Poveži se

Ivica Ursić

Što nam je činiti s korovom?

Objavljeno

- datum

Prošle smo nedjelje slušali parabolu o sijaču i naučili smo da različite vrste tla daju i različite rezultate kada je riječ o urodu.

Danas smo suočeni s drugim pitanjem.

„Što nam je činiti s korovom?“

Dobro znamo, poglavito oni koji se bave vrtlarstvom, korov će doći.

Prije ili kasnije.

Ako Isusa uzmemo doslovno onda su ove današnje njegove riječi zastrašujuće. Korov će biti bačen u vatru i biti će spaljen.

Začuđuje naša ljudska slijepoća. Mi neprestano dajemo sebi za pravo pojašnjavati „što je to Isus mislio“. Još možemo razumijeti kada je ono što Isus kaže nerazumljivo „iz prve“ ali kada su stvari rečene „glasno i jasno“ mi i dalje nastojimo stvari prilagoditi svojim razmišljanjima, a to onda obično znači razvodniti i ublažiti Isusove riječi.

Bilo kako bilo jedno je sigurno, a to je da nitko normalan u ovom scenariju ne želi ni u kom slučaju biti – korov.

Nitko ne želi da mu se presudi i da mu se kaže: „Ti si korov i kao tkav biti ćeš spaljen.“

Presude su važna stvar u našem životu. Koliko smo samo puta čuli: „Sve se u životu događa s razlogom.“

Pa kada je tako pogledajmo što o tome kaže Sveto Pismo.

„Što čovjek posije, ono će i požeti.“ (Galaćanima 6,7)

Razlog zašto nam se neke stvari događaju jest da mi žanjemo ono što smo prethodno sijali. Presude su životne činjenice.

Amerikanci kažu: „You play, you pay.“, a mi kažemo „Igruška nađe plakušku.“

Ne uvijek ali najčešće sve se pokaže uzročno posljedično.

U filmu „The Last Emperor“ za posljednjeg kineskog cara postavljen je dječak. On živi čarobnim životom prepunim luksuza u kojemu 1000 slugu eunuha čeka na njegovu zapovijed.

„Što se događa kada pogriješiš?“ pita ga njegov brat.

„Kada ja pogriješim netko drugi biva kažnjen.“ odgovori car i kako bi to zorno prikazao svome bratu on razbije posudu, a jednog od njegovih slugu istog trena stražari premlate.  

Super ako ste car. Vi počinite nešto loše, a netko drugi bude umjesto vas kažnjen. Netko može reći da je to film i da se to ne događa u stvarnom životu ali ako malo bolje promislimo događa se, itekako se događa.

Koliko samo puta nevini ljudi ispaštaju zbog tuđih grijeha. Pijani vozač uništi nečiji život. Djete pati, jer su roditelji neodgovorni. Bračni partner strada, jer onaj drugi čini zle stvari.

Obično mi žanjemo ono što smo i posijali.

Mi možemo razmatrati ovu parabolu i reći da je užasno to što se korov baca u vatru ali – život je takav. Apsurdno bi bilo uljepšavati stvarnost. Ako sijemo loše sjeme nema šanse da nam sjetva bude dobra. U najvećem broju puta dobiti ćemo ono što smo i posijali.

Ono što je međutim opasno jest kada mi pokušavamo dokučiti kakvi bi mogli biti rezultati žetve drugih ljudi. Mnogi ljudi vole dijeliti ljude na prihvatljive i neprihvatljive, na vrijedne i bezvrijedne, na dobre i loše, na žito i kukolj.

Obratite pozornost na dio iz današnjeg čitanja kada sluge pitaju gospodara hoće li otići i pokupiti korov.  Gospodar to ne dopušta nego im kaže neka čekaju žetvu i tek onda neka razdvoje korov od žita, jer se sada skoro pa i ne mogu razlikovati.

Isus nprestano podučava svoje učenike neka ne osuđuju druge ljude.

Jedan od najvećih grijeha jako religioznih ljudi jest da oni sebe drže „velikim pravednicima“ i da neprestano s tog aspekta prosuđuju druge ljude.

Mi imamo u sebi ugrađenu tu sklonost suditi drugima, određivati tko je dobar, a tko je loš kršćanin, tko je svjetovan, a tko je duhovan, tko je za Raj, a tko je za Pakao. Opasno je to.

“Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ (Matej 7, 1-2)

Mi zaboravljamo da kada sudimo drugima da mi svijet, odnosno ljude oko sebe, promatramo kroz zaprljane naočale. Ponekad (e da je samo ponekad) mi druge kritiziramo nepošteno. Mi ne znamo sve okolnosti ili nečije motive.

Samo Bog zna sve činjenice i jedino je Bog u stanju pošteno suditi ljudima.

Lako je upirati prstom i govoriti drugima kako su i koliko su u krivu, ali daleko je teže angažirati se oko ljudi, saslušati njihove životne priče, spoznati njihove boli, živjeti njihove živote.

Nedavno smo slušali ovu famoznu rečenicu iz Evanđelja po Ivanu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)

Ali nakon nje ide naredna rečenica: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Ivan 3,17)

Na nama je ne osuđivati ljude zbog njihovih loših djela.

Na nama je osuđivati njihova loša djela.

I na nama je ljubiti ljude i svjedočiti im Krista.

Kada mi vidimo nekoga tko griješi mi ne znamo koliko je žarko ta osoba pokušavala ne griješiti i mi ne znamo koliko je snažna bila sila koja je natjerala tog čovjeka na grijeh i mi također pojma nemamo što bismo mi učinili u tim istim okolnostima.

Ne ponašajmo se kao licemjeri.

Zig Ziglar, američki autor i motivacijski govornik, priča da je pozvao prijatelja neka ode s njim u crkvu. Ovaj mu reče: „Pa, volio bih otići ali crkva je tako puna licemjera.”

Ziglar mu odgovori: “Točno ali uvijek ima mjesta za još jednoga.” 

U našoj Crkvi ima mjesta za sve ljude.

Svi su dobrodošli.

Odlučni i neodlučni. Snažni i mlaki.

Svjesni i zbunjeni. Ovisni i neovisni.

Mi želimo korov i žito u svojoj Crkvi, jer tko je od nas uopće siguran što je što i tko je tko?

Doći će vrijeme odvajanja žita od kukolja ali je samo Bog u stanju odrediti što je žito, a što je kukolj.

Ivica Ursić/croative.net

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

IVICA URSIĆ: OTISNUTA SLIKA

Objavljeno

- datum

Netko je jednom rekao: „Ja se osjećam počašćen što plaćam porez mojoj državi ali vjerojatno bih se osjećao jednako počašćen kada bi porez bio upola manji.“

Većina ljudi ne voli plaćati porez. Ljudi su takvi.

Ali porez se mora plaćati, pa se je tako plaćao i u Isusovo vrijeme.

Da stvar bude gora, plaćao se je okupatoru, Rimu.

Najveći dio novca se je slijevao u Cezarov džep, a to Židove sigurno nije ni malo činilo počašćenima.

„Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“

Na ovoj činjenici farizeji su odlučili postaviti zamku za Isusa.

Kako god odgovorio pogriješno je, mislili su.

Ako se suglasi s plaćanjem poreza narod će se okrenuti protiv njega.

Ako bude protiv plaćanja poreza na sebe će navući bijes Rima. 

Isus traži od njih neka mu pokažu novac i pita ih: “Čija je ovo slika i natpis?”.

Kada mu kažu da je to slika i natpis Cezarov on im onda govori neka Cezaru daju ono što je i onako njegovo ali dodaje neka Bogu daju ono što je Božje.

Odgovor je savršen i ostavlja one koji su postavili pitanje „bez teksta“.

Naravno da je ovo ključno pitanje svih vremena, pa tako i ovih naših.

Koje su stvari Cezarove, a koje su Božje?

Najveći broj ljudi su uredne porezne platiše.

Možda malo grintamo ali u biti nemamo nekih većih problema kada je plaćanje našim „cezarima“ u pitanju. Ono što vlast želi to vlast i dobije. I ponavljam, najveći broj nas nema problema s tim.

Ali kada treba dati Bogu Božje, e to je već daleko veći problem.

“Dati Bogu” na začelju je naših ljudskih prioriteta.

Dva su razloga za to.

Prvi je taj što smo kao društvo, odnosno kao kultura, sve više okrenuti materijalizmu, pa je novac mjera svega u našem životu. Potrebno je plaćati na sve strane i onda mi nekako davanja za Crkvu gurnemo na kraj. Ako dotekne.

Nalik smo onom malom dječaku kojemu je mama, kada je odlazio na misu, dala dvije kovanice od 5 kuna. Jednu za milodar, a drugu za kolač. Dok je hodao dječaku iz ruke ispadne jedna kovanica i otkotrlja se u slivnik. Dječa podigne pogled prema nebu i sa žaljenjem na licu reče: „Eto, Bože, ode tvojih 5 kuna.“

Druga stvar je ta da ima nešto zavodljivog u novcu.

Što ga više imamo to nam ga je teže nekome dati.

Novac je poput droge. Zarobi čovjeka.

Zato je Isus toliko često i govorio o opasnosti koju donosi veliko bogatstvo, kao malo koja druga stvar. Isus nije govorio da je loše posjedovati stvari nego je upozoravao da stvari ne zavladaju s nama. Danas je možda najraširenija religija ona u kojoj toliki obožavaju novac.

Za mnoge ljude obožavanje novca veliki je duhovni problem.

Što više posjedujemo to više ti isti naši posjedi vladaju s nama.

Ali nije samo novac ono što nas je zarobilo.

Toliko toga nas formalno – „povlači za rukav“.

Naša djeca, unučad, kolege na poslu, susjedi, prijatelji, poznanici, znanci i stranci. Nema onoga koji ne će pokušati zakačiti se za nekoga i pokušati posjedovati nekoga, pa makar to bilo i iz najplemenitijih namjera.

A koliko tek njih polaže „pravo“ na novac u našim džepovima?

„Daj mi ovo … kupi mi ono … trebamo novac za to i to … dužan si mi toliko i toliko … daj … daj …“ a i mi sami radimo presing na sebe same: „Treba mi bolja garderoba … moram na janjetinu u Grlo … neophodan mi je novi auto … veći stan … nove skije … duže ljetovanje …“

Ide to i kraja mu nema.

Tko dobiva moje vrijeme?

Tko dobiva moju pozornost?

Tko ima moju odanost? Tko ima mene?

U konačnici – tko vlada sa mnom?

Nas su zarobili toliki pritisci da mi jednostavno idemo linijom manjeg otpora i „prepuštamo se matici“ neka nas nosi.

Što god nam zapne mi podmažemo i idemo dalje.

Ma koja god glazba svirala mi nastavljamo plesati. Što svi jedu jedemo i mi.

Jedan od razloga tolikih novih, poglavito duševnih, bolesti, tolikih depresija, nervoza, napetosti sigurno leži u činjenici da nikada do kraja nismo razriješili kome, u biti, mi pripadamo. I taj konflikt i dalje u nama ključa. Borimo se i mučimo s odgovorom.

Priznajemo da je naš prvi gospodar „cezar“, tek onda Bog.

Zato što smo toga svjesni mi se i borimo, mučimo, jer duboko u svojoj duši znamo da je to krivo. Borimo se s osjećajem krivnje.

Neprestano čujemo pitanje: „Kako odlučiti tko dobiva što od mene? Što je „cezarovo“, a što je Božje?“

Odgovor na ovo ključno pitanje leži u onom poreznom novcu, u – denaru.

Isus pita neka kažu čija je slika na njemu.

Odgovaraju mu da je Cezarova.

Stvari su jasne, ako je na novcu slika Cezara onda je to njegovo.

Po istoj logici, mi koji smo stvoreni „na sliku i priliku Božju“, ako je (a jest) na nama (u našoj duši) slika Božja onda smo mi Božji.

Mi pripadamo Bogu.

Bog nam je dao parvo izbora, možemo birati kome ćemo pripadati.

Kome ćemo dati sebe.

Svoju dušu.

I mi to činimo.

Cijelu emisiju preuzmite ovdje!

„Uzmi, o uzmi me takvog kakav sam,

i pozovi me biti ono što trebam biti;

Stavi pečat svoj na srce moje i živi u meni

da bi Bogu bila sva slava. Amen.“

(John Bell)

Ivica Ursić/ croative.net

 

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Ivica Ursić

ODBIJANJE POZIVA

Objavljeno

- datum

Opaki i opasni revolveraš uđe u salun, počne ispijati viskije i mrko pogledavati oko sebe. Što je više pio atmosfera u salunu je bila sve strašnija. Onda se dohvati svojih revolvera i stade pucati po plafonu.

Svi su „pomrli“ od straha. Svi.

Konačno se okuraži maleni i neugledni čovječuljak. Bio je to vlasnik saluna. Priđe revolverašu i tihim glasom reče: „Dajem ti pet minuta da napustiš naš grad.“

Opaki i opasni revolveraš vrati svoje revolvere u korice, odgurne od sebe bocu viskija, iziđe iz saluna, uzjaši svojega konja i žurno napusti grad. Kada se je izgubio iz vidokruga, netko od nazočnih, upita vlasnika saluna, što bi učinio da je opaki i opasni revolveraš odbio otići.

„Vjerojatno bih mu produžio rok odlaska.“ odgovori ovaj.

Mnogi od nas kršćana imaju takav koncept Boga – ako propustimo zadani nam rok, Bog će ga jednostavno – produžiti.

Priznajmo, mi Božji sud ne uzimamo zaozbiljno.

Naš je stav: „Ja griješim, a Bog oprašta.“

Bogu je to i onako u opisu posla, kažemo mi.

Mi se valjamo, kaže Dietrich Bonhoeffer, u „jeftinoj milosti“.

Ali milost nije jeftina. I milost nije jednodimenzionalna. Milost se može shvatiti samo ako stoji uz Božji sud. I to kao olakšavajući faktor na suđenju. Bog nas prosuđuje i nalazi nas nespremnima, nepripremljenima za svadbenu gozbu, za Božju feštu.

Jednom je netko primjetio, a bila je riječ o Evanđelju po Mateju, da u njegovim čitanjima nikada nije dobro da te se oslovi sa „prijatelju“. Svaki put kada bi se nekoga oslovilo sa „prijatelju“ ono što bi uslijedilo ne bi bilo ni malo ugodno.

Najupečatljivija scena svakako je ona kada Juda ljubi Isusa, a Isus ga pita: „Prijatelju, zašto si došao?“ (Matej 26, 50) ali ništa manje poznata nije ni današnja scena kada se kralj obraća jednome koji nije bio odjeven u svadbeno ruho – i govori mu, pita ga: „Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?“

Ta zaključna scena drugi je šok u današnjoj paraboli. Prvi šok sigurno je kada kralj daje u cjelosti uništiti one koji su odbili doći na gozbu. Bilo kako bilo, kralj u ovoj paraboli nije netko koga se može shavćati olako.

Središte ove parabole, njezina bit, govori o tome kako se Božja milost i Božja riječ šire, kako dopiru do ljudi za koje nikada ne bismo ni pomislili da su bitni.

“Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre.“

To je omiljena tema evanđeliste Mateja. Od rodoslovlja Isusa Krista na početku, pa preko pojave tri mudraca, lako je primijetiti, sve do ove parabole, da je sve prepuno milosti. Ali milost je, rekli bismo, neprestano „šotobraco“ – rukom pod ruku – s Božjim sudom.

Ovo je poprilično sklizak teren.

Svi mi rado govorimo o Božjoj milosti. Puna su nam je usta.

I red je, jer je Božja milost naša jedina nada i spas.

Zaboravite slatkaste poruke koje širi New Age i njegova velika svećenica Oprah Winfrey, to nas sigurno spasiti ne će. Ali mi nekako volimo misliti kako ćemo čineći dobra djela dospjeti među one koji će se spasiti, jer ćemo bivajući dobrotvorima, privući Božju pozornost, pa na kraju onda ispada da se mi u biti spašavamo, jer smo to zaslužili.

To je fatalna pogreška.

Mi se sami po sebi ne možemo i ne ćemo spasiti.

Božja milost je ona po kojoj se mi spašavamo.

Isključivo po njoj čovjek može biti spašen.

Ali znači li to da mi onda uopće ne trebamo spominjati onu drugu stranu medalje? Znači li to da trebamo šutjeti i ne govoriti da ako ljudi odbace Evanđelje ili odbiju Božju milost ili se ne okane svoje sebičnosti, da će se onda morati suočiti s Božjim sudom?

U svojoj knjizi „Ljubav pobjeđuje“ Rob Bell je potaknuo veliku raspravu po slijedećim pitanjima.

Hoće li Bog, koji je ljubav, ikada ikome suditi?

Hoće li Bog ikada ikoga poslati u vječnu tamu?

Neki danas, a među njima je, nažalost, i određeni broj svećenika i teologa, govore: „Ne, Bog to nikada ne bi napravio.

Usredotočimo se mi na Njegovu milost i na Radosnu vijest i na Boga čija ljubav za granice ne zna i zaboravimo na gnjevnog Boga koji spominje mjesto gdje će biti „jauk i škrgut zuba“.

Nije sporno da je Isus prepun milosti.

Nije sporno da je Isus prema svima pružao, i da dan danas prema svima pruža, ruku. I nije sporno da je spasenje besplatan dar Boga čovjeku. Ali da će na kraju biti iznenađenja – biti će ih.

Taj milosrdni i blagi Isus nije iz svojega riječnika izbacio riječi koje mnogi danas, među nama, jednostavno ne žele čuti. To su riječi za koje mnogi među nama danas „nemaju vremena“ ili ga ne žele imati.

Ono za što je Isus došao i što nam je došao ponuditi, bio je najdragocijeniji dar kojeg je Bog mogao ponuditi čovjeku. Bila je to božanska žrtva takvih dimenzija da je čovjek nikada ne će biti u stanju izmjeriti. Ali baš zato, zbog veličine i vrijednosti te žrtve, nju odbaciti nije mala stvar.

Ono o čemu govori današnje čitanje jest besplatna pozivnica milosti, pozivnica za mjesto za Božjim stolom. Ono što je po srijedi od nemjerljive je vrijednosti.

Da, mi možemo primiti sva ta bogatstva samo po milosti Božjoj, ali ako nas ta milost ne pomakne, ne natjera na promjene, ako mi za nju „nemamo vremena“, ako su nam neke (i ne samo neke) stvari „prišnije“, onda Bog, vjerujte mi, ne će na sve to samo „slegnuti ramenima“.

Nemojmo ni za trenutak utonuti u iluziju da ne će biti ozbiljnih posljedica ako odbacimo Krista Boga i odbijemo prihvatiti njegovu pozivnicu za feštu.

I da, ne mogu, a ne vratiti se na onoga jadnika kojega su pokupili s puta i kojega će osuditi što nije bio svečano, dakle primjereno, odjeven.

Pa u čemu je njegova krivica?

Nije naravno riječ o dress-codu. Neki od pozvanih olako su shvatili pozivnicu i nisu došli, a ovaj je čovjek olako shvatio poziv kada ga je prihvatio. Nas Božja milost poziva onakve kakvi mi jesmo ali mi ne smijemo doći onakvi kakvi smo. Milost jest besplatna ali nije jeftina. Ona u sebi ipak uključuje cijenu, a ta cijena je naša promjena. Pokajanje.

Nažalost mi kršćani kao da uvijek dolazimo u istu napast – Boga olako shvaćamo – kao ono, jednom kada smo “dio ekipe”, kada smo sjeli za stol, sada možemo ostati onakvi kakvi smo, jer mi smo “unutra”.

Mnogi od nas drže Božji poziv svojim pravom, a ne privilegijom. Bog je nama to dužan, uvjereni smo. I mi se prema onome što držimo Božjom obavezom ponašamo nonšalantno, bez obaveze s naše strane.

Ponašamo se olako. Prezauzeti smo drugim stvarima. Poziv Božji zanemarujemo. Čak ga i odbijamo. Odbacujemo.

Ne činite to. Ne vjerujte onima koji vas žele opčiniti iluzijama o “praznom paklu”. Kada dobijete Božju pozivnicu za gozbu nad gozbama, sve ostavite.

I požurite.

Ako kažete da nemate vremena možda ga uistinu više nikada ne ćete ni imati.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Ivica Ursić

Ivica Ursić: POBUNA

Objavljeno

- datum

Jeste li ikada doživjeli da je netko nešto rekao, a vi to niste razumjeli?

Kao da taj drugi govori nekim stranim, vama nepoznatim jezikom?

Ili ste vi nešto rekli, a onaj drugi postupi kao da ste vanzemaljac?

Vi želite jedno, a ta osoba, ne o nečemu drugom, nego o nečemu desetom?

Čini vam se kao da ste „pali s Marsa“?

Postojali su dani kada je Isus pokušavao komunicirati duboke istine onima oko sebe, a oni doslovno kao da su „pali s Marsa“. Isus bi nešto rekao i gledao bi kako oni samo zure u njega. To se je prije svega odnosilo na vjerske poglavare. Oni nisu željeli imati posla ni s Isusom, ni s njegovim učenjem, pa su se ponekad njegove riječi jednostavno „odbijale“ od njih.

O da, oni su njega osuđivali ali nije im palo na pamet dopustiti njegovim riječima da dopru do njihovog srca. Nisu ga, ponekad, niti slušali što govori. Barem se je tako činilo. Toliko su bili sigurni u sebe same da su odbacivali sve ono što bi Isus rekao ili učinio.

Što biste vi učinili u takvoj situaciji?

Želite nekome priopćiti nešto jako važno ali taj ne trza. Ne dopirete do njega. Ne doživljava vas. Baš u takvoj situaciji je Isus. Zato i čini ono što često zna učiniti.

Priča priču.  

Priča priču o pobuni u vinogradu koja izuzetno dobro ocrtava nas i naše uloge u Kraljevstvu Božjem.

Pobuna je stara tema u Bibliji.

Javlja se već u priči o Adamu i Evi. Još prije, na samom početku, pobuna dijela anđela s Luciferom na čelu. Tu je priča kule Babilonske. Pa priča židovskog naroda za vrijeme izlaska iz Egipta.

I rezultat je uvijek isti – otuđenje, bol i tragedija.

Bezbroj je primjera kolika je čovjekova želja bila i ostala – zauzeti Božje mjesto.

Svi smo mi, na ovaj ili na onaj način, došli u napast „svrgnuti“ Boga i „zasjesti“ na njegovo prijestolje.

Svi smo mi znali postupati kao da je ovaj svijet naša „prćija“, kao da ga nam je „ćaća ostavio u dotu“ i kao da smo mi njegovi apsolutni gospodari.

Tako lako zaboravljamo da sve što imamo, da nam je sve od Boga posuđeno.

Pa čak i vrijeme u kojem živimo.

Mi smo samo privremeni zakupci, stanari, upravitelji.

Mi ništa ne posjedujemo, ničeg nismo vlasnici, a ponašamo se kao da je sve naše.

Sve, apsolutno sve, pripada Bogu.

Uz jednu crkvu izgradi se moderni supermarket s velikim parkiralištem.

Kako je crkva oskudjevala s prostorom za parkiranje župnik zapita vlasnika supermarketa bi li crkvi dopustio korištenje njihovog parkinga nedjeljom kada supermarket nije radio.

(Iz ovoga je lako zaključiti da se ovaj slučaj nije dogodio u Hrvatskoj, jer kod nas svi supermarketi rade nedjeljom)

Vlasnik supermarketa reče župniku: „Može. Nema problema. Ali parkiralište možete koristiti 51 nedjelju u godini.“

„A što je s onom jednom? Pedeset i drugom?“ upita župnik. „Toga dana“ odgovori mu vlasnik supermarketa i parkirališta „ja ću staviti lanac i zatvoriti parkiralište, kako biste uvijek imali na pameti da ovo parkiralište pripada meni, a ne vama.“

Dobra priča. Mi se ponašamo kao vlasnici, a samo smo zakupci.

Ovo nas dovodi i do druge stvari koju je potrebno istaknuti.

Sreća dolazi onima koji shvaćaju da ne posjeduju ništa.

Zakupci vinograda su bili pohlepni ljudi.

Željeli su sve za sebe i nisu bili voljni dati vlasniku njegov dio.

Vlasnik je, s druge strane, bio velikodušan.

Dao im je kontrolu nad velikim imanjem i mogli su uživati u obilju.

Sve što je od njih tražio bio je samo dio onoga što bi ostvarili.

Podsjeća li vas ovo možda na nas danas?

Od Adama i Eve, pa sve do dana današnjega, ova je priča neprestano aktualna. Bog od nas traži samo dio za uzvrat ali mi smo, malo je reći, pohlepni.

Želimo sve. I svoje i Božje.

Kako je to tužno.

I ružno.

Najsretniji ljudi, koji su ikada živjeli, su oni koji sa zahvalnošću priznaju Boga za gospodara svega.

Isus je pitao farizeje što će vlasnik vinograda učiniti pobunjenim vinogradarima. Njima nije bilo teško dati odgovor.

Pojma nisu imali da s ovim odgovorom sami sebe osuđuju.

Jer parabola je govorila o njima.

Njima je Bog povjerio duhovnu skrb nad Božjim narodom.

Nažalost, mnogi među njima su gledali na to kao na običan posao, kao na način kako ugodno živjeti, kao na izvor prestiža i moći.

Toliko su se saživjeli sa svojim osjećajem apsolutne nadmoći da su kamenovali proroke koji su ugrožavali njihovu sigurnost i njihov komoditet.

Na koncu su i Božjeg sina razapeli.

Ovo je i velika priča za sve one koji su svoj život posvetili svećeničkom pozivu, kao i svima onima koji se zovu kršćanima. Za sve nas.

Svi smo mi odgovorni. Svi. Bez izuzetka.

Postoji legenda o običnom, jednostavnom čovjeku koji je doslovno živio u jarku, pokraj puta. Jednog dana odobre mu se tri želje. On ponajprije zaželi silna materijalna dobra i odjednom postane nevjerojatno bogat. Onda poželi silnu pamet i postane nevjerojatno mudar.

I konačno poželi postati Bog.

Istog trena opet se nađe u jarku pokraj puta, bez igdje ičega.

Pobunjeni vinogradari, nezadovoljni svojom ulogom zakupaca, a ne vlasnika, na kraju su izgubili sve od čega su živjeli. Uzoholili su se i poželjeli su biti ono što oni nisu – vlasnici vinograda. Nisu željeli gospodara iznad sebe.

Danas, mi na sve moguće načine želimo upravljati ovim svijetom, svojom Domovinom, svojom obitelji, svojim osobnim životom, kao apsoltuni gospodari života i smrti.

Želimo upravljati apsolutistički.

Sami. Bez Boga.

Jesmo li svjesni posljedica koje nas očekuju?

Ivica Ursić

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.