Connect with us

Ivica Ursić

SUSRET NA ZDENCU

Objavljeno

- datum

 (Ivan 4, 5-42)     Medicinske studije pokazuju da smo, kao civilizacija, izgubili sposobnost znanja i prepoznavanja – kada smo žedni. Kada smo žedni naše tijelo počinje stvarati vodu iz hrane koju jedemo. Radi toga mnogi ljudi griješkom zamijene žeđ za glad – i prejedaju se.

Mi zamijenjujemo vodu koju naš organizam treba – hranom, koja ne samo što nas ne zadovoljava nego nas i opterećuje dodatnim kilogramima. Ponekad mi osjećamo žeđ, ali ignoriramo tu žeđ, jer jednostavno nemamo vremena ili ga ne želimo imati kako bismo popili svojih 8 čaša vode koje dnevno trebamo.

Ponekad prepoznajemo svoju žeđ i pokušavamo je ugasiti raznim napitcima na bazi kofeina, sode, voća, sa svim ali ne s vodom. I to također gomila na nama suvišne kilograme, a šanse za dijabetes i druge boleštine samo rastu.

Jesmo li mi uistinu izgubili, kao civilizacija, i ono malo zdravog razuma, pa radije trošimo gomile novca na skupe nadomjestke, koji su usput i nezdravi, umjesto da otvorimo slavinu? Ili su nas još jednom uvjerili kako oni najbolje znaju što to nama treba i tako su nas još jednom preveli – žedne preko vode?

Druga strana ove dijagnoze je još gora.

Izgubili smo kao civilizacija sposobnost znanja i prepoznavanja naše žeđi za Bogom. Griješkom smo zamijenili ovu žeđ sa glađu prema novcu, moći, slavi, položaju … popis je užasno dug … i prežderavamo se nečim od svega ovoga ili od svega po malo, nastojeći ustvari ugasiti svoju – duhovnu žeđ.

I tako onda bivamo samo sve žedniji i žedniji.

Nije ni čudo, jer sve što postižemo jest sve veća težina na vagi društvenog prestiža, popularnosti i bogatstva ali duhovnu žeđ s tim „napitcima“ nismo u stanju utažiti.

Recept za jednu i za drugu žeđ je – isti.

Piti – pravu vodu! Živu vodu! I piti je u velikim količinama. Na taj ćemo način izbaciti iz svog organizma, iz svoje duše, masnoće i otrove. Nije to neka čarobna formula, to je samo zakon po kojemu smo stvoreni.

Thomas Hobbes, autor „Leviathan“-a, tvrdi da je u čovjekovoj naravi žeđati za moći ili za sposobnošću kontroliranja.

Hobbes piše: „ … generalno nagnuće čitavog čovječanstva, neprestana je i neumorna želja, žudnja za moći, koja prestaje samo smrću.“

Hobbes vjeruje da je čovjekova žeđ za moći neugasiva, jer čovjek nije u stanju osigurati moć dobrog života bez da ne traži uvijek i sve više. Čovjek je, tvrdi on, u stanju jamčiti svoj opstanak jedino kroz stjecanje sve više moći.

Mi smo, nažalost, nalik čovjeku koji pokušava prijeći pustinju i umjesto posude s vodom nosi sa sobom bocu gaziranog pića. Prvi gutljaj djeluje dobro i snaži ga, ali slabo gasi žeđ. Uzima drugi gutljaj i biva još žedniji nego prije. Čovjek zatim sjedne i želi zauvijek zaspati. Nije ni svjestan da iza naredne pješčane dine leži oaza s hladnom i spasonosnom vodom.

Danas, usred Korizme, Isus nas poziva neka ustanemo i dođemo k njemu. Poziva nas na izvor žive vode. Jer Krist je jedini koji je u stanju ugasiti našu žeđ.

Trajno.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Ivanu opisuje događaj iz Samarije. Isus susreće ženu, Samarijanku, i Isus razgovara duže s tom ženom na zdencu, nego što razgovara s bilo kim, u bilo kojem trenutku koje je navedeno u Evanđeljima.

S njom razgovara duže nego bilo s kojim od svojih učenika, duže nego bilo s kojim od onih koji su ga optuživali i duže nego bilo s kim iz svoje vlastite obitelji.

Žena, Samarijanka, žena koju Isus susreće, u vrelini podneva, na zdencu, prva je osoba kojoj Isus, u Ivanovom Evanđelju, otkriva svoj pravi identitet.

Ona je prvi autsajder koji će shvatiti tko je Isus i ona je prva koja će to reći drugima. Ona je i prvi evanđelist i njezino svjedočenje dovodi mnoge vjeri. Isusov odabir te žene uistinu je čudan, jer ona je uistinu čisti autsajder.

I to trostruki autsajder.

Ona je prije svega Samarijanka, za Židove poganka.

Ona je, naravno, i žena, a žene nisu mogle niti obavljati vjerski obred u društvu muškaraca, čija je molitva sadržavala i rečenicu: „Hvala ti Bože što nisam žena.“

Žena nije imala mjesto u javnom životu. Muškarci s njima nisu uopće razgovarali u javnosti. Neki su čak i oči zatvarali kada bi vidjeli ženu koja im dolazi u susret, pa makar zato udarili glavom u zid i razbili nos.

Bila je Samarijanka, bila je žena, ali to nije bilo sve. Ona je bila i posrnula žena.

Ugledne žene dolazile bi na zdenac ujutro, po hladu, gdje bi se međusobno susretale i razgovarale o tome što ima novog. Ova žena bila je tema razgovora tih uglednih žena i činjenica da je došla na zdenac u podne bio je siguran znak da nije bila dobrodošla na zdenac ujutro.

Ova se je žena udavala svako malo i u tom je trenutku živjela u izvanbračnoj vezi što je i bio razlog njezinog dolaska u podne na zdenac, a ne u jutarnje sate.

Zato je i razumljivo njezino iznenađenje, kada je došavši u vrelini podneva na zdenac (neka vas ne zbuni što u tekstu stoji „bila je otprilike šesta ura“, jer su Židovi računali početak dana od 6 sati ujutro) ugledala stranca i odmah je u njemu prepoznala Židova, ali joj nikako nije bilo jasno što on tu u taj sat radi i još je pita neka mu dade piti.

Je li se možda izgubio? Je li izgubio svoju vjeru, kada tako razgovara s njom?

Ona je svjesna koliko je pravila kod Židova kada su u pitanju hrana i piće i svjesna je da taj čovjek krši zakon ako se napije vode iz njezine posude. Njihov razgovor je nešto jako posebno ali ono što je najčudnije za Samarijanku jest to što taj čovjek sve zna o njoj i ne samo što on od nje traži vode nego on njoj nudi – živu vodu.

I kulminira njihov razgovor kada on njoj kaže da je on taj Mesija, Krist – Pomazanik, kojega svi očekuju.

To je prvi put da Isus to kaže nekome.

To je trenutak punog otkrivanja svojeg pravog identiteta.

To je trenutak kada trostruki autsajder, odbačena i prezrena Samarijanka i Mesija, onaj kojeg šalje sam Bog, stoje licem u lice, usred vrelog podneva, na zdencu i kada se ruše svi tabui, sva pravila i sva povijest koja ih je razdvajala.

Mesija, Krist, je osoba u čijoj prisutnosti znaš tko si ti u biti – bio ti dobar ili loš.

Sve ti je jasno.

Svega si svjestan.

Krist ti pokazuje tko si ti, pokazujući tko je On. On prelazi sve prepreke, lomi sva pravila, skida sve maske. Krist razgovara s tobom kao netko koga poznaješ čitav svoj život.

On utječe u tvoj život poput nabujale rijeke, napaja tvoju dušu nevjerojatnom snagom, i ti sada imaš snage suočiti se sa svime i sa svima s kojima do sada nisi imao snage suočiti se.

U tebi se rađa snaga i ti hrabro govoriš: „Dođite vidjeti onoga koji mi je kazao sve o meni.“

Krist nas susreće tamo gdje mi jesmo.

Susret na zdencu bio je „slučajan“ samo za Samarijanku, jer za Boga „slučajnih“ susreta nema. Postoji samo šansa za susret s Kristom bilo kada i bilo gdje.

Krist nas prihvaća onakve kakvi jesmo. Krist ne kori ženu.

Krist ima dar za svakoga tko taj dar želi primiti.

Jedina prepreka je ne znati tko je On.

Pita se čovjek koliko nas je, koji smo dio Crkve, čak onaj njezin aktivniji dio, a tako olako propuštamo darove Božje, samo zato što nismo svjesni Kristove blizine i njegove spremnosti da nam taj dar uruči.

U središtu ove priče nalazi se nevjerojatna ljubav koja će učiniti sve kako bi nas susrela negdje na putu našeg života.

Za jednu od društva odbačenu Samarijanku, prije 2000 godina, to je bilo izvan grada Sihara, na zdencu Jakovljevom, jednog vrućeg i prašnjavog dana.

A za vas? Gdje je to za vas? Za mene?

Bilo gdje i  bilo kad ako smo voljni stati i reći:

„Gospodine, daj mi te vode da ne ožednim više nikada.“

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

Promocija knjige “Kako pronaći posao i pobijediti nezaposlenost” danas u Splitu

Objavljeno

- datum

Promocija motivacijsko-pravnog priručnika “Kako pronaći posao i pobijediti nezaposlenost”, autora Marlona Macanovića, održat će se večeras, 23. studenog 2017, u 19 sati, u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu.

Knjigu će predstaviti Jasminka Lemo, predsjednica Udruge nezaposlenih SDŽ i Alen Čurin, predsjednik Udruge Dalmatinski potrošač.

Predstavljenje će moderirati, Ivica Ursić, novinar i publicist.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

POVJERENJE

Objavljeno

- datum

Kome se mogu povjeriti s tajnama mojim najdubljim?

Kome se mogu povjeriti kada se svijet moj raspada?

Kada svatko laže i vara

Kome ja srce svoje povjeriti mogu?

 (Jodie Phillips)

Što je povjerenje? Kako ga definirati? Je li to uistinu koncept koji djeluje? Imaj povjerenja u ovo, budi nepovjerljiv prema onomu, ova je osoba vrijedna povjerenja, a ova ni slučajno.

Zebru koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu i ta zebra je u biti povjerenje koje bi nas trebalo sigurno prevesti, odnosno provesti, kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko je vas doživjelo da ga skoro nasred zebre pokupi neki automobil? Nasred zebre povjerenja?

Čini mi se da čujem mnoštvo uzdaha. Skoro od svakog od vas. Daleko više potvrdnih nego odričnih glasova.

Pitamo se, zašto povjerenje, prije ili kasnije, ne uspije? Zašto uvijek netko iznevjeri naše povjerenje? Zašto uvijek netko izda? Malo je danas povjerenja među ljudima. Radilo se to o politici, biznisu ili medijima, čini se da nitko nije voljan ili nije u stanju bilo kome vjerovati na riječ, u nečije poštenje, u nečije domoljublje. Pa zar je onda ikome više čudno što živimo u maksimalno polariziranom ozračju, kada je atmosfera koja nas okružuje nabijena potencijalnim iskrenjem koje tjera na sukobljavanje?

Nema šanse za bilo kakvu suradnju tamo gdje ne vlada povjerenje. Nema šanse ni za kakvu zdravu diskusiju, za sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, među ljudima. Umjesto toga imamo skoro pa „ratno stanje“ u kojemu se svaki prljavi trik drži opravdanim.

Povjerenje, recimo u „leadershipu“ je temeljna stvar. Možda je baš zato toliko stresa na našim radnim mjestima, jer svjedoci smo da toga povjerenja ozbiljno nedostaje. Ako vođe ne vjeruju svojim podređenima, ili moraju čitav posao obavljati sami ili moraju neprestano provjeravati je li posao dobro i na vrijeme obavljen. I jedno i drugo povećava pritisak i opterećenje i lidere uvaljuje u aktivnosti na koje ne bi trebali trošiti svoje vrijeme.

Naravno podčinjeni jako brzo shvate da se u njih nema povjerenja. Ne samo što to stvara otrovnu atmosferu nego povećava pritisak također i na podređene. Šef koji vam rutinski ne vjeruje ne će vas poduprijeti ili vam doći u pomoć ako nešto krene naopako. Jedini način kako se možete zaštititi jest ne dati mu prigodu da vas uhvati u griješci.

Kako to učiniti?

Izbjegavajući rizik. Ne težiti za inovacijama. Ne iznositi svježe ideje.

Radi samo ono što ti se kaže, pa makar to bilo i krivo. Ne pokazuj inicijativu i uvijek štiti svoja leđa i to pod bilo koju cijenu.

Kažu da se povjerenje treba zaslužiti. Krivo.

Povjerenje najprije treba besplatno dati.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju čuvena je parabola o talentima.

Riječ talent ima dvojak smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku, koje pronalazimo u Novom Zavjetu, odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Bilo kako bilo, ili bilo koliko bilo, riječ je o izuzetno velikoj količini novca.

Drugo značenje riječi talent proizlazi iz jedne od interpretacija ove parabole. Baš kao što gospodar povjerava svojim slugama novac, tako Bog povjerava svakome od nas određene sposobnosti. Talente. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.

Ali današnja parabola ne govori o novcu. Današnja parabola ne govori ni o sposobnostima. Današnja parabola govori o nečemu puno važnijem. Ona govori o povjerenju.

Priča počinje činom povjerenja. Gospodar odlazi na putovanje. Povjerava svoje bogatstvo trojici slugu. Svakome daje drugačiji iznos novca, ali svaki od njih dobiva veliki iznos. Jedan ili dva ili pet talenata. Jasno je da gospodar vjeruje svakome od svojih slugu. On im novac daje čak i bez ikakvog naputka što im je s njim činiti. Daje im ga u povjerenju da će oni sami znati što bi s tim novcem bilo najbolje učiniti.

Nakon dugog izbivanja gospodar se vraća i dok dvojica slugu udvostručuju povjerene talente, treći kaže da je zakopao novac. Razlog? Strah od gospodara. Njegovo povjerenje u gospodara ravno je nuli, pa je on sveo i svoj financijski rizik na nulu. U isto vrijeme on je reducirao na nulu i samu mogućnost bilo kakvog dobitka.

Ono što gospodar naglašava u odnosu na svoje sluge nije njihov profit nego njihova vjernost. On ne hvali više onoga slugu koji je udvostručio 5 talenata od onog koji je udvostručio 2 talenta. Svaki od njih biva jednako pohvaljen.

“Valjaš, slugo dobri i vjerni!“

I svaki dobiva isti poziv.

„U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'”

Prema trećem slugi gospodar pokazuje da bi bio spreman prihvatiti bilo što, pa čak i ulaganje novčara, što bi gospodaru donijelo barem kamate, ali to je trebalo biti učinjeno iz vjere, a ne iz straha.

Dakle gospodar vjeruje svojim slugama, a sluge, barem prva dvojica, uzvraćaju povjerenje gospodaru i djeluju iz vjere, a ne iz straha. Treći sluga želi oslikati ružnu sliku svoga gospodara. Na toj slici je gospodar pohlepan i zahtjeva isključivo uspjeh. Ono što ovaj sluga dobiva za svoj trud jest odbacivanje, a on se toga baš i boji. On je u biti uskogrudan čovjek koji ustrajava na tome da je i njegov gospodar jednako tako uskogrudan.

Ona prva dvojica slugu su prepoznala velikodušnost gospodara. Ogroman novac kojeg im je povjerio otkriva čovjeka koji je velikodušan, koji preuzima rizik, koji ih prihvaća i koji ih poštuje. Kada su sebe prepoznali kao one kojima je toliko toga povjereno oni se osjećaju snažni i spremni i sami ući u rizik s novcem. Ljubav koju im je gospodar pokazao nadjačava strah od eventualnog neuspjeha.

Oni shvaćaju da gospodar koji se na taj način odnosi prema svojim, ajde nazovimo ih tako, financijskim managerima, u biti je više zainteresiran za njih, kao osobe, nego za eventualni profit.

Ova priča u biti naglavce okreće standarde našeg svijeta. Ona nam govori da nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar koja nam se može dogoditi jest da mi Boga držimo za nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni.

Priča nam govori da nije najgore izgubiti. Najgore je nikada ne riskirati. U Božjim očima, strah koji drži blago zakopanim u zemlji, jest u biti čisti čin nevjere. Sloboda koja stavlja to blago u rizik, koji čak može završiti gubitkom, čin je vjere.

Mi možemo učiti iz svojih neuspjeha i najčešće neuspjeh čovjeka najbolje i poduči ali strah nas nije u stanju ničemu podučiti. Sve dok ga ne ostavimo za sobom.

Radosna vijest Evanđelja daje potpuno novi smisao uspjehu i sigurnosti. Uspjeh se ne nalazi u gomilanju onoga što nikada ne ćemo moći iskoristiti, nego u sposobnosti preuzimanja rizika odgovarajući na Božji poziv.

Sigurnost se ne nalazi u potiskivanju bilo kakvog rizika nego u oslanjanju na Boga koji vjeruje više nama nego što mi sami sebi vjerujemo.

Parabola o talentima nije parabola o novcu ili o sposobnostima. To je priča o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno zapamtiti jest da Bog ne zahtjeva od nas uspješnost nego vjernost. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati.

Riskirati za Boga i vjerovati Bogu.

Mi nikada nismo tako ranjivi nego kada se nekom povjerimo.

Ali paradoksalno je da ako nemamo povjerenja

mi nismo u stanju pronaći ni ljubav ni radost.

Walter Anderson

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ADIO PAMETI

Objavljeno

- datum

„Mudar čovjek uči na tuđim pogreškama,

običan čovjek uči na vlastitim,

budala ne uči ni na čijim.“

Na sjednici vlade ukaže se premijeru anđeo i reče mu da će ga, za uzvrat što je bio nesebičan i pošten političar, Bog nagraditi. Za nagradu je trebao izabrati između beskrajnog bogatstva, mudrosti ili ljepote. Bez imalo oklijevanja premijer izabere beskrajnu mudrost. „Izabrano!“ reče anđeo i nestane među oblacima. I sve se ministarske glave okrenuše prema premijeru. Nakon poduže šutnje jedan od ministara prozbori: „Reci nešto.“ Premijer ih pogleda i reče: „Trebao sam uzeti novac.“

U ovoj fantaziji postoji nesebičan i pošten političar i postoji teza da će netko izabrati mudrost umjesto novca. Zato se ovo i zove fantazija. Naravno, na kraju premijer „dolazi pameti“, sve sjeda na svoje mjesto i mi smo opet u realnosti svakodnevnice. Čovjek bira materijalno umjesto duhovnog. Postupa po mudrosti svijeta.

Koliko smo samo puta čuli: „To ti je mudar čovjek. Pametan je on. Zna.“ A s druge strane koliko smo samo puta čuli, a i sami uzviknuli: „Pa čovječe, jesi li ti normalan? Jesi li ti lud? Šta ti je?“

Mudar? Lud?

Ne treba nama ni psiholog ni psihijatar već ćemo se mi sami svrstati u jednu od ove dvije skupine ili će nas ovaj svijet pospremiti bilo među lude, bilo među mudre. Često neka naša postupanja iznenade i nas same, pa se post festum znamo lupiti šakom o čelo i s nevjericom promatrati posljedice svojih gluposti.

Dolaskom višestranačja i demokracije logično je zapitati se: „Jesu li izbori test naše mudrosti, odnosno naše ludosti? Što izbori pokazuju? Našu ludost ili možda našu mudrost?“

E sada je veliko pitanje o kojoj to mi mudrosti i o kojoj to mi ludosti uopće zborimo? Je li to uistinu lako razlikovati?

Ako „proguglate“ pojam „mudrost“ Wikipedija tvrdi:

v      Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost).

v      Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga “progutaju” zahtjevi praktičnog života.

v      Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumijeva stare ljude.

Moraš, dakle, imati duboko znanje, uvid (valjda u činjenice?) i moraš dobro rasuđivati, ne smiješ dopustiti da te pojede svakodnevni ritam života i trebao bi biti star. Valjda što stariji to pametniji. Odnosno mudriji.

Ali kako sve to pomiriti? Kako doći do znanja, kada je znanje moć, a moć je uvijek u rukama onih koji je nikome ne žele dati? Kako doći do uvida u potrebne činjenice, kad su svi transkripti već poodavno razdijeljeni? Kako kao starac možeš više išta? Zar ne kaže baš narodna mudrost: „Sidina u glavu, pamet u stranu.“? (Dobro, da se kosa i „piturati“)

Bog ima svoju mudrost i svijet ima svoju mudrost. Božja je mudrost jedina koju čovjek treba tražiti. Jedina. Ali pitam se tko to danas traži Božju mudrost? Rijetki, da ne kažem nitko. Svi smo navalili na ovu svjetsku i baš kao što su nekada alkemičari žarko iskali „kamen mudrosti“ (lapis philosophorum) tako i mi danas nastojimo ostvariti „veliki cilj“, a to je prelazak iz stanja „običnog čovjeka“ u stanje „čovjeka boga“. Zato nam i nije nešto napeta Božja mudrost kad već imamo svoju ljudsku.

Kada čovjek prvi put pročita ili čuje ovonedjeljno čitanje o deset djevica, od kojih pet bijaše ludih, a pet mudrih, zaboli ga glava. Promovira li ovaj tekst u biti sebičnost, jer mudre djevice glatko odbijaju posuditi svoje ulje ludim djevicama (Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’)?

I što je to s vratima koja se zatvaraju samo zato što je čovjek malo okasnio? A i to ulje, zašto je najedanput toliko bitno? Jer ako nemaš velike količine ulja u pričuvi … vodi brigu o ulju, to je važno … glavno da ti imaš dovoljno ulja, a za druge ne vodi brigu … ‘ko im je kriv što su ostali bez ulja … nisu oni tvoj problem … ulje … ulje i opet ulje.

Zbunjuje sve to, zar ne?!

Ispada da ova parabola stavlja na kušnju sve ono što smo do sada čitali i slušali. Ako je briga o sebi samome glavna poruka Evanđelja onda se čudo s kruhom i ribicama ne bi nikada dogodilo. Ne bi Isusu tada palo na pamet ni mrdnuti kada je vidio sav onaj silni narod kako je gladan. (A šta nisu ponijeli koji sendvič?)

Je li ovo promocija materijalizma?

Zagovara li se ovdje samo ono – imati?

Je li ovo sugestija kako mudro „proživjeti“ i „preživjeti“?

Pogledajmo možemo li se i mi sami prepoznati u ovoj paraboli.

Ima nas koji vole uvijek biti pripravni. Makar išli negdje na jedan ili dva dana, nose se stvari za tjedan dana. Makar išli u pustinju nose se skije, jer nikad se ne zna, s ovim klimatskim promjenama, kad će snijeg pasti, zar ne? Mnogi se u životu vole pripremiti za sve eventualnosti. Police osiguranja za obitelj, za kuću, za auto, za kućne ljubimce. Kontrolni pregledi svakih šest mjeseci. Mjesto u staračkom domu. Grobnica na groblju.

Sve to ovaj naš svijet naziva – mudrim.

Mi smo dio kulture koja planiranje drži nečim svetim i drži mudrim svakog onog koji je pripravan za svaku eventualnost i za sve nepoznato što bi trebalo eventualno naići na životnom putu. Zato smo i ljuti kad stvari krenu mimo naših planova. Tada sami sebi sličimo na nezrele, neodgovorne, pa čak i lude osobe, koje ne znaju što im je činiti u životu. (E da sam bio pametniji, mudriji, lukaviji, bolje pripremljen … e da sam?)

Sve to ovaj naš svijet naziva – ludim.

Ova nam je parabola zato jako bliska. Svakodnevna. Životna.

Mi baš i ne simpatiziramo onih pet mudrih djevica koje su se pojavile sa svojim pričuvnim uljem („ma šta se prave pametne“) ali istina je da smo se možda u njima prepoznali i da bi baš takvima dali svoje glasove na izborima („neka nas vode mudri i pripremljeni, ako znaju sebi znati će i nama“).

I koja je onda ovdje poruka?

Ako je to poruka o pripremljenosti onda nam je takvu poruku mogao prenijeti svaki skaut koji je savladao neko vještarstvo ili svaki agent osiguranja.  Je li uistinu to poruka?

Budi pripravan, vodi računa da ti „ne pofali ulja“ i zapamti samo budale daju drugima. Pomalo depresivno, zar ne?

Na jednom duhovnom seminaru su tumačili polaznicima što to znači biti kršćanin. Donijeli su uljnu svjetiljku, upalili je i simbolički su pokazali da je kršćanin „svjetlo svijeta“. Kako je u svjetiljci bilo jako malo ulja ona je gorjela samo nekoliko trenutaka.  Upitali su polaznike: što se događa kada ulja nestane?  Svjetiljka se ugasi i ti više nemaš što dati od sebe, a kršćanin bez ulja nikome ne može biti svjetlo, ma kako to on žarko želio.

Dakle što kršćanina napunja duhovno kada presuši? Gdje pronaći Boga kako bi se tvoja svjetiljka opet napunila i svijetlila? Jer presušio si. Dogorio si. A kada si bez ulja nikome ne možeš biti svjetlo.

Ima stvari koje čovjek može obaviti isključivo sam. Postoje neke pričuve koje jedino sami možemo stvoriti. Ne možeš posuditi nečiji mir u duši ili nečiju ljubav prema Bogu.  Ne funkcionira to. Ni slučajno. Sam to moraš ostvariti.

Moraš biti mudar i naučiti što te ispunja duhovno i onda budi siguran da to i poneseš sa sobom, i to u svakom trenutku svoga života da imaš sa sobom, jer će ti to zasigurno jako često i trebati.

I još nešto – ponestati će ti tog duhovnog goriva. Vrijeme će ti pobjeći. Biti će kasno. Oči će se sklapati.  Jer savlada nas san. Svi mi pozaspemo. I odgađamo neke stvari.

A onda čujemo viku: „ Evo ga! Dolazi!“

Vrijeme je!

A ti nisi ponio pričuvno ulje.

A već je kasno. I ne vidi se. I vrata se zatvaraju.

To je možda ono i najteže u ovoj paraboli.

Doći će vrijeme kada ćemo morati osloniti se na ulje koje smo ponijeli, koje imamo sa sobom, tu, baš tu, pri sebi. To će biti ulje koje smo mukotrpno prikupljali i čuvali. Ne ulje naših dobrih namjera i naših dobro pripremljenih dugoročnih planova nego ulje koje nas duhovno pokreću baš u ovom trenutku. Doći će od tamo gdje vidimo Boga, danas.

A gdje je to?

Pa, Isus nam sam govori gdje je.  „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“

(Matej 25, 35-36)

Eto gdje je ulje.

Eto gdje se trebaju naše svjetiljke napuniti.

Eto gdje čovjek ispunjen Božjom mudrosti pronalazi način kako dalje.

Tu mi skupljamo plodove duha: ljubav, radost, mir, strpljenje, ljubaznost, velikodušnost, vjernost, nježnost, samo-kontrolu. Sve one stvari koje ne možemo ponijeti iz knjižnice ili koje ne možemo posuditi kod svog najbližeg susjeda.  Sve one stvari koje su baš tu za nas da ih pokupimo, a mi nikada nismo bili pripravni to učiniti.

Već su počele lagane pripreme za naredne predsjedničke i redovite parlamentarne izbore. Ne ćemo se okrenuti i već ćemo svi razglabati i razmatrati koga i zašto zaokružiti. Izbori će doći i proći. Vjerojatno će za njima uslijediti neki drugi. Treba nam mudrosti kako ne bi napravili gluposti. Treba nam mudrosti kako bi predvidjeli posljedice svojih gluposti. Ali ako nismo u stanju biti mudri u nečemu što se ponavlja kako ćemo biti mudri u nečemu što nema popravni ispit?

Zato se napunimo Božjom mudrosti, kako za naredne izbore tako i za svakodnevni svoj život, a poglavito kako bi mirni i radosni dočekali Drugi Advent.

Tako čine mudri.

A ludi?

„Ako li kome od vas nedostaje mudrosti,

neka ište u Boga koji daje svima obilato,

bez prigovora, i dati će mu se.“

(Jakovljeva poslanica 1,5)

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.