Connect with us

Društvo

SRBI SKRIVAJU DA POTJEČU OD HRVATA!

Objavljeno

- datum

Rimski papa unatoč dobroj volji, koju je u njegovo ime srpskoj javnosti još lani prenio beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar neće u dogledno vrijeme posjetiti Srbiju. I premda je nadbiskup Hočevar istaknuo kako je na srbijanskoj Vladi kao i na SPC da osobnim pozivom papi pokažu spremnost i prihvaćanje papina posjeta Srbiji, izvjesno je da će i taj apel beogradskog nadbiskupa naići na zid šutnje u Beogradu.

Sveti otac želi doći u Srbiju, kako navodi nadbiskup Hočevar, ali očito je da ni vlasti u Srbiji, kao ni vrh SPC nisu još uvijek spremni pružiti papi gostoprimstvo u Beogradu. Apostolski nuncij iz Beograda u svezi preliminarnih pregovora SPC i Vatikana o papinom posjetu Beogradu, osobno je u Vatikanu razgovarao s poglavarom rimokatoličke crkve, ali nakon toga došlo je do zatišja u daljim pregovorima i sve je vraćeno na početak. Podsjetimo, još tijekom bestijalne i bezumne srbijanske agresije na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu, tadašnji poglavar rimokatoličke crkve Ivan Pavao Drugi 1993. godine pozvao je najviše crkvene velikodostojnike iz tri vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini na ekumenski/međureligijski dijalog, a kao mjesto susreta bio je predviđen švicarski grad Davos. Tadašnji zagrebački kardinal Franjo Kuharić i reis – ul ulema islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić odazvali su se pozivu, no nitko se u ime Srpske pravoslavne crkve nije pojavio na zakazanom skupu, na kome je tema dijaloga bila mogućnost dijaloga o uvjetima pomirbe naroda tri vjerske konfesije u Bosni i Hercegovini. I današnja usporedba situacije s tom spomenutom iz 1993. je sasvim na mjestu i zorno pokazuje kako ni SPC kao crkvenom stožeru u Srbiji, kao političkim vlastima u Srbiji i danas kao i prije 23 godine uopće nije stalo do bilo kakvog razgovora na ravnoj nozi, kamoli priče o pomirbi.

Prvotna Raška tek kao pokrajina Hrvatskog kraljevstva koju su Hrvati spasili od potpunog zatiranja

Kad bi se neuki i priučeni srbijanski vlastodršci samo za tren okrenuli znanosti, lako bi i brzo ustvrdili kako je povijest vrsta znanosti koju najslabije poznaju. A kad bi barem netko iz vrha današnje četničke vlasti pročitao samo dio povijesnih rasprava o podrijetlu i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri u Srba, sigurno bi se takav istoga časa zapitao gdje je to, kako i zašto lutao i tumarao po bespućima cijeloga života. Brojni i uvaženi srpski povjesničari što su za svoju temu znanstvenog rada odabrali široku oblast srednjevjekovlja, potanko i vrlo precizno u svojim djelima pišu o izvornom podrijetlu Srba, koje je neposredno vezano za pripadanje prvotne Raške u državnom smislu tek kao hrvatske pokrajine u sklopu hrvatskog kraljevstva. O tome svjedoči i pisanje Dominika Mandića u poglavlju o Duvanjskom saboru, pohod Ljudevita Posavskog 822. godine u Rašku u pokušaju da državno tek odmetnuto hrvatsko pleme Rašana privoli zarad njihovog opstanka kao malobrojne skupine da se vrate pod okrilje Hrvatske i Hrvata od kojih i Rašani iliti Srbi potječu, pa do poznate vojne pomoći kralja Tomislava Rašanima, do nogu potučenim u vojnom okršaju s Bugarima. I spasio je hrvatski kralj Tomislav Srbe i teže pogibelji, a sami srpski povjesničari kao Ivan Božić, vele i mogućeg zatiranja, jer su dimenzije bugarske vojne pobjede nad Srbima bile upravo epohale veličine. I osim Ivana Božića, o tom plemenitom i uzvišenom činu hrvatskog vladara govore i drugi glasoviti srpski povjesničari, specijalisti za srednjevjekovno doba. Među takve iskrene i objektivne srpske povjesničare mogu se ubrojiti još i Sima Ćirković, Relja Novaković, Jovanka Kalić, Božidar Ferjančić, Rade Mihaljčić i mnogi drugi.

Brojni hrvatski toponimi i danas u Srbiji; stanovnici oko Užica – Ere/Hercegovci

O brojnim rimokatoličkim i najviše hrvatskim toponimima mjesta diljem centralne Srbije, od Beograda, preko Kragujevca, Čačka, Kruševca, Kraljeva bespotrebno je i trošiti riječi, pogotovo nabrajati brojne nazive hrvatskih naselja u Šumadiji i Pomoravlju, srcu i utrobi srbijanske države. O Mačvi, Pocerini, Podrinju i Kolubarskom kraju već je bilo sve podrobno opisano u osvrtu na rimokatoličku i hrvatsko – mađarsku prošlost i iskon tih krajeva gradova Šapca, Loznice i Valjeva koji davnom starinom svi od reda imaju hrvatku osnovicu. O kraju oko Užica, čije stanovnike Srbijanci zovu Erama jer korijenom dolaze iz Hercegovine, suvišno je elaborirati budući su svi Užičani doseljeni iz istočne Hercegovine potomci popravoslavljenih Hrvata istočne Hercegovine, o čemu postoje i povijesni zapisi fra Grge Andrijaševića iz okolice Trebinja, a nalaze se u rimskim arhivama. I sve to je na najbolji način opisao i dočarao i hrvatski povjesničar, etnolog, arheolog i antroplog dr. Ćiro Truhelka. Nitko bolje i detaljnije od svestranog znanstvenika češkog podrijetla rođenog u Osijeku nije napisao istinu o etnogenezi i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri Srba. I njegovo impresivno djelo je i tijekom rata bilo dostupno na čitanje i svim zainteresiranim srpskim čitateljima u nekoliko najvećih gradskih knjižnica u Beogradu, uključujući i Sveučilišnu knjižnicu “Svetozar Marković” kao i NBS ( Narodnu biblioteku Srbije ). Što sve to vrijedi, kad se Srbi i samim pogledom na naslov i sadržaj knjige, nevoljno okrenu u stranu, ne želeći spoznati istinu čitanjem svjetski priznate literature.

I Srbi su nekad imali svoje poštene povjesničare…

Ali, nije uvijek srpski problem u odbijanju suočavanja s istinom o sebi i svojim korijenima samo u imenu i prezimenu autora što dolazi iz hrvatskog grada Osijeka. I mnogi učeni i nepristrani srpski povjesničari u svojim su knjigama namijenjenim i pučkoškolcinjoškolcima i studentima društvenih znanosti na isti način pripovijedali o najranijoj prošlosti Srba. Tako u udžbeniku “Nacionalna i pravna istorija naroda Jugoslavije” iz 1989. godine grupa autora koju su sačinjavali Đorđe Janković, Mirko Mirković i Dragoš Jevtić ilustrativno piše o mješovitoj rimokatoličkoj i pravoslavnoj vjerosipovijesti Srba u vrijeme Dušanova carstva od 1346 – 1355. godine. Profesor Dragoš Jeftić tada je potkraj osamdesetih studentima pravnog fakulteta gjde je držao satove povijesti, objašnjavao kako je u doba cara Dušana bilo 35% Srba rimokatolika i kako se to odnosi poglavito na Srbe u unutrašnjosti današnje Srbije, tamo oko Šumadije i Pomoravlja, kao i središnjih gradova Kragujevca, Čačka, Kraljeva, Kruševca, Jagodine… Nikako se te brojke ne vezuju za tradicionalno područje srpske kleptomanije i posezanja današnje srbijanske političke i znanstvene elite za izmišljenim i fantomskim Srbima katolicima u Dubrovniku, Hercegovini i Dalmaciji.

Srbi kao otkinuti dio hrvatskog katoličkog stabla

Trebalo bi još napomenuti i činjenicu da je u osvjedočenom bastistionu velikosrpstva, točnije u centralnoj gradskoj knjižari “Nikola Pašić” na istoimenom gradskom trgu u srcu Beograda znatiželjnim i željnim znanja čitateljima, bila na raspolaganju i iznimno obimna građa iz pera crkvenih autora. Skupina autora i nakladnika SPC iz gradova centralnog dijela Srbije poput Kruševca i Kraljeva pisala je vrlo opširno i uz obilje dokumentarne građe o rimokatoličkoj prošlosti Srbije u razdoblju koje je prethodilo dolasku dinastije Nemanjića potkraj dvanaestoga stoljeća. Znači, sami vrh SPC zna za objavu ovakvih djela iz krugova SPC koji time decidirano priznaju na toj crkvenoj razini da su Srbi jedini pravoslavni narod na Balkanu koji se odmetnuo od rimokatoličke vjere i prešao na pravoslavlje, a pritom su kao narod, kao što se vidi iz povijesnih vrela koje priznaju i svi srpski povjesničari, eksperti za srednji vijek, Srbi samo otkinuti dio grane hrvatskog nacionalnog stabla. Jer, kako može ijedan Srbin logično objasniti gomilu hrvatskih toponima u samoj Srbiji, a svi su starinom stariji od bilo kog srpskog toponima u samoj Srbiji. Jedan od poznatih je i Hrvatsko selo podno planine Avale iznad Beograda. Postojalo je pod hrvatskim imenom i u doba Kraljevine SHS, a u Titovoj Jugoslaviji je preimenovano. Ili primjer sela Rvati kod Obrenovca, prigradske beogradske općine. Svi tamošnji stanovnici danas se očituju kao Srbi, a kako i zašto je to tako naopako, potpuno je jasno na temelju višestoljetnog srpskog asimiliranja Hrvata.

Šok za velikosrbe u sr-wikipediji: Nemanjići iz slavne dinastije Trpimirovića

I ne zaboravimo i ono najaktualnije, a stiže nam sa srpske verzije interneta. Izgleda je i Srbima postalo pomalo dosadno živjeti u vječnom carstvu laži, te glede srpskog osvrta na korijene dinastije Nemanjića, na srpskoj wikipediji možemo pronaći senzacionalna priznanja Srba. Tamo su bjelodano priznali kako Nemanjići vuku korijene kao pobočno krilo hrvatske slavne dinastije Trpimirovića. Kakav je to samo elektrošok za sve velikosrbe i sama pomisao da su i utemeljitelj srpstva i te novokomponirane nacije Stefan Nemanja, kao i Sveti Sava ( rođen kao Rastko Nemanjić ) i najveći srpski vojskovođa i kasnije i car Dušan, svi iz loze Nemanjića čistokrvni Hrvati. U srednjem vijeku po tadašnjim kanonskim načelima, važilo je pravilo da je cijeli narod jedne države one vjere i one nacije koje je i sam vladar. E, zaluđeni velikosrbi danas svima drugima drobe da su Srbi nastali i prije nego su na svijet došle amebe. Nije njima lako i treba ih razumjeti, jer svi mitovi i legende padaju im u vodu  raspršuju se kao mjehur od sapunice. Kako će im nesretnicima i biti lako kad odlično znaju i za istinu koju nikad nisu mogli ni sakriti, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, jedna od va starija brata Svetog Save, godine 1217. dobio kraljevsku krunu od pape Honorija. Ali, samo dvije godine nakon toga, Sveti Sava je silom i batinama primorao starijeg brata da vrati krunu papi, a da se on nadubudni i raskalašni najmlađi brat starije braće Vukana i Stefana proglasi 1219. srpskim vjerskim, duhovnim vođom. SPC je tako utemeljena silom najmlađeg sina Stefana Nemanje, a mora se reći i to da je i sam Rastko Nemanjić (Sveti Sava) na rođnju u Ribnici kraj današnje Podgorice kršten po latinskom obredu. Prema znanstvenim saznanjima fra Dominika Mandića, prvi znameniti predak Nemanjića je bio pobočnik Dukljanske, odnosno crvenohrvatske dinastije Vojislavića, koji kao i Nemnjići jesu u izravnom srodstvu sa Trpimirovićima. Sve to je lako objašnjivo jer je hrvatska dinastija Trpimirovića iz reda vlastite bliže i dalje rodbine u pokrajinama kao što je bila i hrvatska pokrajina Duklja, postavljala namjesnike koji bi u ime Trpimirovića upravljali prostranim hrvatskim kraljevstvom. Tako u Duklji nalazimo rođake Trpimirovića, kasnije osamostaljenu Dukljansku dinastiju Vojislavića, a Nemanjići su izvorno krvlju vezani za pradjeda dukljanskog kralja Bodina i njegovog prvog palatina Marka. Sve je kristalno jasno. I Dukljani Vojislavići i Rašani Nemanjići su smao oblasni gospodari koje je u davnini imenovala hrvatska dinastija Trpimirovića, s kojim su u krvnom srodstvu dvije dinastije kojima se danas i Srbi i Crnogorci ponose kao svojim autentičnim, samo zaboravljaju da imaju svi hrvatske korijne i izravne poveznice s Trpimirovićima.

Marko Kraljević, Uglješa i Vukašin iz Mrnjavaca, Lovreč iz Imotske krajine

Teško je danas Srbima prihvatiti gorke istine o njihovim stoljetnim zabludama i samoobmanama. No, isto tako je vrlo zanimljivo i srpsko znanstveno priznanje kako u narodnim pjesmama opjevani srpski junak Marko Kraljević, prema najnovijim istraživanjima, koje opet i Srbi teška srca priznaju na vlastitoj wikipedijii, zapravo jest Hrvat iz Imotskog. Iz Imotske krajine dolaze svi u narodnim srpskim pjesmama opjevani srpski velikaši iz obitelji Mrnjavčevića, uključujući i dvojicu najpoznatijih velikaša iz reda Mrnjavčevića Vukašina i Uglješu. Ovu temu je posebno obradio hrvatski znanstvenik i jezikoslovac Mate Šimundić koji i sam potječe iz krajeva odakle je loza Mrnjavčevića, pa je lako proučavanjem prošlosti svoga kraja ušao u trag srpskim lažima o izmišljenom srpstvu hrsrednjevjekovnog viteza Marka Kraljevića. Srbima je još teško pojmiti i javno predočiti i da je Miloš Obilić Milo Kobilović i da dolazi rodom iz Turopolja. Još ga je kao sasvim mladog bojovnika angažirao srpski vladar car Dušan koji je kraljevao i carevao devet godina od 1346. do 1355. kada se potkraj života u grčkom gradu Serezu u današnjem grčkom dijelu Makedonije na sjeveru današnje Grčke okrunio carskom krunom. Iste su ga godine sami Srbi otrovali i preminuo je u 46. godini života. Hrvatski znanstvenici smatraju kako je car Dušan u razdoblju svoga kraljevanja i carevanja između 1346. i 1355. otišao u posjet u Hrvatsku i u Turopolju angažirao tada mladoga Mila Kobilovića, koga su Srbi prezvali u Miloša Obilića. Tako je Milo Kobilović, alijas Miloš Obilić u vrijeme Kosovskog boja, kad je rasporio turskoga sultana Murata imao 68 godina, a ne samo 24 kao što mu pripisuju srpski mitomani. Beskonačno bi se moglo govoriti o ispraznim i pustim srpskim mitovima i legendama, koji nemaju nikakvog znanstvenog uporišta, jer ih nema nigdje u arhivama, muzejima, knjižnicama… Pohranjeni su samo u hrpi ispranih mozgova megalomanskog naroda, kasno nastalog koji tako ima i neodoljivu potrebu preotimati od drugih povijesnu i kulturnu baštinu i sve tuđe tradicije, jezik, običaje, folklor prikazivati kao svoje izvorne vrednote, osporavajući istinskim nositeljima svega pobrojanog prvotno vlasništvo.

Mitomanija iliti – U laži su kratke noge (tek od 1851. – stalna prezimena u Srbiji)

I ne može se ništa drugo očekivati od naroda koji, evo, tijekom prošloga prosinca u beogradskom “Blicu” navodi popis najčešćih, navodno, srpskih prezimena, a u opisu svakog prezimena ponaosob za jedno od nekoliko desetina najučestalijih današnjih prezimena, nisu mogli ustvrditi i napisati da je poteklo iz Srbije, nego navode da su sva najčešća “srpska” prezimena došla iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like… I tu sami sebi skaču u usta i u potpunosti razotkrivaju vlasite laži prisvajanja velikog broja hrvatskih prezimena, jer svi ti krajevi su povijesno bili dio hrvatske države, dakako i sva prezimena ljudi koji dolaze iz krajeva Bijele i Crvene Hrvatske. Srbi su četvorodnevni serijal o “svojim” prezimenima zaključili krunskim priznanjem vlastitih laži. U završnom komentaru konstatiraju kako je tek 1851. srpski knez Aleksandar Prvi Karađorđević državnim ukazom naredio Srbima da moraju kao i svi civilizirani Evropski narodi uzeti stalna prezimena. Sve do 1851. Srbi nikad u svojoj povijesti nisu imali stalna prezimena, već bi ih svaki novi pripadnik generacije mijenjao. Tako su djed, otac i sin u tri uzastopna koljena nosili tri različita prezimena. I eto Srbi se sad usude i osmjele prisvajati hrvatska prezimena kao “svoja,” a sami, evo i u “Blicu” i ne samo u njemu, priznaju da nemaju više od 165 godina tradicije prezimena. Neupućeni Srbi trebali bi znati da ima hrvatskih obitelji koje imaju svoju poznatu lozu predaka i do pola tisućljeća unatrag, a pojedini Hrvati imaju dokaze i o tisuću godina podrijetla i stabla obitelji. Najdulji srpski rodoslovi ne prelaze više od stotinu pedeset godina. i kako će biti kad su eto u moru najnovijih iznenadnih povijensih priznanja, neprijeporno kazali da se slažu s mađarskim i njemačkim povjesničarima koji odavno tvrde da ime Srbin i naziv države Srbije potječe tek iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Dotle su Mađari i Nijemci Srbe u Vojvodini zvali imenom Raci, što se nastavlja na ime Rašani prema prvotnoj Raškoj. Srb kroz povijest, jer eto, znali nisu sigurni kako se zovu. O srpskom prvotnom rimokatolicizmu i životu Rašana i Raške u sklopu srednjevjekovne kraljevine Hrvatske pisao je još potkraj osamdesetih u “Politici” jedan dugi i zanimljivi feljton povjesničar iz Srbije Duško Lopandić. On tu obrađuje u srpskoj historiografiji namjerno prešućenih pet prvih stoljeća Srba, bolje reći rimokatoličkog oblasnog plemena Rašana hrvatskog nacionalnog korijena. Nakon 2000. godine Duško Lopandić je kraće vrijeme bio srpski diplomat za vladavine DOS-a.

Srbska mržnja Hrvata jer kroz podsvijest ali i sve više internetski moraju prihvatit svoje hrvatsko podrijetlo

Iz svega ovoga očevidno je da Srbi mrze Hrvate i Hrvatsku jer su, ako ne svjesno, ono barem ogromna većina, podsvjesno sigurni da potječu od Hrvata, a kako vidimo istinu o tome polako podastiru i interneta, ali i u školskoj literaturi. I za vrijeme trajanja SFRJ povijest Srba i Srbije se u školama izučavala nakon lekcija o povijesti svih bivših jugoslavenskih republika, sve od Slovenije, preko Hrvatske, pa Bosne i Hercegovine do Crne Gore i Makedonije. I na upite radoznalih srpskih učenika zašto se ide tim redosljedom lekcija, profesori povijesti u školi pošteno su odgovarali da je to zato jer je državnost Srbije iliti Raške došla poslije svih ostalih. Eto, sad najmlađi najmlađe države u krugu svih bivših jugoslavenskih republika svima redom soli pamet o svojoj izmišljenoj veličini, a realno mogli bi Srbi svima samo posoliti umjesto što pokušavaju soliti pamet. Naposlijetku, ne bi Srbima bilo zgorega proučiti, primjerice, malo religijsku prošlost glavnog grada Beograda. Samo u Beogradu danas ima deset katoličkih crkava. To su Franjevačka crkva u Zemunu, crkva Krista Kralja, crkva Presvetog Trojstva u Zemunu, crkva Svetog Ante, crkva Josipa Radnika, crkva Svetog Petra, crkva Svetog Ćirila i Metodija, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Beogradu, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Zemunu i crkva Uznesenja Svetog Križa u Borči. Tu je i šest rimokatoličkih samostana na području Beograda. To su samostani Isusovih malih sestara, Sestara kćeri kršćanske ljubavi, Sestara Milosrdnica u Beogradu, Sestara Milosrdnica u Zemunu, Školskih Sestara Svetog Franje u Zemunu i Sestara franjevačkog bezgrešnog začeća.

U Beogradu je točno trideset pravoslavnih crkava, ali treba reći da je veliki broj novosagrađenih pravoslavnih hramova SPC podignut u posljednjih dvadeset pet godina, tako da je do 1990. omjer pravoslavnih crkava u odnosu na rimokatoličke bio tek za oko desetak više, odnosno dvaput veći, a danas je triput više pravoslavnih od rimokatoličkih crkava u Beogradu. Zaključimo na kraju činjenicu da Srbi za razliku od ostalih balkanskih pravoslavaca Grka, Bugara i Rumunja nisu izvorni pravoslavci, nego bivši rimokatolici. To odlično zna i Vatikan koji nikad nije zaboravio šamar kojega je dobio od Svetog Save ( rođenjem Rastka Nemanjića ), kad je drsko i bezobrazno vratio papi bratovljevu krunu. U kazališnoj predstavi “Sveti Sava” iz 1990. godine u kojoj glavnu ulogu igra glumac Žarko Laušević, redatelj predstave je publici prikazao i povijenso potkrijepljene podatke da je Sveti Sava čak i silovao rođenog brata, okrunjenog krunom pape Honorija, Stefana Prvovjenčanog da bi ga i seksualnim zlostavljanjem primorao da papi vrati krunu, a prijetio mu je i ubojstvom. Na koncu je Stefan u strahu od nasrtaja poremećenog mlađeg brata i vratio krunu papi, a Vatikan Srbima to jasno nikad nije ni zaboravio niti oprostio. Srbi i danas poremećenog i seksualno nastranog i izopačenog bolesnika i manijaka Rastka Nemanjića slave kao svoga najvećeg Svetog Savu. Koliko je Srbima teško prihvatiti stvarnost najbolje pokazuje sudbina predstave “Sveti Sava”. Nju su nasilnim upadom u kazalište prekinuli mladi studenti teologije Bogoslovskog fakulteta u Beogradu koje je predvodio jedan stari srpski svećenik i po uvjerenju pravoslavni zilot Žarko Gavrilović,blizak samom vrhu SPC i tadašnjem parijarhu Pavlu, koji se uopće nije očitovao bilo kakvom osudom postupka, kao što kasnije i tijekom ratova devedesetih nikad nije osudio niti jedan od bezbroj srpskih ratnih zločina u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Da sve bude još crnje po renome SPC u brutalnom prekidu kazališne predstave “Sveti Sava” sudjelovali su uz znanje i odobrenje srpkih svećenika kao i mladih studenata teologije i nogometni huligani Zvezde i Partizana, sve pod njihovom uobičajenom krinkom  obrane srpstva i pravoslavlja od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nagore je u svemu prošao glumac Žarko Laušević koji je tumačio lik Svetog Save. Nabrijani Srbi iz Crne Gore su ga po nalogu Miloševićevih vlasti uhodili i pokušali upucati u kafiću u Podgorici, sve iz osvete što se , eto, usudio raditi svoj glumački posao i igrati lik Svetog Save, a oni su milsili da je bio obvezan odbiti ulogu koja, po njima skrnavi Svetog Savu, a zapravo ga prikazuje u njegovom pravom i mračnom izdanju kakvim ga velikosrbi ne žele vidjeti pojmiti u svojim glavama. Žarko Laušević je skupa sa starijim bratom u samoobrani, munjevito reagirao u kafiću i bio je brži na obaraču, te je uspio ubiti i smrtno raniti trojicu napadača koji su prvi potegli oružje na njega i njegovog starijeg brata. Usprkos tome, osuđen je na sudu u Podgorici, tad 1993. u vrijeme ubojstva trojice mladića četničke orijentacije na višegodišnju robiju. Drugostupanjski sud mu je naknadno  prepolovio kaznu, a tek ga je prije nekoliko godina tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić javno abolirao. No, on je nakon više od 23 godine stanke u bavljenju glumom voljom organiziranih srbijanskih fašista izgubljen za glumački poziv, posebice poslije trauma pretrpljenih u zatvoru. Danas je slobodni građanin, ali stalno u strahu od često najavljivane krve osvete rođaka ubijenih velikosrba koje je ubio u samoobrani, ka sud ustvrdio trećem ponovljenom sudskom postupku. Ali, Lauševiću nitkoo ne može vratiti godine provedene nezasluženo u zatvoru, niti ga osloboditi straha od osvete četničkih obitelji koje najavljuju da će uzeti pravdu u svoje ruke, a srbijanska država na ove prijetnje šuti, kao što je šutjela i sve one godine poslioje izdržane robije koje je Žarko Laušević prinudno proveo u dobrovoljnom izgnanstvu u SAD-u gdje je pod tuđim imenom, da bi pokrio tragove od veliksrpskih uhoda radio i kao fizički radnik da bi preživio. Metak ga, srećom, nije sutigao, ali ta prijetnja i sad neprekidno visi u zraku. Tako sve to izgleda u zemlji i u narodu gdje je i vrag odavno rekao:”Laku noć svima koliko vas ovdje ima.” Laušević najbolje zna i osjeća težinu ove poruke, s obzirom da je nakon famozne prekinute predstave, doživio da ga, ostave i napuste i žena i prijatelji i kumovi i rođaci, sve pod izlikom da je igranjem Svetog Save oskrvnuo lik najvećeg srpskog sveca i da mu to ne mogu oprostiti. Nije imao ni podršku matičnog kazališta, gdje su mu kolege i kolegice masovno okrenuli leđa. Vjerojatno su i svi vrli srpski glumci iz JDP-a ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ), mislili kao i njegovi rođaci, kumovi, lažni prijatelji i njegova supruga da se svi trebaju politički solidarizirati sa huliganima sa stadiona i objesnim popovima. Žarko Laušević je prošao pravi pakao u životu, a to mu je priredila cijela srpska država, jasno mu stavljajući do znanja kako i glumačka umjetnost u Srbiji može postojati samo ako se kreće u krugu razmišljanja pomahnitale i razularene politike srpskog velikodržavlja. Ovog vrsnog glumca naglo prekinute karijere što je išla zvjezdanim stazama, upamtila je i hrvatska publika iz druge polovice osamdesetih. Tada je igrao vodeće uloge u tri filma hrvataske filmske produkcije. U tumačenju Žarka Lauševića, rodom Crnogorca iz Cetinja, ostat će posebno upamćena uloga poručnika Horvata u filmu “Oficir s ružom” u kojem glavnu žensku ulogu igra Ksenija Pajić.I sve ovo apostrofirano u ovome članku je slika i prilika države i naroda koji nema pojma ni o vlastitom podrijetlu, a voli drugima samouvjereno tumačiti tuđu povijest i korijene nacije i državnosti.
Dragan Ilić, za HOP.hr, dopisnik iz Beograda

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

DALMACIJI TREBA CENTAR ZA ČIST OKOLIŠ!

Objavljeno

- datum

U utorak, 17. travnja 2018. godine, na programu šestog aktivističkog festivala VIDIK fest govorilo se o odvojenom prikupljanju otpada. Na tribini posvećenoj problemu gospodarenja otpadom u Gradskoj knjižnici Marko Marulić u Splitu, govorili su bivši ministar zaštite okoliša i energetike prof.dr.sc. Slaven Dobrović, pomoćnik direktora tvrtke Ponikve iz Krka Ivan Jurešić i ekoaktivistica iz redova Hrvatske udruge Benedikt mr.sc. Goranka Adam, dok je skupom moderirao dr. med. Vide Popović.

Kao uvod u temu, Vide Popović je naglasio da se u sklopu VIDIK festa više puta govorilo o temama vezanim uz gospodarenje otpada, prije svega u splitsko-dalmatinskoj županiji. Grad Split je koliko nam je poznato krenuo s prijedlozima šest novih lokacija za reciklažna dvorišta uz već predviđeni Karepovac, te je naglasio da će se i udruga Benedikt uključiti u praćenje ove problematike u cilju poticanja na rješavanje gorućih komunalnih problema. Goranka Adam je kazala da je sve to što se čini nedovoljno i da još uvijek po pitanju zbrinjavanja otpada tapkamo na mjestu. Sve nas to podsjeća na onu reklamu ”Smrdi, smrdi, strašno smrdi”. Na Karepovcu smrdi naš mentalni sklop, istaknula je, smrdi naša neodgovornost i površnost. Mi smo odložili taj otpad, to brdo smeća. Zatim je podsjetila na nekoliko temeljnih načela održavanja zaštite okoliša, između ostalih načelo očuvanja vrijednosti prirodnih dobara, bioraznolikosti i krajobraza. To je slučaj s Lećevicom, ljuti krš, samo 40 km od Splita. Bojim se, naglasila je, da će se dogoditi da građani sami plaćaju spaljivanje smeća u cementarama.

Bivši ministar zaštite okoliša i energetike prof. dr.sc. Slaven Dobrović se složio i napomenuo da je  koncentracija stakleničkih plinova u stalnom porastu, a zabrinjava i ogromna količina otpada u moru. U svom izlaganju usporedio je linearnu ekonomiju s cirkularnom i podsjetio da plan za gospodarenje otpadom treba predvidjeti sortirnicu. Suludo je da se sav otpad vozi u Lećevicu kad postoji hijerarhija upravljanja otpadom. Podsjetio se i doprinosa velikog splitskog ekoaktiviste prof. Tomislava Lerotića, koji se uz dizajn bavio osmišljavanjem projekata održivog razvoja. Treba nam centar za čist okoliš, jer je to najisplativije i jer na taj način ne samo da štitimo okoliš i zdravlje ljudi nego otvaramo nova radna mjesta i mislimo na svoju budućnost, zaključio je. Pomoćnik direktora tvrtke Ponikve publici se obratio s prezentacijom konkretnih koraka koje su oni poduzeli na otoku Krku uključujući postavljanje sortirnice i kompostane, 1500 zelenih otoka i reciklažnih dvorišta. Sada rade intenzivno na sustavu ”od vrata do vrata” kako bi sva domaćinstva opskrbili s kantama za odvojeno prikupljanje otpada. Nakon njihovih izlaganja, iz publike su se mogla čuti vrlo kvalitetna pitanja od strane predstavnika lokalnih ekoloških udruga, te je uslijedila konstruktivna rasprava.

Silvana Dragun/HUB

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Kreće ‘rušenje’ Plenkovića: Iznenadit će vas tko je ‘mozak operacije’

Objavljeno

- datum

Nakon što je prije nekoliko dana u javnost dospio popis ministara koji su trebali sudjelovati u tehničkoj vladi predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, postalo je jasno kako šefica države ulazi u još jedan sukob s premijerom Andrejom Plenkovićem i njegovom Vladom, što se uostalom i potvrdilo tijekom njezina gostovanja u Šibensko-kninskoj županiji.

Od tamo je ponovno prozvala vladajuće, zbog demografske politike – piše dnevno.hr.
”Nema više vremena za nove apstraktne demografske strategije, već nam treba konkretan akcijski plan sveobuhvatnih mjera za demografski oporavak zemlje, posebice uključujući stvaranje uvjeta za znatnije povećanje plaća, i to odmah”, oštro je poručila predsjednica, na što joj ministri nisu ostali dužni. Po vladinim kuloarima priča kako iza otrovnih strjelica koje Grabar-Kitarović svako malo ispuca na njihovu adresu stoji njezin savjetnik za unutarnju politiku Mate Radeljić, no jednako tako valja znati da je i predsjednica strateg te igrač na duge staze.

>> ZASTUPNICI koji su glasali PROTIV ISTAMBULSKE IMAJU 4 PUTA VIŠE PREFERENCIJALNIH GLASOVA OD ONIH ZA IK – toliko HITNOSTI izmjene izbornog zakona

Znakovito je da ovaj posljednji napad stiže u trenutku kada su se tek prividno smirile strasti u vladajućoj stranci do kojih je dovela ratifikacija Istanbulske konvencije, protiv koje je između ostaloga ustao i predsjedničin prijatelj Milijan Brkić, čovjek zahvaljujući kojem upravlja državom, a s kojim odnose nikada nije zahladila, jer povezuje ih Brkićev brat Jozo s kojim je predsjednica u izrazito kvalitetnim odnosima. Upravo s njime, Grabar-Kitarović kuje zgodan plan, a Brkić nije jedini koji bi trebao sudjelovati u puču i rušenju Andreja Plenkovića, jer u priču se odnedavno uključio i ličko-senjski župan Darko Milinović, koji sukob s vladajućima sve teže uspijeva skriti. Milinović, prema izvorima bliskim ličkom šefu ulazi u partnerstvo s HSP-ovim gradonačelnikom Gospićem Karlom Starčevićem.

Ovaj dvojac polako, ali sigurno zakapa ratne sjekire te zajedničkim snagama pokušavaju pronaći adekvatnu zamjenu za župansku fotelju, nakon čega bi Milinović trebao odmrznuti svoj mandat u Saboru. Plenkovićeva saborska većina izrazito je tanka i nestabilna pa stoga baš s te pozicije kane pucati na njega, a mozak ove operacije navodno je upravo Brkić, za kojeg se uostalom znade da s Plenkovićem nije u dobrim odnosima, već surađuju silom prilika. Plan je skoro realiziran, tvrde upućeni, a na koji će ga način akteri ove priče do kraja provesti ostaje za vidjeti, jer ne treba zanemariti niti činjenicu da je Plenković taj koji trenutno vlada strankom, pa nije nemoguće da preduhitri pobunjenike.

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Globalistički kabalisti kliču zbog islamizacije Europe. Osim što se raduju – JESU LI i sami RAZLOG?

Objavljeno

- datum

Svakako da jesu. Njemački povijesničar Wolfgang Eggert navodi razloge radosti židovskih fundamentalista zbog muslimanske invazije Europe. Radi se o čistoj mržnji prema kršćanima i zapadnoj kulturi – piše bloger na O dosta toga još i dublje.

Razlozi ovih zadojenih mržnjom mogu se sažeti:

1. Povratak na strogost. Prema njima, muslimani trebaju pokazati moralno dostojni život europljanima. Da, baš kao u tolikim drugim muslimanskim državama. Pakao na zemlji, da skratimo.

2. Kršćani su smatrani od ovih fanatika za “idolopoklonike” jer vjeruju da je Krist Bog. Ako promotriš pažljivo, cijepaju sebi odjeću poput Kaife.

3. Revanš. “Platiti ćete za sve što ste učinili židovima kroz stoljeća”. Ali zašto su toliki narodi kroz povijest imali probleme sa židovima, to je pitanje. Nije li slučajno u njima krivica, u njihovoj nadrasi, u njihovoj aroganciji? Ne duljimo, uvrijeđena je viša rasa, i to zaslužuje kaznu.

Licemjeri, dobro reče o vama Sv. Pavao:

“Doista, vi ste, braćo, postali nasljedovatelji crkava Božjih koje su u Judeji u Kristu Isusu: i vi isto trpite od svojih suplemenika što i oni od Židova, koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili, te Bogu ne ugađaju i svim se ljudima protive kad nam priječe propovijedati poganima da se spase, da bi tako u svako vrijeme navršili mjeru zlodjela svojih. Ali sručio se na njih konačni gnjev.” (1 Sol 2, 14-16)

Ovdje ste netko i nešto, ali vaša moć preko ove zemlje ne može preći. Imate mržnju za ideologiju, i finance i lože za sprovesti je u djelo.

Ali kad zlo izgleda da trijumfira, bude na koncu jadno, osramoćeno i poniženo. 

Napomena: Stavovi navedeni u članku, ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Croative.net.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno