Connect with us

Hrvatska udruga Benedikt

“Uloga Gradskog muzeja Vukovar u očuvanju baštine i vraćanju memorije grada nakon razaranja Vukovara 1991. u Domovinskom ratu”

Objavljeno

- datum

 HUB, Dominikanski samostan, Split, 14.studenoga 2017.     Spominjući 26 godina agresije na mladu Hrvatsku Republiku, nezaobilazno je sjećanje na Vukovar i stradalništvo koje simbolizira. U herojstvu i patnji Vukovara utkani su i Borovo naselje, Dalj, Aljmaš, Bogdanovci, Tovarnik, Ćelije, Ilok te brojna nespomenuta mjesta. U simbolu Vukovara su Vinkovci, Županja, Osijek,  Zagreb i Karlovac, Petrinja i Ledererova banijska praskozorja, Zadar i Šibenik, i Obadva su pala i Škabrnja pretužna, Split, Ston, Čepikuće, prekrasni Dubrovnik i Konavle. I svi pojedinci, znani i neznani koji su se darivali za obranu Hrvatske. Sve je to Vukovar, hrvatska kralježnica Domovinskog rata.

Njegovanje sjećanja na preminule, a osobito na one koji su svoje živote ugradili u temelje vlastite države, u korijenu je svake uljudbe i civilizacije.  Citiram riječi iz znamenitoga govora Vlade Gotovca majkama u Zagrebu 1991.godine: vodila nas je  “naoružana i nenaoružana, muška i ženska Hrvatska – ljudi koji su imali snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva i snagu svoje spremnosti da umru, ako ne mogu kao ljudi živjeti!”

 „Mi nismo umrli, mi smo samo hrvatsku zemlju zagrlili“ piše na spomen ploči braniteljima u Bogdanovcima, nadomak Vukovara. 

I u pravu su. Nisu umrli jer ih pamtimo sa zahvalnošću i divljenjem.

Hrvatska udruga Benedikt već šest godina organizira Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju, kao patriotsko klanjanje žrtvama Domovinskog rata i nezaboravu.

Također, u Splitu će se ove godine po 19-ti put  18. studenoga ukrasiti Vukovarska ulica svijećama svjedočanstva naše odanosti. I spomenik je postavljen prošle godine kako bi nam dnevno kao moralni lučonoša svijetlio s porukom da i u našem  gradu Vukovar svijetli.

U Domovinskom ratu hrvatski se narod odazvao i gotovo svaki čestiti hrvatski građanin imao je potrebu uključiti se  u obranu na način kojim je mogao pridonijeti. Osim oružane obrane, Hrvatsku je branio i onaj nenaoružani dio naroda. Sakupljala se hrana i higijenski materijal za branitelje, plele im se kape i rukavice a ubrzo se sve to sakupljalo i  za veliki broj prognanika protjeranih iz svojih domova i zavičaja.  Niti nenaoružani dio naroda nije  odustajao od  emancipacije i pokleknuo nad barbarstvom. Odvijala se nastava po podrumima, skladale pjesme, održavale kulturne manifestacije, odašiljala pisma domoljubnih intelektualaca svijetu, stvarale umjetničke slike i skulpture, pisala poezija. Nismo se odrekli uljuđenosti, civilizacijskih i duhovnih dosega, naspram bestijalnosti agresora kojih  je metafora razoreni Vukovar.

Osim ratnih uništavanja i nasrtaja koji su imali za cilj zatrti nacionalnu  samobitnost, trebalo je osim ljudstva zatrti i kulturnu nam baštinu.  Tisuće sakralnih, spomeničkih, umjetničkih građevina i djela, biblioteka i kulturnih institucija razoreno je , spaljeno i otuđeno, o čemu će nam u svom predavanju  autentično svjedočiti i prof. Marić, ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar. Pucalo se na ljepotu, uljuđenost i novu hrvatsku stvarnost, sadašnjost i budućnost.

Kultura znači i življenje s mrtvima koje pamtimo, kojima spomenike podižemo, čije grobove obilazimo, za kojima tugujemo, koje oplakujemo, koje još uvijek tražimo i otkapamo, kojima palimo svijeće i kojima u spomen hodočastimo na mjestima njihova stradalništva. 

Brojno mali narodi, poput hrvatskoga,kojemu se pokušala i orkestrirano  pokušava osporiti povijest i povijesne istine ne smiju to dopustiti. Čuvanjem istine  ne težimo nametnuti je ikomu kao jaram, već istinsko oslobađanje i preobražaj prema dobromu!

Hrvatska kultura i kulturna baština naše je civilizacijsko svjedočanstvo, hrvatski genetički kod postojanja  za naše trajanje.

 Kako bi moralne snage ostale žive i u sadašnjosti, povijesne nas istine trebaju prožimati kroz različite sadržajne forme, a sve u cilju ispravnoga razlikovanja dobra od zla. Upravo kroz  kulturološke obrasce ponašanja i djelovanja nalazimo i razvijamo  svjedočanstva o njima.

Spomenici nisu tek komadi kamena ili izlivene bronce. Funkcioniraju kao prenositelji pamćenja i povijesti, oni su svjedočanstva nacionalnog identiteta. Nema nacija bez  svetišta i spomenika. 

Hrvatski identitet nije do kraja isprofiliran onako kakvog ga imaju države s dugogodišnjom državnom tradicijom.  Ne samo zbog toga što je stvaranje identiteta proces koji se neprestano stvara i izgrađuje, već  što on u sebe uključuje i elemente budućega. Hrvatska, zahvaljujući svom zemljopisnom položaju,  je  susretište velikih europskih kultura: mediteranske i srednjoeuropske, čiji su elementi ugrađeni u hrvatski nacionalni identitet i koji ga čine jedinstvenim, bogatim  i različitim od drugih. Jedinstven je i po narodnim nošnjama, slavonskim vezovima i paškim čipkama;  po  bogatstvu glazbenog izričaja od slavonske tamburice, preko zagorski popevki, istarskih napjeva do dalmatinskih klapa.  Međutim, hrvatski nacionalni identitet nije do kraja izgrađen, niti dovoljno osmišljen, između ostalog i zbog povijesnog nasljeđa i dugogodišnje ideološke indoktrinacije totalitarnih režima, propalih državnih tvorevina i vođenih ratova u nedavnoj prošlosti.

Hrvatskoj se nameće izvana, ali i iznutra, stigma ustaštva, totalitarne fašističke ideologije, s jedne strane  i totalitarne komunističke ideologije, s druge strane. Hrvatsko društvo kao da još nije u stanju racionalno valorizirati pozitivne i negativne strane tih pokreta, nego im još uvijek pristupa kompromisno i bez uvažavanja mjerljive argumentacije. Onog trenutka kad se otkrije sva razložnost nastanka tih pokreta i priznanje posljedica njihovog djelovanja na hrvatsko društvo,  otpast će zadnji prijepori u izgradnji cjelovitog hrvatskog nacionalnog identiteta.

Ako ušutimo, neka kamenje koje smo sačuvali i obnovili govori umjesto nas. To je bit kulturne baštine.Dopustimo li zbrisati je odrekli smo se sebe, svojih teritorija, jezika, religije, povijesti i kulturoloških izričaja i postignuća. Ono što je vrijedno znanja u jednom području ljudske kulture, ostavlja posljedice u drugom dijelu. Narod je kapilarno povezan i načelo spojenih posuda djeluje i na njega. Ono što se događa u Vukovaru, Zagrebu,Puli, Rijeci,  pa do krajnjeg juga  pogađa i mene i nas u Splitu.

Ništa na svijetu nije vrijednosno neutralno. Čovjek se odnosi prema vanjskom i onom unutarnjem, vlastitom svijetu u terminima vrijednosti. Ili smo  vrednovani ili sami vrednujemo. Vrijednosti su dio našeg bića i vodilje kroz život, a poslušnost istini, čak i kad nam progovara o onome što nije ugodno našem uhu jedini je put oslobođenja i nudi napredak sa sadržajem kakav vodi ljudskom uspinjanju.

Posebno je bilo bolno pratiti,u to teško ratno vrijeme, djelovanje pojedinih hrvatskih intelektualaca okupljenih oko međunarodnih dirigenata za izdajničke napojnice. I tako,dok su generacije muževa i mladića ginuli braneći nas na bojišnicama širom Hrvatske, salonski izdajnici, pojedinci i potkupljeni mediji pisali su o hrvatskom primitivizmu-jer srpska kultura je superiorna nad hrvatskom, kako je pisao jedan i danas aktualni umni analitičar. Proturala se teza u zemlji i inozemstvu da je Hrvatska nastala na zločinu, da se ne radi o agresorskom, već građanskom ratu, održavali se znanstveni skupovi s pitanjem: tko nas bre zavadi?  Takav jedan veleizdajnički skup upriličen je 20. – 22. studenoga 1993. u zagrebačkom muzeju  Mimara. Održan je na katu, salonski, dok je istodobno u podrumu Muzeja našao utočište Gradski muzej Vukovar koji je tada u svom  nazivu imao dodatak u progonstvu. Dakle: „Gradski muzej Vukovara u progonstvu“. Ovi iz salona okupljeni oko Goldstein-Pusićkine  Erasmus gilde– udruge „za promicanje kulture demokracije“, dakako,  nisu pozvali na sudjelovanje one iz podruma, prognane vukovarske muzealce. Ali goste iz Beograda jesu. Jer Beograđani znaju bolje, iz prve ruke što je s Vukovarom, njegovim umjetninama, bolnicom, civilima, djecom, ranjenima, zarobljenima i nestalima. Taj kolonijalni projekt  uz subverzivnu potporu Sorosove filantropije  imao je za cilj zaustaviti  proces nacionalne identifikacije. Njihovo djelovanje imalo je za cilj  kriminalizirati Domovinski rat i, s tim u svezi, rastakati nacionalno jedinstvo na kojemu je počivao.

Profesorica Ružica Marić, kao čelna osoba Gradskog muzeja Vukovar svojim je djelovanjem doprinjela da se ne dogodi zašutjelost savjesti i odsustvo osjećaja krivnje kao preduvjeti svakom  praštanju. Bila mu je na čelu i kada je nosio dodatak u svom nazivu: Gradski muzej Vukovara u progonstvu

U sklopu Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju koje se ove godine održava po šesti put u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt,  u Dominikanskom samostanu u Splitu, 14 .studenoga u 18 sati, upravo je prof. Ružica Marić predavač, kao suvremenik i autentičan svjedok razaranja muzeja i otuđenja umjetnina, ali i njegove vitalnosti i obnove. Istom je prigodom je i otvaranje izložbe na temu Uloga gradskog muzeja Vukovar u očuvanju baštine i vraćanju memorije grada nakon razaranja Vukovara u Domovinskom ratu.  

Tada i trajno svjedočila je istinu o Vukovaru i svehrvatskoj žrtvi u borbi za slobodu. U Hrvatskoj i inozemstvu. Njezino djelovanje, kao i najbližih joj suradnika jest  ono koje nas optimistično vodi prema uskrsnulom napretku zapisanom u Muzeju koji se poput feniksa uzdigao svjedočiti hrvatski kulturološki  identitet, kako u materijanom tako i u punom smislu duhovnoga razvoja.

Neka nam vidici ne ostanu zamućeni, neka nam riječ napredak ne zamijeni istinu i ostane tek ispraznica bez pravca i sadržaja, neka nam nutrina bude otvorena vjeri i krunici oko vrata koja nas je čuvala, ispraćala i trajno pokazivala put. Na tom zajedničkom domoljubnom i istinoljubivom  hodu koji nije lagan, Hrvatska udruga Benedikt projektom  Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju   otvara prostor  povijesnim istinama o Domovinskom ratu, uz zahvalu svima koji su se hrvatskoj darovali.

Profesorici Ružici Marić svojim dolaskom iskažimo zajedničku dobrodošlicu, čestitke i komplimenta za sva postignuća, naravno i najbolje želje Gradskom muzeju Vukovar u budućem radu.

Vini Rakić/Croative.net

Komentari

Komentari

Hrvatska udruga Benedikt

Poziv pjesnicima: Natječaj “Vukovaru – Škabrnji – Memento poetica”

Objavljeno

- datum

Povodom manifestacije TJEDAN SJEĆANJA NA VUKOVAR I ŠKABRNJU, koja će se održati od 10. do 19. studenog 2018. Hrvatska udruga Benedikt poziva sve zainteresirane hrvatske pjesnike da pošalju svoje pjesme na natječaj “Vukovaru – Škabrnji – Memento poetika”.

Za natječaj pjesnici mogu poslati do dvije domoljubne pjesme posvećene prvenstveno Vukovaru i Škabrnji, ali i nekoj drugoj temi iz Domovinskog rata.

Pristigle pjesme autori će imati priliku predstaviti na pjesničkim večerima koje će biti upriličene u sklopu Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju.

Pjesme se zaprimaju do 22. listopada 2018., a šalju se g. Mati Buljubašiću na mail adresu [email protected] (mobitel: 098 1638126).

Hrvatska udruga Benedikt

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Hrvatska udruga Benedikt

(FOTO) Genius loci čunjastog brda na Okitu kraj Vodica i znak pouzdanja u knjizi don Josipa Mužića

Objavljeno

- datum

 „BOŽIĆNO ČUDO NA OKITU“ PREDSTAVLJENO JE U SPLITU U ORGANIZACIJI HRVATSKE UDRUGE BENEDIKT       Onaj tko nije zavirio u Pinakoteku Gospe od Zdravlja u utorak navečer, 18. rujna, učinio je propust, jer to je bila, po mnogočemu, posebna večer za pamćenje. Bila je to i večer ponosnih Vodičana, njihove stoljetne ukorijenjenosti u vjeru i baštinsku tradiciju, koja je u vremenima zabrana svojom šutnjom rječito govorila o Božjoj prisutnosti nevidljive milosti, a tako vidljiva i djelotvorna.

Prepuna dvorana ugodnog prostora Pinakoteke dočekala je, u ovoj prigodi, svoju publiku u neodoljivom ugođaju priče koja ih očekuje. Izložba fotografija autora Tonča Juričeva Grgina, vrijednog fotografa iz Vodica koji je prikupio i postavio  izložbu na temu poslijeratne izgradnje crkve na Okitu. Na pripremljenom postolju ponosno je stajala okitska stoljetna uokvirena slika Gospe od Karmela koja je svojim majčinskim  pogledom,  blagog osmijeha sa svojim sinom u naručju,  dijelila  svoj blagoslov svakome od nas. Pored slike, također na  visokom postolju, svoj trenutak malog čuda strpljivo je čekala velika školjka bisernica da nam učini vidljivim ljepotu svoje nutrine. U pomalo mističnoj atmosferi tišine i prigušenog svjetla u dvorani, uz zvuk stare pučke božićne pjesme iz grla crvenih pjevača župe Vodice, školjka bisernica je otvarala svoju nutrinu sjaja božićne noći u kojoj dominira maketa novo sagrađene crkve na brdu Okit.

Nezaboravan prizor koji nas je uveo u zanimljivu temu knjige “Božičnog čuda na Okitu“ autora dr. sc. don Josipa Mužića. Predstavljači knjige uz autora bili su dr. sc. fra Ivan Macut predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, koji je nedavno izabran članom Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog i neovisan katolički novinar i publicist g. Ivica Ursić, čiji je nezaboravan glas, oslonjen uvijek na Božjoj riječi, svjedočio vjeru u radijskoj emisiji „Nikad nedjeljom – uvijek nedjeljom“. Crkveni zbor iz Vodica izmjenjivao se u nastupima s mješovitim zborom Nadbiskupijske klasične gimnazije iz Splita voditeljice, profesorice č.s. Lidije Matijević. Milina za naše uši bile su izvedbe pjesama „Rajska kruno“ don Šime Marovića i „Ave Marija“ u izvedbi  mladih klasičara Nadbiskupijske klasične gimnazije u Splitu, a „Zdravo zvizdo mora“, „Veliča“ te pučki napjevi crkvenog zbora iz Vodica. Svojim dojmljivim nastupom predstavio se publici, riječju, djelom i pjesmom, g. Josip Jole Mateša, samouki umjetnik, pjesnik i dramaturg, čije su vrijedne ruke i srčanost izgradili veliku repliku  stare crkve iz 17. stoljeća na Okitu i školjku bisernicu s maketom nove, posljednje crkve na Okitu izgrađene 2007. godine, prema projektu domaćeg nadarenog arhitekta, akademika Nikole Bašića.

>> Čudesan znak, fenomen: Stablo koje inače cvijeta u svibnju, cvjetalo točno na Polnoćku (prosinac)

Što je dovelo autora, don Josipa Mužića do crkvice na brdu Okit, sagrađene sredinom 17.stoljeća, dva puta srušene i tri puta ponovno građene? Na ovo pitanje  odgovor  nam je ponudio  fra Ivan Macut u svojoj vrlo lijepoj analizi teme iz knjige  kroz devet njezinih poglavlja. Don Josipova želja je bila istraživati hrvatsku Marijansku pobožnost

„Na Badnjak bi se svake treće godine dogodila neobjašnjiva pojava. Od tri velike grane, procvjetala bi samo jedna grana koja je rasla prema crkvici. Pojava se događala redovito bez obzira na vremenske prilike, a u blizini grane koja je procvjetala osjećala bi se ugodna toplina. Ovaj fenomen je trajao od 1880. do 1950. godine kada je mržnja prema kršćanskoj vjeri i Bogu sjekirom uništila stablo klena isčupavši mu čak i korijenje“.

poslije Drugog svjetskog rata, ali Okit, brdo čunjasta oblika na 135 metara nadmorske visine, samo tri kilometra zapadno od Vodica, ponudio mu je svoju sjajnu, čudesnu, emotivnu  priču, gotovo zaboravljenu o znakovitoj kapeli posvećenoj Gospi od Karmela, koja je  tijekom vremena nadograđivana, ali srušena do temelja u vihoru Drugog svjetskog  rata i Domovinskog rata. Vjernički puk  nije mogao bez svojeg Karmela, a samo gorljiva vjera u narodu i upornost do tvrdoglavosti njezinih Pastira pobjedila je bezbožnu komunističku urotu i nova crkva je ponovno sagrađena. Podiže se i treća crkva Gospe Karmelske na Okitu. Povijest crkve  na Okitu je nerazdvojna  s pričom o neobičnoj pojavi stabla klena koji je rastao uz crkvu. „Na Badnjak bi se svake treće godine dogodila neobjašnjiva pojava. Od tri velike grane, procvjetala bi samo jedna grana koja je rasla prema crkvici. Pojava se događala redovito bez obzira na vremenske prilike, a u blizini grane koja je procvjetala osjećala bi se ugodna toplina. Ovaj fenomen je trajao od 1880. do 1950. godine kada je mržnja prema kršćanskoj vjeri i Bogu sjekirom uništila stablo klena isčupavši mu čak i korijenje“. Zanimljivo nam je ispričao fra Ivan Macut. Na mjestu starog klena sada raste novo stablo klena, ali čudo se nije pojavilo. Vjernički puk ne gubi nadu moleći se svojoj Gospi Okitskoj  da opet dragi klen procvita. Ovaj znak jednog vremena, don Josip  objašnjava u svjetlu Isusovih riječi iz Lukina evanđelja,  gdje Isus prekorava svoje suvremenike da znaju čitati prirodne znakove  vremena , a ne znaju čitati one znakove koje im on sam šalje, tako don Ivan zaključuje autorovim riječima: “Božićno cvjetanje klena upravo je takav znak darovan našem vremenu u kojem nevidljiva milost postaje vidljiva“.

Ivica Ursić  vidi u stablu klena znak Božje prisutnosti i naziva ga „Simbolom hrvatskog naroda koji u najtežim okolnostima surađuje s Bogom i donosi plodove njemu mile. Sedamdeset godina događanja čuda mogu biti i usporednica sa sedamdeset godina babilonskoga sužanjstva. Klen posjećen iz mržnje prema vjeri pokazuje da Hrvate od Boga može odijeliti jedino mučeništvo, odnosno da će prestati biti svjedočki narod, tek onda kada ga se fizički iskorijeni.“ Ivica Ursić svoju istinu ukorijenjenu u čvrstoj vjeri svojih predaka  potvrdjuje citirajući stihove pučke pjesme zapisane u knjizi “U srcu nam taj klen raste, cvate/i znaj dobro, draga sestro, brate/dok je vire, bit će našeg roda i mladog poroda.“

Autor knjige, dr. sc. don Josip Mužić zahvaljujući  brojnim sudonicima večeri kao i svima koji su njegov vrijedan istraživački rad upotpunili zapisima i svjedočanstvima očevidaca, te prepričanim pričama mlađeg naraštaja koji čuvaju spomen na ovu nesvakidašnju baštinu, priznao je ne skrivajući zadovoljstvo učinjenog: „Ovo je zadnji čas da se sačuva spomen na sve ljude i događaje dok su među nama živi posljednji svjedoci. Ovo je ujedno i prilika da se tomu događaju dade i značenje koje mu pripada jer po svemu zaslužuje da bude odgovarajuće vrednovan kako u okvirima Crkve u Hrvata tako i u cijeloj Katoličkoj crkvi. Vjernici u Vodicama ponosni su na Božje milosti primljene na Okitu, a da su i zahvalni – svjedoči činjenica da je Okit i dalje mjesto žarke pobožnosti Gospi Karmelskoj“. Zaključio je don Josip, a kao potvrdu svojih riječi i cjelokupnog doživljaja večeri publika je uzvratila velikim pljeskom. Uslijedio je veličanstven Marijin hvalospjev “Veliča“ kao ushit i zahvala dragoj Gospi koja nas je večeras okupila oko svoje povijesne slike. Crkveni zbor iz Vodica snažno je otpjevao Marijin Magnifikat podržan glasovima  oduševljene publike.

Na završetku teksta želim izraziti nadu kao što je to učinio fra Ivan Macut zaključujući svoje izlaganje ovim riječima: „Izražavam i nadu da će don Josip i dalje otkrivati i iz zaborava izvlačiti vrijedne trenutke, događaje i osobe iz naše hrvatske kulture i vjerske baštine te nas tako obogatiti i omogućiti nam da rastemo u znanju, a preko toga u ljubavi prema Bogu, katoličkoj vjeri i Crkvi i prema našem hrvatskom narodu“. Razgovori, duženje i neizostavna pjesma Vodičana se nastavila uz zakusku pripremljenu u dvorištu samostana.Voditeljica programa večeri bila je profesorica Margita Vučetić, članica Hrvatske udruge Benedikt.

Hrvatska udruga Benedikt/Margita Vučetić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Hrvatska udruga Benedikt

Predstavljanje zbirke pjesama “Zita” Božene Martinčević u Splitu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt

poziva Vas na predstavljanje zbirke pjesama

 

“Zita” autorice Božene Martinčević

 

koje će se održati u srijedu, 12. rujna s početkom u 19 sati

u dvorani Dominikanskog samostana u Splitu.

 

Uz autoricu Boženu Martinčević zbirku pjesama predstavit će:

prof. dr. sc. don Mladen Parlov,

Lenka Gospodnetić, novinarka,

Danica Bartulović, pjesnikinja.

Veselimo se Vašem dolasku!

Hrvatska udruga Benedikt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno