Connect with us

Tvrtko Dolić

Srbin Rade Šerbedžija postaje hrvatski član Američke filmske akademije

Objavljeno

- datum

 MNOGE PARADRŽAVE NISMO REINTEGRIRALI     Kada se 90-tih “politički i etnički progonjeni Rade” iskrcao u Londonu, morao je popuniti imigracijski upitnik. Nacionalnost Serb, prezime Serbedzija. Kako je takav Rade ovih dana pozvan u Američku filmsku akademiju kao popuna iz etničke skupine Hrvata?

Hrvatska zapravo to nije. Imamo savez paradržava i višeslojnih paradržavnih asocijacija, u kojima su Hrvati manjina. U zbroju su Hrvati većina, ali ne dominiraju niti u jednom segmentu ili sloju države ili društva. Na dokonom ćaskanju MMF-HNB u dubrovačkom Hiltonu, guverner Boris Vujčić spomenuo je dobro organizirane manjine nasuprot većini. Alina Mungiu-Pipidi, profesorica u Hertie School of Governance upozorila je na podjelu društva na rodbinski, nacionalno ili interesno povezane kaste, koje svojim pripadnicima omogućavaju slobodan pristup institucijama i uslugama sustava. Time smo došli do problema nedopustive obrnute diskriminacije u RH, koja se lokalno, “manjinski” i interesno pretvara u najgoru represiju prema Hrvatima, da bi udružene kaste zidale takve odnose i na “saveznoj” razini. U kakofoniji otvorene šovinističke mržnje prema Hrvatima, imamo i one koje smeta što posjedujemo određen nacionalni identitet. 

Obrnuta diskriminacija

U Rijeci i u Zagrebu o Hrvatima možemo govoriti kao o manjini na lokalnoj razini, koja trpi tiraniju udruženih komplementarnih skupina. Neki poznati protagonisti našeg političkog života brkaju osnovne činjenice. Nedavno smo u Hrvatskom saboru imali priliku čuti Furia Radina, zastupnika talijanske manjine, kako nekorektno optužuje Ivana Pernara iz Živog zida. “Reći ću vam zašto je ono što ste vi govorili na razini fašizma… Oduzeli ste nam legitimitet jer imamo malo glasova, a imamo malo glasova jer su nas vaši sunarodnjaci izbacili iz naših kuća.” Dakle, po Radinu, nisu Talijane u Istri progonili i protjerali partizani, nego Hrvati. Tko je napao Trst? Zar nije Titov režim u Istru doseljavao sve “jugoslavenske” nacije, osim Hrvata? Zapravo me ne smeta niti talijanski karakter Istre ili Kvarnera, ali je civilizacijski nazadno kreirati nekakav jugoslavenski identitet Istre ili Kvarenra, nakon što su se obje Jugoslavije nepovratno raspale, kao najveći kazamati u našoj i svjetskoj povijesti.

U Rijeci je rezanje hrvatske zastave proglašeno kulturnom predstavom! U tom smislu počašćen je i jedan Slovenac! Pokušajte u Ljubljani ili Mariboru rezati slovensku zastavu, pa da vidite koliko to možete svesti pod slobodu izražavanja. Možete li zamisliti kako se u Rijeci osjećaju Hrvati, dok formalno u svojoj nacionalnoj državi trpe diskriminaciju drugih skupina. Kako se Hrvati osjećaju u orjunaškom i titoističkom Zagrebu, gdje se Titovo ime konačno odstranjuje kroz političku ucjenu? Iluzorno je bilo očekivati da se istarska i kvarnerska matrica doseljavanja stranaca neće aplicirati i na Zagreb, u kojemu je 1945. domaće stanovništvo prognano i uglavnom pobijeno – ostali su samo dotepenci prve Jugoslavije i nešto sitno mađarona, pa su onda stigli podobni doseljenici sa Sandžaka i iz Šumadije. Za vrijeme mađarske dominacije, Zagreb i Rijeka bili su mađarske utvrde, a za orjunaške, odnosno velikosrpske, jugoslavenske i srbijanske dominacije, odvijao se sličan proces. Posljednja okupacija u Rijeci i u Zagrebu bila je orjunaška i komunjarska, i to određuje današnje dominantne skupine u tim hrvatskim gradovima.

Glumio je Rade baš svašta, od prosjaka do kraljeva. Kada neki svjetski kazališni ili filmski djelatnik pogleda popis Radetovih uloga, ostaje impresioniran. A Rade je sve svoje uloge sveo na jedno isto bacanje po tlu, stenjanje i mijaukanje na bini. Koliko će Rade Šerbedžija kao američki “akademik filmskog platna” promovirati RH, a koliko ojačati vladajući protuhrvatski klan u “hrvatskoj” kulturi? Nakon što je 20 godina uživao na Kvarneru, uključujući ostale blagodati Lijepe naše, Rade je potpisao yu-Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Slavenski izgled, slavenski jezici, nekakav ruski engleski, srpsko podrijetlo, i distanciranje od hrvatske samostalnosti, otvorili su Šerbedžiji svjetsku glumačku karijeru, uglavnom kroz uloge ruskih mafijaša. Njegov ulazak u takozvanu Academy of Motion Picture Arts and Sciences možemo simbolički gledati i na toj razini. Sve se događa u osjetljivom trenutku za SAD, kada se AMPAS snažno angažirao protiv novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Fiume je Reka

AMPAS je “profesionalno” udruženje oko 6000 američkih filmaša. Pripadna godišnja nagrada Academy Award poznata je pod nazivom Oscar. Nakon niza skandala sa protežiranjem glumaca koji su bijelci, pala je odluka da se AMPAS rasno i etnički proširi. Prošle godine adoptirano je 683 novih članova, a ove godine pozvana su 774 nova člana iz 57 zemalja. Emir (Nemanja) Kusturica, uključen je još krajem 90-tih na tragu afirmacije BiH i Daytonskog sporazuma, još dok se prezentirao kao musliman i Jugoslaven. Danas brani boje Srbije, dok je iz Hrvatske pozvan “Hrvat” Rade Šerbedžija, koji je zapravo Srbin. Tipična hrvatska selekcija. Tijekom lobiranja za članstvo u AMPAS-u, Rade je predstavljen kao redatelj filma “Oslobođenje Skoplja”. Naime, promocija tog obiteljskog projekta iz 2016. oslanjala se na svjetsku famu istoimene predstave srbijanskog i vojvođanskog redatelja Ljubiše Ristića. Šerbedžija je naglasio kako će se na karti AMPAS-a pojaviti i Rijeka. Nisam čuo da je spomenuo Hrvatsku, pa ako je to ipak učinio, ispričavam se. Eto, Rade je pametno iskoristio neželjenu RH, na više načina.

A da Rijeka zaslužuje svoje mjesto u topologiji američkog i domaćeg horora, vidimo i po novim budalaštinama Travničanina Olivera Frljića, koji je po nacionalnosti halbe – halbe. U RH je stigao kao izbjeglica i predstavio se 1/1. Nakon školovanja u Crkvi u Hrvata, aktivistički djeluje strogo protiv katoličkih nacija. To vam je onaj “antifašistički” lik kojeg su Poljaci protjerali nakon što je došao s idejom da se Poljaci trebaju suočiti sa svojom prošlošću. Hitler je pregazio Poljsku, Staljin je pobio sve poljske časnike, zajedno su pobili i mnoge druge Poljake, nametnuli Poljacima svoj problem Židova, Poljska je nakon rata reducirana za oko 100 kilometara na istočnoj strani, a Frljo je kao problem prepoznao Poljake, zapravo katolike. U Sarajevu se pojavio s predstavom u kojoj Isus silazi s katoličkog križa i siluje muslimanku. Našu nesretnu Aleksandru Zec, žrtvu bitke podzemlja za teritorij zagrebačke tržnice Dolac, prikazao je kao žrtvu hrvatskog nacionalizma. Poznat je i po predstavi u kojoj “gledatelji” vire na bini kroz poklopce wc-školjki. Ovih se dana u sklopu Riječkih ljetnih noći pojavio s neukusnom prozivkom njemu nepoćudnih osoba. Sve njegove predstave zapravo su njegova dijagnoza.

Riječanka je i Slavenka Drakulić, koja nastupa kao nekakvo jugoslavensko plemstvo – otac joj je bio oficir JNA. U tekstu “Shadows in the sunshine”, objavljenom 2008. u Guardianu, tvrdi da Hrvatska ima fašističku povijest. Oponašajući Hannah Arendt, njenu nazočnost na suđenju Adolfu Eichmannu, i njeno djelo “Izvješće o banalnosti zla”, Drakulićka je posjetila haaški Tribunal i napisala knjigu “Oni ne bi mrava zgazili”, koja je poslužila za film “Obični ljudi” Vladimira Perišića. “Moj je otac također bio oficir JNA i to mi je pomoglo da se približim Krstiću kao osobi. Ista je stvar i s Ratkom Mladićem” – izjavila je Drakulićka. “Biljana Plavšić smogla je snage preuzeti na sebe političku, ali i moralnu odgovornost za ratne zločine… Za razliku od Bobetka ili Gotovine.” Po jednom njenom “romanu” snimljen je film “Kao da me nema” – (četničke) ubojice nemaju nikakve nacionalne ili vjerske oznake. Riječ je o muškom ratu protiv žena! Kako se u to uklapa Srebrenica? Rat između homoseksualaca i heteroseksualaca? Drakulićka se čudi da je Istra hrvatska. Navodno je slično na Brijunima izjavila i Mira Furlan. Drakulićka je jedna od utjecajnih “vještica iz Ria”, kako je Slaven Letica hrabro nazvao skupinu lažnih feministica. Kao što reče Letica, sve same djevojčice komunizma, iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, jugoslavenskih diplomata i partijskih činovnika. Plemstvo!

Radiša ili Radojica?

Režimski jugoslavenski glumac Rade u Londonu se 90-tih smjestio kod režimske britanske oscarovke Vanesse Redgrave, na preporuku jugoslavenskog režimskog kazališnog redatelja Ljubiše Ristića. Vanessa je okupljala slične likove da se prezentira kao novovjeka majka srednjevjekovnog “Moving Teatra”. Na kazališnoj razini provedene su određene stilizacije. Naime, u Srednjem vijeku su glumačke družine putovale od naselja do naselja i priređivale svoje predstave, svaki put na novoj bini, za novu publiku, a ovdje ista publika seli od jedne lokacije do druge. Naravno da je autorski tekst posve zanemariv – protagonisti su gledatelji. U Zagrebu je Ristić slično postavio “Oslobođenje Skopja” na Gornjem gradu – publika je selila iz jednih prljavi stolaca jednog prljavog dvorišća u neke posve strgane u drugom još prljavijem dvorišću. Zasjednete na ljetnoj opari u jednom obzidanom smrdelju, a onda se Rade valja pet minuta na zapišanom pločniku, kao da ima napad epileptičara, pa vas onda zamole da pređete u drugo popišano dvorišće, gdje se Rade ponovno baca na zemlju u svome čuvenom grču antifašizma. Imao sam čast u ITD-u gledati njegovo uprizorenje Ibsena – Rade se jednako bacao po bini, i onda bi se ukipio, škiljeći u jednu točku. I u shakespearovskim aplikacijama Rade je razdrljen i raščupan. U “svojim” predstavama na Kvarneru, Rade prvi čin predstave izvodi na brodu, na koji se publika ukrca – onako nešto brblja sam sebi na pramcu, da bi se u konačnici glupa publika uspentrala na utvrdu Minor na Malom Brijunu. Annete Benning bila je strgana, pokisla i oduševljena, a za promociju genija dobila je naslovnu ulogu u “Medeji”, u verziji Radine supruge Lenke Udovički, koja je jednostavno naručila tu predstavu u SAD-u, kako se danas zove režija. Rade je postao režimski glumac i u “samostalnoj RH”, od koje je bježao, i to je odgovor na mnoge druge vaše dvojbe.

 

SAČUVANI FRAGMENTI

Tko je Serbin Rade Serbedzija?

Zgodno je kroz izjave Rade Šerbedžije promatrati njegovu osobnu evoluciju, ako se uopće dogodila. Nije prepoznao srpsku i srbijansku agresiju na RH i BiH. U Beogradu je kukao: “Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci… Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije se mogla spasiti divna Jugoslavija… Pod drugu kapu neću!” Padale su svakakve izjave. “Ja lično bih najradije, a znam da nisam Čarnojević, poveo nesretni narod na neko daleko ostrvo, ako takvo postoji na svijetu.” Pa onda: “Više se ne mogu vratiti ni u Zagreb… Ne pripadam više tom svijetu… Ne mogu ja zbog njih i njihova djela zbog kojeg su oni na kraju i suđeni pogaziti sve naše živote i svoj prije svega.” Tada je tvrdio da su Amerika i Europa velik laž. Ljudi tamo uglavnom žive nesretno. “Sva ta hrpa Meksikanaca i crnaca, hrpa sirotinje i bijede koja se vuče tim svijetom.”

“Toga svibanjskog popodneva igrali su u Zagrebu Crvena zvezda i Dinamo” – prisjeća se Rade. Povijesna tekma “na kojoj je zapravo počeo rat”. “Sjedili smo, dakle, u Ristićevoj kancelariji i gledali nogomet, Inga (Appelt), Brik (Ingin sin) i ja, kada je u sobu stupila jedna mlada i lijepa djevojka. Ljubiša ju je predstavio kao mladu režiserku iz Beograda, koja je upravo počela režirati svoju adaptaciju jednog Nušićeva komada.” Zvala se Lenka, a majka joj je bila Karolina Marija, profesorica biokemije na Harvardu, koja se udala za španjolskog borca (?) Lazara Udovičkog, prijatelja Koče Popovića. “Na svadbi su svirali cigani iz Novoga Sada. Pjevali su za mene posebno Arsenovu pjesmu ‘Oj mladosti’. Zatim je moj Danilo uzeo gitaru i otpjevao mi ‘Suzu za Zagorske brege'”.

Navodno je na događanju naroda u Srbiji recitirao Tina Ujevića. “U lipom jaziku, gdi ‘ča’ slaje zvoni, mi dobročasimo garb slovućeg greba i tokoj ti napis dijački i stari.” I rijetki Hrvati četnici tražili su prijevod. Na protestnom mitingu protiv bombardiranja Dubrovnika, u pratnji Mirjane Karanović, recitirao je Gundulićeve stihove: O lijepa, o draga, o slatka slobodo. “Samo stotinu metara zračne linije, u tome času, nekoliko tisuća ljudi čekalo je prijestolonasljednika Aleksandra!” Teško je odrediti kada, možda nikada, ali “tada se u meni dogodio Krleža, ne više onako lektirno iz gimnazije i s prigodnih recitacija, nego kao moj barut i kao moja voštanica kojom sam osvjetljavao samome sebi, a nadam se i drugima, put.” Pa onda pripomene: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.” Kako kaže, nešto je lanuo protiv Josipa Vrhovca, a spasio ga “malo talent, a malo činjenica da su mi otac i majka bili Srbi i komunisti, te sam kao takav teško u prozivkama i etiketama prolazio kao hrvatski nacionalist”.

Rade je devedesetih podržao lijevi Račanov blok, čime je potvrdio “svoj građanski (?) svjetonazor, uvijek okrenut lijevim, socijalističkim idejama”. “Dragi Stipe, vi znadete da ja u bivšem sistemu nisam bio član SK. Štoviše, ponekad sam bio oštar kritičar mnogih pojava u tadašnjem društvu. No, nikada nije u mene bilo dileme na kojoj sam zapravo strani. Nažalost, mnogi naši drugovi preko noći su promijenili stranu i ogrnuli se plaštom nacionalizma. Vi niste i to neizmjerno cijenim u vama. I nadalje ostajem krležijanac. Uvijek lijevo, pa makar se počesto i ne slagao s onima koji kolo vode… Kuda god krenem, domovinu svoju u srcu nosim.” – pisao je Šuvaru u studenom 1997.

Sreo je slučajno Ingu Appelt nakon čaše s nogu u Zagorcu, a ona je bila izravna: “Šerbo, ja te moram pitati, jer čitav Zagreb govori, da si u Beogradu na TV rekao kako si morao pobjeći iz Zagreba, jer su te ovdje proganjali.” Rade se ne sjeća što je odgovorio. “Znam da mi je u tome času tlo ispod nogu izmaklo i da sam osjećao kako propadam u provaliju. Dakle, to je bilo to. Smišljena zavjera nekih poganih ljudi, među kojima su se ponekad našli i moji nekoć dragi prijatelji, da me izmišljenim lažima unište.” Mene osobno iznenadila je Radetova uporna potraga za Jugoslavijom, od jednog republičkog središta do drugog. “U Sarajevu sam ostao dvanaest dana … Počele su i prve granate padati s okolnih brda.” Svemu su kriva ta demonska balkanska brda, koja sama stresu bombe na sarajevsku tržnicu. “Autobus je… sporo izlazio iz Sarajeva… Zatim su počele da se izmjenjuju barikade. Zaustavljali su nas čas Muslimani, čas Srbi…” Jedan musliman ga prestrašio: “Otvarajte ta vrata, majku vam vašu četničku! Bježite, je li? Bježite?” A onda je prepoznao Radu. “Đe si, legendo? Maknite se ljudi. Rade Šerbedžija je unutra. Puštaj ovaj autobus! Neka čovjek putuje’.” Na našu nesreću, Rade je prestao putovati i skrasio se u Rijeci i na našim Brijunima.

 

TKO TO TAMO NE PEVA

Zaboravljena Raza Babić

Kada je 2010. u Veneciji zajedno s Johnny Deppom snimala film “The Tourist”, humanitarka Angelina Jolie za Uskrs je posjetila Razu Babić u izbjegličkom kampu Splavište kod Goražda. Nesretna Raza godinama je divljački silovana u srbijanskim logorima. Inspirirana sudbinom Raze, Jolie je dobila nadahnuće za film “U zemlji krivi i meda”, koji je srpski filmski klan preusmjerio u suprotnost ratnom iskustvu Raze, kao i njenoj današnjoj zastrašujućoj samoći – nije dočekala niti ljubav, niti samilost, niti primjerenu medicinsku njegu za jednu istinsku žrtvu ratnog i ostalog nasilja. Razi su kćeri oduzete i odgojene u tuđoj obitelji i tuđoj kulturi. Svejedno, Angelina je nekako preuzela vizuru Slavenke Drakulić. Angelina nije prikazala grube, ružne i prljave četnike, nego dotjerane profesionalne vojnike visokog morala, što je otvaralo scenu za perverznu ljubav muslimanske logorašice i srpskog čuvara, kao pobjedu ljubavi nad zlom, čak ispod razine štokholmskog sindroma. Naravno da se četnici nisu prali godinama i da Angelina ne može razumjeti dubinu strahote u koju su padale logorašice i djevojke zaskočene diljem Lijepe naše. Dojam je da “humanitarka” Angelina obavlja obavještajne zadaće. Nestrpljivo čekam njen film o homoseksualnoj ljubavi arapskog uznika prema američkom mučitelju u logoru Guantanamo?

Zašto je kontaminirana arbitraža “U zemlji krvi i meda”? Pa, sa strane su se pridodavali Rade Šerbedžija i mnogi drugi filmski djelatnici srpske i/ili jugoslavenske nacionalnosti. Rade se hvalio da je od Jolie dobio poruku, napisanu njenom (božanskom) rukom, u kojoj ga moli za suradnju na njenom redateljskom prvijencu. “Nije došla zbog novinarskih pizdarija!” – vikao je u kolovozu 2010. Šerbedžija, kada se Angelina Jolie nije pojavila na Brijunima. Ops! Radetu se otela i ova izjava: Angelina Jolie ne osuđuje Republiku Srpsku! Zanimljivo, neki  srpski i srbijanski mediji tvrde da je Angelina posjetila Auschwitz i tamo bila zaprepaštena brojnim imenima Srba: Ante, Tomislav, Hrvoje, Marko, … Kako odnosi danas stoje, mučenica Raza ostala je u dolini Drine, zaboravljena od svih, na granici ludila, u nemogućim uvjetima za život, pa i za umiranje.

 

NAŠA SUBOTICA STVARALA JE UMJETNIKE

Iskorišteni Ljubiša Ristić

Hrvoje Hitrec izjavio je za Ljubišu Ristića da je šarlatan, a Dušan Jovanović žali se da je Ristić uništavao njegove tekstove. Ristić je rođen u Prištini. Svojevremeno je kao kazališni redatelj šokirao publiku. Prilikom jedne predstave, Ristić je izbacio sve stolice iz dvorane pa su gledatelji morali stajati. Jednu predstavu izveo je na splavi jezera Palić – tijekom izvedbe otisnuo je splav od obale i izazvao paniku u publici. Negdje u vrijeme Bljeska i Oluje, u Londonu je režirao “Oslobođenje Skopja” zajedno s Vanessom Redgrave, koja je u svojoj mladosti bila prilično otkačena. Dušan Jovanović kaže “Vanessa me pozvala da dođem na probu, da razgovaramo, jer je imala nekih problema, a Ristić je upravo tih dana pregovarao da postane predsjednik direkcije JUL-a, tako nešto, Mirjane Marković. Rekao sam da mi se to uopće ne sviđa, i da mislim da nije pametno da to radi. Predočio sam mu bitno: da to znači političku karijeru vezanu uz obitelj Milošević-Marković, i rekao mu da u tom slučaju više neću moći s njim surađivati. Imali smo dosta buran razgovor o toj temi, i razišli se. Nekoliko dana prije nego što sam objavio otvoreno pismo poslao sam mu ga. On mi se javio telefonom i shvatili smo da to znači definitivan oproštaj.” Rade Šerbedžija nije prekinuo suradnju s Ljubišom Ristićem. Sve određuju krvna zrnca – Dušanov otac je grčko-srpskog podrijetla, a njegova majka je Njemica i Hrvatica.

Tvrtko Dolić

Komentari

Oglasi
Komentari

Tvrtko Dolić

Naš nacionalni identitet odredio je Branimir

Objavljeno

- datum

 U POTRAZI ZA IZVORNOM BOŽJOM ČESTICOM    Svaka Hrvatska novije povijesti bila je pseudomorfoza, hrvatski državnopravni okvir za nešto sadržajno protuhrvatsko. Starčević, Radić i Pavelić bili su hrvatski domoljubi, Broz je bio zločinac, a Tuđman prazno ništa. Svi su oni pogrešno uzdignuti na razinu hrvatskog identiteta.

Jedna drevna nacija mora se držati svog izvornog nacionalnog određenja, ili će nestati. Našu nacionalnu i vjersku supstancu davno je ograničio Branimir, koji je 879. preselio u rimsko feudalno stablo. Bio je to naš prvi ulazak u neku europsku uniju, naš prvi takav promašaj.Moramo se vratiti izvornom hrvatskom jeziku iz vremena prije Doseljenja. Korienski pravopis čini naš jezik jednostavnim i strancima lakšim za učenje. Pogreška je odstranjivanje helenskih i latinskih riječi, koje su mjera kulture jezika. Novost je govor mržnje, koji napadaju osobe iz kojih mržnja i govor mržnje naprosto isijavaju. Otvorena mržnja prema Hrvatima i prema svemu hrvatskom financira se iz državnog proračuna, a u tom smislu prilično su izdašni i fondovi Unije.

Naš slavni Dolazak konačno se pretočio u tragičan Odlazak. U stoljeću sedmom na Jadran je stigao snažan hrvatski kolektivitet, a danas uzmičemo jedan po jedan, kao pojedinci bez nacionalnog identiteta, odbacujući oružje kao na Bleiburgu, prepušteni surovom neprijatelju na milost. Nestao je i naš čuveni hrvatski prkos – neki narcisoid lanuo je da imamo svoju nacionalnu državu. Dramatično iseljavanje Hrvata iz Hrvatske nije posljedica nezaposlenosti, nego više poremećaj identiteta u psihozi beznađa i predatorske privatizacijske pljačke. Strašno je da su Hrvati u Irskoj kompatibilna populacija, a to nisu u Hrvatskoj.

Nacije su bivši robovi i barbari

Nazivi najvećih europskih nacija pravi su kupus. Francuzi su dobili ime po germanskom plemenu. Skoro sve današnje europske nacije rođene su u društvenom konfliktu ropstva i/ili potlačenosti. U jednoj nevjerojatnoj civlizacijskoj pseudomorfozi, barbari europskog sjevera popunili su okvire antičkih kultura. Kirov proglas o oslobađanju porobljenih plemena je religijska izmišljotina. Veliki Kir nije nikoga oslobodio, nego je premještao zarobljena i potlačena plemena za potrebe lakše kontrole nad carstvom. Kir nije tako oslobađao plemena, nego je tako porobljavao cijele teritorije, i to je radio uspješno, jer je uspostavio najveći imperij u ljudskoj povijesti. Kir nije osvojio samo Babilon, nego i cijele kozmose tog vremena: Mediju i Lidiju. Dakle, Kir nije oslobodio Judejce i Hrvate, nego je neka podređena plemena iz Perzije preselio u bazen Babilona, a odatle u Judeju, Galileju, u kaspijski bazen, i na obale Crnog mora. Za potrebe prava na zemlju doseljenih plemena, kreirane su legende o povratku iz ropstva. Na Sorboni je prije pedeset godina prihvaćena teza da su Hrvate iz Perzije potisnuli sukobi Alana i Skita u 8. i 7. stoljeću prije Isusa, ali se to može odnositi na samo manji dio hrvatske populacije u Perziji. U svakom slučaju, Hrvati su kao narod oblikovani u perzijskom sužanjstvu ili pod perzijskom dominacijom. Upisani smo u Darijevom punjenju proračuna. Nama je porez posve normalna pojava? Ili smo se povukli u pustoš Sjevera da izbjegnemo carske namete? Osjećaj potlačenosti snažio je hrvatski nacionalni identitet i za obje Jugoslavije.

Formirani u krilu drevnih civilizacija, Židovi i Hrvati danas predstavljaju najstarije živuće narode. U našem susjedstvu imamo posla s mlađim robljem, koje je zbog toga dramatično agresivnije, opako, strvinarsko. Starčevićevo Sclavoserbi zapravo se rascijepilo. Bizant je nakon odlaska Branimira u krilo Rima otvorio prostor Bugarima, da bi na kraju kreirao naciju Serva – Serba, koja se prirodno širila u širokom antičkom lovištu na robove. Poučeni takvim porastom srpske populacije, naši zapadni susjedi odabrali su srodan naziv Sclava – Slovenaca. Družine bez identiteta i obitelji, koje nisu pripadale nikuda, kao i nacionalno i plemenski neopredijeljeni tog vremena, prilazili su Srbima i/ili Slovencima. Sclavenci su se oblikovali kao interesna skupina. Otimali su talijansko, čak i prema Trstu, danas nadiru u Savudrijskoj vali, a sutra će svojatati cijelu Istru i Kvarner. Nedostaje nekakav oblik slovenskog svetosavlja, ali su već vidljive odgovarajuće promjene u slovenskoj “katoličkoj” konfesiji. Ime Rastko u Sloveniji je često. Kao i mnogim drugim europskim narodima bez antičkog korijenja, Slovencima paše da se narodi naguravaju u okvirima Staljinove državotvornosti, a to Hrvati ne smiju dopustiti. To je posve nedopustivo i na razini Zapadne civilizacije.

Spas je povratak Branimiru

Na što će sličiti buduća “hrvatska” država i ova Lijepa naša nakon što u našu povijest uđu svi ti nikakvi predsjednici, svi ti jalovi premijeri, bezvezni ministri, Jandrokovići i Jovići, svi ti generali desetari, i svi ti iskvareni društveni arbitri nečega i ničega? Ovo nije država, nego fukara i vukofukarija na svim razinama. Glavni su Hrvati predatori, od

Tomislavovo Hrvatsko Kraljevstvo i velike pobjede protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.

onih grabežjivaca iz stepe, prije prvog porobljavanja. Use, nase i podase. Stoka! Kao i posljednjih stoljeća, presudno je obnoviti održiv koncept nacije, na neupitnim dražavnopravnim temeljima. Jako je važno odbaciti svaki novi kult ličnosti, bez obzira jeli riječ o Josipu Brozu ili Franji Tuđmanu, pa i kada su u ponudi istinske novovjeke nacionalne veličine i/ili mučenici: Ante Starčević, Stjepan Radić i Ante Pavelić – ustaša protiv prve Jugoslavije. Svaki novi kult ličnosti pridodaje se na planu poništavanja temeljnog bića nacije. Svi ti likovi ne izlaze na razinu svjetske povijesti, pa su na svoj način u funkciji potiskivanja najstarije nacije u Europi.

Za razliku od takvih, bili oni mučenici ili ne, naš kralj Branimir bio je prvi protagonist svog vremena. Odlučivao je o tome koje će rimsko carstvo postati vodeće, pomjerao je granice imperija, odlučivao je o našoj sudbini na razini milenija. Nije branio svoj osobni status kralja u bizantskoj feudalnoj hijerarhiji, nego je učinio osobnu žrtvu i odrekao se bizantske krune da bi Hrvati zadržali svoj dio Jadrana i svoje jadranske otoke. Vrijeme će pokazati da je pogriješio, jer je Bizant odgovorio otvaranjem većeg prostora Bugarima, pa je uskoro Simeon ugrozio i sam Carigrad. Bizant je pokušao uspostaviti ravnotežu kroz kreiranje sclavenske rase, da bi na rubovima imperija na svoje došli i oni koji ništa nemaju – Nemanjići. To je za Hrvate i Bugare proizvelo dalekosežne negativne posljedice. U takvim budalaštinama nazirao se konačni kraj najmoćnije antičke civilizacije. Da Branimir nije prirastao uz feudalno stablo Rima, Crkva u Hrvata ostala bi neovisna o Rimu, pa bi Hrvati nakon dolaska Turaka uživali vjersku toleranciju. Hrvatsko plemstvo u Bosni, uključujući sve veće posjednike, ne bi konvertiralo na islam da sačuva posjede. Isto tako, hrvatska populacija i hrvatska kultura izbjegli bi negativne učinke celibata. Gledano u širini vremena, Branimir je pogriješio, ali je determinirao naše nacionalne i vjerske odrednice. To je fakat i to ne možemo poništiti. I, nije to sve skupa moj nekakav osobni odabir, ili nekakav kapric u odnosu na novovjeke političke nakaze, što mi mnogi predbacuju. Zapitajte se zašto Srbi ne dopuštaju na svojoj nacionalnoj razini bilo kakvo izjednačavanje sa Siledžijom Dušanom i Svjatim Savom. Draža i svi ti Karađorđevići i Obrenovići, kao i Sloba, tvorac Republike Srpske u BiH, svi su oni Druga liga istok. Pokušajte Engleze navesti da temelj njihove nacije postane Winston Churchill, bez obzira koliko je osobno pridonio padu Adolfa Hitlera i nacističke Njemačke.

PETA KOLONA OSPORAVA HRVATSKE KRALJEVE

Krešimir Petković prozvao Dejana Jovića

Nakon što je Dejan Jović kao glavni urednik časopisa Politička misao dao prostor njemačkom politologu i političaru Thomasu Bicklu i njegovom veličanju sporazuma Drnovšek – Račan, ostavku u uredništvu tog časopisa podnio je Krešimir Petković, docent na Fakultetu političkih znanosti. “Pozdravljam pluralizam, slobodu izražavanja različitih političkih stajališta, ali upozoravam i na problem krivotvorina koje dobivaju akademsku legitimaciju i kao takve se reproduciraju u političkim sukobima pa i u različitim pravnima arenama” – izjavio je Petković. Već sam ukazivao na evidentno protuhrvatsko djelovanje Dejana Jovića, koje provodi o našem trošku, kvalitetno uhljebljen na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jović sustavno potkopava hrvatsku državnopravnu ostavštinu. U posljednje vrijeme negira i pravni značaj Zavnoha, ali ne u smislu redukcije Hrvatske do Une, nego na planu poništavanja bilo kakve pravne osnove za postojanje hrvatske države. Hrvatski kraljevi su izmišljotina, sugerira nam Dejan – u tome smislu dobio je potporu i Tvrtka Jakovine. Siledžija Dušan bio je car, a Tomislav niti kralj. S nestrpljenjem očekujem Jovićevu reinterpretaciju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zanimljivo, Dejan Jović i Tvrtko Jakovina podržavaju kult Franje Tuđmana i samu ideju da se hrvatska državnost oslanja na Tuđmana. Jer, ako je Tuđman tvorac Hrvatske, onda ona prethodno nije postojala, pa zapravo nema nikakvo državnopravno utemeljenje.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Nemoćna Hrvatska poigrava se s moćnom Rusijom

Objavljeno

- datum

 OPAKA OBAVJEŠTAJNA IGRA AGROKOR     Rusima nije priznat roll up model za kredit od 100 milijuna eura danih u veljači 2017. koji su tada spasili Agrokor. Od izvanredne uprave Agrokora dobili su odbijenicu pod obrazloženjem da to nije u skladu s lex Agrokorom, da bi se isti model ponudio lešinarskim fondovima, koji su otkupljivali dug po diskontu.

Nova strategija izvanredne uprave je likvidacija Agrokora i osnivanje nove kompanije – holdinga u vlasništvu vjerovnika. Posljedica je pad vrijednosti dionica vlasnika. Upitna je konkurentnost novog holdinga, kojim bi upravljali vjerovnici – u tome imaju različite interese. Strategija je usvojena, ali nagodba o visini otpisa nije poznata. Restrukturiranje biznisa kasni – članice koncerna već su izgubile na vrijednosti svojih brandova. Diskriminacijski postupci Vlade RH i izvanredne uprave Agrokora, odnosno Andreja Plenkovića, Martine Dalić i Ante Ramljaka, usmjereni su prema najvećem pojedinačnom vjerovniku Agrokora, ruskom Sberbank, u većinskom vlasništvu uvijek opakog i sveprisutnog Kremlja.

To je nedopustivo poigravanje s moćnom ruskom državom, s nacionalnim interesima Hrvata i Hrvatske, pa i s međunarodnim pravom i načelima pravde. Podsjetimo, ruski Sberbank je kreditirao Agrokor s 8,5 milijardi kuna. Riječ je o čistom kapitalu, bez ikakvog financijskog inženjeringa, i to u vrijeme kada je Agrokoru bilo teško doći do kapitala. Pomalo čudi da su Rusi posudili novac, a da se nisu kvalitetno osigurali. Rusi su držali da je nemoguće da se dogodi ovakva situacija s Agrokorom i da je Agrokor “to big to fail”. Prvo otvoreno izazivanje Rusa je donošenje ovakvog lex Agrokora. Nakon što je lex Agrokor nametnut, na platformi današnje zapadne proturuske politike, na razini Hladnog rata, Rusi nisu pristali na poistovjećivanje s zapadnim lešinarskim hedge fondovima putem roll up kredita. Prema riječima prvog zamjenika Sberbanka, Maksima Poletajeva, Rusi su zahtijevali da se iznos zadnjeg kredita od 100 milijuna eura, plasiranog Agrokoru u veljači 2017. za stabiliziranje poslovanja, prizna po roll up modelu. Dobili su odbijenicu da to nije u skladu s lex Agrokorom. Poslije je izvanredna uprava ponudila takve uvjete svima, uključujući i lešinarske fondove, koji su kupovali dug po diskontu. Zar arogancija i komocija mogu ići toliko daleko da hrvatska država izigrava rusku državu na tako proziran način? Zar zaista netko misli da se Rusi neće osvetiti za klasičnu prijevaru? Ili netko RH namješta za šamar koji neće preživjeti? Varaju se svi oni koji drže da će na ovome prostoru niknuti Zapadna Srbija, Istočna Italija, ili Južna Slovenija, ili sve te tri pretenzije naših predatorskih susjeda, za slučaj da RH bankrotira, ili se reducira u još uže okvire, kroz nekakav najnoviji Avnoj. Nakon svega, Rusi su ponovno poniženi. Naime, uslijedio je šamar Rusima od strane izvanredne uprave Agrokora, koja je protivno svim pravnim normama osporila tražbine Sberbanka u vrijednosti od 8,5 milijardi kuna, sve pod izlikom da su za iste tražbine pokrenuti sudski postupci izvan RH. Znači, osporen je čisti novac koji je jedna financijska institucija posudila drugom privatnom poduzeću. Kako to postavlja izvanredna uprava Agrokora, ispada da ruski Sberbank nije Agrokoru posudio novac. To su nedopustive pravno – financijske akrobacije, koje će RH skupo platiti.

Šutnja je rolling up      

Zanimljivo je kako u mainstream medijima ne postoji kritički osvrt na procese koje vodi izvanredna uprava Agrokora. Prestalo je i prenošenje zanimljivih informacija koje objavljuju Ivica Todorić i njegov tim na Todorićevom blogu. Zavladala je ona ista šutnja, kakvu smo imali glede Agrokora u prethodnim godinama i prethodnim desetljećima. Šutnja političkih, medijskih, gospodarstvenih i akademskih elita. Šutnja onih elita koje su dovele Agrokor u ovo stanje. Posljedica je to i prikrivenog financijskog interesa glavnih medija, jer je Agrokor ostao dužan mnogim medijskim kućama, pa su zasigurno pred nagodbu mediji ucjenjeni da podrže rad izvanredne uprave i Vlade RH, a zauzvrat će namiriti svoja potraživanja prema Agrokoru. Tu je i onaj razotkriveni financijski lobi, upravo onaj koji stoji iza lex Agrokora i roll up kredita. Kako vrijeme prolazi, postaje razvidno da je lex Agrokor pisan za financijske centre moći, a ne za domaće dobavljače i naše gospodarstvo u cjelini, kako to Vlada RH želi prikazivati. Involvirani su i oni naši financijski i/ili gospodarstveni subjekti koji vide svoj interes u preuzimanju tvrtki iz koncerna Agrokor.

I prije objave roll up kredita upozoravao sam da je taj model duboko protivan i samom lex Agrokoru, da je sam po sebi kriminal. Tim su potezom hedge fondovi i financijske institucije, na čelu s Knighthead Capitalom, ostvarili enormne zarade, sve na koncernu Agrokor koji je praktično u stečaju, kupujući obveznice po diskontu. Da još bude gore, Knighthead Capital nije financirao Agrokorov dug prije 2017. godine, nije držao dolar duga. A sada se pojavljuje kao glavni imatelj obveznica i kao član privremenog vjerovničkog, a i budućeg stalnog vijeća. Za manje upućene napominjem da su hedge fondovi kupovali Agrokorov dug po diskontu, odnosno nešto što je bilo 100 kuna po nominali, vrijedilo je samo 30 kn, zbog pada cijena obveznica. Kasnije su ti isti putem roll up modela dali 100 kuna novog kredita, a priznaje im se dug po nominali, odnosno 100 kuna za onih ranije plasiranih 30 kuna. Znači, zarada je 70 kuna, bez kamata, čista špekulativna dobit. Besramna pljačka koncerna koji je praktično u stečaju. Da sve bude tragično smiješno, pravni zastupnik Knighthead Capitala na početnim sjednicama privremenog vjerovničkog vijeća je Tin Dolički, upravo onaj koji je sudjelovao u pisanju lex Agrokora. I još se pojavljuje kao Ramljakov pravni savjetnik. Kako netko može biti predstavnik vjerovnika i istovremeno biti pravni savjetnik dužnika? Pojavljivati se pred javnošću kada treba braniti roll up model? Zar to nije sukob interesa? Gdje je Dalija Orešković, koja je radi beznačajne stvari presudila Tomislavu Karamarku, da bi se ispostavilo kako je isti Karamarko u pitanju Ina – MOL bio u pravu. Kao, Ramljak nije dužnosnik! Kako to nije, ako je imenovan od strane Vlade RH? Zašto Dalija Oreškovića nije predložila izmjenu / dopunu Zakona o sprječavanju sukoba interesa? Objavom roll up kredita sve je rečeno. Sasvim je jasno kako su centri moći na čelu s Knightheadom preuzeli kompaniju. Vlada RH nakon toga nema nikakvu kontrolu. Odredbe ugovora da kredit dolazi na naplatu ako se smijeni izvanredni povjerenik šokirale su naciju, ali je i to brzo isprano kroz medije i gurnuto pod tepih. Roll up kredit iznosi 1,06 milijardu eura i ima status najstarije tražbine, što znači da financijeri ne samo da su zaradili na roll up modelu, nego taj kredit ima super seniority status, odnosno status prvenstva naplate. I da po okončanju nagodbe, može doći na naplatu.

EBITDA za 2018.

Svima je jasno da je izvanredna uprava priznala 41,2 milijarde kuna tražbina, a 16,5 milijardi osporila, od toga prema Sberbank 8,5 milijarde, dok je prema revidiranom financijskom izvješću za 2016. godinu imovina koncerna Agrokor iznosila 41,7 milijardi (izrazito smanjenu čudnim postupcima revizora). Ako se navedeni podaci uzmu u obzir, sasvim je jasno da postoji dovoljno imovine kako bi svi vjerovnici naplatili svoja potraživanja, i da bi vlasniku ostalo 0,5 milijardi kuna imovine. Stvarno je nepojmljivo da danas dolaze prijedlozi da većina dobavljača i financijera trebala otpisati i do 70 posto dugova Agrokora. Na temelju čega? Ili je izvanredna uprava krivotvorila brojke kojima sada tereti bivšu upravu? Ako uključimo iznos od 8,5 milijardi kuna Sberbanka, koji je neosnovano osporen, a u ovih 41 milijarde kuna priznatih tražbina su i potraživanja unutar grupacije, što nije stvaran dug, dolazi se do zaključka da je stvaran dug na razini 41 – 42 milijarde kuna. Dodajmo tome, da izvanredna uprava nije ugovorila 1 milijardu eura novog duga koji ima status prvenstva naplate, stvarne tražbine bile bi na razini od oko 38 milijardi kuna. Po projekcijama objavljenim u jednim dnevnim novinama dolazi se do iznosa od 19 milijardi kuna za namirenje vjerovnicima, a kao uporište se uzela EBITDA za 2018. godinu (operativna dobit, bez poreza amortizacije i kamata). Nevjerojatno! Tek je kraj 2017. godine i uopće je teško predvidjeti EBITDA za 2017. godinu (biti će sigurno lošija od 2016. godine), a kamoli za 2018. godinu. Takve projekcije ne znače ništa, jer je gotovo nemoguće u ovome trenutku procijeniti vrijednost Agrokora, nakon svih tih muljaža lex Agrokora i izvanredne uprave Agrokora, a pogotovo ne na osnovi nekakvih budućih projekcija, da bi se ipak na temelju toga predlagali otpisi. U svojim ranijim tekstovima naglasio sam da nije dobro pred samu nagodbu umanjivati vrijednost Agrokora, što se stalno provodi. Time se nekome omogućava da preuzme kompaniju u što boljem stanju, jer će vjerovnici trebati više otpisati. Osim toga, veoma je jasno navedeno kolika je konsolidirana imovina koncerna, a kolike su priznate obveze i koliko ostaje dobavljačima za namirenje imovine. To znači da se niti jedan vjerovnik ne bi trebao odreći niti kune duga, naravno, ako je vjerovati prezentiranim podacima, onima koje su predočili revizori i izvanredna uprava Agrokora. U početku nije bilo za vjerovati Ivici Todoriću, s obzirom na pogreške i možebitna kaznena djela, koje je radio prilikom vođenja koncerna, ali ispada da Agrokoru uopće nisu prijetili znatni financijski potresi, već je kolaps  pokrenut u sprezi domaćih i stranih financijskih centara moći. Svakako je Agrokoru neminovno trebao svježi kapital, ali on bi puno lakše došao prije izbijanja krize Agrokora, nego sada, kada će godinama trajati sudski postupci, a znamo da nitko ne želi uložiti u društvo koje je u sudskim postupcima. Sasvim je sigurno da su nakon lex Agrokora pred Agrokorom i cijelom zemljom još teži dani.

Tajna veza

Ovih dana je osnovana takozvana Udruga dobavljača Agrokora, koja bi se trebala sastojati od najvećih dobavljača Agrokora. Član privremenog vjerovničkog vijeća (a i budućeg) od strane skupine “velikih dobavljača” je Marica Vidaković, prokuristica Kraša, iako je Kraš imao samo 27 milijuna kuna potraživanja prema Agrokoru, a dijelom su Krašu njegova potraživanja namirena (iako je moratorij na sve obveze). Ramljak je savjetovao Kraš prije nego što je postao izvanrednim povjerenikom za Agrokor. Primjerice, Adris grupa ima 1,2 milijarde kuna potraživanja, pa nije postala članom privremenog vjerovničkog vijeća. Tako, od 5 članova privremenog vjerovničkog vijeća, 3 su pod kontrolom Ramljaka: spomenuta Marica Vidaković, kao predstavnik velikih dobavljača, Matija Brlošić, predstavnik malih dobavljača, i Knighthead Capital, predstavnik imatelja obveznica. Još su tu predstavnici neosiguranih vjerovnika, Sberbank, i predstavnik osiguranih vjerovnika, Zagrebačka banka. Nikako nije jasno na koji je način imenovan ovakav sastav privremenog vjerovničkog vijeća, koji je odobrio sporan roll up kredit. Po kojoj matematici, po kojem statusu tražbina? Jer, mali dobavljači imaju jedan glas, koliko i veliki dobavljači, iako im je iznos tražbina nemjerljiv. Tako su izjednačeni Knighthead Capital i Sberbank, iako potonji ima znatno veći iznos kredita i kreditirao je koncern kada je to bilo potrebno.

Ono što je problematično kod vjerovničkog vijeća je netransparentnost, nejasnost u odredbama, i izostanak sudstva u svemu tome. Izvanredni povjerenik utvrđuje broj članova i razvrstava vjerovnike u skupine. Sudstvo je uključeno koliko da sve potvrdi, bez ikakvog suvislog objašnjenja. Također, za potrebe sastavljanja vjerovničkog vijeća vjerovnici će se razvrstati u posebne skupine s obzirom na različiti pravni položaj svake skupine. To je izrazito nejasna odredba i daje sumnjivu arbitrarnost u sastavu vjerovničkog vijeća, koje mora dati suglasnost na konačni nacrt nagodbe (čl. 19. st. 2). U biti, to je uvod u razvrstavanje vjerovnika u one koji imaju jača jamstva i one koji imaju slabija, što opet pogoduje Knightheadu i ostalima koji imaju status najjače tražbine, a ne i najveći iznos. Također, ako neka skupina ne imenuje člana, učinit će to izvanredni povjerenik za nju. Sudstvo to samo potvrđuje (čl. 30. st. 8.).

Neprihvatljiv udar na banke

Udruga dobavljača Agrokora je najavila da je njihov prijedlog da otpis potraživanja dobavljačima roba i usluga bude 15 posto, dobavljačima koji su imali financijske aranžmane 30 posto, a bankama 70 posto. Nevjerojatno je da udruga dobavljača ne govori samo o tome koliko bi se dobavljačima trebalo otpisati, nego i o tome koliko otpisati bankama. Naime, udruga dobavljača ne predstavlja banke, odnosno u njihovom članstvu nema financijskih institucija. Koliko znam, banke predstavlja Hrvatska udruga banaka (HUB). Drugo, i još problematičnije, zašto bi se dobavljačima koji su financirali Agrokor mjenicama bez pokrića i/ili čistim pozajmicama otpisalo 30 posto, dok bi se bankama koje su redovnim kanalima financirale Agrokor otpisalo 70 posto? Napominjem da ovdje objektivno promatram odnose – često sam kritizirao poslovne banke, pogotovo u slučaju Franak, u određivanju kamatnih stopa, vezivanju kunske štednje uz valutnu klauzulu, i tome slično. Naravno da velika krivica leži u regulatoru HNB-u, koji je hajdučiju dopustio, a banke iskorištavaju regulatornu osnovu radi svojih interesa, sasvim legitimno. Ali, ovdje ne vidim nikakvu razliku između srednjih i velikih dobavljača i poslovnih banaka, jer banke su Agrokoru posuđivale novac kako bi isti rješavao obveze prema dobavljačima. Svi su sudjelovali u tome i ne vidim nikakvu potrebu da se postavlja razlika u tretmanu dobavljača u odnosu na tretman poslovnih banaka, kada je otpis u pitanju, pogotovo ako su svim malim dobavljačima riješeni dugovi. Štoviše, sasvim je jasno kako poslovne banke imaju puno jaču pravnu poziciju jer je njihov dug puno bolje osiguran i banke imaju vrijedne kolaterale.          

Budućnost Agrokora nije nikako dobra. Na konsolidiranju poslovanja (smanjenje zaposlenika, smanjenje lokacija, bolje marže) operativno se ne radi jer su trenutačno svi orijentirani na nagodbu, a i ona se gura pod tepih kroz pravu poplavu novih afera i novih promašaja Vlade RH. Moramo biti svjesni činjenice da je Agrokor na sebe preuzimao svu nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva, jer nakon procesa nagodbe involvirani dobavljači teško će moći konkurirati stranim dobavljačima. I kada se nagodba završi, u kojem god obliku koncern ostao, i dalje će veliki problem ostati pritisak strane konkurencije u maloprodaji, skupi izvori financiranja i sva sila pravnih procesa, koji će se sigurno dogoditi nakon procesa nagodbe, a koji su i sada u tijeku, a tu su i neriješeni vlasnički odnosi. Bojim se da najteži dani dani za Agrokor i za hrvatsko gospodarstvo tek slijede.

Tvrtko Dolić/croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Herojski čin Slobodana Praljka – Plenković mora podnijeti ostavku

Objavljeno

- datum

 LOCIRATI, IDENTIFICIRATI, UHITITI, TRANSFERIRATI, OSUDITI BEZ DOKAZA    To nije samoubojstvo, nego uznesenje, koje ne vodi u pakao, nego otvara Vrata raja. Zločinački pothvat je srpska i srbijanska agresija, kao i ovakav haaški Tribunal. Sudac Agius, predsjedavajući Žalbenog vijeća, nije izrazio žaljenje zbog Praljkove smrti, nego je sudnicu proglasio “mjestom zločina” i u drugoj prostoriji hladno potvrdio prvostupanjske presude.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem ovakvu presudu” – uzvratio je pravednik i mučenik Praljak na zločinačku presudu i popio otrov. Haaški Tribunal i skoro sva međunarodna sudišta potvrdili su se kao najgora farsa. Zanimljivo, Vesna Pusić ostaje uz svoju tezu o agresiji RH na BiH. Kako spominje Višnja Starešina, Pusić je u svojoj kampanji za tajnicu UN-a priložila svoju knjigu u kojoj agresiju RH potvrđuje. Dakle, imamo u RH osobe koje nisu pripadale Udbi a djeluju protiv interesa nacije. “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo” (AG Matoš)

Nakon što je Origen proveo svoju žrtvu tijela, Tertulijan je mudro uzvratio žrtvom duha. Fašistička sudnica u kojoj je osuđen Slobodan Praljak zaista je bila mjesto zločina, ali mjesto zločina haaških sudaca. Sud nije za vrijeme suđenja osigurao vozilo hitne pomoći! Slobodan Praljak položio je svoj život za Hrvatsku. Ruka mu je zadrhtala dok je ispijao otrov. Teška je to odluka, velika žrtva. Praljak je svojim sokratovskim činom poništio haaško krivotvorenje povijesti. Preokrenuo je naš nacionalni odnos prema rušenju Starog mosta u Mostaru, kojim se prenosila najprije srpska a onda i muslimanska agresija na zapadni Mostar, pretežito naseljen Hrvatima. I Žalbeno vijeće označilo je Stari most kao legitiman vojni cilj. Šestorici Hrvata iz BiH sudilo se za rušenje nekoliko kuća u vrijeme kada su se nad prostorima u kojima su Hrvati činili većinu izredale pravoslavna i muslimanska agresija. Armija BiH široko je išla na Hrvate i hrvatske zemlje, i tako kompenzirala sve što su bosanski muslimani izgubili svojim pasivnim odnosom prema srpskoj i srbijanskoj agresiji. Što smo mogli očekivati nakon što je korumpirani HDZ rasformirao Saborsko povjerenstvo za Agrokor? HDZ je od prvog dana svog osnivanja uronjen u privatizacijsku pljačku i nikome u toj interesnoj skupini ne pada na pamet da se primi dužnosti koju je preuzeo. Vlada je vjerojatno znala kako je Tribunal odlučio, ali nije izvijestila predsjednicu RH, koja je na vijest o Praljkovom samoubojstvu prekinula svoju posjetu Islandu. Dan prije tragičnog cirkusa u Haagu, HDZ je u Saboru pokrenuo raspravu o novom Zakonu o braniteljima. I još je u Šeksovom(?) prijedlogu tog zakona brisana prisutnost četničkih paradržavnih milicija iz BiH. Umjesto da lobira u korist Hrvata iz BiH, time u korist svih Hrvata, Vlada RH gledala je kako dodatno rasteretiti Srbiju, neposredno prije izricanja sramotnog očitovanja Žalbenog vijeća haaškog Tribunala. Vrijeme je da Andrej Plenković podnese neopozivu ostavku. Sam njegov ostanak na vlasti praktično je proglašavanje diktature.

Tko je izručio Slobodana Praljka?

Jeli Vladimir Šeks izmislio termin “udruženog zločinačkog pothvata”, koji je religijska glupost, posve izvan pravne struke. Najprije se konstatira postojanje nekog “udruženog zločinačkog pothvata”, a onda sud ne treba dokazati nečiju pripadnost tom udruživanje, nego optuženi moraju dokazati da nisu pripadnici tog pothvata. Haaški Tribunal potvrdio se kao politički sud, koji ignorira pravo i pravdu. U takvoj klimi trebamo pronaći religiozan izraz i za ono što je Praljak učinio svome fizičkom tijelu. Dakle, nakon uznesenja Slobodana Praljka, ateist Andrej Plenković hladno je izašao pred medije i držao se kao da se nije dogodilo ništa strašno. Kao, on mora biti pripravan i na ono najgore. Analizirao je događaje kao da je slovenski novinar, koji je slučajno navratio u Zagreb. Zar nacija nije ponižena preko svake mjere? Riječ je o sustavnom ubijanju hrvatske nacionalne ideje. Je li Andrej Plenković tjednima ranije saznao za odluku Žalbenog vijeća, pa je odlučio žrtvovati svog glavnog savjetnika Vladimira Šeksa? Koji je pogrešno presložio naše pravosuđe i na razne načine pridonio da haaška trakavica kompromitira Hrvate i Hrvatsku. Ili možda Plenković misli da je dovoljno osnažio da ne mora dijeliti vlast s jednim Šeksom? U svakom slučaju, Plenković uvodi svoju osobnu diktaturu, kako to naglašava Branimir Bunjac. Tome je pridonijela i konačna haaška presuda hrvatskoj Šestorki, Herceg-Bosni i RH, koja može pokrenuti nacionalnu pobunu protiv struktura koje nisu učinile ništa u svim tim nacionalnim arbitražama. Tragedija Slobodana Praljka u određenoj je mjeri pomogla Plenkoviću, jer može okrenuti nezadovoljstvo nacije prema Haagu, Sarajevu i Beogradu. Prema kazivanju kompetentne Višnje Starešine, Beograd je na početku milenija uspio iz svih optužnica izbaciti tvrdnje o agresiji Srbije, dok je administracija RH propustila spriječiti takvu sabotažu, za dvojca Račan – Mesić. Poput dvojice pijanih budala, nabacivali su se s Tuđmanovim transkriptima, prodavali Inu, zaduživali zemlju u gradnji autocesta, izbacivali domoljube iz državne administracije. Slično se nastavilo nakon povratka HDZ-a na vlast, kada se i Ivo Sanader posvetio detuđmanizaciji, a svijet je ulazio u ekonomsku katastrofu.

Tko je ono izručivao Hrvate haaškom Tribunalu? Kao, trebamo Tuđmana, a ono je brzo otišao zbog bolesti. Većini Hrvata Franjo Tuđman podvaljen je kao spretan i pronicljiv Ludlumov lik Jason Bourne, koji uspješno bježi od Udbe, prelazi granice uz pomoć krivotvorene putovnice ili u prtljažniku nekog vozila, i još se vraća ocarinjen. Koji brzo naslućuje gdje leži najbliži samokres, koji nije bio ružan nego je to bio njegov “scary view”. Koji je u Ozni prošao obuku u borilačkim vještinama, i rastura KGB-ovce i svoje oznovce poput Charlize Theron u “Atomic Blonde”. A ono, kada se pojavila mogućnost da Slobi pravi društvo u Haagu, haaškim psima nabacivao je svoje podređene. Naš Profesor bio je onaj tajnoviti pravi autor jedne od dvije krivotvorene Tuđmanove putovnice, koje nisu viđene na graničnim prijelazima, nego su poslužile kao krinka za “progonjenog Tuđmana”, koji je zapravo putovao pod blagoslovom Udbe i s posve regularnom putovnicom, sve u okvirima dalekosežnih velikosrpskih projekata. Tuđman je dvadesetak godina prije osamostaljenja SRH, kao nametnuti glavni jugoslavenski disident, komotno putovao diljem kugle zemaljske, pa je tako 70-ih išao na instrukcije Carlu Bildtu, koji će 90-ih pridonijeti velikosrpskom prekrajanju Jugoslavije. Već 60-ih godina prošlog stoljeća programirane su Republika Srpska u BiH i ovakva lažna Republika Hrvatska. 

Sve bugojanske grupe

Nije baš jasno zašto upravo “udbaški Jutarnji list” ovih dana kompromitira “Kolegu udbaša” Vladimira Šeksa, ali nam svima može biti na korist i na veliko zadovoljstvo da pucaju i te neraskidive udbaške veze. Kod nas su moguće samo takve lustracije. Objavljena udbaško – lopovska saga Šeks – Bagarić razotkrila je nevjerojatne krivotvoriteljske razmjere tranzicije SRH/RH. Bilo kako bilo, olakšanje je da Vladimir Šeks neće obrazlagati ovakav kraj i krah haaškog Tribunala. U svemu što je u ovoj zemlji vezano za naše korumpirano sudstvo, Šeks ima svoje prste, pa i u krivom odnosu RH prema Tribunalu i drugim međunarodnim arbitražama. Šeksovo normiranje RH je takva brljotina da pravniku mozak stane – sve je usklađeno za potreba kriminala. Hrvatskim zemljama ovih dana posebno odzvanja Šeksovo: “Locirati, identificirati, uhititi, transferirati!”

Kada sam jednom prilikom navratio kod svog šogora na Rebru, bio je u velikom poslu. Cijeli kat i cijelu bolnicu uzbunila je briga za jako važnog pacijenta. Medicinske sestre trčale su na sve strane, a najpoznatiji profesori medicine tog vremena okupili su se na hospitalizaciji uvaženog “doktora PS”. Naravno da sam prepoznao zemu i toplo se s pozdravio s “velikim svjetskim medicanarom”, kako je zemo “dokumentacijski” podržao svoj status pacijenta na Rebru. Bio je to glavom i bradom Profesor, najveći krivotvoritelj bivše Jugoslavije, a možda i šire. Podnošljiv cvjetni kukolj u časnoj lozi S, drag čovjek i dobar prijatelj, uvijek spreman na razlamanje kruha. Znao je financirati nogometaške bijele i plave noći. Profesor je na svoj način bio najveći kadrovik SRH/RH, pa i šire. Skoro da nije bilo dužnosnika koji kod njega nije “završio” barem neki tečaj, ako ništa drugo onda neki strani jezik, da se otvori diplomatska karijera. Znate, objektivno gledano, Profesor je pomagao talentiranim i zainteresiranim osobama da uče i da se izgrađuju na nekom poslu koji bi im se svidio, pa se Vladimir Šeks tako razvio u pravog pravnika. Između Kolege i Profesora razvilo se veliko prijateljstvo. Profesor je na svoj način uspostavljao nacionalnu ravnotežu, jer su sa istoka zemlje pristizali “stručnjaci” sa zabačenih učilišta, koji su grabili radna mjesta i stanove, u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima. 

Zanimljivo, Profesor nije bio iz Bugojna, ali ga na neki način dužila i bugojanska policija, jer je imao svoju Bugojansku grupu, odnosno svoju skupinu “trgovačkih putnika” na području Bugojna, koja je plasirala Profesorove diplome i radne kvalifikacije. A zasebnoj “Srpskoj bugojanskoj grupi” pripadao je Aleksandar Vučić. Možda je i Aco Vučić bio Profesorov “stipendist”? U tekstu Željka Petrušića spominje se da Kolega Šeks nije mogao putovati u Njemačku. Stoga je te 1974. sam Profesor otputovao u Njemačku i osobno dostavio krivotvorinu o komunističkom progonu oca Zlatka Bagarića, za potrebe njegovog uspona u hijerarhiji hrvatske emigracije. Hrvatska Šestorka je stradala i zato što su Šeks i ekipa cijelo vrijeme imali druge prioritete i svoje privatne igre, sve na štetu nacije.  

HIBRIDNA NESPOSOBNOST

Zašto Ante Nazor nije znao beknuti?

Zato što Andrej Plenković ne zna voditi hibridni rat protiv hibridnog rata, u kojemu je najvjerojatnije jedan od glavnih protagonista na drugoj strani, onoj koja pokušava razgraditi hrvatsku nacionalnu ideju. Naravno da je Plenković tog jutra izricanja haaške konačne presude hrvatskoj Šestorki iz BiH znao kako će ona glasiti, ali nije s tom informacijom kupio Antu Nazora, da proročki zablista, nego je pustio da se Nazor ispričava kako je više znanstvenik nego prognozer. A isti Nazor uvijek korektno brani stavove Vlade RH. Kod nas je razvijena politička i životna praksa da podatke o događajima koji dolaze dobija samo ona strana koja mrzi sve hrvatsko.

 

PRAVI GLAS

Branimir Bunjac je savjest nacije

U jutro izricanja presude hrvatskoj Šestorki iz BiH i Praljkove žrtve tijela, Branimir Bunjac ukazao je na pokušaj uvođenja diktature od strane Andreja Plenkovića, kojega “smetaju uvrede u Hrvatskom saboru”. Koje li narcisoidnosti! “To je jako važna osoba” – našalio se Bunjac. Spomenuo je i Gordana Jandrokovića, koji postaje sudac, koji će izricati kazne na razini 10 tisuća kuna. Prema izjavi Bunjca, isforsirana je rasprava o novom Zakonu za branitelje, koji je prekrojio doušnik Udbe. Bunjac je za saborskom govornicom rukom podigao Ustav RH i izjavio: “Ovaj ustav donijela je Udba, ali još uvijek važi, i garantira nam slobodu govora i izražavanja. Ako želim hodati na trepavicama, to je moje osobno pravo.” Branko Bačić, predstavnik kluba zastupnika HDZ-a, svejedno je uporno branio ukidanje slobode govora u samom Hrvatskom saboru.

 

 

 

SRBIJA POSJEDUJE KOPIJE NAŠIH OSJETLJIVIH ARHIVA

Kolegu Vladimira Šeksa razotkrio je Beograd

Na izjavu srbijanske premijerke Ane Brnabić početkom kolovoza da ne razumije kako netko može slaviti Oluju, Vladimir Šeks je odgovorio kako su Vučić, Vulin i mali Sloba bili ratni huškači i kolovođe. “Oni bi se trebali ispričati srpskom narodu u Hrvatskoj jer su im oni nanijeli najveće zlo” – izjavio je Šeks. U rujnu je srbijanski predsjednik Aleksanadar Vučić izjavio da prijedlog našeg novog Zakona o braniteljima spominje Srbiju kao agresora i da to otvara Pandorinu kutiju, jer će Srbija odgovoriti s 500 zakona o tome šta je napravljeno Srbima u Jasenovcu ili Oluji. Naglasio je da se u Beogradu priprema Deklaracija o zaštiti Srba, koja će biti u skladu sa svim međunarodnim pravnim normama i neće ugrožavati ničiji teritorijalni integritet ili suverenitet. “Smatra li netko da nije potrebna kada u Hrvatskoj živi 186 tisuća Srba a svega 55 tisuća kaže da govori srpskim jezikom, kada je ćirilica ugrožena i u samoj Srbiji” – izjavio je Aco. Vladimir Šeks burno je reagirao na Vučićeve izjave: “Pa što će nama jedan četnik nešto propisivati?” Sa svojim zaokretom od pomiritelja u prznicu, Šeks je pokrenuo svoj pad. Istina o Šeksu nije procurila iz Hrvatskog državnog arhiva, gdje Šeksa i ekipu najvjerojatnije štiti Dinko Čutura, recenzent knjige Vladimira Šeksa. Udba i dalje kontrolira sav život u RH, i to neće prestati s padom Vladimira Šeksa, niti sa odlaskom tijela Slobodana Praljka.    

Tvrtko Dolić 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno