Connect with us

Društvo

TROMBLON PROZVAO BUJANCA: ‘Ovo je istina o zabrani grba HOS-a na spomeniku Žarku Manjkasu Crvenkapi’

Objavljeno

- datum

Vukovarski ratnik Petar Janjić Tromlon objavio je otvoreno pismo o kojem pojašnjava zašto na spomeniku poginulom HOS-ovcu Žarku Manjkasu Crvenkapi nema njegovog ratnog znakovlja u kojem je pozdrav Za dom spremni.

Tromblon piše:

“Potaknut namjernim, uvredljivim i podcjenjivačkim istupom u emisiji „Bujica“, autora Velimira Bujanca, s temom zašto nema grba HOS-a na spomen obilježju „Park Žarko Manjkas Crvenkapa“, želim napokon dati pojašnjenje te tako uputiti Bujanca i sve ostale da traže odgovor od osoba koje im taj odgovor mogu dati iz prve ruke.

Obraćam se osobno ovim pismom svim hrvatskim braniteljima jer mi to nalaže moja čast i moje pravo, kao glavnog inicijatora i organizatora ovog projekta za Vašeg i našeg heroja Žarka Manjkasa Crvenkapu.

“Prije petnaest mjeseci na prijedlog Igora Došena, hrvatskog branitelja i susjeda pokojnog Crvenkape s kojim je bio prijatelj, molim predsjedništvo HVIDR-a Dubrava da se razmotri izgradnja spomen obilježja Žarku Manjkasu te dobivam odgovor da su oni to već pokušali prije petnaest godina te da slijedom mnogih problema nisu bili u mogućnosti realizirati taj projekt.

Izložio sam im plan i program koji bi zahtijevao dvanaest mjeseci rada te osnivanje inicijativno- organizacijskog zbora u koji su pristupile Udruga „Crne Mambe“ te UDHOS Grada Zagreba. 

Zamolili smo i dobili pisanu potporu od slijedećih udruga proisteklih iz Domovinskog rata i institucija: 

1. Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministar Tomo Medved – POKROVITELJ
2. Gradski ured za branitelje Grada Zagreba, Miodrag Demo 
3. Vijeće gradske četvrti Gornja Dubrava, predsjednik Damir Oniško 
4. Udruga HOS-a Grada Zagreba, Miroslav Šurbek
5. Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara, Tomislav Josić
6. Zajednica udruga HVIDR-a Grada Zagreba, Ante Tandara
7. Udruga Specijalne policije, Josip Klemm
8. Udruga “Crne Mambe” (2.Gardijska brigada – I bojna), Ivica Šafarić -Nindža
9. Općina Bogdanovci- načelnik gosp. Marko Barun
10.Udruga HVIDR-a Dubrava, Siniša Hađur
11.Udruga 100 % hrvatskih ratnih vojnih invalida prve skupine
12.Zapovjedni zbor 204 VU Brigade, Petar Janjić Tromblon
Sve ove institucije poslale su nam pisane potvrde o potpori.

Organizatori su u 15 mjeseci održali ukupno 63 sastanka sa: članovima obitelji koji su nam dali potpisano ovlaštenje za gradnju spomenika, s obitelji pokojnog Ive Cvitića autora pjesme „Od stoljeća sedmog“ koji nam daju pisano ovlaštenje za stavljanje pjesme na spomenik, vlasnikom zemljišta, Ministarstvom hrvatskih branitelja, Gradom Zagrebom, katastrom grada Zagreba, Gradskim uredom za hrvatske branitelje grada Zagreba, Gradskim uredom za imovinsko pravne poslove, Uredom Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, Vijećem gradske četvrti Gornja Dubrava, savjetnikom za hrvatske branitelje u uredu Predsjednice RH, Ravnateljstvom MUP-a, PP Dubrava, Saboru RH, Odborom za imenovanje naselja, ulica i trgova, arhitektom, kiparom, geodetom, nadzornim za izgradnju, ljevaonicom „Ujević“ i mnogim drugim institucijama.

Prikupljali smo vrijedno i uporno dokumentaciju potrebitu za ishođenje građevne dozvole te svu drugu potrebitu dokumentaciju i napokon nakon više od godinu dana, 06.10.2017. ishodimo građevnu dozvolu. Ja to nazivam Križnim putem, a na sastanku zapovjednika 204 Vukovarske brigade u Bogdanovcima, zapovjednik i predsjednik Udruge logoraša Danijel Rehak izjavio je slijedeće: „Petre da tražiš građevnu dozvolu za skladište nuklearnog otpada prije ćeš je dobiti“.

Kada smo prije petnaest mjeseci krenuli u ovaj projekt izgradnje spomen obilježja „Crvenkapa“ nismo ni sanjali da nećemo smjeti istaknuti na spomenik i danas legalni grb HOS-a, koji je časno i sa ponosom nosio Žarko Manjkas Crvenkapa kao i svi pripadnici HOS-a, a da smo znali, siguran sam da ne bi smo pokrenuli cijeli projekt. Bar ne ja, jer je ovo za mene dio falsificiranja povijesti Domovinskog rata.

Evo zašto je humanitarna večer bila potrebna

Svima u Domovini je dobro znano da UDHOS te SUDHOS, dvadeset godina trpe strahovite napade pro četničkih i jugoslavenski orijentiranih udruga te lijevih političkih parlamentarnih stranaka a posebice ti teroristički udari se pojačavaju u posljednje dvije godine. Mi u organizaciji donosimo odluku da poradi tih terorističkih aktivnosti prema žrtvama HOS-a i samom HOS-u, radimo naše zadaće oko ishođenja dozvola i nebrojenih suglasnosti bez najave i u tišini, kako bi izbjegli opstrukcije i probleme. Tada se događa i problem sa spomen pločom poginulim bojovnicima HOS-a u Jasenovcu. 

Na sastanku u Ministarstvu hrvatskih branitelja rečeno nam je da u udruzi koja je investitor moramo imati osiguranih 60.000,00 kuna kako bi mogli izići sa zamolbom na javni poziv za sufinanciranjem od Ministarstva za izgradnju spomenika. Kako HVIDR-a Dubrava nema ta sredstva, dogovoreno je da se organizira donatorska večer kako bi se prikupila ta sredstva. Humanitarnu večer smo organizirali u Hotelu „International“ u Zagrebu, te smo uspjeli prikupiti donacijama 80.000,00 kuna od čega smo platili izlijevanje biste ljevaonici „Ujević“, građevnu dozvolu, takse i druge troškove a i preostalo je na računu još sredstava.

Za organizaciju večeri bila je nadležna Udruga „Crne Mambe“ koja je otvorila poseban pod račun a ovlaštena osoba je pukovnik Ivica Šafarić – Nindža, predsjednik udruge. Od Hotela „International“ dobili smo gratis dvoranu i dvije sobe, a u zabavnom programu bez naknade sudjelovali su: gudački sastav na violinama, zbor učenika osnovne škole Vjenceslava Novaka iz Dubrave, tamburaški sastav „Đeram“ iz Vinkovaca, klapa „Stine“ iz Zagreba, „4 gitare HOS-a“, Ante Matić iz Berna sa „Križevima Vukovara“ te Mate Bulić.

Održana je i aukcija dvije slike ulja na platnu „Kralja Tomislava“ i „dr. Ante Starčevića“ autora Maria Matkovića iz Bogdanovaca koje je poklonio organizatoru ulja na platnu, dok je voditelj bio Darko Janeš. Slike su kupili gosti iz Pakoštana i Zagreba za svotu od 5.500,00 kuna.

O napadima na projekt i udruzi kojoj slijedi tužba

HVIDR-a Dubrava je određena da bude investitor, i sa sredstvima od Ministarstva hrvatskih branitelja biti će isplaćeni izvođači radova izgradnje spomenika, a ovlašten je predsjednik HVIDR-a DubraveSlavko Oklješa. Sada su u tijeku građevinski radovi, graviranje teksta i grba na pločama i postamentu, lijevanje biste i priprema organizacije otkrivanja spomen obilježja za 11.11.2017. godine, s početkom u 10 sati u ulici Vile Velebita u zagrebačkoj Dubravi. 

Dužan sam naglasiti da je prije tri mjeseca na portalu Dnevno.hr, objavljeno kako se branitelji Vukovara odriču od ovog projekta i da nam ne daju potporu. Ti takozvani branitelji se nisu potpisali ispod tog članka niti su naveli ime odgovorne osobe. Nazivali su nas indirektno lopovima i ponižavali da to radimo samoinicijativno. UDHOS je suorganizator a Crvenkapa je pripadnik HOS-a.

Nismo taj članak smatrali ozbiljnim, i u tom trenu da nam može naškoditi i ugroziti projekt, pa nitko od organizatora nije ni reagirao znajući da se na portalima piše svašta.

To se isto ponavlja i dana 28.09.2017., (zasjedanje Skupštine Grada Zagreba), kada su se sada „oni“ i očitovali, šaljući Skupštini Grada Zagreba pismo u kojem blate ovaj projekt i nanose uvrede organizatorima. Nazvao sam nekolicinu zapovjednika od Ante Dugana – Samuraja do Tihomira Kurbatfinskog – Šumara, koji je pukovnik HOS-a, te ih pitao od kada postoji ta udruga i tko je vodi. Pitao sam ih što je tim ljudima da podrivaju ovu akciju i koji su im motivi. Saznanje me je oborilo s nogu.

Ta takozvana udruga je Udruga HOS-a Grada Vukovara, osnovana u svibnju 2016. godine i vodi je Dragan Stefanović, Srbin, za kojeg prije nitko nije čuo.

Zapovjednici iz Vukovara i ratnici brigade ne znaju otkuda je ispao i gdje se i za koga se borio. Kada sam postavio upit dopredsjedniku UDHOS-a Grada Zagreba Miroslavu Šurbeku, tko je Dragan Stefanović rekao je da nema pojma. Kako to da jedan od čelnika UDHOS-a nema saznanja tko vodi udrugu HOS-a u Vukovaru? Kako to da Barišić predsjednik SUDHOS-a ne zna za njega? Isto tako niZvonko Čurković kao zapovjednik vukovarskih HOS-ovaca.

To što sam naveo je alarmantno i važno. Ali važnije i tragičnije je, da UDHOS u Zagrebu ne zaustavlja taj napad i ne podiže tužbu za podrivanje i uvredu časti. Dozvoljavaju da se takvim kriminalnim radnjama podriva projekt izgradnje spomenika, vrijeđa i ponižava organizator i skrnavi žrtva. Protiv Udruge HOS-a Grada Vukovara i Dragana Stefanovića moj odvjetnik će podnijeti tužbu idući tjedan na Općinskom sudu u Zagrebu.

Tužba i protiv Bujanca

Nadasve važno je i istaknuti i da je postavljen upit, tko je Petar Janjić – Tromblon, da organizira izgradnju spomenika „Crvenkapi“. Svaki normalan čovjek koji zna što je ratno stradanje, što je žrtva i što je povijest Domovinskog rata neće imati ništa protiv da se što više spominju i obilježavaju žrtve a posebice osobe koje su učinile herojska djela. Osobno sam sudjelovao sa svojom postrojbom u borbama na vukovarskom Sajmištu uz bojovnike zagrebačkog HOS-a, uz zapovjednike Antu Dugana – Samuraja (kojem su četnici ubili majku i oca), te Tihomira Kurbatfinskog – Šumara. Tu sam upoznao Zvonimira Čurkovića – Zvoneta, zapovjednika HOS-a iz Zagreba, te smo zajedno uz Josipa Horvata – Mađara odradili i borbenu akciju izvan Vukovara, četnicima iza leđa. Samo iz tog razloga imam pravo pokrenuti izgradnju spomenika „Crvenkapi“ a i svakom drugom branitelju Domovine od Cavtata do Iloka, ako to želim bez obzira da li sam ga poznavao ili ne. 

Pa tako naš dični Velimir Bujanec u svojoj „Bujici“ od 18.10.2017. godine, pokušava i mene potopiti u svojoj Bujici. Prvo i osnovno ja sam ratovao zajedno sa HOS-ovim bojovnicima u Vukovaru protiv pravih četnika- koljača koji su poubijali preko 750 branitelja, civila i djece na Veleprometovom skladištu u tri dana i tri noći krvavog četničkog pijanog pira.

Ratovali smo protiv četnika sa Sajmišta koji su poubijali 200 branitelja i civila, te trudnicu Ružicu Markobašić i šesnaestogodišnjeg Igora Kačića na Ovčari. (Usput, ja sam organizirao izgradnju i otkrio spomenik Igoru i njegovom ocu, zapovjedniku Sajmišta, Petru Kačiću koji je poginuo 02.10.1991. godine). 

Nadalje, postavlja se pitanje zašto i zbog čega me Bujanec blati, vrijeđa i podriva ovaj projekt? Ja osobno dug niz godina poznajem Velimira Bujanca, bili smo zajedno na nebrojenim skupovima i događanjima. Posjedujem i njegov broj mobitela a on ima moj. Bio sam mu gost u Bujici. On mene apostrofira riječima u svojoj emisiji: „Odakle pravo nekakvom Tromblonu, pa on nema veze sa HOS-om, da uopće se gura tu osim ako nisu neki nemoralni materijalni motivi u pitanju“.

Gledateljstvo koje me ne poznaje stvoriti će sliku o meni kao o mogućem profiteru, lopovu i ljudskom šljamu, a i oni koji me poznaju imaju pravo pitati se da li tu ima stvarno neke istine. Nanio mi je veliku štetu i uvredu dovodeći u pitanje cijeli ovaj humanitarni projekt, ujedno pljujući i HVIDR-u Dubrava i Udrugu „Crne Mambe“ kao organizatora, nazivajući ih „nekakvim braniteljima“ koji po njemu nemaju veze sa HOS-om, a usudili su se graditi HOS-ovom pripadniku spomenik. Stoga, protiv Velimira Bujanca, moj će odvjetnik podnijeti tužbu idući tjedan na Općinskom sudu u Zagrebu.

Problemi s Brankom Borkovićem

Biti će zanimljivo i događanje oko Branka Borkovića u smislu ovoga projekta. Borkovića sam i osobno u osmom mjesecu pozvao da nam bude gost na donatorskoj večeri u listopadu mjesecu, što je on odbio uz riječi: „Tko je tebi dao ovlasti da to radiš!; Nemaš moju potporu!“. To je izgovorio uz galamu da sam morao odmaknuti mobitel od uha. On se ponašao kao da je on vlasnik Crvenkape, vlasnik 204. VU brigade i osoba od koje svi mi moramo tražiti neku dozvolu. Suludo.

Želim istaknuti da sam o ovom projektu na početku obavijestio većinu zapovjednika koji su relevantni u zapovjednom zboru 204 brigade i od kojih sam i dobio suglasnost za istupanje i predstavljanje brigade (iako mi službeno ne postojimo). Nadalje, nitko od nas vukovaraca ne zna što je on to vrijedno do sada napravio za vukovarske branitelje u miru, a u ratu nas je ostavio 17. na 18. 11.1991. godine.

Ma dragi Bože, tko je on da mene pita tko sam ja? Ja sam osnovao 2000. godine zapovjedni zbor 204 vukovarske brigade. Nadalje 2001. godine uz moju inicijativu smo postrojili prvi puta 204 VU brigadu u Vukovaru. Za to imam zapisnike i fotografije te sve zapovjednike brigade iza sebe.

Ja sam humanitarnim radom u posljednjih 17 godina, inicirao i organizirao obnovu 6 kuća braniteljima od Vukovara do Sinja. Ovo mi je treće spomen obilježje. Dalje neću ni nabrajati. Pitajte Josipa Horvata – Mađara, zapovjednika i heroja što misli o Borkoviću te druge vukovarske branitelje, pa ćete vidjeti o kakvoj se osobi radi.

Ovaj projekt ne podupire HOS-ovac i vukovarski branitelj Damir Markuš iz samo njemu znanih razloga, a sa kojim sam bio u odličnim odnosima i koji je od početka bio upoznat s projektom o čemu postoji transkript korespodencije poruka preko naših mobitela. Važno je istaknuti da me na mobitel poziva Zvonimir Čurković – Zvone i kaže kako Markuš širi priču da sam ja pokrao novce od izgradnje spomenika Igoru i Petru Kačiću. Ja sam ostao šokiran.

Pa Markuš nije imao veze sa izgradnjom spomenika, s organizacijom i s financiranjem. Bio je na otkrivanju spomenika. Sudjelovao je uz mene kada sam poklonio tenk T 55 Čavoglavama, čiji smo transport od Jasenovca do Čavoglava platili 72.000,00 kuna, (Klemm, Thompson i Udruga Ratnika – Labudica i dvije 100 tonske dizalice). Vozili smo ga cijelu noć i postavili na ulazu u Čavoglave. Kako bi se od tih tvrdnji „oprao“ na sastanku kod Ministra Medveda sam prikazao sve plaćene račune od izgradnje spomenika Igora i Petra Kačića. Da bi se izgradio taj spomenik organizirao sam koncertMarka Perkovića Thompsona u Osijeku. Neka se i Markuš spremi na sud.

A o Markuševom ratovanju u Vukovaru i njegovoj knjizi, najbolje odgovore ćete iz prve ruke, dobiti od zapovjednika i heroja Ivan Anđelića – Doktora.

“Vjerovao sam u prekrasnu suradnju”

Nadalje, želim naglasiti da sam ja želio i da sam vjerovao u jednu prekrasnu suradnju, ali sam pogriješio u procjeni. Inicirao sam izgradnju Spomen obilježja „Crvenkapa“ i imam punomoć i povjerenje obitelji. Nadasve, obitelj mi je rekla da UDHOS nije imao ni u primisli Žarka i gradnju spomenika, te da se ni slučajno ne usudite ponašati, kao da je on njihovo vlasništvo jer će poduzeti pravne korake. 

Udruga HVIDR-a Dubrava i Udruga „Crne Mambe“ su odradile sve zadate obveze i zadatke koje smo dogovorili, a posebice ističem Sinišu Hađura, koji je uz mene poslao 500 e-mailova, te smo morali prikupiti 900 dokumenata i održati 63 sastanaka, tako da ni sami ne znamo koliko smo i gdje više bili u ovih 12 mjeseci i koliko smo kilometara prevalili, goriva potrošili i proveli vremena na mobitelima. Sve smo to financirali iz naših osobnih novaca. Bili smo mnogo vremena u ovih petnaest mjeseci odvojeni od svojih obitelji. Potrošili smo tone i tone živaca poradi ovakvih pravnih gluposti: 

MI- „Dobar dan, evo dokumenti za građevnu“. GRAD- „Žao nam je ne možete je dobiti bez suglasnosti za pravoslužnost zemljištem“. Onda odemo u pravnu službu: MI-„Dobar dan molimo suglasnost za pravoslužnost zemljištem“. ONI- „Žao nam je ali nam prvo morate donijeti građevnu dozvolu“. Mislim da vam je sve jasno kroz što smo prošli.

Tko je zabranio grb HOS-a na Crvenkapinom spomen obilježju

A sada koga zanimaju pojedinosti tko i zašto ne dozvoljava stavljanje na spomenik grb HOS-a, neka pitaju časne ratnike na ulici koji dobro znaju odakle mačka jede ribu, a kojima svakako nije drago da se gradi spomenik heroju HOS-a bez i danas legalnog grba regularne hrvatske postrojbe, koja nema negativnosti na svome ratnom putu.

Pitajte odgovorne osobe u Ministarstvu hrvatskih branitelja zašto ne može biti grb HOS-a na spomeniku. Pitajte Ministra Medveda. Pitajte odgovorne osobe u Gradskom Odboru za ploče. Pitajte Skupštinu Grada Zagreba. Pitajte gradonačelnika Milana Bandića, iako se on već izjasnio. PitajteMilorada Pupovca. Pitajte na koncu Andreja Plenkovića.

Pitajte ih sve ali nemojte više pitati organizatore: HVIDR-u Dubrava, Udrugu „Crne Mambe“ i mene osobno. Mi Vam taj odgovor nemamo, jer ovo političko ludilo i teror prema žrtvama iz Domovinskog rata ne možemo razumjeti i prihvatiti. Ali morali smo nakon 15 mjeseci rada i provedenog „Križnog puta“, sa ishođenom građevnom dozvolom u rukama, pristati na ultimatum iliti ucjenu. 

Nisam želio da takav Vitez HOS-a Žarko Manjkas Crvenkapa, bez obzira na teške udare četničke i protuhrvatske politike prema SUDHOS-u i poginulim bojovnicima te prema časnom, i po meni prekrasnom grbu HOS-a , ostane bez spomenika. E, imat će heroj Žarko Manjkas Crvenkapa spomen obilježje, gdje ćemo mi i obitelj, i svi časni Hrvati koji poštuju žrtve iz Hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, moći zapaliti svijeću te se pomoliti dragom Bogu da mu bude laka Hrvatska gruda. A dati će dragi Bog i neka nova politička generacija razum te izmijeniti zakone, da će se moći u ovoj državi natopljenoj krvlju domoljuba, postaviti HOS-ov ratni grb, koji je nosio na uniformi kao hrvatski patriot i vitez.

Jedino što smo mu dužni je izgraditi spomenik, odati pijetet i poštovanje, s obzirom da mu se ni za grob ne zna.

Zahvala svima koji su poduprli projekt podizanja spomen obilježja

Zahvaljujem se javno svim donatorima koji su poklonili svoju ljubav, povjerenje, pomoć i novce kako bi mogli zajedničkim djelovanjem objediniti domoljublje, poštivanje žrtve, odavanje počasti i očuvanju povijesti o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu.

Za kraj, nastavlja se kletva kralja Zvonimira, koju je izrekao na brdu Gvozdu, da mi Hrvati tisuću godina nećemo imati sreće u životu. Tako nam i treba da brat iz rata ide na brata iz rata, dok nam državu pljačkaju, branitelji se ubijaju, a mladi iseljavaju.

Predsjedavajući inicijativnog zbora „Park Žarko Manjkas Crvenkapa“, 
Pukovnik Petar Janjić Tromblon

Komentari

Komentari

Društvo

Rakitić napisao svoju životnu priču koja će mnoge raznježiti, a emotivniji bi mogli i zaplakati

Objavljeno

- datum

”Trenutak kad ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali… Nikad ih više nećemo skinuti.”  Tako je Ivan Rakitić za The Players’ Tribune započeo svoju životnu priču.

Pekrasna priču o odrastanju u Švicarskoj, odluci da nastupa pod hrvatskom zastavom, što je to značilo njegovom ocu i jednom posebnom dresu, najvažnijem u njegovu životu, mnoge će raznježiti, a one emotivnije čak i rasplakati.

“Paket je to koji je bio stigao na našu adresu u Švicarskoj, nismo znali što je točno unutra, no na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj. Bilo je to mjesto koje smo smatrali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat, a ni ja nismo nikad prije bili.

U našem domu pričao se hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je jako puno Hrvata. No Hrvatska je za nas i dalje bila nešto daleko. Moja obitelj Hrvatsku je napustila početkom rata 1991. godine i nikada se nije vratila. Moj brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatsku smo poznavali samo s TV-a i fotografija koje su nam naši roditelji pokazivali.

Bilo nam je teško shvatiti što se točno događa na Balkanu, bili smo djeca. Roditelji nam nikad nisu pričali o ratu, razumljivo, nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se trenutaka kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske.

Ne znam kako bih napisao kako sam se u tim trenucima osjećao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. Ali to je nekako uvijek bilo u mislima mojih roditelja, ipak im je puno prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji roditelji su za vrijeme rata izgubili puno dragih ljudi.

Sjećam se kad sam imao četiri ili pet godina, gledao sam na TV-u vijesti, vidio sam snimke i fotografije rata i pomislio: “Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati?”

Prije nego što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. To vam može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira na to gdje žive. Kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket i izvukao dva hrvatska dresa, bilo je jako emotivno, brat i ja smo dobili dresove, pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga.

Čak smo spavali u tim dresovima, nosili smo ih sljedeći dan u školu i dan poslije. Jednostavno ih nismo htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati deset jer nismo htjeli odjenuti ništa drugo osim njih, bili su posebni.

Da budem iskren, kad sam tek počeo igrati, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres moje druge domovine Švicarske. Ljudima sam govorio da sam Švicarac, to je izgledalo pomalo čudno, no ja sam rođen i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, a moji prijatelji su Švicarci…

Bio sam ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama. No najveći dio mog srca pripada Hrvatskoj, uvijek je to bilo tako.

Nekoliko godina poslije rata, moja obitelj je napokon mogla posjetiti Hrvatsku. Kad smo došli, nitko još nije mogao pričati o ratu, kao da su svi razmišljali: “Moramo to što prije zaboraviti.”

Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Möhlin u Švicarskoj. Puno se Hrvata preselilo u taj grad pa je tamo bilo jako puno hrvatskih restorana. Kad je Hrvatska igrala na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. bilo je jako puno zastava na kućama i prozorima stanova. To Svjetsko prvenstvo brat i ja smo gledali kod kuće s tatom, u svojim dresovima, i nismo smjeli pričati. Jedino važno je bilo to što je na TV-u. Tata bi nam rekao: “Možemo pričati poslije. Sada samo gledajte utakmicu.”

Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke, to je nemoguće zaboraviti. Priznati smo tek 1992., a šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale SP-a protiv Njemačke.

Mislim da nitko nije bio toliko zaluđen nogometom kao moj otac Luka. A to vam kaže čovjek koji igra u Barceloni. Moj otac se počeo baviti građevinom kad se preselio u Švicarsku, a kad je bio mlad igrao je nogomet, bio je defenzivni vezni i nosio je broj 4.

Nakon što smo pobijedili Njemačku, letio je…

Često se osjećam kao da živim njegov i svoj san. Igrao je na velikom nivou u BiH prije preseljenja u Švicarsku. Kad je prestao igrati, napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Nogomet i Hrvatska mu doista znače jako puno.

Kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da on pokraj vrata prisluškuje moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku, bila je to moja momčad. No prije deset godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali.

Biti u istoj sobi sa Slavenom… Mogao je reći što je htio, ja bih mu odgovorio: “U redu, idem s tobom.” Bio je moj heroj, nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da ja budem dio reprezentacije Hrvatske koju je on vodio.

”Dođi sa mnom”, rekao je. ”Dođi igrati za svoju domovinu.”

Croatian national soccer team head coach Slaven Bilic (C) hugs his player Ivan Rakitic (R) after the EURO 2008 preliminary round group B soccer match between Croatia and Germany at the Woerthersee stadium in Klagenfurt, Austria, 12 June 2008. Croatia won 2-1. EPA/KERIM OKTEN

Mislio sam si: Tu sam, idem s tobom. Napunio me samopouzdanjem.

Što mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Ne samo kao trener nego i kao osoba. On je čovjek za kojeg odmah želite zaigrati, sutra, i opet, i opet, i opet… I uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Pomislit ćete: Je*ote, ovaj čovjek će dati sve za mene.

Čak i sjedeći preko puta Slavena i slušajući što ima za reći, znao sam da ne mogu odlučiti odmah tada. Švicarska mi je puno dala, stoga sam uzeo vremena da razmislim. Sezona u Baselu mi je završila i došao sam nakratko kući, prije odlaska u Njemačku da igram za Schalke. A odluka za koju ću reprezentaciju nastupati dugo me opterećivala. Morao sam to riješiti prije odlaska u Njemačku, da u novom klubu počnem čiste glave.

Sjedio sam sam u sobi i nisam znao što da napravim. Šetao sam i razmišljao o svemu. A onda sam pomislio samo na ono što mi je u srcu. Uzeo sam telefon i počeo nazivati.

Prvo sam nazvao švicarskog izbornika. Cijelu sam karijeru igrao za Švicarsku, zato mi je bilo važno da prvo njega nazovem i objasnim mu da ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da to nije odluka protiv Švicarske, nego za Hrvatsku.

Nazvao sam Slavena.

“S vama sam, želim biti dio toga.”

A Slaven mi je rekao:

“Svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu.”

Razgovori nisu dugo trajali, a ja sam čuo oca kako stoji ispred vrata moje sobe. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me.

Nisam mu rekao što sam odlučio, a on mi je rekao da će me podržati što god ja odlučim. Bio je to golem trenutak za nas. Pa sam se odlučio našaliti s njim.

“Igrat ću i dalje za Švicarsku”, rekao sam mu, a njegova reakcija je bila:

“Oh… U redu…”

Počeo sam se smijati.

”Ne, ne, igrat ću za Hrvatsku!”

Počeo je plakati… Kad god dođem igrati za Hrvatsku, sjetim se oca i razmišljam o tom trenutku. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli, da mogu igrati za domovinu… Nema riječi da se to opiše.

Ljudi iz Hrvatske su posebni, kad sam s momčadi pred navijačima… Poželim da utakmica nikad ne završi! Kao da… ne znam… jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želiš otići, želiš svaki dan igrati pred njima.

Zanimljivo, puno sam stariji nego kad mi je taj paket stigao kući, ali i dalje ne želim svući taj dres.

Uvijek postoji pritisak kad ga nosite ali to je pozitivan pritisak. želiš pokazati svijetu što Hrvatska može, želiš nastaviti putem Slavena i Davora Šukera.

Mislim da i dalje pokazujemo svijetu što možemo. Kvalifikacijska utakmica protiv Grčke bila nam je najbolja utakmica u zadnjih pet-šest godina. Rekao sam dečkima u svlačionici:

“Idemo nastaviti ovako!”

Luka Modrić i ja smo se pogledali “Zašto to nismo i dosad radili?”

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOČENJE OČEVIDCA: Ponavljanje partizanskih laži o Brezovici, nikad ne će postati istina!

Objavljeno

- datum

 DATUM KOJI NEMA VEZE S HRVATSKOM    Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe.

Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih. Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) Tito je Hitleru 1943. nudio zajedničku borbu protiv zapadnih antifašista

Objavljeno

- datum

Istraživač povijesnih arhiva u Moskvi i Beogradu, Pero Simić, iznosi povijesne činjenice koje pokazuju kako je Tito 1943. godine, po svojim pregovaračima, Hitlerovim nacistima iskazao spremnost da se partizani bore protiv zapadnih antifašističkih saveznika u slučaju njihovog iskrcavanja na jadranskoj obali, te nacistima ponudio sporazum o međusobnom nenapadanju koji je bio po Titovoj zapovijedi i proveden na par mjeseci. Ove informacije pokazuju da je Tito bio beskrupulozan čovjek spreman na sve samo da bi se domogao vlasti.

Dio u kojemu Simić govori o Titovim ponudama Hitlerovim nacistima pogledajte od 28. minute do 31:20 minute njegovog intervjua.

Nacija.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno