Connect with us

Ivica Ursić

U NJEGOVU VINOGRADU …

Objavljeno

- datum

Mnogi su svu svoju pozornost, pročitavši Isusovu parabolu o „radnicima jedanaestoga sata“, posvetili dilemi: „Je li domaćin vinograda nepošten kada plaća jednako one koji rade od rana jutra kao i one koji su u vinogradu proboravili samo kratko vrijeme ili možda s njim i nije sve u najboljem redu?“

Ja bih pokušao obratiti pozornost na domaćinovo kretanje.

Taj je čovjek neprestano u pokretu.

Rekli bi mi – „nema mira“.

Dođe, ode, pa opet dođe.

U pamet mi dolaze slike s mosta na splitskom Pazaru, tamo 70-tih godina prošlog stoljeća. Tu bi se svakog dana okupljali radnici koji nisu bili stalno zaposleni i koji su tražili povremene poslove. Većina njih bili su Albanci. Onaj kojemu su trebale njihove usluge dolazio bi, pogodio bi se o poslu i dnevnici i … to je bilo to. Rijetko bi se vraćao, a pogotovo ne ovoliko puta kao vlasnik ovog vinograda.

Dođe rano ujutro, pogodi se s radnicima, pošalje ih u svoj vinograd. I to bi trebalo biti to. Ali evo ti njega i o trećoj uri, pa o šestoj i devetoj i konačno o jedanaestoj.

I pita se čovjek zašto je tako odlučan unajmiti, a ma baš svakoga, koji traži posla?

Je li mu grožđe možda prezorilo?

Je li možda čuo da će nevera, tuča, vjetar, pa želi već danas sve otrgati?

Ili je možda meka srca prema nezaposlenima?

Mi ne znamo razlog njegovog neprestanog navraćanja.

U priči na to pitanje odgovora nema.

Ali zato priča ulazi u detalje njegovih dolazaka i odlazaka i u njegov naum da radnike plati „što je pravo“.

Ali što je to „pravo“ plaćanje? 

Za nas, pravedno je i pošteno kada su ljudi plaćeni onoliko koliko vrijede.

Radiš više i trebaš dobiti više. Godinama si se školovao i red je da ti je plaća veća od nekog tko nema nego osnovno obrazovanje. Tvoj IQ je visok i onda je pravo da ti je i “bušta” deblja.

To je „pravo“.

Za nas.

Ali u priči pravednost se ne određuje po onome „što je pravo“ nego se određuje u domaćinu koji neprestano vodi brigu da svi nezaposleni dobiju posla.

Nije njegova darežljivost i velikodušnost u onome denaru, nego je u stalnom pozivanju radnika neka dođu u njegov vinograd.

Velikodušnost nije u onome što je zarađeno, nego je u pozivu.

Domaćin ne odustaje ni od jednog radnika. Neprestano se vraća.

Ne prestaje ih pozivati, ne prestaje ih unajmljivati i nuditi im neka dođu u njegov vinograd.

Ako se naše molitve prema Bogu svedu na treaženje „denara“ i onoga što ovaj naš svijet zove „što je pravo“ onda mi dramatično griješimo. Propuštamo spoznati čitav smisao Božjeg milosrđa i ljubavi.

Ovo je priča o Bogu koji odbiva ostaviti nas same, koji odbiva o stvarima voditi računa samo sa stajališta pravednosti.

Ovo je priča o Bogu koji je došao i koji neprestano ide za nama, koji nas traži, koji nas pronalazi, ponekad rano ujutro, ponekad u poodmakle ure.

I naš odnos s Bogom se ne temelji na onome „što smo mi zaslužili“, na „ugovoru o radu“ u kojem su jasno precizirane dvije ugovorne strane, Bog i mi i naša prava i obveze, nego se, naš odnos s Bogom, temelji na Božjem pozivu nama.

Bog nas traži.

Traži vas. Traži mene.

Traži radnike od 11-te ure, baš kao što je tražio i radnike od ranog jutra.

I ako ste od zore „na čekanju“ znajte da Bog poziva i da Bog pozdravlja svakoga, čak i one koje mi preziremo i za koje mislimo da zaslužuju daleko manje od nas.

Naša vrijednost u ovom vinogradu je određena, ne po pravdi ovoga svijeta, nego po pozivu, po onome tko je poziv uputio. I naša je nada u tome da Bog koji nije odustao od nas, da će nas nastaviti pozivati čak i u času naše smrti, tako da bez obzira, bilo to rano ili kasno, mi budemo pozvani. A Božji se poziv temelji ne na tome koliko smo mi dugo ili naporno radili, nego se temelji na milosrđu, na beskrajnoj milosti Božjoj.

Jednoga dana u školu se dođu upisati dvije nove učenice. Bile su to dvije sestre. Ravnatelj ih upita za datum rođenja. Jedna reče: „Obje imamo po sedam godina. Ja sam rođena 7. travnja, a moja sestra 20. travnja.“ Ravnatelj reče: „Djevojke, to je jednostavno nemoguće!“ Odgovore mu: „Moguće je. Jedna od nas dvije je usvojena.“ 

„O, a koja?“ iznenađeno će ravnatelj. Sestre se međusobno pogledaše i jedna odgovori: „I mi smo to isto pitale tatu, ali on nam je rekao da nas obje jednako voli i to toliko da se više ne može sjetiti koja je od nas dvije usvojena.“

Bog nas voli sve jednako.

Mi smo voljena Božja djeca ali ne zato što smo zaslužili ili zaradili Božju ljubav, nego zbog milosti Očeve i zato što smo prihvatili, njegova sina Isusa Krista kao svoga spasitelja.

Onaj koji to shvati teško da će ikada više procjenjivati Božje postupke ljudskom logikom.

Dobra vijest glasi – Bog je tu, tu negdje, vani i traži nas.

Ali, nažalost, mi i dalje mislimo da domaćin vinograda nije bio fer.

I po našim, ljudskim, standardima i nije bio fer.

Ali upitajmo se je li bilo fer da Isus, nevin, ode na križ za naše grijehe?  

Vidite, mi živimo u svijetu računa, proračuna, bilanci, dugovne i potražne strane, mi živimo u svijetu koji je prepun ograničenja, rasporeda, rokova i naravno satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća.

A Kraljevstvo Božje je jedna druga dimenzija, dimenzija koja ovaj naš svijet i njegovu logiku – okreće na glavu.

Zato je Isus i bio tako slobodan. Jer odabravši odlazak na križ, odabravši ga za mene i za vas, on nije najprije pitao, kao što bismo to mi pitali, zaslužujemo li mi njegovu žrtvu i možemo li mi tu njegovu žrtvu platiti? Jer je odgovor na oba pitanja – NE!

Ali mi se neprestano žalimo, jer po nama ovaj naš život nije pošten. Nije nam jasno da kada bi Bog nas sudio po ovim našim kriterijima, da se nitko živ ne bi spasio. Sreća naša da Bog sudi po svojim kriterijima, po kriterijima ljubavi i milosrđa.

Bog je vlasnik vinograda. Jedan kroz jedan. Mi smo privilegirani što radimo u njegovom vinogradu i što će nam On odrediti, po svome milosrđu, kolika nam je nadoknada.

Ali stvarna plaća nije onaj „denar“, ona nadnica ponuđena na kraju dana. Sam rad u vinogradu za nas je već dar, naša nemjerljiva privilegija.

Jer nas rad u vinogradu dovodi bliže Ocu.

POSLUŠAJTE CIJELU EMISIJU OVDJE!

Ivica Ursić/croatia.net

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Objavljeno

- datum

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno