Connect with us

Društvo

TROMBLON PROZVAO BUJANCA: ‘Ovo je istina o zabrani grba HOS-a na spomeniku Žarku Manjkasu Crvenkapi’

Objavljeno

- datum

Vukovarski ratnik Petar Janjić Tromlon objavio je otvoreno pismo o kojem pojašnjava zašto na spomeniku poginulom HOS-ovcu Žarku Manjkasu Crvenkapi nema njegovog ratnog znakovlja u kojem je pozdrav Za dom spremni.

Tromblon piše:

“Potaknut namjernim, uvredljivim i podcjenjivačkim istupom u emisiji „Bujica“, autora Velimira Bujanca, s temom zašto nema grba HOS-a na spomen obilježju „Park Žarko Manjkas Crvenkapa“, želim napokon dati pojašnjenje te tako uputiti Bujanca i sve ostale da traže odgovor od osoba koje im taj odgovor mogu dati iz prve ruke.

Obraćam se osobno ovim pismom svim hrvatskim braniteljima jer mi to nalaže moja čast i moje pravo, kao glavnog inicijatora i organizatora ovog projekta za Vašeg i našeg heroja Žarka Manjkasa Crvenkapu.

“Prije petnaest mjeseci na prijedlog Igora Došena, hrvatskog branitelja i susjeda pokojnog Crvenkape s kojim je bio prijatelj, molim predsjedništvo HVIDR-a Dubrava da se razmotri izgradnja spomen obilježja Žarku Manjkasu te dobivam odgovor da su oni to već pokušali prije petnaest godina te da slijedom mnogih problema nisu bili u mogućnosti realizirati taj projekt.

Izložio sam im plan i program koji bi zahtijevao dvanaest mjeseci rada te osnivanje inicijativno- organizacijskog zbora u koji su pristupile Udruga „Crne Mambe“ te UDHOS Grada Zagreba. 

Zamolili smo i dobili pisanu potporu od slijedećih udruga proisteklih iz Domovinskog rata i institucija: 

1. Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministar Tomo Medved – POKROVITELJ
2. Gradski ured za branitelje Grada Zagreba, Miodrag Demo 
3. Vijeće gradske četvrti Gornja Dubrava, predsjednik Damir Oniško 
4. Udruga HOS-a Grada Zagreba, Miroslav Šurbek
5. Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara, Tomislav Josić
6. Zajednica udruga HVIDR-a Grada Zagreba, Ante Tandara
7. Udruga Specijalne policije, Josip Klemm
8. Udruga “Crne Mambe” (2.Gardijska brigada – I bojna), Ivica Šafarić -Nindža
9. Općina Bogdanovci- načelnik gosp. Marko Barun
10.Udruga HVIDR-a Dubrava, Siniša Hađur
11.Udruga 100 % hrvatskih ratnih vojnih invalida prve skupine
12.Zapovjedni zbor 204 VU Brigade, Petar Janjić Tromblon
Sve ove institucije poslale su nam pisane potvrde o potpori.

Organizatori su u 15 mjeseci održali ukupno 63 sastanka sa: članovima obitelji koji su nam dali potpisano ovlaštenje za gradnju spomenika, s obitelji pokojnog Ive Cvitića autora pjesme „Od stoljeća sedmog“ koji nam daju pisano ovlaštenje za stavljanje pjesme na spomenik, vlasnikom zemljišta, Ministarstvom hrvatskih branitelja, Gradom Zagrebom, katastrom grada Zagreba, Gradskim uredom za hrvatske branitelje grada Zagreba, Gradskim uredom za imovinsko pravne poslove, Uredom Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, Vijećem gradske četvrti Gornja Dubrava, savjetnikom za hrvatske branitelje u uredu Predsjednice RH, Ravnateljstvom MUP-a, PP Dubrava, Saboru RH, Odborom za imenovanje naselja, ulica i trgova, arhitektom, kiparom, geodetom, nadzornim za izgradnju, ljevaonicom „Ujević“ i mnogim drugim institucijama.

Prikupljali smo vrijedno i uporno dokumentaciju potrebitu za ishođenje građevne dozvole te svu drugu potrebitu dokumentaciju i napokon nakon više od godinu dana, 06.10.2017. ishodimo građevnu dozvolu. Ja to nazivam Križnim putem, a na sastanku zapovjednika 204 Vukovarske brigade u Bogdanovcima, zapovjednik i predsjednik Udruge logoraša Danijel Rehak izjavio je slijedeće: „Petre da tražiš građevnu dozvolu za skladište nuklearnog otpada prije ćeš je dobiti“.

Kada smo prije petnaest mjeseci krenuli u ovaj projekt izgradnje spomen obilježja „Crvenkapa“ nismo ni sanjali da nećemo smjeti istaknuti na spomenik i danas legalni grb HOS-a, koji je časno i sa ponosom nosio Žarko Manjkas Crvenkapa kao i svi pripadnici HOS-a, a da smo znali, siguran sam da ne bi smo pokrenuli cijeli projekt. Bar ne ja, jer je ovo za mene dio falsificiranja povijesti Domovinskog rata.

Evo zašto je humanitarna večer bila potrebna

Svima u Domovini je dobro znano da UDHOS te SUDHOS, dvadeset godina trpe strahovite napade pro četničkih i jugoslavenski orijentiranih udruga te lijevih političkih parlamentarnih stranaka a posebice ti teroristički udari se pojačavaju u posljednje dvije godine. Mi u organizaciji donosimo odluku da poradi tih terorističkih aktivnosti prema žrtvama HOS-a i samom HOS-u, radimo naše zadaće oko ishođenja dozvola i nebrojenih suglasnosti bez najave i u tišini, kako bi izbjegli opstrukcije i probleme. Tada se događa i problem sa spomen pločom poginulim bojovnicima HOS-a u Jasenovcu. 

Na sastanku u Ministarstvu hrvatskih branitelja rečeno nam je da u udruzi koja je investitor moramo imati osiguranih 60.000,00 kuna kako bi mogli izići sa zamolbom na javni poziv za sufinanciranjem od Ministarstva za izgradnju spomenika. Kako HVIDR-a Dubrava nema ta sredstva, dogovoreno je da se organizira donatorska večer kako bi se prikupila ta sredstva. Humanitarnu večer smo organizirali u Hotelu „International“ u Zagrebu, te smo uspjeli prikupiti donacijama 80.000,00 kuna od čega smo platili izlijevanje biste ljevaonici „Ujević“, građevnu dozvolu, takse i druge troškove a i preostalo je na računu još sredstava.

Za organizaciju večeri bila je nadležna Udruga „Crne Mambe“ koja je otvorila poseban pod račun a ovlaštena osoba je pukovnik Ivica Šafarić – Nindža, predsjednik udruge. Od Hotela „International“ dobili smo gratis dvoranu i dvije sobe, a u zabavnom programu bez naknade sudjelovali su: gudački sastav na violinama, zbor učenika osnovne škole Vjenceslava Novaka iz Dubrave, tamburaški sastav „Đeram“ iz Vinkovaca, klapa „Stine“ iz Zagreba, „4 gitare HOS-a“, Ante Matić iz Berna sa „Križevima Vukovara“ te Mate Bulić.

Održana je i aukcija dvije slike ulja na platnu „Kralja Tomislava“ i „dr. Ante Starčevića“ autora Maria Matkovića iz Bogdanovaca koje je poklonio organizatoru ulja na platnu, dok je voditelj bio Darko Janeš. Slike su kupili gosti iz Pakoštana i Zagreba za svotu od 5.500,00 kuna.

O napadima na projekt i udruzi kojoj slijedi tužba

HVIDR-a Dubrava je određena da bude investitor, i sa sredstvima od Ministarstva hrvatskih branitelja biti će isplaćeni izvođači radova izgradnje spomenika, a ovlašten je predsjednik HVIDR-a DubraveSlavko Oklješa. Sada su u tijeku građevinski radovi, graviranje teksta i grba na pločama i postamentu, lijevanje biste i priprema organizacije otkrivanja spomen obilježja za 11.11.2017. godine, s početkom u 10 sati u ulici Vile Velebita u zagrebačkoj Dubravi. 

Dužan sam naglasiti da je prije tri mjeseca na portalu Dnevno.hr, objavljeno kako se branitelji Vukovara odriču od ovog projekta i da nam ne daju potporu. Ti takozvani branitelji se nisu potpisali ispod tog članka niti su naveli ime odgovorne osobe. Nazivali su nas indirektno lopovima i ponižavali da to radimo samoinicijativno. UDHOS je suorganizator a Crvenkapa je pripadnik HOS-a.

Nismo taj članak smatrali ozbiljnim, i u tom trenu da nam može naškoditi i ugroziti projekt, pa nitko od organizatora nije ni reagirao znajući da se na portalima piše svašta.

To se isto ponavlja i dana 28.09.2017., (zasjedanje Skupštine Grada Zagreba), kada su se sada „oni“ i očitovali, šaljući Skupštini Grada Zagreba pismo u kojem blate ovaj projekt i nanose uvrede organizatorima. Nazvao sam nekolicinu zapovjednika od Ante Dugana – Samuraja do Tihomira Kurbatfinskog – Šumara, koji je pukovnik HOS-a, te ih pitao od kada postoji ta udruga i tko je vodi. Pitao sam ih što je tim ljudima da podrivaju ovu akciju i koji su im motivi. Saznanje me je oborilo s nogu.

Ta takozvana udruga je Udruga HOS-a Grada Vukovara, osnovana u svibnju 2016. godine i vodi je Dragan Stefanović, Srbin, za kojeg prije nitko nije čuo.

Zapovjednici iz Vukovara i ratnici brigade ne znaju otkuda je ispao i gdje se i za koga se borio. Kada sam postavio upit dopredsjedniku UDHOS-a Grada Zagreba Miroslavu Šurbeku, tko je Dragan Stefanović rekao je da nema pojma. Kako to da jedan od čelnika UDHOS-a nema saznanja tko vodi udrugu HOS-a u Vukovaru? Kako to da Barišić predsjednik SUDHOS-a ne zna za njega? Isto tako niZvonko Čurković kao zapovjednik vukovarskih HOS-ovaca.

To što sam naveo je alarmantno i važno. Ali važnije i tragičnije je, da UDHOS u Zagrebu ne zaustavlja taj napad i ne podiže tužbu za podrivanje i uvredu časti. Dozvoljavaju da se takvim kriminalnim radnjama podriva projekt izgradnje spomenika, vrijeđa i ponižava organizator i skrnavi žrtva. Protiv Udruge HOS-a Grada Vukovara i Dragana Stefanovića moj odvjetnik će podnijeti tužbu idući tjedan na Općinskom sudu u Zagrebu.

Tužba i protiv Bujanca

Nadasve važno je i istaknuti i da je postavljen upit, tko je Petar Janjić – Tromblon, da organizira izgradnju spomenika „Crvenkapi“. Svaki normalan čovjek koji zna što je ratno stradanje, što je žrtva i što je povijest Domovinskog rata neće imati ništa protiv da se što više spominju i obilježavaju žrtve a posebice osobe koje su učinile herojska djela. Osobno sam sudjelovao sa svojom postrojbom u borbama na vukovarskom Sajmištu uz bojovnike zagrebačkog HOS-a, uz zapovjednike Antu Dugana – Samuraja (kojem su četnici ubili majku i oca), te Tihomira Kurbatfinskog – Šumara. Tu sam upoznao Zvonimira Čurkovića – Zvoneta, zapovjednika HOS-a iz Zagreba, te smo zajedno uz Josipa Horvata – Mađara odradili i borbenu akciju izvan Vukovara, četnicima iza leđa. Samo iz tog razloga imam pravo pokrenuti izgradnju spomenika „Crvenkapi“ a i svakom drugom branitelju Domovine od Cavtata do Iloka, ako to želim bez obzira da li sam ga poznavao ili ne. 

Pa tako naš dični Velimir Bujanec u svojoj „Bujici“ od 18.10.2017. godine, pokušava i mene potopiti u svojoj Bujici. Prvo i osnovno ja sam ratovao zajedno sa HOS-ovim bojovnicima u Vukovaru protiv pravih četnika- koljača koji su poubijali preko 750 branitelja, civila i djece na Veleprometovom skladištu u tri dana i tri noći krvavog četničkog pijanog pira.

Ratovali smo protiv četnika sa Sajmišta koji su poubijali 200 branitelja i civila, te trudnicu Ružicu Markobašić i šesnaestogodišnjeg Igora Kačića na Ovčari. (Usput, ja sam organizirao izgradnju i otkrio spomenik Igoru i njegovom ocu, zapovjedniku Sajmišta, Petru Kačiću koji je poginuo 02.10.1991. godine). 

Nadalje, postavlja se pitanje zašto i zbog čega me Bujanec blati, vrijeđa i podriva ovaj projekt? Ja osobno dug niz godina poznajem Velimira Bujanca, bili smo zajedno na nebrojenim skupovima i događanjima. Posjedujem i njegov broj mobitela a on ima moj. Bio sam mu gost u Bujici. On mene apostrofira riječima u svojoj emisiji: „Odakle pravo nekakvom Tromblonu, pa on nema veze sa HOS-om, da uopće se gura tu osim ako nisu neki nemoralni materijalni motivi u pitanju“.

Gledateljstvo koje me ne poznaje stvoriti će sliku o meni kao o mogućem profiteru, lopovu i ljudskom šljamu, a i oni koji me poznaju imaju pravo pitati se da li tu ima stvarno neke istine. Nanio mi je veliku štetu i uvredu dovodeći u pitanje cijeli ovaj humanitarni projekt, ujedno pljujući i HVIDR-u Dubrava i Udrugu „Crne Mambe“ kao organizatora, nazivajući ih „nekakvim braniteljima“ koji po njemu nemaju veze sa HOS-om, a usudili su se graditi HOS-ovom pripadniku spomenik. Stoga, protiv Velimira Bujanca, moj će odvjetnik podnijeti tužbu idući tjedan na Općinskom sudu u Zagrebu.

Problemi s Brankom Borkovićem

Biti će zanimljivo i događanje oko Branka Borkovića u smislu ovoga projekta. Borkovića sam i osobno u osmom mjesecu pozvao da nam bude gost na donatorskoj večeri u listopadu mjesecu, što je on odbio uz riječi: „Tko je tebi dao ovlasti da to radiš!; Nemaš moju potporu!“. To je izgovorio uz galamu da sam morao odmaknuti mobitel od uha. On se ponašao kao da je on vlasnik Crvenkape, vlasnik 204. VU brigade i osoba od koje svi mi moramo tražiti neku dozvolu. Suludo.

Želim istaknuti da sam o ovom projektu na početku obavijestio većinu zapovjednika koji su relevantni u zapovjednom zboru 204 brigade i od kojih sam i dobio suglasnost za istupanje i predstavljanje brigade (iako mi službeno ne postojimo). Nadalje, nitko od nas vukovaraca ne zna što je on to vrijedno do sada napravio za vukovarske branitelje u miru, a u ratu nas je ostavio 17. na 18. 11.1991. godine.

Ma dragi Bože, tko je on da mene pita tko sam ja? Ja sam osnovao 2000. godine zapovjedni zbor 204 vukovarske brigade. Nadalje 2001. godine uz moju inicijativu smo postrojili prvi puta 204 VU brigadu u Vukovaru. Za to imam zapisnike i fotografije te sve zapovjednike brigade iza sebe.

Ja sam humanitarnim radom u posljednjih 17 godina, inicirao i organizirao obnovu 6 kuća braniteljima od Vukovara do Sinja. Ovo mi je treće spomen obilježje. Dalje neću ni nabrajati. Pitajte Josipa Horvata – Mađara, zapovjednika i heroja što misli o Borkoviću te druge vukovarske branitelje, pa ćete vidjeti o kakvoj se osobi radi.

Ovaj projekt ne podupire HOS-ovac i vukovarski branitelj Damir Markuš iz samo njemu znanih razloga, a sa kojim sam bio u odličnim odnosima i koji je od početka bio upoznat s projektom o čemu postoji transkript korespodencije poruka preko naših mobitela. Važno je istaknuti da me na mobitel poziva Zvonimir Čurković – Zvone i kaže kako Markuš širi priču da sam ja pokrao novce od izgradnje spomenika Igoru i Petru Kačiću. Ja sam ostao šokiran.

Pa Markuš nije imao veze sa izgradnjom spomenika, s organizacijom i s financiranjem. Bio je na otkrivanju spomenika. Sudjelovao je uz mene kada sam poklonio tenk T 55 Čavoglavama, čiji smo transport od Jasenovca do Čavoglava platili 72.000,00 kuna, (Klemm, Thompson i Udruga Ratnika – Labudica i dvije 100 tonske dizalice). Vozili smo ga cijelu noć i postavili na ulazu u Čavoglave. Kako bi se od tih tvrdnji „oprao“ na sastanku kod Ministra Medveda sam prikazao sve plaćene račune od izgradnje spomenika Igora i Petra Kačića. Da bi se izgradio taj spomenik organizirao sam koncertMarka Perkovića Thompsona u Osijeku. Neka se i Markuš spremi na sud.

A o Markuševom ratovanju u Vukovaru i njegovoj knjizi, najbolje odgovore ćete iz prve ruke, dobiti od zapovjednika i heroja Ivan Anđelića – Doktora.

“Vjerovao sam u prekrasnu suradnju”

Nadalje, želim naglasiti da sam ja želio i da sam vjerovao u jednu prekrasnu suradnju, ali sam pogriješio u procjeni. Inicirao sam izgradnju Spomen obilježja „Crvenkapa“ i imam punomoć i povjerenje obitelji. Nadasve, obitelj mi je rekla da UDHOS nije imao ni u primisli Žarka i gradnju spomenika, te da se ni slučajno ne usudite ponašati, kao da je on njihovo vlasništvo jer će poduzeti pravne korake. 

Udruga HVIDR-a Dubrava i Udruga „Crne Mambe“ su odradile sve zadate obveze i zadatke koje smo dogovorili, a posebice ističem Sinišu Hađura, koji je uz mene poslao 500 e-mailova, te smo morali prikupiti 900 dokumenata i održati 63 sastanaka, tako da ni sami ne znamo koliko smo i gdje više bili u ovih 12 mjeseci i koliko smo kilometara prevalili, goriva potrošili i proveli vremena na mobitelima. Sve smo to financirali iz naših osobnih novaca. Bili smo mnogo vremena u ovih petnaest mjeseci odvojeni od svojih obitelji. Potrošili smo tone i tone živaca poradi ovakvih pravnih gluposti: 

MI- „Dobar dan, evo dokumenti za građevnu“. GRAD- „Žao nam je ne možete je dobiti bez suglasnosti za pravoslužnost zemljištem“. Onda odemo u pravnu službu: MI-„Dobar dan molimo suglasnost za pravoslužnost zemljištem“. ONI- „Žao nam je ali nam prvo morate donijeti građevnu dozvolu“. Mislim da vam je sve jasno kroz što smo prošli.

Tko je zabranio grb HOS-a na Crvenkapinom spomen obilježju

A sada koga zanimaju pojedinosti tko i zašto ne dozvoljava stavljanje na spomenik grb HOS-a, neka pitaju časne ratnike na ulici koji dobro znaju odakle mačka jede ribu, a kojima svakako nije drago da se gradi spomenik heroju HOS-a bez i danas legalnog grba regularne hrvatske postrojbe, koja nema negativnosti na svome ratnom putu.

Pitajte odgovorne osobe u Ministarstvu hrvatskih branitelja zašto ne može biti grb HOS-a na spomeniku. Pitajte Ministra Medveda. Pitajte odgovorne osobe u Gradskom Odboru za ploče. Pitajte Skupštinu Grada Zagreba. Pitajte gradonačelnika Milana Bandića, iako se on već izjasnio. PitajteMilorada Pupovca. Pitajte na koncu Andreja Plenkovića.

Pitajte ih sve ali nemojte više pitati organizatore: HVIDR-u Dubrava, Udrugu „Crne Mambe“ i mene osobno. Mi Vam taj odgovor nemamo, jer ovo političko ludilo i teror prema žrtvama iz Domovinskog rata ne možemo razumjeti i prihvatiti. Ali morali smo nakon 15 mjeseci rada i provedenog „Križnog puta“, sa ishođenom građevnom dozvolom u rukama, pristati na ultimatum iliti ucjenu. 

Nisam želio da takav Vitez HOS-a Žarko Manjkas Crvenkapa, bez obzira na teške udare četničke i protuhrvatske politike prema SUDHOS-u i poginulim bojovnicima te prema časnom, i po meni prekrasnom grbu HOS-a , ostane bez spomenika. E, imat će heroj Žarko Manjkas Crvenkapa spomen obilježje, gdje ćemo mi i obitelj, i svi časni Hrvati koji poštuju žrtve iz Hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, moći zapaliti svijeću te se pomoliti dragom Bogu da mu bude laka Hrvatska gruda. A dati će dragi Bog i neka nova politička generacija razum te izmijeniti zakone, da će se moći u ovoj državi natopljenoj krvlju domoljuba, postaviti HOS-ov ratni grb, koji je nosio na uniformi kao hrvatski patriot i vitez.

Jedino što smo mu dužni je izgraditi spomenik, odati pijetet i poštovanje, s obzirom da mu se ni za grob ne zna.

Zahvala svima koji su poduprli projekt podizanja spomen obilježja

Zahvaljujem se javno svim donatorima koji su poklonili svoju ljubav, povjerenje, pomoć i novce kako bi mogli zajedničkim djelovanjem objediniti domoljublje, poštivanje žrtve, odavanje počasti i očuvanju povijesti o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu.

Za kraj, nastavlja se kletva kralja Zvonimira, koju je izrekao na brdu Gvozdu, da mi Hrvati tisuću godina nećemo imati sreće u životu. Tako nam i treba da brat iz rata ide na brata iz rata, dok nam državu pljačkaju, branitelji se ubijaju, a mladi iseljavaju.

Predsjedavajući inicijativnog zbora „Park Žarko Manjkas Crvenkapa“, 
Pukovnik Petar Janjić Tromblon

Komentari

Komentari

Društvo

(VIDEO) Hasanbegović: Komšić je mahalaški titoistički prevarant koji uništava BiH

Objavljeno

- datum

Hrvatski sabor raspravlja o prijedlogu Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH, među vladajućima i oporbom nema suglasnosti. Saborski zastupnik Neovisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović govorio je o tome kako se Izborni zakon u BiH može riješiti.

Prenosimo govor u cijelosti:

“Poštovani,

Ovih dana slušamo savjete s raznih strana kako bi se Hrvatski sabor trebao distancirati od svake rasprave o Bosni i Hercegovini i položaju njezinih Hrvata, kao da je riječ o Lihtenštajnu, a ne i hrvatskoj domovini te i ustavom definiranom, među ostalim, i hrvatskom državom.

Nije pitanje zašto Hrvatski sabor i hrvatska državna politika raspravljaju i odlučuju o Bosni Hercegovini, već pravo pitanje glasi i 1991. 1993.., kao i danas 2018., što i kako se raspravlja i odlučuje, čini li to ispravno i u interesu hrvatskoga naroda i države ili krivo i nasuprot autentičnim interesima hrvatske države i Hrvata u Bosni i Hercegovini. O tome su se lomila nacionalna koplja i devedesetih i u trećejanuarskoj eri nakon 2000.-te, o tome se lome koplja i danas lomit će se i sutra.

Ne radi se ovdje ni o ustavnoj obvezi, niti o dejtonsko-pariškom sporazumu dio kojega je i Ustav Bosne i Hercegovine, kao izvor svih problema, a koji je potpisala kao jedna od tri ugovorne strane i Republika Hrvatska. Ne radi se ni o tome da Hrvatski sabor ima pravo raspravljati o Bosni i Hercegovini barem jednako kao i američki Kongres ili britanski Dom lordova ili bilo koji od trećerazrednih briselskih činovnika, diplomata i ćata, a što čine svakodnevno bez da im je bilo tko ikada išta prigovorio.

Stotinu i pedeset godina Bosna i Hercegovina je stožerna točka hrvatskoga nacionalnog pitanja, stoljeće i po Hrvati se u njoj bore i krvare za opstanak i za svoja temeljna narodna prava, i svaki pogled na zemljovid iznova nam govori: sve dok će postojati hrvatska država i sve dok će Hrvati postojati kao narod, hrvatska će sudbina biti povezana i uvelike ovisna o prilikama i sudbini Bosne i Hercegovine te ostvarenju autentičnih hrvatskih interesa na cjelokupnom njezinu području.

Nisu ni Visoki predstavnici, ni Bruxelles, ni Tadić, jučer, ni Vučić danas, Karadžić jučer, a brat Dodik danas mjera hrvatskih interesa. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati srpske težnje i potrebe srpske države i prekodrinske kvazidržave, niti samoubilačko protuhrvatsko sektaštvo i kratkovidnost bilo koje bošnjačke politike.
Ali te hrvatske interese ne mogu definirati ni bilo koja uska perspektiva, koja gubi iz vida općehrvatsku sliku, a još manje kojekakovi udbaški poslovno-kriminalni lobiji, povezani s Beogradom i Banja Lukom, stranim središtima moći i kombinacijama velesila.

To se ne postiže neobvezujućim papirnatim kamilica deklaracijama, ispraznim verbalnim nadmetanjem koje će uskoro nastupiti u sabornici, a još manje praznim junačenjem koje nikoga ni na što ne obvezuje. To se postiže promišljanjem naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: postiže se razboritom državničkom politikom koje u ovom trenutku u Zagrebu kojim vlada hrvatsko-srpska koalicija nema niti u tragovima. Hrvatski narodni i državni interes je kristalno jasan. Osiguranje potpune političke, pravne i državne jednakopravnosti, narodne opstojnosti i života Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini koja i radi sebe i radi nas treba biti mirna, stabilna i pravedno uređena, da bi kao takva bila jamac opstanka i jednakopravnosti Hrvata, ujedno saveznik i prijatelj hrvatske države.

Ta jednakopravnost mora se zrcaliti u svakom dijelu narodnoga života, od izbornoga zakonodavstva do stvarnog položaja Hrvata u svakoj grani vlasti na svim razinama.

Budimo jasni i konkretni krenimo od temelja.

Izvor hrvatskog drugorazrednog položaja u Bosni i Hercegovini predstavlja njezin ustavno-pravni temelj rođenog u Daytonu, a izborni zakon je tek derivat te činjenice. Dvoentitetska podjela zemlje na entitet zvan Republika Srpska, nastao na genocidu i biološkom uništenju Hrvata i Bošnjaka i Federaciju kao takav je sistemski okvir hrvatskog drugorazrednog položaja koji se u svojoj biti ne može iz temelja izmijeniti kozmetičkim izmjenama izbornoga zakonodavstva. Zato je dirljivo vidjeti, koliko se truda ulaže kako bi se ignoriralo i previdjelo i u ovoj deklaraciji biološko ratno istrebljenje Hrvata s područja entiteta RS, od Bosanske Posavine, preko Prijedora do Banja Luke.

Ono što jest ostvarivo danas i što je u ovom trenutku minimum minimuma hrvatskih političkih zahtjeva u Bosni i Hercegovini iza kojih treba stajati i hrvatska država jest korjenita reforma izbornog zakonodavstva na svim razinama i otklanjanje svih nedostataka i ograničenja koja krše načelo jednakopravnosti i legitimnog hrvatskog političkog predstavljanja, a ne samo nekih o kojima se selektivno i dnevno-politički govori u deklaraciji.

Kada je riječ o izborima za članove predsjedništva na kojima je po treći put izborom Željka Komšića, titoističkog mahalskog uličnog demagoga, prodavača magle, uzurpatora i rušitelja Bosne i Hercegovine, pogažena politička volja hrvatskoga naroda, mogućnost takve izborne manipulacije izravno proizlazi iz odredbi dejtonskoga ustava koje su potom pretočene i u izborni zakon, uz prešutnu suglasnost hrvatske politike, točnije sestrinskog HDZ-a, potvrđenoj i pristajanjem na sudjelovanje u svim izbornim procesima od poraća do danas.

Naime, ustavnom odredbom da predsjedništvo, kao državno tijelo, za razliku od parlamenta par exellence nacionalnog, a ne građanskog predstavništva, što god o tome mislili titoistički tzv. antinacionalistički nacionalisti i antifašistički fašisti u Bosni i Hercegovini, čine tri člana, jedan Srbin, ali isključivo biran u Republici Srpskoj, te po jedan Bošnjak i Hrvat, ali isključivo birani i kandidirani u Federaciji, o čemu nema niti slova u ovoj deklaraciji, iz prava na legitimno nacionalno predstavništvo te ustavnoj diskriminaciji i segregaciji podvrgnuti su svi Hrvati i Bošnjaci u republici Srpskoj te svi Srbi u Federaciji koji nemaju pravo biti birani i birati članove predsjedništva iz naroda kojima pripadaju.

Ono što je ključno, ovu vrstu prešućene diskriminacije i Hrvata, potvrdio je tj. osporio i europski sud za ljudska prava, (Pilav protiv Bosne i Hercegovine), ali zanimljivo gospodine Ljubiću, ni o tome u deklaraciji niti slova. Primjerice, kada bi ste Vi gospodine Ljubiću odlučili preseliti u Derventu, koja je dio Bosne i Hercegovine, a ne Srbije, bilo bi Vam zabranjeno istaknuti kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva.

U vezi s izbornim zakonom, posebice izborom članova državnog predsjedništva, diskriminatorske odredbe moguće je cjelovito, a ne parcijalno ukloniti samo na sljedeći način i to je meritum rasprave o kojoj u ovom saboru kompetentno, konkretno i na temelju činjenica, a bez jeftinog parolaštva, može govoriti manji broj zastupnika nego što ima prstiju na jednoj ili dvije ruke.

Prvo, potrebno je promijeniti diskriminatorsku odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja treba glasiti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine Hrvat, Bošnjak i Srbin bez navođenja entiteta.

Ovu odredbu treba pretočiti u izborni zakon na jedan od dva moguća načina. Prvi, da se članovi državnog predsjedništva biraju neposredno u jednoj izbornoj jedinici koju čini cijela država, a ne entiteti, te uz odredbu koja bi onemogućila i u tom slučaju moguću pojavu gaženja hrvatske političke volje i političkog štetočinstva a la Komšić, da srpskog člana predsjedništva biraju birači u biračkom popisu izjašnjeni kao Srbi, bošnjačkog kao Bošnjaci te hrvatskog kao Hrvati.

Drugi mogući način koji bi onemogućio svaki budući slučaj Komšić jest izbor članova predsjedništva u parlamentarnoj skupštini uz potvrdu doma naroda, a što je još 2006. jamčio tzv. travanjski paket ustavnih promjena iza kojih je stajala tadašnja američka administracija i koji je trebao biti tek početak daljnje ustavne nadogradnje.

Umjesto da se hrvatski državnički odgovorno prihvate ove ustavne promjene, pristupilo se političkom avanturizmu i stranačkom spletkarenju. Na ustavne promjene je tada pristao i notorni tzv. hrvatski prijatelj Milorad Dodik, ali i HDZ Bosne i Hercegovine i akademik Čović, te SDA, pa i kvazigrađanski SDP, iz kojeg je kasnije pobačen Komšić, ali ih je u parlamentu srušila neprincpijelna koalicija između Harisa Silajdžića te tadašnjeg HDZ-a gospodina Ljubića, utemeljenog na poticaj i uz blagoslov Ive Sanadera.

Neprincipijelna koalicija, motivirana, kako stoji na wikileaksu objavljenoj depeši tadašnjeg američkog veleposlanika, cit. „neutaživom glađu za vlašću Harisa Silajdžića i osvetom Bože Ljubića autokratu Draganu Čoviću koji jed godinu dana ranije na saboru HDZ-e pobijedio Ljubića cit. „najvjerojatnije zahvaljujući izbornim manipulacijama“.

Neodgovorno odbijanje travanjskog paketa 2006. ključan je trenutak, s dalekosežnim katastrofalnim posljedicama kojim je začet tekući sunovrat Bosne i Hercegovine te omogućeno gaženje političke volje hrvatskoga naroda što je jedini stvarni i uzrok i povod ovoj današnjoj saborskoj raspravi.

Zašto na ovo podsjećam? Zato što hrvatska javnosti te Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju znati da su njihovom sustavnom poratnom urušavanju političkog položaja u Federaciji uz bošnjačko samoubilačko političko sektaštvo i zloporabe nedostataka izbornog sustava pridonosili i oni hrvatski politički predstavnici danas svoju političku odgovornost žele podijeliti, među ostalim, i s onima koji u takvoj neodgovornoj i protuhrvatskoj politici nikada nisu niti će ikada sudjelovati.”

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Croative top

O kurikulu Povijesti kao znanstvenik, učitelj i novinar

Objavljeno

- datum

Budući da sam povjesničar, učitelj Povijesti, ali i novinar Slobodne Dalmacije, moj prilog javnoj raspravi  formuliran je u vidu pitanja oko stvari koje smatram nejasnima.

Molim vas da mi na pitanja odgovorite što prije jer o svemu pišem novinski članak. Odgovori autora kurikula ili odgovorne osobe omogućili bi da sagledam i službenu stranu ove priče – piše povjesničar dr. Tihomir Rajčić.

1.       Zašto stranice kurikula nisu numerirane i zašto nisu navedeni autori ili osobe čije profesionalne kompetencije i profesionalno iskustvo stoje iza ovog kurikula?

Sadašnji, prilično neuredan, grafički prijelom otežava snalaženje u materijalu, posebno pri kraja kada se govori o ocjenjivanju koje je objašnjeno na kraju kurikula, a veže se uz sadržaje koji su izneseni na početku. S obzirom da je ovo, ako je suditi po odluci koja je priložena, službeni dokument, grafička „razbarušenost“ ostavlja neugodan dojam nesustavnosti, što u jednome ovako ozbiljnom poslu nije dobro. Također, anonimnost kurikula smanjuje transparentnost čitavog procesa i otvara pitanje kompetencija autora ili odgovornih osoba u smislu Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru.

2.       Zašto su nastavni sadržaji, odnosno nastavne teme koje trebaju biti obrađene, nabrojane vrlo šturo i tek usput?

Stječe se dojam da su, nakon kontroverzne rečenice iz jedne od brojnih prethodnih inačica kurikula – u kojemu je Domovinski rat prikazan kao sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“, autori kurikula ili odgovorne osobe spominjanje nastavnih tema odlučili svesti na najmanju moguću mjeru kako bi izbjegli svjetonazorske kontroverze koje je kurikul Povijesti do sada generirao. Ovakav postupak, koji je sa stajališta autora kurikula ili odgovornih osoba možda opravdan, ostavlja puno dvojbi i nejasnoća glede budućeg načina izvođenja nastave Povijesti i načina na koji će biti pisani udžbenici. Naime, odredba navedena na kraju kurikula kako je „obrada svih cjelina obvezna“ i da „učitelj planira teme za dublju obradu“ ostavlja dvojbu oko toga koje su to „obične“ teme obvezne. Gledano strogo pravno, ova bi neodređenost mogla značiti da učitelji imaju odriješene ruke u okvirima zadanih cjelina. No, kad se pogleda odgojno-obrazovna praksa, takvo nešto izgleda da ne izgleda realno. Kudikamo realnije izgleda da će netko anoniman naknadno propisati teme i time, mimo kurikula i javne rasprave, odrediti što će se poučavati u hrvatskim osnovnim i srednjim školama, a što bi svakako bilo vrlo netransparentno.

Sve ovo aktualizira pitanje koje sam početkom ove godine postavio u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji o tome tko će i kako propisivati što će se u školama učiti iz povijesti. Naime, iz kurikula Povijesti uklonjena je, do sada uobičajena, detaljna razrada odgojno-obrazovnih sadržaja, koja je u prošloj verziji kurikula izazvala mnoge profesionalne kontroverze. Umjesto toga razrađena je konkretna, metodička strana poučavanja uz pomoć povijesnih koncepata koja – ako je suditi prema popisu literature navedenom u jednoj od prethodnih verzija kurikula – počiva na širokom spektru europskih iskustava. Ovakav prilično netransparentan pristup otvara mogućnost da se konkretni nastavni sadržaji formuliraju na jedan od tri dolje navedena načina. Naime, kurikul Povijesti može se nadopuniti inicijativama za konstruiranje zajedničke jugoslavenske povjestice, koju npr. već duže vrijeme promiče američko-britanski povjesničarski ekspert Charles Ingaro. Autori kurikula Povijesti ili netko anoniman mogli bi posegnuti i za inicijativom američke politologinje i savjetnice USAID-a, Lube Fajfer, koja se bavi konstruiranjem zajedničke narativne povjestice Balkana. Naravno, postoji i alternativa, projekt zajedničke europske povjestice, koju npr. piše američko-francuski povjesničarski dvojac J. Winter. i A. Prost, promovirajući zanimljivu tezu da je Prvi svjetski rat zapravo bio europski građanski rat. Zajedničkom europskom povjesticom bavi se i njemački ekspert za udžbenike povijesti i savjetnik EU-a i UN-a Falk Pingel.

Međutim,, što god se u budućnosti dogodi, autor ovih redaka smatra da nam je potreban stručan i argumentiran kompromis svih vrhunskih stručnjaka, ne samo kad je u pitanju kurikul Povijesti, nego i reforma školstva općenito. Tim više što je provođenje cjelovite reforme školstva jedna od  bitnih točaka programa sadašnje Vlade. Ideološke i političke podjele i, ne daj Bože, netransparentno i samovoljno nametanje gotovih rješenja, nisu u interesu naše djece.

3.       Zašto u kurikulu za 6. razred osnovne škole kao tema za detaljniju obradu nije navedeno doseljenje Hrvata?

S obzirom da je riječ o događaju/procesu koji u povijesnom i baštinskom smislu predstavlja utemeljenje današnje Republike Hrvatske, koja je naša zajednička domovina i o kojoj sva hrvatska djeca svakako trebaju opširnije učiti, ovdje valja postaviti dva vrlo važna pitanja koja čine zanimljiv povod za posebnu novinsku priču.

·         Je li ovaj propust posljedica nečijega neznanja o ovome vrlo važnom događaju/procesu hrvatske povijesti?

·         Je li ovaj propust povezan sa svjetonazorskim uvjerenjima autora kurikula ili odgovornih osoba koje su u kurikulu Povijesti iz 2016. uvrstile kontroverznu rečenicu kako je Domovinski rat bio sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“?

4.       Zašto su umjesto preciziranih tema vrlo detaljno razrađena metodologija poučavanja povijesti koja po mnogo čemu nadilazi razinu poučavanja u osnovnoj i srednjoj školi?

Naime, prethodno spomenuti, odmak od jasnog i transparentnog navođenja tema koje bi se trebale obrađivati na nastavi Povijesti jako odudara od dobre profesionalne prakse. Primjer toga je udžbenik Common Core Curriculum: United States History, objavljen 2014. u izdanju ugledne američke izdavačke kuće specijalizirane za akademske i obrazovne sadržaje Jossey Bass Wiley, u kojemu su precizno pobrojane i kronološki razvrstane teme koje će biti obrađivane, unutar čega su opet konkretno navedene podteme. Ovdje je posebno zanimljivo da su imena autora ove američke „zajedničke jezgre“ navedena transparentno, skupa s njihovim kompetencijama i profesionalnim iskustvom. Stoga predlažem da se u eventualnoj novoj verziji kurikula Povijesti postupi na isti način kako bi stručna ali i šira javnost općenito imala puni, transparentni, ali i lako razumljiv uvid u to što će hrvatska djeca učiti u nastavi Povijesti. Također, vrlo je važno stručnoj, ali i široj javnosti transparentno navesti podatke tko je i s kakvim kompetencijama i profesionalnim iskustvom autor kurikula Povijesti.

5.       Zašto je kurikul Povijesti toliko usredotočen na pet koncepata poučavanja? 

Kako sada stvari stoje, ti koncepti formulirani su toliko opširno i detaljno da je upitno koliko je ovakav pristup izvediv na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. Da je tome tako, svjedoče i sljedeća rečenica, kojih je u tekstu kurikula obilje: „Strukturirani rad za većinu učenika u ovom ciklusu podrazumijeva rad koji ima uvod, razradu i zaključak, u kojem postoji logički slijed odlomaka i poglavlja te u kojem je tekst popraćen navođenjem izvora informacija u osnovnoj formi.“

Iako ova zamisao potpisniku ovih redova izgleda vrijedna učiteljskog truda – jer bismo time obrazovali vrlo kompetentne učenike, spremne za aktivan pristup budućnosti – čitava zamisao u konkretnoj stvarnosti obrazovnog sustava izgleda neizvedivo iz više razloga.

·         Pojednostavljena digitalizacija vezana uz društvene mreže i fokusiranost na kratke video sadržaje kod većine učenika sasvim je uklonila želju za čitanjem.

·         U konkretnoj prosvjetnoj stvarnosti ovako zamišljeni pisani uraci mogli bi sa sobom povući pitanje preopterećenosti učenika, a posebno u kontekstu pisanih zadaća iz hrvatskog i stranih jezika.

·         Treće, a možda i najvažnije, nije izvjesno da će učenici, ali i njihovi roditelji, blagonaklono gledati na pristup koji bi u njihovim očima mogao izgledati kao pretjerano apstraktan i opsegom vrlo opširan, zahtjevan.

Da je tome tako, svjedoči odlomak iz onoga što se zahtijeva od studenata studija povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. „Studentima pruža znanje i kompetencije s područja povijesti. Ujedno razvija njihove opće sposobnosti da raščlanjuju i tumače različite probleme, prosuđuju o njima i tumače ih, te da na akademski način priopćavaju zaključke koje su izveli i raspravljaju o njima. Studenti upoznaju osnovne povijesne procese, strukture i događaje od prapovijesti do suvremenosti iz svjetske, europske, regionalne i nacionalne povijesti kroz kolegije koji daju dijakronijski pregled povijesnog toka.“

Usprkos vidljivim razlikama, očito je da su konceptualni zadaci u kurikulu Povijesti, posebno u kurikulu za osnovnu školu, previše blizu zahtjevima visokoškolskog izučavanja povijesti. Stoga predlažem da se, koliko je god to moguće, konceptualni pristup pojednostavi i približi novoj generaciji „cyber-učenika“.

6.       Što točno znači rečenica „vrednovanje naučenog u kontekstu predmeta, odnosno njegovih pojedinih elemenata vrednovanja“? 

Ova rečenica, koja nije sasvim jasna i u uvjetima našega školskog sustava otvara mogućnost za višestruke zabune, otvara pitanje transparentnosti sustava ocjenjivanja kakav je opisan na kraju kurikula. Naime, nije izvjesno da će učenicima i njihovim roditeljima biti transparentna i sasvim razumljiva zamisao ocjenjivanja koja bi se temeljila na postocima navedenih elemenata učenja od kojih koji bi se na kraju godine trebala konstruirati ocjena na skali ocjena od 1 do 5. Čak štoviše, vrlo je vjerojatno da će se roditelji i djeca uvijek iznova pitati što se točno uči na nastavi Povijesti i kako se naučeno znanje ocjenjuje jer će višeslojnost i kompleksnost poučavanja i ocjenjivanja izazivati zabune.

7.       Što točno znači rečenica da se nastava Povijesti treba izvoditi u sigurnom i poticajnom okružju, koja se – bez jasnog i vidljivog razloga – provlači kroz kurikule još od 2016.?

Kakvo je okruženje „sigurno i poticajno okruženje”? Znači li to da se nastava Povijesti ne može odvijati u školi u kojoj se dogodilo nasilje, koje je sve češći fenomen u našim školama. Znači li da se nastava Povijesti ne može organizirati u okružju u kojemu je previše vruće (u Dalmacija u lipnju i rujnu temperature prelaze 30 Celzijevih stupnjeva, bez klimatizacije) ili previše hladno (škole bez odgovarajućeg grijanja u unutrašnjosti Hrvatske)? Zato sam slobodan ponovno predložiti, kao što sam to učinio i 2016., da se ovaj odlomak u cijelosti ukloni iz prijedloga kurikula. Isto treba učiniti i s rečenicom o tome kako učionice Povijesti trebaju biti opremljene odgovarajućom informatičkom opremom jer u ovome trenutku nešto takvo nije moguće.

8.       Što točno znači rečenica navedena u tablici Oodgojno-obrazovni ishodi na razini „dobar“ na kraju razreda?

Znači li ovo da priložena tablica treba biti predložak po kojemu će učitelji konstruirati spomenuti način ocjenjivanja? Ako je tako, zašto u tablicama nisu razrađeni ishodi za ocjene od 1 do 5?

dr. sc. Tihomir Rajčić, Split

rajcic66@yahoo.com

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ANDRIJA ARTUKOVIĆ: U JASENOVCU POČIVA MOJA VOJSKA I MOJ HRVATSKI NAROD. AKO NE VJERUJETE ISKOPAJTE JER DUGMAD S VOJNIČKIH BLUZA JOŠ NIJE SAGNJILA!

Objavljeno

- datum

Napustio sam dva Lazara i došao na brisani prostor. Bez uzmaka! Spreman sam bit izrugan, ismijan i popljuvan za one, o kojima se desetljećima zlobno pričaju stare priče. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno