Connect with us

Ivica Ursić

TRAŽI SE KLJUČ

Objavljeno

- datum

Rijetki bi među nama priznali da im je životni motto: „Oko za oko, zub za zub!“, ali budimo pošteni, postoji nešto u nama što nam pričinja veliko zadovoljstvo kada se osvetimo.

Neki od najpopularnijih filmova svih vremena govorili su o tome, kako su neki likovi, nekoga pretukli ili su nekome pobili obitelj. I mi smo s velikim i neskrivenim nestrpljenjem ostatak filma čekali (i jedva dočekali) da se glavni junak – OSVETI – i onda smo – UŽIVALI!

Mala je razlika između filma i naših osobnih života. Kad god nam netko nešto učini nažao u nama se rodi napast kako mu uzvratiti. „Ništa nije slađe od osvete!“ takvu nam poruku šalje ovaj naš svijet.

S druge strane Krist nam govori: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.“

Krist je još jasniji:

„Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je osveta, ja ću je vratiti, veli Gospodin.“

(Rimljanima 12,19)

Jednom zgodom veliki Mark Twain je rekao: “Kiša je poznata po tome što jednako pada po pravednima i po nepravednima ali kada bih ja upravljao kišom, ja bih kišio meko i nježno po pravednima, ali ako bih zatekao nekog nepravednog izvan kuće, ja bih ga utopio.”

Jedan je dobar kršćanin muku mučio s ovim čitanjem. Nikako mu se nije sviđalo ono “okretanje drugog obraza”. I konačno je riješio problem. Rekao je: “Ako me netko udari po jednom obrazu okrenuti ću mu i drugi. Ali ako me udari po njemu, bolje mu je neka se pripazi.”

Naravno mi potpisujemo svaku njegovu riječ, a naravno i onu Mark Twaina.

Kada nam netko učini neku nepravdu, jako je teško potisnuti svoje osjećaje, osjećaje neprijateljstva i osvetoljubivosti. Postoji uzrečica „osveta je slađa od meda“ i potrebna je velika snaga karaktera kako bi se nadišla prirodna želja za osvetom i umjesto nje zavladao zaborav kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Takve razine samokontrole primjerenije su anđelima nego nama ljudima, zar ne?!

Teško je zamisliti teže čitanje od ovonedjeljnog.

Okreni i drugi obraz … prepusti i gornju haljinu … hodi još jednu milju … podaj svima koji traže … posudi svakome … ljubi neprijatelje svoje … pa ima li kraja svemu tome? To su riječi za koje bismo najradije da ih Isus nikada nije izgovorio.

Od svih Isusovih učenja ovo je možda najteže za naše uši i najteže za pridržavati se. Ponekad se čini, a poglavito u teškim trenucima u životu, da je jednostavno nemoguće držati se ovih Isusovih zapovijedi.

Mi izuzetno dobro poznajemo Isusovu zapovijed:

„Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“

(Luka 10, 27)

Ono što mnogi od nas ne poznavaju jest da je ova zapovijed sačinjena od dva zakona iz Starog zavjeta.

„Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“

(Ponovljeni zakon 6,5)

„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“

(Levitski zakonik 19,18)

Mi obično mislimo da Isus „preskače“ zakone Starog zavjeta, ali to nije točno. Isus ih ne ignorira nego ih potvrđuje. Poput Mojsija, koji se penje na Sinaj da bi primio 10 zapovijedi, uklesanih u kamenu, Isus se penje na goru s mnoštvom i daje im Božje zakone.

Opet.

Iznova.

Isus nam eksplicitno govori da ljubimo svoga bližnjega kao sebe sama.

Ali nama je sada dobro se oznojiti kako bismo ustanovili – tko je točno moj bližnji.

Nakon toga moramo poraditi na ljubavi prema sebi samom, na pravi način i ponizno, kako bismo bili u stanju pokušati ljubiti svoga bližnjega.

I onda moramo ljubiti bližnjeg svoga na isti način kako ljubimo sebe.

„Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. 21Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“

(Rimljanima 12, 20-21)

A ovdje na gori, Isus proširuje krug, još jednom, pa kaže da ljubiti bližnjeg uključuje ljubiti i neprijatelje. Kao da ljubiti bližnjeg nije već samo po sebi teško nego se u tu priču pridodaju i neprijatelji? Ni manje ni više.

Vjerski neprijatelji.

Politički neprijatelji.

Športski neprijatelji.

Povijesni neprijatelji.

Obiteljski neprijatelji.

Intelektualni neprijatelji.

Neprijatelji koji bi najradije plesali na našem grobu.

I mi bi njih trebali ljubiti?!

Njih. Neprijatelje svoje?

Isus traži od nas, još jednom, da ljubimo one s kojima se niti ne družimo, ljude koje izbjegavamo. Ljude koji nam idu na živce, poglavito ako ih vidimo nedjeljom u crkvi. Ljude od kojih bi najradije izolirali svoju djecu.

Ljude koji nas tjeraju da se naježimo.

A mi bi ih trebali i ljubiti?

I moliti se za njih?

A jesmo li se ikada zapitali , pa tko su moji neprijatelji?

Riječi Thomasa Mertona mogu nam puno pomoći.

„Nemojte prebrzo pretpostavljati da je vaš neprijatelj divljak samo zato što je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer on misli da ste vi divljak. Ili vas se boji, jer osjeća da se vi bojite njega. A možda ako bi povjerovao da ste ga u stanju voljeti, možda više ne bi bio vaš neprijatelj. Nemojte prebrzo pretpostavljati da je vaš neprijatelj i Božji neprijatelj, jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer ne može ništa naći u vama što bi slavilo Boga. Možda vas se boji, jer ne može ništa naći u vama od Božje ljubavi i Božjeg strpljenja i Božje ljubaznosti i milosrđa i razumijevanja za slabosti drugih ljudi. Nemojte prebrzo osuđivati čovjeka koji više ne vjeruje u Boga. Možda su baš vaša hladnoća i zloba i vaš materijalizam i vaša sebičnost ubili njegovu vjeru.“
Svi se mi slažemo da ljubiti neprijatelje i opraštati ljudima koji su nas povrijedili, da su to velike ideje i svi se mi slažemo oko toga, sve dok ne dođe trenutak kada se sukobimo sa stvarnim neprijateljem i dok ne osjetimo na vlastitoj koži zlo ovoga svijeta.

Onda nam odjednom to “okretanje drugog obraza” počinje sličiti kao dobar savjet za neke DRUGE ljude, za ljude koji se ne moraju suočavati s okolnostima tako teškim s kakvima se mi sada suočavamo.

Tužno je ali istinito da mi osuđujemo u drugima ono što opraštamo sebi.

Ono što MI vidimo kroz svoje oči i što osjećamo u svom srcu, drugi ne mogu razumjeti, jer NITKO NIKADA nije bio tako povrijeđen kao MI. I ničiji neprijatelj nije tako okrutan kao MOJ neprijatelj.

Drugi mogu okretati drugi obraz ali ja ću uzvratiti udarac prije nego me unište.

Drugi mogu ljubiti i opraštati ali ja ću iskoristiti zdrav razum, kojeg mi je sam Bog dao i biti ću oprezan.

Ali mi bismo trebali shvatiti da osoba koja nam pruža sve ove preporuke, da je ta osoba imala uistinu najgore neprijatelje i da je istrpjela mržnju koju, da je živjela milijun godina, nije zaslužila.

I kada bismo shvatili da je ta osoba usprkos svemu tome bila u stanju moliti, u svojim najtežim tenutcima, za svoje neprijatelje.

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ (Luka 23, 34)

Govor na gori je zahtjevan.

Izuzetno zahtjevan.

Za razumjeti ga, za prihvatiti ga i za pokušati živjeti ga, potreban je ključ.

Taj ključ je – ljubav.

Ovaj se tekst može interpretirati isključivo pomoću ljubavi.

Što je sa zakonima o kojima Isus govori?

Mi moramo promotriti zakon i reći:

„Bože, pa ja ne mogu ispoštovati sve to?!“

I na to Krist odgovara:

„U pravu si. Zato si me i trebao, da umrem za tebe.“

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno