Connect with us

Igor Petrić

Svijet na rubu nuklearnog rata

Objavljeno

- datum

Nedavno je u svjetskim medijima objavljena vijest kako SAD šalju u vode u blizini Korejskog poluotoka i treći nosač zrakoplova The USS Nimitz. Odnedavno se tamo već nalaze dvije grupe brodova. Jedna je formirana oko nosača zrakoplova USS Carl Vinson, a druga oko nosača USS Ronald Reagan.

Kad se ovome doda i prisustvo nuklearnih podmornica jasno je kako se tu nešto veliko sprema. Na teritoriju Južne Koreje SAD u svojim bazama drže 28 000 vojnika još od vremena Korejskog rata (trajao je od 1950-1953 godine). Zašto SAD gomilaju najveću vojnu silu u blizini Koreje još od Zaljevskog rata i napada na Irak Sadama Husseina?

Sjeverna Koreja je u svojoj vojnoj doktrini okrenuta nuklearnom programu najviše stoga jer joj je to bilo ekonomski najjeftinije rješenje. Moderno konvencionalno oružje bilo je za jednu siromašnu i izoliranu zemlju poput nje jednostavno preskupo, a time i nedostupno. Iako Sjeverna Koreja ima brojnu stajaću vojsku ona je naoružana mahom zastarjelim sovjetskim oružjem iz 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća. S takvim oružjem teško bi bilo ratovati protiv moderno opremljene vojske Južne Koreje, osobito ako bi ovu vojno podržale SAD.

(Koga zanimaju vojni potencijali Sjeverne i Južne Koreje može se podrobnije o svemu ovome informirati u odličnom članku na adresi:

North Korea Vs. South Korea – Comparison Of Military Capabilities. What Would a New War in Korea Look Like?

Da bi se efikasno mogli suprotstaviti napadaču Sjeverno Korejski vođe odlučili su razvijati raketnu tehnologiju. Paralelno su radili na raketama maloga, srednjeg i velikog dometa. Raketni sustavi malog dometa su masovno proizvedeni i imaju za cilj pokriti liniju razgraničenja između Južne i Sjeverne Koreje nastalu poslije Korejskog rata. Raketama srednjeg dometa želi se pokriti čitavo područje Korejskoga poluotoka zajedno s područjem Japana i Japanskog mora. Rakete velikog dometa (ICBM) imaju za cilj doseći Sjedinjene Države. Upravo ovi Interkontinentalni balistički projektili zadaju najveću glavobolju Amerikancima. Oni mogu nositi nuklearnu bojevu glavu i ako padnu na američko tlo mogu potencijalno izazvati ogromnu štetu.

Preventivni nuklearni udar

Odnedavno se u vojnoj terminologiji počeo sve češće upotrebljavati termin “Preventivni nuklearni udar”. Njegova je ideja da se nuklearnim oružjem napadne zemlja koja bi u budućnosti mogla predstavljati nuklearnu prijetnju za SAD. Trenutno su zemlje koje se nalaze na popisu potencijalnih meta: Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja. Od navedene četiri tri su dokazane nuklearne sile dok je Iran ona zemlja koja bi to u budućnosti mogla postati (osobito ako do oružja dođe kupovinom od Rusije ili Sjeverne Koreje).

Na području Južne Koreje nalaze se američki raketni sustavi THAAD. Njihova je uloga presretanje projektila Sjeverne Koreje u eventualnom budućem vojnom sukobu. Sličnu ulogu imaju i sustavi Patriot koji bi morali presresti sjevernokorejske rakete na putu prema američkoj bazi Guam ili prema zapadnoj obali SAD.

Po svemu sudeći vojna i politička vrhuška SAD želi na Sjevernoj Koreji isprobati učinkovitost svih ovih sistema koji su razvijani tijekom proteklih desetljeća. Na njihovu proizvodnju i održavanje potrošeni su silno veliki novci. Radi se o vrtoglavim sumama koje se mjere stotinama milijardi dolara. Sad ih se napokon može vidjeti na djelu. Ratni planeri u SAD imaju nekoliko ciljeva koje žele ovime postići.

Prvi cilj je poruka čitavom svijetu tko je još uvijek glavni gazda u svijetu. Time bi se nedvosmisleno potvrdila američka politička i vojna nadmoć. Drugi je cilj napadom na Sjevernu Koreju prisiliti Kinu na uzmicanje u Južno kineskom moru te dobivanje ustupaka u trgovinskom ratu između SAD i Kine. Treći cilj je spriječiti da se nuklearna tehnologija preko Sjeverne Kreje eventualno proširi do trećih zemalja koje bi možda poželjele krenuti istim putem.

Poslije svega iznesenog postavlja se pitanje kako će u mogućem sukobu reagirati Sjeverna Koreja i njezin vođa Kim Jong-Un? Dosadašnje ponašanje pokazuje kako sjevernokorejsko rukovodstvo nimalo ne respektira glavnu svjetsku velesilu. Na sve prijetnje od strane SAD reagiraju izvođenjem novih raketnih pokusa. Ne bi čudilo kad bi na eventualnu agresiju koja bi otpočela s nosača zrakoplova i nuklearnih podmornica mornarice SAD reagirali svojom najjačom kartom – nuklearnim raketama srednjega dometa. Time bi se na udaru najprije našla dva najvažnija američka saveznika u tom dijelu svijeta: Južna Koreja i Japan. Što bi za te dvije zemlje značilo ponavljanje Hirošime i Nagasakija nije potrebno posebno obrazlagati. Treća potencijalna meta bila bi vjerojatno baza Guam u Pacifiku koja je od Koreje udaljena 3200 km.

Američki udar krstarećim projektilima imao bi za cilj uništiti glavninu sjevernokorejske vojne efektive. Upravo zato se gomilaju značajne pomorske vojne snage mornarice SAD. U prvih nekoliko naleta valja posve obezglaviti sjevernokorejsku obranu i spriječiti ih u lansiranju nuklearnih projektila. Ovaj je plan rizičan iz najmanje dva razloga. Prvi je što je Sjeverna Koreja kao komunistička zemlja razmjerno loše pokrivena obavještajnim podacima. Drugi je razlog što mornarica Sjeverne Koreje ima određeni broj podmornica koje djeluju daleko izvan teritorijalnih voda matične zemlje i predstavljaju prijetnju, kako za zemlje regije, tako i za same SAD.

Pretpostavlja se kako je većina raketnih postrojenja skrivena u brdovitom sjevernom dijelu zemlje. Taj je dio nepristupačan, a glavni su položaji sigurno ukopani duboko pod zemljom. Sve ovo navodi na zaključak kako Sjeverna Koreja nije protivnik kojega bi trebalo podcjenjivati. Dapače, svaki napad na nju mogao bi značiti rat širih razmjera. U tom bi slučaju u sukob mogle biti uvučene i druge zemlje regije.

Uloga Kine u čitavoj priči

U čitavoj ovoj zavrzlami osobito je važno ponašanje same Kine. Ona dijeli kopnenu granicu sa Sjevernom Korejom u dužini od 1416 km. Sjeverna Koreja je za Kinu nešto poput Krima za Rusiju. To je meki trbuh Kine. Ako bi Kina dozvolila da NATO (to jest SAD) instaliraju svoje raketne sisteme na tlu Sjeverne Koreje to bi za nju značio značajan geopolitički i vojni poraz. Oslabila bi i njezina pozicija u Južno kineskom moru. Zato bi Kina morala po svaku cijenu obraniti Sjevernu Koreju.

Trenutno Kineske vojne snage su u fazi intenzivnog rasta i modernizacije. Kina je uložila goleme svote novca u izgradnju moderne vojne sile. Ipak, čini se kako su u tome malo zakasnili. Još uvijek nisu dovoljno snažni da bi se otvoreno suprotstavili SAD. I ovdje dolazi do izražaja važnost “Preventivnog nuklearnog udara”. Za 5 ili 10 godina Kina će biti toliko vojno moćna da joj se neće moći ništa nametati mimo njezine volje. Zato usijane glave u Pentagonu žele sukob s Kinom sada, a ne za 10 godina.

Sve navedeno navodi nas na zaključak kako Daleki istok postaje pozornica mogućeg nuklearnog sukoba u bliskoj budućnosti. Vjerojatna je i upotreba taktičkog nuklearnog oružja u kombinaciji s konvencionalnim naoružanjem. I sve se to događa u blizini mjesta prve primjene nuklearnog oružja u ljudskoj povijesti. Mislim kako to nije nimalo slučajno.

Igor Petrić

Komentari

Oglasi
Komentari

Igor Petrić

Strašna istina o rodnoj ideologiji

Objavljeno

- datum

Puno se priča posljednjih dana o Instanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji kao njezinom važnom dijelu. Mnoga se koplja lome i puno se teških riječi poteže u borbi za i protiv rodne ideologije.

Ovaj tekst ima namjeru otići jedan korak dalje. Željeli bismo čitavu priču o rodnoj ideologiji staviti u drugačiji kontekst. Da bismo to ostvarili moramo najprije odgovoriti na pitanje zbog čega se sve ovo događa? Zašto se sve to donosi i kamo nas sve to vodi?

Rodna ideologija se ne smije promatrati izdvojeno od ostalih tendencija u modernom zapadnom društvu. Ovdje će nam od velike pomoći biti futurologija, znanost o budućnosti.

Zašto baš futurologija? Jer je rodna ideologija jedna od važnih postaja na putu u budućnost koju kreiraju isti oni koji su naredili našoj vladi da poslušno prihvati sve direktive iz Brisela.

Pa dobro kakav nam to svijet budućnosti kreiraju prebogate glavešine i stvarni vladari današnjeg svijeta?

Kreiraju nam tkz transhumano društvo. To je društvo u kojemu će ljudska jedinka biti “”dorađena” i “unaprijeđena”. Ljudi budućnosti bit će jednostavno rečeno genetski modificirani.

Rodovi se uvode jer će budućnost koju nam kreiraju sadržavati:

– robote
– umjetnu inteligenciju
– hibridna bića ljudi i životinja
– hibridna bića ljudi i strojeva
– klonove svih vrsta
– osobe s ugrađenim životinjskim organima
– obične ljude

Nisu slučajno ljudi na posljednjem mjestu. Oni su tu zato što su nas tamo smjestili oni koji kreiraju zajedničku budućnost. Ljudi su za njih samo izvor problema i pobune. Zato će se svim dostupnim sredstvima broj ljudi smanjivati dok će se ostali rodovi brojno povećavati.

Prvi cilj rodne ideologije jest napad na suštinsku podjelu – muško i žensko. Za to se najprije koriste transrodne osobe, LGBT grupe, feminizam i slični pokreti kojima je cilj uništiti tradicionalni nazor koji još uvijek dijeli ogroman broj ljudi današnjice.

Izbacuju se prisilno iz upotrebe pojmovi: žena i muškarac, otac i majka, gospodin i gospođa, muž i žena. Sve se radi s namjerom da se potpuno uništi identitet ljudske jedinke. Na taj se način priprema teren za kreature koje će doći u budućnosti. To su novi rodovi koji se spremaju u tajnim laboratorijima diljem svijeta.

Pred nama je jedna užasna dehumanizirajuća budućnost. Dolazi vrijeme u kojemu ćemo imati GMO ljudske jedinke. Na ljudima će se raditi posve isti zahvati kao što se danas rade na kukuruzu ili soji. Eksperimenti kojima su u prošlosti bili izloženi laboratorijski bijeli miševi dječja su igra prema onome što smjeraju znanstvenici budućnosti.

Budućnost uvijek započinje razaranjem sadašnjosti. I upravo je u tome osnovna namjera rodne ideologije. Ona želi razoriti temelje na kojima počiva čitava ljudska civilizacija da bi je potom zamijenila “posthumanističkom” civilizacijom.

Ovo će se razaranje najprije izvesti uništavanjem tradicionalnoga odgoja djece. Cilj je stvoriti ljude budućnosti koji će biti spolno dezorijentirani i u stalnom konfliktu sa svojom istinskom prirodom.

Muškarci ne smiju biti muškarci, žene ne smiju biti žene. Takve bolesne individue jednostavno neće moći ni uspostaviti ni održavati elementarne obiteljske veze. Sve će veze među generacijama biti pokidane.

Ako današnje obitelji shvatimo kao zajednice koje tendiraju konfliktima i raspadu one će u budućnosti biti još daleko gore. Obitelj u bliskoj budućnosti jednostavno neće ni postojati. Jednakim društvenim inženjeringom bit će razorena i nacija.

Destrukcijom naše ljudske civilizacije želi se napraviti prostor za konstrukciju globalističke civilizacije budućnosti. One koja će biti seksualno pluralna i transhumana.

Jedino će gazde ostati iste. Bit će to potomci istih ovih glavešina koji danas naređuju marionetskim vladama poput naše.

Mala povlaštena manjina upravljat će centralistički i autokratski svim društvenim procesima primjenom gole sile. Degenerirane ljudske jedinke budućnosti neće im se biti sposobne suprotstaviti.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Hrvatsko političko manekenstvo

Objavljeno

- datum

Ilustracija Alan Ford: Magnus/Knjizevnost u živo

Osnovni problem koji muči današnjeg hrvatskog čovjeka je kako razlučiti suštinsko od perifernog. Mi živimo u doba nesmiljenog marketinga i neprestane medijske obmane. Zato nam je ponekad teško prepoznati ono što je to važno, a što posve nevažno.

Da bismo razriješili ovu dilemu uvijek moramo svoju pažnju usmjeriti prema djelima, a zanemariti riječi. Mnogi ljudi jedno govore, a drugo rade. Zato naša prosudba nečijega rada uvijek se mora temeljiti na postignućima, a ne na šupljoj priči. Masu je lako zaslijepiti režiranim igrokazom. Trivijalne stvari tako postaju bitne dok se ono važno krije ispod površine.

Nedavni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj najbolji je primjer ovoga o čemu govorimo. Ako ćemo svoju pažnju usmjeriti na ono izvanjsko, protokolarno, onda ćemo zaključiti kako među nama vlada poštovanje i sklad. No je li uistinu tako? Što se to doista krije ispod površine?

Hrvatska ima elegantno odjevenu Predsjednicu. Naša Predsjednica na fotografijama izgleda jako dotjerano i fotogenično, ali to je samo ambalaža. Što se krije ispod celofana? Ista je stvar i s Andrejom Plenkovićem. Naš predsjednik Vlade izgleda kao pravi elegantni gospodin. On se ponaša uglavnom uglađeno, zna biti odmjeren i pristojan. Što mi od tog njegovog nastupa kao država imamo?

Kad skrenemo svoju pažnju s blještave ambalaže na sadržaj situacija više nije tako sjajna. Najednom ne možemo ne zamijetiti kako u našoj zemlji na svim razinama vlada popuno rasulo. Mi smo kao zemlja strukturalno skoro uništeni. Izvana sve djeluje lijepo i sređeno, ali unutra je sve pokvareno. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj.

Kako sam na početku teksta obećao progovoriti o suštini tako ću odmah reći ono najvažnije. SR Hrvatska nikad nije prestala postojati. Ta bivša jugoslavenska republika nastavila je svoju egzistenciju do dana današnjeg. Ja time želim reći da demokratska Hrvatska uopće ne postoji. I nikad nije ni postojala. Postoje doduše njeni izvanjski simboli, postoji hrvatski celofan, ali ispod njega krije se nešto drugo.

Drage moje prijateljice i dragi moji prijatelji komunistička Hrvatska i dalje postoji. I neka vas ne čudi što nam opet spremaju novu Jugoslaviju. U duhovnom smislu mi nikad nismo izašli ni iz komunizma ni iz Jugoslavije.

Ali mi smo imali demokratske izbore, reći će neki. Točno. Ali pitam ja vas što se to u našoj zemlji suštinski promijenilo od tada? Koje su to korjenite promjene nastale nastankom naše samostalne države?

Nema ih. Socijalistička Republika Hrvatska i dalje stanuje ovdje. I neka vas ne zavara ovo “socijalistička” jer to nikako ne znači da smo mi socijalistička zemlja. Ne. Mi smo zemlja beskrupuloznog totalitarnog nepotizma. Kod nas su se sve strukture iz komunističke Hrvatske jednostavno zaogrnule nacionalnim simbolima. Sve drugo ostalo je isto.

Duboko u našemu nacionalnom biću rovari na desetke tisuća komunističkih termita. Kad kažem “komunističkih” opet ne mislim ideološki koliko mislim duhovno. To su ljudi koje karakterizira nekoliko izrazito negativnih osobina:

 – Potkupljivost
 – Nesposobnost
 – Lijenost
 – Neodgovornost
 – Nepotizam
 – Karijerizam
 – Poltronstvo
 – Pohlepa

Bez obzira na navedene mane ti ljudi drže svoje pozicije isključivo zbog političke volje koja im drži leđa. Oni su tu gdje jesu došli preko veze. Bila ona rodbinska ili stranačka. I jedino su lojalni tom klanu ili tom lobiju koji ih je doveo tamo gdje jesu. Organizacija našega društva je uglavnom plemenska, rodovska i klanska. To su, priznat ćete, prilično primitivni oblici društvene organizacije.

Kad smo izlazili iz Jugoslavije mislili smo da će napokon oni najsposobniji među nama dobiti priliku pokazati što znaju. No to se nije dogodilo. Lijeni i pohlepni uhljebi posve su okupirali našu zemlju. Sve državne službe prepune su ljudi koji nisu ništa drugo nego običan društveni balast.

Hrvatska je nesretna zemlja koja je od komunizma uzela nerad i totalitarnu svijest, a od kapitalizma pohlepu i zagađenje. Zato smo tamo gdje jesmo. Zaglibili smo duboko u blatu, a svi se ovi nepovoljni procesi po inerciji jednostavno nastavljaju.

I zato neka vas ne zavaravaju slatkim riječima i skupocjenim odijelima. Ispod te blještave ambalaže krije se nešto drugo. Turobna i mračna strana Hrvatske.

Iz svega navedenog nameće se samo jedno moguće rješenje. Lustracija. Pitanje je samo tko će je sprovesti? Koje su to društvene i političke snage u našoj zemlji koje mogu sprovesti lustraciju?

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Što je to loše rekao admiral Domazet-Lošo?

Objavljeno

- datum

Zašto je predsjednica smijenila admirala? Zar samo zato što je ovaj izjavio nešto što joj nije bilo po volji? Ili zato što je rekao nešto što se kosilo s politikom države Hrvatske? Podsjeća li ovaj događaj na onaj iz 2000-te godine kad je Mesić smijenio sedmoricu generala?

Što je dakle grijeh admirala Domazeta-Loše? Mislio je svojom glavom. I zato je dobio pedalu.

U današnjoj Hrvatskoj upotreba vlastite glave nikako nije preporučljiva. Razmišljanje, analiza i stvaranje vlastitoga stava posve su nepoželjne aktivnosti. Idealni Hrvat danas je poslušan, priglup, pasivan i krotak poput ovce. Ali zato rado ide na šišanje kad se to gospodaru prohtije.

Mi bismo svi zajedno žarko željeli vidjeti kako naša vlast skače u obranu nacionalnoga interesa. Ali to nećemo dočekati. Ne postoji danas hrvatski nacionalni interes. Postoje privatni interesi, postoje međunarodni interesi, ali hrvatski nacionalni interes se negdje zagubio. Čak ga ni naša predsjednica nije u stanju pronaći, ma kako se ona navodno trudila.

Kad treba podići narodu harač naša vlast je spretna i poletna. Kad treba podilaziti Europi ili susjedima ona je poduzetna i vrijedna. Kad se treba slizati s manjinama koje mrze našu državu ona ne čeka ni časka. Ali kad treba nagaziti vlastiti narod onda je brza i puna elana. I to je navodno ta naša, hrvatska vlast?

Ali vratimo se na našu priču o admiralu i predsjednici. Najprije valja reći ono najvažnije, a to je da su Slovenci prvi zaoštrili situaciju spominjući vojsku u vezi arbitraže o granici s Hrvatskom. U Sloveniji su na sjednici parlamentarnog odbora za obranu tražili izvanrednu sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o spremnosti slovenske vojske za slučaj zaoštravanja spora s Hrvatskom. Dakle, ponavljam još jednom za sve one tvrde na ušima, slovenska je strana prva priprijetila vojnom silom!

Što je drugo admiral Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog stožera na to trebao reći? Da se slaže i neka Slovenci lijepo demonstriraju vojnu silu, a mi ćemo se po dobrom starom običaju pokriti ušima? Ali ne, admiral je rekao ono što misli svaki hrvatski časnik i vojnik. Slovenska je vojska živa smijurija, njihov je desetodnevni rat bio obična lakrdija, a naša bi ih vojska pregazila za dva dana. I to je to. Vojničkim rječnikom rečeno jasno i glasno. Na slovensko zveckanje oružjem to je posve primjeren odgovor.

No, ne lezi vraže. Skočiše mnogi iz žbunja da bi iz zasjede mučki napali našega admirala. Koji bi kao zametao kavgu i vodio naokolo krvave, osvajačke ratove. Ali ti slinavi kvazipacifisti nisu skočili na slovensku provokaciju. Ne. Skočili su na svoje krive, dlakave stražnje noge samo da bi napali admiralov odgovor na slovensku provokaciju.

I sad u čitavu priču uskače naša vrla Predsjednica. Odjevena skladno i prikladno s puno ukusa jedna je od najzgodnijih političarki Europe. Ali izgled vam u politici malo vrijedi. Ono po čemu će vas pokoljenja pamtiti jesu politički potezi. A potez koji je Kolinda Grabar Kitarović povukla posve je isti kao i onaj Stjepana Mesića prije 17 godina. Kad visoki vojni dužnosnik misli svojom glavom valja ga primjerno kazniti. I Mesić i Grabar Kitarović posve su po tom pitanju jednaki. Jednostavno, njihovi potezi ne štite ni nacionalni interes ni dostojanstvo.

Admirala Domateza-Lošu smijenilo se jednostavno zato što je dugoročni cilj hrvatske politike prihvatiti arbitražu na nagovor Europe. Jednako kao što je dugoročni cilj uvesti porez na nekretnine ma koliko se pravili da to neće sprovesti.

Kad su naši političari u pitanju jako je lako predvidjeti sve njihove buduće poteze. Oni će uvijek, bez iznimke, biti na našu štetu. Bit će tu doduše muljanja, prenemaganja, odugovlačenja, ali mi kao narod na kraju uvijek ispadamo magarci.

U svemu ovome meni je drago kad vidim kako naš admiral ne dopušta da se od njega pravi magarac. Nije on slučajno postao admiral pobjedničke vojske.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno