Connect with us

Tvrtko Dolić

Srbin Rade Šerbedžija postaje hrvatski član Američke filmske akademije

Objavljeno

- datum

 MNOGE PARADRŽAVE NISMO REINTEGRIRALI     Kada se 90-tih “politički i etnički progonjeni Rade” iskrcao u Londonu, morao je popuniti imigracijski upitnik. Nacionalnost Serb, prezime Serbedzija. Kako je takav Rade ovih dana pozvan u Američku filmsku akademiju kao popuna iz etničke skupine Hrvata?

Hrvatska zapravo to nije. Imamo savez paradržava i višeslojnih paradržavnih asocijacija, u kojima su Hrvati manjina. U zbroju su Hrvati većina, ali ne dominiraju niti u jednom segmentu ili sloju države ili društva. Na dokonom ćaskanju MMF-HNB u dubrovačkom Hiltonu, guverner Boris Vujčić spomenuo je dobro organizirane manjine nasuprot većini. Alina Mungiu-Pipidi, profesorica u Hertie School of Governance upozorila je na podjelu društva na rodbinski, nacionalno ili interesno povezane kaste, koje svojim pripadnicima omogućavaju slobodan pristup institucijama i uslugama sustava. Time smo došli do problema nedopustive obrnute diskriminacije u RH, koja se lokalno, “manjinski” i interesno pretvara u najgoru represiju prema Hrvatima, da bi udružene kaste zidale takve odnose i na “saveznoj” razini. U kakofoniji otvorene šovinističke mržnje prema Hrvatima, imamo i one koje smeta što posjedujemo određen nacionalni identitet. 

Obrnuta diskriminacija

U Rijeci i u Zagrebu o Hrvatima možemo govoriti kao o manjini na lokalnoj razini, koja trpi tiraniju udruženih komplementarnih skupina. Neki poznati protagonisti našeg političkog života brkaju osnovne činjenice. Nedavno smo u Hrvatskom saboru imali priliku čuti Furia Radina, zastupnika talijanske manjine, kako nekorektno optužuje Ivana Pernara iz Živog zida. “Reći ću vam zašto je ono što ste vi govorili na razini fašizma… Oduzeli ste nam legitimitet jer imamo malo glasova, a imamo malo glasova jer su nas vaši sunarodnjaci izbacili iz naših kuća.” Dakle, po Radinu, nisu Talijane u Istri progonili i protjerali partizani, nego Hrvati. Tko je napao Trst? Zar nije Titov režim u Istru doseljavao sve “jugoslavenske” nacije, osim Hrvata? Zapravo me ne smeta niti talijanski karakter Istre ili Kvarnera, ali je civilizacijski nazadno kreirati nekakav jugoslavenski identitet Istre ili Kvarenra, nakon što su se obje Jugoslavije nepovratno raspale, kao najveći kazamati u našoj i svjetskoj povijesti.

U Rijeci je rezanje hrvatske zastave proglašeno kulturnom predstavom! U tom smislu počašćen je i jedan Slovenac! Pokušajte u Ljubljani ili Mariboru rezati slovensku zastavu, pa da vidite koliko to možete svesti pod slobodu izražavanja. Možete li zamisliti kako se u Rijeci osjećaju Hrvati, dok formalno u svojoj nacionalnoj državi trpe diskriminaciju drugih skupina. Kako se Hrvati osjećaju u orjunaškom i titoističkom Zagrebu, gdje se Titovo ime konačno odstranjuje kroz političku ucjenu? Iluzorno je bilo očekivati da se istarska i kvarnerska matrica doseljavanja stranaca neće aplicirati i na Zagreb, u kojemu je 1945. domaće stanovništvo prognano i uglavnom pobijeno – ostali su samo dotepenci prve Jugoslavije i nešto sitno mađarona, pa su onda stigli podobni doseljenici sa Sandžaka i iz Šumadije. Za vrijeme mađarske dominacije, Zagreb i Rijeka bili su mađarske utvrde, a za orjunaške, odnosno velikosrpske, jugoslavenske i srbijanske dominacije, odvijao se sličan proces. Posljednja okupacija u Rijeci i u Zagrebu bila je orjunaška i komunjarska, i to određuje današnje dominantne skupine u tim hrvatskim gradovima.

Glumio je Rade baš svašta, od prosjaka do kraljeva. Kada neki svjetski kazališni ili filmski djelatnik pogleda popis Radetovih uloga, ostaje impresioniran. A Rade je sve svoje uloge sveo na jedno isto bacanje po tlu, stenjanje i mijaukanje na bini. Koliko će Rade Šerbedžija kao američki “akademik filmskog platna” promovirati RH, a koliko ojačati vladajući protuhrvatski klan u “hrvatskoj” kulturi? Nakon što je 20 godina uživao na Kvarneru, uključujući ostale blagodati Lijepe naše, Rade je potpisao yu-Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Slavenski izgled, slavenski jezici, nekakav ruski engleski, srpsko podrijetlo, i distanciranje od hrvatske samostalnosti, otvorili su Šerbedžiji svjetsku glumačku karijeru, uglavnom kroz uloge ruskih mafijaša. Njegov ulazak u takozvanu Academy of Motion Picture Arts and Sciences možemo simbolički gledati i na toj razini. Sve se događa u osjetljivom trenutku za SAD, kada se AMPAS snažno angažirao protiv novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Fiume je Reka

AMPAS je “profesionalno” udruženje oko 6000 američkih filmaša. Pripadna godišnja nagrada Academy Award poznata je pod nazivom Oscar. Nakon niza skandala sa protežiranjem glumaca koji su bijelci, pala je odluka da se AMPAS rasno i etnički proširi. Prošle godine adoptirano je 683 novih članova, a ove godine pozvana su 774 nova člana iz 57 zemalja. Emir (Nemanja) Kusturica, uključen je još krajem 90-tih na tragu afirmacije BiH i Daytonskog sporazuma, još dok se prezentirao kao musliman i Jugoslaven. Danas brani boje Srbije, dok je iz Hrvatske pozvan “Hrvat” Rade Šerbedžija, koji je zapravo Srbin. Tipična hrvatska selekcija. Tijekom lobiranja za članstvo u AMPAS-u, Rade je predstavljen kao redatelj filma “Oslobođenje Skoplja”. Naime, promocija tog obiteljskog projekta iz 2016. oslanjala se na svjetsku famu istoimene predstave srbijanskog i vojvođanskog redatelja Ljubiše Ristića. Šerbedžija je naglasio kako će se na karti AMPAS-a pojaviti i Rijeka. Nisam čuo da je spomenuo Hrvatsku, pa ako je to ipak učinio, ispričavam se. Eto, Rade je pametno iskoristio neželjenu RH, na više načina.

A da Rijeka zaslužuje svoje mjesto u topologiji američkog i domaćeg horora, vidimo i po novim budalaštinama Travničanina Olivera Frljića, koji je po nacionalnosti halbe – halbe. U RH je stigao kao izbjeglica i predstavio se 1/1. Nakon školovanja u Crkvi u Hrvata, aktivistički djeluje strogo protiv katoličkih nacija. To vam je onaj “antifašistički” lik kojeg su Poljaci protjerali nakon što je došao s idejom da se Poljaci trebaju suočiti sa svojom prošlošću. Hitler je pregazio Poljsku, Staljin je pobio sve poljske časnike, zajedno su pobili i mnoge druge Poljake, nametnuli Poljacima svoj problem Židova, Poljska je nakon rata reducirana za oko 100 kilometara na istočnoj strani, a Frljo je kao problem prepoznao Poljake, zapravo katolike. U Sarajevu se pojavio s predstavom u kojoj Isus silazi s katoličkog križa i siluje muslimanku. Našu nesretnu Aleksandru Zec, žrtvu bitke podzemlja za teritorij zagrebačke tržnice Dolac, prikazao je kao žrtvu hrvatskog nacionalizma. Poznat je i po predstavi u kojoj “gledatelji” vire na bini kroz poklopce wc-školjki. Ovih se dana u sklopu Riječkih ljetnih noći pojavio s neukusnom prozivkom njemu nepoćudnih osoba. Sve njegove predstave zapravo su njegova dijagnoza.

Riječanka je i Slavenka Drakulić, koja nastupa kao nekakvo jugoslavensko plemstvo – otac joj je bio oficir JNA. U tekstu “Shadows in the sunshine”, objavljenom 2008. u Guardianu, tvrdi da Hrvatska ima fašističku povijest. Oponašajući Hannah Arendt, njenu nazočnost na suđenju Adolfu Eichmannu, i njeno djelo “Izvješće o banalnosti zla”, Drakulićka je posjetila haaški Tribunal i napisala knjigu “Oni ne bi mrava zgazili”, koja je poslužila za film “Obični ljudi” Vladimira Perišića. “Moj je otac također bio oficir JNA i to mi je pomoglo da se približim Krstiću kao osobi. Ista je stvar i s Ratkom Mladićem” – izjavila je Drakulićka. “Biljana Plavšić smogla je snage preuzeti na sebe političku, ali i moralnu odgovornost za ratne zločine… Za razliku od Bobetka ili Gotovine.” Po jednom njenom “romanu” snimljen je film “Kao da me nema” – (četničke) ubojice nemaju nikakve nacionalne ili vjerske oznake. Riječ je o muškom ratu protiv žena! Kako se u to uklapa Srebrenica? Rat između homoseksualaca i heteroseksualaca? Drakulićka se čudi da je Istra hrvatska. Navodno je slično na Brijunima izjavila i Mira Furlan. Drakulićka je jedna od utjecajnih “vještica iz Ria”, kako je Slaven Letica hrabro nazvao skupinu lažnih feministica. Kao što reče Letica, sve same djevojčice komunizma, iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, jugoslavenskih diplomata i partijskih činovnika. Plemstvo!

Radiša ili Radojica?

Režimski jugoslavenski glumac Rade u Londonu se 90-tih smjestio kod režimske britanske oscarovke Vanesse Redgrave, na preporuku jugoslavenskog režimskog kazališnog redatelja Ljubiše Ristića. Vanessa je okupljala slične likove da se prezentira kao novovjeka majka srednjevjekovnog “Moving Teatra”. Na kazališnoj razini provedene su određene stilizacije. Naime, u Srednjem vijeku su glumačke družine putovale od naselja do naselja i priređivale svoje predstave, svaki put na novoj bini, za novu publiku, a ovdje ista publika seli od jedne lokacije do druge. Naravno da je autorski tekst posve zanemariv – protagonisti su gledatelji. U Zagrebu je Ristić slično postavio “Oslobođenje Skopja” na Gornjem gradu – publika je selila iz jednih prljavi stolaca jednog prljavog dvorišća u neke posve strgane u drugom još prljavijem dvorišću. Zasjednete na ljetnoj opari u jednom obzidanom smrdelju, a onda se Rade valja pet minuta na zapišanom pločniku, kao da ima napad epileptičara, pa vas onda zamole da pređete u drugo popišano dvorišće, gdje se Rade ponovno baca na zemlju u svome čuvenom grču antifašizma. Imao sam čast u ITD-u gledati njegovo uprizorenje Ibsena – Rade se jednako bacao po bini, i onda bi se ukipio, škiljeći u jednu točku. I u shakespearovskim aplikacijama Rade je razdrljen i raščupan. U “svojim” predstavama na Kvarneru, Rade prvi čin predstave izvodi na brodu, na koji se publika ukrca – onako nešto brblja sam sebi na pramcu, da bi se u konačnici glupa publika uspentrala na utvrdu Minor na Malom Brijunu. Annete Benning bila je strgana, pokisla i oduševljena, a za promociju genija dobila je naslovnu ulogu u “Medeji”, u verziji Radine supruge Lenke Udovički, koja je jednostavno naručila tu predstavu u SAD-u, kako se danas zove režija. Rade je postao režimski glumac i u “samostalnoj RH”, od koje je bježao, i to je odgovor na mnoge druge vaše dvojbe.

 

SAČUVANI FRAGMENTI

Tko je Serbin Rade Serbedzija?

Zgodno je kroz izjave Rade Šerbedžije promatrati njegovu osobnu evoluciju, ako se uopće dogodila. Nije prepoznao srpsku i srbijansku agresiju na RH i BiH. U Beogradu je kukao: “Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci… Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije se mogla spasiti divna Jugoslavija… Pod drugu kapu neću!” Padale su svakakve izjave. “Ja lično bih najradije, a znam da nisam Čarnojević, poveo nesretni narod na neko daleko ostrvo, ako takvo postoji na svijetu.” Pa onda: “Više se ne mogu vratiti ni u Zagreb… Ne pripadam više tom svijetu… Ne mogu ja zbog njih i njihova djela zbog kojeg su oni na kraju i suđeni pogaziti sve naše živote i svoj prije svega.” Tada je tvrdio da su Amerika i Europa velik laž. Ljudi tamo uglavnom žive nesretno. “Sva ta hrpa Meksikanaca i crnaca, hrpa sirotinje i bijede koja se vuče tim svijetom.”

“Toga svibanjskog popodneva igrali su u Zagrebu Crvena zvezda i Dinamo” – prisjeća se Rade. Povijesna tekma “na kojoj je zapravo počeo rat”. “Sjedili smo, dakle, u Ristićevoj kancelariji i gledali nogomet, Inga (Appelt), Brik (Ingin sin) i ja, kada je u sobu stupila jedna mlada i lijepa djevojka. Ljubiša ju je predstavio kao mladu režiserku iz Beograda, koja je upravo počela režirati svoju adaptaciju jednog Nušićeva komada.” Zvala se Lenka, a majka joj je bila Karolina Marija, profesorica biokemije na Harvardu, koja se udala za španjolskog borca (?) Lazara Udovičkog, prijatelja Koče Popovića. “Na svadbi su svirali cigani iz Novoga Sada. Pjevali su za mene posebno Arsenovu pjesmu ‘Oj mladosti’. Zatim je moj Danilo uzeo gitaru i otpjevao mi ‘Suzu za Zagorske brege'”.

Navodno je na događanju naroda u Srbiji recitirao Tina Ujevića. “U lipom jaziku, gdi ‘ča’ slaje zvoni, mi dobročasimo garb slovućeg greba i tokoj ti napis dijački i stari.” I rijetki Hrvati četnici tražili su prijevod. Na protestnom mitingu protiv bombardiranja Dubrovnika, u pratnji Mirjane Karanović, recitirao je Gundulićeve stihove: O lijepa, o draga, o slatka slobodo. “Samo stotinu metara zračne linije, u tome času, nekoliko tisuća ljudi čekalo je prijestolonasljednika Aleksandra!” Teško je odrediti kada, možda nikada, ali “tada se u meni dogodio Krleža, ne više onako lektirno iz gimnazije i s prigodnih recitacija, nego kao moj barut i kao moja voštanica kojom sam osvjetljavao samome sebi, a nadam se i drugima, put.” Pa onda pripomene: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.” Kako kaže, nešto je lanuo protiv Josipa Vrhovca, a spasio ga “malo talent, a malo činjenica da su mi otac i majka bili Srbi i komunisti, te sam kao takav teško u prozivkama i etiketama prolazio kao hrvatski nacionalist”.

Rade je devedesetih podržao lijevi Račanov blok, čime je potvrdio “svoj građanski (?) svjetonazor, uvijek okrenut lijevim, socijalističkim idejama”. “Dragi Stipe, vi znadete da ja u bivšem sistemu nisam bio član SK. Štoviše, ponekad sam bio oštar kritičar mnogih pojava u tadašnjem društvu. No, nikada nije u mene bilo dileme na kojoj sam zapravo strani. Nažalost, mnogi naši drugovi preko noći su promijenili stranu i ogrnuli se plaštom nacionalizma. Vi niste i to neizmjerno cijenim u vama. I nadalje ostajem krležijanac. Uvijek lijevo, pa makar se počesto i ne slagao s onima koji kolo vode… Kuda god krenem, domovinu svoju u srcu nosim.” – pisao je Šuvaru u studenom 1997.

Sreo je slučajno Ingu Appelt nakon čaše s nogu u Zagorcu, a ona je bila izravna: “Šerbo, ja te moram pitati, jer čitav Zagreb govori, da si u Beogradu na TV rekao kako si morao pobjeći iz Zagreba, jer su te ovdje proganjali.” Rade se ne sjeća što je odgovorio. “Znam da mi je u tome času tlo ispod nogu izmaklo i da sam osjećao kako propadam u provaliju. Dakle, to je bilo to. Smišljena zavjera nekih poganih ljudi, među kojima su se ponekad našli i moji nekoć dragi prijatelji, da me izmišljenim lažima unište.” Mene osobno iznenadila je Radetova uporna potraga za Jugoslavijom, od jednog republičkog središta do drugog. “U Sarajevu sam ostao dvanaest dana … Počele su i prve granate padati s okolnih brda.” Svemu su kriva ta demonska balkanska brda, koja sama stresu bombe na sarajevsku tržnicu. “Autobus je… sporo izlazio iz Sarajeva… Zatim su počele da se izmjenjuju barikade. Zaustavljali su nas čas Muslimani, čas Srbi…” Jedan musliman ga prestrašio: “Otvarajte ta vrata, majku vam vašu četničku! Bježite, je li? Bježite?” A onda je prepoznao Radu. “Đe si, legendo? Maknite se ljudi. Rade Šerbedžija je unutra. Puštaj ovaj autobus! Neka čovjek putuje’.” Na našu nesreću, Rade je prestao putovati i skrasio se u Rijeci i na našim Brijunima.

 

TKO TO TAMO NE PEVA

Zaboravljena Raza Babić

Kada je 2010. u Veneciji zajedno s Johnny Deppom snimala film “The Tourist”, humanitarka Angelina Jolie za Uskrs je posjetila Razu Babić u izbjegličkom kampu Splavište kod Goražda. Nesretna Raza godinama je divljački silovana u srbijanskim logorima. Inspirirana sudbinom Raze, Jolie je dobila nadahnuće za film “U zemlji krivi i meda”, koji je srpski filmski klan preusmjerio u suprotnost ratnom iskustvu Raze, kao i njenoj današnjoj zastrašujućoj samoći – nije dočekala niti ljubav, niti samilost, niti primjerenu medicinsku njegu za jednu istinsku žrtvu ratnog i ostalog nasilja. Razi su kćeri oduzete i odgojene u tuđoj obitelji i tuđoj kulturi. Svejedno, Angelina je nekako preuzela vizuru Slavenke Drakulić. Angelina nije prikazala grube, ružne i prljave četnike, nego dotjerane profesionalne vojnike visokog morala, što je otvaralo scenu za perverznu ljubav muslimanske logorašice i srpskog čuvara, kao pobjedu ljubavi nad zlom, čak ispod razine štokholmskog sindroma. Naravno da se četnici nisu prali godinama i da Angelina ne može razumjeti dubinu strahote u koju su padale logorašice i djevojke zaskočene diljem Lijepe naše. Dojam je da “humanitarka” Angelina obavlja obavještajne zadaće. Nestrpljivo čekam njen film o homoseksualnoj ljubavi arapskog uznika prema američkom mučitelju u logoru Guantanamo?

Zašto je kontaminirana arbitraža “U zemlji krvi i meda”? Pa, sa strane su se pridodavali Rade Šerbedžija i mnogi drugi filmski djelatnici srpske i/ili jugoslavenske nacionalnosti. Rade se hvalio da je od Jolie dobio poruku, napisanu njenom (božanskom) rukom, u kojoj ga moli za suradnju na njenom redateljskom prvijencu. “Nije došla zbog novinarskih pizdarija!” – vikao je u kolovozu 2010. Šerbedžija, kada se Angelina Jolie nije pojavila na Brijunima. Ops! Radetu se otela i ova izjava: Angelina Jolie ne osuđuje Republiku Srpsku! Zanimljivo, neki  srpski i srbijanski mediji tvrde da je Angelina posjetila Auschwitz i tamo bila zaprepaštena brojnim imenima Srba: Ante, Tomislav, Hrvoje, Marko, … Kako odnosi danas stoje, mučenica Raza ostala je u dolini Drine, zaboravljena od svih, na granici ludila, u nemogućim uvjetima za život, pa i za umiranje.

 

NAŠA SUBOTICA STVARALA JE UMJETNIKE

Iskorišteni Ljubiša Ristić

Hrvoje Hitrec izjavio je za Ljubišu Ristića da je šarlatan, a Dušan Jovanović žali se da je Ristić uništavao njegove tekstove. Ristić je rođen u Prištini. Svojevremeno je kao kazališni redatelj šokirao publiku. Prilikom jedne predstave, Ristić je izbacio sve stolice iz dvorane pa su gledatelji morali stajati. Jednu predstavu izveo je na splavi jezera Palić – tijekom izvedbe otisnuo je splav od obale i izazvao paniku u publici. Negdje u vrijeme Bljeska i Oluje, u Londonu je režirao “Oslobođenje Skopja” zajedno s Vanessom Redgrave, koja je u svojoj mladosti bila prilično otkačena. Dušan Jovanović kaže “Vanessa me pozvala da dođem na probu, da razgovaramo, jer je imala nekih problema, a Ristić je upravo tih dana pregovarao da postane predsjednik direkcije JUL-a, tako nešto, Mirjane Marković. Rekao sam da mi se to uopće ne sviđa, i da mislim da nije pametno da to radi. Predočio sam mu bitno: da to znači političku karijeru vezanu uz obitelj Milošević-Marković, i rekao mu da u tom slučaju više neću moći s njim surađivati. Imali smo dosta buran razgovor o toj temi, i razišli se. Nekoliko dana prije nego što sam objavio otvoreno pismo poslao sam mu ga. On mi se javio telefonom i shvatili smo da to znači definitivan oproštaj.” Rade Šerbedžija nije prekinuo suradnju s Ljubišom Ristićem. Sve određuju krvna zrnca – Dušanov otac je grčko-srpskog podrijetla, a njegova majka je Njemica i Hrvatica.

Tvrtko Dolić

Komentari

Komentari

Tvrtko Dolić

Sibe Mardešić je otvorena topologija

Objavljeno

- datum

 TEORIJA OBLIKA     Dok dnevno gledamo polupismene kreature u izravnom televizijskom prijenosu, naši veliki znanstvenici odlaze tiho, kao da nikada nisu postojali. Prošlo je više od godinu dana kako je pokojni naš veliki matematičar Sibe Mardešić, a evo do danas nema primjerene reakcije glavnih medija i glavnih institucija.

Kada zaguglate vitezove topologije i teorije oblika: Karola Borsuka, Stefana Banacha i Marshalla Stonea, dobijete niz zanimljivih pregleda, a naš beskrajni Sibe Mardešić jedva da je spomenut, a i to samo u prilogu na engleskom jeziku. Mardešić je rano prihvatio modernu teoriju skupova, pa je prirodno ušao u topologiju, kao jedan od njenih apostola, da bi se u teoriji oblika zajedno sa svojom teorijom inverznih sistema pojavio prije Mesije, Karola Borsuka. Mardešić je izjavio da je osjetio poziv i da mu je sreća u tome smislu bila naklonjena. Kao referencu tog vremena, imali smo duboke promjene u formaciji realnog socijalizma: Svoju zasebnu teoriju oblika postavio je Miloš Forman u filmu “Lásky jedné plavovlásky”. Prevladavajući elementi su radnice socijalističkih tvornica. Otvoren skup činili su Andula, oženjeni lovac i lokalni mladić, a pridružio se praški klavirist Milda. Dok se izležavaju u krevetu, Milda objašnjava Anduli da je žena oblikovana kao gitara.

>> James Keesling, University of Florida, USA: AN INTERVIEW WITH SIBE MARDESIC, – 2005.

Nakon mnogo godina navratio sam u staru zgradu zagrebačkog PMF-a. Nekada je bila dom svjetskoj matematičkoj eliti. Bujala je znanošću i životom, napose u prijelomno vrijeme političkih proljeća u komunističkim monarhijama. Prisjetim se kako je jedan renomirani matematičar nastojao ostati nezamijećen. Njegova kvalitetna i smirena predavanja upamćena su po naoko nevažnim detaljima. Primjerice, kada bi dublje ušao u temu, skinuo bi sako. A onda i vuneni prsluk. A onda bi ponovno obukao sako. Odmah ste znali da nije jamar predvojničke obuke, nego istinski znanstvenik. Taj skromni isposnik, kojeg ste u godinama Hrvatskog proljeća mogli sresti na stubama PMF-a, pun ljudske topline za svoje studente i sve ljude, bio je jedan od vodećih svjetskih matematičara. Famoznu teoriju oblika sustavno je razradio naš genijalni Sibe Mardešić, kroz svoju teoriju inverznih sistema. Teorija oblika je grana topologije koja proučava homotopije kompaktnih metričkih prostora, sve sa odgovarajućim poopćivanjem za kompaktne Hausdorffove prostore. Mardešić je bio zvijezda znanstvenog hladnoratovskog prijelaznog roka – imao je ponudu Princetona za rekordan transfer i tada nevjerojatan bonus: kuća na jezeru, privatni aerodrom i privatni zrakoplov. Ipak, vratio se u Lijepu našu.

Vitezovi okruglog topološkog stola

Tih godina naš prozor u svijet bila je knjižnica strane literature u Gundulićevoj ulici. Niste imali novce za te knjige, pa ste stajali uz police i brstili neko štivo, dok su vas prodavači ostavljali na miru ako bi prepoznali ovisnika. Među matematičkim časopisima isticao se jedan posvećen teoriji oblika. Impresum je činio da ga držite posvećenim: među pet urednika navedeni su Marshall Stone i Stefan Banach! Prije pojave tajkuna, liberalizacije narkotika, Rihane i Beyonce, Hrvati su za njihove studije stajali u red. Vodeći urednik rečenog časopisa bio je Sibe Mardešić! Isuse, mi smo tada poštivali Stonea i Banacha, a njih dvojica Mardešića! Takav je ovo prostor. Nitko Mardešiću nije ponudio niti fićeka, a kamoli privatni zrakoplov na privatnom aerodromu uz privatno jezero. Pravi znanstvenici ostali su u sjeni, a nagrađivani su jamari. Amerikancima je bio zanimljiv sam Sibe, više nego njegov doprinos matematici. Ponudili su mu da se bavi čim hoće – njima je bilo bitno da je Mardešić prošao kvalitetnu gimnastiku mozga baš u matematici. Kod nas su prirodoslovci tiho pristajali na doživotno zatvaranje u određenu disciplinu, a tako je i danas. Podsjećaju me na pustinjske monahe. Društvenu scenu popunili su jamari, kvaziznanstvenici i pseudoznastvenici. 

 

Mardešić je na sve načine pokušavao zainteresirati studente za manje poznate matematičke discipline. Za promociju matematike i znanosti, bio je spreman na hodnicima PMF-a prezentirati Banach-Stoneov teorem: Neka su X i Y kompaktni Hausdorffovi prostori. OK, neka budu kompaktni, mislim u sebi, i skrivam naslovnicu s Brigitte Bardot, da profesor ne skuži zašto me zanima teorija oblika. I neka je T: C(X;R) → C(Y;R) surjektivna linearna izometrija – dodao bi profesor. OK, baš je promicala surjektivno izometrična kolegica. Tada postoji homeomorfizam φ : Y → X i g ε C(Y; R). Glumim da sam nešto od toga shvatio, a zapravo sam odlutao – krivulja dugonoge kolegice uvukla me u homotopiju. Znate, takva terminologija zna ubiti ljude s normalnim ovozemaljskim potrebama, ali je na svoj način bila referenca na homotopije sestara Hane i Jane Brejchove, koje su me tih godina opsjedale. Poljski matematičar Karol Borsuk postavio je teoriju oblika kao topološku disciplinu davne 1968. godine, kao nekakav matematički i poljski odgovor na susjedno Praško proljeće, koje je pokušalo postaviti podnošljivu homotopiju staljinizma i slobode, što je nemoguća misija. Dok se porobljena Čehoslovačka uzdizala na razini filmske umjetnosti, Poljska je imala snažnu ligu matematičara, prvake svjetske razine. U filmskom svijetu “varšavskog” komunizma referenca je bila Ljubav jedne plavuše (Lásky jedné plavovlásky) Miloša Formana iz 1965. Bilo je to praško zlatno doba, koje su sovjetski jamari pregazili tenkovima. Ovdje je potrebito naglasiti da je Hrvatsko proljeće bilo provincijska priča, poput Bune Matije Gupca, posve izvan značajnih formacijskih promjena. U tom trivijalnom topološkom prostoru možemo promatrati parove točaka Budiša – Čičak, Savka – Tripalo i Milka – Račan, i njihove okoline, ali posve izostaje znanstvena ili umjetnička razina. Sve te veličine na kraju su prazno ništa. Hrvatsko proljeće bilo je razina ispod tektonskih procesa unutar Varšavskog pakta, uključujući Gladomore i druga stradanja, a naš jedini noviji izlazak na svjetsku scenu bila je naša velika tragedija – naš Križni put, jezovita topologija jama za Hrvate. Što je civilizacija? Jer, iza Željezne zavjese, u jednako jezovitom topološkom prostoru Gulag, događao se nevjerojatan napredak znanosti.   

 

Za one koje to zanima, naglašavam da teorija oblika proširuje teoriju homotopija na kompaktne Hausdorffove prostore. Dvije neprekidne funkcije na dva ista topološka prostora postaju homotopne ako jedna može biti neprekidno preoblikovana u drugu. Dvije neprekidne funkcije f i g nad istim prostorima X, Y jesu homotopne ukoliko postoji neprekidna funkcija h : X × [0,1] → Y tako da je za sve točke x iz X, važi h(x,0) = f(x) i h(x,1) = g(x). Ako gledamo varijablu homotopije h kao vrijeme, onda h opisuje neprekidno preoblikovanje funkcije f u g. U trenutku 0 imamo f, a u trenutku 1 imamo g. Da bih otvorio nekakav politički smisao, koji bi vas mogao navesti da do kraja pročitate ovaj tekst, naglašavam da je 90-tih izostala tranzicija, i da se dogodila homotopija. Osim toga, bumerang zvan avnojska SRH/RH nije kompaktan prostor, jer je uvjet kompaktnosti u nekom Euklidovom prostoru da isti uključuje sve granične točke i da obuhvaća sve točke koje su jednako udaljene jedna od druge. Postulati teorije oblika našli su svoju primjenu u mnogim vojnim i političkim aplikacijama, u ekonomiji, u kvalitetnim strateškim odlukama, kao i u našoj svakodnevnoj životnoj estetici. Iako svi ti pojmovi zvuče strogo matematički, u osnovi je uvijek filozofija.

Politički diskurs

Kao i za sve na ovome svijetu, od zbrajanja do oduzimanja, rađaju se talenti i za matematiku, ali matematiku malo tko voli. Tko može obožavati primijenjenu logiku? Matematičari su vrhunski intelektualci, a pučkoškolski i gimnazijski profesori matematike znaju biti opaki likovi, koji nikome ne objasne ništa, nego iz dana u dan muče našu djecu sa svojim suludim testovima. Što je mučitelj okrutniji, više je cijenjen u svojoj školi i u svojoj struci, pa je izglednije i to da će pasti neka novčana ili slična zahvalnica nekog roditelja. Ministri se postavljaju kao trgovački putnici, koji su tu da poberu proviziju za sav promet. Topologija naših škola razvijena je kao staljinistički Gulag za najmlađe, topologija koncentracijskih kampova, u kojima jamari ubijaju znastvene discipline i našu drevnu kulturu. Tu je i nametnička luft – inteligencija iz partijskih tečajeva i partijskih politoloških ustanova, kojoj je bilo kakva logika drugo ime za smrt. Teorija oblika postavlja okvire za prihvatljive promjene, kada je riječ o zdravim društvenim formacijama, odnosno zdravim aplikacijama neke društvene formacije. Isto vrijedi za zdrava poduzeća i zdrave korporacije. Sulude homotopije Agrokora imaju svoje određenje u početnoj kriminalnoj domeni. Čak se i gušenje kriminalnog Agrokora pretvorilo u kriminal veći od onoga u Agrokoru. Nameće se pitanje smisla homotopije kada je riječ o korumpiranim domenama poput bivših Jugoslavija i današnje Hrvatske, uključujući nekakav lex Agrokor. Jeli za nas pravi put ozdravljenja neka (lopovska) homotopija, ili ipak istinska revolucija?

 

Naravno da vas politički odnosi zanimaju, i da je to za neke od vas jedini razlog zašto čitate ovaj tekst. I matematika ima svoje pogreške na lingvističkoj razini. James Dugundji u svome udžbeniku “Topologija” iz 1966. definira topologiju (topološku strukturu, topološki prostor) nad nekim skupom X i nekom familijom T njegovih podskupova. Primjeren izraz je topološki prostor, jer je topologija znanstvena disciplina, ali u tome smislu ne trebamo cjepidlačiti. Skup X i svi njegovi podskupovi (baza topologije) čine diskretan topološki prostor. Trivijalan ili nediskretan topološki prostor nad skupom X čine sam skup X i prazan skup: {X,ϕ}. To je Hrvatska kakvoj se približavamo. Jeste li znali da neki naši jezikoslovci traže novu riječ za mjernu jedinicu metra. Što predložiti? Stocentimetar! Kod nas su lutanja na lingvističkoj razini daleko veća, sve unutar homotopija slavenizacije i posljedica slavenizacije. Dogodilo nam se da sustavno proučavamo sisteme. Za Hegelovu filozofiju kažemo Sistem, i nitko razuman neće tu filozofiju nazvati Sustav. Najprije je u hrvatskom jeziku provedeno nasilje u korist kompatibilnosti sa srpskim jezikom, da bi se provela zlovenska homotopija yu: {Orjuna, Yu1} → {Orjuna, Yu2}, koja je zanemarila zahtjev kompaktnosti. Pogrešku je preuzeo i relativno častan topološki prostor {Hrvati, U}, zbog već poodmakle slavenizacije hrvatskog jezika, da bi sve do kraja uništile dvije jezovite surjekcije. Prva je obmana: {Orjuna, lopovi, udbaši} → {Hrvati, HDZ} i njoj srodno presvlačenje: {Orjuna, nametnici, Partija} → {Orjuna, SDP, HNS}.  Zbog pretjeranog “kroatiziranja” hrvatskog jezika u topologiji {Hrvati, U}, promakli su nam širi negativni procesi otvorene i prikrivene slavenizacije, što je sve zajedno mudro kanalizirano u posrbljivanje hrvatske nacije. Hrvati i Srbi 10. stoljeća komunicirali su uz pomoć prevoditelja, odnosno poliglota tog vremena, a danas su takvi nepotrebni. Prevara je toliko duboko razrađena, da su Srbi zadržali neke “tuđice”, dok su Hrvati proveli potpunu slavenizaciju, što donosi novu dušu, a žrtvama stvara privid da smo tako postali kulturno svoji. Imamo fenomen da Hrvati nisu slavenskog podrijetla, a duša bilo kojeg današnjeg Hrvata više je slavenska nego duša bilo kojeg Srbina ili bilo kojeg Slovenca, što zna iznenaditi Ruse. Kada jednom dođe do opake infekcije, nema natrag, jer tada domaćin umire. Zapravo, umire u svakom raspletu. Na preimenovanje matematičkih izraza djelovala je i ruska (sovjetska) literatura. Ovo napominjem uz ogradu da je realni socijalizam u znanosti daleko nadmašio “socijalizam s ljudskim licem”, kako se zvala jedna posve promašena formacija, koja je neko vrijeme bila podnošljiva kroz izvoz radne snage. Koja se danas čini podnošljiva, jer je homotopija poznata kao osamostaljenje: {Orjuna, SRH} → {Hrvati, RH} donijela najgoru “državu” u našoj povijesti. Suprotno predrasudama, kultura europskog jezika mjeri se po prisutnosti helenskih i latinskih riječi. Znanost ima svoju terminologiju, pa ne možemo odstranjivati riječi poput matematike i medicine. Tako kažemo da je zatvorenje (closure) nekog skupa X u topološkom prostoru presjek svih zatvorenih skupova koji sadrže taj skup X. Skupovi u topološkom prostoru su separirani ako se svaki od njih ne presjeca sa zatvorenjem nekog drugog. Ako kažemo da su odvojeni, onda bi se pojavili nekakvi aksiomi odvajanja ili razdvajanja, i svašta nešto, pa je to putovanje natrag u barbarske prostore i slavensku i rusku dušu. Riječ zatvorenje para uši i slobodarsku dušu, ali pomoći nema, jer se Hrvati nisu potrudili posuditi iz bogate helenske i latinske kumulacije riječi, kako je to red u kulturnim zemljama. Često je odlučivao strah nekog znanstvenika da će biti optužen za preuzimanje “tuđica”.

 

Nije dobro. Pravi znanstvenici kod nas su zaista pustinjski monasi. Imamo svu silu prodavača magle, koji se kite titulama magistara, doktora znanosti, sveučilišnih profesora, a zapravo ne znaju ništa konkretno. Jednostavno se nacrtaju, a politika postavlja pravilo da napreduje onaj tko šuti, pa nam neznalice promaknu. Tek kada preuzme neki resor, prepoznate da je idiot postao vođa. Kod nas se prvaci društvenih znanosti gube u elementarnoj matematici. Prirodoslovac Davor Pavuna zove ih društvenim šminkerima. Ekonomisti ne poznaju numeričke metode! Dajte nam pokazatelje – viču oni. Ali, kada imamo pokazatelje, ekonomisti su suvišni. Oni svojim neznanjem i svojom demagogijom relativiziraju pokazatelje koji sve kažu sami po sebi. Sociolozi poznaju samo dvije kategorije: pojedinac i društvena skupina, a niti njih ne razumiju. Nekada su svoje spoznaje oslanjali na podjelu rada, a danas su proroci jeftine radne snage i konkurentnosti. Sociolozi i antropolozi danas radije odlaze na pusti otok nego da proniknu osnove aritmetike, ili neku kompleksniju matematičku disciplinu. Njima zna pozliti kada tvrdite da u osnovi svake matematičke discipline leži duboka filozofija. Inetelektualnih kolosa poput Vilfreda Pareta više nema. Oni naši nametnici bez ikakvog prirodoslovnog i drugog znanja, švercaju se baš kao filozofi. Političari bez grama znanja i kulture drže lekcije boljima od sebe, sole pamet svima, nastupaju kao društveni arbitri, prezentiraju naciju, kao da smo svi idioti. Mnogi koriste svoj nezaslužen znanstveni status za političke plasmane, pa tako imamo pravilo da ne čelo hrvatske nacije isplivaju oni najgori, posve nesposobni za bilo kakvu pozitivnu aplikaciju. Hrvatska tone, jer je vode pozeri, društveni šminkeri. Hrvatska (?) za Jugoslavije svojim matematičarima jednostavno nije otvarala nikakav prostor, dok su u današnjoj Hrvatskoj (?) matematičari relativno cijenjena profesija, ali samo u bankarskom sektoru, gdje kapital pronalazi znalce. Za obje Jugoslavije, te topologije zla, Beograd je prevodio svjetske filozofe i naivnom Zagrebu prepustio Karla Maya i Zane Greya. Slična matrica nastavlja se u ovom kompaktnom Hausdorffovom prostoru RH, koji zapravo nije nimalo kompaktan – prevladali su procesi dezintegracije. Dopuštene su unije, ali samo za interesne skupine. U “samostalnoj” Hrvatskoj i dalje ne prevodimo svjetske filozofe i/ili svjetske matematičare, nego smo zatrpani jeftinim romanima i televizijskim sapunicama.

USAĐIVANJE U ZNANOST

Mardešićev faktorizacijski teorem

Davne 1957. Sibe Mardešić objavio je disertaciju “Homološka svojstva nekih funkcionalnih prostora”. Mardešićev teorem faktorizacije kaže da se svako preslikavanje između dva metrička kompakta može prikazati kao kompozicija dva preslikavanja, pri čemu je treći prostor, onaj kroz koji se provodi faktorizacija, metrički kompakt dimenzije ≤ dimenziji domene. Ne mogu to dokučiti, ali se uzima da to znači kako je svaki kompaktan Husdorffov prostor X inverzni limit metričkog kompakta u kojemu je svaki član dimenzije ≤ dimenziji prostora X. Značajan dio Mardešićeva znanstvenog rada posvećen je inverznim sistemima i teoriji kontinuuma. Hausdorffov kontinuum je kompaktan povezan Hausdorffov prostor. Godine 1968. poljski matematičar Karol Borsuk je na simpoziju “Topologija i njene primjene” u Herceg-Novom predstavio teoriju oblika, koja je u svome startu usisala Mardešićevo istraživanje inverznih sistema. U svezi toga, u matematici će ostati fenomenalni “Mardešićev trik”, kako se spominje na svjetskoj razini – njegov teorem o reindeksiranju inverznih sistema. Mardešić je postavio teoriju oblika za nekompaktne prostore. Pojam fibracije oblika veže se uz Mardešića. I to je sve samo početak Mardešićeva doprinosa matematičkoj znanosti.  

 

APOSTOL TOPOLOGIJE

Zanimljiva i neobična sudbina

Ime Sibe često je u Komiži na Visu. Sibe Mardešić rodio se u Hamburgu 20. lipnja 1927. Kada je imao 3 godine, njegova obitelj vraća se u Split. Kao 14-godišnji mladić, famoznog 6. travnja 1941. preživio je bombardiranje Splita, koje Hrvati ne znaju naplatiti. Nekoliko dana kasnije, talijanska vojska ulazi u Split. Objavljeno je pripajanje matici Italiji. Djeca su sretna – škola je završila ranije. Sibe je završio dvije godine talijanske škole. Došla je NDH i jedna godina škole u NDH. Druga godina školovanja u NDH – posljednja školska godina u NDH svima je poništena. Učilo se zbrajanje, a u političkoj praksi prevladalo je oduzimanje. Sibe se prijavljuje u ratni novinarski štab. Prolazi meteorološki kurs i postaje meteorološki osmatrač, što ga usmjerilo prema matematici. Upoznao je Berislava Matjanića, tada apsolventa matematike i kasnije poznatog meteorologa, koji ga zainteresirao za teoriju skupova. Sibe je školovanje nastavio tek 1947. Mornarica se služila 3 godine, ali se nakon 2 godine izbavio i 1946/47. upisao na PMF, gdje je jedini profesor matematike bio legendarni Đuro Kurepa. Matematika je ranije bila u sklopu Filozofskog fakulteta. Sibe je spomenuo kako se hranio u menzi – sve je bilo na bonove / točkice. Papir se dobijao za tekstilne točkice. Dogodilo se da Sibea profesor Željko Marković uzme za asistenta i usmjeri na topologiju i dinamičke sisteme. Mardešić je naglasio kako je imao sreću da bude pionir u novoj matematičkoj disciplini. Akademske 1960/61. na PMF-u pokrenut je postdiplomski studij sa samo tri kolegija: Vladimir Devide – Osnove matematike, Đuro Kurepa – Realne funkcije i Sibe Mardešić – Topološke grupe. Profesor i akademik Sibe Mardešić predavao je na niz američkih, njemačkih i talijanskih sveučilišta, primjerice na Heidelbergu. Bio je gostujući član na Princetonu. Objavio je 148 znanstvenih radova, 40 stručnih radova i 18 knjiga – ispričavam se ako ovaj podatak nije točan. Od 1975. je izvanredni član akademije, a redoviti član od 1988. Godine 1990. dobio je Republičku nagradu za životno djelo. Samostalna Hrvatska u njegovom slučaju branila se šutnjom. Njegove glavne matematičke discipline bile su topologija, teorija oblika, teorija dimenzije i teorija homologije.

 

 

AKSIOMI SEPARACIJE

Čvorište je Hausdorffov prostor

Sibe Mardešić je u svome udžbeniku “Matematička analiza” iz 1973. prezentirao teoriju topoloških prostora kroz metričke prostore, čime je dvostruko obogatio svoje studente. Da vam približim pripadnu matematičku terminologiju, ovdje ću prezentirati aksiome separacije.

 

(T0) Za svaki par različitih točaka u topološkom prostoru postoji otvoren skup koji sadrži jednu točku i ne sadrži drugu. Kažemo da je prostor Kolmogorovljev.

(T1) Za svaki par različitih točaka u topološkom prostoru postoji par otvorenih skupova, koji sadrže jednu točku i ne sadrže drugu točku. Kažemo da je prostor Frechetov ili Riezseov.    

(T2) Topološki prostor je Hausdorffov ako svake dvije različite točke imaju disjunktne okoline. U životnoj praksi matematičara duhovito ga zovu samačkim.

(T3) Za zatvoren skup i točku izvan tog skupa postoje disjunktni otvoreni skupovi takvi da jedan sadrži isti zatvoren skup a drugi istu točku izvan tog skupa. Topološki prostor je regularan ako zadovoljava aksiome (T0) i (T3). Svaki regularan topološki prostor je Hausdorffov, ali svaki Hausdorffov prostor nije regularan. Prostor je Urisonov ako se različite točke mogu separirati različitim zatvorenim okolinama.

(T4) Za svaki par različitih zatvorenih skupova u topološkom prostoru postoje disjunktni otvoreni skupovi koji sadrže te zatvorene skupove. Kažemo da je prostor Tietzeov. Topološki prostor je normalan ako zadovoljava aksiome (T1) i (T4). Svaki normalan prostor je regularan, ali postoje regularni prostori koji nisu normalni.

(T5) Za svaki par separiranih skupova u topološkom prostoru postoje različiti otvoreni skupovi koji sadrže te separirane skupove.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

ALEKSANDAR VUČIĆ OBJAVIO RADOSNU VIJEST Srbi u Hrvatskoj su besmislica

Objavljeno

- datum

Rahmetli Srbih Aleksandar Vučić ima novo pitanje za Region i šire. Što su to Srbi u Hrvatskoj? Pa, drveno željezo! To troje jednostavno ne ide zajedno. Ono “u” ispred Hrvatske jasno ukazuje o kakvoj se konstrukciji radi.

Ako Hrvatska propadne, hoće li nestati Srbi u Hrvatskoj? Svako zlo za neko dobro. Zašto se opcija konačnog rješenja aplicira samo prema Hrvatima? Nezgoda je što je danas hrvatska samosvijest proporcionalna broju Srba u Hrvatskoj. Kako sam po nacionalnosti više Nesrbin nego Hrvat, pitam se što čini to moje labavo nacionalno biće. Vidljiv je suicidan elemenat – ako odstranite Srbe, prestajem postojati!

Nekada smo se u Lijepoj našoj hrvali s germanizacijom, pomađarivanjem i talijaniziranjem. Zar ovo današnje hrvanje sa Srbima u Hrvatskoj nije korak natrag, sve u okvirima odlaska Hrvata sa svjetske scene. Posljednji Srbin u Hrvatskoj živjet će zajedno s posljednjim Hrvatom u Lijepoj našoj. Srbi su izmišljeni protiv Hrvata, ali se Hrvati nisu trebali uloviti na tu udicu, jer su Hrvati velika nacija još od antičkih vremena.   

Iza nas su još jedni dani mrtvih i svetih. Naravno da je među takvima Srba više nego Hrvata, ali živi odlaze na grobove svojima, pa neinformirani turisti steknu dojam da je genocid proveden nad Hrvatima. Ima nekoliko godina kako nisam sreo Srbina, uključujući Srbe u Hrvatskoj. Nije da se izbjegavamo, nego Srba jednostavno više nema. Tko ih može napripraviti za toliko genocida? Prije pet godina, tamo negdje iza Siska, moja široka hrvatska dinarska glavurda uočila je šiljatu pojavu kako se iskrada iz šume Brezovica i odmiče udoljem. Usko lice, uska glava, slika današnje Hrvatske, kao da ga napravio neki Karađorđević. Tko je taj lik sa stisnutim mozgom? Skriveni Srbin u Hrvatskoj, koji se sklonio u šumu? Koliko pamtim, svi su Srbi za Oluje i nakon Oluje protjerani iz Hrvatske. Oluja je za njih konačno rješenje, barem na papiru. Pritrčao sam iznenađen, a nesretnik se uplašio. Reagirao je pozitivno, pregazio Unu, i tako jednostavno prestao biti Srbin u Hrvatskoj. I onda taj novopečeni bosanski Srbin hoće natrag u zemlju iz koje je protjeran! Čovječe, samo sam te htio pozdraviti! I tako ponovno imamo konflikt na ligvističkoj razini. Je li taj lik Srbin u Hrvatskoj, Bosanski Srbin, ili ipak Srbin iz Srbije? Rahmetli Aleksandar Vučić je u pravu. Srbin je samo Srbin, i ništa više od toga. Iza Une, do Drine, i iza Drine. Svi su Srbi zapravo Srbi protjerani iz Hrvatske, koja opet ne postoji. I oni kojima je Kosovo kolijevka Srba i Srbije, protjerani su iz Hrvatske. Srbi su tako najportabilniji narod u povijesti. Nisu se prije Oluje spakirali, nego su stalno spakirani. Malo je teško za shvatiti, ali ako sve gledate kroz prizmu Srpske pravoslavne crkve, sve to ima smisla. Ako su Srbi protjerani iz susjednih zemalja barem na lingvističkoj razini, time generiraju svoje pravo na sve te zemlje. Dovoljno je da se unzipaju.

Iako je uska poput Srbina, još i trula i lako probavljiva, Hrvatska je iz nekog razloga Srbima i/ili Srbijancima kost u grlu. Srbi u Hrvatskoj skrojili su Hrvatsku po svojoj mjeri. Stiskali su je još više, ali je pokrenuta ta nesretna Oluja. Otrpjeli su Srbi i Hitlera i Staljina, ali ih još uvijek žulja naš prvi predsjednik Ante Pavelić. Veliki problem u svakom smislu, pa se to prenosi i na lingvističku razinu, unutar hrvatskog jezika, koji je po Srbima zapravo srpski, što nije daleko od istine, jer je ovakav hrvatski nikakav, kao i današnja Hrvatska do Une. Srbima je i ustaški hrvatski jezik zapravo srpski jezik. Da je hrvatski jezik promašaj, dokazuje njegova sličnost sa srpskim. A da zapravo ne postoji srpski jezik dokazuju Lužički Srbi – polovica njih govori češki, a druga polovica poljski. Jedna polovica te neobične etničke skupine tvrdi da je češki zapravo srpski jezik, a druga polovica tvrdi da je poljski jezik zapravo srpski. Veselim se budućoj tezi da je albanski jezik zapravo srpski. Srbi svi i svuda! Dakle, humanoidi prisutni u Hrvatskoj i duhovno (?) prisutni u Srbiji vode se i kao Srbi u Hrvatskoj, za njihove potrebe obrnute diskriminacije, odnosno lagodnog života bez rada i muke, a dalje od toga Hrvatska za dobar dio njih ne postoji. Oni su poput djece koja ne vole svoje roditelje, ali prihvaćaju nasljedstvo. U novoj reviziji Daytonskog ugovora, Republika Srpska u BiH treba postati Entitet Bosanskih Srba, što vjerojatno iritira oba Milorada, kao i Aleksandra Vučića, koji je podrijetlom Srbih, ali uspješno skriva tu pozitivnu crtu svoje zavičajnosti. Razvojačeni četnik više se niti ne sjeća da je bio ratoborni pobočnik vojvode Vojislava Šešelja.

Daltonska SPC ne prepoznaje Hrvatsku

Još nisam čuo da neki srpski svećenik za “pravoslavni” blagdan uputi čestitke Srbima u Hrvatskoj, ili na bilo koji drugi način spomene ili prizna postojanje Hrvatske, nego šalje dobre želje Srbima u Dalmaciji, Srbima u Slavoniji, i tako redom. Srbima u svim srpskim zemljama, kako ih vide. Ima tu u određenoj mjeri estetske pristojnosti. Zanimljivo je da mnogi Srbi i/ili Srbijanci ne prepoznaju Hrvatsku, ali je za iste postojala Nezavisna Država Hrvatska. Trajala je kratko, ali je utisnuta u sjećanje svih Srba. Bože, kako su četnici bježali pred ustašama! Naša famozna ratna NDH otela se zaboravu jer je na svoj način veličaju Srbi i Srbijanci. Govorimo o godinama kada je Srba u Hrvatskoj bilo više nego Hrvata, a onda je manjina provela genocid nad većinom. A Srba je u NDH bilo toliko, da ih nakon genocida ostalo dovoljno za novi genocid, a neću se iznenaditi ako se među nama skrivaju Srbi za treći genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Eto, Milorad Pupovac, predstavnik preostalih, posljednjih Srba u Hrvatskoj, najviše se boji novog pogroma nad Srbima u Hrvatskoj. U terminološkoj zbrci koju Srbi proizvode, današnji pojam Hrvatske prihvaćaju samo uvjetno, koliko je potrebno za konstrukciju da su “iz Hrvatske tijekom Oluje protjerani”. Živjeli su u Republici Srpskoj Krajini, posve izvan Hrvatske, ali su ipak protjerani iz Hrvatske? Time se dovode u kontradikciju da su prognani iz zemlje koja zapravo ne postoji, koju su negirali, pa se može reći da su ih prognali Hrvati, ali ne može niti to, jer ne postoje niti Hrvati, koji su zapravo Srbi, pa su u tome začaranom krugu Ustaški pokret i obrana Hrvatske za Domovinskog rata zapravo nutarnje veleizdaje na razini srpstva. Nikako mi nije jasno zašto Srbi svoje nutarnje probleme Ustaškog pokreta prevaljuju nepostojećim Hrvatima?

Ponovno na najvišoj razini Srbije i Srpske pravoslavne crkve imamo četničku i velikosrpsku tezu da je Srbija tamo gdje žive ili su pokopani Srbi, gdje živi barem jedan Srbin, koji je slučajno preživio genocid, ili je neki Srbin tamo živio, pa i zanoćio, ili je slučajno tamo ukopan. Srbi se u našem susjedstvu pojavljuju kao proizvedeni kolektivitet tek krajem 9. stoljeća, kao odgovor Bizanta na Branimirov prelazak Rimu. Objektivno gledano, na fiziološkoj razini, Srbin ne može negdje provesti niti jedan dan a da ne zapiša teritorij. Cijela Zemlja je zapravo gigantski srpski pisoar. Veselim se izrazu lica posrbljene Angele Merkel kada će srpski gastarbajteri formirati nekakav novi Istočni Berlin, a nije tajna da su Srbi prisutni i u Beču, gdje će uskoro s njima ući u velike probleme kaplar Sebastian Kurz. Nositelji autonomaškog pokreta u Istri, u odnosu na hrvatsko državnopravno naslijeđe, bili su talijanski fašisti i jugoslavenski orjunaši, a danas su to uglavnom Srbi u Istri, koji su za sada podskupina Srba u Hrvatskoj, iako Istra nije hrvatska zemlja. Zanimljivo, Srbi u Istri osjećaju se Istrijanima, a Srbi u Hrvatskoj ne osjećaju se Hrvatima, niti 1 posto. Srpskom “istarskom” autonomaštvu pridodaju se i “Istrijani” podrijetlom Srbi, kao i Talijani priženjeni Srbima ili Srpkinjama. Već po poznatoj matrici, među predstavnicima talijanske manjine u Istri imamo osobe priženjene iz obitelji umirovljenika JNA, pa i KOS-ovaca. Odnosi su toliko isčašeni, da danas Hrvati moraju slijediti tu matricu, tražiti katoličku ravnotežu u Istri kroz tezu da je Istra talijanska, i da zajedno s okupiranim Slobodnim teritorijem Trst treba biti vraćena u državni sastav katoličke Italije, što je naš prvi predsjednik Pavelić svojevremeno mudro proveo. Bitka za Savudrijsku valu samo je slovenska obmana, koja nas treba udaljiti od pomisli da je došlo vrijeme da se katolička Istra i katolička “slovenska” obala priključe matici Italiji. Koga briga što ćemo mi Hrvati nekome pokloniti? Zašto su antifašisti u Hrvatskoj zapeli da Istra ostane u Hrvatskoj, dok istovremeno Hrvatsku ne priznaju? Kao, antifašisti su vratili Istru u sastav Hrvatske, a onda su Hrvatsku poništili. Zašto populacija hrvatske Istre i “slovenskog” primorja (Slobodna zona Trst) treba živjeti u Hrvatskoj ili u Sloveniji, ako bi istoj populaciji u Italiji bilo bolje, i još bi morske granice na sjevernom Jadranu bile značajno pojednostavljene. Kako se dogodilo da Tršćanski zaljev prestane biti talijanski? “Partizanski” pohod na Trst ostavio je svoj trag otimačine tuđeg.

Imamo nepristojnost da vodeći političari Srbije našeg kardinala i blaženika Alojza Stepinca, koji je na svoj način bio Jugoslavenčina, Srbin u Hrvatskoj, nazivaju ustaškim vikarom, u negativnom smislu, kao da se Ustaški pokret u svojoj pobuni protiv “nebeske Srbije” digao protiv samog Boga. Nasuprot primitivizmu čelnika Srbije, vrh Hrvatske treba hladno otvoriti pitanje državnopravnih temelja Srbije, koja se preklapa s teritorijem koji je stoljećima pripadao Turskoj, koji je korijenski Beogradski pašaluk, koji moćnoj Turskoj treba biti vraćen. Neću se iznenaditi ako Srbi pred Turcima ponovno pobjegnu u planine, a Hrvati ponovno izađu na Kosovo polje. Nadam se da su Hrvati danas pametniji, i da ih Izetbegović mlađi i Šešelj mlađi neće uvući u novi rat protiv Turske. Ako Srbi i/ili Srbijanci, i/ili Srpska pravoslavna “crkva”, ne prepoznaju Hrvatsku, zašto Hrvati trebaju prepoznati nekakvu Srbiju, ili Republiku Srpsku? Ako je povratak Sarajeva u Tursku uvjet naše kontrole nad Neumom, zašto bi to nas smetalo? Bilo bi krasno na našim zapadnim i istočnim granicama imati Italiju i Tursku, a kako bi prošle izmišljene slavenske nacije, koga briga za to? Do kada ćemo ginuti za imperije pastirskih skupina? I, kome trebaju Srbi u Hrvatskoj koji ne prepoznaju Hrvatsku? Zar nije bolje da umjesto njih prihvatimo izbjeglice s Bliskog istoka? Kojima ne pada na pamet negirati Hrvatsku, koji svoje prigodne čestitke upućuju na razini Hrvatske, uz poštivanje ove najuže Hrvatske do Une, koju nije uspjela pokoriti niti silna Turska. Vrijeme je da se zapitamo gdje je bio naš interes u potiskivanju Turske, i jesmo li ovako ostali i bez Bosne i bez Hrvatske? Vidite, dok je bilo Turske, Hrvati su kao katolici u njoj bili tiho, ali tada pravoslavnim Srbima nije palo na pamet formirati svoje paradržave u Hrvatskoj, uključujući BiH, niti uz podršku Beča.

Crne rupe hrvatstva i srpstva

Problemu identiteta različite znanstvene discipline prilaze različito. Što je to hrvatstvo, a što je to srpstvo? Hrvatstvo ima svoju evoluciju, od Edena na ovamo, dok je srpstvo ostalo u okvirima njegove početne zadaće s kraja prvog milenija. Jer, kada je riječ o srpstvu, nije to identitet na bazi nekog svojstva ili više njih, nego na osnovu zadaće, koja je od Bizanta postavljena prije tisuću godina. Srpstvo se održalo unutar sveukupne politike protiv Rima i Katoličke crkve, pa se tako rodilo u Bizantu i preživjelo Tursku, i komunizam. Rim je oslabio, Vatikan je postao strašilo za ptice, pa “Srbi antikatolici” trebaju nestati, evoluirati u nešto drugo, ali se to ne događa, nego Srbi i dalje obavljaju danas besmislene bizantske zadaće. Za dvije Jugoslavije i ta dva vala kreiranja besmislene jugoslavenske nacije, te sramotne rasne kategorije, Beograd je bio glavni grad, a Srbi dominantni, pa je jugoslavenstvo ipak ostalo okvir za posrbljivanje. I zato se raspalo. Jugoslavenstvo je bilo toliko “pravoslavno”, srpski pravoslavno, da su u drugoj Jugoslaviji muslimani odstranjeni u zasebnu naciju, da ne remete jugoslavenstvo na razini hristjana, odnosno jugoslavenstvo srpstva i srpskog pravoslavlja. Bizant, Turska, protestantizam, anglikanstvo i komunizam jačali su srpstvo, a nesretno (katoličko) hrvatstvo oslabljivao je i sam Rim, što zbog talijanskih interesa na Jadranu, što na razini nutarnjeg hrvanja s novim, kreiranim identitetima, poput slavenskog iliti slovenskog. Sve to nije oslabilo antihrvatski i antikatolički karakter srpstva. Usprkos tome, dogodilo se da relativno snažna i autonomna hrvatska nacija, katolička brana prema Istoku, postane marginalna u odnosu na sve te kreirane identitete. Srbi su ostali problem za sve zbog slabe kvalitete hrvatske nacije.

Svatko od nas je na svoj način Jason Bourne, koji ostaje normalan zato što zaboravlja i svoje mane, pa ga takva spasonosna slabovidnost može odvesti u ugodnu amneziju. Ludlumov Bourne u amneziji posve zaboravlja svoj identitet ubojice, onaj svoje skupine i svoj osobni, uključujući svoje osobno ime. Umjesto da uživa u toj blagodati, uporno traga za svojim identitetom društvenog smeća. Narod koji se ponašao kao opaki ubojica, i koji je to potisnuo u svome sjećanju, trebao bi postati bolji, u tome “suočavanju sa svojom prošlošću”, ali boljitak u našem susjedstvu ne prepoznajemo. Nitko ništa nije oprostio, nitko ništa nije zaboravio, osim što amnezija zahvaća isključivo Hrvate, kojima se natura definicija da su činili zlo, pa tek nakon što to prihvate, mogu se suočiti sa svojom recenziranom prošlošću. Takav hrvatski identitet zaista je fikcija, podmetanje drugih. Možda se naš hrvatski identitet održao samo na bolesnoj kršćanskoj razini preuzimanja nekakve krivnje, koja se prirodno uklapa uz razapinjanje? Jer, ako smo kao Iliri nekoga nagazili, to se može gledati kao dopušteno uspostavljanje reda u Domaji. Da smo ostali Avari i drugima počinili stostruko veće zlo, to bi se gledalo kao prirodna manifestacija takvog određenja. Teško se oteti dojmu da je hrvatstvo danas nekakav zadani oblik katoličkog defetizma i katoličkog pristanka na vlastito zatiranje. Institut kolektivne krivnje danas je pridržan samo za Hrvate i Poljake. Hrvatski identitet nosi sa sobom svoje istinske grijehe, napose one prema Ilirima i Avarima, ali je nekako proveden redizajn da te grijehe zaboravimo i na toj razini preuzmemo kasnije grijehe drugih.

U svih 8 debelih svezaka Opće enciklopedije JLZ iz 1981. nećete pronaći pojam “Srbi u Hrvatskoj”. Kako se samosvijest Hrvata gasila, posebno u formalno samostalnoj RH, tako su se pojavili Srbi u Hrvatskoj. Malo je neobično da su Srbi s ove strane Une “Srbi u Hrvatskoj”, a oni između Une i Drine samo Srbi. Kao da Bosna i Hercegovina nisu hrvatske zemlje. Obje te prividno različite etničke skupine skupine mogao bi pokriti termin “Srbi u NDH”. Kada malo dulje razgovarate s nekim “Srbinom u Hrvatskoj”, shvatite da je zapravo samo Srbin. Vučić je u pravu. Dobro, a kada će konačno krenuti asimilacija tih Srba koji su različiti od nas? Eto, kažu da govorimo isti jezik, da smo istog podrijetla, a ipak je nemoguće asimilirati Srbina u Hrvatskoj, niti kada se tako predstavlja. U Hrvatskoj su Srbi manjina, i možemo dopustiti njihovo pozitivno nacionalno i vjersko okupljanje, u smislu da u Hrvatskoj Srbi koriste svoja manjinska prava, ali ako idemo protiv Vučića i dalje dopuštamo pojam Srba u Hrvatskoj u nekom zasebnom obliku u odnosu na manjinske Srbe, to može biti opasno, da ne kažemo kako je nekorektno prema Srbijancima. Vidite, u Srbiji nije dopuštena manjina niti nacija “Hrvata u Srbiji”. Pretvaraju ih u zasebnu naciju Bunjevaca, s gušenjem njihovog hrvatskog određenja i hrvatskog podrijetla. Bizant je prošlost, Turska će teško ponovno prijeći Drinu, a srpski i srbijanski rat protiv hrvatske nacije provodi se i dalje, na svim razinama. I još se bosanski Hrvati islamske vjere više osjećaju Turcima nego Hrvatima.

DNEVNIK DIVNE ZEČEVIĆ ZDUNIĆ

Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit

Divna Zečević Zdunić, hrvatska pjesnikinja srpske nacionalnosti, autorica je zbirki pjesama Netremice (1976), Pjesme i fragmenti (1990) i Autoportret s dušom (1997), u kojima je izrazila osjećaj osamljenosti, čime je zapravo izražavala svoj osobni otpor kolektivnom identitetu. Novost je njen dnevnik “Život kao voda hlapi” – selekcija njenih dnevničkih zapisa po izboru Marije Ott Franolić i uz filter Zdunića, supruga Divne Zečević i nasljednika autorskih prava, koji je do 2026. zabranio objavu nekih zapisa Divne Zečević o poznatim suvremenicima. “Šešelj je vukodlak, a vukodlaci stvaraju povijest u krvi” – zapisala je Divna 1. kolovoza 1991. “Pričaju neki da se vodi osvetnički rat. Osvete nema. Postoje samo ubojice i žrtve.” Nadnevka 10. listopada zapisala je: “Vukovar je okružen i napadaju ga sa svih strana već 45 dana. Uskoro će 17 sati i vijesti. Poginulo je preko dvije hiljade ili dvije do tri hiljade srpske vojske u osvajanju Vukovara. Ljudi ginu ni za što. Ginu ljudi da bi sve bilo vraćeno zemlji kojoj pripada gradić… Nakon rata – prepolovit će se broj Srba u Hrvatskoj, najmanje je da će se prepoloviti; stradanja će se nastaviti i nakon rata, jer je mržnja protiv osvajača ogromna; stradat će i krivi i nedužni.” Jeli to bilo proročanstvo ili su originalni zapisi prošli neku kasniju recenziju? “U Osijek su došli neki Srbi iz Antunovca, protjerani, samo u papučama; sigurno da ima međunacionalnih lokalnih obračuna” – napisala je 21. studenog 1991. “Pao je Vukovar… U Hrvatskoj se sprema zakon o manjinama, kao da to nisu mogli odmah učiniti, možda ne bi došlo do ovog užasa, tko zna; ali – lako je moguće da bi došlo do osvajačkog rata usprkos svemu. Grupa ljudi – osjetila je silu u svojim rukama, armiju …”  

Bilo da smo preživjeli avanturizam grupe ljudi, bilo da smo pretrpjeli agresiju pomahnitalog srpstva, dnevnički zapisi Divne Zečević predstavljaju najviši izraz razumijevanja sa strane srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dalje od toga imamo nepremostive razlike u biću nacije, u koncepciji nacije. Divna Zečević pisala je na latinici, ali se dugo mučila s potrebom da svoje pjesme objavljuje na ćirilici, da ih nakon hrvatske prakse i potpune integracije u hrvatski život i hrvatsku znanost, prividno postavi u okvire srpske književnosti u Hrvatskoj. Glede najava da će njen odnos prema Domovini kao pjesničkoj izmišljotini izazvati reakcije, one su na svoj način opravdane. Naime, 3. svibnja 1991. Divna je zapisala: “Ne postoji ideja za koju bih poginula, najmanje za pjesničku izmišljotinu 19. stoljeća – domovinu! Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit. Država, međutim, ona pripada Hrvatima; ne bih ni za državu ginula, ni za hrvatsku ni za srpsku državu.” Duga je hrvatska državnopravna povijest, ali na razini duše ipak dominiraju Domovina i Lijepa naša. Mi imamo Domovinu, a Srbi Otadžbinu, i to će tako ostati. U osnovi toga ne leži pjesništvo. Tankoćutna Divna ipak nije prepoznala kulturološki i civilizacijski značaj doma i Domovine u hrvatskom identitetu i u svakodnevnom bitisanju većine Hrvata, pa nas ne treba čuditi nerazumijevanje od strane balvana Aleksandra Vučića, pobočnika Vojislava Šešelja, kao niti sveopća protuhrvatska histerija u Hrvatskoj i šire protiv našeg određenje za dom i Domovinu, određenja koje nije postavio prvi hrvatski predsjednik, nego se takvome određenju priklonio, što je civilizacijska obveza svih nas, svih Hrvata.

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Ministar Marko Pavić uzmiče pred korupcijom

Objavljeno

- datum

 PREVALJIVANJE OBVEZA MIROVINSKIH FONDOVA NA SVE NAS    Dok se svi bavimo zloćudnim tumorima Agrokor, Ina, država, javna poduzeća, civilne udruge, Zagrokor, Šerifaraon i slične komunalne tiranije, nastavlja se još jedna gigantska privatizacijska pljačku, kroz obvezan II. mirovinski stup. Sve su zemlje zamrznule ili nacionalizirale obvezan II. mirovinski stup, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Obvezan II. mirovinski stup podržavaju svi njegovi nametnici, pa onda slabo ili krivo informirani osiguranici, dok ga frenetično brane i svi oni koji ovoj zemlji ne žele ništa dobro. Hrvatska je jedina država u kojoj ovi posljednji kontroliraju sve poluge života. Izuzimajući Hrvatsku, sve su zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, ili su provele njegovu sustavnu dekonstrukciju. Osiguranici u tim zemljama ponovno mogu računati na mirovinu, a ekonomski i financijski oporavak otvorio je novu nadu i novi život svima. Obvezni (drugi, privatni) mirovinski fondovi (u bankama i pod upravljanjem banaka) nametnuti su tranzicijskim zemljama od strane svjetskog kapitala, kao njegovi balon – bankomati, koje pune drugi. U promociji ovakvog smrtonosnog obveznog II. mirovinskog stupa prednjače političari poput Miranda Mrsića i Silvana Hrelje, a na razini struke isticali su se Danijel Nestić i Velimir Šonje. Teško je prepoznati tko je među njima (ne)znalica, a tko ubire konkretnu korist. Imamo nevjerojatnu protuhrvatsku zavjeru domaćih nametnika, Svjetske banke, MMF-a, i skoro svih europskih i svjetskih institucija. Zašto je toliko važno baciti na koljena ekonomski malu hrvatsku naciju? Koja je tek privid u uskom procjepu statističke pogreške? Jeli afera Agrokor slučajno izložila fondove obveznog II. mirovinskog stupa, ili je pad Ivice Todorića pokrenut i zbog nove pljačke mirovinskih fondova?

Terminologija i/ili vlasništvo

Naši nametnički sustavi postavljeni su tako da nesmetano financiraju svoju promociju o našem trošku. U kongresnom centru Hotela Lone u Rovinju održan je niz panela “Izazov promjene: novi obzori” – četvrta zajednička konferencija Zagrebačke burze i fondovske industrije. Posebno su predestinirano stršili protestanski “paneli o mirovinskim fondovima u zemljama srednje i istočne Europe”. Kao, nema veze što su sve zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske. U Rovinju je dominirala pogrešna terminologija, cijele teorije postavljene na pogrešne aksiome, da bi promotori obveznog II. mirovinskog stupa farbali rezultate i prognoze, sve u stilu friziranih izvješća Agrokora.

Kako prenosi Jutarnji list, jedan od panelista bio je “Zoran Anušić, viši ekonomist Svjetske banke, svojevrsni otac hrvatske mirovinske reforme”. Znate, na početku se samo 20 posto nekog mirovinskog fonda moglo preusmjeriti u dionice. A onda su 2014. Mirando Mrsić i ekipa na razini udruženog zločinačkog pothvata uveli mirovinski “agresivniji A potportfelj koji će po strukturi imovine većinom biti izložen hrvatskim i stranim dionicama, maksimalno do 55 posto neto imovine pojedinog mirovinskog fonda”. B potportfelj izložen je dionicama maksimalno do 35 posto, dok je određeno da se minimalno 50 posto uloži u niskorizične obveznice. Oni osiguranici kojima je do umirovljenja ostalo 5 godina prebačeni su u najmanje rizični C potportfelj, koji nije izložen riziku dionica. Oni kojima je do umirovljenja preostalo 5-10 godina dobili su mogućnost biranja između potportfelja B i C, dok je one neodlučne Regos automatski prebacio u B portfelj onog mirovinskog fonda u koji su prijavljeni. Član fonda može promijeniti kategoriju fonda jednom u tri godine. Dakle, komunjare su 2014. sve pogoršale u odnosu na loš početni “društveni ugovor”, a ovih dana gigantskog lopovluka padaju prijedlozi da se mirovinski fondovi mogu u cijelosti kanalizirati prema dionicama, pa i prema obveznicama drugih zemalja. Ono: zašto preuzimati obveznice RH, kada druge zemlje nude manje prinose? Preusmjerimo naše novce u financijski krvotok neke druge zemlje! Ili neke strane korporacije. Nije dovoljno da 5 posto iz bruto plaća završi u privatnim fondovima, pod upravom (=vlasništvom) banaka. “Ako smo krizu prošli da nismo zamrzavali ili nacionalizirali drugi stup, nije li sada, kada smo u dobroj fiskalnoj poziciji, vrijeme da se poveća stopa doprinosa za drugi stup” – predlaže nam Anušić, i implicitno podvaljuje frizirane pokazatelje kao istine. Koja dobra fiskalna pozicija? Krizu nismo prošli, nego je stalno produbljavamo. Oporavlja se svjetsko gospodarstvo, pa je prava zagonetka kako naša ekonomija i dalje stagnira, zapravo tone? Sve nacije nalaze načina da se ekonomski i samosvjesno oporave, dok se samo u Hrvatskoj i dalje provodi najgora privatizacijska pljačka. Umjesto zamrzavanja obveznog II. mirovinskog stupa, Anušić i slični likovi predlažu povećavanje obveznog izdvajanja u taj privatni i privatizirani (drugi) stup, na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, koji praktično nosi mirovine, a već zbog ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa država se svake godine zadužuje za novih desetak milijardi kuna, iako je godišnje izdvajanje u obvezan II. mirovinski stup na razini 5,5 milijardi kuna, iz naših plaća.

U Rovinju su isplivale i sve te lingvističke obmane. Primjerice, ZOMO – Zakon o mirovinskom osiguranju, u svome članku 8 ima stavak 9: “Osnovna mirovina je novčano primanje iz mirovinskog osiguranja koje pod određenim uvjetima stječu osiguranici koji su od 1. siječnja 2002. osigurani i u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje”. Kako terminološki razlikovati mirovinu koja je ostvarena samo na temelju solidarnog (državnog) I. mirovinskog stupa? Nikako. Takva je terminološki odstranjena iz naših zakona, da se lingvistički prikrije još jedna privatizacijska pljačka, ona kroz fondove II. mirovinskog stupa. Perfidna predatorska banda time je dobila mogućnost da štiti jednu privatizacijsku pljačku tako što “brani osnovnu mirovinu i zakonske odredbe”. Tko može napasti tako načelno specificiran stav? Slično je učinjeno s pojmom vlasništva. Da vas podsjetim, MOL je posve preuzeo Inu kroz kupnju 25 posto + 1 dionica, ali uz pridodano upravljanje financijama Ine, što je teška veleizdaja i teška korupcija osoba koje su o tome odlučivale. Praktično je cijela Ina otišla u ruke Mađara za relativno bijednih 505 milijuna eura (dvostruko manje od iznosa s kojim su ruske banke financirale Agrokor). Ostale dionice Ine u svome posjedu, MOL je kupio kroz dobit i krađu Ine, kroz prelijevanje unutar financijskog “upravljanja”. Slično se dogodilo s fondovima obveznog II. mirovinskog stupa – osiguranici su formalno vlasnici svoje “štednje”, ali su svoja upravljačka prava prenijeli na banke i fondovske nametnike.

Mudro laganje s faktorom istine

Prisjetimo se žestoke kampanje Jutarnjeg lista i napose Gojka Drljače protiv konverzije kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Drljača je 2. listopada u Jutarnjem listu iznio nekoliko besramnih laži o stanju našeg mirovinskog sustava, koje sebi jedan profesionalan novinar ne bi smio dopustiti: (1) Drljača tvrdi da je mirovinski dodatak 27 posto uveden zato što je I. mirovinski stup bankrotirao. I dodaje da obvezan II. mirovinski stup s time nema veze. (2) Reče kako ukidanje dodatka 27 posto (za one koji primaju mirovinu iz oba stupa) krši princip međugeneracijske solidarnosti. (3) Drljača veli kako je ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama diskriminiranje individualne štednje u obveznom II. mirovinskom stupu. (4) Ponavljanje prve tvrdnje – prema Drljači, mirovinska reforma pokrenuta je jer je bilo očigledno da I. stup nije održiv. (5) Drljača obvezan II. mirovinski stup prepoznaje kao “društveni ugovor”, u kojem se budućim umirovljenicima obećalo da će dobivati novac iz I. stupa plus ušteđena sredstva iz II. stupa uvećana za prinose, a umanjena za naknade mirovinskim fondovima za upravljanje.        

Drljača odmah početno proizvodi terminološku zbrku, jer je zapravo postojao samo jedan (solidaran, državni) Mirovinski fond. (1) Nije mogao bankrotirati, jer se svake godine u njega slijevalo 20 posto iz naših bruto plaća, oko 20 milijarde kuna godišnje. Mirovinske kumulacije bile su izložene privatizacijskoj pljački i kriminalnim radnjama, ali to nije bio povod za reforme, koje su zapravo ozakonile lopovluke. Upravo nakon uvođenja II. mirovinskog stupa, solidarni Mirovinski fond, od tada I. mirovinski stup, ušao je u probleme održivosti mirovina, jer su uplate u taj fond smanjene s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća. Da bi mlađi mirovinski osiguranici “štedjeli” kroz II. stup, uveden je mirovinski dodatak referentno smanjenju I. stupa za četvrtinu, preračunato 27 posto. Krenulo se s dodatkom 4 posto, da bi 2010. narastao na 27 posto, koliko je gornja granica direktnog zakidanja. Cijela reforma zasnivala se na tome da će fondovi II. mirovinskog stupa s pametnim upravljanjem ostvariti visoke prinose, pa će umirovljenici po oba stupa tako namiriti svoju četvrtinu, odnosno preračunato 27 posto na izračun za I. stup, koji se puni smanjeno, s 15 posto iz bruto plaća. (2) Nema ukidanja mirovinskog dodatka 27 posto – takav za one umirovljene po oba stupa nije predviđen. Fondovi II. stupa oslobođeni su obveza prema umirovljenicima u razdoblju 15-20 godina, da bi kumulirali dovoljno da dodatak 27 posto ne vuku iz proračuna nego iz svojih kumulacija. (3) Ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama nije diskriminacija individualne štednje, nego afirmacija takve. Što traži Drljača? Solidarnu uravnilovku, da svi primaju istu mirovinu, neovisno o tome koliko su uplatili u solidarni mirovinski fond. (4) Tko brani umirovljenicima da traže ono što im pripada iz fondova II. mirovinskog stupa? Vlasnici (=menadžment) fondova i svi oni koji kraljevski žive na teret fondova. Očigledno je da prinosi nisu ostvareni, nego je došlo do prekomjerne izloženosti. Banke su imale mogućnost prebacivanja svojih loših portfelja u potportfelje A i B fondova II. mirovinskog stupa. Jesu li mirovinski fondovi pokradeni? Jeli afera Agorkor pridržana toliko da se pokradu mirovinski fondovi?      

Kako razumjeti takvu suludu mirovinsku “reformu” iz 2002. godine, kao i još luđu “podreformu” iz 2014. godine? Pa, prema očekivanjima krupnog kapitala i naših neprijatelja, hrvatski dug rastao je sporo, pa su domaći “neoliberali” (= domaći lopovi) došli na ideju kopirati (tranzicijsku) mirovinsku reformu Chilea: godine 2002. kod nas su tranzicijske komunjare uz veliku pompu aplicirali tu zloćudnu ideju, koju je prvi najavio HDZ. Formiran je obvezan II. mirovinski stup, odvajanjem četvrtine sveukupnih mirovinskih doprinosa (= 5 posto iz bruto plaća) u fondove u vlasništvu banaka. Za isti iznos, odnosno na razini tako stvorene rupe u temeljnom I. mirovinskom fondu, svedenom na 15 posto iz bruto plaća, država se skupo zaduživala kod istih banaka. Date bankama četvrtinu mirovinskih doprinosa i onda za taj iznos uzmete skupe kredite od tih istih banaka, pa ga onda reprogramirate, jer nikakve dugove niste u stanju vratiti, pa tako imamo situaciju da su banke u posljednjih 15 godina jednostavno preuzele naših 86 milijardi kuna, još ništa nisu vratile umirovljenicima, a država je zbog toga dužna (nepotrebno) oko 150 milijardi kuna više. Ne samo da je uvođenje ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa bilo pogrešno, ono je cijelu naciju skoro nepovratno zavilo u dužničko ropstvo. Nemojte previdjeti da je takvo “reformsko” zaduživanje države poslužilo kao opravdanje za privatizaciju Ine. Godinu dana nakon mirovinske “reforme”, vrijednost Ine postavljena je na razini tako proizvedenog duga, a onda je ipak prepuštena Mađarima za četvrtinu tog iznosa. Da bi 2014. uslijedila nova i još opakija prilagodba mirovinskih fondova za veću izloženost tržištu dionica. Lešinarski fondovi i banke dobili su mogućnost da u krizi Agrokora zarade kroz model roll up, ali mirovinskim fondovima nije otvorena takva mogućnost, pa bi trebalo provjeriti suprotno: jeli Knighthead Capital preuzeo neke danas skoro besplatne dionice u posjedu mirovinskih fondova. Jesu li banke preuzele natrag svoje loše portfelje? Koje su banke fondovima prepustile po najvišoj vrijednosti, a danas ih kupuju obezvrijeđene, i još će cijeli taj iznos zaraditi kroz roll up.

Da bi jednu očiglednu privatizacijsku pljačku slavila kao uspješnu reformu, država je umirovljenicima (I. stupa) namirivala uskraćenu četvrtinu mirovina, preračunato 27 posto. Fondovi II. mirovinskog stupa pune se nesmetano (početno! 15 godina početno!), bez ikakvog povrata umirovljenicima ili I. mirovinskom stupu. Godinama smo slušali hvalisanje kako je kroz pametno investiranje fondova II. stupa u njima kumulirano više od 100 milijardi kuna, da će ti fondovi s lakoćom preuzeti svih 27 posto duga I. stupu, odnosno umirovljenicima, a onda se ipak piše o samo 86 direktno uplaćenih milijardi iz naših plaća, o velikoj izloženosti mirovinskih fondova, uključujući aferu Agrokor, o tome kako su ti fondovi ispražnjeni kroz korupcijsko preuzimanje loših portfelja banaka, da bi eksplodirala zastrašujuća vijest: fondovi II. stupa ušli su u probleme već ove godine, jer su se pojavila prijevremena umirovljenja na temelju oba stupa – fondovi nisu u stanju dopuniti mirovine čiji se zbroj mjeri do stotinu tisuća kuna! Fondovi i njihovi plaćenici, “autonomni” ekonomski analitičari i novinari glavnih medija uvjeravaju nas da svi mi trebamo priskočiti u pomoć obveznom II. mirovinskom stupu i nastaviti dopunjavanje mirovina za 27 posto i za one umirovljene po oba stupa, na temelju izračuna za svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća. Sve se protivi postojećim zakonima, pa će to banda jednostavno riješiti izmjenama zakona. Dakle, mirovinski fondovi obveznog II. stupa najvjerojatnije su ispražnjeni, ali nema zime za kraljevski život svih onih koji se bogate na konto tih fondova, jer će svake godine sjesti naših novih 5,5 milijardi kuna (!) iz bruto plaća. Praktično, naši novci njima, a njihove obveze ostaju nama, kako je to bilo svih ovih 15 godina.

Što predlažu Drljača i ekipa?

Jasno je da zbog smanjenja izdvajanja u I. stup s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća, izračun dijela mirovine koji se odnosi na I. stup mora pasti za četvrtinu, preračunato 27 posto, što bi trebao namiriti II. stup. A, ne! Drljača najedanput progovara o obezvrijeđenju “ušteda” u II. stupu. O čemu se tu radi? “Reforma” je uspješna, “štednja” je velika, ali je sve obezvrijeđeno! Kako? Pronevjere, krađe, preuzimanje loših portfelja i sveukupno promašeno investiranje i upravljanje fondovima? Skupe strukture II. stupa i kraljevski život menadžmenta fondova, uključujući kasirane analitičare i kasirane novinare? Što poduzima DORH? Zašto šuti HNB? Drljača predlaže da se “štedišama” II. mirovinskog stupa ponude dvije opcije: (A) Što hitnija isplata dosad ušteđenih sredstava iz 2. stupa na tekuće račune građana i povratak u I. stup. (B) Prestanak uplaćivanja u I. stup i preusmjeravanje svih 20 posto iz bruto plaća u II. mirovinski stup. Provalio je Drljača to svoje “Ili-Ili”, koje bi zaprepastilo i neizlječivo očajnog Sørena Kierkegaarda. Provjerio sam po zagrebačkim bolnicama – nitko tog jutarnjeg jutra nije zvao hitnu. A čovjek zaista ima ozbiljne zdravstvene probleme.

Nemam ništa protiv da se opcija (A) provede, ali nekako nisam siguran da je Drljača shvatio što od njega očekuju vlasnici fondova II. mirovinskog stupa. Problem je i u tome, što će “štediše” I. stupa prihvatiti natrag “štedišu” II. stupa tek nakon što “štediša” II. stupa svoju “štednju” iz II. stupa prenese u I. stup. Glede Drljačine opcije (B), do danas je servirana kao povećanje izdvajanja u II. stup za nekoliko postotaka. Zoran Anušić drži da bi povećanje izdvajanja u II. stup za 0,5 posto iz bruto plaća, povećanje svake godine za 0,5 posto, bilo umjereno. Za 30 godina I. stup prestao bi se puniti. Dakle, obojica predlažu povećanje za svih preostalih 15 posto iz bruto plaća, odnosno da svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća ide bankama i pripadnim nametnicima. Da država iz proračuna u cijelosti namiruje sve mirovine, da se svi mirovinski doprinosi prepuštaju bankama, oko 22 milijarde kuna godišnje! Nevjerojatno je koliko ti ljudi vole banke. Nadajmo se da je ljubav obostrana.

Suprotno trenutnim kampanjama u RH protiv interesa nacije, mišljenja sam da dodatak 27 posto na mirovine trebamo prenijeti na mirovinske fondove, nakon što se I. mirovinski stup vrati na svojih 20 posto iz bruto plaća. Imamo tri opcije za izbjegavanje bankrota: (R) Rumunjski model ukidanja II. mirovinskog stupa kao obveznog, uz smanjivanje izdvajanja na 2,5 posto iz bruto plaće, za one koji to prihvate. Osiguranicima bi pojedinačno bilo prepušteno da se izjasne ostaju li korisnici II. stupa. Banke bi za povratnike u I. stup vratile njihove uplaćene iznose u I. mirovinski stup. (Z) Zamrzavanje obveznog II. mirovinskog stupa. Banka bi preuzela svoj mirovinski fond, uključujući njegove portfelje, a na razini uplaćenih iznosa otvorila novi novčani fond za II. stup, koji bi imao uobičajene prinose, kao štednja u kunama. Banka bi preuzela i sve zaposlenike fonda, koji bi se praktično sveo na bankovni račun. Oni koji su izdvajali u taj fond / račun imali bi pravo odgovarajuće mirovinske naknade, srazmjerno izdvajanju, dok bi se buduća izdvajanja za II. stup vratila u I. stup, a za svakoga osiguranika izračun za dio mirovine iz zamrznutog I. stupa prilagodio bi se visini njegovih uplata u I. stup, kako se to provodi i danas. (D) Potpuna dekonstrukcija obveznog II. mirovinskog stupa, uz potpunu demontažu fondova II. stupa. Banke bi uplaćene iznose vratile u I. stup, a sve mirovine prilagodile izdvajanju 20 posto iz bruto plaća u temeljni solidarni državni Mirovinski fond. Banka bi preuzela sve zaposlenike svog mirovinskog fonda. Osobno bih odabrao varijantu (D).

SVE JE POVEZANO

Kako su Rumunji povećali plaće?

Rumunjska je nova geostrateška istura Europske Unije. Iz te zemlje nam svako malo dolazi neki novi Ex Ponto, optimističniji od Ovidijevog ili Andrićevog. Središnjice niza svjetskih korporacija dobro podnose “izgnanstvo” u Skitiji. Centrala Coca Cole za jugoistok EU stacionirana je u Rumunjskoj. Revizorske kuće sele svoje centrale u Rumunjsku. Ima tu geostrategije, ali i prepoznavanja pameti tamošnje političke elite. Vidite, Rumunjska je povećala plaće za 15 posto. Kako je to moguće? Svaka bi se zemlja tako mogla pokrenuti. U čemu je tajna? Naime, sve je povezano, pa bi referentno (obvezno) usklađivanje mirovina moralo srušiti rumunjski proračun. Ipak, nije se to dogodilo. Objašnjenje je rušenje obveznog II. mirovinskog stupa, ovakvog kakav imamo u Hrvatskoj. Vrag je ta osjetljiva financijska statika. Rušenje II. stupa spasilo je i rumunjske dvore i rumunjska gospodarstva. Rumunji obustavljaju privatni (drugi) mirovinski stup kao obvezan i ograničavaju izdvajanje na 2,5 posto iz bruto plaće. Solidarni državni (prvi) mirovinski stup je učinkovitiji, i ne proizvodi zaduživanje države. Dekonstrukcija rumunjske mirovinske reforme povećala je kreditni rejting Rumunjske, podigla investicijsku klimu, smanjila cijenu kapitala, povećala konkurentnost, i preokrenula sveukupno raspoloženje Rumunja. Kada ćemo konačno u Hrvatskoj dobiti vlast koja je sposobna usklađivati cjelinu sustava, na dobro svih nas, pa i na dobro Europske Unije?

 

LANCI SREĆE NA RAZINI DRŽAVA U TRANZICIJI

Obvezan II. stup besramne pljačke

Kako se dogodio “mirovinski” lov na tranzicijske zemlje? Sve je to krenulo iz Chilea, na kraju Hladnog rata i sinkronog raspada diktatura, od onih svakakvih južnoameričkih do europskih komunističkih. Očekivala se mirovinska reforma u skladu s uljuđenim svjetskim demokracijama: vaše je pravo da sami odlučite hoćete li izdvajati u neku štednju za kasnu životnu dob, odnosno za godine starosti. Nije se to dogodilo, jer je svjetski kapital predatorski ušao u te zemlje, a jedna linija te nove kapitalističke eksploatacije bila je mirovinska reforma kakvu poznajemo – zaseban obvezan privatni mirovinski stup u odnosu na solidarni državni, s fondovima u najjačim bankama, koje tim fondovima upravljaju, pa je banka praktično vlasnik (obveznog!) mirovinskog fonda koji je u njoj formiran. Kako su se mirovine namirivale iz državnog solidarnog (prvog) stupa, države su se zaduživale. Nevjerojatno nepotrebno i nevjerojatno skupo, jer je njihov tranzicijski rejting bio nizak. Dakle, nije se dogodila tranzicija u podnošljivu demokraciju, nego povratak u robovlasničku formaciju, za koju je najgori komunizam daleka sanjana utopija. Razvoj tehnologije sprječava nas da sagledamo takve odnose. Nakon tranzicijske latergije, pojedine nacije dolazile su k sebi, i čupale se iz ralja II. mirovinskog stupa. Sve su “reformirane” zemlje to provele, sve osim Hrvatske, gdje već stotinu godina uzalud čekamo političku elitu koja voli ovu zemlju. Mržnja prema svemu hrvatskom od strane otuđenih struktura ove zemlje, udružena s domaćim i stranim predatorima, ide suprotnim putem: povećavanje izdvajanja za obvezan II. mirovinski stup, koji se i ovako iz naših bruto plaća puni za 5,5 milijardi kuna svake godine. Na konto osiguranika kraljevski živi cijela vojska raznoraznih uhljeba, koji su u stanju požderati cijelu zemlju, što se događa, jer su afere Agrokor i Zagrokor u istom lopovskom klupku.  

       

DODATAK NA DODATAK

Jednosmjerni mirovinski fondovi

Mogu se zvati mirovinskim fondovima samo zato što se pune iz mirovinskih 5 posto, iz bruto plaća. Nema natrag – umirovljenici ne dobijaju ništa, pa su to zapravo fondovi bankara i nametničke elite. Prema “najuspješnijoj reformi od uspostave RH”, 5 posto iz naših bruto plaća, dakle četvrtina sveukupnih mirovinskih doprinosa, preračunato 27 posto uplate u solidarni I. stup, slijeva se već 15 godina u II. mirovinski stup, odnosno u “mirovinske” fondove banaka (u vlasništvu / pod upravom istih banaka). Dugih 15 godina, bez kune povratka umirovljenicima. Umjesto zamrzavanja ili dekonstrukcije promašenog obveznog II. mirovinskog stupa, banda predlaže povećavanje izdvajanja u taj stup, na štetu I. stupa, koji namiruje mirovine. I ne ostaju na tome. Novost je pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da se usprkos jasnoj zakonskoj odredbi, nadopuna mirovina za 27 posto nastavi i za one koji će biti umirovljeni na temelju oba stupa, na temelju sveukupne kumulacije 20 posto. Vlasnici / upravljači fondova II. mirovinskog stupa preko glavnih medija provode snažan pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da država i dalje preuzima obveze II. mirovinskog stupa prema umirovljenicima po oba stupa. Imamo i nezgodu (ili nečiji plan) da se premijer i skoro svi ministri ne snalaze u ekonomiji i u financijama. Marko Pavić je 2014. stažirao u uredu “eurozastupnika i pravnika Andreja Plenkovića”. Drugi mirovinski stup ponekad označavam kao O2B, da naglasim da je obvezan i da su njegovi fondovi u vlasništvu / upravljanju banaka.

 

NIJE PROBLEM DATUM UMIROVLJENJA

Osiguranici II. stupa nemaju pravo na dodatak 27 posto

Smanjeno punjenje solidarnog (prvog) mirovinskog stupa s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća (5 posto prebacuje se u fondove obveznog II. mirovinskog stupa, u bankama i pod kontrolom, praktično vlasništvom tih banaka) kompenzirano je onima koji koriste samo I. mirovinski stup, i to je provedeno kroz dodatak na mirovinu, koji je tijekom prvih 10 godina primjene “reforme”, sukladno zbroju zadiranja u I. stup, narastao od 4 posto na 27 posto (preračunata četvrtina, referentno 5 posto iz bruto plaća) – članak 2. Zakona o dodatku na mirovinu. I sada, nakon svih tih obmana, dolazi prijedlog da dodatak 27 posto dobiju i oni koji će ove i slijedećih godina primati mirovinu iz oba stupa, odnosno na temelju sveukupnih kumulacija I. i II. stupa. To je toliko besramno, da običan porezni obveznik ostaje nijem, pogotovo što se iza svega krije monstruozna ideja da se takva praksa programira do kraja svijeta, i da istovremeno s 5 posto iz bruto plaća punimo otuđene fondove pod upravljanjem(?) banaka, u koje se mogu prevaljivati loši portfelji banaka. To se zove stabilnost bankarskog sustava! Da bi banda monstruznost takve obmane podcrtala s prijedlogom povećavanja izdvajanja u obvezan privatni (drugi) stup, sve na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, onoga koji stvarno namiruje naše mirovine.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.