Connect with us

Ivica Ursić

Sve velike životne misterije su u biti paradoksi

Objavljeno

- datum

 POD TERETOM PARADOKSA     Živimo u svijetu paradoksa gdje su stvari rijetko onakve kakvima nam se čine. Svjedočimo događajima ili se susrećemo s argumentima koji nemaju smisla ili nam se čine kontradiktornim, proturječnim, ružnim ili bolnim.

Sve velike životne misterije su u biti paradoksi.

Život i smrt. Duh i materija. Stvarno i nestvarno.

Sa svim ovim čovjek se, htio ili ne htio, mora suočiti, i to iskreno i potpuno, želi li pronaći pravi odgovor.

I dok su se stari Grci, predvođeni Zenonom, uveseljavali paradoksima kao što je utrka između Ahileja i kornjače, moderno društvo se „uveseljava“, bolje reći „uveseljava ga se“, paradoksima kao što su: „izvoz demokracije na nosačima aviona“ ili „vama je dobro samo vi toga niste svjesni“ ili „mi se najbolje brinemo za vašu slobodu ako vas lociramo, identificiramo, uhitimo i transferiramo“.

Pod prozirnim plaštem fenomenologije u udarnim terminima javna televizija, po ne znam koji put, servira publici, dakle nama, njezinim vlasnicima, trivijalnost, šund, voajerstvo i bezočno razvija tezu kako smo u biti mi, gledatelji, nastrani i izopačeni, jer mi to želimo, a oni samo zato što mi to želimo, nama to i serviraju.

I dok se nas, o našem trošku, eutanazira, dok nam se bezočno ispire mozak, dok nas se indoktrinira i dok nam se docira, za to vrijeme se trguje našom sutrašnjicom i s budućnošću naše djece.

Živimo u paradoksu svih paradoksa, jer nas se uvjerava kako možemo biti sretni i mirno spavati, zato što su ljudi koji su nas poveli u slobodu, danas, neki mrtvi a neki živi, prikovani za stup srama, jer kao to s nama veze nema, pa se mi možemo u miru posvetiti svekolikoj zabavi.

I onda ova naša Hrvatska, gle paradoksa, biva razigrana ali u okovima. Dobili smo prostor za igru, strogo kontroliran prostor, u kojem smo vezani kao cirkuske zvijeri i određen nam je krug kretanja.

Slobodni i sputani igramo i plačemo, mi sudionici hrvatskog paradoksa u kojemu baklju demokracije nose njezini dojučerašnji progonitelji – komunisti.

Hrvatska mala zemlja za velike paradokse.

Ipak svi spomenuti paradoksi, kao i bezbrojni drugi nespomenuti, rezultat su najvećeg paradoksa od svih, iz čijeg nerazumijevanja ili neprihvaćanja sve za nas kreće krivim putem, a to je – Božanski paradoks.

Što je Božanski paradoks?

Iz Božje perspektive, dakle iz apsolutne perspektive, sve što postoji rezultat je Božje zamisli. Ali s ljudske perspektive, dakle iz relativne perspektive, sve što postoji je stvarno i ono što mi nazivamo „istina“ samo je odraz našeg ograničenog razumijevanja stvari tj. „poluistina“.

Opasnost leži u našem ljudskom pokušaju uzimanja Božje perspektive kao svoje. Mi u svojoj oholosti sebe stavljamo na poziciju Boga u Božanskom paradoksu i postupamo kao da mi kontroliramo sve. Mi u svojoj fantaziji zamišljamo sebe Bogom.

Na taj način, to čineći, postajemo „puni sebe“, naš ego raste i buja, jača i dominira i kako stara mudrost kaže: „Oholost dolazi prije pada.“

Svima nam je jasno zašto je neprihvaćanje Božanskog paradoksa uzrok svih naših padova.

Danas je blagdan Svetog Trojstva. Sveto Trojstvo je možda najveći kršćanski paradoks. Doktrinu Svetog Trojstva ne ćete naći u Novom Zavjetu. Nju je oblikovala Crkva, kojoj su trebala četiri ekumenska koncila i preko stotinu godina raspravljanja dok nije „posložila“ doktrinu Svetog Trojstva.

Svetom Augustinu je trebalo 15 svezaka da bi opisao Sveto Trojstvo. Evo njegovih sažetih zaključaka.

„Otac je Bog.

Otac nije Duh Sveti.

Duh Sveti nije Sin.

Samo je jedan Bog.“

Ako pozorno čitamo Sveto Pismo primijetiti ćemo koliko je naša vjera paradoksalna i kako Isus izranja kao glavni predlagač, zagovaratelj takve paradoksalne vjere.

Kraljevstvo je Božje, kaže Isus, nešto veliko ali on ga ipak uspoređuje sa zrnom gorušice. Sa zrnom najmanjim od svega zrnja. Kraljevstvo je Božje, rečeno nam je, nešto čisto, a ipak ga Isus uspoređuje sa ženom, koju su u to vrijeme držali nečistom. Dalje, takvo kraljevstvo je mjesto gdje su siromašni blaženi, posljednji prvi, u kojem u slabosti postajemo snažni, gdje se ponizni uzdižu, a oholi ponizuju.

Paradoks do paradoksa.

Dugo traju rasprave o Božanskom paradoksu i o paradoksu Svetog Trojstva. I dan danas mi imamo velikih problema s definicijom Boga i njegove trojedine naravi. Zar se je čuditi da i mi danas, kao i učenici nekada, posumnjamo?

“A neki posumnjaše.” (Mt 28,17).

Zašto?

Zato što mi ljudi sve volimo izanalizirati, secirati, klasificirati. Mi ljudi pokušavamo definirati Boga na svoju „sliku i priliku“, zaboravljajući da smo mi stvoreni na Božju „sliku i priliku“, a ne obrnuto.

Mi želimo „pripitomljenog Boga“, kako ga naziva C. S. Lewis.

Ali „pripitomljeni Bog“ – nije Bog. On je jednostavno lažni bog stvoren na našu sliku i priliku, a sve kako bismo mi mogli preuzeti ulogu Boga. Bog se nama otkriva ali ni slučajno kao „pripitomljeni“ Bog. Naš Bog je kompleksan i prepun je paradoksa.

Mi se neprestano koprcamo bezuspješno pokušavajući objasniti ljudskom logikom veliki Božji misterij. Božji paradoks.

A nije naš posao objasniti Božju bit, misterij Svetog Trojstva, paradoks trojedinog Boga. Ne, naš je „posao“ ljubiti Boga i živjeti po njegovim zapovijedima.

“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dusom svojom i svim umom svojim. To je najveca i prva zapovijed; druga je ovoj slicna: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci”

(Matej 22, 37-40)

Tako postupajući i tako živeći u stanju smo razriješiti sve ostale paradokse koje život donosi pred nas.

 CIJELU EMSIJU POSLUŠAJTE OVDJE…

Ivica Ursić

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

ZNAKOVI UPOZORENJA

Objavljeno

- datum

Čim se rodimo odmah nas opominju: „Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj!“ Opomena do opomene. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne.

U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. U nastaloj zbrci, u situaciji kada vlada prava hiperinflacija opomena i upozorenja lako je pogriješiti i lako se dogodi da čovjek prečuje za život važnu opomenu, a posluša nevažnu.

Čitav svoj zemaljski život slušamo razno razna upozorenja koja stižu sa svih strana. Opominju nas svi od reda.

Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi, futurolozi, astrolozi … upozorenja i opomene mogu biti blage … oštre … mlake, ali u svakom slučaju su neprestane.

Potrošače se upozorava na štetnost nekih proizvoda, pješake na opasnosti koje vrebaju na ulicama, vozače na vožnju u alkoholiziranom stanju, korisnike interneta na e-mail prevare, đake i studente na potrebu ozbiljnijeg pristupa učenju. Političare opominje Bruxelles i Beograd, MMF i Haag. Kome god padne na pamet taj nas opominje kao narod i kao pojedince.

Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje.

A možda nas osjećaj i ne vara?

Možda Big Brother uistinu vodi računa da svakog dana uredno dobijemo svoju dozu opomena, jer možda nismo ovog tjedna još ništa kupili, možda ovih dana nismo okrenuli neki broj koji počinje s 060, možda nismo hodočastili tako revno u neki od trgovačkih hramova, a trebali smo.

Sve su to upozorenja koja nas zabrinjavaju, jer nije dobro zamjeriti se svijetu.

A Bogu?

Je li dobro zamjeriti se Bogu, ne poslušati njegove opomene i upozorenja?

Pa Bog je dobar kažemo mi, Bog oprašta, jer Bog je ljubav, a ljubav uvijek progleda kroz prste. Uostalom Bog je svoje odavna rekao, podijelio je svoje zapovijedi i nešto ga slabije čujemo u posljednje vrijeme.

Bojim se da griješimo ako tako mislimo.

A mislimo, zar ne?!

Evo nam ove nedjelje, druge nedjelje Došašća, evo nam Ivana Krstitelja. Pa što će on ovdje, pred Božić?

Gdje su anđeli, pastiri, ovčice, Josip i Marija?

Što to Ivan Krstitelj ima za reći? 

Što mislite koliko bi danas slušatelja okupio Ivan Krstitelj?

Na tisuće? Na stotine? Na desetke?

Malo, vjerujte mi malo. Zašto?

Nekoliko je razloga za to.

Ivan ne govori u modernim hramovima, a to su polivalentne dvorane („arene“), ne govori u klimatiziranim prostorima, nego Ivan govori u divljini. U pustinji. A nama se u pustinju baš nešto i ne ide. Ne da nam se.

Ivan ne izgleda baš nešto atraktivno. Ne oblači se po posljednjim modnim trendovima i ne hrani se sukladno preporukama različitih dijetologa i nutricionista. Rijetko će vam danas netko preporučiti med i skakavce.

I ono najbitnije, Ivan ne govori ono što bi mi današnji ljudi željeli čuti. On ne govori kako bi se nekome svidio. Ivan ne govori jezikom modernih političara, ne govori „meta jezikom“, jezikom koji puno govori, a malo toga kaže.

Ivan Krstitelj bi danas zasigurno imao velikih problema kako približiti modernom čovjeku svoju opomenu, svoja upozorenja. Na televiziju ga ne bi pozvali, dakle mediji bi ga slabo pratili, jedino ukoliko bi učinio nekakav ekces ili ukoliko ne bi govorio ono što medijima odgovara.

Tako bi to bilo danas.

A što će biti sutra?

Sutra se situacija možda i promijeni, jer kada se mi jednoga dana konačno probudimo, svjesni da su nam godinama davana lažna upozorenja i da su nas opominjali, ne za naše dobro nego za naše zlo, i kada shvatimo da je došlo vrijeme čuti ono što je uistinu za naše dobro i za naš spas, onda mi možda konačno i pohrlimo u divljinu. U pustinju.

Pitanje je – hoće li Ivan tada tamo biti?

Hoće li biti prekasno?

Ako danas dođete u Izrael i poželite posjetiti Betlehem, vi ćete savjet potražiti u nekoj putničkoj agenciji. Tamo će vam ljubazno reći da kupite kartu za let El Al Airlines-om za Tel Aviv, a onda kupite putnu kartu za autobus koji će vas preko brda i dolina (najvjerojatnije  kroz Jeruzalem) konačno dovesti u Betlehem.

Ali ako biste bilo koga iz Novog Zavjeta zapitali kako doći do Betlehema rekli bi vam: „Otiđite u pustinju i nastavite hodati sve dok ne dođete do rijeke Jordan. Ne možete pogriješiti. Tamo ćete zateći čovjeka koji do koljena stoji u rijeci i koji krsti ljude. Krsti ljude i poziva ih na pokajanje i na obraćenje. Poziva ih neka se pripreme za onoga koji ima doći. Za Krista. To je Ivan Krstitelj. Pitajte njega. Ako želite doći u Betlehem to je mjesto od kojega morate krenuti. Nema drugog puta do Betlehema.“

Sva četiri Evanđelja isto govore.

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE!

Govore da ako želimo do Krista, da na taj put moramo krenuti s Ivanom Krstiteljem.

Obraćeni i raskajani.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVATKO SAMO ČEKA

Objavljeno

- datum

„Čekajući ribu da zagrize ili vjetar da ponese zmaja,

ili čekajući petak večer ili čekajući možda strica Ivana,

ili vodu da uzavre ili bolje vrijeme ili nisku bisera,

ili par hlača ili periku s loknama ili novu šansu,

svatko samo čeka.“

(Theodor Geisel)

Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško nam je čekati na odgovore, na solucije, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da nam se ispune.

Svi smo mi upoznali žudnju nadanja – da će nas najdraži zaprositi, da će najdraža pristati. Svi znamo koliko žudimo čekajući dan vjenčanja, završetak školovanja, svoje prvo zaposlenje, okončanje mučnog razvoda, zasluženu mirovinu. Svi znamo kako žarko čekamo tuga neka da nas mine, zdravlje da nam se vrati.

Čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.

Advent je, a mi smo ljudi zarobljeni razno-raznim stvarima. I čekamo. Čeznemo za Bogo-čovjekom da se porodi i to nije ni malo lako čekanje. Čitav naš život troši se, ovako ili onako, na čekanju. Na ono bitno ali nažalost najčešće na ono manje bitno ili uopće nebitno.

Okrećemo broj telefona i glas kaže … „vi ste na čekanju“ … i onda naše uši ispuni iritirajuća glazba … naša narudžba još nije stigla na red … izgleda da se je lift zaglavio … naš partner opet kasni … kasni nam plaća … kasni zima … kasni sreća … sve kasni … i mi … uredno čekamo.

Život je niz nadanja i čekanja i polu-ostvarenja. S milošću i oboružani strpljenjem, i naravno kolikim-tolikim razumijevanjem ovog ljudskog stanja, u kojem se neostvarene želje samo gomilaju, mi čekamo i čekamo.

Čekanje je tajna. Čekanje je misterij. U svim vremenima kada moramo čekati postoji smisao. To mora biti izuzetno važan misterij, jer toliko u našem životu čekamo. Naša svakodnevica je ispunjena tim malenim trenutcima čekanja koji na kušnju stavljaju naše strpljenje, naše živce i koji nas uče samokontroli.

Mi čekamo na obroke da nam se posluže, na pismo da nam ga dostave, na prijatelja da nas nazove. Mi čekamo u redu pred blagajnom u supermarketu. Naši aerodromski terminali, željezničke postaje i autobusni kolodvori veliki su moderni hramovi čekanja. Ispunjeni su ljudima koji radosno čekaju dolazak svojih milih i dragih ili u tuzi stoje i čekaju kako bi se od njih rastali.

Mi čekamo sami na sebe kako bi odrasli iz djetinjstva u zrele godine. Mi čekamo na one unutarnje glasove koji nam govore kada smo pripravni za naredni korak. Mi čekamo na uspjeh i na priznanje. Čekamo da nas ovaj svijet pohvali, pomiluje po glavi i oda nam zasluženo priznaje za sve naše napore i trude.

Mi nismo u stanju isključiti ili odbaciti čekanje iz svojih života. Ono je dio našeg životnog tkiva, tkiva koje je protkano pričama našeg života.

Današnja kultura, filozofija življenja željela bi da mi zaboravimo na potrebu čekanja, nudi nam se isključivo instant zadovoljstvo. Ne čekaj ni na koga i ni na što. Život je kratak. Jedi, pij i veseli se, jer ćeš sutra ionako umrijeti.

I tako, malo po malo, iz dana u dan, utuvljuju nam u glavu kako nam je najbolje prihvatiti neodgovornu slobodu življenja. Upozoravaju nas kako se nikako ne bismo smjeli vezivati ni uz koga i ni uz bilo što, poglavito ne uz Boga, obitelj i domovinu. Govore nam kako ne smijemo očekivati ništa ni od koga, a niti ti drugi smiju bilo što očekivati od nas.

Naš životni brod ne smijemo sidriti dobrim starim sidrima, nego neka slobodno plovi, luta, pluta, jer ako bismo se sidrili značilo bi da – čekamo.

Ali ako mi uistinu želimo biti stvarna ljudska bića, duhovna kao i tjelesna, s dušom i sa srcem, mi onda moramo naučiti kako čekati. Jer ako nikada ne naučimo kako čekati onda nikada ne ćemo naučiti voljeti nekog drugog nego ćemo isključivo voljeti sami sebe. A i to će biti kratkog vijeka. Bez mjesta čekanja naša srca ne mogu biti dovoljno osjetljiva i mi ne možemo promijeniti se. Mjesto čekanja mijenja i naš pogled. Naš vid.

Mjesto čekanja mijenja naše srce i potvrđuje da mi ne možemo učiniti ništa nego pripremiti se. Inicijativa je u Božjim rukama. Mjesto čekanja potvrđuje da nas negdje netko dovoljno snažno voli i da je spreman za nas sve učiniti novim, počevši od nas samih.

Advent je mjesto čekanja. Čekaonica. Svi smo mi pozvani provesti više vremena, nego što bismo to željeli, u čekaonici. Ali naša kultura nije kultura koja želi čekati. Neprestano nas se tjera na što veću žurbu i to prije svega sve naprednijom tehnologijom. Međutim, što god je tehnologija učinila za našu kulturu putevi Božji se nisu promijenili. On nam još uvijek govori: „Prestanite i znajte da sam ja Bog.“ (Psalam 46, 11)

I Advent nam govori da se umirimo, da prestanemo, da čekamo, da se rastrijeznimo i budemo tihi kako bismo mogli primiti istinu. Istinu za koju nas ova naša kultura želi učiniti nespremnima, jer na sve moguće načine želi da je mi ne čujemo i ne primimo, jer spoznavši istinu mi bismo bili slobodni.

Advent je mjesto i vrijeme čekanja. Advent nas priprema za veliki Božji događaj. Ništa vrijednog ne dolazi bez pripreme. Ništa vrijednog se ne može roditi izvan mjesta čekanja. Nama Advent treba kako bi se pripremili za drugi Kristov dolazak. Nama treba vrijeme trijezno u ovom vremenu „božićnog pijanstva“. Nama treba Advent, vrijeme čekanja, u ovome svijetu koji nam neprestano ponavlja – zgrabi i – požuri.

Kaže Kahlil Gibran da mi živimo samo kako bi otkrili ljepotu i da je sve ostalo jedan oblik čekanja. Ako je on u pravu onda smo mi uistinu osuđeni na čekanje.

Međutim nitko od nas ne voli čekati. Teško je čekati. Ni ja ne volim čekati. Ja odgovor želim – sada. Odgode me zbunjuju. Nerviraju. Frustriraju. Ljute. Obeshrabruju.

Vjernik čekanje uvijek povezuje s Bogom i tumači kao Božje kašnjenje. Čudi se čovjek. I pita: „Koliko dugo, o Bože moj?“ U Starom zavjetu prorok Habakuk također želi dobiti odgovore, ali Bog je odlučio pričekati. „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi (Bog) reći.“ govori Habakuk (2,1). Bog mu odgovara: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!“ (Habakuk 2,3)

Vjera, odistinska vjera, nikada ne odustaje. Ona zna da usprkos nekim pojavama, da je sve dobro. Vjera može čekati bez nekih znakova ili značajnih indikacija da Bog djeluje, zato jer je vjera sigurna u Boga.

Madame Jeanne Marie Bouvier de la Mothe Guyon, mistik iz 17. stoljeća, kaže: „Svako je kašnjenje savršeno dobro, jer smo u sigurnim Božjim rukama.“

I mi bismo trebali svako kašnjenje držati savršeno dobrim, jer su odgode dobra prigoda i razlog za molitvu, a ne za tjeskobu, nestrpljivost i ljutnju. Kašnjenja i odgode prave su prigode da Bog učvrsti u nama neuništive, ali nama tako teško ostvarive, kvalitete poniznosti, strpljenja, mirnoće i snage. Bog nama nikada ne kaže: „Pričekaj za trenutak.“ ako ne planira učiniti nešto s nama i s našom situacijom. Bog želi biti milostiv. Zato, ako nam se čini da Božji odgovor kasni – čekajmo ga, jer on će sigurno doći.

Čekanje na Božje obećanje tj. na Njegovo ispunjenje obećanog, dio je našeg povjerenja u Boga. Bez obzira koliko je kašnjenje mi na Boga moramo čekati. U poslanici Hebrejima jasno stoji: „Čuvajmo nepokolebljivo vjeru nade, jer je vjeran Onaj koji dade obećanje.“ (Hebrejima 10,23)

Utemeljitelj Opusa Dei, Sv. Josemaria Escriva de Balaguer, kaže: „Kada ne bi bilo drugoga života doli ovoga, bilo bi to okrutno ruganje: licemjerje, zloća, sebičnost, izdaja.“ Uistinu snažne, teške, proročke riječi. Udaraju snažno poput čekića u kovačnici. Jer kada ne bi bilo Boga ljubavi, milosti i mudrosti onda bi naš ljudski život uistinu bio uzaludno čekanje da nam isprazno vrijeme – prođe.

Kako je od toga samo različita kršćanska nada. Mi čekamo. Mi iščekujemo „blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“ (Titu 2,13)

Ta nas nada drži. Nada da onkraj ovog svijeta postoji život neopisivog blagoslova.

Kaže priča da je jedan svećenik čekao u redu na benzinskoj crpki kako bi napunio rezervoar svog automobila prije vikenda. Poslužitelj je radio brzo, ali bilo je jako puno automobila pred njim. Konačno, poslužitelj ga uputi prema slobodnoj crpki. „Velečasni“, reče mu mladić, „žao mi je što ste čekali. Čini se kao da svatko čeka zadnji čas prije nego što će krenuti na dugo putovanje.“ Svećenik se nasmiješi: „Znam što mislite mladiću. I u mom poslu vam je isto.“

Čekamo li mi uvijek zadnji čas kako bi spoznali neke bitne stvari?

Hoćemo li uopće imati vremena?

Jesmo li možda već okasnili? ***

 

„Moja duša više iščekuje Gospoda

nego noćna straža zoru.“

(Psalam 130, 6)

OVDJE PREUZMITE CIJELI TEKST…

*** U kolumni su korišteni prilagođeni dijelovi knjige autora kolumne „Sva moja sidra“ (osobna naklada 2011.)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ANTIČKA DRAMA

Objavljeno

- datum

Netko ga je nazvao „posljednjim hrvatskim samurajem“. Izabrao je smrt kao što je bira svaki samuraj. Kad god je izbor između života i smrti bušido kodeks od samuraja zahtjeva smrt.

Netko je napisao „Praljak Slobodan“. Konačno slobodan.

Više je volio časno ime nego što se je bojao smrti. Nije želio lažnu slobodu ovoga svijeta nego je izabrao slobodu koja ubija ali koja ne dopušta da te vezuju lancima ropskog posluha i da manipuliraju istinom.

A ja ga nazivam „antičkim junakom“.

Junakom koji je kao redatelj publici poslao dramatičnu poruku, a kao protagonist je praizvedbom završio svoj nastup. Ili nije?

Curi ovaj stravični „29. novembar“ s moga kalendara, a meni se ne da pisati. Ni misliti. Previše je emocija koje mi ne daju mira.

Ali moram. Srce me tjera staviti na papir osjećaje koje u sebi nosim za svakog našeg domoljuba.

Pucanj iz Rovanjske još mi odzvanja u srcu. Danas general. Praljak. Sudska farsa skončala je u antičkoj tragediji.

Jednom sam napisao „Ja ga ne želim zaboraviti, jer on nije zaboravio mene.“

Prokletstvo je ljudski zaborav.

A zaboravljamo u pravilu sve ono što su neki drugi učinili za naše dobro. I danas je zbog mene jedan čovjek popio otrov i stavio na kocku svoju vječnost za moje bolje sutra.

Smrt Zvonka Bušića zazivala je Platona i njegovu pećinu. Gospodare sjena. Lutkare koji odlučuju o našim životima. Smrt generala Praljka zaziva Sokrata. I on je govorio o svjetlu i tami. „Lako nam je oprostiti djetetu koje se boji mraka; istinska životna tragedija je kada se odrasli čovjek boji svjetla.“

Da, u tome je bit. Previše je gust ovaj mrak u kojemu živimo, u kojemu se krijemo i iz kojeg ne želimo izići. I što je najgore ako netko i pokuša doći do slobode mi ga zaustavljamo i priječimo mu izlazak iz ovog mraka. Okružili smo se zidovima kako bismo sinove svjetla zadržali među sobom u mraku i kada oni odluče, i pod cijenu svojega života, srušiti ih, mi ostajemo začuđeni.

Nekada smo poput lavova rikali boreći se za slobodu, a danas usaljenih srdaca ravnodušno promatramo „političku menažeriju“ kako rastače i kocku baca za ostatke ostataka naše domovine.

Normalan čovjek ne želi ništa govoriti kada vidi tko sve ne komentira, tko sve ne prosuđuje i tko sve ne odlučuje u ovoj državi. Mišljenja cinkaroša i izdajica postala su mjerilo naše časti. I je li onda čudo što najbolji među nama ne žele s takvima ići na korito pa radije biraju smrt nego život utovljenih lakeja?

Hoće li nam čin generala Praljka otvoriti oči ili ćemo po običaju već sutra imati neku novu temu za neobavezno naklapanje u lokalnom kafiću?

Ja sam pesimist. Pesimist kada je u pitanju ova generacija koja se je dočepala svojih „15 minuta slave“ i svojih sitnih sinekura. Tu više pomoći nema. Gola sebičnost nije u stanju prepoznati svu složenost jedne antičke drame, jer joj je isključivi domet „frljićevska dramaturgija“.

Ali ja sam i optimist. Optimist jer postoji jedna Barbara Turk. Jer postoje generacije hrvatskih Barbara. Zbog takvih ima smisla i pucanj u Rovanjskoj i otrov u Haagu.

U biti i mi imamo svoju prigodu.

Podržati sve naše Barbare.

Izabrati umrijeti ovome svijetu kako bi Hrvatska živjela.

„Trenutak odlaska je došao i mi se razilazimo, ja da umrem, a ti da živiš. Koji put od ova dva je bolji samo Bog zna.“ (Sokrat)

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.