Connect with us

Kultura i vjera

Tko je bio sveti Franjo Asiški?

Objavljeno

- datum

 DANAS SLAVIMO BLAGDAN SV. FRANE ASIŠKOG    Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen.

Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće.

To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio.

Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.

Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Fenix-magazin/IM/KTA

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

12. prosinca GOSPA OD GUADALUPE – SENZACIONALNA IKONA pred čijim fenomenom znanost pada na koljena!

Objavljeno

- datum

Danas je Blagdan Gospe Guadalupske. Došašće je vrijeme iščekivanja Mesije, njegovog rođenja na posrnuli pali svijet i ljude.

Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Gospu od Guadalupe (Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji») od milja zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Poseban slučaj je Marijina ikona pred čijim brojnim fenomenima moderna znanost ostaje nijema.

Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (‘Orao koji govori’) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovu asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njezinu čast.

>> SPLIT: VEČERAS ZAPOČELO NEPREKIDNO SEDMO-DNEVNO/NOĆNO JERIHONSKO BDIJENJE ZA NEROĐENE

U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”

Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Juana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

Čudesni fenomeni ikone Gospe od Guadalupe – znanost ne zna odgovore!

Kao sredstvo za ostvarenje ovog čudesnog pothvata Gospa je ostavila svoj lik otisnut na tilmi (ogrtaču) – izuzetnom fenomenu koji privlači veliku pozornost. U nastavku donosimo rezultate znanstvenih istraživanja materijala – ikone (slike) – koja neprekidno, do dana današnjeg upućuje na otajstva nadnaravnoga:

1. Opthalmaloške studije učinjene na Marijinim očima otkrile su da kad se oko izloži svjetlosti, retina se skupi, a kad se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, baš onako kako se događa sa živim okom.

2. Temperatura Diegove tilme, napravljene od materijala koji potječe od vlakana kaktusa maguey, održava stalnu temperaturu od 36.6° C, isto kao u živom ljudskom tijelu.

3. Jedan od liječnika koji je analizirao tilmu stavio je stetoskop ispod crnih vrpci Marijina struka i čuo ritmičke udarce od 115 otkucaja u minuti, isto kao kod djeteta u majčinoj utrobi.

4. Nema najmanjih znakova da bi na tilmi mogla biti bilo kakva boja. S udaljenosti 8-10 cm od slike, mogu se vidjeti samo vlakna građe kaktusa maguey: boje iščezavaju. Znanstvene studije nisu mogle otkriti podrijetlo bojenja, niti način kako je oličena slika. Nisu mogli otkriti tragove poteza kista niti neku drugu poznatu slikarsku tehniku. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

5. Kad je materijal bio ispitivan pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem dijelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 milimetara iznad tkanine, a da je ne dodiruju. Boje stvarno plutaju iznad površine tilme.

6. Grubi materijal tilme ima životni vijek ne dulji od 20 do 30 godina. Nekoliko stoljeća prije, bila je naslikana replika slike na identičnom komadu maguey tkanine, i raspala se poslije nekoliko desetljeća. Inače, za vrijeme 480 godina čuda, tkanina sa slikom Marije ostaje tako čvrsta kao što je bila prvog dana. Znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

7. Godine 1791., solna kiselina slučajno se prolila po gornjoj desnoj strani tilme. Kroz razdoblje od 30 dana, bez ikakva posebnog tretmana, oštećena vlakna čudesno su se sama obnovila.

8. Zvijezde koje se pojavljuju na Marijinu ogrtaču odražavaju točnu konfiguraciju i pozicije koje su se mogle vidjeti na nebu Mexica na dan kad se dogodilo čudo.

9. Godine 1921., jedan čovjek sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme. Eksplozija je razorila sve osim tilme koja je ostala netaknuta.

10. Znanstvenici su otkrili da Marijine oči imaju tri refraktivne (lom) karakteristike ljudskog oka.

11. U Marijinim očima (veličine samo 0.85 centimetara), otkrivene su minijaturne ljudske figure koji nijedan umjetnik nije mogao nacrtati. Ista scena se ponavlja u svakom oku. Koristeći digitalnu tehnologiju, slike u očima su povećane nekoliko puta, otkrivajući da je svako oko reflektiralo figure indiosa Juana Diega koji otvara tilmu ispred biskupa Zumarrage. Veličina ove scene je jedna četvrtina milimetra.

Zviježđe sjevernog neba

Na lijevoj strani Djevičinog ogrtača može se vidjeti sjeverna zviježđa: Na njenim leđima, jedan fragment zvijezda Pastir;

ispod njega nalijevo jeVeliki Medvjed. Njemu zdesna je Berenikina Kosa;

ispod nje, Lovački psi, a do nje lijevo, Thuban, najsjajnija zvijezda Dracokonstelacije.

Pod dvjema usporednim zvijezdama (koje još formira dio Velikog medvjeda),nalaze se zvijezde drugog para zviježđa:

Auriga i na dnu, tri zvijezde Bik. Tako, u njihovoj ukupnosti i odgovarajućim mjestima, 46 najsjajnijih zvijezda mogu se vidjeti  na obzoru Doline Mexico.

 

Na desnoj strani ogrtača Djevice, indicirana su sazviježđa južnog neba:
Na vrhu su četiri zvijezde koje oblikuju dio sazviježđa Orfeja. Ispod njega lijevo nalazimo Vagu, a do nje desno, na nečemušto izgleda kao strijela, je početak Škorpiona.

U sredini su sazviježđa Lupus a do njega lijevo, krajnja  točka Hydra.

Nadalje dolje, može se jasno vidjeti Južni križ; iznad kojega se

pojavljuje lagano nagnuti kvadratić zviježđa Centaurus.

Na kraju, pogledajmo tri začuđujuće stvari:

1. U indijanskom jeziku, “Guadalupe” znači –  “zmiji glavu zgnječila.” 
To se upravo tiče Postanka 3:15: Marija, pobjednica nad zlom.

2. Slika također oslikava detalj iz Apokalipse 12: “I veliki znak će se pojaviti na Nebu: 
Žena obučena suncem, a mjesec joj ispod nogu.” 

3. Djevica nosi crnu traku o pojasu, koja simbolizira trudnoću, da pokaže da Bog želi da se Isus rodi u tri Amerike, u srcu svakog Amerikanca. 
“Dok živim hvalit ću Gospoda: pjevat ću hvale Gospodu dok budem živio”               (Ps 146:2).

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

MOĆNO: New Age svećenica iz Kalifornije u Međugorju shvatila da je opsjednuta!

Objavljeno

- datum

 NOVI ŽIVOT    Došla sam k ocu Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće.

– Bila sam tek tradicionalna vjernica te sam do svoje 15. godine na misu išla tek da ugodim roditeljima. Kao mladoj uspješnoj žena jedino mi je bilo važno napredovanje u poslu te me duhovna dimenzija uopće nije zanimala. U 28. godini života već sam imala svoju novinsku kuću koju sam kupila radeći u izdavaštvu u San Franciscu i na Havajima gdje sam dobro zarađivala. Izdavala sam turističke časopise, posjedovala vlastitu kuću, vozila dobar automobil, upravljala investicijama, kupovala nekretnine… Bio je to američki san, sakupljanje i potrošnja. Novac, uspjeh i biti ono što su drugi od mene očekivali, bili su moji bogovi. – ispričala je poznata obraćenica, bivša New Age svećenica iz Kalifornije,  Moira Noonan i autorica knjige NE ezoteriji za Glas koncila

– Kad mi se dogodila prometna nesreća u kojoj sam bila ozbiljno ozlijeđena da dvije godine gotovo nisam funkcionirala, a nade za oporavak nije bilo, na poziv moje sestre započelo je liječenje u klinici u skladu sa sustavom takozvane »Nove misli«. Između ostalog sustav je odbacivao svaku pomisao da u patnji, tjelesnoj boli ili bolesti može biti kreposti ili neke vrijednosti. Sva moja prijašnja vjerovanja, stajališta prema tijelu i životu općenito prema Bogu i prema liječenju bila su izbrisana. Kako se moje zdravstveno stanje popravilo, prestala sam uzimati lijekove. Imala sam neka izvantjelesna iskustva te su me vjerovanja i filozofija klinike počeli duboko zanimati. Sve dublje sam ulazila u krivi smjer i došla dotle da sam se redovito morala hipnotizirati kako bih živjela bez boli. Zato sada upozoravam ljude da paze gdje će završiti njihovo tijelo, jer se na krivom mjestu i u krivim rukama otvaramo utjecajima koji su u osnovi demonski.

Po savjetu klinike počela sam tražiti duhovno, ali opet na krivim mjestima. Pristupila sam tzv. ‘crkvi ujedinjenja’ u kojoj sam postala svećenica. No, putujući jednoga dana u Pariz s majkom sam u bazilici Presvetog Srca Isusova otišla na misu. Kako sam bila trudna s kćerkom Malijom, osjetila sam potrebu pred Gospinim kipom zapaliti svijeću za svoje nerođeno dijete, i rekla sam tada spontano Gospi: ‘Blažena Majko, evo ti ovo moje dijete, tebi ga darujem.’ Ostalo mi je to od časnih sestra Srca Isusova koje su me odgajale. Sada znam da je to bio odlučujući trenutak za moju kćer koja je ostala vjerna katolikinja i koja se na poseban način molila i vjerujem izmolila moje obraćenje. Iako su mi moji slali knjige s duhovnim sadržajem o borbi protiv zavodljivosti okultizma, ja sam išla sve dublje i dublje u drugom smjeru. Kada mi je kći, koja je tada imala tek četiri i pol godina, rekla da ne želi ići u crkve New agea, poštivala sam njezinu želju, ali ja sam ostala i dalje ustrajna u svojoj odluci. Iako sam osjećala da trebam ići u Katolički Crkvu, jer tamo pripadam, nastavila sam i dalje živjeti u svijetu New agea, koji je doslovno ispirao moj mozak. Baveći se okultizmom, vidjela sam puno toga što nisam željela vidjeti, u glavi sam gledala filmove ljudskih života, njihovih prošlih iskustava… To me toliko uznemirivalo da sam imala noćne more, bila sam iscrpljena, nisam mogla spavati.

God. 1991. odlučila sam otići u Međugorje. Željela sam to jer sam u poznatom njuejdžovskom časopisu pročitala svjedočenje jedne osobe u pokretu koja je opisala svoj boravak u Međugorju i svjedočila o Gospinoj prisutnosti u tom kraju. Kada sam nakon nekoliko godina došla u Međugorje, čekajući dva sata na vrućini (jer je bio kolovoz) u redu za ispovijed na koju sam zadnji puta išla kada sam imala 15 godina, došla sam k o. Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće. Ma, taj osjećaj, ta sloboda, ljubav koju sam doživjela, osjetila na svojoj koži u srcu, osjećaj da sam ljubljeno dijete Božje, da mi je sve oprošteno, da mi je Gospa majka koja je blizu, da mogu živjeti slobodno, radosno,… teško je opisati.

U meni je silna želja da to svjedočim drugima, da im pomognem da se vrate s krivih putova, da svjedočim kako mir može dati samo Isus, da su jedino vrijedni darovi Duha Svetoga… Pozvali su me u radijsku emisiju da svjedočim, a kako je jedan izdavač iz Kalifornije to slušao, ponudio mi je da napišem knjigu. Nikada prije o tome nisam razmišljala. No, spoznaja kako bih knjigom mogla pomoći mnogim ljudima koji su u sličnim situacijama, bila je dovoljan razlog da je napišem. Zovem je knjigom nade, a njezina je glavna poruka da je s Bogom sve moguće. Mnogim prijateljima koju su bili u pokretu New age pomogla sam da potraže pomoć u Crkvi, te vjerujem da će svi koji su se našli u raznim okultnim praksama upravo u mojoj knjizi, koju sam podijelila u pet poglavlja, uvidjeti u kojim su opasnostima, i pomoći da iziđu iz svijeta tame i zablude.

Mladima je područje okultnoga privlačno. Naizgled bezazleno, ono je vrlo opasno, i stoga im uvijek naglašavam da se drže podalje od svega toga, da se ne igraju, da paze kamo idu, da provjeravaju duhove, da se drže Katoličke Crkve, jer samo smo u zajednici svetih zaštićeni. Živeći sakramentalnim životom, ništa nam se ne može dogoditi, dok smo otvaranjem drugim duhovima u velikoj opasnosti. Poručujem mladima da mole, da traže od Boga znakove, jer on nam ih daje svakodnevno, samo ih mi trebamo iščitavati. Meni je toliko puta znakovima pomogao što da radim. Kada sam se obratila, u početku se nisam snalazila u Crkvi, nisam znala kako dalje, bila je to svakodnevna borba u meni. U početku sam se prisiljavala na molitvu, na odricanje. Bilo se teško odreći brojnih predmeta u kući kojima sam se služila u okultnim praksama, jer platila sam ih tisuće i tisuće dolara (zbirka NLO-a, najveća u državi, videofilmovi i dr.), ali Bog mi je davao milosti, stavljao na put ljude koji su mi pomogli, Gospa me vodila sve bliže svome Sinu, i njoj se na poseban način utječem. Zato vjeroučitelje, pogotovo one koji vode skupine krizmanika, potičem da svjedoče svojim učenicima o svecima, toliko se čuda dogodilo po zagovoru sv. Franje, sv. Terezije Avilske, Padra Pija, u Gospinim svetištima: Lurdu, Fatimi i drugima. Svijet danas više nego ikada treba žive svjedoke vjere. – ispričala je te priliko posjeta Hrvatskoj o našoj zemlji rekla sljedeće:

-Hrvatsku sam doživjela kao utvrdu nasljeđa vjere i mudrosti koju nam se nudi usred Europe. Snaga je vjere još uvijek vrlo jaka, a vrednote nije izjela kultura smrti. Ta snaga i te vrednote zadržat će ujedinjenu frontu vjere pred napadom kulture koja sve više i više postaje protukršćanskom. Vrlo sam zahvalna i počašćena što sam mogla doći u Hrvatsku i zaista cijenim to što su ljudi otvoreni za učenje o tom pokretu koji utječe na obitelj, Crkvu i kulturu. Nadam se da će moja misija ovdje pomoći da te poplave ne uđe u Crkvu i kulturu, i da će zaštititi mlade od lutanja.’

Autor: VjeraUtorak, 28. studeni 2017. u 11:26 
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

ZAOKRET! Macronov ministar koji je izbacio rodnu ideologiju iz škola, izbacuje i mobilne telefone

Objavljeno

- datum

 MARINE LePEN JE NAZVALA TO IDEOLOŠKOM POBJEDOM U OBRAZOVANJU Ministar obrazovanja Francuske Jean-Michel Blanquer, najavio je zabranu korištenje mobilnih telefona u svim školama već od 2018. godine.

“Ubrzano radimo na ovom problemu, te načinu kako zabraniti korištenje telefona”, izjavio je Jean-Michel Blanquer. Ministar je također pokrenuo pitanje nošenje uniformi u školama, te najavio da će to biti moguće ali uz odobrenje svake škole.

Često se u narodu kaže: “daj osobi vlast, pa ćeš vidjeti njeno pravo lice”. U većini slučajeva stvari krenu naopako. Dobar postane loš, a oni koji su vjerovali u slatke riječi budu razočarani – donosi portal Logicno.com.

Ipak u slučaju ministara Jean-Michel Blanquera izuzetak je potvrdio pravilo. Radi se o ministru koji čini vrlo dobre poteze. Ministar je jasan u svojim stavovima koji se sve više dopadaju svim građanima Republike Francuske. Po njemu škola služi za naučiti čitati, pisati, računati i respektirati druge, a ne za širenje ideologija koje stvaraju sukobe u društvu.

Ovome je i Marine Le Pen da potporu nazivajući ovo “ideološkom pobjedom” na području nacionalnog obrazovanja. “Govor g. Blanquera […] za nas je ideološka pobjeda, ali sada i politička pobjeda”, rekla je Marine Le Pen tijekom konferencije za novinare u sjedištu svoje stranke.

“Dijete koje je naučilo respektirati druge, respektirat će svakoga”, izjavio je Jean-Michel Blanquer.

“U obrazovanje djece treba uključiti roditelje koji će zajedno sa školom, usaditi djeci prave vrijednosti koje su izgubljene”, nastavlja Blanquer.

Jean-Michel Blanquer ne želi dozvoliti pristup udrugama koje šire ideologije u školske klupe, jer iskustvo iz vremena Hollandove vlada pokazuje da je pokušaj odvajanja roditelje od obrazovanja djece bila velika greška, koju ministar želi ispraviti.

Redakcija portala croative.net mu želi puno sreće.

izvori: Logicno | france.rt.com | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.