Connect with us

Društvo

Trumpova ‘Oluja’ na Jadranu

Objavljeno

- datum

Već prvi udar američke globalne ofenzive pokazuje da Donald Trump i njegova administracija nisu na čelo države došli nepripremljeni i bez plana. Potvrđuje i da je izborna kampanja u svojoj biti vještina pridobivanja i zavođenja birača (koje se potom ne smije iznevjeriti), neutraliziranje i zavaravanje protivnika (što je legitimni politički manevar, osobito u vrijeme hibridnog rata) i da kao takva može biti neiscrpan izvor inspiracije za one koji uistinu vjeruju da bilo koje značajnije izbore, a osobito one najznačajnije izbore na svijetu – američke predsjedničke – mogu dobiti jedan čovjek i jedan twitter.

Kineska suglasnost

Dinamika u ovih desetak dana Trumpove globalne geopolitičke “Oluje” uistinu je impresivna. Istodobno dok je na mini samitu s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u floridskom resortu “Mar a Lago” otopljavao odnose, koje je u izbornoj kampanji zaoštrio do maksimuma pozicionirajući Kinu kao američkoga globalnog neprijatelja br. 1, američki „tomahawci“ su već letjeli prema Shajratu, sirijskoj bazi Assadove vojske. Bio je to američki odgovor na napad kemijskim oružjem za koje se odgovornost pripisuje Assadu i njegovim snagama. Ali bila je to i poruka Rusiji da u Siriji, odnosno na Bliskom istoku ništa još nije gotovo te da se SAD ponovno snažnije uključuje u rasplet.

Gotovo istodobno, američki ratni brodovi krenuli su prema Sjevernoj Koreji, uz poruku kako neće mirno gledati daljnje nuklearne igrice Kim Jong-una te da je o tome postignuta nužna razina suglasnosti s kineskim predsjednikom Jinpingom, još na onom otopljavanju u “Mar a Lago”.

Formula je razumna i jednostavna: Kina će poduprijeti nakanu SAD-a da obuzda nuklearne ekshibicije sjevernokorejskog diktatora (ili ako baš hoćete, Kina više neće podupirati Kim Jong-una da se tako igra), a SAD neće rušiti njega i njegov (komunistički) režim.

Istodobno dok je državni tajnik Rex Tillerson odletio u Moskvu na sastanak sa svojim pandanom Sergejom Lavrovom i predsjednikom Putinom, predsjednik Trump je u Bijeloj kući primio glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga. Poruke s oba susreta bile su suprotne onome što se na prvi pogled dalo zaključiti iz Trumpovih predizbornih najava. Iz Moskve je stigla poruka o „niskom stupnju povjerenja između (naše) dvije zemlje“ (Tillerson), odnosno o odnosima lošijim nego prije Trumpa (ruska strana). Predsjednik Trump je tome dodao novu nijansu – da ti odnosi mogu dugo ostati tako loši. Iz Washingtona je pak stigla poruka potpune potpore NATO-u, uz dakako veći financijski doprinos država članica, naizgled potpuno suprotna Trumpovim predizbornim kvalifikacijama. Tome je prethodio pojačani vojni angažman NATO-a na Baltiku.

Imamo li u vidu da je još koji tjedan ranije predsjednik Trump dao do znanja njemačkoj kancelarki Merkel kako SAD vidi njemačku ulogu u Europi – više novca za zajedničku obranu, odnosno NATO, manje njemačke privatizacije Europske unije i manje pokušaja energetskih paktiranja s Putinom ispod stola – može se reći da je u onih famoznih prvih 100 dana vlasti Donald Trump otvorio sve ključne geopolitičke izazove. Učinio je to furiozno, otvarajući front za frontom.

Vidljivi McCain

Upravo u takvom je kontekstu važno da je senior američkih republikanaca John McCain, aktualni predsjedavajući odbora za oružane snage američkog Senata, baš ovih dana, na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, posjetio Hrvatsku, i to na vrlo vidljiv i simboličan način. S predsjednicom se sastao u Opatiji, s pogledom prema Krku i još nerealiziranom (plutajućem) LNG terminalu, simbolom energetske neovisnosti srednje i istočne Europe o ruskom plinu i simbolom američke energetske politike u jugoistočnoj Europi.

S premijerom Plenkovićem se pak sastao u Dubrovniku, simbolu slobode i zapadne orijentacije istočnog Jadrana. A bilo je to nekako i u vrijeme 25. obljetnice američkog priznanja Hrvatske. Dubrovačka Republika je nekoć bila prva država koja je priznala SAD, Hrvatska je u novije doba uz američku stratešku potporu ostvarila svoju potpunu državnost (oslobađanje teritorija) i postala dio zapadnih integracija (NATO, EU).

Danas je Hrvatska ponovno poprište bitke za dominantni utjecaj ili ako hoćete rata mekim oružjima, dvaju vrijednosno i civilizacijski različitih svjetova: Istoka i Zapada. Istoka, sa snažnim vođama poput Putina i Erdogana, koji su posljednjih godina u velikoj europskoj ofenzivi, i Zapada, koji se opustio i identitetski i politički izgubio. Zato je važno da je senator McCain tako opširno ‘istwitao’ svoj posjet Hrvatskoj, podcrtavajući pouzdano strateško savezništvo.

Jednako je važno da predsjednica stalno potiče snažnije povezivanje srednjouropskih i istočnoeuropskih država, da ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier gradi čvršća savezništva s najpouzdanijim američkim saveznicima: s Izraelom na Bliskom istoku i s državama Višegradske skupine u EU-u, da se europarlamentarka Ivana Maletić priključuje transstranačkoj inicijativi europarlamentaraca iz 21 države članice koji zahtijevaju od institucija EU-a da zaustavi gradnju plinovoda Sjeverni tok II, iz Rusije, preko Baltika u Njemačku, zaobilazeći Poljsku, koji je svojevrsno kukavičje jaje Angele Merkel srednjoj i istočnoj Europi, a u paktu s Vladimirom Putinom.

Važno je to jer je Trump nametnuo snažnu globalnu dinamiku koja, sudeći prema prvim potezima, upućuje na ubrzano definiranje zona utjecaja po načelu – braniti realno obranjivi maksimum, ne ulaziti u područje koje nikad neće biti osvojeno, čvrsto braniti vlastite vrijednosti i na tim načelima graditi zajednički interes s najvećim suparnicima poput Rusije i Kine, ali i zajedničku politiku sa saveznicima poput EU-a i njezinih članica.

Partnerstvo iz rata

Kako je Balkan ne samo deklarirani prioritet, već i stvarna baza i Putinove i Erdoganove ekspanzije utjecaja i ujedno prostor nedovršenih i nestabilnih država, a BiH ključ budućeg rješenja, McCaineova poruka o Hrvatskoj kao “jednoj od najodanijih i najsposobnijih strateških partnera” od koje se očekuje promicanje euroatlanske perspektive prema jugoistočnom susjedstvu, u ovom je trenutku ujedno i prilika za angažiraniju hrvatsku politiku i prepoznavanje vlastitih interesa u globalno burnim vremenima.

A ti se interesi nisu mnogo promijenili od vremena ratnog partnerstva iz devedesetih. Tada, bez SAD-a Hrvatska nije mogla ostvariti u potpunosti svoju državnost, a bez Hrvatske i njezine vojske SAD nije mogao završiti rat. Danas, bez SAD-a Hrvatska ne može ostvariti svoju sigurnost i opstojnost Hrvata u BiH, a bez jačanja hrvatskog utjecaja u BiH do razine na kojoj je bio od 1995.-2000., SAD ne može dobiti bitku za Balkan. To je formula. Sve ostalo su izvedbene varijante.

Samo treba požuriti, jer baš kao i 1993. godine, EU je politički rastrojena i nemoćna. A trajno destabilizirajuće britanske varijante političke arhitekture zapadnog Balkana pod srpskom hegemonijom Angela Merkel prigrlila je kao čarobnu formulu. Nakon što ih je i sama Velika Britanija potrošila i prepustila.

Piše: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

24. travnja – Dan sjećanje na žrtve genocida nad Armencima

Objavljeno

- datum

Cicernakaberd – memorijalni spomenik genocida nad Armencima

Spomenički kompleks Cicernakaberd je memorijalni spomenik koji je posvećen žrtvama genocida nad Armencima 1915.-1923. god. Memorijalni spomenik i muzej kao cjelina omogućuju posjetiteljima da spoznaju tragične stranice armenske povijesti u Osmanskom Carstvu. Memorijalno središte je sagrađeno 1967. god. i smješteno u Jerevanu na brdu Cicernakaberd. Cicernakaberd u prijevodu s armenskoga znači ‘lastavičja utvrda’. S toga brda se vidi gotovo cijeli Jerevan i planina Ararat. Arhitekti projekta su Artur Tarhanjan i Sašur Kalašjan.

Kompleks se sastoji od dvanaest blokova postavljenih u krug unutar kojega u sredini na dubini od 1,5 metra gori vječna vatra. Malo dalje u nebo se uzdiže obelisk-stela visok 44 metra, obelisk koji simbolizira preporod Armenaca. On je podijeljen u dva dijela i to je simbol Armenaca u domovini i iseljeništvu. U Armeniji danas živi malo manje od 3 milijuna, a u iseljeništvu malo više od 7 milijuna Armenaca. Od kompleksa vodi park sa zidom-žalosti dugim sto metara na kojem su zapisana imena krajeva (gradova i sela) za koje se zna da su u njima izvršeni pokolji od strane osmanskih snaga tijekom Prvoga svjetskoga rata. Na području kompleksa nalazi se muzej-institut genocida nad Armencima u kojem su izložene stare fotografije, knjige, novine, časopisi, izvorne isprave, video-snimci i drugi dokumenti koji svjedoče o teškom položaju i stradavanju armenskoga naroda od osmanske vlasti.

Muzej-institut genocida nad Armencima

Muzej-institut genocida nad Armencima izgrađen je 7. ožujka 1995. god. prema odluci armenske vlade, a otvoren 24. travnja iste godine na 80-obljetnicu Dana genocida nad Armencima. Muzej-institut je dobio status znanstveno-istraživačke ustanove u sastavu Nacionalne akademije Republike Armenije. Osnovni djelokrug djelatnosti jest proučavanje povijesti genocida nad Armencima 1915. – 1923. god. u doba Osmanskoga Carstva. Težište je na znanstvenim istraživanjima i prikupljanju arhivske građe i fotografija. Muzej-institut pribavlja materijale i dokumente iz raznih međunarodnih arhiva. Muzej isto tako skuplja, klasificira i arhivira svjedočenja svjedoka genocida. Prvi ravnatelj muzeja postao je doktor povijesnih znanosti (od 1998.) Lavrentij Barcegjan, tadanji zamjenik predsjednika Nacionalne akedemije Republike Armenije.

Muzej je izgradilo poduzeće “Ajkimšin”. Izgradnju je financirala država, a financijski su potpomogli Svearmensko dobrotvorno vijeće i svearmenska zaklada “Hajastan”. Muzej su projektirali: Sašur Kalašjan i Ljudmila Mkrtčjan, a kip je izradio Ferdinand Arakeljan. Otvorenju prve izložbe muzeja prisustvovao je prvi predsjednik Armenije Levon Ter-Petrosjan i katolikos svih Armenaca Garegin I. (1933. – 1999.).

Plan izložbenoga postava muzeja razradili su poznati armenski intelektualci: slikar Grigor Handžjan, orijetalist Ruben Saakjan, povjesničar Lavrentij Barcegjan i druge osobe na čelu s predsjednikom potpovjerenstva, doktorom povijesnih znanosti, profesorom Konstantinom Hudaverdjanom.

Na dvanaest bazaltnih pilona unutarnjega muzejskoga dvorišta uklesane su riječi Henrya Morgenthaua (1856. – 1946.), Anatolea Francea (1844. – 1924.), Fridtjofa Nansena (1861. – 1930.), Jacquesa de Morgana (1857. – 1924.), Valerija Brjusova (1873. – 1924.) i drugih očevidaca tih strašnih događaja. Na zidu jedne dvorane na površini od četrdeset pet kvadratnih metara nacrtan je zemljovid zapadne Armenije na kojem su obilježena područja pokolja i deportacija. Izložbeni prostor muzeja zauzima 2.400 m2. U stalnom izložbenom postavu muzeja nalaze se tisuće fotografije tih vremena, te publikacije o genocidu na raznim jezicima. Izložbeno područje muzeja obuhvaća dvanaest dvorana. Izložbeni postav se sastoji od pedeset i dva osnovna naslova.

Muzej-institut organizira znanstvene konferencije, okrugle stolove, izdaje periodične publikacije, znanstvene zbornike, knjige i dr. Muzej-institut od 2013. god. dva puta godišnje izdaje međunarodni časopis za istraživanja genocida nad Armencima. Muzej surađuje s različitim znanstvenim ustanovama Austrije, Francuske, Italije, Njemačke, Rusije, SAD-a i drugih zemalja. Blizu muzeja je prostor gdje strani državnici, dužnosnici i crkveni poglavari sade spomen-drveće.

Mjesto susreta Armenaca diljem svijeta

Tijekom mnogih godina spomenički kompleks Cicernakaberd posjetio je veliki broj predstavnika raznih državnih ustanova, vjerskih i nevladenih organizacija, uključujući i papu Franje. Vrhovni poglavar Katoličke crkve 2016. god. je na 100. obljetnicu genocida nad Armencima posjetio Armeniju. Tijekom svojega posjeta papa Franjo je posjetio i kompleks Cicernakaberd gdje je u muzejskoj knjizi žalosti napisao: “Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije, molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskoga naroda! Sjećanje se ne može zatomiti ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!”

Svake godine 24. travnja, na Dan sjećanja genocida nad Armencima, tisuće Armenaca u domovini i iseljeništvu dolaze na Cicernakaberd. Cicernakaberd je sveto mjesto svih Armenaca. On je isto tako i simbol jedinstva svih Armenaca diljem svijeta kao planina Ararat, kao Armenska apostolska crkva, kao armensko pismo. Ljudi koji se okupljaju na Cicernakaberdu polažu cvijeće kao znak počasti Armencima koji su poginuli tijekom strašnoga pokolja.

Izvor: Muzej genocida

Pripremio: Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

JAČI OD MENTORA: “EURAFRICA” – Francuski predsjednik kaže da Europa mora prihvatiti 150 do 200 milijuna afričkih (uglavnom muslimanskih) migranata u narednih 30 godina

Objavljeno

- datum

Drugim riječima, Emmanuel Macron, kao i jedan od njegovih prethodnika, Nicolas Sarkozy, kaže kako Europa mora financirati svoj bijeli genocid zbog svoje povijesti kolonizacije. Srećom, istočno / srednjoeuropske zemlje ne sudjeluju u ovom ludilu.

Prema Breitbartu bombastičan rast stanovništva u Africi znači da Europa ulazi u “dosad neviđeno” doba masovne migracije, izjavio je Emmanuel Macron, tvrdeći da su dva kontinenata sudbinski “vezana”.

“Migratorni fenomen s kojim ćemo se suočiti bit će povijesni”, izjavio je francuski predsjednik u televizijskoj emisiji u nedjelju navečer kada je najavio da će “veliko siromaštvo”, “klimatske promjene” i “geopolitički sukobi” vidjeti Afrikance koji se slijevaju u Europu ” u mnogim godinama koje dolaze “.

PRIJETNJE POLJSKOJ SANKCIJAMA, ako odbiju primiti izbjeglice …

Da bi podupro svoje gledište, Macron je ukazao na “bombastičan” populacijski rast u kontinentu trećeg svijeta, što je, kako je dodao, “francusko-američki novinar i profesor Stephen Smith” iznimno dobro opisao “u nedavnoj knjizi.

“[Afrikanci] uglavnom se okreću Europu jer kontinent [Europe] nije otok, zbog našeg položaja i zbog toga što Europa ima svoju sudbinu vezanu uz Afriku”, izjavio je izrazito proeuropski francuz tijekom dva sata dugog razgovora.

“Francuzi moraju prihvatiti islam. Odbijanje multikulturalizma je izdaja. “Macronova prijetnja nije tako daleko od Sarkozyjevog zloglasnog govora 2008. godine u kojem je rekao francuskim narodima da su se “miješali “, živjeli zajedno sa strancima ili trpjeli posljedice od osvetničke Republike. To je bio govor o “métissage”, riječi koja prevodi “miješanje”. Za Sarkozy “métissage” bio je dužnost.
Smith, stručnjak za Afriku kojem je Macron izjavio, tijekom svog nastupa na BFMTV-u, procjenjuje da će broj Afrikanaca koji žive u Europi porasti s devet milijuna na 150 milijuna i 200 milijuna u narednih 30 godina.

U Rushu u Europi, profesor Sveučilišta Duke objavljuje masivan, dosad neviđen prijenos stanovništva još uvijek u povojima, a on objašnjava kako će – paradoksalno – biti pokrenuta u velikoj mjeri kao rezultat financiranja novca iz zapadne Afrike za putovanja migranata iz Afrike ,

“Najoptimističniji” od tih rezultata – prema Le Figaro – je “Eurafrica”, koja bi mogla vidjeti masovnu migraciju stvoriti “dobrodošlicu”, multikulturalnu Europu, koja bi “u potpunosti prihvatila da je mješovita utrka zemlja imigracije i međusobnog povezivanja. ‘”Švedska je glavni primjer toga, velika socijalna država u kombinaciji s otvorenim granicama. Zemlja je počinila demografsko samoubojstvo, a to je upravo ono što Smith želi za cijeli kontinent.

Ironično, Afrikanci imaju drugi najveći kontinent na planetu, puni resursa, sve za sebe.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOK POVIJESTI ZVONKO PAJUR IZNIO ŠOKANTNU ISTINU O JASENOVCU!

Objavljeno

- datum

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH.

Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor, objavio je Tomislav Vuković u Glasu koncila

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur.

Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

Otac je pobjegao u Argentinu

»Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, još uvijek dobroga zdravlja i bistra uma, »da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet.

Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. godine

Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.«

Istražitelji su tražili da opišem ubojstva

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

“U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik.

Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili.

Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je o n kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica. “

Još je živih logoraša

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega.

Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi.

Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu.

Svi su znali za školu

Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim. Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem.

Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.«

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

Tomislav Vuković/ Glasu Koncila, kolovoz 2014. godine/Foto:arhiv

Izvor: MaxPortal | Ekskluzivno.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno