Connect with us

Kultura i vjera

SVIJET BEZ BOGA JE PUT U BESPUĆE

Objavljeno

- datum

 U POVODU BLAGDANA SVETOG BENEDIKTA, 11. srpnja    U vrijeme pontifikata pape Pavla VI, sveti Benedikt proglašen je zaštitnikom Europe.

Ovaj čin daleko je od puke simboličke geste i on u sebi sadrži mnogo dublju i važniju poruku čije značenje možemo odgonetnuti samo ako upoznamo svetoga Benedikta, njegovo vrijeme i povijest Europe koja je zahvaljujući Kristovoj vjeri, kršćanskim mučenicima i njezinim promicateljima izašla iz razdoblja barbarstva i dobila prigodu civilizirati se. Narodi Europe koji su prihvatili Krista napuštali su život u čoporu i dobili priliku usvojiti nove vrijednosti koje su se temeljile na međusobnoj ljubavi, miru, poštovanju, solidarnosti i odricanju u korist bližnjih i općeg dobra.

Ratovi i sukobi među državama i narodima nisu prestali, ali ljudi su (za razliku od vremena mnogoboštva ili bezbožništva) imali duhovno utočište u Božjoj Riječi i živoj vjeri Spasitelja i od njihove slobodne volje ovisilo je hoće li to prihvatiti i u kojoj mjeri ugraditi u svoje živote.

Dobili su nadu.

>> HRVATSKA UDRUGA BENEDIKT: DANAS proslava blagdana sv. Benedikta u Splitu

„Moli i radi“ temeljno je geslo benediktinaca, reda što ga je ustanovio otac zapadnog redovništva sveti Benedikt, a o kojemu njegov duhovni sin, sveti papa Grgur Veliki kaže kako je bio „blagoslovljen i po milosti i imenu“. Životopis svetoga Benedikta koji je sačinio upravo papa Grgur Veliki, dragocjeno je svjedočanstvo ne samo o njemu, nego i o burnom vremenu u kojemu je proveo svoj ovozemaljski život i trnovitom putu kojim je Kristova riječ putem svojih misionara i naučavatelja tražila mjesto u milijunima duša diljem Europe.

Sveti Benedikt rođen je oko 480. godine, u malom biskupijskom središtu Norcia (Italija), a umro je 21. ožujka 547. godine. Njegov grob nalazi se u crkvi u Monte Cassinu i mjesto je oko kojega se na hodočašćima okupljaju deseci tisuća vjernika.

Prema predaji, živio je asketskim životom, u jednoj špilji kraj Subiaca (središnja Italija) i kao i svaki živi ljudski stvor imao je svoje napasti i iskušenja, kojih se najprije pokušao osloboditi samokažnjavanjem (navodno se jednom prigodom čak bacio gol u kupine), ali je ubrzo shvatio kako se i bez drastičnih mjera prema samome sebi, uz molitvu, post, odricanje i oslonac na Riječ Božju, može postići duševni mir. Tako je postao poznat kao asketa koji njeguje umjerenu askezu i svojim razumom i promišljanjem postiže ono za čime teži.

Proučivši monaški način života, on ga nastoji prilagoditi temeljnim zahtjevima kršćanske vjere i pri tomu u mnogima monaškim zajednicama nailazi na velike otpore i odbojnost, do te mjere da su ga pokušavali i ubiti. No, glas o njegovoj blagosti, dobroti i predanosti Kristu brzo se širio, pa su ga neke monaške zajednice zamolile da im bude duhovni otac.

Bio je to začetak Benediktinskog reda. Svoju prvu zajednicu podijelio je na 12 malih samostanskih družbi, a na čelu svake od njih bio je redovnik-otac.

Uz pomoć svojih vjernih učenika i sljedbenika sagradio je (oko 529. godine) „grad na gori“ – Monte Cassino, iz kojega se Kristova riječ u sljedećim stoljećima poput plimnog vala proširila na gotovo cijelu Europu. Benediktinci su kao sljedbenici apostola stizali i u najveće zabiti, propovijedali vjeru, ali i pomagali ljudima u svakodnevnom životu (krčeći šikare, obrađujući zemlju, podučavajući ljude načinu života u zajednici) i tako su misionari ovog reda stekli značajan ugled u slojevima običnog, siromašnog puka koji ih je prihvaćao kao iskrene vjerne sluge Božje, koji svojim djelima potvrđuju i ostvaruju ono što naučavaju.

Njihov samozatajni, skromni i skroviti način života u samostanskim zajednicama, u molitvi, šutnji i manualnom radu oplemenjen je i stjecanjem znanja u školama, čemu također poklanjaju dužnu pažnju. Ova intelektualna dimenzija (s kojom u korak ide duhovna nadgradnja sa živom Kristovom vjerom u središtu), kao i samoprijegorni rad i požrtvovnost, donijeli su im zasluženi ugled i posebno mjesto među svim drugim kršćanskim redovima.

U Hrvatskoj su se benediktinci pojavili već u 6. stoljeću, a prvi papin izaslanik na našim prostorima (opat Martin) bio je iz tog reda. Od tada do danas, dali su neizmjeran doprinos našoj kulturi i razvoju društva i nezaobilazni su i nezamjenjivi dio, ne samo vjerske, nego i svjetovne hrvatske povijesti.

Pitanje je kakva bi bila Europa (pa i Hrvatska), bez kršćanstva i benediktinaca i zato s pravo ne rijetko spominjemo KRŠĆANSKE KORIJENE EUROPE.

No, žalosna je činjenica da se Europa velikim dijelom odriče tih korijena i ne priznaje ih kao sastavnicu vlastitog identiteta, pa zanemaruje čak i povijesni značaj i očiti pozitivni upliv kršćanstva na sebe samu.

Kad kažemo „Europa“ onda se tu prije svega misli na današnje političke elite koje njeguju hedonistički i materijalistički način života. U takvom sustavu „vrijednosti“, Bog i njegove zapovijedi mogu biti samo smetnja – i zato ga oni odbacuju, ne shvaćajući da je kriza identiteta Starog kontinenta vezana upravo za činjenicu da je on (ili barem onaj njegov ekonomski najrazvijeniji dio) izgubljen u tom svijetu prolaznosti i ništavila upravo iz ovog razloga.

Knjiga našeg sveca Ivana Pavla II (Sjećanje i identitet) govori upravo o tomu: o prijekoj potrebi da se temeljne značajke našeg europskog identiteta (i u okviru toga svakoga naroda ponaosob) priznaju, prihvate i njeguju za dobro svih.

Bezglava jurnjava, glavinjanje bez svrhe i razloga, trka za materijalnim i varljiva nada da se time gradi put sreće i blagostanja, sve nas više vode u ponor ništavila, duhovne praznine i očaja, iz kojega izlaza nema ako se ne vratimo univerzalnim vrijednostima i ne učinimo ih sastavnicom svojih života.

Stara je istina da se no što je ljudskom biću najpotrebnije ne može kupiti novcem… Unutarnji mir, ljubav, poštovanje, sreća, zadovoljstvo, zdravlje, razum, sklonost žrtvi i odricanju za dobro dragih i bližnjih, ono je što nas čini LJUDSKIM BIĆIMA.

Izuzmemo li to, od čovjeka ostaje samo prazna ljuštura bez sadržaja i nade…i to u svojoj biti i nije čovjek.

Obnovljeni samostan Monte Cassino

Neće se narodi odreći Krista.

I što god vrijeme dalje odmiče, a današnje elite sve agresivnije u ime „progresa“, „ljudske sreće“  i „blagostanja“ nameću lažne „bogove“ i idole u vidu novca, materijalnih stvari ili užitaka koji postaju samima sebi svrha i vode degradaciji ljudske osobe, ljudi će se svojom slobodnom voljom, u potrazi za vlastitim ispunjenjem, identitetom i dostojanstvom okretati Bogu.

Bog je uostalom, kroz svetog Benedikta i njegove misionare obratio Europu u vremenima kad su bezbožničke horde barbara krstarile njome ubijajući, paleći i pljačkajući, a pripadnici bogatih rimskih staleža ogrezli u svakovrsnom razvratu i dekadenciji odbijali prihvatiti Krista.

Bog je stvorio Crkvu radi nas i za nas.

I bilo je kako je rekao: „Ti si Petar-Stijena  i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće  je nadvladati…“ (Matej 16:18)

Amen

Zlatko Pinter

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Šokantno: Europski sud zabranjuje krštenje beba!

Objavljeno

- datum

Europski sud zabranjuje krštenje beba, piše ilgiomale.it. Prema odluci tog suda, od ožujka 2016. godine krštenje djece će biti u suprotnosti s europskim zakonima i smatrat će se kaznenim djelom. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sotonistica pokušala ukrasti posvećenu hostiju, ali onda se dogodilo nešto nevjerojatno

Objavljeno

- datum

Trčala je sve dok nije stigla do zidova groblja. A onda je hostija postala…U 15. stoljeću u seocu Ettiswil u Švicarskoj dogodio se čudesan događaj i to nakon što je jedna žena počinila užasan zločin.

Naime, pripadnica sotonske sekte, Ann Vögtli, ukrala je posvećenu hostiju iz obližnje župne crkve.

Halloween – mnoge ga sotonske skupine smatraju svojim „blagdanom” i tada održavaju „crne mise”

Iako u dokumentima nije zabilježen točan razlog toga njezinog nečasnog čina, sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je posvećenu hostiju ukrala kako bi ju pripadnici njezine sotonističke zajednice obeščastili. To sotonisti često čine tijekom takozvanih „crnih misa”, u kojima se prisutni bizarnim ritualima izruguju katoličkoj misi. A jedan od najpopularnijih danâ u godini za te „crne mise” je noć uoči Svih svetih, 31. listopada, (eng. Halloween) koji mnoge sotonističke skupine smatraju svojim „blagdanom”.

„Čim sam zakoračila kroz vrata groblja, hostija je postala tako teška…”

 

Nakon što je izašla iz župne crkve, Vögtli je trčala sve dok nije stigla do zidova groblja. Tada je, čim je pokušala proći kroz vrata, hostija postala tako teška da ju više nije mogla držati u rukama. Kasnije je Vögtli priznala: „Kad sam provukla ruku kroz uska željezna vrata, dočepala sam se velike hostije. Ali čim sam zakoračila kroz vrata groblja, hostija je postala tako teška da svetu hostiju više nisam mogla držati u rukama. Budući da se nisam mogla pomaknuti naprijed niti se vratiti natrag, bacila sam hostiju blizu ograde u koprive.”

Bog i takvo zlo može okrenuti u dobro

Kasnije ju je u koprivama pronašla jedna mlada žena, ali hostija se je bila pretvorila u nešto nalik cvijetu. Ova je žena to opisala ovako: „Ukradena je hostija bila podijeljena u sedam dijelova. Šest je dijelova tvorilo cvijet koji je bio nalik ruži a okruživalo ga je snažno svjetlo.” Žena je o tome obavijestila župnika. Kad je župnik stigao do toga mjesta, uspio je s tla podići šest dijelova, dok sedmi nije mogao ni pomaknuti. Shvatio je to kao znak da na tom mjestu treba sagraditi kapelu.

Nakon što je kapela bila izgrađena, u nju je brižno položena relikvija s čudesnom hostijom. Oni koji su štovali relikviju svjedočili su brojnim čudima.

Ovaj nas događaj snažno podsjeća na Božju moć i njegovu sposobnost da veliko zlo okrene u veliko dobro.

Izvor: Medjugorje info

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(FOTO) LIJEČNIK SVJEDOČI: Na dan Gospe Lurdske u našu bolnicu došla je Gospa, podijelio fotografije!

Objavljeno

- datum

Gospa Lurdska je uvijek blizu bolesnih tako da je ovaj događaj uistinu znakovit, onima koji poznaju snagu molitve!

Čuda koja se neprestano događaju nisu ovdje da bi u njih slijepo vjerovali i njima se klanjali, čuda su samo znak utjehe onima u tuzi, nada onima bez nade, slatkoća onima u patnji. Tako i ovaj čudesan događaj koji se dogodio 11. veljače na blagdan Gospe Lurdske u vojnoj bolnici u Cordobi u Španjolskoj nije ništa drugo nego malena utjeha onima koji tamo pate. O samom događaju posvjedočio je liječnik dr. Filippe Urca koji je podijelio fotografije.

O događaju je rekao: U ponedjeljak ujutro bio sam u vojnoj bolnici u Cordobi gdje sam kao liječnik radio gotovo četrdeset godina sve do mirovine u koju sam otišao prošlog listopada. U hodniku sobe broj 7 u zoru 11. veljače jedna je gospođa čiji je član obitelji teško bolestan satima molila u tom hodniku. Odjednom se iznad nje na zidu počeo formirati lik Gospe.

Treba naglasiti da je radijator ispod mjesecima isključen jer su ovdje temperature kao i ljeti vrlo visoke. Slika se pojavila i ne nestaje. Djelatnici bolnice pokušali su je očistiti svim sredstvima i alkoholom, ali slika ne odlazi. Gledajući je s jedne stane može se primijetiti lagani sjaj. Ne može se ne primijetiti da je ova slika slična Gospi Lurdskoj koja se ukazala baš ovako s rukama sklopljenim u molitvi – napisao je dr. Urce te podijelio fotografije:

Katolički portal nelcuoredigesu.it napisao je da ne treba mnogo razbijati glavu i raspravljati s onima koji ne razumiju jer Gospa je samo htjela pokazati da je blizu bolesnima, blizu onima koji su u patnji, blizu onima koji Njega zovu, kao majka koja pripada nama. Događaj je ovo koji je zagrijao srca mnogih u toj bolnici i to je ono što je važno. Jer Djevica Marija pokazala je onima koji je traže da je tamo, da sluša njihove molitve, da skuplja njihove suze.  U hodniku ove bolnice žena se molila za svoju obitelj i uz  veliku vjeru pozvala je Djevicu Mariju, koja je na njen poziv jasno došla.  Na fotografiji je dr. Felipe (desno)  s kapelanom bolnice Robertom Beldijem (lijevo).

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno