Connect with us

Kultura i vjera

Tko je bio sveti Franjo Asiški?

Objavljeno

- datum

 DANAS SLAVIMO BLAGDAN SV. FRANE ASIŠKOG    Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen.

Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće.

To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio.

Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.

Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Fenix-magazin/IM/KTA

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

SOLIN DANAS: Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji – svečana SVETA MISA

Objavljeno

- datum

 Prasvetište Gospe od Otoka, početak u 9 sati     Središnji događaj susreta – svečano euharistijsko slavlje na Gospinoj livadi u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu počinje u 10 sati.

U suslavlju s ostalim biskupima i brojnim svećenicima, misu će predvoditi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić. 

Pjevanje predvodi veliki zbor sastavljen od više zborova iz naše Splitsko-makarske nadbiskupije pod vodstvom maestra don Šime Marovića.

(Zborovi: Sv. Stjepana – Opuzen; Sv. Marka – Makarska; Gospe od Otoka – Solin; Solinskih mučenika – Ninčevići/Solin; Sv. Ivana Krstitelja – Kaštel Stari; Sv. Frane Asiškoga – Imotski; Gospe Fatimske – Škrape/Split; Katedralni zbor sv. Dujma – Split uz pratnju puhačkog komornog sastava «Brass quintteta». Na orguljama svira don Ivan Urlić – orguljaš splitske prvostolnice).

Toga dana na istom mjestu u 9 sati je uvodni molitveni program u kojem sudjeluju obitelji splitske metropolije, a pjeva Papa band. Nakon svete mise koju će prenositi Hrvatska radio televizija, na Gospinom otoku organizirano je druženje svih sudionika hranu i koncert duhovne glazbe na kojem će nastupiti klapa “Sveti Juraj” HRM-a, Marija Husar Rimac, duhovno glazbeni sastavi Emanuel, RiM, Abba i zbor Mihovil.

A evo kako je bilo na velikom splitskom humanitarnom koncertu:

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

NICEJA: GRAD PRVOG EKUMENSKOG SABORA: Otkrivena crkva na dnu jezera stara 1700 godina

Objavljeno

- datum

 DAR BOŽJI    Crkva stara 1.700 godina otkrivena na dnu jezera: Znanstvenici tvrde da tako nešto još nisu vidjeli!

Drevna crkva pronađena je u jezeru Iznik u Turskoj na lokaciji antičkog mjesta Niceje.

Procjenjuje se da je ispod površine vode stajala 1.600 godina. Prema pretpostavkama, izgrađena je oko 390. godine i trenutno se nalazi deset metara ispod vode, na 160 metara od obale jezera, na mjestu povijesnog grada Niceje, gdje je 325. godine definirano kršćansko vjerovanje.

Profesor Mustafa Şahin, šef katedre arheologije na Sveučilištu Bursa Uludağ, rekao je: “Kada sam prvi put video slike jezera, bio sam prilično iznenađen što jasno vidim crkvenu strukturu” – donosi Novi život.

Dodao je: “Radio sam na terenskim istraživanjima u Izniku od 2006. godine i nikada nisam vidio tako nešto”

On vjeruje da crkva označava mjesto na kojem je sveti Neophytos ubijen 303. godine i da je sagrađen u njegovu čast. Arheolozi su utvrdili da se bazilika urušila tijekom zemljotresa 740. te više nikada nije ponovno podignuta.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

IZ HARAVAČE SU NASTALI SVI SLAVENSKI JEZICI!?

Objavljeno

- datum

 RIJEČ ČITATELJA    Ni jedan hrvatski jezičar, posebice etimologičar, nije ni pokušao odgonetati kako su se mijenjale stare dvopoluslogovne haravačke riječi,  a bez te spoznaje ne možemo razumjeti povijest izvornog jezika haravače kojeg danas nazivamo hrvatski.

Štoviše, ne možemo razumjeti ni hrvatsku etimologiju. Ne znamo, dakle, povjesne promjene u hrvatskom jeziku, a zbog tog neznanja lingvisti ne prepoznaju hrvatski jezik kao sanskrit. 

Naime, Hrvati i danas koriste dvopoluslogovne izvorne riječi u glavnom padežu genitivu, primjerice, dama, daka, baka, raka, gaka, maka ili daka, a danas ih još koriste kao dema, dima, duma, doma, beka, bika, buka, boka, reka, rika, ruka, roka, geka, gika, guka, goka, meka, mika, muka, moka, deka, dika, duka, doka. Ove riječi se koriste i danas u hrvatskim govoru, a starije su od 5000 godina. Jedina je razika što su muške imenice izgubile završni poluslog A. One su prisutne u svim arijskim jezicima, ali su samo napisane drugim pravopisom. Ovakve pojave su bile prve i standardne promjenidbe u haravači.

>> BRITANSKI JEZIKOSLOVAC: Hrvatski ide u red najstarijih jezika na svijetu

Pojavom Semita u haravači su ovim riječima dodavani suglasnički sufiksi, a zbog toga je taj jezik nestao kao govorni jezik na Levantu. Semitsko pismo nije imalo haravačke glasove Č, H, Ž i V, pa su ovi glasovi ispuštani ili zamjenjivani drugim glasovima, odnosno, slovima. Štoviše, Semiti su hrvatski glas R pisali slovom L.

Prihvaćanjem latinske gramatike, dakle, uvođenjem nominativa muške imence u jednini gube završni poluslog A, a ženske ga zadržavaju. Muška množina zavrašava slovom I,  a ženska slovom E. Prije toga hrvatski jezik je imao četiri padeža, a glavni padež je bio janativ ili genitiv. U jednini se nije moglo razlikovati muški i ženski rod, ali u množini muške imenice su završavale na I, a ženske na E. Svi hrvatski glagoli su završavali na ATI i ITI.  Glagol ITI, najvjerojatnije izvono VITI, je uvođenje nepostojećeg glasa J iza suglasnika je postao IĆI. Dakle, dvoglas TJ je postao Ć. Ovo ću obraditi u kasnijem tekstu i objasniti promjene uvođenjem nepostojećeg glasa J u hrvatske riječi.

Uzmimo, primjerice hrvatska prezimena. Današnja imena i prezimena IVAN i IVEN izvorno su se pisala ČIVAN i ČIVEN ili ČIVAC i ČIVEC. Zbog nedostaka slova Č na Levantu, ona se danas pojavljuju kao IVAN-IVEN i MATAN-MATEN ili IVAC-IVEC i MATAC-MATEC. Ispuštanjem sufiksov AN i IN ili AC i EC nastaju imena IVA-IVE i MATA-MATE. Zbog nedostaka slova Č u nekom pismu, prezime ČAVANA postaje AVAN, EVAN i UVAN, a ispuštanjem sufiksa AN ili EN nastaju imena AVA, EVA i UVA, Ispuštanjem početnog slova A u imenima AVAN, AVEN i AVUN dobivamo imena VAN, VEN, VAN i VUN. U germanskim jezicima ovo nam pokazuje od koga je dijete uzelo prezime. Isto vrijedi za prezimena ČAVACA i ČAVECA koja postaju AVACA i AVECA, odnosno, imena VACA i VECA.

>> HRVATSKA JE UVIJEK IMALA DVA LITURGIJSKA OBREDA: Srbi kao etnik na temelju pravoslavlja pojavljuju se tek 1920.

Pod uticajem bizantskog pisma, završni poluslog A je postao O, najviše u povijesnoj Crvenoj Hrvatskoj, a zbog toga se razlikuju hrvatska imena: Ante-Anto, Mate-Mato ili Ive-Ivo. Isto tako se razlikuju  hrvatska prezimena IVAC-IVEC i MATAC-MATEC, koja su se još odrazila kao IVAŠ (IVEŠ, IVUŠ, IVOŠ) i MATAŠ (MATEŠ, MATUŠ, MATOŠ) ili MATAK (MATEK, MATUK, MATOK). Neka od ovih prezimena završavaju slovom A, a dodavanjem sufiksa VIČ neka su prezimena promjenila slovo A u E i O pa im je u Crvenoj Hrvatskoj dodan sufiks VIČ, a nikako VIĆ jer hrvatsko pismo tada nije imalo ni glas ni slovo Ć. Tako su nastala, primjerice, prezimena, MATAKOVIČ, MATEKOVIČ, MATUKOVIČ i MATOKOVIČ.

Ovakva prezimena donose u Hrvatsku i BiH Hrvati iz Crvene Hrvatske bježeći pred Osmanlijama. Ranije su hrvatska prezimena imala sufiks IČ umjesto VIČ jer se radi o Hrvatima sa Levanta. Žalosno je što su završni glas Č u prezimenima sačuvali Slovenci, a Hrvati su ga preko vukovice zamjenili glasom Ć. Naime, na Levantu naziv HARVAČ je postao Harvat i od tog naziva su nastala mnogo hrvatska prezimena. Mnoga su iskrivljena, primjerice, GRČ ili GRAČ preko grčkog i latinskog pisma. Slavenizacijpom su postala Grčić i Gračić. Mnoga iskrivljena prezimena su povezana sa nazivom Harvač ili Hrvat.

Mnoge hrvatske imenice za stvaranje imaju stari sufikfs AČA koji je postao AČ, a to je semitska riječ koja je nastala od riječi VAČA koja je označavala planet Zemlju. Međutim u doba Rima, a možda i ranije, te riječi su dobivale sufiks AR ili ARA, a to je riječ HARA koja je označavala Sunce. Radi se, dakle, o zemaljskom i nebeskom stvaranju, a to znači da je zajednica imala dvije kaste.

>> “NIJE POSTOJAO STAROSLAVENSKI JEZIK, nego samo različite inačice crkvenohrvatskog jezika”

Sufiksi AN, EN, UN, IN i ON su suglasnički i stoje za riječ JANA jer mnoga pisma nisu imala slova za glas J pa su ga često pisali današnjim samoglanicima ili ga zmjenjivali pogrešnim glasovima i slovima, što je na stranputicu izvelo izvorno učenja. Riječ JANA je izvorno značila ROĐENJE, a danas nam navedeni sufiksi pokazuju od koje dvopoluslogovne imenice su nastali pridjevi. Jan je muško ime , a JANA je žensko. Isto tako riječ ”jana” se odrazila kao ”vana”, a odatle germanska riječ VAN ili VON. Pokušajte danas odgonetati što u Bibliji simbolizira janje ili janjac?

Ovim riječima su također dodavani sufiksi AČ, EČ, UČ, IČ  i OČ, a to je riječ VAČA napisana suglasnički čije izvorno značenje je bilo ”zemaljsko rođenje ili stvaranje”. Ovdje je suglasnik V zamjenjen današnjim samoglasnicima. Ovi sufiksi su se još pisali slovom C koje je stalo za glas Č, a često se odrazilo kao S, K ili G, primjerice, VRAČ je postao VRAG ili CERVE je postalo SERVE, a SERVE je postalo SERBE pa imamo sufikse AC, EC, UC, IC i OC. Svi ovi sufiksi prije latinizacije hrvatskog jezika su završavali poluslogom A, a to nam potvrđuje i tekst Baščanske ploče. Izvorni suglasnik V u mnogim jezicima se ispušta ili ga zamjenjuju današnji samoglasnici ili suglasnic M, P, F i B.

Kasnije se mijenja posljednji suglasnik Č i C jer mnoga pisma nisu imala slova za glasove Č ili C i ispuštaju  se ili mijenjaju ovi suglasnici. Naime, slovo C je nekada stalo za glas Č. Od njega nastaju sufiksi AS, ES, US, IS i OS ili AK, EK, UK, IK,  i OK. Kako se na nekim pismima glas Č pisao i slovoma Š, T, D, K i G, a ponekad i slovo J nastaju nove riječi, a preko tih promjena nastaju novi govori, koji pojavom etnika ili naroda postaju jezik tih naroda. Mnogi od tih govora nestaju pojavom država ili nacija i standardizacijom jezika. Tako su nestajali različiti govori. Ovako se mijenjala haravača kroz povijest i danas je teško možemo usporediti sa  izvornom haravačom koju lingvisti nazivaju sanskrit.

Sada ću se vratiti na uvođenje nepostojećeg glasa J. Njega je uvelo kršćanstvo, a Osmanlije su često slovom J zamenjivali glas Č, primjerice, SARAČ je postalo SARAJ. Taj nepostojeći glas J je Crkva uvela u hrvatski jezik u Crvenoj Hrvatskoj gdje se ranije govorila čakavska ikavica, a krščanstvo su nametnuli Franci koji su bili Germani. Oni su ikavski glas I pisali dvoslovom IE. Kako je grčki glas I (iota) postao (jat), primjerice, ikavska riječ PISMA je postala PJESMA. Na temelju toga se iza svakog suglasnika, a prije samoglasnika, počeo uvoditi nepostojeći glas J.  Tako su nastali glasovi Ć (TJ), Đ (DJ), LJ i NJ. Ovaj govor su najbolje sačuvali Crnogorci. Dakle, taj jezik Crkva je nazvala staroslavenski jezik hrvatske redakcije.

Međutim, postojala je i bugarska redakcija staroslavenskog jezika koja je bila malo drukčija i sa njom je napisana liturgija Pećke episkopije. Dakle, liturgija SPC je danas napisana ekavicom, što nam pokazuje da su Srbijanci najmlađi europski narod isto kao i Slovenci, a to su također Crnogorci i Makedonci. Bugarski staroslavenski jezik je bio ijekavski govor, različit od jekavskog govora koji je u hrvatski jezik uveo glasove Ć, Đ, LJ i NJ. Kako je IE zvučalo kao IJE, nastala je bugarska ijekavica. Vojvođani i Šumadinci i su bili kajkavski ekavci, što znači da je glas A zamjenio glas E. Zbog bugarskog uticaja, Užičani i danas govore ijekavicom, a nisu Hrvati.

Kako su hrvatski ilirci jezično bili nepismeni, Vuk Karadžić ih je preveslao na temelju bugarskog jezika i Hrvatima za jezik nametnuo bugarsku ijekvicu umjesto ekavice dok su današnji Srbijanci zadržali ekavicu koja se udaljila od hrvatske ekavice preko Osmanlija. Tako je nastao današnji srbijanski jezik sa puno turcizama, te mnogo engleskih i francuskih riječi. Taj jezik nema vlastitu tvorbu riječi i bio bi jako siromašam bez stranih riječi. Ovo nam također potvrđuje da je srbijanski jezik izmišljen i da su ga nazvali srpski po latinskim Servima, dakle, Hrvatima, a ne po današnjim Srbijancima ili Srbinima.

Svoju zabludu je kasno shvatio Ljudevit Gaj i pokušao se vratiti kajkavskoj ekavici, ali nije uspio jer se koristio i germanski način pisanja glasa E. Tako su preko jekavice Srbijanci pokušali izići na more, a to im je uspjelo kad su uništili CPC i MPC. Na račun ijekavice su htjeli ukrasti i dubrovačku književnost. Međutim, ovaj 3. balkanski rat  im je donio velike nevolje od kojih se nikada više neće oporaviti, ako im ne pomognu bosanske Osmanlije. Na putu su da izgube i Vojvodinu, a nakon toga svoje pravo će tražiti porobljeni Rumunji i Bugari.

Napokon ću se osvrnuti na zamjenu glasa Č glasom J u hrvatskom jeziku, a to se dogodilo nešto kasnije dolaskom Osmanlija. Tako je riječ BAČKA postala BAJKA ili riječ RAČKA je postala RAJKA. Tako je riječ RAČA postala RAJA a riječ BAČA postala BAJA. Od ovih riječi nastaju nove riječi RAJ i BAJ, ROJ i BOJ, a sve ovo ukazuje na turski uticaj jer oni su slovom J zamjenjivali slovo Č.

Ovo su po meni najvažnije promjene koje su iz korijena izmjenile izvornu hravaču preko pravopisa i svaki Hrvat bi ih trebao znati. Dakle, haravača je bio najstariji hrvatski jezik i od njega su nastali svi arijski jezici, a to znači svi slavenski jezici, te njemački i engleski. Harvačkih riječi ima dosta u svim romanskim jezicima, ali zbog pravopisa ih ne prepoznajemo, a izgubila se kod Hrvata i simbolika riječi u današnjem hrvatskom jeziku.
Srećko Radović

* Mišljenja iznesena u ovom tekstu osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno