Connect with us

Kultura i vjera

SVIJET BEZ BOGA JE PUT U BESPUĆE

Objavljeno

- datum

 U POVODU BLAGDANA SVETOG BENEDIKTA, 11. srpnja    U vrijeme pontifikata pape Pavla VI, sveti Benedikt proglašen je zaštitnikom Europe.

Ovaj čin daleko je od puke simboličke geste i on u sebi sadrži mnogo dublju i važniju poruku čije značenje možemo odgonetnuti samo ako upoznamo svetoga Benedikta, njegovo vrijeme i povijest Europe koja je zahvaljujući Kristovoj vjeri, kršćanskim mučenicima i njezinim promicateljima izašla iz razdoblja barbarstva i dobila prigodu civilizirati se. Narodi Europe koji su prihvatili Krista napuštali su život u čoporu i dobili priliku usvojiti nove vrijednosti koje su se temeljile na međusobnoj ljubavi, miru, poštovanju, solidarnosti i odricanju u korist bližnjih i općeg dobra.

Ratovi i sukobi među državama i narodima nisu prestali, ali ljudi su (za razliku od vremena mnogoboštva ili bezbožništva) imali duhovno utočište u Božjoj Riječi i živoj vjeri Spasitelja i od njihove slobodne volje ovisilo je hoće li to prihvatiti i u kojoj mjeri ugraditi u svoje živote.

Dobili su nadu.

>> HRVATSKA UDRUGA BENEDIKT: DANAS proslava blagdana sv. Benedikta u Splitu

„Moli i radi“ temeljno je geslo benediktinaca, reda što ga je ustanovio otac zapadnog redovništva sveti Benedikt, a o kojemu njegov duhovni sin, sveti papa Grgur Veliki kaže kako je bio „blagoslovljen i po milosti i imenu“. Životopis svetoga Benedikta koji je sačinio upravo papa Grgur Veliki, dragocjeno je svjedočanstvo ne samo o njemu, nego i o burnom vremenu u kojemu je proveo svoj ovozemaljski život i trnovitom putu kojim je Kristova riječ putem svojih misionara i naučavatelja tražila mjesto u milijunima duša diljem Europe.

Sveti Benedikt rođen je oko 480. godine, u malom biskupijskom središtu Norcia (Italija), a umro je 21. ožujka 547. godine. Njegov grob nalazi se u crkvi u Monte Cassinu i mjesto je oko kojega se na hodočašćima okupljaju deseci tisuća vjernika.

Prema predaji, živio je asketskim životom, u jednoj špilji kraj Subiaca (središnja Italija) i kao i svaki živi ljudski stvor imao je svoje napasti i iskušenja, kojih se najprije pokušao osloboditi samokažnjavanjem (navodno se jednom prigodom čak bacio gol u kupine), ali je ubrzo shvatio kako se i bez drastičnih mjera prema samome sebi, uz molitvu, post, odricanje i oslonac na Riječ Božju, može postići duševni mir. Tako je postao poznat kao asketa koji njeguje umjerenu askezu i svojim razumom i promišljanjem postiže ono za čime teži.

Proučivši monaški način života, on ga nastoji prilagoditi temeljnim zahtjevima kršćanske vjere i pri tomu u mnogima monaškim zajednicama nailazi na velike otpore i odbojnost, do te mjere da su ga pokušavali i ubiti. No, glas o njegovoj blagosti, dobroti i predanosti Kristu brzo se širio, pa su ga neke monaške zajednice zamolile da im bude duhovni otac.

Bio je to začetak Benediktinskog reda. Svoju prvu zajednicu podijelio je na 12 malih samostanskih družbi, a na čelu svake od njih bio je redovnik-otac.

Uz pomoć svojih vjernih učenika i sljedbenika sagradio je (oko 529. godine) „grad na gori“ – Monte Cassino, iz kojega se Kristova riječ u sljedećim stoljećima poput plimnog vala proširila na gotovo cijelu Europu. Benediktinci su kao sljedbenici apostola stizali i u najveće zabiti, propovijedali vjeru, ali i pomagali ljudima u svakodnevnom životu (krčeći šikare, obrađujući zemlju, podučavajući ljude načinu života u zajednici) i tako su misionari ovog reda stekli značajan ugled u slojevima običnog, siromašnog puka koji ih je prihvaćao kao iskrene vjerne sluge Božje, koji svojim djelima potvrđuju i ostvaruju ono što naučavaju.

Njihov samozatajni, skromni i skroviti način života u samostanskim zajednicama, u molitvi, šutnji i manualnom radu oplemenjen je i stjecanjem znanja u školama, čemu također poklanjaju dužnu pažnju. Ova intelektualna dimenzija (s kojom u korak ide duhovna nadgradnja sa živom Kristovom vjerom u središtu), kao i samoprijegorni rad i požrtvovnost, donijeli su im zasluženi ugled i posebno mjesto među svim drugim kršćanskim redovima.

U Hrvatskoj su se benediktinci pojavili već u 6. stoljeću, a prvi papin izaslanik na našim prostorima (opat Martin) bio je iz tog reda. Od tada do danas, dali su neizmjeran doprinos našoj kulturi i razvoju društva i nezaobilazni su i nezamjenjivi dio, ne samo vjerske, nego i svjetovne hrvatske povijesti.

Pitanje je kakva bi bila Europa (pa i Hrvatska), bez kršćanstva i benediktinaca i zato s pravo ne rijetko spominjemo KRŠĆANSKE KORIJENE EUROPE.

No, žalosna je činjenica da se Europa velikim dijelom odriče tih korijena i ne priznaje ih kao sastavnicu vlastitog identiteta, pa zanemaruje čak i povijesni značaj i očiti pozitivni upliv kršćanstva na sebe samu.

Kad kažemo „Europa“ onda se tu prije svega misli na današnje političke elite koje njeguju hedonistički i materijalistički način života. U takvom sustavu „vrijednosti“, Bog i njegove zapovijedi mogu biti samo smetnja – i zato ga oni odbacuju, ne shvaćajući da je kriza identiteta Starog kontinenta vezana upravo za činjenicu da je on (ili barem onaj njegov ekonomski najrazvijeniji dio) izgubljen u tom svijetu prolaznosti i ništavila upravo iz ovog razloga.

Knjiga našeg sveca Ivana Pavla II (Sjećanje i identitet) govori upravo o tomu: o prijekoj potrebi da se temeljne značajke našeg europskog identiteta (i u okviru toga svakoga naroda ponaosob) priznaju, prihvate i njeguju za dobro svih.

Bezglava jurnjava, glavinjanje bez svrhe i razloga, trka za materijalnim i varljiva nada da se time gradi put sreće i blagostanja, sve nas više vode u ponor ništavila, duhovne praznine i očaja, iz kojega izlaza nema ako se ne vratimo univerzalnim vrijednostima i ne učinimo ih sastavnicom svojih života.

Stara je istina da se no što je ljudskom biću najpotrebnije ne može kupiti novcem… Unutarnji mir, ljubav, poštovanje, sreća, zadovoljstvo, zdravlje, razum, sklonost žrtvi i odricanju za dobro dragih i bližnjih, ono je što nas čini LJUDSKIM BIĆIMA.

Izuzmemo li to, od čovjeka ostaje samo prazna ljuštura bez sadržaja i nade…i to u svojoj biti i nije čovjek.

Obnovljeni samostan Monte Cassino

Neće se narodi odreći Krista.

I što god vrijeme dalje odmiče, a današnje elite sve agresivnije u ime „progresa“, „ljudske sreće“  i „blagostanja“ nameću lažne „bogove“ i idole u vidu novca, materijalnih stvari ili užitaka koji postaju samima sebi svrha i vode degradaciji ljudske osobe, ljudi će se svojom slobodnom voljom, u potrazi za vlastitim ispunjenjem, identitetom i dostojanstvom okretati Bogu.

Bog je uostalom, kroz svetog Benedikta i njegove misionare obratio Europu u vremenima kad su bezbožničke horde barbara krstarile njome ubijajući, paleći i pljačkajući, a pripadnici bogatih rimskih staleža ogrezli u svakovrsnom razvratu i dekadenciji odbijali prihvatiti Krista.

Bog je stvorio Crkvu radi nas i za nas.

I bilo je kako je rekao: „Ti si Petar-Stijena  i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće  je nadvladati…“ (Matej 16:18)

Amen

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

(VIDEO) Velečasni Zlatko Sudac: Molitva i blagoslov za Vatrene – kad bi se političari ugledali na njih

Objavljeno

- datum

Velečasni Zlatko Sudac ekskluzivno je u emisiji Bujica izgovorio je molitvu za Vatrene, zahvalio im na svemu što su napravili na Svjetskom prvenstvu u Rusiji  i pozvao političare da se ugledaju na njih.

“Ljubljeni Isuse, blagoslovi ovaj narod i sve sportaše, posebno sada našu reprezentaciju. Ma što god bilo oni su već sada vratili naš hrvatski ponos. Neka idu dalje i nek’ ih tvoja ruka vodi. Blagoslovi svaki korak njihov korak, njihove obitelji, njihovo junačko srce.

Bože dragi, hvala ti za sve uspjehe dosad i za ono što će dogoditi.  Tebi predajem njih, Dalića, sve njih, junačka srca njihova.

Isuse,  hvala ti na radosti  koja si ovome narodu dao. Moja dragi Bože, gospo moja Međugorska, Fatimska, Lurdska, Guadalupska, tebi zagovaram

O kad bi se političari malo ugledali na njihov trud, o kad bilo malo poštenja više među saborskim zastupnicima.

Isuse moj, tebi sada predajem sve. Ti nas sada vodi i  ti nam povrati dostojanstvo i nacionalni ponos koji nam toliko treba. O tako nam treba.

I tako su lijepi u tom crnom dresu. Za dom, Za dom, dečki moji., a mi vas tako radosno očekujemo, spremni dođite nam s medaljom. Volimo vas dečki moji, nek’ mi vas Bog, nebo i anđeli čuvaju

Sretni s blagoslovom, blagoslovio vas nebo – U ime Oca i sina i duha svetoga. Amen!

 

TV Z1 Gordan Matković/foto. Screenshot

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Svećenici: ratnici za hrvatsku grudu i katoličku vjeru

Objavljeno

- datum

Osim svećeničkog poziva ovi su hrabri ljudi poveli hrvatski katolički puk u borbu protiv višestruko  brojnije i jače turske vojske, ali danas se o njima relativno malo zna, uči i govori.

Zanimljivo je koji su svećenici i biskupi u hrvatskoj povijesti bili narodne vođe i „ratnici“. Istaknuto mjesto među takvima pripada Petru Berislaviću rođenom 1475. godine u Trogiru. Bio je hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića Trogirskih. Istakao se po tome što je nakon poraza na Krbavskom polju uspio okupiti ostatke vojski hrvatskih velikaša i ponovno napasti Turke unatoč brojčanoj slabosti. U zapisima stoji da je zemlja tada bila opustošena a narod u zbjegu pred turskim osvajačima. On je 1514. godine postao hrvatski ban, preuzimajući tada ulogu čuvara naših granica od Jajačke banovine pa sve do južnih granica zaleđa Dalmacije. Budući je to bio veliki zadatak, trebao je podosta novčanih sredstava koje nije uspio dobiti od Venecije, niti od Karla Petog, te je rasprodao svoju imovinu kako bi namaknuo sredstva za obranu od turske najezde. Ipak je bio poštovan i cijenjen od pape Lava X koji mu šalje pomoć u opremi i zlatu te isti Lav X Hrvatsko kraljevstvo proglašava kao „Antemurale Christianitatis“. Ban Berislavić je porazio Turke u više borbi, kod Dubice i tri puta prilikom opsade Jajca kada je uspio razbiti tursku opsadu natjeravši osvajače u bijeg. Poznat je govor bana i biskupa Petra berislavića koji je održao ratnicima uoči bitke protiv Turaka.

„Plemeniti ljudi, neka vas nimalo ne plaši brojnost ili ime Turaka, jer oni su lopovi i razbojnici, dolaze u velikom broju i izjeda ih pohlepa, ne da se bore za čast, već da dopune svoj jad, otmu ponešto i pobjegnu. Mi se borimo kao plemeniti i slobodni ljudi za domovinu, za čast i za spasenje vas. Naš je, dakle, cilj viši od njihovog“.

U ovom nizu hrabrih i časnih svećenika neizostavno je ime franjevca sv. Ivana Kapistrana koji je u svojem vojnom pohodu 22. srpnja 1456. godine oslobodio Beograd od turskog jarma. Za njega je zapisano da je bio jedan od najvećih propovjednika u katoličkoj crkvi. Rođeni je Talijan, ali je dugo boravio na našim prostorima, te je i umro i pokopan u Iloku iste godine nakon bitke za Beograd. Kao glasoviti propovjednik putovao je diljem srednje Europe propovijedajući, te su zabilježena i neka čudesna ozdravljenja kod polaganja križa na bolesnike. Danas se u Iloku nalazi crkva sv. Ivana Kapistrana.

Za svećenika Marka Mesića nema dovoljno podataka, ali se zna da je poveo ustanak protiv Turaka, te je u borbama s svojom vojskom oslobodio Liku i Krbavu. Rođen je u Karlobagu 1640. godine a umro 1713, ali porijeklom je bio iz brinjskog kraja i po nekim zapisima plemićkoga roda. Zašto o ovome časnome svećeniku nema dovoljno podataka nije jasno.

Svećenik koji je vodio borbu sa Turcima je bio i korčulanski arhiđakon Antun Rozanović. On je godine 1571. pred blagdan Velike Gospe, bio upozoren od južno dalmatinskih uskoka da je Ulcinj pod turskom opsadom sa kopna i mora, te su ugroženi i ostali gradovi do Boke Kotorske. Tada je Korčula bila pod Venecijom, a u gradu je vladao tek dva mjeseca mladi i neiskusni knez namjesnik. Po približavanju turske flote od dvadesetak brodova, korčulanski knez je pobjegao noću prema Zadru i ostavio grad i puk na milost i nemilost alžirskom potkralju „Uluz Aliju“. Točno na dan „Vele Gospe“ tursko se brodovlje obrušilo na grad u kojem su Antun Rozanović i brat mu Vicko organizirali obranu uz pomoć Korčulana i brojnih mještana iz okolnih sela. U gradu je zavladala panika i plač, a hrabri branitelji su boreći se iz sve snage odolijevali brojnijem i jačem neprijatelju. Ubrzo se tog jutra iz pravca Pelješca digla olujna bura koja je turskim gusarima zadala velike probleme, te su morali odustati od opsade. Bura je tog dana bila toliko snažna da je potopila i nekoliko turskih galija, nakon čega se Uluz Ali sa preostalim brodovljem sklonio prema zapadnome dijelu grada u uvalu Svetoga Nikole. Tamo se nalazio dominikanski samostan koji su Turci opljačkali i spalili, ali obranu Korčule nisu uspjeli probiti ni sa te strane. Nakon toga neuspjeha gusari su odustali od opsade i nastavili pljačkaške pohode prema Hvaru i srednjo dalmatinskim otocima. I danas se u Korčuli ovaj dan na Veliku Gospu osobito slavi, te je u spomen na govor Antuna Rozanovića kojim je ohrabrio Korčulane sagrađena zavjetna kapelica na samom ulazu u grad.

Danas smo svjedoci da se ovi hrabri svećenici i ratnici za hrvatsku grudu ne bilježe niti opisuju dovoljno u udžbenicima niti bivše, a ni ove države Hrvatske što je doista nedopustivo i tendenciozno. Naime nekoliko je razloga zašto se od vremena prije nametanja prve Jugoslavije prikriveno provodi pretjerana politička korektnost prema islamskoj manjini na ovim prostorima. To svojevrsno pretjerivanje proizlazi iz temeljne slobodno zidarske doktrine koja naglašava jedinstvo svih nacija i okupljanje u zajedničkim ložama ma koje vjere bili. Stoga nije teško zaključiti da se taj duh pretakao i na društveno političke i etničke odnose na prostorima tadašnje Srbije. Budući znamo da su ta tajna društva stoljećima inscenirali i nametali ratove, revolucije i osvajanja, njima je bilo i prihvatljivo da se narodi zatečeni u mirnodopskom stanju unutar neke države tako u masonskom duhu i ponašaju. Ti „nametljivci“ to rade uvijek i svugdje, pa smo mi u Hrvatskoj to doživjeli devedesetih u vidu „Mirne reintegracije“. Početak takvog ponašanja unutar srpskog naroda dogodio se 1790.  godine još za vladavine turskog sultana Selima III kada je u Beogradu djelovala tursko-srpska loža u kojoj su bili i Židovi. Malo je podataka iz toga vremena, ali srpski arhivi bilježe da je tada član te lože bio i mitropolit beogradski Petar Ičko. Razumljivo je da se  takav duh „tolerancije“ prema osvajačima poticao i crpio svoju snagu iz velike masonske lože u Istanbulu koja je stoljećima na neki način preko židovskih trgovaca i masona financirala turske pohode na ovome dijelu Balkana. Glavni čin te „politike“ tzv. meke islamizacije dogodio se osnivanjem SHS i kasnije Kraljevinom SHS kada je 1919. godine osnovana loža „Jugoslavija“. Tada je navedena doktrina bila cementirana kao neprekinuta nit kod višestoljetnih srpskih i drugih loža diljem ovih prostora. Naravno da se u novije doba ni Tito koji je bio masoniziran nastavio tako ponašati pa je Jugoslavija potencirala i gajila posebnu politiku prema nacionalnim manjinama, a Tuđmanu je kao čelniku najratobornijeg naroda protiv Turaka i inih osvajača nametnuta bila kao uvjet priznanju još jača politika tzv. poštivanja i politiziranja manjina. To je Hrvatskoj po ulasku u EU uvjetovano u još većem obimu pa danas imamo ono što je svima poznato kao „pozitivna diskriminacija“, mada niti jedna veća država nema tako ispolitizirane manjine unutar svog političkog sustava. Danas se ta svojevrsna „meka Islamizacija“ događa potaknuta putem istih masonskih struktura, a na vrijeme i godinama prije su snimljene i turske sapunice koje se moraju kupovati i prikazivati kako bi se omekšala snošljivost prema izbjeglicama koje ozbiljno prijete europskom tlu već dugi niz godina. Znano je da ta slobodno zidarska bratija ne odustaje nikada i plan se provodi pojačano čemu smo najbolje svjedoci i danas kada Hrvatska opet nema svoju politiku zaštite svojih teritorija. Zato smo prisiljeni oslanjati se na suradnju s europskim državama koje niti u povijesti nisu željele pomoći gore navedenim hrvatskim svećenicima i biskupima u obrani protiv Turaka.

Tekst: Smiljan Strihić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

TRIDESETODNEVNICA ZA HRVATSKI NAROD i za našu domovinu Hrvatsku

Objavljeno

- datum

Pozivamo vas da se pridružite u molitvi i sudjelovanju na 30 sv. misa za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Tridesetodnevnica počine u petak, 6. 7. i završava 4. 8. 2018. – javljaju iz Inicijative/MZ Obnova u Duhu Svetom ZG nadbiskupije.

Dragi prijatelji,

Obnova u Duhu Svetom pokrenula je 2015. godine tridesetodnevnicu za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Pozivamo vas da nam se ponovno pridružite u sudjelovanju na trideset sv. misa na tu nakanu. Tridesetodnevnica počinje u petak, 6. srpnja 2018. i završava u subotu, 4. kolovoza 2018.

U ovoj godini molit ćemo za novu Pedesetnicu, za novo izlijevanje Duha Svetoga u našem narodu i našoj domovini Hrvatskoj, da se obnovi lice naše zemlje.

Potičemo vas da sudjelujete najviše što možete i na način na koji možete. Oni koji nisu u mogućnosti sudjelovati na misi, mogu tih 30 dana moliti krunicu ili neku drugu pobožnost, ili izmoliti Slava Ocu ili Očenaš, ili prikazati post ili neko drugo odricanje na tu nakanu. Svaka, i najmanja molitva iznimno je važna i predragocjen prinos Bogu za sve nas.
Želja nam je da se zajedno, kao narod, u sili i snazi Duha Svetoga združimo u molitvi i zajedno prinesemo sve sv. mise, molitve, post, žrtve, hodočašća i zavjete na zajedničku nakanu za hrvatski narod u Hrvatskoj i u cijelom svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

S pouzdanjem da će Bog „učiniti puno izobilnije negoli mi možemo moliti ili zamisliti” (Ef 3, 20), neka se po ovoj tridesetodnevnici otvore nebeske brane i izliju slapovi milosti Duha Svetoga na naš narod i našu domovinu Hrvatsku! Obnova u Duhu Svetom, Molitvene zajednice

Nakana za misu (izmoliti prije početka mise):

Oče, prikazujemo Ti ovu misnu žrtvu (ili ovu molitvu) za naš hrvatski narod u domovini i u svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

Oče, molimo Te za novu Pedesetnicu u našem narodu, za novo izlijevanje Tvojega Svetoga Duha na sve nas, da se obnovi naša zemlja i naš narod u sili i snazi Tvojega Duha.

Oče, neka nas ljubav Tvojega Svetoga Duha ujedini, da nestanu sve podijeljenosti među nama i da budemo narod jedne misli, jednoga srca, u zajedništvu s Tobom; da svima bude znano da smo mi Tvoj narod, a Ti naš Bog, i da ni jedno oružje skovano protiv Tvojega naroda ne će uspjeti, jer Ti si s nama i Ti nas vodiš.

Duše Sveti, od Oca poslan, dođi s vatrom i sažeži sva utemeljenja zla koja se dižu protiv našega naroda i naše domovine Hrvatske, da procvjeta ova naša zemlja i naš hrvatski narod.

Oče, podigni vođe po svojem srcu u našem narodu, da nas vode i zastupaju u sili i snazi Tvojega Duha, na dobro našega naroda i naše domovine Hrvatske.

Oče, u sili i snazi svojega Duha, daj nam sa svom smjelošću navješćivati Tvoju riječ! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu Tvojega Sina Isusa Krista.

Oče, molimo Te, izlij svojega Svetoga Duha i na sve Hrvate koji ne žive na svojoj djedovini, koji su rasuti po svijetu, kojima je Hrvatska duboko u srcu; preobrazi njihove živote i obitelji, a sve one koji se trebaju vratiti, Duše Sveti, potakni da se vrate.

Oče, molimo Te i za sve one koji su otišli ispred nas – za sve pokojne branitelje i duše u čistilištu hrvatskoga roda, uvedi ih u Svoje kraljevstvo.

Oče, molimo Te i za sve one kojima je Hrvatska druga domovina, da žive u miru i blagoslovu s hrvatskim narodom.
Marijo, Majko naša i Kraljice Hrvata, Zaručnice Duha Svetoga, moli zajedno s nama za sve ove nakane i trajno budi naša zagovornica pred Prijestoljem Nebeskim. Tako neka bude.
Amen.

(Ovu molitvu nakane također možete moliti i prije bilo koje druge pobožnosti ili posta.)

Sve informacije i obavijesti o tridesetodnevnici možete dobiti na: www.obnovauduhu.hr
e-mail: [email protected]
Damir Zukan – mob. 098/773329, e-mail:[email protected]
Kata Čulo – mob. 098/9213497; e-mail: [email protected]

Pozdrav i Božji blagoslov svima

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno