas vodi antihrvatska politika. Pa tako imamo situaciju da jedna skupina organizira prikupljanje potpisa za referendum neovisno od druge skupine koja organizira skupljanje potpisa za drugi referendum koji je još važniji.

U doba interneta, pametnih telefona i drugih mogućnosti ljudi koji vode Građansku inicijativu „Istina o istanbulskoj konvenciji“ ne znaju kako stupiti u kontakt s voditeljima druge Građanske inicijative „Narod odlučuje“ i obratno. Gospođe i gospodo oni su tu pored vas, bili ste u istoj prosvjednoj povorci protiv ratifikacije Istanbulske konvencije (ja sam to vidio nisam čuo ni pročitao). Dosta nam je vašeg samoljublja! Ako želite naprednu Hrvatsku, pravnu državu Hrvatsku, domoljubnu Hrvatsku onda morate raditi zajedno a ne svatko na svoju stranu. Na istom smo zadatku, težimo istom cilju i dosta nam je vašeg samoljublja i vaše misije gdje ste umislili da ste mesije. Samo zajedno možemo uspjeti obraniti Lijepu našu od nasrtaja agresora koji je jako aktivan, koji vodi specijalni rat protiv Domovine.

Raspisali su se mnogi u znak podrške i protivljenja, daju nam tumačenja loših zakona, nedorečenosti u zakonu, nedorečenosti u Ustavu, pravnih zavrzlama itd. . Neki komentatori isto tako umislili da su genijalci, da su luč koja svijetli u tami! Jasno treba kazati: nisu luč, nisu svjetlo u tami, nisu svjetlo u tunelu pa neka se spuste na zemlju i neka ne filozofiraju.

Oni traže slabosti referendumskih inicijativa. OK. Dobro gospodo komentatori, dobro genijalci dajte napišite nešto konstruktivno, predložite nešto što je ispravno i dobro, podučite neuke jer promjene su nužne ako želimo da narod i država opstanu. Jasno je da ništa nije idealno, jasno je da postoje mnogobrojne prepreke i da o nekim situacijama ne odlučujemo sami o sebi ali je pitanje zašto ne odlučujemo ondje gdje to možemo. Pomozite samoljubnim organizatorima da dođu do adrese i telefona druge skupine, pomozite „naivnim i neukim organizatorima“ da isprave pogreške i da inicijative uspiju. Za uspjeh nema alternative Kritizirati samo da se kritizira je ravno izdaji kada se radi o tako važnom zakonu kao što je izborni zakon.

Zanemarimo nespretnosti, samoljublje, samoproglašene mesije, zanemarimo da se neki od organizatora ne slažu sami sa sobom podržimo oba referenduma, dajmo svoj potpis za izmjenu izbornoga zakona i dajmo potpis za otkazivanje Istanbulske konvencije tako da izdajnički političari znaju što narod misli. Da Njonjo konačno shvati da znamo čitati i da razumijemo što smo pročitali.

Ako hoćemo nešto promijeniti moramo promijeniti izborni zakon, neka pravni domoljubni stručnjaci (stručno i pošteno) kažu kako. Ja i meni slični možemo misliti što hoćemo ali
ne možemo stručno oblikovati prijedlog promjena već to moraju napraviti pravni eksperti. Jedno je sigurno: Bez izmjene izbornoga zakona nema napretka, nema opstanka domoljubne, naše Hrvatske.

A što je naša Hrvatska? To je Hrvatska kao uređena pravna država u kojoj se poštuje volja birača, u kojoj manjine imaju sva prava osim da nameću većinskom narodu svoju volju, u kojoj se o prošlosti govori temeljem činjenica a ne konstrukcija i laži, u kojoj se promiče hrvatska kultura i tradicija, u kojoj obrazovanje nije na ideološkoj osnovi…

Budući da organizatori referenduma nisu znali uspostaviti kontakt i da su nas doveli pred gotov čin idemo i podržimo oba referenduma a organizatorima poručimo da je dosta podjela, samoljublja, da nam je dosta njihova samoisticanja i samoljublja. Stvaranje podjela u narodu je ravno činu izdaje.

Pokažimo političarima u Hrvatskoj da nas ima, pokažimo da ne podržavamo njihovu izdajničku politiku, da ne podržavamo uhljebe, supozitorije stranačkih šefova, da ne podržavamo izborne marginalce koji obnašaju važne državne funkcije. Pokažimo im volju naroda. Za otkazivanje tzv. Istanbulske konvencije, za promjenu izbornog zakona!

Ne filozofirajmo, ne stvarajmo nove podjele, radimo i uredimo Hrvatsku! Podržimo oba referenduma!

Dr. sc. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

SPLIT: Simpozij o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi

Objavljeno

- datum

Na svjetski dan slobode medija u hotelu Park u Splitu održan je simpozij o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ali bez nazočnosti medija jer su mediji u Hrvatskoj u službi antinarodne i antihrvatske politike pa isti ne žele pisati i izvještavati o istini. Kada se organizira antihrvatski dernek onda opširno prenose laži, snimaju i traže izjave organizatora. Jadni hrvatski mediji su u službi komunističko-četničkih laži pa ih istina o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ne zanima.

Nakon uvodnih riječi novinar Denis Šabić je predstavio aktivne sudionike simpozija. Jaroslav David Rojnica, uznik „6387“ s Golog otoka, se osvrnuo na uskraćeno pravo, diskriminaciju Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti da imaju svoju crkvu u Hrvatskoj. Publicist gospodin Damir Borovčak je govorio o znamenitim Hrvatima pravoslavcima. Spomenuti su znameniti Hrvati pravoslavci: Mojsije Baltić, Delko Bogdanić, Svetozar Borojević, Dimitrija Demeter, Špiro Dmitrović, Đuro Dragičević, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, August Harambašić, Nikola Kokotović, Dušan Kotur, Petar Lazić, Spiridon Mifka, Stjepan Miletić, Milan Ogrizović, Dušan Plavšić, Petar Preradović, Gabrijel barun Rodić, Josip Runjanin, Milan Emil Uzelac, Gedeon Zastavniković.

Gospodin Borovčak se osvrnuo na povijesne činjenice: nastanak četničkog pokreta 1902. godine i zločine protiv Hrvata u državi SHS a kasnije u Kraljevini Jugoslaviji: prosinačke žrtve (5. prosinca 1918.); pokolj Hrvata u Beogradskoj skupštini 1928. godine; ubojstvo povjesničara Milana Šufflaya 1931. godine; atentat na Milu Budaka 1932. godine; Sibinjske žrtve 1935. godine; Senjske žrtva 1937. godine, pokolj Hrvata u Donjim Mostima 10. travnja 1941. godine.

Godine 1929. stvara se ustaška organizacija kao reakcija na srbijansko-četničke zločine. Dakle 27 godina nakon što je oformljen četnički pokret, koji je pravio mnogobrojne zločine na području Balkana, nastala je ustaška organizacija kojoj je cilj bio zaštita Hrvata.

U vrijeme NDH 13 generala hrvatske vojske je bilo pravoslavne vjeroispovijesti.

Dr. sc. Darko Richter je pokazao obiteljsko stablo i veze obitelji s feldmaršalom Svetozarom Boroevićem te njegovu značajnu ulogu u Prvom svjetskom ratu. Zahvaljujući Svetozaru Boroeviću crta obrane je bila na rijeci Soči a ne na rijeci Savi i zahvaljujući tome očuvan je hrvatski teritorij. Dr. Richter je spomenuo kao su feldmaršala Svetozara Boroevića, Hrvata pravoslavca, svi zaboravili nakon završetka rata (tipično hrvatski).

O povijest hrvatskog pravoslavlja – govorio je povjesničar Goran Jurišić.

General Željko Glasnović, zastupnik u Hrvatskom saboru, nije mogao nazočiti simpoziju pa je Denis Šabić pročitao njegovu kratku poruku.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar je u svom izlaganju pokazao zablude i krivotvorine o pravoslavlju u Hrvatskoj i o povijesti Hrvatske pravoslavne crkve.

Povijesna je činjenica da je u Hrvatskoj jedan dio žitelja bio pravoslavne vjeroispovijesti. To su bili Hrvati pravoslavci a ne Srbi kako se uporno nameće teza. Srpska pravoslavna crkva nije postojala do 1920. godine. Dana 17. lipnja 1920. godine je ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Srpska država je protupravno izravno stvorila Srpsku pravoslavnu crkvu što se uporno prešućuje.  Treba naglasiti da je Katolička crkva univerzalna dok pravoslavne crkve imaju nacionalni predznak. Srpska pravoslavna crkva, osnovana 1920. godine, izjednačava vjersko s nacionalnim. Još treba napomenuti da autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikada nije donijela odluku o pridruživanju novoj crkvi (Srpskoj pravoslavnoj crkvi).

Dakle, u Hrvatskoj nije bilo do 1920. godine srpske pravoslavne crkve! Krivotvorenjem povijesnih činjenica se svojata Karlovačka mitropolija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima (Austro-Ugarska monarhija) koja jest Pravoslavna crkva u Hrvatskoj (ne srpska) to jest Hrvatska pravoslavna crkva, autohtona domaća Crkva, sljednica Karlovačke mitropolije. Nekada su se crkve nazivale po glavnom gradu crkvenog poglavara: Carigradska patrijaršija, Kijevska mitropolija, Ohridska arhiepiskopija… Prva crkva nazvana nacionalnim imenom bila je Grčka pravoslavna crkva godine 1833., pa prije toga nema ni Hrvatske ni Srpske pravoslavne crkve. Gospodin arhiepiskop †Aleksandar je govorio o krivotvoriteljima povijesnih činjenica i naglasio da nažalost ni ljudi od struke ne znaju činjenice jer su učili izmišljenu srpsko-jugoslavensku povijest. Nameće se obrazac po kojemu su svi Srbi pravoslavci, što je netočno.

Milutin Tesla, otac Nikole Tesle, bio je svećenik Karlovačke episkopije, koja se nalazi kao sedma u popisu pravoslavnih crkava iz 1855. godine. Tesla je Hrvat pravoslavne vjeroispovijesti.

Hrvatski arhiepiskop Aleksandar spominje Naredbu Ministarstva unutrašnjih dela SHS od 30. marta 1926. godine kojom se naređuje preimenovanje grčkoistočne i istočne pravoslavne crkve u Srpsku pravoslavnu crkvu. Na taj način su svi Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti pokršteni u Srbe.

Nezavisna država Hrvatska nije oformila Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kako se uporno laže, već je obnovila rad Hrvatske pravoslavne crkve koji je bio onemogućen u državi SHS i kasnije Kraljevini Jugoslaviji.

Godine 1945. su svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve pogubljeni! Sudio im je Vojni sud Komande grada  Zagreba (29. lipnja 1945. godine te 1946. godine) i po kratkom postupku ih osudio na smrt. Sudom je predsjedao kapetan Vlado Ranogajec. Osuđeni su i pogubljeni ne zbog nekog zločina već zato jer su pripadali crkvenoj organizaciji koja se nazivala Hrvatska pravoslavna crkva! Patrijarh Germogen (imao je 84 godine), Patrijarh Hrvatska pravoslavne crkve, jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a Hrvatska pravoslavna crkva jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na način ubijanjem cijelog klera!

Na nezakonit način je cijela hrvatska pravoslavna imovina darovana Srpskoj pravoslavnoj crkvi (Račanova vlada). Hrvatska država uzdržava stranu crkvu koja je stalno blati!

U Hrvatskoj ima nekoliko pravoslavnih crkava: Srpska, Bugarska, Makedonska, Crnogorska ali ne postoji službeno Hrvatska pravoslavna crkva! Pravoslavne Crkve poštuju nacionalne granice, kao npr. u Rusiji je Ruska pravoslavna crkva, u Bugarskoj Bugarska, u Rumunjskoj Rumunjska, u Srbiji Srpska, samo u Hrvatskoj nije Hrvatska pravoslavna crkva – nego Srpska pravoslavna Crkva!

Nažalost, u Republici Hrvatskoj postoji diskriminacija prema Hrvatima koji su pravoslavne vjeroispovijesti i onemogućava se registracija Hrvatske pravoslavne crkve. Republika Hrvatska je jedina država u Europi, koja na svom teritoriju nema vlastitu pravoslavnu crkvu nego stranu Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), koja u Hrvatskoj moli o „srpskom narodu i o njegovim pobjedama nad neprijateljima“, kao da je Hrvatska srpska kolonija. Sramota!

Hrvatska pravoslavna crkva se javlja u Hrvata prije 155 godina ali zbog srbijanske (SHS, Kraljevina Jugoslavija) i komunističke politike (Socijalistička Jugoslavija) koja se nastavlja i u samostalnoj državi Hrvatskoj hrvatski pravoslavci nemaju svoju pravoslavnu crkvu.

Po zadnjem popisu stanovništva (2011.), u Hrvatskoj se 16.647 osoba izjasnilo Hrvatima pravoslavcima. Iako se u pravoslavlju Crkva veže za državu, na žalost ti Hrvati, kao pripadnici većinskog narod u svojoj državi, do danas nemaju svoju Hrvatsku pravoslavnu Crkvu (HPC) , a manjine u Hrvatskoj poput Srba, Bugara, Makedonaca i Crnogoraca imaju svoju pravoslavnu Crkvu.

Arhiepiskop Aleksandar je Hrvatsku pravoslavnu crkvu obnovio 3. listopada 2013., a Tomos tj. ukaz o dodjeljivanju autokefalnosti Hrvatske pravoslavne crkve dobio je 1. prosinca 2013. godine od patrijarha Europske pravoslavne crkve Nicolasa I.

Činjenica je da hrvatski političari ne poznaju našu povijest, ne žele vidjeti činjenice već iz svojih interesa prihvaćaju srpske podvale i krivotvorine. Najbolji primjer je podvala da je Hrvatska pravoslavna crkva nastala u doba Nezavisne države Hrvatske. To je netočno jer se Karlovačka arhiepiskopija (Hrvatska pravoslavna crkva) godine 1855. spominje pod rednim brojem 7 na popisu autokefalnih pravoslavnih Crkava.  Za vrijeme Nezavisne države Hrvatske su doneseni pravni akti i Hrvatska pravoslavna crkva je samo obnovljena, 1942. godine. Znameniti Hrvati feldmaršal Svetozar Boroević, Milan Ogrizović, Petar Preradović, Josip Runjanin, Augustin Harambašić, su bili hrvatski pravoslavci a ne Srbi.

Gospodin Aleksandar Radoev Ivanov, hrvatski arhiepiskop Aleksandar, je objavio knjigu o povijesti hrvatskog pravoslavlja: „Hrvatska pravoslavna crkva, bila je, jest i bit će“ i „Hrvatska pravoslavna crkva, činjenice i kratka povijest“.

Istinom protiv laži!

Dr. sc. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno