Connect with us

Kultura i vjera

Tko je bio sveti Franjo Asiški?

Objavljeno

- datum

 DANAS SLAVIMO BLAGDAN SV. FRANE ASIŠKOG    Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen.

Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće.

To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio.

Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.

Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Fenix-magazin/IM/KTA

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

NOVO ČUDO U MEĐUGORJU! Svjedočanstva o ozdravljenjima ne prestaju…

Objavljeno

- datum

Svjedočanstva o ozdravljenjima u Međugorju ne prestaju….

Prenosimo u cijelosti čudesno svjedočanstvo o ozdravljenju jedne cijele obitelji po suzama Uskrslog kipa i Međugorju te zagovoru Gospe Međugorske.

Hvaljen Isus i Marija!

Želim posvjedočiti ozdravljenje od glaukoma po Suzama Raspetog i Uskrslog Isusa  po zagovoru blažene Djevice Marije.

Od svoje 24. godine bolujem od glaukoma kojeg je isto imala i moja sestra blizanka. Imamo nalaze i sve je transparentno. Pretprošle godine otišla sam u Međugorje zamoliti nam našu dragu Gospu za ozdravljenje svoga supruga te joj predala svoj život i cijelu svoju obitelj.

Čula sam za svete Suze koje sam namijenila za supruga. Dok sam stajala uz Raspetog Isusa sjetila sam se svog glaukoma te ga zamolila da, ako mu je po volji da i meni pomogne oko glaukoma iako mi moj glaukom nije bio najveća briga koliko briga za zdravlje moga supruga.

Obratila sam se ujedno i Gospi te rekla da ako je po volji Gospodinovoj može i meni otkloniti glaukom, a ukoliko se to ne i dogodi, zahvalno prihvaćam plan da glaukom “nosim” dok sam živa. Svejedno sam zahvalila, prvenstveno što su mi omogućili da stignemo u Međugorje.

Moj suprug je ozdravio, moj glaukom nakon 3 mjeseca kontrole je i dalje bio prisutan. Prihvatila sam volju Božju te u srcu duboko zahvalila jer opet moja molba za ozdravljenje mog supruga se prihvatila i to mi je ono najvažnije bilo. Pola godine kasnije opet idem na kontrolu glaukoma i nisam kapala oči 3 mjeseca nekim glupim spletom okolnosti i bojala sam se uopće priči doktorici na Rebru u Zagrebu, jer će mi očni tlak biti u najmanju ruku 32 te će biti panike.

Svi nalazi očiju tog dana su bili odlični, a očni tlak mi je izmjerila 14 što je normalno te konstatirala da je pogodila kapi za oči, neznajući pri tome da oči nisam kapala 3 mjeseca. Kao munjom pogođena, istoga časa sve mi jasno! Moja molba na svetom Nebu je prihvaćena! Slava i Hvala Gospi, Isusu, Duhu Svetom i Vječnom Ocu te svetom Josipu i svim svecima i anđelima na zagovoru.

Moja sestra je isto bila u Međugorju i sada 3 mjeseca nakon mene i njoj je dijagnosticirano da ga više nema! Slava Presvetom Trojstvu, Gospi i cijelom svetom Nebu. Izliječen je moj suprug a mi od glaukoma. No, trebam napomenuti da i puno drugih milosti smo dobili kao npr. izlječenje od tumora dojke. Osjećamo neopisivu zahvalnost prema milostima i mogu samo poručiti, treba imati samo pravu vjeru, nastojati se držati Božjih zapovijedi osobito ljubiti bližnjega svoga, redovite ispovijedi, čitati Bibliju (koliko se stigne, redak po redak ako treba) i dolaziti na sv. Euharistiju.

Naš život je stresan  kao i većini građana, no pored svega daj svoj maksimum i toliko pa i više će ti se vratiti. Ako se za djevojku ili dečka ili prijatelja/icu srcem nađe vremena, nađi srcem toliko vremena i za našu Gospu i našeg Gospodina!

Uz Hvalu i Slavu Gospi i Presvetom Trojstvu i cijelom svetom Nebu

Vjerna prijateljica iz Zagreba za medjugorje-info.com

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Šokantno: Europski sud zabranjuje krštenje beba!

Objavljeno

- datum

Europski sud zabranjuje krštenje beba, piše ilgiomale.it. Prema odluci tog suda, od ožujka 2016. godine krštenje djece će biti u suprotnosti s europskim zakonima i smatrat će se kaznenim djelom. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sotonistica pokušala ukrasti posvećenu hostiju, ali onda se dogodilo nešto nevjerojatno

Objavljeno

- datum

Trčala je sve dok nije stigla do zidova groblja. A onda je hostija postala…U 15. stoljeću u seocu Ettiswil u Švicarskoj dogodio se čudesan događaj i to nakon što je jedna žena počinila užasan zločin.

Naime, pripadnica sotonske sekte, Ann Vögtli, ukrala je posvećenu hostiju iz obližnje župne crkve.

Halloween – mnoge ga sotonske skupine smatraju svojim „blagdanom” i tada održavaju „crne mise”

Iako u dokumentima nije zabilježen točan razlog toga njezinog nečasnog čina, sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je posvećenu hostiju ukrala kako bi ju pripadnici njezine sotonističke zajednice obeščastili. To sotonisti često čine tijekom takozvanih „crnih misa”, u kojima se prisutni bizarnim ritualima izruguju katoličkoj misi. A jedan od najpopularnijih danâ u godini za te „crne mise” je noć uoči Svih svetih, 31. listopada, (eng. Halloween) koji mnoge sotonističke skupine smatraju svojim „blagdanom”.

„Čim sam zakoračila kroz vrata groblja, hostija je postala tako teška…”

 

Nakon što je izašla iz župne crkve, Vögtli je trčala sve dok nije stigla do zidova groblja. Tada je, čim je pokušala proći kroz vrata, hostija postala tako teška da ju više nije mogla držati u rukama. Kasnije je Vögtli priznala: „Kad sam provukla ruku kroz uska željezna vrata, dočepala sam se velike hostije. Ali čim sam zakoračila kroz vrata groblja, hostija je postala tako teška da svetu hostiju više nisam mogla držati u rukama. Budući da se nisam mogla pomaknuti naprijed niti se vratiti natrag, bacila sam hostiju blizu ograde u koprive.”

Bog i takvo zlo može okrenuti u dobro

Kasnije ju je u koprivama pronašla jedna mlada žena, ali hostija se je bila pretvorila u nešto nalik cvijetu. Ova je žena to opisala ovako: „Ukradena je hostija bila podijeljena u sedam dijelova. Šest je dijelova tvorilo cvijet koji je bio nalik ruži a okruživalo ga je snažno svjetlo.” Žena je o tome obavijestila župnika. Kad je župnik stigao do toga mjesta, uspio je s tla podići šest dijelova, dok sedmi nije mogao ni pomaknuti. Shvatio je to kao znak da na tom mjestu treba sagraditi kapelu.

Nakon što je kapela bila izgrađena, u nju je brižno položena relikvija s čudesnom hostijom. Oni koji su štovali relikviju svjedočili su brojnim čudima.

Ovaj nas događaj snažno podsjeća na Božju moć i njegovu sposobnost da veliko zlo okrene u veliko dobro.

Izvor: Medjugorje info

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno