Connect with us

Društvo

TEORIJA ZAVJERE ILI?! Krešimir Mišak: 10 zala napada Hrvatsku!

Objavljeno

- datum

Malim ljudima prijete velike zavjere. Nebom jedre leteći tanjuri, dok avioni ujesto goriva izbacuju nanotehnologiju s ciljem pretvaranja čovječanstva u poslušne kiborge, a nad 99 posto ljudi vlada jedan posto ljudi.

Zvuči kao zaplet nekog distopijskog filma, no prema zagovornicima teorije zavjere, taj scenarij vrlo je realan.

Za Krešimira Mišaka, voditelja, glazbenika i autora nekoliko knjiga, većina zaključaka teorije zavjere je istinita, čak i oni laicima najapsurdniji.

Pitanje koje prije svega treba postaviti je što je to realnost. – Središnja priča Davida Ickea nisu gmazovi već percepcija stvarnosti.

Sustav koji nam se nameće nije ljudski i onaj tko to shvati, primijetit će manipulaciju – govori nam voditelj emisije “Na rubu znanosti” koja se na HRT-u emitira već 14. godinu.

“Da bi se shvatilo kako sustav funkcionira, valja nam otputovati u prošlost do onog trenutka kada se sve promijenilo, prije nekih 6000 godina. U Sumeru se tada pojavljuju Anunnakiji, izvanzemaljci koji uvode poljoprivredu. Ljudi tada postaju niži te skloniji karijesima i drugim bolestima. Promijenila se i društvena struktura, uvedene su vojska i religija. U Starom zavjetu sve lijepo piše. Sustav koji imamo danas nije tu od jučer”, priča nam Mišak koji je, iako ima brojne sljedbenike, svjestan da je mnogima teško prihvatiti ono što govori.

“Sustav funkcionira na nekoliko razina. Prva, ona svima vidljiva je razina profita. Druga razina je geostrateška. Na njoj financijsko-bankarska elita promiče svoje interese namećući umjetno stvorene konflikte. Na trećoj se stvara nadnacionalna elektronske države koja bi vladala svijetom. Na četvrtoj se teži kontroli pojedinaca kako bi se svi ti ciljevi ostvarili. A na petoj proces kontrolira jedan mentalitet koji nije ljudski, jer ljudi u svojoj prirodi nemaju takve sklonosti. Zato ih se programira i tako usađuje neljudske stavove i uvjerenja”, objašnjava Krešo.

Sam pogrdni naziv teoriji zavjere skovala je CIA 60-ih kako bi diskreditirala one koji se nisu slagali sa službenim izvješćem o Kennedyjevom ubojstvu. Pobornike teorije zavjere etiketira se kao paranoike, no Mišak tvrdi da je istina drugačija.

“Psihološko istraživanje sveučilišta u Kentu, provedeno 2013. pokazalo je da su ljudi koji zagovaraju teoriju zavjere mentalno zdraviji od ostalih. Skloni su propitivanju i promišljanju te znaju da nemaju apsolutne odgovore, za razliku od ostalih koji imaju tendenciju da zbog svojih stavova budu agresivni i isključivi. Bez obzira na to što ih sustav ignorira, danas većina ljudi vidi da se ti procesi zbivaju”, tvrdi Mišak i dodaje da sve te procese bez zadrške možemo nazvati fašističkima.

“Moja omiljena definicija fašizma je ona Jeffreya Gruppa koji kaže da je on spoj jake neizabrane vlade i korporacija. U taj opis se odlično uklapa Europska unija”, euroskeptičan je Mišak.

Svi instrumenti vladanja svijetom u rukama su nekolicine moćnika. Za tu momčad igraju i izdanci slavnih obitelji Rothschild i Rockefeller.

“Zar netko doista misli da su se oni umirovili? Da ako imaju sve da neće poželjeti kupiti još više? Najsvjetliji primjer je jedan naš veliki poduzetnik kojem je nedavno izletjelo kako su se Rothschildi divili brzini kojom je Ikea u nas izgrađena. Kasnije je taj video uklonjen s interneta”, ukazuje Mišak na prisutnost svjetskih kontrolora u Lijepoj našoj te dodaje kako je struktura svjetske moći piramidalna.

“Na prvoj razini su države. One su samo pijuni. Iznad njih su multinacionalne korporacije. Njima upravljaju organizacije poput MMF-a i Svjetske banke. Iznad njih su delikatnije organizacije poput Bilderberga i Trilateralne komisije. U svim tim strukturama nalazi se staro europsko plemstvo. Greška je prstom uprijeti samo u jednu od ovih institucija. Valja ih gledati kao savršeno organiziranu mrežu, sustav koji se prvenstveno bavi oblikovanjem događaja, s ciljem zamagljivanja stvarnosti. Rothschildi su u tom svijetu tek operativci, a predsjednici i premijeri država službenici na pošti”, iznosi stoljećima čuvanu tajnu naš sugovornik.

Takav sustav konstantno nudi promjenu, no ona je lažna i orkestrirana odozgo.

“Ako želiš promjenu umjesto Busha, doći će Obama, Milanovića će zamijeniti Karamarko, no svi oni najobičniji su poltroni. Kada građani nakon četiri godine vide da promjene nema, oni su već obavili ono što im je naređeno. Agenda svjetskih elita je lukava i dovodi ljude u luz-luz situaciju. Dobar primjer za to je emigrantska kriza. Koji god stav da odabereš, ide njima u korist. Ako si empatičan, radiš na islamizaciji Europe kojoj je cilj centralizacija EU kroz rastakanje nacionalnih država. Ako izabereš zatvaranje granica jer ne želiš da tv oja kultura bude nasilno promijenjena, onda opet radiš u korist agende jer dobiješ Europu punu žica, a umjesto ljudskih kvaliteta gajiš nacionalističke”, objašnjava HRTov voditelj.

Takve strategije naziva ‘nečujnim oružjima tihog rata’. Iz nečujnog se oružja, kaže, ispucavaju situacije. Kada su ljudi u situaciji da se koprcaju u nekom problemu, nemaju vremena da sagledaju širu sliku koja baš i nije vesela. Ipak, prostor za borbu postoji i on dolazi u dvije varijante. Prva je kršenje besmislenih pravila.

“Male stvari su te koje čine razliku. U svakodnevnom životu čovjek se suočava s gomilom situacija u kojima se može boriti protiv nepravde. Jedan od njih je pomaganje drugima kršenjem pravila koje su elite donijele s ciljem da bi ljude pretvorile u strojeve. Znam za slučaj kad je poreznik došao zatvoriti kafić mog poznanika. Zapečatio mu je sva vrata, osim jednih. Svatko dolazi u takve situacija barem pet puta dnevno. Kroz njih se manifestira ljudskost”, iznosi Mišak svoj savjet za bolji svijet.

Drugi oblik borbe je – ne činiti ništa.

“Ako ne sudjeluješ u nametnutim situacijama, one ne mogu funkcionirati. Istočnjaci su to zvali principom nečinjenja. Sjedi i promatraj, ali budi oprezan. Sustav radi na principu krivnje i straha. Puni nas krivnjom zbog prošlosti i strahom od budućnosti. Ako želiš spasiti prirodu, počisti park pored kuće, pri tome nećeš raditi za Ala Gorea. Ako se želiš boriti protiv terorizma, ugasi televizor. “

DESET ZALA KOJA PRIJETE HRVATSKOJ

EU

Fašistička tvorevina koja najbolje odgovara definiciji fašizma kao spoja jake neizabrane vlade i korporacija

OUTSOURCING

Radnici postaju robovi agencija i tako ih se dovodi do ruba egzistencije

ELITE

Elite porobljavaju čovječanstvo. Rothschildi su preko domaće elite prisutni i u Hrvatskoj

AKTIVIZAM

Gotovo svaki aktivizam u službi je vladajućih elita jer stvara privid da pojedinac ima izbor, a nema ga

POLITIČKA KOREKTNOST

I ova kategorija može štetiti društvu, bilo da ograničava slobodu govora ili da se primjenjuje nedosljedno

RASPRODAJA RESURSA

Hrvatska je resursima bogata zemlja, a elite žele zavladati svim prirodnim bogatstvima

MONSANTO

Vlada nad hranom, sjemenom i genetski uništava ljude

CHEMTRAILSI

Izbacuju ih avioni i realno je sumnjati da se kroz njih ubacuju transhumanističke tehnologije

IZBORI

Ljudi izlaze na izbore jer misle da će nešto promijeniti, ali grdno se varaju. Sve se vrti u krug

MINDCONTROLING

Svrha mu je pretvaranje ljudi u robote koji u glavi imaju pravila umjesto ljudskosti

Izvor: ovdje

Komentari

Komentari

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

NE RATIFIKACIJI SPORAZUMA O GRANICI NA KLEKU!

Objavljeno

- datum

Zadnjih mjeseci svjedoci smo nesmiljenom medijskom udaru bošnjačkih predstavnika u Vladi BiH protiv izgradnje Pelješkog mosta. Budući da je Pelješki most na hrvatskom teritoriju, te je izgradnja već odavno dogovorena bez protivljenja Bošnjaka, jedini razlog ovakom postupanju jest zapravo postavljanje još jedne njihove zamke hrvatskoj Vladi i narodu. Silnim pritiscima u neodobravanju gradnje Pelješkog mosta maliciozno se zapravo želi preveslati hrvatska Vlada mašući joj u jednoj ruci s privolom, a u drugoj ruci Sporazumom o granici iz 1999., a nudeći jedno za drugo: SUGLASNOST ZA GRADNJU UZ POTPIS SPORAZUMA.

Sada je ponovno trenutak kazati NE! Sve ostalo bila bi veleizdaja i prodaja hrvatskog teritorija i nacionalnih interesa. Apetiti za posezanjem hrvatskog morskog teritorija ohrabreni su kompromitiranom arbitražom u Savudrijskoj vali, a možemo očekivati da će i eskalirati zbog recentnih odluka iz Haške sudnice. Privremeni režim granice na moru između Hrvatske i BiH, odnosno dviju općina u tim državama, obiju većinski naseljenih Hrvatima, određen je 1999. godine. Sporazum o privremenoj granici potpisali su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Međutim, do ratifikacije nikada nije došlo. Razlog je što su Bosni i Hercegovini pripisani vrh poluotoka Kleka te Veliki i Mali školj u Malostonskom zaljevu temeljem jedne katastarske krivotvorine iz 1974. godine. Velikim propustom takva granica stajala je u prijedlogu pregovaračkog tima RH. Bošnjačka strana drži se tog neratificiranog dokumenta, koristeći se krivotvorinom kao temeljem za daljnje svojatanje hrvatskog mora i ometanje kopnenog spajanja teritorija RH Pelješkim mostom.

>> Sarajevski geodet je 1974. godine krivotvorio granicu

Autori knjige Hrvatska granica na Kleku iz 1999. Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić sustavno su obradili činjenice o granici na Kleku. Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske prema Badinterovoj komisiji utvrđena je na dan 25. lipnja 1991., a ona je identična avnojevskim granicama koja je utvrđena prema stanju u trenutku sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918., odnosno na Berlinskom kongresu 1878. Svi hrvatski parlamentarci dobili su knjige o granici na Kleku na saborničke stolove, koja jasno i argumentirano iznosi činjenice izvan obavještajnog okruženja čudnovatih komisija, od one 1974. pa sve do 1999., predvođenih tadašnjim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem. Smatramo kako bi se akteri tadašnje komisije (1999.), koji su zapravo podmetnuli dokument pokojnom Predsjedniku Tuđmanu, trebali prozvati i primjereno kazniti radi izdaje nacionalnih interesa. Identična situacija, dogodila se ponovno u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, ali se srećom i tada odustalo od ratifikacije. I tad kao i prvi put, velikim dijelom zahvaljujući dubrovačkim intelektualcima (Čosić, Kapetanić, Vekarić) koji objavljuju 2012. drugu knjigu „Prijevara ili zabluda: problem granice na području poluotoka Kleka“, dopunjujući je s dodatnim dokazima koji osporavaju graničnu crtu na području poluotoka Kleka i Malostonskoga zaljeva kako je ona određena Sporazumom Tuđman-Izetbegović iz 1999. Naime, takvim bi rješenjem Hrvatska bila oštećena za oko 10 km² mora te ostala bez dva otočića (Velikog i Malog školja) i vrha poluotoka Kleka. Iz toga je proizašlo i pogubno razgraničenje na moru koje je napravio Hidrografski institut u Splitu, a što bi također mjerodavne institucije trebale ispitati. Nedopustivo je da takva granica uopće stoji ucratana u državnim geodetskim kartama kao status quo. Ovaj slučaj potvrđuje tezu o tome kako je Hrvatska, po uzoru na neke druge države u Europi, trebala provesti lustraciju.

Plan prodora Bošnjaka na Jadran iz 1993. danas se ostvaruje metodom specijalnog rata po pitanju razgraničenja na Kleku i Neumu. Još uvijek je na djelu ponižavanje i poništavanje političke nazočnosti hrvatske komponente u Federaciji, dok bošnjačka politička elita na agresivan način želi ostvariti svoje ciljeve, otimajući hrvatsku baštinu u Bosni i Hercegovini.Nitko se ne pita kako hrvatski starosjedilački narod kao navodni treći konstitutivni narod ne bi trebao jasno izraziti svoj politički stav po pitanju razgraničenja, jer ovdje bošnjačke komponente uopće nema, pa potom svoje stajalište uskladiti na federalnoj razini. Pitamo se kako to da hrvatska država i narod koji su udomili stotine tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, junačkom akcijom Oluja spasili od pokolja stanovništvo Bihaća i šire okolice, i napravili još mnogo dobrih i milosrdnih djela, može biti tretiran kao neprijatelj. Hrvatski narod koji je pomogao naoružati iste i pružati liječenje u splitskoj bolnici tako postaje agresorom. Tadašnji predsjednik Turske Süleyman Demirel došao je odati počast na pogrebu Predsjednika Tuđmana i time izrazio zahvalnost za sve što je Hrvatska u ratu učinila za Bošnjake i BiH. Samo ta činjenica dokaz je protiv iskonstriurane i nakaradne Haške formulacije UZP-a koju već sada obilno koristi bošnjačka politika.

Niti u jednom napisu muslimanskih političara po pitanju Pelješkog mosta nema note razuma, jer očito i dalje Hrvate u Bosni i Hercegovini tretiraju kao „običnu raju“. Kada se sve sabere, valja jasno postaviti pitanje o tužbi Međunarodnom sudu zbog podmetanja krivotvorenih dokumenata 1974., i okrenuti cijelu priču. Gdje je tu politika čistih računa? Treba pitati predstavnike Federacije, gdje ide kanalizacija iz Neuma i koliko Republici Hrvatskoj plaćaju odvođenje otpadnih voda u Mljetski kanal, odnosno poštuju li režim u Malostonskom zaljevu kao posebnom rezervatu prirode. S obzirom da BiH već ima plan otvaranje luke s operativnom obalom u dužini od 250 m u Malostonskom zaljevu, čini se da tomu nije tako. Morski teritorij Bosne i Hercegovine ima status „zatvorenog mora“ (lat. mare clausum) i zapravo pravo slobodne plovidbe samo na za to određenom koridoru. To je povijesna činjenica i tu činjenicu trebaju jednom shvatiti i prihvatiti, jedino ako hrvatskim strukturama ne bude drukčije naređeno, a to je već u domeni veleizdaje nacionalnih interesa.

Nebrojeno smo puta ponovili, a i prvi iznijeli u našoj javnosti: Pelješki most je geostrateški najvažniji infrastrukturni objekt Hrvatske i EU-a u ovom trenutku. Sve dok se Hrvatska teritorijalno ne poveže dotad je Dubrovnik enklava. Paradoksalno je da se ubrzano uređuju granični prijelazi koji su našom (?) odlukom predviđeni duboko u teritorij Hrvatske, a povezuju sa svijetom one (BiH, Trebinje) koji su prvi bacili granate na Dubrovnik i opustošili ga. Pitamo se kome treba granični prijelaz na Brgatu? Odavno je trebao biti zatvoren!

Zbog toga, nemojmo dopustiti da se prijevare iz povijesti ponove. Razgraničenja treba, kako u ovom slučaju tako i na ostalim našim neriješenim graničnim pitanjima, riješiti što prije, ali ne temeljenim na falsificiranim dokumetima i arbitražom gdje su dobitnici bolji lobisti i prijatelji, već na međunarodnim sudovima kvalificiranim za takva pitanja.

Udruga Pelješki most

Glavni odbor

Dr. sc. Mirna Batistić

Dr. sc. Vinicije Lupis

Prof. dr. sc. Nenad Jasprica

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.