Connect with us

Kultura i vjera

Svjetlo koje u crkvi Svetog Groba izbija iz kamena na kojem je položeno tijelo Krista, zapanjuje svijet!

Objavljeno

- datum

 SAMO NA VELIKU SUBOTU  Čudo svetog ognja u Jeruzalemu traje stotinama godina i svake Velike subote iznova zapanjuje svijet!

Na Veliku subotu (prema julijanskom kalendaru) skupljaju se vjernici u veliku mnoštvu u crkvu Svetoga Groba, dan kad se s neba spušta oganj koji pali svijeće i svjetiljke u svetome prostoru. Takve i slične opise i riječi pronaći ćemo u mnogim vodičima za Svetu zemlju.

“Čudo sa svetim ognjem” – pravoslavnim je kršćanima najveće od svih kršćanskih čudesa. Svake se godine odvija u isto vrijeme, na isti način i na istome mjestu. Ni za jedno drugo čudo ne svjedoči se da se događa s tolikom pravilnošću i kroz tako dugo vrijeme. O njemu imamo svjedočanstva već u osmome stoljeću. Čudo se događa u Crkvi svetoga Groba u Jeruzalemu, za kršćane zacijelo najsvetije mjesto na zemlji. Samo je zdanje prepuno misterija, zagonetnoga. Teolozi, povjesničari i arheolozi su uvjerenja kako je ta crkva istodobno i Golgota, mali brežuljak na kome je Krist bio razapet, ali i onaj ‘novi grob’ Josipa iz Arimateje, u blizini same Golgote, u koji je položeno Isusovo mrtvo tijelo. Kršćani vjeruju kako je upravo na tome mjestu Isus i uskrsnuo od mrtvih.

Čudo svetoga ognja dade se stoljećima slijediti u mnogim putopisima i izvješćima o Svetoj zemlji. Neki ruski svećenik Danijel pomno opisuje god. 1106. ‘čudo svetoga ognja’ u svome putopisu. Opisuje kako patrijarh ulazi u grobnu kapelicu s dvije neupaljene svijeće. Kleči pred kamenom na komu je Isus bio položen nakon svoje smrti, izgovara stanovite molitve nakon kojih se događa čudo s vatrom. Svjetlo izbija iz samoga kamena – plavičasto svjetlo, koje nakon određenoga vremena pali uljanice i dvije svijeće u patrijarhovim rukama. Svjetlo Uskrsa je ‘sveti oganj’ koji se onda prenosi svima u svetome prostoru. Obred oko ‘čuda svetoga ognja’ zacijelo je najstariji, nepromijenjeni kršćanski obred u svijetu. Najstariji zapisi sežu čak u četvrto stoljeće, mnogi izvori svjedoče o tome čudu sa strahopoštovanjem. Iz izvora proizlazi kako se čudo događa uvijek na istome mjestu, istoga dana i u okviru iste bogoslužnoga obreda. O čudu godine 1998. jedan teolog koji je konvertirao na katolicizam pripovijeda kako se osobno zaputio u Velikom tjednu u Jeruzalem da bi bio nazočan kod obreda “čuda svetoga ognja”. Svjedoči o događaju 18. travnja 1998. Grčko-pravoslavni patrijarh u Jeruzalemu (onodobno Diodor I.) je osoba koja svake godine stupa u grob da bi preuzeo sveti oganj. Od 1982. on je jeruzalemski patrijarh i svake je godine krunski svjedok čuda. Autor je dobio dopuštenje da s balkona crkve promatra sve što se u njoj odvija, da ima pregled nad okupljenim mnoštvom i reakcijama vjernika. Želi izvijestiti što se događa u Crkvi svetoga Groba te o utjecaju čuda na pravoslavnu tradiciju koja je gotovo nepoznata kod katolika i drugih kršćana.

Jedna od najpoznatijih ceremonija u pravoslavnoj Crkvi

Čudo se zbiva svake godine na pravoslavnu Veliku subotu, prema julijanskom kalendaru. Otkako je sredinom četvrtoga stoljeća Konstantin Veliki dao sagraditi veliku Crkvu svetoga Groba kroz duga stoljeća to je zdanje trpjelo velika razaranja. Križari su sagradili crkvu u današnjem obliku. Oko Isusova groba sagrađena je mala kapelica s dvije prostorije – jedan omanji prostor pred grobom te sami grobni prostor u koji ne može stati više od pet osoba. Ta je kapelica središte čudesnih zbivanja. Ni jedan drugi dan u godini crkva nije do te mjere ispunjena kao na Veliku subotu. Tko želi unići u crkvu, mora stajati i čekati i po šest sati u redu. Zbog velike navale više stotina osoba ne može jednostavno unići u crkvu. Dolaze hodočasnici iz svih krajeva svijeta, većinom iz Grčke, a u novije vrijeme iz Rusije i drugih zemalja istočnoga bloka.

Oko groba mnogi se hodočasnici okupe već na Veliki petak, gdje prenoće, kako bi mogli među prvima unići na Veliku subotu u crkvu. Čudo se zbiva u 14.00 sati, ali je već oko jedanaest sati u crkvi kao u uzavrelu loncu.

Slavlje

Otprilike od jedanaest pa do trinaest sati u crkvi se pjevaju pjesme. Pjevanje pjesama seže u vrijeme turske okupacije kad bijaše dopušteno samo unutar svetih prostora pjevati crkvene i svete pjesme. Stalno se ponavlja refren: “Mi smo kršćani, to smo već stoljećima i zauvijek ćemo to ostati. Amen”. Pjeva se iz punih grla uz pratnju bubnjeva. Bubnjare nose na ramenima oko groba, a onda oko 13.00 sati prestaje pjevanje – nakon toga vlada tišina, napeta šutnja, sve je naelektrizirano u iščekivanju velikoga događaja kad se objavljuje Božja sila.

Oko 13.00 sati tiska se izaslanstvo mjesnih vlasti kroz mnoštvo. Nisu to kršćani, ali su dio samoga obreda. Za vrijeme turske okupacije Palestine bijahu to muslimani, Turci, danas su to Židovi. Stoljećima je već njihova nazočnost sastavni dio samoga obreda – oni naime predstavljaju Rimljane iz Isusova doba. Evanđelja izvješćuju kako su Rimljani zapečatili Isusov grob da učenici ne bi mogli ukrasti Isusovo tijelo te potom ustvrdili kako je on uskrsnuo. Jednako i danas pečate židovske vlasti sveti Grob voskom. Prije pečaćenja vrata običaj je da pretraže cijeli prostor, da gdje nije skriven kakav upaljač ili žigice koje bi bile dokaz prijevare. Upravo kao što su onodobno Rimljani jamčili kako nakon Isusove smrti nije bilo nikakvih manipulacija tako i danas jamče židovski predstavnici da ni god. 1998. nema nikakve prijevare.

Svjedočanstvo patrijarha

Nakon što je grob pomno pretražen i zapečaćen cijela crkva pjeva Kyrie eleison. U 13.45 ulazi sam patrijarh u crkvu. Na čelu velikoga mimohoda on triput obilazi oko Isusova groba, a potom skida sa sebe svoj bogoštovni ornat; ostaje samo u bijeloj haljini koju nosi kao znak poniznosti pred silnom Božjom moći koju će sada doživjeti. Sve su svjetiljke i svijeće u crkvi utrnute, trnu se i sva ostala svjetla tako da je veliki dio crkve zavijen u posvemašnji mrak. S dvije velike svijeće stupa patrijarh u grobnu kapelicu – najprije u mali prostor pred grobom, a onda u sami prostor groba. Nemoguće je slijediti događaje na samome grobu, pa stoga donosimo svjedočanstva samoga patrijarha.

“Stupam pred sveti grob, klečim u svetom strahu na mjestu na kojemu je Isus nakon svoje smrti bio položen i odakle je uskrsnuo od mrtvih. Moliti u samoj grobnoj kapelici za mene je uvijek sveti i svečani trenutak. Sveto mjesto. Tu je On uskrsnuo u slavi, odavle je proširio svoje svjetlo u cijeli svijet. Ivan piše u prvom poglavlju svoga Evanđelja kako je Isus svjetlo svijeta. Klečeći u neposrednoj blizini mjesta odakle je on uskrsnuo od mrtvih čovjek se prenosi u neposrednu blizinu njegova preslavnoga uskrsnuća. Katolici i protestanti zovu ovu crkvu “Crkvom svetoga Groba”, a mi je zovemo “Crkvom Uskrsnuća”. Kristovo je uskrsnuće za nas pravoslavce središnjica našega vjerovanja. Svojim uskrsnućem Krist je izvojevao konačnu pobjedu nad smrću, ne samo nad svojim smrću, nago i nad smrću svih onih koji su mu blizu, u svakom vremenu.

Vjerujem kako nije nikakva slučajnost da se sveti oganj spušta upravo na tome mjestu. U Matejevu Evanđelju (28,3) stoji kako se za Kristova uskrsnuća ukazao anđeo koji bijaše obučen u svjetlo. ‘Pojava mu bijaše kao munja a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg’. Vjerujem kako je to svjetlo u koje bijaše odjeven anđeo za Isusova uskrsnuća isto ono svjetlo koje se pojavljuje na čudesan način svake Velike subote. Krist nas želi podsjetiti kako je njegovo uskrsnuće stvarnost, a ne nekakav mit. On je stvarno došao u svijet kako bi svojom smrću i svojim uskrsnućem prinio nužnu žrtvu da bi se ljudima omogućilo ponovno jedinstvo sa svojim Stvoriteljem.”

Plavo svjetlo

“U mraku napipavam svoj put do grobnoga prostora te padam na koljena. Izgovaram tu posve određene molitve koje su nam tisućljećima prenošene te nakon toga čekam. Ponekada čekam nekoliko minuta, ali se čudo u pravilu događa odmah nakon što izmolim molitve. Ispred stijene na kojoj je bio Isus položen rađa se neopisivo svjetlo. Obično ima plavu nijansu, ali se boja može mijenjati i poprimati razne tonove. Nemoguće je to opisati ljudskim riječima. Svjetlo izranja iz samoga kamena kao što se diže magla iz jezera. Čini se kao da je cijeli kamen obavijen oblakom svjetla. Svjetlo se ponaša svake godine različno, ponekad ono prekriva samo kamen, drugi put obasjava cijeli grobni prostor tako da osobe koje čekaju u crkvi promatraju grob ispunjen svjetlošću. Oganj, svjetlo ne sagorijeva – kroz 16 godina moje patrijaršijske službe u Jeruzalemu te otkako primam sveto svjetlo to mi svjetlo nikada nije zahvatilo niti opalilo bradu ili haljine. Svjetlo ima drugu konzistenciju od vatre koja gori u svjetiljkama”.

“U određenom trenutku svjetlo se izvija i stvara stup u kome se oganj ponaša drukčije tako da mogu zapaliti svoje svijeće. Nakon što sam preuzeo oganj zapućujem se van i pružam oganj najprije armenskom a onda koptskom patrijarhu, a potom svima koji se nalaze u crkvi.

Simbolično značenje čuda

Kako doživljavate čudo i što vam ono znači za Vaš osobni duhovni život?

“Čudo me svaki put, svake godine duboko potresa. Svaki put ono je daljnji korak na putu moga obraćenja. Za mene osobno to je silna utjeha, iskusiti Kristovu vjernost prema nama ljudima. Dokazuje on svoju vjernost šaljući nam svoje svjetlo svake godine unatoč našim slabostima i zakazanjima. U svojoj Crkvi doživljavamo mnoga čudesa, čudesa nam nisu nimalo strana. Često se događa da ikone plaču kad nam Nebo želi očitovati do koje nam je mjere blizu. Imamo i svetaca koje je Bog obdario mnogim duhovnim darovima. Nijedno pak od tih čudesa nema toliko prodorno i simbolično značenje i vrijednost kao čudo svetoga ognja. Čudo je nešto poput sakramenta. Ono nam uprisutnjuje Kristovo uskrsnuće kao da se tu sada pred nama i među nama događa”.
I dok patrijarh kleči u kapelici pred grobom, u crkvi je posvemašnji mrak. Čuje se glasno moljenje, atmosfera je vrlo napeta. A kad patrijarh izlazi s dvije goruće svijeće koje osvjetljuju mrak, crkvom odzvanja gromoglasno klicanje, kao kad padne gol na nogometnoj utakmici.

Čudo kao putokaz do vjere

Čudo se ne ograničava samo na ono što se odvija u kapelici u kojoj se nalazi patrijarh. Ono što je vjerojatno mnogo značajnije su izvješća kako se plavo svjetlo pojavljuje i u crkvi te da je ono i u njoj ‘aktivno’. Svake godine mnogi vjernici pripovijedaju kako je to čudesno svjetlo zapalilo svijeće koje su držali u svojim rukama, iznenada i samo od sebe. Svatko u crkvi iščekuje sa svijećom u ruci nadajući se da će se same od sebe upaliti. Često utrnute uljanice počinju pred vjerničkim očima same od sebe gorjeti. Može se vidjeti kako se plavo svjetlo kreće po crkvi na raznim mjestima. Mnogi su vjernici pod zakletvom posvjedočili autentičnost izvješća kako su se njihove svijeće upalile tim plavim svjetlom. Osobe koje doživljavaju čudo iz blizine – bilo da su im se svijeće spontano upalile, bilo da su promatrale plavo svjetlo – napuštaju Jeruzalem kao novi, promijenjeni ljudi. Svatko tko sudjeluje u toj ceremoniji ima svoj osobni ‘prije’ i ‘poslije’ čuda sa svetim Ognjem u Jeruzalemu.

Pitanje autentičnosti

Kao i kod drugih čudesa ima ljudi koji smatraju kako je to najobičnija prijevara, djelo pravoslavne promidžbe. Misle kako na grobu postoji neko tajno skrovište na kome se pale svijeće. Međutim, kritičari se moraju suočiti s mnogi protupitanja. Upaljači i žigice su relativno novija otkrića. Samo nekoliko stoljeća, a čudo traje od najranijih kršćanskih vremena. Oni službenici koji pretražuju grob svjedoci su kako unutra ništa nije skriveno. Najsnažniji dokaz kako sve nije prijevara nije samo svjedočanstvo patrijarha nego i svjedočanstvo tisuća nepristranih hodočasnika čije su se svijeće spontano užegle. Čudesa se događaju, čudesa je činio Gospodin, ali ona ne vode nužno u vjeru. Vjera je uvijek dar, ne zasluga. Smisao čuda nije baciti nekoga na koljena. Čudo nije oružje kojim druge pobijamo, nego je uvijek izvor radosti za sve, poticaj da proničemo tajne svoje vjere, da nosimo svijetu Svjetlo – Krista Gospodina. Bog i danas djeluje na čudesan način u svojoj Crkvi, svomu stvorenju.

Priredio fra Tomislav Pervan za blog.dnevnik.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno