Connect with us

Kultura i vjera

Svjetlo koje u crkvi Svetog Groba izbija iz kamena na kojem je položeno tijelo Krista, zapanjuje svijet!

Objavljeno

- datum

 SAMO NA VELIKU SUBOTU  Čudo svetog ognja u Jeruzalemu traje stotinama godina i svake Velike subote iznova zapanjuje svijet!

Na Veliku subotu (prema julijanskom kalendaru) skupljaju se vjernici u veliku mnoštvu u crkvu Svetoga Groba, dan kad se s neba spušta oganj koji pali svijeće i svjetiljke u svetome prostoru. Takve i slične opise i riječi pronaći ćemo u mnogim vodičima za Svetu zemlju.

“Čudo sa svetim ognjem” – pravoslavnim je kršćanima najveće od svih kršćanskih čudesa. Svake se godine odvija u isto vrijeme, na isti način i na istome mjestu. Ni za jedno drugo čudo ne svjedoči se da se događa s tolikom pravilnošću i kroz tako dugo vrijeme. O njemu imamo svjedočanstva već u osmome stoljeću. Čudo se događa u Crkvi svetoga Groba u Jeruzalemu, za kršćane zacijelo najsvetije mjesto na zemlji. Samo je zdanje prepuno misterija, zagonetnoga. Teolozi, povjesničari i arheolozi su uvjerenja kako je ta crkva istodobno i Golgota, mali brežuljak na kome je Krist bio razapet, ali i onaj ‘novi grob’ Josipa iz Arimateje, u blizini same Golgote, u koji je položeno Isusovo mrtvo tijelo. Kršćani vjeruju kako je upravo na tome mjestu Isus i uskrsnuo od mrtvih.

Čudo svetoga ognja dade se stoljećima slijediti u mnogim putopisima i izvješćima o Svetoj zemlji. Neki ruski svećenik Danijel pomno opisuje god. 1106. ‘čudo svetoga ognja’ u svome putopisu. Opisuje kako patrijarh ulazi u grobnu kapelicu s dvije neupaljene svijeće. Kleči pred kamenom na komu je Isus bio položen nakon svoje smrti, izgovara stanovite molitve nakon kojih se događa čudo s vatrom. Svjetlo izbija iz samoga kamena – plavičasto svjetlo, koje nakon određenoga vremena pali uljanice i dvije svijeće u patrijarhovim rukama. Svjetlo Uskrsa je ‘sveti oganj’ koji se onda prenosi svima u svetome prostoru. Obred oko ‘čuda svetoga ognja’ zacijelo je najstariji, nepromijenjeni kršćanski obred u svijetu. Najstariji zapisi sežu čak u četvrto stoljeće, mnogi izvori svjedoče o tome čudu sa strahopoštovanjem. Iz izvora proizlazi kako se čudo događa uvijek na istome mjestu, istoga dana i u okviru iste bogoslužnoga obreda. O čudu godine 1998. jedan teolog koji je konvertirao na katolicizam pripovijeda kako se osobno zaputio u Velikom tjednu u Jeruzalem da bi bio nazočan kod obreda “čuda svetoga ognja”. Svjedoči o događaju 18. travnja 1998. Grčko-pravoslavni patrijarh u Jeruzalemu (onodobno Diodor I.) je osoba koja svake godine stupa u grob da bi preuzeo sveti oganj. Od 1982. on je jeruzalemski patrijarh i svake je godine krunski svjedok čuda. Autor je dobio dopuštenje da s balkona crkve promatra sve što se u njoj odvija, da ima pregled nad okupljenim mnoštvom i reakcijama vjernika. Želi izvijestiti što se događa u Crkvi svetoga Groba te o utjecaju čuda na pravoslavnu tradiciju koja je gotovo nepoznata kod katolika i drugih kršćana.

Jedna od najpoznatijih ceremonija u pravoslavnoj Crkvi

Čudo se zbiva svake godine na pravoslavnu Veliku subotu, prema julijanskom kalendaru. Otkako je sredinom četvrtoga stoljeća Konstantin Veliki dao sagraditi veliku Crkvu svetoga Groba kroz duga stoljeća to je zdanje trpjelo velika razaranja. Križari su sagradili crkvu u današnjem obliku. Oko Isusova groba sagrađena je mala kapelica s dvije prostorije – jedan omanji prostor pred grobom te sami grobni prostor u koji ne može stati više od pet osoba. Ta je kapelica središte čudesnih zbivanja. Ni jedan drugi dan u godini crkva nije do te mjere ispunjena kao na Veliku subotu. Tko želi unići u crkvu, mora stajati i čekati i po šest sati u redu. Zbog velike navale više stotina osoba ne može jednostavno unići u crkvu. Dolaze hodočasnici iz svih krajeva svijeta, većinom iz Grčke, a u novije vrijeme iz Rusije i drugih zemalja istočnoga bloka.

Oko groba mnogi se hodočasnici okupe već na Veliki petak, gdje prenoće, kako bi mogli među prvima unići na Veliku subotu u crkvu. Čudo se zbiva u 14.00 sati, ali je već oko jedanaest sati u crkvi kao u uzavrelu loncu.

Slavlje

Otprilike od jedanaest pa do trinaest sati u crkvi se pjevaju pjesme. Pjevanje pjesama seže u vrijeme turske okupacije kad bijaše dopušteno samo unutar svetih prostora pjevati crkvene i svete pjesme. Stalno se ponavlja refren: “Mi smo kršćani, to smo već stoljećima i zauvijek ćemo to ostati. Amen”. Pjeva se iz punih grla uz pratnju bubnjeva. Bubnjare nose na ramenima oko groba, a onda oko 13.00 sati prestaje pjevanje – nakon toga vlada tišina, napeta šutnja, sve je naelektrizirano u iščekivanju velikoga događaja kad se objavljuje Božja sila.

Oko 13.00 sati tiska se izaslanstvo mjesnih vlasti kroz mnoštvo. Nisu to kršćani, ali su dio samoga obreda. Za vrijeme turske okupacije Palestine bijahu to muslimani, Turci, danas su to Židovi. Stoljećima je već njihova nazočnost sastavni dio samoga obreda – oni naime predstavljaju Rimljane iz Isusova doba. Evanđelja izvješćuju kako su Rimljani zapečatili Isusov grob da učenici ne bi mogli ukrasti Isusovo tijelo te potom ustvrdili kako je on uskrsnuo. Jednako i danas pečate židovske vlasti sveti Grob voskom. Prije pečaćenja vrata običaj je da pretraže cijeli prostor, da gdje nije skriven kakav upaljač ili žigice koje bi bile dokaz prijevare. Upravo kao što su onodobno Rimljani jamčili kako nakon Isusove smrti nije bilo nikakvih manipulacija tako i danas jamče židovski predstavnici da ni god. 1998. nema nikakve prijevare.

Svjedočanstvo patrijarha

Nakon što je grob pomno pretražen i zapečaćen cijela crkva pjeva Kyrie eleison. U 13.45 ulazi sam patrijarh u crkvu. Na čelu velikoga mimohoda on triput obilazi oko Isusova groba, a potom skida sa sebe svoj bogoštovni ornat; ostaje samo u bijeloj haljini koju nosi kao znak poniznosti pred silnom Božjom moći koju će sada doživjeti. Sve su svjetiljke i svijeće u crkvi utrnute, trnu se i sva ostala svjetla tako da je veliki dio crkve zavijen u posvemašnji mrak. S dvije velike svijeće stupa patrijarh u grobnu kapelicu – najprije u mali prostor pred grobom, a onda u sami prostor groba. Nemoguće je slijediti događaje na samome grobu, pa stoga donosimo svjedočanstva samoga patrijarha.

“Stupam pred sveti grob, klečim u svetom strahu na mjestu na kojemu je Isus nakon svoje smrti bio položen i odakle je uskrsnuo od mrtvih. Moliti u samoj grobnoj kapelici za mene je uvijek sveti i svečani trenutak. Sveto mjesto. Tu je On uskrsnuo u slavi, odavle je proširio svoje svjetlo u cijeli svijet. Ivan piše u prvom poglavlju svoga Evanđelja kako je Isus svjetlo svijeta. Klečeći u neposrednoj blizini mjesta odakle je on uskrsnuo od mrtvih čovjek se prenosi u neposrednu blizinu njegova preslavnoga uskrsnuća. Katolici i protestanti zovu ovu crkvu “Crkvom svetoga Groba”, a mi je zovemo “Crkvom Uskrsnuća”. Kristovo je uskrsnuće za nas pravoslavce središnjica našega vjerovanja. Svojim uskrsnućem Krist je izvojevao konačnu pobjedu nad smrću, ne samo nad svojim smrću, nago i nad smrću svih onih koji su mu blizu, u svakom vremenu.

Vjerujem kako nije nikakva slučajnost da se sveti oganj spušta upravo na tome mjestu. U Matejevu Evanđelju (28,3) stoji kako se za Kristova uskrsnuća ukazao anđeo koji bijaše obučen u svjetlo. ‘Pojava mu bijaše kao munja a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg’. Vjerujem kako je to svjetlo u koje bijaše odjeven anđeo za Isusova uskrsnuća isto ono svjetlo koje se pojavljuje na čudesan način svake Velike subote. Krist nas želi podsjetiti kako je njegovo uskrsnuće stvarnost, a ne nekakav mit. On je stvarno došao u svijet kako bi svojom smrću i svojim uskrsnućem prinio nužnu žrtvu da bi se ljudima omogućilo ponovno jedinstvo sa svojim Stvoriteljem.”

Plavo svjetlo

“U mraku napipavam svoj put do grobnoga prostora te padam na koljena. Izgovaram tu posve određene molitve koje su nam tisućljećima prenošene te nakon toga čekam. Ponekada čekam nekoliko minuta, ali se čudo u pravilu događa odmah nakon što izmolim molitve. Ispred stijene na kojoj je bio Isus položen rađa se neopisivo svjetlo. Obično ima plavu nijansu, ali se boja može mijenjati i poprimati razne tonove. Nemoguće je to opisati ljudskim riječima. Svjetlo izranja iz samoga kamena kao što se diže magla iz jezera. Čini se kao da je cijeli kamen obavijen oblakom svjetla. Svjetlo se ponaša svake godine različno, ponekad ono prekriva samo kamen, drugi put obasjava cijeli grobni prostor tako da osobe koje čekaju u crkvi promatraju grob ispunjen svjetlošću. Oganj, svjetlo ne sagorijeva – kroz 16 godina moje patrijaršijske službe u Jeruzalemu te otkako primam sveto svjetlo to mi svjetlo nikada nije zahvatilo niti opalilo bradu ili haljine. Svjetlo ima drugu konzistenciju od vatre koja gori u svjetiljkama”.

“U određenom trenutku svjetlo se izvija i stvara stup u kome se oganj ponaša drukčije tako da mogu zapaliti svoje svijeće. Nakon što sam preuzeo oganj zapućujem se van i pružam oganj najprije armenskom a onda koptskom patrijarhu, a potom svima koji se nalaze u crkvi.

Simbolično značenje čuda

Kako doživljavate čudo i što vam ono znači za Vaš osobni duhovni život?

“Čudo me svaki put, svake godine duboko potresa. Svaki put ono je daljnji korak na putu moga obraćenja. Za mene osobno to je silna utjeha, iskusiti Kristovu vjernost prema nama ljudima. Dokazuje on svoju vjernost šaljući nam svoje svjetlo svake godine unatoč našim slabostima i zakazanjima. U svojoj Crkvi doživljavamo mnoga čudesa, čudesa nam nisu nimalo strana. Često se događa da ikone plaču kad nam Nebo želi očitovati do koje nam je mjere blizu. Imamo i svetaca koje je Bog obdario mnogim duhovnim darovima. Nijedno pak od tih čudesa nema toliko prodorno i simbolično značenje i vrijednost kao čudo svetoga ognja. Čudo je nešto poput sakramenta. Ono nam uprisutnjuje Kristovo uskrsnuće kao da se tu sada pred nama i među nama događa”.
I dok patrijarh kleči u kapelici pred grobom, u crkvi je posvemašnji mrak. Čuje se glasno moljenje, atmosfera je vrlo napeta. A kad patrijarh izlazi s dvije goruće svijeće koje osvjetljuju mrak, crkvom odzvanja gromoglasno klicanje, kao kad padne gol na nogometnoj utakmici.

Čudo kao putokaz do vjere

Čudo se ne ograničava samo na ono što se odvija u kapelici u kojoj se nalazi patrijarh. Ono što je vjerojatno mnogo značajnije su izvješća kako se plavo svjetlo pojavljuje i u crkvi te da je ono i u njoj ‘aktivno’. Svake godine mnogi vjernici pripovijedaju kako je to čudesno svjetlo zapalilo svijeće koje su držali u svojim rukama, iznenada i samo od sebe. Svatko u crkvi iščekuje sa svijećom u ruci nadajući se da će se same od sebe upaliti. Često utrnute uljanice počinju pred vjerničkim očima same od sebe gorjeti. Može se vidjeti kako se plavo svjetlo kreće po crkvi na raznim mjestima. Mnogi su vjernici pod zakletvom posvjedočili autentičnost izvješća kako su se njihove svijeće upalile tim plavim svjetlom. Osobe koje doživljavaju čudo iz blizine – bilo da su im se svijeće spontano upalile, bilo da su promatrale plavo svjetlo – napuštaju Jeruzalem kao novi, promijenjeni ljudi. Svatko tko sudjeluje u toj ceremoniji ima svoj osobni ‘prije’ i ‘poslije’ čuda sa svetim Ognjem u Jeruzalemu.

Pitanje autentičnosti

Kao i kod drugih čudesa ima ljudi koji smatraju kako je to najobičnija prijevara, djelo pravoslavne promidžbe. Misle kako na grobu postoji neko tajno skrovište na kome se pale svijeće. Međutim, kritičari se moraju suočiti s mnogi protupitanja. Upaljači i žigice su relativno novija otkrića. Samo nekoliko stoljeća, a čudo traje od najranijih kršćanskih vremena. Oni službenici koji pretražuju grob svjedoci su kako unutra ništa nije skriveno. Najsnažniji dokaz kako sve nije prijevara nije samo svjedočanstvo patrijarha nego i svjedočanstvo tisuća nepristranih hodočasnika čije su se svijeće spontano užegle. Čudesa se događaju, čudesa je činio Gospodin, ali ona ne vode nužno u vjeru. Vjera je uvijek dar, ne zasluga. Smisao čuda nije baciti nekoga na koljena. Čudo nije oružje kojim druge pobijamo, nego je uvijek izvor radosti za sve, poticaj da proničemo tajne svoje vjere, da nosimo svijetu Svjetlo – Krista Gospodina. Bog i danas djeluje na čudesan način u svojoj Crkvi, svomu stvorenju.

Priredio fra Tomislav Pervan za blog.dnevnik.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Kardinal Bozanić izdao je jasne upute za borbu protiv Đavla: Ovo svi moraju znati!

Objavljeno

- datum

 10 PRAVILA ZA BITKU    Nemoj zaboraviti da Đavao postoji..

Svaki katolik koji svoju vjeru živi s neprestanom čežnjom za posvećivanjem svjestan je stvarnosti duhovnog svijeta i bitke u kojoj sudjelujemo od trenutka kad smo krenuli za Kristom.

Mons. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, na jedan blagdan Cvjetnice, istaknuo je da valja svjesno, slobodno i odgovorno nastaviti životnu borbu, pa je iznio deset pravila za borbu protiv napasnika, Đavla:

1. Nemoj zaboraviti da Đavao postoji On ‘je lažac i otac laži’ (Iv 8,44). Prva laž kojom nas želi obmanuti jest da nas uvjeri da ne postoji.

2. Nemoj zaboraviti da je Đavao napasnik. On je napastovao Adama, Izraela i samog Isusa. On napastuje, stavlja na kušnju i potiče na zlo svakog čovjeka. Nemoj si umišljati da ćeš biti pošteđen ili da si neranjiv.

3. Nemoj zaboraviti da je Đavao veoma lukav i domišljat. On stalno vreba i postavlja zamamljive zamke, kao što je to učinio i prvom čovjeku, Adamu, kojemu je pokazao zavodljive strane zabranjenog voća koje je ‘dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno’ (Post 3,6).

4. Bdij: u očima i u srcu. I budi čvrst: u duhu i životu. Prvi papa, sveti Petar, potiče nas: ‘Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, Đavao, kao ričuči lav obilazi tražeći koga da proždre’ (1 Pt 5,8). A apostol Pavao kaže: ‘Jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima Đavolovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate’ (Ef 6,10- 13).

5. Čvrsto vjeruj u Kristovu pobjedu nad napasnikom. Ta te vjera čini sigurnim i nepokoljebljivim nasuprot svim napastima. Krist je najjači. On je rekao: ‘Ako Ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Božje’ (Mt 12,28)

6. Imaj uvijek na pameti da te Krist čini dionikom svoje pobjede. Kao što je učio sv. Ćiril Jeruzalemski: ‘Krv žrtvovanog jaganjca, Krist Isus je snaga koja tjera demone’ .
To je milost sakramenta, posebno Euharistije. To je milost koju nam pruža Crkva i u blagoslovinama, kao stoje to blagoslovljena ili sveta voda.

7. Slušaj Riječ Božju. Sveti Petar nasuprot Đavlu kao ‘ričučem lavu’ potiče nas: ‘Oprite mu se stameni u vjeri’ (1 Pt 5,9). Vjera se rađa i hrani u slušanju Riječi Božje, koja je ‘nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi’ (Ps 119,105).

8. Budi ponizan i svjestan svoje krhkosti S pouzdanjem se trebamo predavati Gospodinu koji je za nas molio ovako: ‘Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga’ (Iv 17,15)

9. Uvijek moli, bez prestanka moli. Borba i pobjeda u napasti moguća je samo pomoću molitve. Isus u molitvi pobjeđuje napasnika. On nam govori: ‘Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo’ (Mt 26,41).

10. Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, njega jedinoga časti i njemu jedinome služi tamo gdje raste dobro, slabi zlo; to je načelo i naravnog zakona. Sredina u kojoj je dobro u cijeni, u kojoj se o dobrim stvarima govori, u kojoj se dobra djela opaža i dobre vijesti prenose, slabi privlačnost zla. na taj stil života potiče nas Isus kada kaže: ‘Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce’ (Mt 6,21).”

“Svi zajedno više gajimo pobožnost Duhu Svetomu. Razvrat je kao prije općeg potopa. Neprijatelji pripravljaju novi Veliki petak. Bog mora biti ubijen. Ne napadaju samo neke članke vjere ili pojedine moralne zasade, već se sve napada. Izvanredna vremena traže izvanredna sredstva, a to je Duh Sveti sa sedam svojih darova.” (Blaženi kardinal Alojzije Stepinac, 16. prosinca 1958.g.)

Objavljeno u enciklopedijskom priručniku pobožnosti Katoličke Crkve  foto: Pinterest

izvor: Vjera

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) O OVOME BRUJI CIJELI SVIJET: Iz Isusovog groba…

Objavljeno

- datum

 Ljudi bruje, nitko ne zna što se zapravo događa…   Na snimci koja ovih dana obilazi svijet, i koju su prenijeli vodeći svjetski mediji prikazan je kamen pomazanja u Jeruzalemu s crvenim mrljama na sebi. Riječ je o kamenu za koji se vjeruje da je na njemu Isus pomazan i pripremljen za ukop.

Video se proširio nevjerojatnom brzinom, a objavio ga je Galilejac Nicola Kanaan koji je rekao da je on bio prisutan kad je krv, odnosno crvena tekućina bila procurila s ploče. Dodao je i da je izraelska policija nakon događaja osigurala to područje. Događaj se navodno, kako on tvrdi, dogodio prije pravoslavnog Uskrsa, dakle prošli tjedan u crkvi svetog Groba, najsvetijem mjestu kršćanstva.

Na tisuće i tisuće ljudi pregledalo je ovu snimku i mišljenja su razna.

Problem je u tome što je slična snimka objavljena još 2015. godine na izraelskom.

Međutim, ni tada nije otkriveno jesu li crvene mrlje na ploči krv ili nešto drugo. Iako o snimci priča cijeli svijet, već tjedan dana, tek u ovaj petak snimke su objavili i Daily Mail i The Sun  što bi značilo da rasprava, kao i pitanja diljem svijeta ne prestaju, unatoč tome što takav video već postoji.

Jedni tvrde da je sve istina, a drugi da je laž, postoje i oni koji tvrde da se sve namjerno skriva i da ploča uistinu krvari.

Pogledajte snimku koja je izazvala pravu pomutnju ovih dana u kršćanskom svijetu:

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Nadnaravni susret muslimana s Isusom Kristom u bolnici: Evo što se dogodilo!

Objavljeno

- datum

Dr. Nasir Saddiki je bio musliman do mističnog susreta s Gospodinom Isusom Kristom. Nakon što je hitno prevezen u bolnicu jer mu se iznenada pojavila neka smrtonosna bolest nalik gubi, dobio je visoku temperaturu a neki od organa počeli su otkazivati. Liječnici su predvidjeli da će biti mrtav do jutra. No, te noći u njegovu sobu došao je Isus i rekao: “Ja sam Bog kršćana. Ja sam Bog Abrahamov, Bog Jakovljev, Bog Izakov.”
Bolest se počela povlačiti već istoga trena, a on je postao kršćanin.

Izvor: novizivot.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno