Connect with us

Društvo

TROMBLON PROZVAO BUJANCA: ‘Ovo je istina o zabrani grba HOS-a na spomeniku Žarku Manjkasu Crvenkapi’

Objavljeno

- datum

Vukovarski ratnik Petar Janjić Tromlon objavio je otvoreno pismo o kojem pojašnjava zašto na spomeniku poginulom HOS-ovcu Žarku Manjkasu Crvenkapi nema njegovog ratnog znakovlja u kojem je pozdrav Za dom spremni.

Tromblon piše:

“Potaknut namjernim, uvredljivim i podcjenjivačkim istupom u emisiji „Bujica“, autora Velimira Bujanca, s temom zašto nema grba HOS-a na spomen obilježju „Park Žarko Manjkas Crvenkapa“, želim napokon dati pojašnjenje te tako uputiti Bujanca i sve ostale da traže odgovor od osoba koje im taj odgovor mogu dati iz prve ruke.

Obraćam se osobno ovim pismom svim hrvatskim braniteljima jer mi to nalaže moja čast i moje pravo, kao glavnog inicijatora i organizatora ovog projekta za Vašeg i našeg heroja Žarka Manjkasa Crvenkapu.

“Prije petnaest mjeseci na prijedlog Igora Došena, hrvatskog branitelja i susjeda pokojnog Crvenkape s kojim je bio prijatelj, molim predsjedništvo HVIDR-a Dubrava da se razmotri izgradnja spomen obilježja Žarku Manjkasu te dobivam odgovor da su oni to već pokušali prije petnaest godina te da slijedom mnogih problema nisu bili u mogućnosti realizirati taj projekt.

Izložio sam im plan i program koji bi zahtijevao dvanaest mjeseci rada te osnivanje inicijativno- organizacijskog zbora u koji su pristupile Udruga „Crne Mambe“ te UDHOS Grada Zagreba. 

Zamolili smo i dobili pisanu potporu od slijedećih udruga proisteklih iz Domovinskog rata i institucija: 

1. Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministar Tomo Medved – POKROVITELJ
2. Gradski ured za branitelje Grada Zagreba, Miodrag Demo 
3. Vijeće gradske četvrti Gornja Dubrava, predsjednik Damir Oniško 
4. Udruga HOS-a Grada Zagreba, Miroslav Šurbek
5. Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara, Tomislav Josić
6. Zajednica udruga HVIDR-a Grada Zagreba, Ante Tandara
7. Udruga Specijalne policije, Josip Klemm
8. Udruga “Crne Mambe” (2.Gardijska brigada – I bojna), Ivica Šafarić -Nindža
9. Općina Bogdanovci- načelnik gosp. Marko Barun
10.Udruga HVIDR-a Dubrava, Siniša Hađur
11.Udruga 100 % hrvatskih ratnih vojnih invalida prve skupine
12.Zapovjedni zbor 204 VU Brigade, Petar Janjić Tromblon
Sve ove institucije poslale su nam pisane potvrde o potpori.

Organizatori su u 15 mjeseci održali ukupno 63 sastanka sa: članovima obitelji koji su nam dali potpisano ovlaštenje za gradnju spomenika, s obitelji pokojnog Ive Cvitića autora pjesme „Od stoljeća sedmog“ koji nam daju pisano ovlaštenje za stavljanje pjesme na spomenik, vlasnikom zemljišta, Ministarstvom hrvatskih branitelja, Gradom Zagrebom, katastrom grada Zagreba, Gradskim uredom za hrvatske branitelje grada Zagreba, Gradskim uredom za imovinsko pravne poslove, Uredom Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, Vijećem gradske četvrti Gornja Dubrava, savjetnikom za hrvatske branitelje u uredu Predsjednice RH, Ravnateljstvom MUP-a, PP Dubrava, Saboru RH, Odborom za imenovanje naselja, ulica i trgova, arhitektom, kiparom, geodetom, nadzornim za izgradnju, ljevaonicom „Ujević“ i mnogim drugim institucijama.

Prikupljali smo vrijedno i uporno dokumentaciju potrebitu za ishođenje građevne dozvole te svu drugu potrebitu dokumentaciju i napokon nakon više od godinu dana, 06.10.2017. ishodimo građevnu dozvolu. Ja to nazivam Križnim putem, a na sastanku zapovjednika 204 Vukovarske brigade u Bogdanovcima, zapovjednik i predsjednik Udruge logoraša Danijel Rehak izjavio je slijedeće: „Petre da tražiš građevnu dozvolu za skladište nuklearnog otpada prije ćeš je dobiti“.

Kada smo prije petnaest mjeseci krenuli u ovaj projekt izgradnje spomen obilježja „Crvenkapa“ nismo ni sanjali da nećemo smjeti istaknuti na spomenik i danas legalni grb HOS-a, koji je časno i sa ponosom nosio Žarko Manjkas Crvenkapa kao i svi pripadnici HOS-a, a da smo znali, siguran sam da ne bi smo pokrenuli cijeli projekt. Bar ne ja, jer je ovo za mene dio falsificiranja povijesti Domovinskog rata.

Evo zašto je humanitarna večer bila potrebna

Svima u Domovini je dobro znano da UDHOS te SUDHOS, dvadeset godina trpe strahovite napade pro četničkih i jugoslavenski orijentiranih udruga te lijevih političkih parlamentarnih stranaka a posebice ti teroristički udari se pojačavaju u posljednje dvije godine. Mi u organizaciji donosimo odluku da poradi tih terorističkih aktivnosti prema žrtvama HOS-a i samom HOS-u, radimo naše zadaće oko ishođenja dozvola i nebrojenih suglasnosti bez najave i u tišini, kako bi izbjegli opstrukcije i probleme. Tada se događa i problem sa spomen pločom poginulim bojovnicima HOS-a u Jasenovcu. 

Na sastanku u Ministarstvu hrvatskih branitelja rečeno nam je da u udruzi koja je investitor moramo imati osiguranih 60.000,00 kuna kako bi mogli izići sa zamolbom na javni poziv za sufinanciranjem od Ministarstva za izgradnju spomenika. Kako HVIDR-a Dubrava nema ta sredstva, dogovoreno je da se organizira donatorska večer kako bi se prikupila ta sredstva. Humanitarnu večer smo organizirali u Hotelu „International“ u Zagrebu, te smo uspjeli prikupiti donacijama 80.000,00 kuna od čega smo platili izlijevanje biste ljevaonici „Ujević“, građevnu dozvolu, takse i druge troškove a i preostalo je na računu još sredstava.

Za organizaciju večeri bila je nadležna Udruga „Crne Mambe“ koja je otvorila poseban pod račun a ovlaštena osoba je pukovnik Ivica Šafarić – Nindža, predsjednik udruge. Od Hotela „International“ dobili smo gratis dvoranu i dvije sobe, a u zabavnom programu bez naknade sudjelovali su: gudački sastav na violinama, zbor učenika osnovne škole Vjenceslava Novaka iz Dubrave, tamburaški sastav „Đeram“ iz Vinkovaca, klapa „Stine“ iz Zagreba, „4 gitare HOS-a“, Ante Matić iz Berna sa „Križevima Vukovara“ te Mate Bulić.

Održana je i aukcija dvije slike ulja na platnu „Kralja Tomislava“ i „dr. Ante Starčevića“ autora Maria Matkovića iz Bogdanovaca koje je poklonio organizatoru ulja na platnu, dok je voditelj bio Darko Janeš. Slike su kupili gosti iz Pakoštana i Zagreba za svotu od 5.500,00 kuna.

O napadima na projekt i udruzi kojoj slijedi tužba

HVIDR-a Dubrava je određena da bude investitor, i sa sredstvima od Ministarstva hrvatskih branitelja biti će isplaćeni izvođači radova izgradnje spomenika, a ovlašten je predsjednik HVIDR-a DubraveSlavko Oklješa. Sada su u tijeku građevinski radovi, graviranje teksta i grba na pločama i postamentu, lijevanje biste i priprema organizacije otkrivanja spomen obilježja za 11.11.2017. godine, s početkom u 10 sati u ulici Vile Velebita u zagrebačkoj Dubravi. 

Dužan sam naglasiti da je prije tri mjeseca na portalu Dnevno.hr, objavljeno kako se branitelji Vukovara odriču od ovog projekta i da nam ne daju potporu. Ti takozvani branitelji se nisu potpisali ispod tog članka niti su naveli ime odgovorne osobe. Nazivali su nas indirektno lopovima i ponižavali da to radimo samoinicijativno. UDHOS je suorganizator a Crvenkapa je pripadnik HOS-a.

Nismo taj članak smatrali ozbiljnim, i u tom trenu da nam može naškoditi i ugroziti projekt, pa nitko od organizatora nije ni reagirao znajući da se na portalima piše svašta.

To se isto ponavlja i dana 28.09.2017., (zasjedanje Skupštine Grada Zagreba), kada su se sada „oni“ i očitovali, šaljući Skupštini Grada Zagreba pismo u kojem blate ovaj projekt i nanose uvrede organizatorima. Nazvao sam nekolicinu zapovjednika od Ante Dugana – Samuraja do Tihomira Kurbatfinskog – Šumara, koji je pukovnik HOS-a, te ih pitao od kada postoji ta udruga i tko je vodi. Pitao sam ih što je tim ljudima da podrivaju ovu akciju i koji su im motivi. Saznanje me je oborilo s nogu.

Ta takozvana udruga je Udruga HOS-a Grada Vukovara, osnovana u svibnju 2016. godine i vodi je Dragan Stefanović, Srbin, za kojeg prije nitko nije čuo.

Zapovjednici iz Vukovara i ratnici brigade ne znaju otkuda je ispao i gdje se i za koga se borio. Kada sam postavio upit dopredsjedniku UDHOS-a Grada Zagreba Miroslavu Šurbeku, tko je Dragan Stefanović rekao je da nema pojma. Kako to da jedan od čelnika UDHOS-a nema saznanja tko vodi udrugu HOS-a u Vukovaru? Kako to da Barišić predsjednik SUDHOS-a ne zna za njega? Isto tako niZvonko Čurković kao zapovjednik vukovarskih HOS-ovaca.

To što sam naveo je alarmantno i važno. Ali važnije i tragičnije je, da UDHOS u Zagrebu ne zaustavlja taj napad i ne podiže tužbu za podrivanje i uvredu časti. Dozvoljavaju da se takvim kriminalnim radnjama podriva projekt izgradnje spomenika, vrijeđa i ponižava organizator i skrnavi žrtva. Protiv Udruge HOS-a Grada Vukovara i Dragana Stefanovića moj odvjetnik će podnijeti tužbu idući tjedan na Općinskom sudu u Zagrebu.

Tužba i protiv Bujanca

Nadasve važno je i istaknuti i da je postavljen upit, tko je Petar Janjić – Tromblon, da organizira izgradnju spomenika „Crvenkapi“. Svaki normalan čovjek koji zna što je ratno stradanje, što je žrtva i što je povijest Domovinskog rata neće imati ništa protiv da se što više spominju i obilježavaju žrtve a posebice osobe koje su učinile herojska djela. Osobno sam sudjelovao sa svojom postrojbom u borbama na vukovarskom Sajmištu uz bojovnike zagrebačkog HOS-a, uz zapovjednike Antu Dugana – Samuraja (kojem su četnici ubili majku i oca), te Tihomira Kurbatfinskog – Šumara. Tu sam upoznao Zvonimira Čurkovića – Zvoneta, zapovjednika HOS-a iz Zagreba, te smo zajedno uz Josipa Horvata – Mađara odradili i borbenu akciju izvan Vukovara, četnicima iza leđa. Samo iz tog razloga imam pravo pokrenuti izgradnju spomenika „Crvenkapi“ a i svakom drugom branitelju Domovine od Cavtata do Iloka, ako to želim bez obzira da li sam ga poznavao ili ne. 

Pa tako naš dični Velimir Bujanec u svojoj „Bujici“ od 18.10.2017. godine, pokušava i mene potopiti u svojoj Bujici. Prvo i osnovno ja sam ratovao zajedno sa HOS-ovim bojovnicima u Vukovaru protiv pravih četnika- koljača koji su poubijali preko 750 branitelja, civila i djece na Veleprometovom skladištu u tri dana i tri noći krvavog četničkog pijanog pira.

Ratovali smo protiv četnika sa Sajmišta koji su poubijali 200 branitelja i civila, te trudnicu Ružicu Markobašić i šesnaestogodišnjeg Igora Kačića na Ovčari. (Usput, ja sam organizirao izgradnju i otkrio spomenik Igoru i njegovom ocu, zapovjedniku Sajmišta, Petru Kačiću koji je poginuo 02.10.1991. godine). 

Nadalje, postavlja se pitanje zašto i zbog čega me Bujanec blati, vrijeđa i podriva ovaj projekt? Ja osobno dug niz godina poznajem Velimira Bujanca, bili smo zajedno na nebrojenim skupovima i događanjima. Posjedujem i njegov broj mobitela a on ima moj. Bio sam mu gost u Bujici. On mene apostrofira riječima u svojoj emisiji: „Odakle pravo nekakvom Tromblonu, pa on nema veze sa HOS-om, da uopće se gura tu osim ako nisu neki nemoralni materijalni motivi u pitanju“.

Gledateljstvo koje me ne poznaje stvoriti će sliku o meni kao o mogućem profiteru, lopovu i ljudskom šljamu, a i oni koji me poznaju imaju pravo pitati se da li tu ima stvarno neke istine. Nanio mi je veliku štetu i uvredu dovodeći u pitanje cijeli ovaj humanitarni projekt, ujedno pljujući i HVIDR-u Dubrava i Udrugu „Crne Mambe“ kao organizatora, nazivajući ih „nekakvim braniteljima“ koji po njemu nemaju veze sa HOS-om, a usudili su se graditi HOS-ovom pripadniku spomenik. Stoga, protiv Velimira Bujanca, moj će odvjetnik podnijeti tužbu idući tjedan na Općinskom sudu u Zagrebu.

Problemi s Brankom Borkovićem

Biti će zanimljivo i događanje oko Branka Borkovića u smislu ovoga projekta. Borkovića sam i osobno u osmom mjesecu pozvao da nam bude gost na donatorskoj večeri u listopadu mjesecu, što je on odbio uz riječi: „Tko je tebi dao ovlasti da to radiš!; Nemaš moju potporu!“. To je izgovorio uz galamu da sam morao odmaknuti mobitel od uha. On se ponašao kao da je on vlasnik Crvenkape, vlasnik 204. VU brigade i osoba od koje svi mi moramo tražiti neku dozvolu. Suludo.

Želim istaknuti da sam o ovom projektu na početku obavijestio većinu zapovjednika koji su relevantni u zapovjednom zboru 204 brigade i od kojih sam i dobio suglasnost za istupanje i predstavljanje brigade (iako mi službeno ne postojimo). Nadalje, nitko od nas vukovaraca ne zna što je on to vrijedno do sada napravio za vukovarske branitelje u miru, a u ratu nas je ostavio 17. na 18. 11.1991. godine.

Ma dragi Bože, tko je on da mene pita tko sam ja? Ja sam osnovao 2000. godine zapovjedni zbor 204 vukovarske brigade. Nadalje 2001. godine uz moju inicijativu smo postrojili prvi puta 204 VU brigadu u Vukovaru. Za to imam zapisnike i fotografije te sve zapovjednike brigade iza sebe.

Ja sam humanitarnim radom u posljednjih 17 godina, inicirao i organizirao obnovu 6 kuća braniteljima od Vukovara do Sinja. Ovo mi je treće spomen obilježje. Dalje neću ni nabrajati. Pitajte Josipa Horvata – Mađara, zapovjednika i heroja što misli o Borkoviću te druge vukovarske branitelje, pa ćete vidjeti o kakvoj se osobi radi.

Ovaj projekt ne podupire HOS-ovac i vukovarski branitelj Damir Markuš iz samo njemu znanih razloga, a sa kojim sam bio u odličnim odnosima i koji je od početka bio upoznat s projektom o čemu postoji transkript korespodencije poruka preko naših mobitela. Važno je istaknuti da me na mobitel poziva Zvonimir Čurković – Zvone i kaže kako Markuš širi priču da sam ja pokrao novce od izgradnje spomenika Igoru i Petru Kačiću. Ja sam ostao šokiran.

Pa Markuš nije imao veze sa izgradnjom spomenika, s organizacijom i s financiranjem. Bio je na otkrivanju spomenika. Sudjelovao je uz mene kada sam poklonio tenk T 55 Čavoglavama, čiji smo transport od Jasenovca do Čavoglava platili 72.000,00 kuna, (Klemm, Thompson i Udruga Ratnika – Labudica i dvije 100 tonske dizalice). Vozili smo ga cijelu noć i postavili na ulazu u Čavoglave. Kako bi se od tih tvrdnji „oprao“ na sastanku kod Ministra Medveda sam prikazao sve plaćene račune od izgradnje spomenika Igora i Petra Kačića. Da bi se izgradio taj spomenik organizirao sam koncertMarka Perkovića Thompsona u Osijeku. Neka se i Markuš spremi na sud.

A o Markuševom ratovanju u Vukovaru i njegovoj knjizi, najbolje odgovore ćete iz prve ruke, dobiti od zapovjednika i heroja Ivan Anđelića – Doktora.

“Vjerovao sam u prekrasnu suradnju”

Nadalje, želim naglasiti da sam ja želio i da sam vjerovao u jednu prekrasnu suradnju, ali sam pogriješio u procjeni. Inicirao sam izgradnju Spomen obilježja „Crvenkapa“ i imam punomoć i povjerenje obitelji. Nadasve, obitelj mi je rekla da UDHOS nije imao ni u primisli Žarka i gradnju spomenika, te da se ni slučajno ne usudite ponašati, kao da je on njihovo vlasništvo jer će poduzeti pravne korake. 

Udruga HVIDR-a Dubrava i Udruga „Crne Mambe“ su odradile sve zadate obveze i zadatke koje smo dogovorili, a posebice ističem Sinišu Hađura, koji je uz mene poslao 500 e-mailova, te smo morali prikupiti 900 dokumenata i održati 63 sastanaka, tako da ni sami ne znamo koliko smo i gdje više bili u ovih 12 mjeseci i koliko smo kilometara prevalili, goriva potrošili i proveli vremena na mobitelima. Sve smo to financirali iz naših osobnih novaca. Bili smo mnogo vremena u ovih petnaest mjeseci odvojeni od svojih obitelji. Potrošili smo tone i tone živaca poradi ovakvih pravnih gluposti: 

MI- „Dobar dan, evo dokumenti za građevnu“. GRAD- „Žao nam je ne možete je dobiti bez suglasnosti za pravoslužnost zemljištem“. Onda odemo u pravnu službu: MI-„Dobar dan molimo suglasnost za pravoslužnost zemljištem“. ONI- „Žao nam je ali nam prvo morate donijeti građevnu dozvolu“. Mislim da vam je sve jasno kroz što smo prošli.

Tko je zabranio grb HOS-a na Crvenkapinom spomen obilježju

A sada koga zanimaju pojedinosti tko i zašto ne dozvoljava stavljanje na spomenik grb HOS-a, neka pitaju časne ratnike na ulici koji dobro znaju odakle mačka jede ribu, a kojima svakako nije drago da se gradi spomenik heroju HOS-a bez i danas legalnog grba regularne hrvatske postrojbe, koja nema negativnosti na svome ratnom putu.

Pitajte odgovorne osobe u Ministarstvu hrvatskih branitelja zašto ne može biti grb HOS-a na spomeniku. Pitajte Ministra Medveda. Pitajte odgovorne osobe u Gradskom Odboru za ploče. Pitajte Skupštinu Grada Zagreba. Pitajte gradonačelnika Milana Bandića, iako se on već izjasnio. PitajteMilorada Pupovca. Pitajte na koncu Andreja Plenkovića.

Pitajte ih sve ali nemojte više pitati organizatore: HVIDR-u Dubrava, Udrugu „Crne Mambe“ i mene osobno. Mi Vam taj odgovor nemamo, jer ovo političko ludilo i teror prema žrtvama iz Domovinskog rata ne možemo razumjeti i prihvatiti. Ali morali smo nakon 15 mjeseci rada i provedenog „Križnog puta“, sa ishođenom građevnom dozvolom u rukama, pristati na ultimatum iliti ucjenu. 

Nisam želio da takav Vitez HOS-a Žarko Manjkas Crvenkapa, bez obzira na teške udare četničke i protuhrvatske politike prema SUDHOS-u i poginulim bojovnicima te prema časnom, i po meni prekrasnom grbu HOS-a , ostane bez spomenika. E, imat će heroj Žarko Manjkas Crvenkapa spomen obilježje, gdje ćemo mi i obitelj, i svi časni Hrvati koji poštuju žrtve iz Hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, moći zapaliti svijeću te se pomoliti dragom Bogu da mu bude laka Hrvatska gruda. A dati će dragi Bog i neka nova politička generacija razum te izmijeniti zakone, da će se moći u ovoj državi natopljenoj krvlju domoljuba, postaviti HOS-ov ratni grb, koji je nosio na uniformi kao hrvatski patriot i vitez.

Jedino što smo mu dužni je izgraditi spomenik, odati pijetet i poštovanje, s obzirom da mu se ni za grob ne zna.

Zahvala svima koji su poduprli projekt podizanja spomen obilježja

Zahvaljujem se javno svim donatorima koji su poklonili svoju ljubav, povjerenje, pomoć i novce kako bi mogli zajedničkim djelovanjem objediniti domoljublje, poštivanje žrtve, odavanje počasti i očuvanju povijesti o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu.

Za kraj, nastavlja se kletva kralja Zvonimira, koju je izrekao na brdu Gvozdu, da mi Hrvati tisuću godina nećemo imati sreće u životu. Tako nam i treba da brat iz rata ide na brata iz rata, dok nam državu pljačkaju, branitelji se ubijaju, a mladi iseljavaju.

Predsjedavajući inicijativnog zbora „Park Žarko Manjkas Crvenkapa“, 
Pukovnik Petar Janjić Tromblon

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

(VIDEO) Andrija Artuković – nepoznati zapis sa suđenja objavljen na slovenskoj televiziji

Objavljeno

- datum

Prije nekoliko dana bila je godišnjica kada je izručen (12. veljače 1986.) SFR Jugoslaviji Andrija Artuković, čovjek koji obnašao funkcije ministra vanjskih poslova, unutarnjih poslova i pravosuđa Nezavisne Države Hrvatske.

Sudjelovao je u talijansko-hrvatskim pregovorima o razgraničenju u Ljubljani i pri potpisivanju Rimskih ugovora, a pratio je Pavelića i pri posjetu Hitleru. Potpisnik je rasnih zakona. Od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost čuvara državnog pečata. U bivšoj Jugoslaviji osuđen je na smrt zbog ratnog zločina.

Snimke nepoznate javnosti

U videu sa suđenja Andriji Artukoviću vide se detalji koje su umnogome nepoznati javnosti, a objavljen je na slovenskoj televiziji.

Na snimkama se čuju i pitanja mladog državnog tužitelja Ante Nobila, koji je sa svega 36 godina starosti dobio jednu od najvažnijih funkcija u tom procesu.

Andrija Artuković 1945. napušta Hrvatsku i Zagreb nakon ulaska partizanskih jedinica u glavni grad Hrvatske. Prvo odlazi u Austriju, zatim u britanski logor u Austriji, a onda sa švicarskim dokumentima u Irsku, te 1948. u SAD.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu.

Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1986. godine, te doveden u Zagreb.

U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove bolesti. Iz samog zrakoplova izašao je u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu, a grob mu je nepoznat.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

„Od svoje prve godine živim u Los Angelesu i američki sam državljanin. Mnogo sam puta ponovio da mi je žao svake žrtve u Drugom svjetskom ratu i da djeca ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja, ali želio bih podsjetiti gospodina Nobila da moja obitelj još ne zna gdje su posmrtni ostaci Andrije Artukovića, a čak je i predsjednik Ivo Josipović tijekom posjeta Bleiburgu rekao da ‘svatko ima pravo na grob’. Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku” – kaže njegov sin, Radoslav Artuković (Večernji list, 13.11.2011.)

U srpnju 2010. objavljeno je u nekim medijima kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, no grob Andrije Artukovića ipak je još uvijek nepoznanica za njegovu djecu i unuke.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i istočnog Srijema; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. (izvor:  Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, enciklopedija.hr) Petar Horvatić/Narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Hrvatska je uvučena u hibridni rat na Balkanu koji traje već godinama i polako eskalira. Konačni cilj – Velika Srbija u najširoj formi

Objavljeno

- datum

Milorad Dodik poveo je hibridni rat protiv Bosne i Hercegovine – zaključio je Srđan Šušnica, kulturolog iz Banje Luke u razgovoru za jednu TV postaju:

“Dodikov režim obavio je sve pripreme za hibridni rat. Stvorio je paralelne strukture, paradiplomatsku mrežu, paraobavještajnu mrežu, parapolicijsku mrežu i samo nedostaje vojska koja bi trebala biti jedinstvena, ali uskoro bi se moglo očekivati stvaranje nekakvog zaštitnog vojnog korpusa u Republici Srpskoj.”

Šušnica je procijenio da je Dodik vojnom paradom za 9. siječnja, datum koji simbolizira odcjepljenje od BiH i stvaranje genocidne paradržave, uputio najotvoreniju provokaciji Sarajevu i NATO savezu. Procjenjuje da nastavak tek slijedi.

Cilj rata – velika Srbija

Tako je, eto, novovjeka složenica hibridni rat zaživjela i u neposrednom hrvatskom susjedstvu. Cilj tog rata je odcjepljenje Republike Srpske od BiH i spajanje sa Srbijom. Ali, to nije sve. Krajnji je cilj ujedinjenje svih srpskih krajeva u jednu državu.

Nije to još jasno izgovorio Milorad Dodik, nego jedno puno zvučnije ime, ruski filozof mistik, politolog i geostrateg, po mnogima idejni vođa Vladimira Putina, Aleksandar Dugin: “Vrijeme je za veliku Srbiju, početak srpskog carskog proljeća”, napisao je Dugin u svom posljednjem tekstu posvećenom Balkanu.

“Velika Srbija treba biti stvorena i bit će stvorena. Hrvati iz Hercegovine mogu se udružiti s Hrvatskom ako to žele. Ako ne žele, ne moraju”, dotaknuo se Dugin i Hrvatske i težnji za ujedinjenjem.

Scenarij ujedinjenja svih srpskih krajeva u najširoj formi, osim dakako Republike Srpske, Kosova, obuhvaća i dijelove Makedonije i Crne Gore, dakle ujedinjenje cjelokupnog pravoslavnog življa na Balkanu.

No, nisu ruski stratezi jedini koji zagovaraju raspadanje postojećih i stvaranje novih država velike Srbije i velike Hrvatske. Nedavno objavljeni tekst bivšeg britanskog konzula iz Banje Luke u uglednom Foreign Policy na temu stvaranja balkanskih velikih država svojom nepodnošljivom lakoćom prekrajanja granica već je podigao dosta prašine i dosta brojnoj zajednici ispravljača povijesnih nepravdi legao kao budali šamar.

Peace of cake – rekli bi Amerikanci. Podijeli Bosnu na tri, Makedoniju na dva i Crnu Goru na dva dijela i dobit će se tri velike države, Srbija, Hrvatska i Albanija, nakon čega će svi živjeti dugo i sretno u miru i sreći sve do svoje smrti.

>> Terra misiones: Razgraničenje Hrvatske i Bugarske na Moravi

Steven Meyer, bivši šef CIA-e, objavio je poduži savjetodavni članak za Srbiju na temu čega se odreći na Kosovu kako bi se dobilo na drugim stranama. Sve skupa miriše na visoku kuhinju, u kojoj tradicionalno Europska unija najmanje odlučuje, a lokalne cjeline po stoljetnoj tradiciji služe kako topovsko meso.

Što je hidridni rat i čemu služi? To su prikrivene operacije uz korištenje neoznačenih snaga na teritoriju ciljane države kako bi se ta država gurnula u nefunkcionalno stanje, čime bi se postigli željeni geostrateški efekti uz potporu jake medijske kampanje.

Proklamirani cilj je sloboda i demokracija, dakako. Primjer je Ukrajina koja se našla usred hibridnog rata Amerike i NATO-a s jedne strane i s druge strane Rusije. Rat je hibridni jer ni jedna od spomenutih strana ne priznaje da ima svoje specijalne postrojbe na crtama frontovskog razgraničenja.

Rusi tvrde da je riječ o pobuni proruskog stanovništva protiv profašističkih struktura u Ukrajini, dok Amerikanci priznaju jedino da u Ukrajini imaju vojne instruktore koji pomažu regularnoj vojsci zemlje.

Rusko odvajanje Krima smatra se najboljim primjerom hibridnog rata u novije vrijeme, s „ljubaznim, zelenim ljudima” u glavnoj ulozi. Na Krimu, ključnoj strateškoj točki za kontrolu nad Crnim morem, ruski stožer je rasporedio specijalne snage koje su zauzele lokalni parlament i ključne strateške točne. Te snage koje će poslije nazvati malim zelenim nisu imale nikakve oznake, ali se po vrhunskoj opremi i gardu odmah moglo zaključiti da nisu ni pobunjenici ni rezervisti.

Rat u Ukrajini

Putin je za vikend 22. – 23. veljače 2014. u hibridnoj operaciji odcijepio Krim, a potom na brzinu organizirao referendum stanovništva o pripajanju Rusiji. Zapad je odgovorio sankcijama. Bila je to reakcija na hibridne operacije NATO-a, SAD-a, uz aktivno sudjelovanje Njemačke i Poljske koje se završile pučem i istjerivanjem legalnog proruskog predsjednika Viktora Janukoviča iz zemlje.

Victoria Nuland, američka državna podtajnica za Europu, to je i potvrdila izjavom da je u prevrat uloženo oko pet milijardi dolara.

Glavni strateški cilj operacije poduzete dok je ruski vrh pratio Zimske olimpijske igre u Sočiju bio je istjerati ruske snage s Krima, gdje su po ugovoru imale pravo ostati još 30 godina. Taj cilj nije postignut.

Hibridne operacije ne moraju nužno barem u ranijoj fazi uključivati prikrivene vojne specijalne snage. Proteklih desetljeća od pada SSSR-a, američki stratezi su se specijalizirali u takozvanim obojenim revolucijama s ciljem obaranja nepoćudnih režima i postavljanja vazalnih u svim dijelovima svijeta. Primarni cilj su sve zemlje iz sastava bivšeg sovjetskog sastava, te zemlje na Bliskom i Srednjem istoku i Balkanu.

Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan, Armenija, Azerbajdžan na meti su kao bivši sateliti Rusije. Sirija, Libija, Irak, Iran, pa i Turska u posljednje vrijeme od pomirenja s Rusijom cilj su kombiniranih ratnih i hibridnih operacija na istoku, Makedonija, Srbija i Republika Srpska na Balkanu. Krunski cilj je dakako Moskva.

Izazivanje prevrata u metropoli Rusije i postavljanje vazalne, prozapadne vlasti bio bi kapitalni geostrateški uspjeh u vječitom hladnom ratovanju. Nakon Rusije ostao bi još jedan kapitalac, a to je Kina. No, ruski je režim izgleda dobro proučio lekciju i pod Putinom poduzeo kontramjere. Za sve nevladine udruge (NGO) donijeli su propis da se moraju registrirati kao strane agenture i točno prijaviti svoje izvore prihoda, ili napustiti Rusiju.

>> ‘Gde je SRBIJA: Kako bi Evropa izgledala 1973. godine da su NACISTI pobedili u Drugom svetskom ratu’

Kad je Washington prigovorio Moskvi da time krši demokratska prava, Putin je kratko odgovorio: Mi smo prepisali vaš zakon o stranim NGO organizacijama.

Iz ruskih medija poručuju ne pokušavajte s obojenim revolucijama, jer naši studenti izučavaju tu tehnologiju na fakultetima. Drugim riječima, znamo kako to ide. Rusija pod Putinom počela je primjenjivati tajne operacije u zemljama od strateškog interesa, Srbiji, Makedoniji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori.

Aleksandar Dugin, novovjeki ruski Raspućin, zalažući se za novo veliko srpsko carstvo, ili veliku Srbiju, spomenuo je dva preduvjeta koji se već ostvaruju i omogućavaju novu veliku podjelu karata. Prvi je raspad Europske unije. Dugin procjenjuje da je priča o ujedinjenom europskom carstvu gotova i da je pravi trenutak za ujedinjenje srpskih zemalja na Balkanu.

Drugi uvjet je smjena na čelu Sjedinjenih Američkih Država, odlazak Baracka Obame i dolazak Donalda Trumpa. Je li u pravu?

Teško je povjerovati da će Moskva napraviti kardinalne strateške previde. U priči o hidridnom ratovanju aktualnoj danas, iako postoji otkad je civilizacije i ratovanja jedna od ključnih poluga je islamski terorizam. Je li Europa pod udarom terorizma gurnuta u hibridni rat?

Je li Europa u hibridnom ratu u kojem se uz terorizam koriste i migracije s istoka kao sredstvo mijenjanja starih, razvijenih, demokratskih društava? Ako ćemo pitati mađarskog premijera Viktora Orbana, ili češkog predsjednika Zemana – to je to.

Mađarski stav je već poznat, ali kad je riječ o mirnim Česima, novost je da se razmišlja o zakonu koji bi građanima omogućio nošenje oružja i pucanje na teroriste na način na koji to rade građani Izraela.

Dodik – ledolomac

Već sama inicijativa pokazuje da je dio struktura uvjeren da slijedi hibridni napad korištenjem islamskog terorizma.
U svakom slučaju, zemlje sa samostalnom i razvijenom diplomatskom obavještajnom strukturom terorizam ne uzimaju kao spontanu akciju odmetnutih vjerskih fanatika, nezadovoljnih društvenom raspodjelom.

Po jednoj od definicija terorizam se koristi kao sredstvo upravljanja globalnim procesima. Na udaru nije samo EU, nego i Rusija sa svojih 20 milijuna građana islamske vjeroispovijesti i Kina sa svojom ujgurskom manjinom. Obje zemlje s terorizmom se zasad puno uspješnije nose u odnosu na Njemačku, ili Francusku.

Dok se hrvatska javnost utopljena u svoje svakodnevne banalanosti poput prepisivanja doktorske disertacije jednog ministra, ili novogodišnjeg putovanja predsjednice Kolinde Grabar u Sjedinjene Države, tek sporadično bavi najbližim susjedstvom, hibridni rat na Balkanu traje već godinama i polako eskalira.

O novoj rundi sukoba progovorila je svojevremeno i Angela Merkel procjenom da bi migrantski val mogao dovesti do rata na Balkanu, dok je sad već odlazeći američki šef diplomacije John Kerry ustvrdio da postoji tanka crvena linija koja dijeli interese sila u području.

Dva su očita mehanizma koji se u najbližem susjedstvu mogu aktivirati i međusobno sukobiti. Prvi je islamski fundamentalizam s već postavljenom strukturom islamističkih enklava bez kontrole središnje vlasti. Drugi je srpski nacionalizam pod kapom zaštitnika Rusije.

U slučaju sukoba Hrvatska kao granična NATO članica neće se moći izvući. Bit će u najmanju ruku logistička baza, ali s nepopravljivim štetama za gospodarstvo. Samo pogled na kartu pokazuje da će turizam poginuti prvi. Kad je riječ o Republici Srpskoj svi se slažu da je Dodik pod izravnim utjecajem Moskve. Bit će onako kako odredi Vladimir Putin i njegovi generali. Pritom je Dodik je u ulozi ledolomca.

Sve ono što srbijanski državni vrh ne smije i neće otvoreno reći, izreći će prvi čovjek Republike Srpske. Među ostalim, i da želi još specijalnije odnose sa Srbijom od postojećih. Tako se korak po korak uz aktivno sudjelovanje ruskih medija na srpskom polako napuhuje balon.

Hoće li eksplodirati ili će nova američka administracija utjecati na smirivanje tenzija, tek treba vidjeti.

Antun Masle /Slobodna Dalmacija foto Reuters
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SMRTONOSNA VLADAVINA OLIGARHIJE

Objavljeno

- datum

Oligarhijska vladavina je prema Aristotelu označena kao izopačeni oblik vladavine. Pripadnike oligarhije nije briga za sposobnost, inteligencije, poštenje, racionalnost, sposobnost samožrtvovanja ili za opće dobro. Oni su perverzni, deformirani i uništavaju vladajući sustav radi svojih trenutačnih interesa, stavljajući svoju kratkoročnu dobit ispred budućnosti.

„Pravi oblici vladanja su oni u kojima jedan, malobrojni ili mnogi vladaju tako da im je cilj opći interes, ali oblici vladavina u kojoj se vlada prema privatnom interesu bilo jednoga, malobrojnih ili mnogih je izopačenost,“ tako piše Aristotel.

Klasičar,  Peter L.P. Simpson naziva ove izopačenosti „oligarhskom sofisterijom ili izvrtanjem“ što znači da kad oligarhija jednom dođe i zauzme vlast racionalni, smisleni odgovori na društvene, gospodarske i političke probleme se zanemaruju da bi se podhranjivalo nazasitnu pohlepu. Zadnji stupanj svake civilizacije obilježava oligarhijska perverzija koja izjeda strukturu države.

Ovi zli oblici vladanja imaju zajednička obilježja kojih je najveći broj već Aristotel dobro shvatio.

Oligarsi, kako o njima govore oni koji ih opisuju, urušavaju državnu administraciu, povećavaju deficit i opseg i snagu zakonske prisile, vojske, da bi zaštitili svoje globalne poslovne interese i osigurali unutarnju društvenu kontrolu. Puste da atrofiraju oni dijelovi države koji služe općem dobru u ime deregulacije (ukidanjem zakona) i štednje. Oni dijelovi kojima oligarhija uvećava svoju moć su nacionalna sigurnost, ekonomski rast i red i zakon.

Na primjer: oligarhija odgaja svoju djecu u privatnim školama i kupuje im pristup na elitna sveučilišta /To  je način na koji je osrednji student kao Jared Kushner otišao na Harvard, a Donald Trump na Universitiy of Pennsylvania). Tako oni ne vide potrebe za dobro javno obrazovanje najšireg sloja stanovništva.

Oligarsi si mogu platiti najskuplje odvjetnike da za njih i njihove obitelji riješe sukobe sa zakonom. U njihovim očima nema potrebe da zakonsko predstavljanje siromašnih. Ako oligarh ne putuje privatnim mlaznjakom, autobusom ili vlakom dopuštaju si privilegij da oštete putnike u „ekonomskoj“ klasi. Oni ne koriste podzemne željeznice, autobuse, vlakove i oni režu fondove za njihovo održavanje i poboljšanje njihovih usluga. Oligarsi imaju privatne klinike i privatne liječnike tako da ne moraju plaćati za javno zdravstvo i Medicare (Osiguranje).

Oligarsi mrze tisak ako osvijetli njihovu korupciju i laži. Zato oni pokupuju kontrolne sustave informacija i guraju svoje kritičare na margine društva. To će ubrzati ukidanjem neutralnosti mreže.

Oligarsi ne ljetuju na javnim plažama ni u javnim parkovima. Oni posjeduju svoju vlastitu zemlju i nekretnine  u kojima je nama pristup zabranjen. Oni ne vide razloga za održavanje javnih parkova i zaštitu zemlje koja nije u njihovom vlasništvu. Oni tu zemlju daju drugim oligarsima da iz nje izvlače profit. Oligarsi cinično gledaju na zakone kao na mehanizme ozakonjenja svojih prevara i pljačke. Oni se koriste svojim lobistima u državnom zakonodavstvu da ishode zakone kojima povećavaju svoju zaštitu i bogatstvo izbjegavanjem poreza i drugih obveza. Oligarsi ne dopuštaju slobodne i pravedne izbore. Oni koriste prekrajanje izbornih okruga i financijske doprinose u kampanji da osiguraju da drugi oligarsi budu izabrani na određene položaje uvijek iznova. Mnogi vladaju bez oporbe.

Oligarsi protiv radnika, zaštite okoliša, kulture …

Oligarsi gledaju na zaštitu okoliša  ili na zaštitu radnika kao na zapreku za postizanje profita i ukidaju ih. Oligarsi prenose industriju u Meksiko ili Kinu radi uvećanja svog bogatstva dok osiromašuju američkog radnika i ostavljaju američke gradove u ruševinama. Oligarsi su malograđani. Oni su gluhi, glupi i slijepi za velika umjetnička djela. Uživaju u spektaklima, patriotskom kiču i zabavi za razbibrigu. Oni preziru umjetnike i intelektualce koji promiču vrline i samokritičnost jer je to u opreci spram volje za moć, želje za slavom i bogatstvom. Oligarsi uvijek zameću rat protiv kulture napadajući je kao elitističku, nevažnu i nemoralnu i  režu joj financijsku potporu. Na sve socijalne službe i institucije kao i programe za rješavanje stambenih problema, javnih parkova, hrane za starije, za projekte infrastrukture, soijalne sigurnosti i blagostanja, oligarsi gledaju kao na bacanje novca ili isti bivaju predani oligarsima na upravljanje da mogu od njih ubirati profit dok ih ne unište.

Oligarski i njihova djeca ne služe vojsku

Oligarsi koji ne služe vojsku i osiguravaju svoju djecu od služenja u vojsci predstavljaju se kao veliki domoljubi. Oni napadaju one koji su protiv njih kao antiamerikance, izdajice i agente stranih sila. Oni koriste patriotski riječnik da usmjere mržnju prema onima koji ih kritiziraju i na taj način opravdavaju vlastite zločine. Oni svijet gledaju u crno – bijelom i  dijele ga na one koji su im lojalni i na one koji su im neprijatelji. Ovo svoje uvjerenje i sustav vjere prenose i na vanjske poslove. Diplomacija se napušta i nju zamjenjuju okrutne prijetnje i korištenje sile bez kriterija kao najprihvatljiviji oblik odnosa svojstvenih despotima.

Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva

Ovo je mala rasprava koja pokazuje da živimo u oligarhijskoj državi. Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva, a ista je statistika gledana globalno. Najbogatiji 1% svijetskog stanovništva posjeduje gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva. Ovo se  bogatstvo prevodi u političku moć. Politolozi Martin Gilens s Princetona i Benjamin Page sa Sjeverozapadnog /sveučilišta/ su nakon ispitivanja razlika u javnom mnijenju grupa svrstanih prema dohotku zaključili: U Sjedinjenim Državama rezultati pokazuju da većina ne upravlja, bar ne u mjeri da bi određivala ishod aktualne politike. Kada se većina građana ne slaže s ekonomskom elitom i / ili s organiziranim interesima građani su uglavnom  gubitnici. Čak što više, kad znatna većina Amerikanaca želi političke promjene uglavnom ih ne postiže.

Oligarhijska nobuzdana pljačka vodi u raspad sustava

Oligarsi ubrzavaju socijalni, politički i gospodarski kolaps. Njihova nekontrolirana pljačka vodi do raspada sustava. Odbijanje zaštite prirodnih izvora ili gospodarskog mehanizma koji izdržava državu znači da je siromaštvo postalo mjera a svijet prirode je postao otrovna pustinja. Temeljne institucije više ne rade. Infrastruktura postaje nepouzdana. Voda, zrak i tlo su zagađeni. Stanovništvo je ostavljeno neobrazovano, bez vještina, osiromašeno, potlaćeno od organa unutrašnje sigurnosti i ostavljeno je da očajava. Moguće je da država bankrotira. Oligarsi na to odgovaraju stalnim pogoršanjem sileći radnike da rade sve više za manju plaću i gurajući ih u razarajuće ratove u uzaludnom pokušaju da uspostave zlatno doba. Oni također ustrajavaju, bez obzira kako je to loše, na obilatom hedonističkom životnom stilu. Oni i dalje uzimaju iz državnih izvora, iz ekosustava  i od stanovništva za svoje samoubojstvene zahtijeve. Od nastalog kaosa oni bježe u svoje utvrde, moderne verzije Versaillesa ili Zabranjenog grada. Oni potpuno gube vezu sa stvarnošću. Na kraju su ili oboreni s vlasti ili uništavaju samu državu. Nema nijedne institucije u Sjedinjenim Državama Amerike koja se može demokratizirati kao što nema ni unutarnjih mehanizama koji bi spriječili silazak u barbarizam.

„Politička uloga korporativne moći, korupcija predstavničkih i političkih procesa putem industrije lobiranja, širenje izvršne vlasti na štetu ustavnih ograničenja i degradacija političkog dijaloga koja se provodi u medijima usađene su u sustav i nisu u stanju utjecati na njega,“ napisao je politički filozof Sheldon Wolin u „Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianisme“ – (Inkorporirana demokracija: Upravljana demokracija i spektar obrnutog totalitarizma).“

„Sustav će ostati na mjestu čak ako demokratska stranka  dobije većinu, i ako se to dogodi, sustav će postaviti stroža ogranićenja za nedobrodošle promjene. U konačnoj analizi toliko hvaljena stabilnost i konzervativizam američkog sustava nema nikakvih ideala i do neporecivih činjenica je potpuno zahvaćen korupcijam i doprinosima koji daju moćni korporativni donatori. Ako se od kandidata za biranog sudca traži bar milion dolara i  ako je domoljublje  ono što ispovjedaju oni koji  ne podliježu regrutaciji, onda je običnom  građaninu ostalo jedino pravo na služenje. U takvim prilikama je zapravo čin loše vjere  zahtijevati od politike ovakve kakva je da na čudotvoran način može izliječiti zla koja su bitna /usađena/ u njenom postojanju.“

Što duže nama vladaju oligarsi predviđanja postaju smrtonosnija posebno ako oligarsi odbiju voditi računa o klimatskim promjenama i najvećim egzistencijalnim krizama čovječanstva. Oligarsi imaju mnogo mehanizama, uključujući kompletan nadzor, da nas održe na čekanju. Oni se neće prezati od ničega da održe svoju perverznu vlast. Povijest se ne mora ponavljati ali će odjekivati. I ako ne prepoznamo jeku, a onda ni pobunu, tirani će nas satjerati u klaonicu i okončati i svoju egzistenciju.

Autor: Chris Hedge/Informationclearinghouse   Izabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Chris Hedges je proveo gotovo dvije decenije kao inozemni dopisnik u Središnjoj Americi, na Srednjem istoku, na Balkanu. Izvještavao je iz više od 50 zemalja za The Christian Science Monitor, National Public Radio, The Dallas Morning News i za New York Times za koji je bio inozemni dopisnik 15 godina.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno