Connect with us

Igor Petrić

Svijet na rubu nuklearnog rata

Objavljeno

- datum

Nedavno je u svjetskim medijima objavljena vijest kako SAD šalju u vode u blizini Korejskog poluotoka i treći nosač zrakoplova The USS Nimitz. Odnedavno se tamo već nalaze dvije grupe brodova. Jedna je formirana oko nosača zrakoplova USS Carl Vinson, a druga oko nosača USS Ronald Reagan.

Kad se ovome doda i prisustvo nuklearnih podmornica jasno je kako se tu nešto veliko sprema. Na teritoriju Južne Koreje SAD u svojim bazama drže 28 000 vojnika još od vremena Korejskog rata (trajao je od 1950-1953 godine). Zašto SAD gomilaju najveću vojnu silu u blizini Koreje još od Zaljevskog rata i napada na Irak Sadama Husseina?

Sjeverna Koreja je u svojoj vojnoj doktrini okrenuta nuklearnom programu najviše stoga jer joj je to bilo ekonomski najjeftinije rješenje. Moderno konvencionalno oružje bilo je za jednu siromašnu i izoliranu zemlju poput nje jednostavno preskupo, a time i nedostupno. Iako Sjeverna Koreja ima brojnu stajaću vojsku ona je naoružana mahom zastarjelim sovjetskim oružjem iz 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća. S takvim oružjem teško bi bilo ratovati protiv moderno opremljene vojske Južne Koreje, osobito ako bi ovu vojno podržale SAD.

(Koga zanimaju vojni potencijali Sjeverne i Južne Koreje može se podrobnije o svemu ovome informirati u odličnom članku na adresi:

North Korea Vs. South Korea – Comparison Of Military Capabilities. What Would a New War in Korea Look Like?

Da bi se efikasno mogli suprotstaviti napadaču Sjeverno Korejski vođe odlučili su razvijati raketnu tehnologiju. Paralelno su radili na raketama maloga, srednjeg i velikog dometa. Raketni sustavi malog dometa su masovno proizvedeni i imaju za cilj pokriti liniju razgraničenja između Južne i Sjeverne Koreje nastalu poslije Korejskog rata. Raketama srednjeg dometa želi se pokriti čitavo područje Korejskoga poluotoka zajedno s područjem Japana i Japanskog mora. Rakete velikog dometa (ICBM) imaju za cilj doseći Sjedinjene Države. Upravo ovi Interkontinentalni balistički projektili zadaju najveću glavobolju Amerikancima. Oni mogu nositi nuklearnu bojevu glavu i ako padnu na američko tlo mogu potencijalno izazvati ogromnu štetu.

Preventivni nuklearni udar

Odnedavno se u vojnoj terminologiji počeo sve češće upotrebljavati termin “Preventivni nuklearni udar”. Njegova je ideja da se nuklearnim oružjem napadne zemlja koja bi u budućnosti mogla predstavljati nuklearnu prijetnju za SAD. Trenutno su zemlje koje se nalaze na popisu potencijalnih meta: Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja. Od navedene četiri tri su dokazane nuklearne sile dok je Iran ona zemlja koja bi to u budućnosti mogla postati (osobito ako do oružja dođe kupovinom od Rusije ili Sjeverne Koreje).

Na području Južne Koreje nalaze se američki raketni sustavi THAAD. Njihova je uloga presretanje projektila Sjeverne Koreje u eventualnom budućem vojnom sukobu. Sličnu ulogu imaju i sustavi Patriot koji bi morali presresti sjevernokorejske rakete na putu prema američkoj bazi Guam ili prema zapadnoj obali SAD.

Po svemu sudeći vojna i politička vrhuška SAD želi na Sjevernoj Koreji isprobati učinkovitost svih ovih sistema koji su razvijani tijekom proteklih desetljeća. Na njihovu proizvodnju i održavanje potrošeni su silno veliki novci. Radi se o vrtoglavim sumama koje se mjere stotinama milijardi dolara. Sad ih se napokon može vidjeti na djelu. Ratni planeri u SAD imaju nekoliko ciljeva koje žele ovime postići.

Prvi cilj je poruka čitavom svijetu tko je još uvijek glavni gazda u svijetu. Time bi se nedvosmisleno potvrdila američka politička i vojna nadmoć. Drugi je cilj napadom na Sjevernu Koreju prisiliti Kinu na uzmicanje u Južno kineskom moru te dobivanje ustupaka u trgovinskom ratu između SAD i Kine. Treći cilj je spriječiti da se nuklearna tehnologija preko Sjeverne Kreje eventualno proširi do trećih zemalja koje bi možda poželjele krenuti istim putem.

Poslije svega iznesenog postavlja se pitanje kako će u mogućem sukobu reagirati Sjeverna Koreja i njezin vođa Kim Jong-Un? Dosadašnje ponašanje pokazuje kako sjevernokorejsko rukovodstvo nimalo ne respektira glavnu svjetsku velesilu. Na sve prijetnje od strane SAD reagiraju izvođenjem novih raketnih pokusa. Ne bi čudilo kad bi na eventualnu agresiju koja bi otpočela s nosača zrakoplova i nuklearnih podmornica mornarice SAD reagirali svojom najjačom kartom – nuklearnim raketama srednjega dometa. Time bi se na udaru najprije našla dva najvažnija američka saveznika u tom dijelu svijeta: Južna Koreja i Japan. Što bi za te dvije zemlje značilo ponavljanje Hirošime i Nagasakija nije potrebno posebno obrazlagati. Treća potencijalna meta bila bi vjerojatno baza Guam u Pacifiku koja je od Koreje udaljena 3200 km.

Američki udar krstarećim projektilima imao bi za cilj uništiti glavninu sjevernokorejske vojne efektive. Upravo zato se gomilaju značajne pomorske vojne snage mornarice SAD. U prvih nekoliko naleta valja posve obezglaviti sjevernokorejsku obranu i spriječiti ih u lansiranju nuklearnih projektila. Ovaj je plan rizičan iz najmanje dva razloga. Prvi je što je Sjeverna Koreja kao komunistička zemlja razmjerno loše pokrivena obavještajnim podacima. Drugi je razlog što mornarica Sjeverne Koreje ima određeni broj podmornica koje djeluju daleko izvan teritorijalnih voda matične zemlje i predstavljaju prijetnju, kako za zemlje regije, tako i za same SAD.

Pretpostavlja se kako je većina raketnih postrojenja skrivena u brdovitom sjevernom dijelu zemlje. Taj je dio nepristupačan, a glavni su položaji sigurno ukopani duboko pod zemljom. Sve ovo navodi na zaključak kako Sjeverna Koreja nije protivnik kojega bi trebalo podcjenjivati. Dapače, svaki napad na nju mogao bi značiti rat širih razmjera. U tom bi slučaju u sukob mogle biti uvučene i druge zemlje regije.

Uloga Kine u čitavoj priči

U čitavoj ovoj zavrzlami osobito je važno ponašanje same Kine. Ona dijeli kopnenu granicu sa Sjevernom Korejom u dužini od 1416 km. Sjeverna Koreja je za Kinu nešto poput Krima za Rusiju. To je meki trbuh Kine. Ako bi Kina dozvolila da NATO (to jest SAD) instaliraju svoje raketne sisteme na tlu Sjeverne Koreje to bi za nju značio značajan geopolitički i vojni poraz. Oslabila bi i njezina pozicija u Južno kineskom moru. Zato bi Kina morala po svaku cijenu obraniti Sjevernu Koreju.

Trenutno Kineske vojne snage su u fazi intenzivnog rasta i modernizacije. Kina je uložila goleme svote novca u izgradnju moderne vojne sile. Ipak, čini se kako su u tome malo zakasnili. Još uvijek nisu dovoljno snažni da bi se otvoreno suprotstavili SAD. I ovdje dolazi do izražaja važnost “Preventivnog nuklearnog udara”. Za 5 ili 10 godina Kina će biti toliko vojno moćna da joj se neće moći ništa nametati mimo njezine volje. Zato usijane glave u Pentagonu žele sukob s Kinom sada, a ne za 10 godina.

Sve navedeno navodi nas na zaključak kako Daleki istok postaje pozornica mogućeg nuklearnog sukoba u bliskoj budućnosti. Vjerojatna je i upotreba taktičkog nuklearnog oružja u kombinaciji s konvencionalnim naoružanjem. I sve se to događa u blizini mjesta prve primjene nuklearnog oružja u ljudskoj povijesti. Mislim kako to nije nimalo slučajno.

Igor Petrić

Komentari

Oglasi
Komentari

Igor Petrić

Narodne inicijative u “demokratskom” društvu

Objavljeno

- datum

Da mi doista živimo u demokratskom društvu ovoga teksta ne bi ni bilo. Zato jer bi se svi interesi naroda jasno preslikavali, kako kroz medije tako i u politici. A odatle onda u zakone i propise. Kako se u nas predstavnička demokracija pokazala kao obična obmana narodu ne preostaje ništa drugo nego da se sam organizira.

Postoji nešto na što se svi bučno pozivaju, a to je vladavina zakona. Ali tko te zakone donosi? I po čijem nalogu? Čiji se interesi štite zakonima koje izglasava naš Sabor? Sigurno se ne štite interesi najširih narodnih masa. Provođenje tih i takvih zakona nije ništa drugo nego put u siromaštvo, zagađenje i ropstvo.

A mediji? U tri riječi: obične tvornice laži. Potpomažu gore spomenutu političku obmanu. Rade sve samo da se prava istina zamagli. Stvaraju konflikte i odvlače pažnju od bitnih stvari na one banalne i trivijalne.

Neka sistem radi svoje. Još jedna omiljena fraza naših veletrgovaca maglom (poznati Krležin izraz). Ali sistem uopće ne radi svoje. Upravo suprotno. Sve naše službe (od ministarstava na dolje) uglavnom ne rade ništa pametno osim što hrane uhljebe koji tamo sjede poput trutova.

Svaki put kad se dogodi nešto izvanredno i neočekivano taj naš “sistem” zakaže. Makar u njemu bilo na tisuće ljudi. I svi se onda čude pa redom traže smjene i promjene. Ali neće ih biti. Nećete dočekati da trutovi počnu sakupljati med. Njima to nije u prirodi. Njihova je narav štetočinska. Oni su obični paraziti. A takvih ima u ovoj zemlji na desetke tisuća. I dok se na jednoj strani mnogi krvavo trude za crkavicu od plaće na drugoj strani gomila ljudi “s debelom vezom” grije svoje mesnate stražnjice u blizini kakvog klima uređaja.

Kako dakle obraniti vlastiti interes koji je opasno ugrožen s više strana? Što preostaje ljudima koji su napokon shvatili kako je naš parlament kokošinjac i kako se tamo najmanje brine o nama i našoj sudbini?

Moramo se organizirati. Ali kako? Na kojim principima? Na koji način?

Ovaj tekst nema namjeru davati bilo kakve gotove recepte. Niti je autor ovih redaka dovoljno mudar da bi predvidio sve ono što nam život donosi. Ovdje želim potaknuti druge ljude da pokušaju sami razmisliti o ovome dajući svojoj mašti na volju.

Prva stvar koja nam je neizostavno potrebna je – osobni angažman.

Moramo se angažirati oko onoga što nas boli i pogađa. Što nas brine i vrijeđa, što nas ponižava i ugrožava. Pasivnost znači poraz i prije nego je bitka počela. Angažirati se možemo makar tako da širimo ideju ili informaciju. Za takvo što prilično je moćan internet. Neki put je i najobičniji “like” onaj koji neku stvar gura i daje joj publicitet.

Ovdje se dakako ne radi samo o materijalnim stvarima. Stvar od društvenog interesa može biti bilo što i nije na meni da određujem drugima što je ono za što se vrijedi boriti. Svatko od nas će se boriti za ono što misli da mu je vrijedno i važno.

Da bismo se oko nečega angažirali treba postojati određena organizacija. Ali ona ne mora nužno biti hijerarhijska. Netko će čitavu stvar pokrenuti, drugi će dati vlastiti doprinos, ali u svemu tome nema gazde. Nema onoga tko sa svime upravlja poput šefa ili direktora.

U ovoj organizaciji treba koristiti svu moguću tehnologiju koja nam je na raspolaganju. Jer tehnologija ima dva svoja vida: onaj koji oslobađa ili onaj koji porobljava. Ljudi su ti koji tehnologiji daju svrhu i smisao. Upregnimo zato tehnologiju u naša kola. Neka nam ona bude pomoć, a ne prepreka.

Ključno oružje u rukama vlastodržaca uvijek je bila informacija. I svaka građanska inicijativa u biti je borba informacijama. Što se više i brže šire one prave i istinite informacije to je za građansku inicijativu bolje. Jer protivnik uvijek ide na to da plasira laži želeći obmanuti javno mnijenje.

Ovdje želim spomenuti dvije nedavne inicijative koje imaju neke elemente o kojima govorim. Prva je “Ne daj se Cetino, spasimo Peruću i Cetinu od termoelektrane”, a druga je “Marjanski vepar Špiro”. Obje su ogledni primjerci angažmana ljudi koji su se aktivirali oko nečega što smatraju važnim. U prvom slučaju to je borba protiv termoelektrane na Cetini, a u drugom borba za život jedne životinje na Marjanu. Poanta je samo u tome da se ljudi povežu oko jednog cilja i djeluju u njegovu ostvarenju. Uopće nije bitno ako se nekome neka stvar čini sporedna i bezvezna.

Mislim kako valja naglasiti da se u ovom pristupu što manje treba oslanjati na već postojeće institucije. One nam se često pojavljuju kao kočnica i pune su upravo onih uhljeba o kojima sam već govorio. Uhljebi će uvijek na koncu ići uz vlast. Zato se građanske, narodne inicijative, uvijek moraju ponašati i djelovati samostalno. Ovaj amorfni pristup puno je bolji jer vlast ne zna kamo treba udariti. U borbi za život vepra Špira nalaze se ljudi koji se čak međusobno i ne poznaju, pa kako ih onda pritisnuti? Ali kad bi se za život malog vepra borile institucije vlast bi lako našla načina za dodatni pritisak i ucjene. Koliko smo puta bili svjedoci toga da su institucije poslije pomne “obrade” najednom “promijenile” kurs.

Mnoge su države destabilizirane ili čak srušene građanskim inicijativama koje se nazivaju civilnim društvom. Ali to uvezeno civilno društvo nije naše. Ono radi za strane, tuđe interese. Civilne udruge koje je osnovao Soroš rade sve u vlastitu korist, a na štetu zemlje domaćina. Kratkovidna hrvatska vlast plaća milijune kuna na račune ovih udruga koje su obični eksponenti tuđih interesa. Oni ne brinu o nama, njihovi su pravi gazde mega korporacije i bankarski karteli.

Nikad oni neće ni riječ reći za bilo koji projekt koji je važan narodu ove zemlje. Oni guraju svoj globalistički program u kojemu nema mjesta za nas. Ni za naše interese. Hoćemo li mi biti gladni, zatrovani, poniženi, uvrijeđeni, to njih ne brine. Na njima je da guraju svoju agendu i da sviraju po notama koje su im napisale njihove gazde. Ponavljam, za njih smo svi mi posve bezvrijedni i suvišni.

Valja se uzdati u sebe i u svoje snage. Svaka inicijativa treba doći odozdo. Iz istinskih potreba naroda kako na državnom tako i na lokalnom nivou. Na institucije je najbolje zaboraviti. Kroz institucije se ništa u ovoj zemlji riješilo nije.

Mnogi naši ljudi naivno misle kako samo postojanje hrvatske države automatski štiti nas i naše interese. To nije istina. Kad ste vidjeli da su kokoške nekoga obranile? Ako to ne napravimo mi sami nitko nam drugi neće pomoći.

Igor Petrić Na rubu pameti

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Može li “glupi narod” donositi pametne odluke

Objavljeno

- datum

U doba neposredno pred izbore narodu se uvijek tepa i povlađuje. Za vrijeme izborne kampanje ovo se podilaženje narodu pojačava kulminirajući samim danom izbora. Ali čim se izborne kutije zatvore a glasovi prebroje na narod se momentalno zaboravlja. Izborni pobjednik odmah se prema narodu počne ponašati kao prema stadu glupih ovaca.

Narod tako odjednom postaje obična gomila, masa, rulja, ulica. S pozicije vlasti na narod se s visoka gleda kao na hrpu neznalica i neukih budala. Istih onih budala koji su ih svojim glasovima doveli na vlast. Tako svoj mandat u pravilu odrađuje sveznajuća vlast koja upravlja glupim narodom.

Za početak želim spomenuti nešto što se zove krivulja inteligencije. 

Ova krivulja nam pokazuje raspored inteligencije u populaciji. Po njoj vidimo da je velika većina ljudi unutar raspona kojega možemo nazvati inteligentnim. Štoviše, prosječno inteligentnih ima u populaciji najviše – 68%. Kad se zbroje IQ od 85 do 150 vidimo da je obuhvaćeno čak 84% populacije. To je ogroman postotak koji ne uključuje samo ekstreme na lijevoj strani krivulje. Iz ovoga zaključujemo samo jedno – narod nikako nije glup. Ogromnu većinu naroda čine pojedinci koji su prosječno i iznadprosječno inteligentni ljudi. Kao takvi su sposobni donositi odluke.

A vlast? Kako ona stoji na krivulji inteligencije? Koliki je IQ naših ministara i saborskih zastupnika? Jesu li to možda genijalci koji imaju IQ iznad 150? Čisto sumnjam. Doduše, nitko ih nije testirao, a bojim se da bi oni na takvo testiranje uopće pristali. Moje je mišljenje da se rezultati naših političara uopće ne razlikuju od rezultata obične populacije. Hoću reći da je prosječan IQ hrvatskog političara na razini prosjeka za Republiku Hrvatsku. To znači da naša vlast nije ni pametnija ni gluplja od naroda kojim upravlja.

Pa otkuda onda dolazi ta ogromna razlika u utjecaju, u moći? Odakle njima ta silna bahatost i uobraženost? Odakle proizlazi onaj nepogrešivi osjećaj superiornosti koji isijava iz svake njihove riječi, iz svake geste, iz svakog pogleda? Što to oni imaju, a obični narod nema?

Vlast ima informacije.

Ono što vlast čini moćnom je monopol na važne informacije. Oni znaju ono što mi ne znamo. I oni nam to namjerno taje. I dokle god je tako oni imaju osjećaj da nas kontroliraju dozirajući ono što mi smijemo znati. A narod ne smije znati previše. Što narod manje zna to je njihova moć veća. Političari svoju moć crpe iz važnih informacija koje kriju od javnosti i svojega biračkog tijela.

Može li narod uopće donositi važne političke odluke? Naravno da može. Pa već smo rekli da je narod dovoljno pametan, a da političari nisu ništa pametniji od njega. Kad bi narod raspolagao informacijama mogao bi bez problema donositi odluke iz svih sfera društvenoga života. I upravo zbog toga se narodu uskraćuju informacije. I ne samo to, nego se narod svjesno i namjerno laže, obmanjuje i zavodi na krivi put. Cilj je jasan, oduzeti narodu mogućnost da sam odlučuje o vlastitoj sudbini.

Ovo se izvodi na dva načina. Prvi je putem kontroliranih medija koji ubacuju u medijski prostor gomilu bezvrijednog medijskog otpada dok se prave, vrijedne i istinite informacije skrivaju. Drugi način je povremena upotreba “stručnjaka” svih profila koji će dati pokriće potezima politike u određenom trenutku. Ovi “intelektualni plaćenici” imaju ulogu da neukom narodu nabijaju komplekse dokazujući mu nekompetenciju u bilo kojem pitanju od javnoga ili državnog interesa.

Kad je sve izvedeno kako treba vlast je odvojena od naroda u svojemu oblaku nedodirljivosti i nepogrešivosti. A narod se čitavo vrijeme uvjerava da je nekompetentan u donošenju svih važnih odluka. Najgore od svega što je velika većina naših ljudi u ovu glupost povjerovala. I tako naš običan, pametni, pošteni puk i dalje misli da se naša vlast trudi i radi u našem interesu. Što naravno nije istina. Jer ako pogledamo unatrag vidjet ćemo da su sve naše dosadašnje vladajuće garniture i koalicije radile gomilu grešaka i kolosalnih propusta. Jednako kao što to radi i ova sadašnja. I sve su one od naroda tajile važne činjenice radeći mnogo toga iza zavjese daleko od očiju javnosti.

Meni nikako nije jasno da se u sadašnje doba informatike i komunikacije odluke i dalje donose na ovako primitivan i nazadan način ispunjavajući nekakve papiriće koji se bacaju u kartonske kutije. Nama tehnologija danas omogućava da mi o svakom važnom pitanju možemo odlučivati referendumom. Bilo na nacionalnom nivou, bilo na lokalnom. Doslovno svako se pitanje jednostavno može riješiti sljedećom procedurom:

– izlaže se jasno problem oko kojega postoji kakav spor ili dvojba
– pred javnost se izlažu svi dostupni podaci vezani za taj spor ili dvojbu
– traje određeni period u kojemu se podrobno raspravlja o problemu
– narod se referendumski izjašnjava (lokalno ili nacionalno)
– odluka postaje pravovaljana i primjenjuje se

Da bi se uštedjelo na novcu i vremenu može se uvijek organizirati referendum s više pitanja. U ovakvom načinu upravljanja državom političari su skoro suvišni. Oni bi samo bili dužni sprovesti volju naroda. I ništa više.

Zašto ovako nešto danas nije moguće? Zašto ne možemo raspisati referendum o svim škakljivim pitanjima koji muče ovu državu i ovaj narod? Zašto je tako? Zato jer mi ne živimo ni u slobodi ni u demokraciji. Zato jer živimo u doba prikrivene diktature u kojoj je manipulacija glavna politička disciplina.

Na našu žalost sve što vidimo oko sebe opisuje samo jedna jedina riječ a to je – laž. Mi smo društvo laži. Naši političari lažu. Naši mediji lažu. Naše škole lažu. Nas lažu da ne možemo svoje živote uzeti u svoje ruke. A to uopće nije istina. Narod je dovoljno pametan da donese pametne odluke. Ne trebaju mu ni mentori ni odgajatelji. Još manje mu treba partijska diktatura.

Zašto bismo mi u sve te laži na koncu povjerovali? Zar svi oni iz Gaussove krivulje ne zaslužuju da im se kaže istina? I zašto svi mi ne bi svoju sudbinu uzeli u svoje ruke?

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Što možemo naučiti iz akcije “Ne daj se Cetino!”

Objavljeno

- datum

Kad pomnije pogledamo sliku bilo kojega razvijenog zapadnog društva današnjice lako ćemo zamijetiti nešto što se učestalo ponavlja. Na jednoj strani nalazi se vlada (vlast, upravljački sloj, birokracija) a na drugoj narod. I kao po pravilu sve što vlast radi i poduzima ide na štetu tog istog naroda.

Ova šteta može biti raznolika. Može biti u vidu velikih poreza, ovrha i drugih davanja. Može biti u vidu zagađenja (vode, zraka, tla) ili pak u vidu povećanja prisile, odnosno ograničavanja slobode.

Dakle, kad bismo sumirali u jednoj rečenici stanje današnjeg zapadnog društva ono bi bilo:

– siromašno
– zagađeno
– neslobodno

Ono što je najgore u svemu ovome jest trend. On je po nas jako nepovoljan. To znači da se razina siromaštva povećava, da se zagađenje povećava i da se sloboda sve više ograničava.

Zašto je tako?

Prvo moramo pogledati u čijim se rukama danas nalazi stvarna moć? Ona se očito nalazi u rukama onih koji su najbogatiji. Samo 1% najbogatijih ljudi na planeti ima više bogatstva nego 50% stanovnika čitave zemaljske kugle. Kapital je koncentriran u jako uskom krugu ljudi. Ti su ljudi vlasnici velikih banaka, medijskih kuća i korporacija.

Ovaj silno veliki novac daje šačici ljudi strahovito veliki društveni utjecaj. Oni su toliko moćni da mogu upravljati globalnim procesima. Za njih je planeta Zemlja postala njihovo privatno vlasništvo. I oni smatraju kako imaju pravo odlučivati što će se na ovoj planeti događati u budućnosti.

A gdje su u čitavoj ovoj priči vlade? Premijeri? Predsjednici? Ministri? Oni bi po definiciji trebali štititi interes onih koji su ih izabrali. Zato i postoji predstavnička demokracija, zar ne? Na našu veliku žalost vlade modernih zapadnih zemalja stalno paze da se ne zamjere gore spomenutim centrima moći. S vremenom njima postane posve svejedno što o njima misli njihova “glasačka baza”. Dodvoravanje globalnim centrima moći njihov je primarni politički zadatak.

Dobro, vlade su potkupljive i prevrtljive, ali što je s medijima? Oni su društveni korektiv i moralna vertikala društva, zar ne? Pa ne baš. Isti oni koji posjeduju banke, korporacije, osiguravajuća društva vlasnici su i medija. Zbog toga se mediji upotrebljavaju kao sredstvo pritiska – to je takozvani medijski reket. Ako ih ne slušaš oni te ocrne, oblate i ti padneš u medijsku nemilost. Jednostavno.

Nemoguće da je sve tako crno, reći će netko. Postoje znanstvenici, umjetnici, akademici, oni će dignuti svoj glas u obrani istine. Na našu žalost velika većina današnjih znanstvenika i ostalih učenih ljudi su plaćenici i uhljebi iste one vrhuške koja sve potkupljuje i svime manipulira. Svaki stručnjak od formata koji se drzne suprotstaviti ovoj super moćnoj hobotnici biva marginaliziran i odstranjen iz znanstvene zajednice.

Pipke ove hobotnice teško je izbjeći. Ali ne i nemoguće. Jedan od načina da im se doskoči leži u samo jednoj riječi – suradnja. Da bismo svoj interes progurali pored hobotnice i njezinih plaćenika moramo se udružiti i surađivati. Ono što nas po pojedinom pitanju udružuje jest naš zajednički interes. Sve naše različitosti (političke, ekonomske, vjerske, nacionalne) nisu bitne kad je u pitanju naš zajednički interes oko nekog problema. Interes je taj lijepak koji nas spaja.

Tko se usprotivio gradnji termoelektrane na Cetini? Oni koji su smatrali da bi to uništilo jedan od najvrijednijih prirodnih bisera Dalmacije, a to je porječje rijeke Cetine. Ljudi koji su se okupili oko projekta “Ne daj se Cetino” vjerojatno imaju različite stavove po drugim pitanjima, ali ih je u pogledu ovog projekta nešto ujedinilo. I to je u ovom slučaju bilo dovoljno.

Građanske inicijative u zapadnim društvima obično orkestrirano dolaze kroz nevladine udruge koje financiraju zaklade poput Soroša. Te su udruge sinkronizirane s medijima u vlasništvu iste one hobotnice o kojoj smo već govorili. Ove udruge uvijek guraju globalističke planove i uvijek rade na štetu zemlje domaćina. “Ne daj se Cetino” nije financirao ni Soroš ni zaklada Rockefeller. Iza te udruge stajali su naši ljudi koji su jednostavno željeli zaštititi jedno prirodno dobro. I ništa više.

Silno je važno ne vezivati građanske inicijative ni uz kakvu stranku ili političku orijentaciju. Ovo u končanici uvijek vodi podjelama i sukobima, a upravo to želi ona malobrojna i bogata vrhuška. Tako da ovaj moj tekst nije ni lijevi ni desni, ni crveni, ni zeleni. Uvijek se moramo u svemu povezati oko nekog problema i uvijek tražiti samo ono što nas povezuje i spaja.

Rad na podjelama i sukobima glavna je zadaća korporativnih slugu. Izazivanje mržnje i kaosa, stvaranje boli i jada, destabilizacija svega što teži skladu i redu. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete širom svijeta stihiju koja hara, osiromašuje i uništava sve čega se dotakne. Toj se stihiji možemo suprotstaviti samo ako se udružimo. A udruživanje nikad nije moguće u totalu. Dovoljno se udružiti povodom nekog problema. To je sasvim dovoljno da bismo zaštitili svoje interese.

Kad sam na početku teksta govorio o sužavanju slobode onda sam mislio upravo na to da hobotnica radi sve da se ljude onemogući u njihovom eventualnom povezivanju. Kad smo razjedinjeni i nabrušeni jedni na druge puno nam je lakše nametnuti jaram.

Siromaštvo se povećava, zagađenje je sve veće, slobode je sve manje. Na sva se tri fronta treba boriti. Jer budućnost koju su nam spremili oni kojih ima samo 1% na ovoj planeti, sigurno nije nimalo svijetla.

Ta budućnost je jednostavno nastavak svih ovih loših trendova koji nas već sada pogađaju. Budućnost koju oni hoće je budućnost u kojoj oni imaju još više nego sad, dok će siromašni biti još siromašniji i bit će ih sve više. Svijet budućnosti će biti zagađeniji nego ovaj naš, a slobode će biti sve manje i manje.

Postavite sebi na miru ovo pitanje i odgovorite na njega:

Želim li ja takav svijet ostaviti svojoj djeci?

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno