Connect with us

Ivica Ursić

ŠUPLJE PRIČE

Objavljeno

- datum

„Bog nam je dao jedno lice, a mi smo sebi načinili drugo.“

William Shakespeare

Svakog dana tisuće ljudi putuje iz Hong Konga u mjesto Shenzhen samo kako bi posjetili na daleko čuveni Luohu Commercial City. Riječ je o ogromnom trgovačkom centru u kojem se prodavaju imitacije luksuzne robe. Sa svojih 5 etaža, 1500 prodavaonica sa 50.000 četvornih metara prodajnog prostora, Luohu Commercial City je svjetski glavni grad krivotvorene robe.

Lažni Rolexi, imitacije Guccijevih cipela, Fendi odjeće i Chanelovih torbi, za samo djelić onoga koliko inače stoji original, preveliki su mamac za tisuće koje „hodočaste“ danju i noću u taj hram potrošnje. Tu se svjetla ne gase, a obred manijačnog kupovanja se ne prekida. Iz sata u sat dolaze novi „vjernici“ kako bi osnažili svoju vjeru u neki od raznih brandova koje mogu tako povoljno dobiti na novom Olimpu.

Bitno je imati na sebi „pravu marku“, pa makar ona bila i krivotvorena. Bitno je svidjeti se svijetu, jer ako nisi „u trendu“, jer ako nisi „in“, jer ako „ne plešeš kako ovaj svijet svira“ ti ispadaš iz igre, ne igraš. Ti postaješ autsajder, a njima je mjesto na margini. Zato mi očajnički želimo biti ono što nismo, želimo biti ljepši, jači, viši, pametniji, bogatiji nego oni koji su oko nas, pa makar to sve skupa bila najobičnija laž.

Ovo naše vrijeme je vrijeme krivotvorina i krivotvoritelja. Sve je lažno. Krivotvori se prošlost, a onda i sadašnjost. Zato se ne bi trebali čuditi kakva nas onda čeka budućnost.

Čitav naš život je obična krivotvorina. Sve više živimo virtualan život između iPhonea, Pc-ja, Play station-a i Interneta. Televizija je glavna krivotvoriteljica.

Sve se krivotvori. Prije svega istina.

Okruženi smo lažnom hranom, napitcima, obućom i odjećom, lažnim tehnološkim igračkama, lažnim čudotvornim eliksirima i tretmanima, lažnim obećanjima i lažnim nadama. Krivotvore se novčanice, kartice, svjedodžbe, diplome, vozačke i lovačke dozvole, domovnice i putovnice, krivotvore se životopisi, imena i prezimena.

Okružili su nas lažni domoljubi i demokrati, lažni zastupnici i savjetnici, lažni svećenici i iscjelitelji, lažni meštri i profesori, lažni dobrotvori i prijatelji. Svi se žele predstaviti bolji nego što to u biti jesu. Mi živimo u svijetu u kojem se institucijama i pojedincima isplati stvarati bolju sliku o sebi nego što to aktualna stvarnost opravdava.

Kaže Somerset Maugham da je licemjerje najteži porok od svih poroka kojeg neki čovjek može slijediti, a i onaj koji najviše živcira. Licemjerje zahtjeva neprestanu budnost i nesvakidašnje odvajanje od duha. Licemjerje se ne može, poput preljuba ili proždrljivosti, prakticirati u trenutcima dokolice, jer je licemjerje posao, stalni posao. Posao na neodređeno vrijeme.

Licemjerje je najveće zlo našeg vremena. Ono postoji na svim razinama našeg društva. Svi smo, nažalost, upoznati s licemjerjem u politici, u sustavu naobrazbe, u sudstvu, u zdravstvu, u oglašavanju, u religiji. Licemjere neprestano pratimo kroz razne medije. Neki će plasirati poluistine, predrasude, iskrivljene izvještaje, klevete, izmišljene argumente, krivotvorene stenograme, frizirane činjenice, potpune falsifikate, praviti će se kako se zalažu za vrline, a u biti će podržavati poroke, glorificirati će izdaju i laž.

Sve je to danas postalo tako uobičajeno, pa je zato i postalo prihvatljiva metoda kojom se mnogi koriste u svojim težnjama prema uspjehu, prema usponu na vrh.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju (23, 1-12) prepuno je Isusovih teških riječi, teških optužbi na račun pismoznanaca i farizeja. Ovo je „najoštriji“ Isus u čitavom Novom Zavjetu. Isusa je strahovito pogodilo licemjerje onih koji bi narodu trebali biti uzor. Uzor u svemu, ali ponajprije u vjeri.

Kod njih nema iskrene vjere. Kod njih ne postoji vjera koju bi Isus preporučio kao uzor. Njihova je vjera lažna. Ona je običan falsifikat. Krivotvorina. Lažna je to vjera. A lažna vjera djeluje tako stvarno i tako uvjerljivo da ju je izuzetno teško razlikovati od odistinske vjere.

Farizeji su se pretvarali da vole Boga i slagali su beskonačan niz pravila i zakona kojih su se ljudi trebali pridržavati. Sve su to činili, ne u slavu Božju, nego kako bi ispali što veći vjernici u očima drugih ljudi. Čak su svoja pravila držali jednako vrijednima kao i Božje zapovijedi. Isus ih naziva licemjerima, jer riječima časte Boga, ali njihova srca pričaju neku drugu priču.

Taj „običaj“ traje i dan danas. Mi nalikujemo na dobre kršćane, ali samo izvani. Idemo u crkvu, molimo se, odgajamo djecu po kršćanskim regulama, držimo se i sami pravila i propisa koje nam Crkva propisuje, koristimo prave riječi i to je to. Fasada je na mjestu, sva ožbukana i obojana. Sve je na svome mjestu. Ali ipak nešto nedostaje. Naše su crkve pune religioznih ljudi, ali je u njima jako malo kršćana.

Isus nam „crta“ sliku religioznog života, koji ima sve izvanjske znakove, ali je iznutra pust i prazan. Vjerske vođe izgledaju dobro, uvijek orni i ažurni u donošenju nekog novog zakona, propisa, regule, ali snaga Božje ljubavi ne pribiva u njima.

Oni ne žive ono što govore.

Gordon Allport govori kako etički zakoni, pa ma kako dobri i prihvaćeni bili, znaju biti šuplja priča ako iza njih nije nešto što ih podupire. Ako isključivo slijedimo vjerska pravila i mislimo kako je to sve što se od nas traži, onda je to kao da živimo od mirisa prazne vaze. Da, moguće je neko vrijeme živjeti i osjećati miris vaze u kojoj cvijeća nema, ali prije ili kasnije doći ćemo u situaciju kada mirisa više biti ne će ukoliko u vazu ne stavimo cvijet.

U ovonedjeljnom čitanju vidimo svu tragediju religioznosti koja se ne naslanja na djela. Vidimo religioznost koja je isključivo vanjska, manifestacijska, površna.

Postoji priča o čovjeku koji je upao u bunar. Nije znao plivati. Utapao se je i zazivao je u pomoć. Prolazila tuda dvojica. Išli na nedjeljnu misu. Zastadoše i rekoše: „Mi ti sada nikako ne možemo pomoći, jer bi okasnili na službu Božju. Ipak ćemo ti pomoći. Kada dođemo u crkvu moliti ćemo se za tebe.“

Nisu čovjeku ponudili pravu pomoć. Ponudili su mu svoje riječi, ali su mu uskratili svoja djela. Pobrkali su prioritete. A Isus je i subotom pomagao ljudima u nevolji. Ljudi koji vole sebe i samo sebe, ljudi koji vole prva mjesta u društvu, ljudi koji vole pozdrave i laskave titule, ti ljudi ponajprije vole sebe, a ne Boga. I tu je jasno da nešto, odnosno netko, nedostaje.

Ono što nedostaje je Isus Krist. On nas čini poniznima i zahvalnima. Ako je Isus Krist gospodar naših života onda ćemo se mi lako osloboditi licemjerja i lažne vjere. S Kristom se mi ne trebamo pretvarati.

Jer lako je biti lažni kršćanin.

Onoga trenutka kada prestanemo biti Božji, kada stavimo masku na svoje lice i pretvaramo se da smo nešto drugo nego Božje dijete, mi u biti počinjemo krivotvoriti svoju vjeru.

Ako naše kršćanstvo ne djeluje, ako nije djelotvorno u ovom životu, gdje ga možemo testirati, ogromna je ludost nadati se da će nas to i takvo naše kršćanstvo uspješno dovesti u vječnost, uz Boga.

Jer ako padnemo na testu biti ćemo osuđeni na vječnu patnju, na vječnu odvojenost od Boga. Današnja Hrvatska to na svom primjeru zorno pokazuje. Čini se kao da se sustavno pripremamo, već na ovome svijetu, kako u vječnosti ne biti uz Boga.

Jer jedno govorimo, a drugo činimo.

Pričamo priče.

Šuplje priče. 

CIJELU EMISIJU PREUZMI OVDJE!

„Sam prema sebi istinit budi,

Jer zatim slijedi kao noć za danom,

Da nikom lažan ne možeš biti.“

Polonijev savjet sinu Leartu („Hamlet“)

Ivica Ursić

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno