Connect with us

Društvo

SRBI SKRIVAJU DA POTJEČU OD HRVATA!

Objavljeno

- datum

Rimski papa unatoč dobroj volji, koju je u njegovo ime srpskoj javnosti još lani prenio beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar neće u dogledno vrijeme posjetiti Srbiju. I premda je nadbiskup Hočevar istaknuo kako je na srbijanskoj Vladi kao i na SPC da osobnim pozivom papi pokažu spremnost i prihvaćanje papina posjeta Srbiji, izvjesno je da će i taj apel beogradskog nadbiskupa naići na zid šutnje u Beogradu.

Sveti otac želi doći u Srbiju, kako navodi nadbiskup Hočevar, ali očito je da ni vlasti u Srbiji, kao ni vrh SPC nisu još uvijek spremni pružiti papi gostoprimstvo u Beogradu. Apostolski nuncij iz Beograda u svezi preliminarnih pregovora SPC i Vatikana o papinom posjetu Beogradu, osobno je u Vatikanu razgovarao s poglavarom rimokatoličke crkve, ali nakon toga došlo je do zatišja u daljim pregovorima i sve je vraćeno na početak. Podsjetimo, još tijekom bestijalne i bezumne srbijanske agresije na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu, tadašnji poglavar rimokatoličke crkve Ivan Pavao Drugi 1993. godine pozvao je najviše crkvene velikodostojnike iz tri vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini na ekumenski/međureligijski dijalog, a kao mjesto susreta bio je predviđen švicarski grad Davos. Tadašnji zagrebački kardinal Franjo Kuharić i reis – ul ulema islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić odazvali su se pozivu, no nitko se u ime Srpske pravoslavne crkve nije pojavio na zakazanom skupu, na kome je tema dijaloga bila mogućnost dijaloga o uvjetima pomirbe naroda tri vjerske konfesije u Bosni i Hercegovini. I današnja usporedba situacije s tom spomenutom iz 1993. je sasvim na mjestu i zorno pokazuje kako ni SPC kao crkvenom stožeru u Srbiji, kao političkim vlastima u Srbiji i danas kao i prije 23 godine uopće nije stalo do bilo kakvog razgovora na ravnoj nozi, kamoli priče o pomirbi.

Prvotna Raška tek kao pokrajina Hrvatskog kraljevstva koju su Hrvati spasili od potpunog zatiranja

Kad bi se neuki i priučeni srbijanski vlastodršci samo za tren okrenuli znanosti, lako bi i brzo ustvrdili kako je povijest vrsta znanosti koju najslabije poznaju. A kad bi barem netko iz vrha današnje četničke vlasti pročitao samo dio povijesnih rasprava o podrijetlu i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri u Srba, sigurno bi se takav istoga časa zapitao gdje je to, kako i zašto lutao i tumarao po bespućima cijeloga života. Brojni i uvaženi srpski povjesničari što su za svoju temu znanstvenog rada odabrali široku oblast srednjevjekovlja, potanko i vrlo precizno u svojim djelima pišu o izvornom podrijetlu Srba, koje je neposredno vezano za pripadanje prvotne Raške u državnom smislu tek kao hrvatske pokrajine u sklopu hrvatskog kraljevstva. O tome svjedoči i pisanje Dominika Mandića u poglavlju o Duvanjskom saboru, pohod Ljudevita Posavskog 822. godine u Rašku u pokušaju da državno tek odmetnuto hrvatsko pleme Rašana privoli zarad njihovog opstanka kao malobrojne skupine da se vrate pod okrilje Hrvatske i Hrvata od kojih i Rašani iliti Srbi potječu, pa do poznate vojne pomoći kralja Tomislava Rašanima, do nogu potučenim u vojnom okršaju s Bugarima. I spasio je hrvatski kralj Tomislav Srbe i teže pogibelji, a sami srpski povjesničari kao Ivan Božić, vele i mogućeg zatiranja, jer su dimenzije bugarske vojne pobjede nad Srbima bile upravo epohale veličine. I osim Ivana Božića, o tom plemenitom i uzvišenom činu hrvatskog vladara govore i drugi glasoviti srpski povjesničari, specijalisti za srednjevjekovno doba. Među takve iskrene i objektivne srpske povjesničare mogu se ubrojiti još i Sima Ćirković, Relja Novaković, Jovanka Kalić, Božidar Ferjančić, Rade Mihaljčić i mnogi drugi.

Brojni hrvatski toponimi i danas u Srbiji; stanovnici oko Užica – Ere/Hercegovci

O brojnim rimokatoličkim i najviše hrvatskim toponimima mjesta diljem centralne Srbije, od Beograda, preko Kragujevca, Čačka, Kruševca, Kraljeva bespotrebno je i trošiti riječi, pogotovo nabrajati brojne nazive hrvatskih naselja u Šumadiji i Pomoravlju, srcu i utrobi srbijanske države. O Mačvi, Pocerini, Podrinju i Kolubarskom kraju već je bilo sve podrobno opisano u osvrtu na rimokatoličku i hrvatsko – mađarsku prošlost i iskon tih krajeva gradova Šapca, Loznice i Valjeva koji davnom starinom svi od reda imaju hrvatku osnovicu. O kraju oko Užica, čije stanovnike Srbijanci zovu Erama jer korijenom dolaze iz Hercegovine, suvišno je elaborirati budući su svi Užičani doseljeni iz istočne Hercegovine potomci popravoslavljenih Hrvata istočne Hercegovine, o čemu postoje i povijesni zapisi fra Grge Andrijaševića iz okolice Trebinja, a nalaze se u rimskim arhivama. I sve to je na najbolji način opisao i dočarao i hrvatski povjesničar, etnolog, arheolog i antroplog dr. Ćiro Truhelka. Nitko bolje i detaljnije od svestranog znanstvenika češkog podrijetla rođenog u Osijeku nije napisao istinu o etnogenezi i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri Srba. I njegovo impresivno djelo je i tijekom rata bilo dostupno na čitanje i svim zainteresiranim srpskim čitateljima u nekoliko najvećih gradskih knjižnica u Beogradu, uključujući i Sveučilišnu knjižnicu “Svetozar Marković” kao i NBS ( Narodnu biblioteku Srbije ). Što sve to vrijedi, kad se Srbi i samim pogledom na naslov i sadržaj knjige, nevoljno okrenu u stranu, ne želeći spoznati istinu čitanjem svjetski priznate literature.

I Srbi su nekad imali svoje poštene povjesničare…

Ali, nije uvijek srpski problem u odbijanju suočavanja s istinom o sebi i svojim korijenima samo u imenu i prezimenu autora što dolazi iz hrvatskog grada Osijeka. I mnogi učeni i nepristrani srpski povjesničari u svojim su knjigama namijenjenim i pučkoškolcinjoškolcima i studentima društvenih znanosti na isti način pripovijedali o najranijoj prošlosti Srba. Tako u udžbeniku “Nacionalna i pravna istorija naroda Jugoslavije” iz 1989. godine grupa autora koju su sačinjavali Đorđe Janković, Mirko Mirković i Dragoš Jevtić ilustrativno piše o mješovitoj rimokatoličkoj i pravoslavnoj vjerosipovijesti Srba u vrijeme Dušanova carstva od 1346 – 1355. godine. Profesor Dragoš Jeftić tada je potkraj osamdesetih studentima pravnog fakulteta gjde je držao satove povijesti, objašnjavao kako je u doba cara Dušana bilo 35% Srba rimokatolika i kako se to odnosi poglavito na Srbe u unutrašnjosti današnje Srbije, tamo oko Šumadije i Pomoravlja, kao i središnjih gradova Kragujevca, Čačka, Kraljeva, Kruševca, Jagodine… Nikako se te brojke ne vezuju za tradicionalno područje srpske kleptomanije i posezanja današnje srbijanske političke i znanstvene elite za izmišljenim i fantomskim Srbima katolicima u Dubrovniku, Hercegovini i Dalmaciji.

Srbi kao otkinuti dio hrvatskog katoličkog stabla

Trebalo bi još napomenuti i činjenicu da je u osvjedočenom bastistionu velikosrpstva, točnije u centralnoj gradskoj knjižari “Nikola Pašić” na istoimenom gradskom trgu u srcu Beograda znatiželjnim i željnim znanja čitateljima, bila na raspolaganju i iznimno obimna građa iz pera crkvenih autora. Skupina autora i nakladnika SPC iz gradova centralnog dijela Srbije poput Kruševca i Kraljeva pisala je vrlo opširno i uz obilje dokumentarne građe o rimokatoličkoj prošlosti Srbije u razdoblju koje je prethodilo dolasku dinastije Nemanjića potkraj dvanaestoga stoljeća. Znači, sami vrh SPC zna za objavu ovakvih djela iz krugova SPC koji time decidirano priznaju na toj crkvenoj razini da su Srbi jedini pravoslavni narod na Balkanu koji se odmetnuo od rimokatoličke vjere i prešao na pravoslavlje, a pritom su kao narod, kao što se vidi iz povijesnih vrela koje priznaju i svi srpski povjesničari, eksperti za srednji vijek, Srbi samo otkinuti dio grane hrvatskog nacionalnog stabla. Jer, kako može ijedan Srbin logično objasniti gomilu hrvatskih toponima u samoj Srbiji, a svi su starinom stariji od bilo kog srpskog toponima u samoj Srbiji. Jedan od poznatih je i Hrvatsko selo podno planine Avale iznad Beograda. Postojalo je pod hrvatskim imenom i u doba Kraljevine SHS, a u Titovoj Jugoslaviji je preimenovano. Ili primjer sela Rvati kod Obrenovca, prigradske beogradske općine. Svi tamošnji stanovnici danas se očituju kao Srbi, a kako i zašto je to tako naopako, potpuno je jasno na temelju višestoljetnog srpskog asimiliranja Hrvata.

Šok za velikosrbe u sr-wikipediji: Nemanjići iz slavne dinastije Trpimirovića

I ne zaboravimo i ono najaktualnije, a stiže nam sa srpske verzije interneta. Izgleda je i Srbima postalo pomalo dosadno živjeti u vječnom carstvu laži, te glede srpskog osvrta na korijene dinastije Nemanjića, na srpskoj wikipediji možemo pronaći senzacionalna priznanja Srba. Tamo su bjelodano priznali kako Nemanjići vuku korijene kao pobočno krilo hrvatske slavne dinastije Trpimirovića. Kakav je to samo elektrošok za sve velikosrbe i sama pomisao da su i utemeljitelj srpstva i te novokomponirane nacije Stefan Nemanja, kao i Sveti Sava ( rođen kao Rastko Nemanjić ) i najveći srpski vojskovođa i kasnije i car Dušan, svi iz loze Nemanjića čistokrvni Hrvati. U srednjem vijeku po tadašnjim kanonskim načelima, važilo je pravilo da je cijeli narod jedne države one vjere i one nacije koje je i sam vladar. E, zaluđeni velikosrbi danas svima drugima drobe da su Srbi nastali i prije nego su na svijet došle amebe. Nije njima lako i treba ih razumjeti, jer svi mitovi i legende padaju im u vodu  raspršuju se kao mjehur od sapunice. Kako će im nesretnicima i biti lako kad odlično znaju i za istinu koju nikad nisu mogli ni sakriti, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, jedna od va starija brata Svetog Save, godine 1217. dobio kraljevsku krunu od pape Honorija. Ali, samo dvije godine nakon toga, Sveti Sava je silom i batinama primorao starijeg brata da vrati krunu papi, a da se on nadubudni i raskalašni najmlađi brat starije braće Vukana i Stefana proglasi 1219. srpskim vjerskim, duhovnim vođom. SPC je tako utemeljena silom najmlađeg sina Stefana Nemanje, a mora se reći i to da je i sam Rastko Nemanjić (Sveti Sava) na rođnju u Ribnici kraj današnje Podgorice kršten po latinskom obredu. Prema znanstvenim saznanjima fra Dominika Mandića, prvi znameniti predak Nemanjića je bio pobočnik Dukljanske, odnosno crvenohrvatske dinastije Vojislavića, koji kao i Nemnjići jesu u izravnom srodstvu sa Trpimirovićima. Sve to je lako objašnjivo jer je hrvatska dinastija Trpimirovića iz reda vlastite bliže i dalje rodbine u pokrajinama kao što je bila i hrvatska pokrajina Duklja, postavljala namjesnike koji bi u ime Trpimirovića upravljali prostranim hrvatskim kraljevstvom. Tako u Duklji nalazimo rođake Trpimirovića, kasnije osamostaljenu Dukljansku dinastiju Vojislavića, a Nemanjići su izvorno krvlju vezani za pradjeda dukljanskog kralja Bodina i njegovog prvog palatina Marka. Sve je kristalno jasno. I Dukljani Vojislavići i Rašani Nemanjići su smao oblasni gospodari koje je u davnini imenovala hrvatska dinastija Trpimirovića, s kojim su u krvnom srodstvu dvije dinastije kojima se danas i Srbi i Crnogorci ponose kao svojim autentičnim, samo zaboravljaju da imaju svi hrvatske korijne i izravne poveznice s Trpimirovićima.

Marko Kraljević, Uglješa i Vukašin iz Mrnjavaca, Lovreč iz Imotske krajine

Teško je danas Srbima prihvatiti gorke istine o njihovim stoljetnim zabludama i samoobmanama. No, isto tako je vrlo zanimljivo i srpsko znanstveno priznanje kako u narodnim pjesmama opjevani srpski junak Marko Kraljević, prema najnovijim istraživanjima, koje opet i Srbi teška srca priznaju na vlastitoj wikipedijii, zapravo jest Hrvat iz Imotskog. Iz Imotske krajine dolaze svi u narodnim srpskim pjesmama opjevani srpski velikaši iz obitelji Mrnjavčevića, uključujući i dvojicu najpoznatijih velikaša iz reda Mrnjavčevića Vukašina i Uglješu. Ovu temu je posebno obradio hrvatski znanstvenik i jezikoslovac Mate Šimundić koji i sam potječe iz krajeva odakle je loza Mrnjavčevića, pa je lako proučavanjem prošlosti svoga kraja ušao u trag srpskim lažima o izmišljenom srpstvu hrsrednjevjekovnog viteza Marka Kraljevića. Srbima je još teško pojmiti i javno predočiti i da je Miloš Obilić Milo Kobilović i da dolazi rodom iz Turopolja. Još ga je kao sasvim mladog bojovnika angažirao srpski vladar car Dušan koji je kraljevao i carevao devet godina od 1346. do 1355. kada se potkraj života u grčkom gradu Serezu u današnjem grčkom dijelu Makedonije na sjeveru današnje Grčke okrunio carskom krunom. Iste su ga godine sami Srbi otrovali i preminuo je u 46. godini života. Hrvatski znanstvenici smatraju kako je car Dušan u razdoblju svoga kraljevanja i carevanja između 1346. i 1355. otišao u posjet u Hrvatsku i u Turopolju angažirao tada mladoga Mila Kobilovića, koga su Srbi prezvali u Miloša Obilića. Tako je Milo Kobilović, alijas Miloš Obilić u vrijeme Kosovskog boja, kad je rasporio turskoga sultana Murata imao 68 godina, a ne samo 24 kao što mu pripisuju srpski mitomani. Beskonačno bi se moglo govoriti o ispraznim i pustim srpskim mitovima i legendama, koji nemaju nikakvog znanstvenog uporišta, jer ih nema nigdje u arhivama, muzejima, knjižnicama… Pohranjeni su samo u hrpi ispranih mozgova megalomanskog naroda, kasno nastalog koji tako ima i neodoljivu potrebu preotimati od drugih povijesnu i kulturnu baštinu i sve tuđe tradicije, jezik, običaje, folklor prikazivati kao svoje izvorne vrednote, osporavajući istinskim nositeljima svega pobrojanog prvotno vlasništvo.

Mitomanija iliti – U laži su kratke noge (tek od 1851. – stalna prezimena u Srbiji)

I ne može se ništa drugo očekivati od naroda koji, evo, tijekom prošloga prosinca u beogradskom “Blicu” navodi popis najčešćih, navodno, srpskih prezimena, a u opisu svakog prezimena ponaosob za jedno od nekoliko desetina najučestalijih današnjih prezimena, nisu mogli ustvrditi i napisati da je poteklo iz Srbije, nego navode da su sva najčešća “srpska” prezimena došla iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like… I tu sami sebi skaču u usta i u potpunosti razotkrivaju vlasite laži prisvajanja velikog broja hrvatskih prezimena, jer svi ti krajevi su povijesno bili dio hrvatske države, dakako i sva prezimena ljudi koji dolaze iz krajeva Bijele i Crvene Hrvatske. Srbi su četvorodnevni serijal o “svojim” prezimenima zaključili krunskim priznanjem vlastitih laži. U završnom komentaru konstatiraju kako je tek 1851. srpski knez Aleksandar Prvi Karađorđević državnim ukazom naredio Srbima da moraju kao i svi civilizirani Evropski narodi uzeti stalna prezimena. Sve do 1851. Srbi nikad u svojoj povijesti nisu imali stalna prezimena, već bi ih svaki novi pripadnik generacije mijenjao. Tako su djed, otac i sin u tri uzastopna koljena nosili tri različita prezimena. I eto Srbi se sad usude i osmjele prisvajati hrvatska prezimena kao “svoja,” a sami, evo i u “Blicu” i ne samo u njemu, priznaju da nemaju više od 165 godina tradicije prezimena. Neupućeni Srbi trebali bi znati da ima hrvatskih obitelji koje imaju svoju poznatu lozu predaka i do pola tisućljeća unatrag, a pojedini Hrvati imaju dokaze i o tisuću godina podrijetla i stabla obitelji. Najdulji srpski rodoslovi ne prelaze više od stotinu pedeset godina. i kako će biti kad su eto u moru najnovijih iznenadnih povijensih priznanja, neprijeporno kazali da se slažu s mađarskim i njemačkim povjesničarima koji odavno tvrde da ime Srbin i naziv države Srbije potječe tek iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Dotle su Mađari i Nijemci Srbe u Vojvodini zvali imenom Raci, što se nastavlja na ime Rašani prema prvotnoj Raškoj. Srb kroz povijest, jer eto, znali nisu sigurni kako se zovu. O srpskom prvotnom rimokatolicizmu i životu Rašana i Raške u sklopu srednjevjekovne kraljevine Hrvatske pisao je još potkraj osamdesetih u “Politici” jedan dugi i zanimljivi feljton povjesničar iz Srbije Duško Lopandić. On tu obrađuje u srpskoj historiografiji namjerno prešućenih pet prvih stoljeća Srba, bolje reći rimokatoličkog oblasnog plemena Rašana hrvatskog nacionalnog korijena. Nakon 2000. godine Duško Lopandić je kraće vrijeme bio srpski diplomat za vladavine DOS-a.

Srbska mržnja Hrvata jer kroz podsvijest ali i sve više internetski moraju prihvatit svoje hrvatsko podrijetlo

Iz svega ovoga očevidno je da Srbi mrze Hrvate i Hrvatsku jer su, ako ne svjesno, ono barem ogromna većina, podsvjesno sigurni da potječu od Hrvata, a kako vidimo istinu o tome polako podastiru i interneta, ali i u školskoj literaturi. I za vrijeme trajanja SFRJ povijest Srba i Srbije se u školama izučavala nakon lekcija o povijesti svih bivših jugoslavenskih republika, sve od Slovenije, preko Hrvatske, pa Bosne i Hercegovine do Crne Gore i Makedonije. I na upite radoznalih srpskih učenika zašto se ide tim redosljedom lekcija, profesori povijesti u školi pošteno su odgovarali da je to zato jer je državnost Srbije iliti Raške došla poslije svih ostalih. Eto, sad najmlađi najmlađe države u krugu svih bivših jugoslavenskih republika svima redom soli pamet o svojoj izmišljenoj veličini, a realno mogli bi Srbi svima samo posoliti umjesto što pokušavaju soliti pamet. Naposlijetku, ne bi Srbima bilo zgorega proučiti, primjerice, malo religijsku prošlost glavnog grada Beograda. Samo u Beogradu danas ima deset katoličkih crkava. To su Franjevačka crkva u Zemunu, crkva Krista Kralja, crkva Presvetog Trojstva u Zemunu, crkva Svetog Ante, crkva Josipa Radnika, crkva Svetog Petra, crkva Svetog Ćirila i Metodija, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Beogradu, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Zemunu i crkva Uznesenja Svetog Križa u Borči. Tu je i šest rimokatoličkih samostana na području Beograda. To su samostani Isusovih malih sestara, Sestara kćeri kršćanske ljubavi, Sestara Milosrdnica u Beogradu, Sestara Milosrdnica u Zemunu, Školskih Sestara Svetog Franje u Zemunu i Sestara franjevačkog bezgrešnog začeća.

U Beogradu je točno trideset pravoslavnih crkava, ali treba reći da je veliki broj novosagrađenih pravoslavnih hramova SPC podignut u posljednjih dvadeset pet godina, tako da je do 1990. omjer pravoslavnih crkava u odnosu na rimokatoličke bio tek za oko desetak više, odnosno dvaput veći, a danas je triput više pravoslavnih od rimokatoličkih crkava u Beogradu. Zaključimo na kraju činjenicu da Srbi za razliku od ostalih balkanskih pravoslavaca Grka, Bugara i Rumunja nisu izvorni pravoslavci, nego bivši rimokatolici. To odlično zna i Vatikan koji nikad nije zaboravio šamar kojega je dobio od Svetog Save ( rođenjem Rastka Nemanjića ), kad je drsko i bezobrazno vratio papi bratovljevu krunu. U kazališnoj predstavi “Sveti Sava” iz 1990. godine u kojoj glavnu ulogu igra glumac Žarko Laušević, redatelj predstave je publici prikazao i povijenso potkrijepljene podatke da je Sveti Sava čak i silovao rođenog brata, okrunjenog krunom pape Honorija, Stefana Prvovjenčanog da bi ga i seksualnim zlostavljanjem primorao da papi vrati krunu, a prijetio mu je i ubojstvom. Na koncu je Stefan u strahu od nasrtaja poremećenog mlađeg brata i vratio krunu papi, a Vatikan Srbima to jasno nikad nije ni zaboravio niti oprostio. Srbi i danas poremećenog i seksualno nastranog i izopačenog bolesnika i manijaka Rastka Nemanjića slave kao svoga najvećeg Svetog Savu. Koliko je Srbima teško prihvatiti stvarnost najbolje pokazuje sudbina predstave “Sveti Sava”. Nju su nasilnim upadom u kazalište prekinuli mladi studenti teologije Bogoslovskog fakulteta u Beogradu koje je predvodio jedan stari srpski svećenik i po uvjerenju pravoslavni zilot Žarko Gavrilović,blizak samom vrhu SPC i tadašnjem parijarhu Pavlu, koji se uopće nije očitovao bilo kakvom osudom postupka, kao što kasnije i tijekom ratova devedesetih nikad nije osudio niti jedan od bezbroj srpskih ratnih zločina u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Da sve bude još crnje po renome SPC u brutalnom prekidu kazališne predstave “Sveti Sava” sudjelovali su uz znanje i odobrenje srpkih svećenika kao i mladih studenata teologije i nogometni huligani Zvezde i Partizana, sve pod njihovom uobičajenom krinkom  obrane srpstva i pravoslavlja od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nagore je u svemu prošao glumac Žarko Laušević koji je tumačio lik Svetog Save. Nabrijani Srbi iz Crne Gore su ga po nalogu Miloševićevih vlasti uhodili i pokušali upucati u kafiću u Podgorici, sve iz osvete što se , eto, usudio raditi svoj glumački posao i igrati lik Svetog Save, a oni su milsili da je bio obvezan odbiti ulogu koja, po njima skrnavi Svetog Savu, a zapravo ga prikazuje u njegovom pravom i mračnom izdanju kakvim ga velikosrbi ne žele vidjeti pojmiti u svojim glavama. Žarko Laušević je skupa sa starijim bratom u samoobrani, munjevito reagirao u kafiću i bio je brži na obaraču, te je uspio ubiti i smrtno raniti trojicu napadača koji su prvi potegli oružje na njega i njegovog starijeg brata. Usprkos tome, osuđen je na sudu u Podgorici, tad 1993. u vrijeme ubojstva trojice mladića četničke orijentacije na višegodišnju robiju. Drugostupanjski sud mu je naknadno  prepolovio kaznu, a tek ga je prije nekoliko godina tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić javno abolirao. No, on je nakon više od 23 godine stanke u bavljenju glumom voljom organiziranih srbijanskih fašista izgubljen za glumački poziv, posebice poslije trauma pretrpljenih u zatvoru. Danas je slobodni građanin, ali stalno u strahu od često najavljivane krve osvete rođaka ubijenih velikosrba koje je ubio u samoobrani, ka sud ustvrdio trećem ponovljenom sudskom postupku. Ali, Lauševiću nitkoo ne može vratiti godine provedene nezasluženo u zatvoru, niti ga osloboditi straha od osvete četničkih obitelji koje najavljuju da će uzeti pravdu u svoje ruke, a srbijanska država na ove prijetnje šuti, kao što je šutjela i sve one godine poslioje izdržane robije koje je Žarko Laušević prinudno proveo u dobrovoljnom izgnanstvu u SAD-u gdje je pod tuđim imenom, da bi pokrio tragove od veliksrpskih uhoda radio i kao fizički radnik da bi preživio. Metak ga, srećom, nije sutigao, ali ta prijetnja i sad neprekidno visi u zraku. Tako sve to izgleda u zemlji i u narodu gdje je i vrag odavno rekao:”Laku noć svima koliko vas ovdje ima.” Laušević najbolje zna i osjeća težinu ove poruke, s obzirom da je nakon famozne prekinute predstave, doživio da ga, ostave i napuste i žena i prijatelji i kumovi i rođaci, sve pod izlikom da je igranjem Svetog Save oskrvnuo lik najvećeg srpskog sveca i da mu to ne mogu oprostiti. Nije imao ni podršku matičnog kazališta, gdje su mu kolege i kolegice masovno okrenuli leđa. Vjerojatno su i svi vrli srpski glumci iz JDP-a ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ), mislili kao i njegovi rođaci, kumovi, lažni prijatelji i njegova supruga da se svi trebaju politički solidarizirati sa huliganima sa stadiona i objesnim popovima. Žarko Laušević je prošao pravi pakao u životu, a to mu je priredila cijela srpska država, jasno mu stavljajući do znanja kako i glumačka umjetnost u Srbiji može postojati samo ako se kreće u krugu razmišljanja pomahnitale i razularene politike srpskog velikodržavlja. Ovog vrsnog glumca naglo prekinute karijere što je išla zvjezdanim stazama, upamtila je i hrvatska publika iz druge polovice osamdesetih. Tada je igrao vodeće uloge u tri filma hrvataske filmske produkcije. U tumačenju Žarka Lauševića, rodom Crnogorca iz Cetinja, ostat će posebno upamćena uloga poručnika Horvata u filmu “Oficir s ružom” u kojem glavnu žensku ulogu igra Ksenija Pajić.I sve ovo apostrofirano u ovome članku je slika i prilika države i naroda koji nema pojma ni o vlastitom podrijetlu, a voli drugima samouvjereno tumačiti tuđu povijest i korijene nacije i državnosti.
Dragan Ilić, dopisnik iz Beograda

 

Komentari

Komentari

Društvo

KRAJ STANKOVIĆA? Marko Ljubić zahtjeva od rukovodstva HRT-a stegovni postupak protiv jugo-novinara zbog teških profesionalnih pogrešaka

Objavljeno

- datum

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Zašto je Bakir Izetbegović započeo politički džihad

Objavljeno

- datum

 SULUDE PORUKE     U svom političkom džihadu kojeg je otpočeo u za BiH predizbornoj godini bez vlasti, Bakir Izetbegović svakim danom šalje sve više huškačkih poruka, a sve u svrhu udaljavanja BiH od euroatlantske politike i integracija prema euroazijskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

I dok je otac Izetbegović rat pokušao izbjeći nadajući se kako će ostati neokrznut ratnim vihorom u BiH, sin Izetbegović rat zaziva. Bakir Izetbegović zna da bez poziva na nacionalne sukobe u politički najkompliciranijoj zemlji Europe i jednoj od najsiromašnijih, on ne može ostati na vlasti.

Tako je među ostalim Izetbegović na obilježavanju obljetnice 4. Korpusa Armije BiH u Mostaru rekao: ““Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat! Neka ne prijete i mi nećemo prijetiti. Nećemo dopustiti da se revidira povijest”, rekao je Izetbegović.

Takve izjave i poruke koje šalje prema svojim susjedima Hrvatskoj i Srbiji, potpisnicama Daytonskog sporazuma, pokazatelj je sve veće Izetbegovićeve nervoze, političke nemoći i nesposobnosti da vodi državničku politikum, kako za svoj narod i druge konstitutivne narode BiH tako i prema susjedima s kojima sve češće vodi političke ratove. 

Svojom huškačkom politikom Izetbegović pokušava sebe prikazati kao jedinog zaštitnika Bošnjaka u BiH te konsolidirati biračko tijelo. Osoba koja rata nije vidjela i koja ga je uspješno izbjegla sada na njega poziva. Nije ni čudo što ga je njegov konkurent za mjesto bošnjačkog vođe Fahrudin Radončić nazvao kukavicom i lažovom. Tako je Radončić u Mostaru podsjetio na ulogu Izetbegovićeve obitelji tijekom rata u BiH te je rekao kako je Izetbegović kukavica i kako je tijekom rata bio u trezoru centralne banke gdje mu atomska bomba ništa nije mogla. Dodao je kako je sva Izetbegovićeva obitelj bila u inozemstvu gdje su se bavili tzv. logistikom.

Bakir je prvo zaoštrio retoriku prema Hrvatskoj oko Pelješkog mosta gdje je izgubio prije nego je uopće krenuo u bitku. Zbog svog političkog tržišta i sitnih političkih bodova zaratio je i s EU, a sada je krenuo i u politički rat sa Srbijom zbog priznanja Kosova.

Sve ovo pokazuje kako je Izetbegović postao nervozan pred izbore jer stranka koju je osnovao njegov otac i koji je ostao zapamćen po rečenici kako rat u BiH nije njegov rat, polako, ali sigurno gubi biračku bazu zbog optužbi o korumpiranosti stranačkih vođa i njihove nesposobnosti da provedu ili nametnu bilo kakve reforme u toj politički kaotičnoj zemlji ili bar povede dijalog o suradnji s drugim konstitutivnim narodima. 

Uloga Hrvatskog narodnog sabora  u hrvatskom narodu sve više jača, a Izetbegovićevo djelovanje dodatno radikalizira već napetu političku scenu koju ionako radi svojih političkih probitaka dodatno opterećuje Milorad Dodik. Huškanje i pozivanje na Tursku Izetbegoviću će na kraće vrijeme možda i donijeti određeni broj glasova više, međutim politički smjer u kojem vodi vlastiti narod odvest će ga u političku izolaciju i staviti ga u istu liniju s Miloradom Dodikom kojeg nitko u Europi ne želi za sugovornika. 

Put prema nekim euroazijskim savezništvima Izetbegovića će koštati više nego što je toga sam svjestan. U globalnom svijetu ideologije jesu bitne, ali samo ako su potpomognute tržištem. I tu Izetbegović gubi korak jer Hrvatska, pa čak i Srbija, već dugo vremena imaju jako dobre trgovačke i gospodarske odnose s Turskom. Turska je uložila više novca u Hrvatsku nego u BiH, a Erdogan već duže vrijeme pokušava razvijati dobre gospodarske odnose i sa Srbijom.

Bakir Izetbegović svjestan svega toga odlučio je od uloge žrtve preuzeti ulogu mangupa, jer smatra da jedino tako može postati relevantan sugovornik, a čini to samo radi sebe i svoje fotelje. Hrvati u BiH kao najstariji konstitutivni narod ne trebaju reagirati na ovakve provokacije već odmjerenim izjavama trebaju još jednom pokazati europskoj zajednici da su u ovoj shizofrenoj situaciji jedini partner EU i zapada te nositelj stabilnosti u BiH. 
Autor Marijan Opačak/ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

FAUST VRANČIĆ: Hrvatski genij znanosti i jezikoslovlja

Objavljeno

- datum

 ‘RENESANSNI FAUSTUS VERANTIUS’    U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”

 
Polihistor, kozmopolit, izumitelj, jezikoslovac i biskup Faust Vrančić među onim je renesansnim duhovima koji su zlatnim slovima upisali hrvatski jezik, kulturu i znanost u svjetsku povijest.

U povodu 400. obljetnice Vrančićeve smrti, a u želji da hrvatsku i svjetsku javnost podsjeti na velika ostvarenja tog genijalnog znanstvenika i poliglota u rangu najvećih izumitelja svih vremena koji je i u mehanici i u leksiografiji bio stoljećima ispred svog vremena poput Leonarda da Vincija ili Michelangela – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige organizirala je prigodnu izložbu koja dočarava Vrančićeva postignuća kojima se taj senzibilni Šibenčanin, tajnik najvećeg europskog cara Rudolfa II., upisao među besmrtnike, učinivši zauvijek poznatima jednu malu kulturu i jezik, uvijek na rubovima velikih carstava, uvijek pred ratnim opasnostima i mogućnošću ičeznuća. Vrančić je proslavio sebe, istovremeno upisavši Šibenik i Hrvatsku u temelje europske kulture.

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”, Venecija, 1615./1616., a mogu se digitalizirana u cijelosti pogledati u središnjem dijelu izložbe u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Predstavljen je i prikaz odabranih digitalnih preslika rukopisne ostavštine Vrančićeve obitelji koju u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga, dok su s razdobljima u životu i radu Fausta Vrančića povezane preslike stare građe iz fonda ostalih zbirki građe posebne vrste NSK, odnosno Grafičke zbirke i Zbirke zemljovida i atlasa. Za ostvarenje ove izvanredne izložbe Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dobila je pokroviteljsku potporu UNESCO-a prilikom prijave na njihov natječaj značajnih svjetskih obljetnica 2016. – 2017..

Stručna recenzentica izložbe je dr. Marijana Borić, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a suradnici u pripremi izložbe su Sandi Antonac, Tamara Ilić-Olujić, Maja Karić, dr. Ivan Kosić dr. Sofija Klarin-Zadravec, Mara Marijanović, dr. Tatjana Mihalić, dr. Mira Miletić-Drder, Ana-MarijaTkalčić, Vesna Vlašić i Jasenka Zajec.

Izložene preslike bogate građe popraćene su detaljima iz Vrančićeva životopisa – pa je izložba ujedno i opsežan prikaz jedne od najvažnijih renesansnih europskih biografija.

Carski tajnik Rudolfa II.

Vrančić je rođen 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji, rodbinskim vezama povezanoj s hrvatskim banom Petrom Berislavićem i biskupom Ivanom Statilićem, diplomatom i uglednim pravnim stručnjakom, uključenim u brakorazvodnu parnicu Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Dio obiteljske tradicije bila je i briga za školovanje nadarenih članova.

O Faustovu obrazovanju brinuo se njegov stric Antun Vrančić, ugledni diplomat, crkveni velikodostojnik, primas Ugarske i kraljev namjesnik. Obrazovanje je započeo u rodnome Šibeniku, zatim se sedam godina školovao u Ugarskoj.

Nakon Ugarske je otišao u Padovu, gdje je od 1568. do 1572. godine studirao pravo i filozofiju. Nakon smrti Antuna Vrančića 1573. godine nekoliko sljedećih godina Faustova života slabo su poznate. Pretpostavlja se da je boravio u Italiji i dopunjavao svoja znanja. Vjerojatno se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika jer je 1. siječnja 1575. godine primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Šibenčanin Božo Bonifačić, ugledni bakrorezac i kartograf koji je 1583./84. bio kamerlengo bratovštine, izradio je bakrorez sv. Jeronima, na čijim se uglovima nalaze četiri grba hrvatskih pokrajina iz kojih su Hrvati imali pravo na članstvo u bratovštini, i to hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski, te ga posvetio Faustu Vrančiću. Godine 1579. postao je vojni zapovjednik grada Veszpréma i upravitelj tamošnjih biskupskih imanja, a tamo je stekao i prva tehnička znanja.

Nakon dvije godine službe u Veszprému postao je tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Rudolfa II.Habsburgovca koji je od Praga stvorio intelektualni centar Europe. Na carskome dvoru kretao se u krugu europske intelektualne elite, među kojom su bili uključeni istaknuti astronomi Tyho Brache i Johan Kepler, ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries, konstruktor Jacopo de Strada, filozof i alkemičar John Dee, slikar Giuseppe Arcimboldi i Giordano Bruno. Vrančić se u Pragu bavio i različitim intelektualnim interesima. Prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik te je dovršio u rukopisu djelo “Život nikoliko izabranih divic” – posvećeno opatici i redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Osim toga, dok je bio tajnik Rudolfa II., bavio se i tehničkim projektima o čemu svjedoče dokumenti o patentima koje je u to vrijeme tražio ili dobio za pojedine izume, te potvrđuju kako je tehnika bila područje kojim se neprekidno bavio najveći dio života. Nakon smrti supruge Marije 1594. godine napustio je Prag, posjetio je Dalmaciju i vratio se u Italiju, gdje je u Veneciji 1595. dovršio i objavio kapitalni “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga”, prvi cjeloviti rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći rječnik mađarskoga, koji je temelj hrvatske leksikografije. Mnogi su se leksikografi koristili Vrančićevim rječnikom ne samo kao modelom za vlastite nove rječnike nego su sastavljali i svoja djela, preuzimajući njegovu jezičnu građu.

U njem je Vrančić uvrstio dalmatinski (hrvatski) jezik u društvo pet najuglednijih jezika Europe. Premda je u svojem rječniku koristio pridjev Dalmati[c]ae, u rječničkome materijalu njegova drugog izdanja kojega je uz Vrančićevo odobrenje priredio Peter Loderecker u Pragu 1605. godine, proširivši ga stupcima češkoga i poljskoga jezika, riječi Dalmata, Dalmatia, Dalmatice doslovno su se prevele kao Harvat, Harvatska zemlja, harvatski, što potvrđuje da je Vrančićevo djelo rječnik hrvatskoga jezika. Vrančićev Dictionarium neprijeporno je pridonio ugledu i potvrdi hrvatskoga jezika, koji je 1599. godine izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanje u isusovačkim kolegijima, te se tada utemeljila Akademija hrvatskoga jezika u Rimu, na kojoj se, u sklopu Rimskoga kolegija, predavao hrvatski jezik.

Borac za katoličku obnovu

Godine 1598. vratio se u službu Rudolfa II., kada ga je car imenovao naslovnim biskupom Csanáda te kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Stekavši novi položaj, pisao je poslanice o tamošnjim društvenim i vjerskim prilikama.

Bio je dosljedan borac za katoličku obnovu i protivnik reformacije, kao i religijske podjele u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, svjestan, između ostaloga, i podatka kako je prevlast protestantizma tijekom 16. stoljeća znatno umanjila potporu katoličkih zemalja u borbi protiv Turaka. O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju svjedoče riječi Vrančićeva štićenika, književnika i povjesničara te naslovnoga biskupa bosanskoga Ivana Tomka Mrnavića koji je zapisao: „Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.“

Svjetovni je život napustio 1605. godine, kada se preselio u Rim. Živio je u kući španjolskoga plemića Ivana Krstitelja Vivesa, u blizini trga Piazza del Popolo. Sklopio je prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo odlučujućega utjecaja na Vrančićev daljnji život i rad. Vrančić se, uz preporuke Mazente, odlučio pridružiti redu sv. Pavla, tzv. barnabita, te je, odrekavši se biskupske časti, u novicijat stupio 1608. godine u mjestu Zagarolo, u okolici Rima, i u njem boravio do 1609. godine. Posljednjih desetak godina Vrančićeva života bilo je vrlo plodonosno razdoblje, u kojem je napisao ili dovršio najveći broj svojih djela. U Rimu je 1606. godine tiskao djelo “Život nikoliko izabranih divic”, koje je dovršeno dvadesetak godina prije. U njegovu opusu ističe se kao jedino djelo koje je napisao hrvatskim jezikom. Pišući štivo na hrvatskome jeziku, jedinome na kojem su redovnice znale čitati, Vrančić se pokazao s religiozne i duhovne strane kao osoba koja doprinosi obnovi vjerskoga života. Knjiga govori o životima dvanaest ranokršćanskih mučenica te se može smatrati svojevrsnom antologijom svetačkih životopisa.

U Rimu je Vrančić pripremio i tehnički priručnik “Machinae novae” (Venecija, 1615./1616.), jedno od najistaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njem je pojedinim projektima vizionarski predviđao daljnji razvoj tehnike. Djelo sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. Među brojnim vrijednim projektima mlinova, mostova te različitim napravama, ističu se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala, kao i mosta ovješenoga o lance, dok je projektom Homo volans (Leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernoga padobrana, postigao i svjetsku slavu.

Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenoga padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio, već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Kao rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek u 18. stoljeću i poslije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazali su koliko je bio daleko ispred svojega vremena. Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu “Machinae novae”, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se širom svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.

Oboljevši 1615. godine, Vrančić se odlučio iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje se zadržao kako bi priredio i tiskao svoja filozofska djela i “Machinae novae”. Nakon što je objavio prvo izdanje djela “Logica suis ipsius instrumentis formata” (Justus Verax Sicenus, Rim, 1608.), molio je logičare da ocijene njegovo djelo u kojem je odstupio od dotadašnje aristotelovske logike. Mišljenje o Vrančićevoj logici dao je filozof, fizičar i matematičar, splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, zastupajući tradicionalno, aristotelovsko poimanje logike. Vrančić je potom djelomično izmijenio i proširio tekst svoje Logike iz 1608. godine te ga objavio 1616. u Veneciji pod naslovom “Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita (Nova logika oblikovana i objašnjena vlastitim oruđima)”, u istome svesku zajedno s neizmijenjenim tekstom djela “Ethicae christianae”, koje je tada potpisao pravim imenom. Vrančićeva Etika, premda je opsegom kratko djelo, sadržajem je vrlo bogato. U njem je promišljao o načinu i smislu ljudskoga života na putu konačnoga ostvarenja. Vrančić se u Veneciji zadržao više od planiranoga. Nakon što su djela objavljena, iscrpljen bolešću, više nije imao snage za povratak. U Veneciji ga je zatekla smrt. Preminuo je 20. siječnja 1617. godine, u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo, u predjelu Castello. Prema vlastitoj želji, izraženoj u dodatku oporuke načinjenome neposredno prije smrti, njegovo je mrtvo tijelo zajedno s djelima prevezeno brodom te pokopano u župnoj crkvi sv. Marije u Luci na otoku Prviću. Posmrtni govor za njega održao je 22. veljače 1617. godine u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.

Autor: Marina Tenžera/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.