Connect with us

Društvo

Tihomir Dujmović napisao otvoreno pismo Aleksandru Stankoviću

Objavljeno

- datum

Kolega, zašto ne bi za promjenu jednu nedjelju s bejzbol palicom obilazili hrvatske domove i mlatili pretplatnike, mnoge bi to manje boljelo od uvreda Igora Mandića?

Može biti da ja nisam idealan izbor za ovo otvoreno pismo Vama, dragi kolega, jer Vam nisam ni nadređen ni podređen. Vidim, puno ste ležerniji nego prošle godine, ali niste se trebali bojati, Vi znate da su Vaše karte puno bolje od mojih.

Bit ću iskren: ništa više, ni bolje, ništa ilustrativnije, ne govori o hrvatskoj politici nakon Tuđmana od činjenice da upravo Vi, Aleksandar Stanković, držite monopol na najvažniju, najubitačniju, najprobitačniju, najutjecajniju političku formu na državnoj televiziji koja živi od pretplate, dakle eksplicitno od državnog nameta! Imate gledanost? Imao sam i ja, ali mi nije pomoglo. I to držite monopol usred tobože mitske, tobože nacionalno isključive, države Hrvatske, navodno nastale na najradikalnijim stečevinama hrvatske desnice! Koja diže glavu! Desnice koja vlada medijskim prostorom! Desnice koja je kriptoustaška! Kakav povijesni sarkazam! I budimo realni: Vama se sad već i smiješi zlatni jubilarni sat, a izgledan je i Šibl! Zašto ne?

Borite se kao i ja za svoje mjesto pod suncem i ja to poštujem. Vodite provokativne emisije s kim god poželite i pri tom nedvosmisleno jasno zagovarate jednu te istu političku opciju. I to ljudski razumijem. Zašto ne bi, kad Vam je to dopušteno zar ne? Zašto biste ugostili nekog svećenika poput Ike Mandurića ili do jučer profesora Tomislava Ivančića ili Zvjezdana Linića kojima je narod punio i puni dvorane i crkve već godinama, da progovori sirotinju koju riječ na Dušni dan, kada se Vama nitko neće usuditi slova reći što ste jedva koji dan nakon dana Svih Svetih, pozvali Igora Mandića da pljune u tanjur sirotinji zgnječivši joj najtanje strune njihove duše.

Zapravo sam Vas to htio zamoliti, ljudski, ako smijem reći kolegijalno, ali primarno ljudski: ako možete nekako, suspregnite se barem na te dane od svjetonazorskog delirija i budite tako dobri, pa bar na Dušni dan nemojte pljuvati sirotinji u tanjur nedjeljnog objeda. Učinite tu uslugu običnom hrvatskom puku, jednom kad HDZ dođe na vlast, narod će vam se pljeskom revanširati. Nađite nekako toliko empatije prema toj sirotinji, preživjet ćete nekako jednu emisiju bez uvreda, a sirotinji ćete sačuvati ponosa i dostojanstva koji su im jedino i preostali. Pa dajte bar neku napojnicu ljudskosti, da baš tako: napojnicu ljudskosti, ako ne može mrvica više… Jer, možda je Vama to sve nevažno, možda ste Vi odgojeni u nekom drugom duhu, možda ste Vi, a tko će ga znati, u pravu, ali nemojte zaboraviti da živite od sirotinje koja vam mora plaćati danak i valjda ima pravo na minimum koji traži da mu se u neke svete dane ne pljuje u lice.

Inače, može, znaju da inače moraju dobiti porciju uvreda, svake nedjelje, pa nije HDZ na vlasti zaboga, zna narod da se Vas ionako ne može zauzdati, ali dajte neki znak milosti, pa bar na neke dane probajte podignuti ručnu. Naime, nema dvojbe da ste ugostivši Igora Mandića uvrijedili najdublje osjećaje tisuća ljudi! Znate, ako mislite da postoji publika koja će uživati koji dan nakon dana svih Svetih slušati bljuvotine čovjeka koji je odavno dušu prodao vragu, onda nešto s Vama nije u redu.

Ali, ja znam da Vi znate, da ste naciju uvrijedili, dvojim još samo do koje ste razine mazohistički, da ne velim sadistički, u tome uživali. Kad govorim o čovjeku koji je odavno prodao dušu vragu, govorim dakako o legendarnom Igoru Mandiću, koji je ispisao najsramotniju rečenicu u povijesti modernog hrvatskog novinarstva i to jedva koji dan i sat nakon što je krema hrvatske nacionalne inteligencije uhićena u siječnju 1972. napisavši otprilike da „ako je u zatvoru nekoliko hrvatskih književnika, nije uhićena hrvatska književnost“.

Dok ste vi skupljali sličice „fudbaleri i timovi“ ja sam taj tekst čuvao u svom novinskom herbariju kao mjeru hrvatske novinarske nakaze. I danas ste Vi suveren hrvatske državne televizije, a ja samoprozvani javni bilježnik hrvatske sirotinje koja moli da se bar neke nedjelje preskoče u redovitim porcijama uvreda.

Da ne zaboravim dodati glede Vašeg zadnjeg gosta: da nema ničega drugoga, već bi zbog spomenute rečenice Igoru Mandiću sva vrata državne televizije u hrvatskoj državi iz pristojnosti trebala biti zatvorena. Da, u hrvatskoj državi! Ali, ovo nije mitska hrvatska država, ovo je sadržajno bivša socijalistička republika Hrvatska i zato ste Vi u njoj neupitna veličina.

Niste do sada jednom uvrijedili ovaj narod, ali ovaj put ste tom sadizmu dodali i dozu nekrofilije. Jer Vi ste, dakako, posve svjesno i namjerno pozvali prvi vikend nakon dana Svih Svetih, jedno moralno čudovište da sirotinji što još crninu nije skinula od srijede, poruči i da mu križ ništa ne znači i da prkosno na grobu križa neće imati i da je ljubav kolosalna laž kao i priča o duši, jer i to mu je laž i da je smrt ništavilo, a da je „blagdan Svih Svetih i Dušni dan masovna orgija sudjelovanja ni u čemu“.

Zašto ne bi za promjenu jednu nedjelju s bejzbol palicom obilazili hrvatske domove i mlatili pretplatnike jer neke bi to manje boljelo od ovakvog mahnitanja? Kako imate obraza i srca bez riječi distanciranja, očito s pritajenim uživanjem, ovako vrijeđati sirotinju koja Vam plaću daje? Jeste li kad zavirili u srce žena u crnini što desetljećima u ove dane čiste grobove, ponosno nose buket cvijeća i pale svijeće na grobovima svoje djece i muževa, paleći s tom svijećom spokoj mira u svojoj duši?

Gdje ste Vi rasli Stankoviću da ste do te razine operirani od minimuma pijeteta i razumijevanja za tu našu sirotinju, kojoj su sve vrijednosti koje ste u tom piru vampira vas dvojica izvrijeđali u nedjelju, uistinu gola svetinja?

Vi dakako znate da je Mandić izvrijeđao narod, da je pljunuo našem običnom čovjeku ravno u lice, jer je tom našem običnom čovjeku sveto baš ono što je tu nedjelju Mandić svojom jugoslavenskom cokulom zgnječio. Ja vam ne zamjeram što jugoslavensku cokulu volite kao i Igor Mandić, imate pravo na to kao i na Vašu permanentnu jugonostalgiju.

Netko drugi bi trebao reći da za 80 kuna ovaj napola poklani narod bar ne mora dobivati porciju batina i uvreda svaku nedjelju. Točno na nedjeljni ručak!

Na hrvatskoj državnoj televiziji nota bene!!! Naime, ovo nije prvi put da se nedjeljom u dva zahvaljujući Vama i Vašem odabiru gostiju i tema gutaju apaurini i obiteljski razgovori skreću s obiteljskih tema na novu dozu pljuvačke što leti na nedjeljnu goveđu juhu ravno iz vašeg studija.

Ovo Vas dakle želim ljudski zamoliti jer mi je jasno da se od Vaših nadređenih nitko neće usuditi slova progovoriti. Govorim Vam ono što Vam je urednica trebala reći na crti profesionalnosti, ljudskosti i osnovne kršćanske etike, ali obzirom na to da znam da Vam ona ako takva naredba ne piše na zaslonu njena mobitela, ni u snu neće reći što misli, evo mene nepozvanog u ime izvrijeđane sirotinje.

Da, naravno da ćete Vi reći da niste Vi vrijeđali naciju, nego eventualno Vaš gost i da nitko ne može odgovarati za mahnite misli Igora Mandića i niste daleko od istine. Ali, nekako mi se čini da je bilo tko u Vašoj emisiji rekao da su hrvatski Srbi hulje da biste reagirali. Zar ne?

Igor Mandić je ovoj naciji rekao da su domoljubi hulje. Hulja je u prijevodu, nepošten, nečastan čovjek, pokvarenjak, lažljivac koji uporno laže.“Patriotizam je posljednje utočište hulja“ nije samo Mandićev citat jednog engleskog pisca u što se hoće pobjeći u pratećim medijskim invektivama na ovu njegovu diverziju, nego jasna poruka sirotinji pri nedjeljnom stolu – za goveđom juhom. To je zapravo poruka s hrvatske državne televizije, Hrvatima i Hrvaticama za nedjeljni ručak. Može li perverznije?

Da skratim: doveli ste jedva koji dan iza Dana svih Svetih u studio čovjeka koji je izvrijeđao i taj dan i ljude što do njega drže i sve one koji prvog studenog kreću na groblja ne držeći da idu na „orgije sudjelovanja ni u čemu“.

Jednom riječju se niste distancirali od tih uvreda premda bi kao svojevrsni državni službenik, a primate plaću po zakonskoj odredbi koja pod prijetnjom zakona nalaže da se Vašoj kući, pa onda dio i Vama, mora svaki mjesec dati 80 kuna, inače slijedi prisilna naplata, trebali imati osjećaja odgovornosti u tom kontekstu.

Niste državni službenik? A tko Vam daje plaću? Privatni poslodavac na crti gledanosti ili saborska većina koja kaže, „ma Aco može uvijek“? Naime, Vi kako znate, ne dobivate plaću na crti tržišne utakmice, nego po logici zakonske obaveze koja kaže da za Vas, vodu i struju, moramo davati novce.

Imamo li onda pravo zamoliti da nas se barem ne vrijeđa za naš novac? Ne svaku nedjelju, ne bojte se! Samo na neke dane, kao što je dan Svih Svetih? Što nam spremate za Božić?

Uskrs je još rano, pa zacijelo još plana nemate, ali sjevnut će neka ideja za novu porciju uvreda, zar ne, Aco? Bilo bi zanimljivo jednom vidjeti da odete na privatnu televiziju pa da vidimo kakvu bi gledanosti imali i kakvu bi plaću zaradili s ovim uvredama, ali izvan ovog monopolističkog gnijezda! Ali, zašto bi Vi nekamo išli: drugi lete i na drugima je da lete, a samo Vi stojite postojano kano klisurina! U srcu hrvatske države, u jeku konzervativne revolucije, u samom vrtlogu neoustaštva!

Izvor: Tihomir Dujmović/direktno.hr

Komentari

Društvo

Hasanbegović: Salonski kvaziljevičari 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive

Objavljeno

- datum

Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, inače novi član Kazališnog vijeća HNK, nakon što je bio na premijeri predstave redatelja Olivera Frljića “Šest likova traži autora”, kaže: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

“Ima tu možda elemenata i mazohizma, a ima i veze s mojom urođenom znatiželjom. Morao sam doći pogledati”, rekao je Hasanbegović, koji je u kontekstu predstave i onih koji su se tamo našli, spominjao “wannabe zvijezde i novu socijaldemokratsku haljinu s Burberry uzorkom Milanke Opačić”.

“Bilo mi je zanimljivo vidjeti me kako izgledam sa svinjskom glavom, kako me pričešćuje s kokainom biskup Mile Bogović …”, rekao je u razgovoru za RTL i dodao: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

Osvrnuo se i na to da sada sjedi u počasnoj loži HNK-a Zagreba, rekao je: “Spletom okolnosti moram biti u loži. U ložama nisam bio nikad u životu. Zanimljivo je gledati to ozračje uvijek istih lica te naše celebrity scene. Očigledno su preplaćeni na lože i na domjenak”.

O pojmu “kvaziljevičari” koje on sam stalno spominje, objasnio je, kako on smatra: “To su klišeji koji su izgubili bilo kakvo značenje. Kad sam govorio o tome, govorio sam o salonskim kvaziljevičarima koji 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive”.

Za sebe kaže da se ne prepoznaje kao desničar i poručuje: “Ja sam čovjek širokih shvaćanja. Riječ sloboda obilježava moje političko djelovanje”.

Što se tiče zagrebačkog HNK-a, kaže: “Sve što je dobro će se pozdraviti. HNK Zagreb je stožerna kulturna ustanova i kao takva mora imati podršku od države”, istaknuo je, a komentirao je i neprofitne medije: “Ono što se naziva neprofitni mediji i što su parapolitičke i paraideološke platforme i one se ne mogu financirati iz državnog proračuna. Nema više toga da se novac dijeli političkim dekretom”.

Na opasku da je fokusiran na ideološko – kulturno – medijski prostor, ali to nije najvažnija stvar, Hasanbegović je upozorio: “Taj prostor je jako važna stvar, naša stranka je utemeljena na jasno orijentiranim vrijednostima i načelima iza kojih stojimo, ali to nisu jedina pitanja. Medije najviše zanima ovo, ali ja vas pitam zašto onda postoje toliki otpori stanovitim promjenama?”

Što se pak tiče europarlamentarnih izbora, do njih je, kaže, još mnogo vremena, ali svaka ozbiljna stranka mora sudjelovati na svim parlamentarnim izborima, a što se tiče predsjedničkih – “o tome ću pričati kad to dođe na dnevni red. Mi ćemo iznijeti svoje stajalište i naši birači će znati što činiti” – donosi Hrvatska-danas.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

TKO JE ZAUSTAVIO ULAGANJE BOEINGA U HRVATSKU? I kako je zbog Kotromanovića i Vrdoljaka država izgubila milijarde eura

Objavljeno

- datum

 NEVJEROJATNO, SULUDO …    U Hrvatskoj se ponovno vodi besmislena i banalna rasprava oko nabave vojnih zrakoplova. Jedni smatraju da su zrakoplovi bespotrebni i skupi, dok drugi vjeruju kako pod hitno trebamo obnoviti i modernizirati vojno zrakoplovstvo. Naravno, nitko ne postavlja pitanje kako smo se doveli u situaciju da nemamo borbenu sposobnost braniti hrvatsko nebo, jer se avioni koji ispravno lete, mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Naša redakcija u posjedu je e-mailova o tajnim pregovorima Vlade s utjecajnim lobistom Matthewom Milletom.

Ovom prilikom, objavljujemo tek manji dio dostupnog materijala. Ti pregovori vođeni su tijekom 2013. i 2014. godine, dakle za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. U jednom od mailova, Matthew Millet hrvatske partnere podsjeća na dogovor s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Millet tvrdi kako je Kotromanović obećao prodaju pet helikoptera češkoj CZE kompaniji iz Praga – donosi dnevno.hr.

Ovaj posao trebao je biti preduvjet dolaska Boeinga u Hrvatsku. U propali Zrakoplovno-tehnički centar, Boeing je imao namjere uložiti veliki kapital. Zadržali bi sve zaposlenike, ali ih i dodatno školovali te otvorili veliki broj novih radnim mjesta. Također, Hrvatska bi imala najmoderniji servisni centar zrakoplovstva u ovom dijelu Europe. Na žalost, ni ovaj projekt nikada nije realiziran. Iz nekog razloga, ministar Kotromanović ignorirao je navodni dogovor s Matthewom Milletom.

Gospodin Millet zastupao je i Cantor Fitzgerald, jednu od najmoćnijih američkih financijskih agencija koja je bila zainteresirana i za osiguranje kreditnih linija prema Agrokoru. Za hrvatsku Vladu, Millet je tada imao nekoliko ponuda velikih multinacionalih kompanija i o svemu je razgovarao s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. U načelu, Vrdoljak je oduševljeno pozvao Milleta da njegovi klijenti ulože u Hrvatsku, ali u praktičnom smislu, do realizacije posla nikada nije došlo. Čim bi trebalo dogovoriti konkretne detalje, Vrdoljak bi se ogradio i prebacio operativnu odgovornost na svoju zamjenicu Sabinu Škrtić. Škrtić nije imala ovlasti donijeti važne odluke, loše je vladala engleskim jezikom i vremenom je Millet potpuno izgubio strpljenje te bijesan napustio Hrvatsku.

Ne znam mogu li čitatelji dočarati kako ove situacije izgledaju u normalnom svijetu. U svakoj uređenoj državi, kada se pojave ozbiljni potencijalni ulagači u velike strateške projekte od nacionalnog interesa, odmah se osnivaju radne skupine koje svakodnevno surađuju s menadžmentom koji predstavlja investitora. Sabina Škrtić kasnije je završila u Prvom plinarskom društvu Pave Vujnovca. Zapravo, osim nevjerojatnog razvoja PPD-a, ništa bitno nije se dogodilo za vrijeme Vrdoljakovog vođenja Ministarstva gospodarstva.

Znalo se za slom Agrokora

Isto tako vrijedi napomenuti da je Franz Bucher, glavni direktor Cantor Fitzgeralda za Europu, pokazao izniman interes za posao kreditiranja i restrukturiranja Agrokora. Znači, već 2014. godine u svjetskim financijskim krugovima znalo se za budući kolaps koncerna Agrokor. Neke od tih ponuda išle su i preko nadležnih ministarstva Vlade Republike Hrvatske i opet, ne samo da nisu postignuti nikakvi konkretni dogovori, nego su potencijalni partneri i ulagači bijesni napustili Hrvatsku. Naši političari igraju neku čudnu igru. Na deklarativnoj razini zovu investitore da ulože u Hrvatsku, ali kada se ovi pojave, odjednom nastanu problemi. Pristojno ih prime, saslušaju i onda stvari stanu i ne miču se ni centimetra. Nema nikakvih pomaka.

I sada taj isti Ivan Vrdoljak, zbog kojeg je Hrvatska vjerojatno izgubila milijarde eura stranih investicija i tisuće novi radnih mjesta glavni je politički partner premijera Andreja Plenkovića. Brojne afere, od famoznih razdjelnika do bliskih veza s vlasnikom PPD-a Pavo Vujnovcem, ne treba valjda više ni spominjati. Vrdoljak je hodajuća metafora politike bez stvarnog sadržaja, s vrlo stvarnim poslovnim interesima u pozadini.

Ali vratimo se na priču o nabavi novih borbenih zrakoplova. Po svemu sudeći, Hrvatska, da je ne vode ovakvi političari, uz pomoć stranih stručnjaka, investitora i kompanija, mogla je praktički sama proizvoditi borbene zrakoplove i helikoptere te ih održavati i servisirati, oslanjajući se na svoju infrastrukturu. U jednom tekstu, nemoguće je sažeti sve grijehe pojedinog ministra, a kamoli čitavih Vlada. Poanta je u tome da se ništa bitno ne mijenja. Uhljebe i kriminalni oligarsi u političkim odijelima i dalje s ispruženom dlanom traže svoj postotak, reket ili proviziju. Pristali bi investitori i na takve ucjene kada red ne bi bio toliko dugačak. Od načelnika općina koji diže mještane na pobunu pa sve do samih ministara, svatko hoće svoj dio. Na kraju, tako su bezobrazni i oholi da ne dobiju ništa. Kako oni, tako ni Hrvatska u koju nitko donekle pošten i normalan više ne želi uložiti ni jedan cent svog kapitala.

Autor: Marin Vlahović/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno