Connect with us

Ivica Ursić

U NJEGOVU VINOGRADU …

Objavljeno

- datum

Mnogi su svu svoju pozornost, pročitavši Isusovu parabolu o „radnicima jedanaestoga sata“, posvetili dilemi: „Je li domaćin vinograda nepošten kada plaća jednako one koji rade od rana jutra kao i one koji su u vinogradu proboravili samo kratko vrijeme ili možda s njim i nije sve u najboljem redu?“

Ja bih pokušao obratiti pozornost na domaćinovo kretanje.

Taj je čovjek neprestano u pokretu.

Rekli bi mi – „nema mira“.

Dođe, ode, pa opet dođe.

U pamet mi dolaze slike s mosta na splitskom Pazaru, tamo 70-tih godina prošlog stoljeća. Tu bi se svakog dana okupljali radnici koji nisu bili stalno zaposleni i koji su tražili povremene poslove. Većina njih bili su Albanci. Onaj kojemu su trebale njihove usluge dolazio bi, pogodio bi se o poslu i dnevnici i … to je bilo to. Rijetko bi se vraćao, a pogotovo ne ovoliko puta kao vlasnik ovog vinograda.

Dođe rano ujutro, pogodi se s radnicima, pošalje ih u svoj vinograd. I to bi trebalo biti to. Ali evo ti njega i o trećoj uri, pa o šestoj i devetoj i konačno o jedanaestoj.

I pita se čovjek zašto je tako odlučan unajmiti, a ma baš svakoga, koji traži posla?

Je li mu grožđe možda prezorilo?

Je li možda čuo da će nevera, tuča, vjetar, pa želi već danas sve otrgati?

Ili je možda meka srca prema nezaposlenima?

Mi ne znamo razlog njegovog neprestanog navraćanja.

U priči na to pitanje odgovora nema.

Ali zato priča ulazi u detalje njegovih dolazaka i odlazaka i u njegov naum da radnike plati „što je pravo“.

Ali što je to „pravo“ plaćanje? 

Za nas, pravedno je i pošteno kada su ljudi plaćeni onoliko koliko vrijede.

Radiš više i trebaš dobiti više. Godinama si se školovao i red je da ti je plaća veća od nekog tko nema nego osnovno obrazovanje. Tvoj IQ je visok i onda je pravo da ti je i “bušta” deblja.

To je „pravo“.

Za nas.

Ali u priči pravednost se ne određuje po onome „što je pravo“ nego se određuje u domaćinu koji neprestano vodi brigu da svi nezaposleni dobiju posla.

Nije njegova darežljivost i velikodušnost u onome denaru, nego je u stalnom pozivanju radnika neka dođu u njegov vinograd.

Velikodušnost nije u onome što je zarađeno, nego je u pozivu.

Domaćin ne odustaje ni od jednog radnika. Neprestano se vraća.

Ne prestaje ih pozivati, ne prestaje ih unajmljivati i nuditi im neka dođu u njegov vinograd.

Ako se naše molitve prema Bogu svedu na treaženje „denara“ i onoga što ovaj naš svijet zove „što je pravo“ onda mi dramatično griješimo. Propuštamo spoznati čitav smisao Božjeg milosrđa i ljubavi.

Ovo je priča o Bogu koji odbiva ostaviti nas same, koji odbiva o stvarima voditi računa samo sa stajališta pravednosti.

Ovo je priča o Bogu koji je došao i koji neprestano ide za nama, koji nas traži, koji nas pronalazi, ponekad rano ujutro, ponekad u poodmakle ure.

I naš odnos s Bogom se ne temelji na onome „što smo mi zaslužili“, na „ugovoru o radu“ u kojem su jasno precizirane dvije ugovorne strane, Bog i mi i naša prava i obveze, nego se, naš odnos s Bogom, temelji na Božjem pozivu nama.

Bog nas traži.

Traži vas. Traži mene.

Traži radnike od 11-te ure, baš kao što je tražio i radnike od ranog jutra.

I ako ste od zore „na čekanju“ znajte da Bog poziva i da Bog pozdravlja svakoga, čak i one koje mi preziremo i za koje mislimo da zaslužuju daleko manje od nas.

Naša vrijednost u ovom vinogradu je određena, ne po pravdi ovoga svijeta, nego po pozivu, po onome tko je poziv uputio. I naša je nada u tome da Bog koji nije odustao od nas, da će nas nastaviti pozivati čak i u času naše smrti, tako da bez obzira, bilo to rano ili kasno, mi budemo pozvani. A Božji se poziv temelji ne na tome koliko smo mi dugo ili naporno radili, nego se temelji na milosrđu, na beskrajnoj milosti Božjoj.

Jednoga dana u školu se dođu upisati dvije nove učenice. Bile su to dvije sestre. Ravnatelj ih upita za datum rođenja. Jedna reče: „Obje imamo po sedam godina. Ja sam rođena 7. travnja, a moja sestra 20. travnja.“ Ravnatelj reče: „Djevojke, to je jednostavno nemoguće!“ Odgovore mu: „Moguće je. Jedna od nas dvije je usvojena.“ 

„O, a koja?“ iznenađeno će ravnatelj. Sestre se međusobno pogledaše i jedna odgovori: „I mi smo to isto pitale tatu, ali on nam je rekao da nas obje jednako voli i to toliko da se više ne može sjetiti koja je od nas dvije usvojena.“

Bog nas voli sve jednako.

Mi smo voljena Božja djeca ali ne zato što smo zaslužili ili zaradili Božju ljubav, nego zbog milosti Očeve i zato što smo prihvatili, njegova sina Isusa Krista kao svoga spasitelja.

Onaj koji to shvati teško da će ikada više procjenjivati Božje postupke ljudskom logikom.

Dobra vijest glasi – Bog je tu, tu negdje, vani i traži nas.

Ali, nažalost, mi i dalje mislimo da domaćin vinograda nije bio fer.

I po našim, ljudskim, standardima i nije bio fer.

Ali upitajmo se je li bilo fer da Isus, nevin, ode na križ za naše grijehe?  

Vidite, mi živimo u svijetu računa, proračuna, bilanci, dugovne i potražne strane, mi živimo u svijetu koji je prepun ograničenja, rasporeda, rokova i naravno satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća.

A Kraljevstvo Božje je jedna druga dimenzija, dimenzija koja ovaj naš svijet i njegovu logiku – okreće na glavu.

Zato je Isus i bio tako slobodan. Jer odabravši odlazak na križ, odabravši ga za mene i za vas, on nije najprije pitao, kao što bismo to mi pitali, zaslužujemo li mi njegovu žrtvu i možemo li mi tu njegovu žrtvu platiti? Jer je odgovor na oba pitanja – NE!

Ali mi se neprestano žalimo, jer po nama ovaj naš život nije pošten. Nije nam jasno da kada bi Bog nas sudio po ovim našim kriterijima, da se nitko živ ne bi spasio. Sreća naša da Bog sudi po svojim kriterijima, po kriterijima ljubavi i milosrđa.

Bog je vlasnik vinograda. Jedan kroz jedan. Mi smo privilegirani što radimo u njegovom vinogradu i što će nam On odrediti, po svome milosrđu, kolika nam je nadoknada.

Ali stvarna plaća nije onaj „denar“, ona nadnica ponuđena na kraju dana. Sam rad u vinogradu za nas je već dar, naša nemjerljiva privilegija.

Jer nas rad u vinogradu dovodi bliže Ocu.

POSLUŠAJTE CIJELU EMISIJU OVDJE!

Ivica Ursić/croatia.net

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno