Connect with us

Dr. Marko Jukić

Spomen dan: 15. siječnja, Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Objavljeno

- datum

Nužno je podsjetiti premijera Plenkovića i članove hrvatske vlade da je Republika Hrvatska (RH) proglasila neovisnost 25. lipnja 1991. godine, da je međunarodno priznata 15. siječnja 1992. godine, da je primljena u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine kada je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman podigao hrvatski stijeg pred sjedištem UN-a na East Riveru.

Republika Hrvatska je priznata država i njeni dužnosnici moraju promicati interese hrvatskoga naroda i građana RH. Nedopustivo je da u hrvatskoj diplomaciji rade kadrovi koji rade protiv interesa RH i njenih građana. Nedopustivo je da premijer, Vlada i drugi dužnošnici pristaju na sve moguće ucjene i pritiske i da tim postupcima rade protiv interesa RH i njenih građana.

Nužno je podsjetiti hrvatske dužnosnike da je na Republiku Hrvatsku izvršena brutalna agresija od strane Srbije i Crne Gore, da smo mi branili svoju domovinu a nismo napadali drugu zemlju, da smo branili svoju opstojnost. Nažalost naši političari i diplomati uglavnom nisu sudjelovali u Domovinskom ratu i ne znaju o čemu pišem (pišemo).

Hrvatska država ima jadno pravosuđe koje je naslijeđeno iz doba komunizma. Nažalost, ni 25 godina nije bilo dovoljno da se u RH promijene komunistički zakoni i komunistička praksa pa RH još nije postala pravna država. Zakon omogućuje pljačku, omogućuje vrijeđanje, širenje mržnje i nepravdu pa loši momci kažu sve je bilo po zakonu, što je nažalost istina. Tako su lošim zakonima pojedinci postali tajkuni a drugi su uništeni. Treba podsjetiti da su loši zakoni (fašistički, nacistički, staljinistički i komunistički) omogućili progone, pljačku i ubojstva milijuna ljudi pa je slijepo pozivanje na zakon dovelo do genocida, zločina, te je nužno preispitati i ukinuti loše zakone. Vrijeme je da promijenimo loše zakone u skladu s pozitivnim civilizacijskim dosezima i da naša Hrvatska postane pravna država.

Neki novinari – protuhrvatski širitelji mržnje

Vrlo veliki poteškoće u Hrvatskoj stvaraju javni mediji koji lažu, podmeću, blate ljude bez ikakve odgovornosti. U Hrvatskoj postoji komunistička cenzura, vjesti o nekim događajima, izvješća, se ne objavljuju jer komunistički mediji još uvijek preodgajaju gledatelje, čitatelje i slušatelje. Neki novinari su širitelji mržnje i nitko ih ne poziva na odgovornost, pristojnost što je još jedan dokaz da nismo pravna država. Hrvatsko novinarsko društvo prednjači u blaćenju, podmetanju i cenzuriranju vijesti.

Vrijeme je da se promijene zakoni koji omogućuju blaćenje, cenzuru, vrijeđanje i širenje mržnje.

U Hrvatskoj se stalno organiziraju skupovi blaćenja RH, blaćenja domoljuba, branitelja, vjernika, blaćenja Katoličke crkve, stalno se izmišljaju i svaraju afere, skreće se pozornost s ključnih čimbenika koji su važni za državu a plasiraju se laži, podmetanja i govor mržnje. Tijekom 2016. godine je organizirano više skupova blaćenja Hrvata i hrvatske države. Jedan je bio o Jasenovcu i opet se spominjala laž o broju stradalih (700.000). Do kada će RH dozvoljavati takve skupove koji šire laž, koji šire mržnju. Krajnje je vrijeme da se tome stane na kraj! Krajnje je vrijeme da istinski povjesničari (ne kvazi povjesničari koje nam HRT stalno nameće) istraže događaje i ljude temeljem dokumenata, činjenica, istinskih svjedočanstava a ne laži. Budući da postoji vremenski odmak od događaja vrijeme je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizira istraživanja i rezultate prezentira narodu. Istraživanjem bi se trebala staviti točka na odnose partizana, ustaša, četnika i ostalih. Tijekom zadnjih godina komunjare, udbaši, četnici i njihovi nasljednici su izmišljali ustaše i nacizam u R. Hrvatskoj. Taktika skretanja pažnje s glavnih čimbenika razvoja i napretka je dobro vidljiva u Saboru i u antihrvatskim medijima koji se bave nevažnim temama, koji lažu, podmeću i izmišljaju ustašizaciju. S jedne strane osuđuju zločine fašista, nacista i ustaša a s druge strane slave komunističke, staljinističke, titoističke zločine kao pozitivne. To je nedopustivo jer zločin je zločin bez obzira s koje strane dolazi. Lijevi demokrati, liberali, takozvani antifašisti odobravaju počinjene zločine nad hrvatskim narodom, oni slave zločinca Tita koji je po svim kriterijima zločinac. Pitanje je do kada ćemo tolerirati takvo ponašanje. Ako se osudi jedan zločin mora se osuditi i drugi zločin. Ubiti zarobljenog vojnika i civila (Bleiburg, Križni putovi, Ovčara, Borovo, Vukovar) samo zato što je druge narodnosti ili drugog političkog uvjerenja je najgori zločin. Sramotno je da se takozvani slobodnjaci, liberali, demokrati i antifašisti grčevito bore protiv istine i osude zločina! Razlozi su mnogobrojni: radi se o zločincima koji su još živi, radi se o djeci i unucima zločinaca, radi se o ideološki zavedenima koji ništa nisu naučili.

Zašto Vlada RH ne inzistira na recipročnosti? 

Ako hrvatska Vlada podupire ulazak Srbije u EU zašto ta ista Vlada ne inzistira na istini, povratu kulturnih dobara, povratu arhiva i matičnih knjiga, popise umorenih u srbijanskim logorima, povratu hrvatskog teritorija (Šarengradske ade, teritorija s druge strane Dunava). Zar je traženje navedenoga neprimjereno, nedopustivo, necivilizacijsko ponašanje? Ako to ne će tražiti Republika Hrvatska nitko drugi to ne će tražiti i zato je dužnost onih koji vode državu da na tome inzistiraju, ako ne žele, ne mogu neka odstupe s funkcija! 

Protiv RH se vodi specijalni rat na gospodarskom, diplomatskom, kulturnom, sportskom, demografskom, medijskom planu a sve s ciljem uništavanja hrvatskog naroda i njegova identiteta pa se tako hrvatski znanstvenici pokrštavaju, prisvajaju se Dubrovnik i drugi krajevi R. Hrvatske. Glavni neprijatelji hrvatske države žive u Hrvatskoj i financiraju se, nažalost, našim novcem. Vrijeme je da se to promijeni pa pozivam državne dužnosnike da prestanu financirati antinarodne, antihrvatske i pročetničke udruge i stranke.

Četnički derneci u ‘srcu’ Hrvatske

Nedopustivo je da premijer i predstavnici vlade i grada Zagreba idu svake godine na četničke derneke koje organizira Milorad Pupovac. Svake godine imamo ekcese, prozivanja, vrijeđanja. Svake godine se derneci iskorištavaju za laži, podmentanja, prozivanja i uvrede. Vrijeme je da predstavnici hrvatske države više ne idu na antihrvatske političke skupove koji veličaju četništvo i imperijalističku srbijansku politiku, koji negiraju Domovinski rat i agresiju Srbije na Hrvatsku.

Srpska pravoslavna crkva je poticala agresiju na Republiku Hrvatsku, danas provocira, širi laži i netrpeljivost i koristi vjerske događaje za blaćenje, podmetanje i vrijeđanje, širenje mržnje umjesto ekumenizma. Njihov stav o blaženiku Stepincu je najbolji pokazatelj njihove pročetničke politike.

Krajnje je vrijeme je da se prestane s lažima, podmetanjima, preuveličavanjima i izmišljanjima hrvatskih zločina. Vrijeme je da se konačno kaže istina o srbijanskoj agresiji, zločinima na području RH, da se konačno kaže istina o partizansko-četničkim zločinima i komunističkoj strahovladi. Svi oni koji veličaju partizanske zločine i zločince, koji negiraju ustaške i nacističke zločince ne bi smjeli obavljati nikakvu društvenu (državnu) funkciju. Ako se temeljem zakonom o oprostu četnike, pobunjenike, nije procesuiralo to ne znači da je normalno da četnici budu dožupani, tajnici i članovi upravnih odbora. Zar Srbi u Hrvatskoj nemaju boljih predstavnika? Dosta je četnikovanja od strane Srbskog narodnog vijeća i Milorada Pupovca.

Krajnje je vrijeme da se u medijskom prostoru uvede red i da se za napisani u izgovorenu uvredu, laž, izljev mržnje odgovara. Treba jasno kazati da sloboda medija ne može biti podmetanje, laganje, vrijeđanje, ispoljavanje mržnje bez ikakve odgovornosti. To nema veze sa slobodom medija jer sloboda koja ugrožava drugoga, koja vrijeđa drugoga nije sloboda već je agresija.

Smeta im Za dom spremni, a ne smeta rehabilitacija četništva! 

Treba jasno, nedvosmisleno, kazati da poginuli branitelji u Jasenovcu tijekom Domovinskoga rata nemaju ništa s ustaštvom! Čudno je da im smeta pozdrav za Dom spremni a ne smeta im rehabilitacija četništva, ne smetaju im četničke kokarde i spomenici ubojicama Hrvata, silovateljima. U kojoj to europskoj zemlji postoje spomenici nacističkim zločincima, ubojicama i silovateljima? U kojoj to zemlji postoje spomenici pobunjenicima koji su ubijali svoje nenaoružane susjede samo zato jer su bili druge narodnosti, vjere i političkog uvjerenja?

5. siječnja 2017. godine na četničkom derneku Srbskog narodnog vijeća (SNV) i Milorada Pupovca se dogodio nemio događaj. Prvo je drug Pupovac prozivao hrvatsku vlast koja ga obilno financira i koja mu omogaćava nesmetano djelovanje!? Drugi nedopustivi ispad napravio je srbijanski izaslanik koji je u središtu Zagreba prijetio Republici Hrvatskoj svim sredstvima majčice Srbije!

Četnička prijetnja u Zagrebu!

„Svim Srbima i svim institucijama u Hrvatskoj upućujemo poruku zajedništva iz sloge uz obećanje matične države Srbije da će ih braniti svim raspoloživim sredstvima kad budu ugroženi…“

Zašto premijer (i ostali dužnosnici) nije demonstrativno napustio četnički dernek na kojem srbijanski izaslanik otvoreno prijeti RH svim sredstvima. Zar je nakon takvih prijetnji nediplomatski napustiti četnički dernek? To je bila dužnost premijera i svih hrvatskih predstavnika na derneku. Šutnjom i jednim  pripćenjem ministra se ne može braniti čast države i naroda! Gospodo ako ne želite braniti interese hrvatskoga naroda odstupite!

U medijima se može naći informacija: „Za najavljeni dernek dva dana ranije obavijestili smo osobno i javnim pismom vodeće osobe koje predstavljaju osnove institucije vlasti, predsjednicu RH, predsjednika Vlade i predsjednika Sabora upoznavši ih što će se dogoditi, a te su pretpostavke i ostvarene. Bilo je interesantno promatrati sva lica prisutnih koji sa Srbima nemaju nikakve veze.“ Politizacija pravoslavnog Božića je uveličana dodjelom nagrade jednom kvazi povjesničaru koji promiče četničke laži! Što taj kvazi povjesničar ima s pravoslavnim Božićem?

RH se napada s ciljem postizanja srbijanskih ciljeva, a hrvatski političari šute ili se nevješto brane i nikako da kažu istinu o četničkoj vlasti u Srbiji, agresiji na RH i žrtvama na području Hrvatske. Političari i diplomati Europske unije (EU), SAD-a, Kine, Rusije vode računa o svojim interesima i nije ih briga za hrvatske interese i Hrvatsku. Neki od tih političara i diplomate ne znaju gdje se Hrvatska nalazi na zemljopisnoj karti, ne znaju ništa o povijesti i genocidnoj politici naših susjeda Srba. Hrvatski političari i diplomati moraju tim dužnosnicima objasniti zašto Hrvatska ne može pristati na njihove i četničke zahtjeve.

EU je donijela deklaraciju o osudi komunizma i komunističkih zločina ali nije napravila ništa više od toga pa i dalje komunistički kadrovi vladaju u nekim članicama EU-a. Vladavina komunističkih kadrova onemogućava iznošenje istine o komunističkim zločinima, komunističkoj pljačci. Povijest koju su pisali i plasirali komunistički kadrovi je iskrivljena povijest a ona se i danas u svijetu plasira. Dužnosnici, predstavnici RH moraju stranim vladama i predstavnicima objasniti zašto nije prihvatljivo negiranje komunističkih i srbijanskih zločina. Objasniti da je zapadna civilizacija sukrivac za masovni pokolj Hrvata 1945. godine i da su to ne može zaboraviti niti negirati. Treba pojasniti da danas nema nikakve ustašizacije u RH već da postoji medijska agresija (komunista i četnika) na sve vrednote hrvatskoga naroda. Vrijeme je da se iz diplomacije povuku komunistički kadrovi koji negiraju istinu, koji veličaju zločinca Tita i koji vode antihrvatsku politiku.

Slučaj Krima, Ukrajine, pokazuje jad i nemoć Bruxellesa, pokazuje da agresore birokratska pripćenja ne zanimaju. Nadalje birokrati Bruxellesa su sukrivci za rat na području bivše Jugoslavije pa smo prisiljeni sami braniti svoju opstojnist! Nitko nas nema pravo prisiljavati da se odreknemo svoga identiteta, svoje povijesti i kulture.

Dragovoljci HOS-a imaju pravo na spomenik i svoj pozdrav. Oni su branili i obranili Hrvatsku od agresora. Oni su bila prvi na braniku Domovine (ako neki hrvatski političari i diplomati znaju što znači ta riječ). Ti golobradi dragovoljci nemaju nikakvu vezu s ustaštvom, nacizmom i fašizmom i nedopustivo ih je spominjati u tom kontekstu. Kome smeta ploča? Ploča dragovoljcima HOS-a smeta komunističkim zločincima, komunjarama, četnicima, djeci ubojica i udbaša koji ne mogu smisliti neovisnu državu Hrvatsku iako im je ta država dala sve (stanove, kredite, školovanje, dobar posao i poziciju). Djeca ubojica ne žele da se istraže partizanski, komunistički, Titovi zločini i da se konačno kaže istina o komunističkoj diktaturi i zločinima koje je napravila.

Nakon velikih napada od četničke vlasti u Srbiji i pritisaka izvana Hrvatska je odblokirala dva važna poglavlja pogl. 23. i 26. Pritisci izvana su nerazumijevanja situacije  i nesposobnost hrvatske diplomacije. Pristajanje na deblokadu je izdaja nacionalnih interesa. Sada je vrijeme da se susjedi urazume da ukinu svoje zakone kojima se omogućuje da sude kome hoće. Da srbijanski sudovi mogu suditi hrvatskim braniteljima koji su branili svoj dom a nisu ratovali u Nišu, Negotinu, Valjevu itd. to je sramota za hrvatsku vlast i EU i vrijeme je da se to promijeni. Ne treba nam EU koja provodi fašističku politiku, koja provodi nepravdu, koja obezvrjeđuje našu neovisnost! Zar je rehabilitacija četničkog pokreta i četničkih zločinaca europska vrednota zbog koje bi Srbiju trebalo primiti u EU? To je sramota za EU! To je sramota za civilizirani svijet!

Komunistički premijeri i predsjednici su napravili izdaju hrvatskih nacionalnih interesa, isto tako izdaju je napravio bivši predsjednik HDZ-a i njegova nasljednica koju je imenovao. Pitam se je li na pomolu nova izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, novo obezvjeređivanja hrvatskih vrednota, novi progon domoljuba i branitelja?

Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier održao je press konefernciju na kojoj je objavio da je Hrvatska odblokirala Srbiju. ‘Stekli su se uvjeti da možemo podići rezervu oko poglavlja 26, a želim reći da ćemo u okviru poglavlja 23 pratiti ispunjavanje svih obaveza što se tiče nacionalnih manjina s naglaskom na hrvatsku manjinu’, kazao je.

Kakvi su se to uvjeti stekli?

Četnički udžbenici će biti prevedeni na hrvatski i napisani latiničnim pismom tako da hrvatska manjina lakše uči laži, izkrivljenu povijest, da manjina ne sazna ništa o Domovinskom ratu, zločinima komunista i četnika (Bleiburg, Dravograd, Maceljska šuma, križni putevi). Hoće li hrvatska manjina učiti o Draži Mihajloviću kao heroju ili zločincu? To što je srbijanski ministar potpisao je toliko minorno, jadno, da nije smio biti razlog za deblokadu. Tko će hrvatskoj djeci predavati hrvatsku povijest i jezik to nije definirano. Nadalje potpisano se odnosi samo na osnovno školovanje a o srednjem školovanju nije ništa potpisano pa se postavlja pitanje zašto je izvršena deblokada?

Nažalost, ovo je čin izdaje koji je nastao nakon pritiska na Hrvatsku od strane onih koji i ne znaju gdje je Hrvatska na zemljopisnoj karti! Od onih koji ne znaju ništa o domoljublju, strahotama koje je prošao hrvatski narod tijekom povijesti. Davor Stier bi mogao (ako zna) tim diplomatskim neznalicama pojasniti gdje smo, što smo, tko smo i zašto se ne može prijeći preko toga pitanja olako! Napraviti diplomatski skandal i kazati gospođi Merkel da nije korektno vršiti pritiske na Hrvatsku na ovakav način. Ne, Stier je žurno potpisao i počinio izdaju! Zašto Hrvatska vlada pristaje na ucjene i pretnje birokrati iz Bruxellasa koji su krivi za krvavi rat na području bivše Jugoslavije jer ga nisu spriječili već su ga poticali. Birokrati su sudionici zločina na području bivše Jugoslavije. Nisu nam potrebne njihove izjave i deklaracije koje su mrtvo slovo na papiru!

Do kada će hrvatske vlasti podržavati četničke derneke Milorada Pupovca čija su braća (Vojislav i Mladen) aktivno sudjelovala u agresiji na Hrvatsku?

Kada će hrvatski političari shvatiti da smo suverena zemlja koja ima pravo na obranu svoje opstojnosti, svoga gospodarstva, kulture, povijesti i vjere?

Dr. sc. Marko Jukić

Hrvatski domoljub i dragovoljac Domovinskog rata 1991.

Komentari

Komentari

Dr. Marko Jukić

Izložba ratnih fotografija s livanjskog područja u Kaštel Kambelovcu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt je u suradnji s Mjesnim odborom Kaštel Kambelovca i Livanjskom zajednicom Kaštela organizirala izložbu ratnih fotografija (1992-1995.) s livanjskog područja. O ratu na livanjskom području svjedočili su umirovljeni časnici HV-a i HVO-a, pukovnik Ivan Pelivan i bojnik Jure Granić. Skup je pozdravio satnik Mario Nadž.

Mjesni odbor Kaštel Kambelovca pod vodstvom gospođe Doris Grgurin je  u dvorani Bratske kuće na Brcu u Kaštel Kambelovcu postavio izložbu ratnih fotografija s livanjskog područja (1992-1995.). Također je prikazan kratki film s livanjske bojišnice.  U ime Hrvatske udruge Benedikt skupu se obratio dr. Marko Jukić koji je naglasio važnost promicanja istine o Domovinskom ratu.

“Livanjska bojišnica u Domovinskom ratu”

Umirovljeni pukovnik Ivan Pelivan je govorio o značenju  livanjske bojišnice za obranu Dalmacije i Republike Hrvatske. Umirovljeni bojnik Jure Granić je kronološkim redom naveo zbivanja na livanjskoj bojišnici. Naglasio je ulogu Hrvata s područja Livna u obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu te ulogu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatskih oružanih snaga (HOS)  u obrani livanjskog područja od 1992. do 1995. godine. Posebno se osvrnuo na krvavu obranu Livna 23. travnja 1992. godine.   Agresor je nakon silne topničke pripreme krenuo u napad tenkovima i pješaštvom.  Situacija je bila kritična jer branitelji nisu imali mogućnost adekvatnog odgovora, također nisu imali iskustva u borbi s oklopom pa su se povlačili. Crne Mambe (pripadnici druge gardijske brigade) su pritekli u pomoć, zarobile jedan tenk, uništili tenk T-84 i  oklopni transporter M 60. Agresor se povukao i Donje Rujane su bile obranjene.

Uloga livanjskog bojišta u proljeće 1992. bila je od velikog strateškog značaja jer se tu branila Dalmacija i Republika Hrvatska. Crta razdvajanja na području Livna uspostavljena je u proljeće 1992. godine i ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Oslobodilačke akcije („Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“, „Ljeto 95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“) su krenule s livanjske bojišnice i s Dinare  Rat u Hrvatskoj i BiH se mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište.

Ukupno je 325 hrvatskih vitezova svoje je živote položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Na livanjskoj bojišnici je ukupno poginulo 89 branitelja iz cijele Splitsko-dalmatinske županije, među njima i 21 Kaštelanin.   Upravo je krvava obrana Livna 23. travnja 1992. obilježena izgradnjom zavjetne crkve svetog Jure na prvoj crti bojišnice.

Program je uveličao školski zbor Osnovne škole kneza Trpimira iz Kaštel Gomilice koji je otpjevao nekoliko pjesama.

Izložba će biti otvorena i u ponedjeljak 20. studenog 2017. za organizirane posjete školske djece.

Hrvatska udruga  Benedikt

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Napad na Split, 15. studenoga 1991. godine

Objavljeno

- datum

 STUDENI, 1991. GODINE      U studenom 1991. godine agresor (Srbija) i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj vrše napade na svim bojištima (slavonskom, gospićkom, dalmatinskom). U studenom 1991. godine vodile su se teške borbe za deblokadu Vukovara ali bez značajnijeg uspjeha, početkom studenoga  hrvatske snage su preuzele Jamadol u Karlovcu, skladišta oružja u Delnicama i time došle u posjed značajnih količina oružja.

Desetog studenog srpski agresor je okupirao i razrušio Bogdanovce, a 12. studenoga su agresorske srpske postrojbe zauzele vukovarsko naselje Lužac pa je daljnja obrana Vukovara bila nemoguća s obzirom na kompletno okruženje. Srpski agresor je 12. studenoga 1991. godine okupirao i razorio Saborsko u Lici. Borbe kod Petrinje (13. 11. 1991. ), okupacija mjesta u istočnoj Slavoniji (Lipovca, Podgrađe i Apševce), Srijemu, okupacija Slunja, okupacija razorenog Vukovara, Škabrnje, Nadina i drugih mjesta. To je slika krvavog studenog 1991. godine. Hrvatske snage su uspjele osigurati vitalnu komunikaciju Karlovac-Brinje-Senj, jedinu vezu s Dalmacijom .

Blokada dalmatinskih luka

Blokada hrvatskih luka na Jadranu je započela 3. listopada 1991. godine. „Jugoslavenska ratna mornarica“ (Jugoslavija više nije postojala!) je blokirala najveće hrvatske primorske gradove, kanale, luke i hrvatske otoke. Kopnene komunikacije su bile presječene, uzdužobalni i međuotočni plovni putovi su bili blokirani i pod nadzorom agresora (jugomornarice).

Agresor je prije doživio poraze i izgubio pomorsku bazu u Pločama (rujan 1991. ), obalne topničke bitnice na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli pa je imao manji manevarski prostor ali je i dalje razarao i prijetio. Hrvatska ratna mornarica je preuzela brodove iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku (koji su bili bez naoružanja), osvojila skladište podvodnih mina u uvali Tatinje, ustrojila snage za minsko djelovanje (postavljanje mina ispred ratne luke Lora i u Splitskim vratima), formiran je odred pomorskih diverzanata. U listopadu 1991. su bile formirane postrojbe obalnog topništva (Žirje, Zečevo, Smokvica, Šolta, Brač, Split, Pelješac i Korčula) pa je tako sužen prostor djelovanja agresorske jugomornarice.  Onemogućena je opskrba brodova jugomornarice i nalazile su se u dometu obalnog topništva pa je tako sužen prostor njihova djelovanja unatoč blokade s mora i kopna. Tijekom napada na Split se pokazala učinkovitost Hrvatske ratne mornarice.

Boj u Splitskom kanalu se zbio 14-15. studenoga 1991. godine. 14. studenoga je HRM pogodila i teško oštetila PČ-176. Tijekom noći 14 na 15 studenog agresor je gađao Brač i Šoltu, a rano ujutro 15. studenoga 1991. godine napadnut je grad Split s mora i kopna. Topničke bitnice hrvatske vojske su branile grad i nanijele gubitke agresoru koji se 15. studenoga povukao iz Splitskog kanala.

Pri napadu na Split gađana je zgrada Općine Split (ured za obranu), vila Dalmacija (jedinica specijalne policije), zgrada Policijske uprave, i mnogo civilnih ciljeva. U splitskoj luci su pogođeni trajekti Bartol Kašić i Vladimir Nazor. Na trajektu Vladimir Nazor su smrtno stradali vođa stroja Jure Kalpić i upravitelj stroja Dinko Maras, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Također je bilo ranjeno još 6 civilnih osoba.

Shematski prikaz Boja u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991. (foto s izložbe u državnom arhivu)

Sjećanje na 15. studenoga 1991.

Radio Split je pratio događanja i izvještavao građanstvo tijekom 24 sata. Koliko se sjećam noćni program vodio je Jadran Marinković. Očekivao se napad na Split (navečer 14. studenoga 1991. godine), tijekom noći su se čule udaljene detonacije, djelovanje agresora po mjestima na Braču i Šolti. Oko šest sati započeo je napad na Split, iznad kuća u Mejama su letjeli projektili.  Brzo sam probudio cure i odveo ih u podrum (kao najsigurnije mjesto). Kada se situacija smirila po balkonu sam skupljao gelere i zemlju, kuća 50 metara dalje je imala oštećenja. Supruga je bila dežurna u ljekarni (blizu zgrade Policijske uprave) na Radničkom šetalištu, tamo su se čule jake detonacije i zvala je telefonom da čuje što se događa u Mejama. Kada se situacija primirila iza 7,30 sati supruga se vratila s dežurstva i preuzela djecu a ja sam pješice krenuo u bolnicu na radno mjesto. Grad je bio pust, na putu od Meja do bolnice nisam sreo više od 50 ljudi. Grad je još bio pod uzbunom, na ulici su bili rijetki prolaznici, policajci i ljudi gradskih službi. Kod prijašnjih uzbuna (napad na Kaštela) mnoštvo ljudi je bilo na ulici, balkonima ali sada to više nije bilo tako. Na nekoliko mjesta su bila oštećenja od topničkih projektila…..

Topničke bitnice na Šolti, Braču i u Splitu su odigrale ključnu ulogu, nanijele su gubitke agresoru i odvratile ga od daljnjih djelovanja. 

Neprijatelj je napao i iz zraka sa šest zrakoplova tipa Jastreb. Protuzračna obrana HRM-a je oborila dva aviona i tako dala do znanja agresoru da neće dobro proći. Neprijatelj je nakon 8 sati 15. studenoga prestao s napadom na Split i tijekom dana je povukao sve brodove iz Splitskog kanala.

Bitka HRM s agresorskom jugomornaricom u Splitskom i Korčulanskom kanalu je rezultirala deblokadom hrvatskih obalnih luka (osim Dubrovnika). 

Kvazi povjesničari (Jakovina, Markovina, Klasić, Goldstein, političarka Pusić i kompanija govore o građanskon ratu. Sramotno je da ti tipovi predaju povijest na našim fakultetima, to je sramota za našu državu! Pobunjeni „građani“ (Srbi i četnici iz Srbije) su iz svojih drvarnica i garaža izvukli ‘lično naoružanje’ pa udarili po susjedima. ‘Lično naoružanje’ sačinjavale su strojnice, tenkovi T-55 i T-84, migovi 21, haubice 152 i 155 milimetara, minobacači 80 i 120 mm, topovnjače, torpedni čamci, višecjevni bacači raketa i drugo oružje te streljivo. Oni su ubijali nenaoružane civile, mučili i ubijali zarobljene vojnike i policajce, razarali sela i gradove. Radilo se o agresiji Srbije na Republiku Hrvatsku a ne o građanskom ratu o čemu svjedoče tisuće dokumenata te je nedopustivo da nam kvazi povjesničari i pokvareni političari nameću tezu građanskog rata.

Vrijeme je da se u udžbenicima povijesti napiše istina o hrvatskom Domovinskom ratu  1991.-1995. Povijest ne smiju predavati komunističko-četnički kadrovi koji negiraju agresiju na RH, koji negiraju ili prešućuju činjenice.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Domovinski rat (1991-1995.) u udžbenicima povijesti: ZAŠTO ‘POVJESNIČARIMA’ DOPUŠTAMO ZLONAMJERNE PODVALE!?

Objavljeno

- datum

Negiranje činjenica, prešućivanje zločina, izjednjačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu su odlike udžbeniku povijesti za učenike osmih razreda (Snježane Koren)…

Osvrt na dva udžbenika povijesti za osmi razred osnovne škole. Udžbenike je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske 15. svibnja 2014. godine. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta bio je Željko Jovanović a premijer Zoran Milanović.

Prvi udžbenik je od  Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića: Tragom prošlosti, udžbenik povijesti u osmom razredu osnovne škole, izdavač Školska knjiga, Zagreb 2015. godine (u daljnjem tekstu Udžbenik 1.).

Drugi udžbenik je od  Snježane Koren: Povijest, udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole, izdavač: Profil Klett, Zagreb 2015. godine (u daljnjem tekstu Udžbenik 2. ).

Klio, grčka muza povijesti, je trebala voditi učenike kroz povijest (piše na početku udžbenika 1.)  ali ih ne vodi Klio već loši povjesničari, politikanti i diletanti (posebno u udžbeniku 2.).

Domovinskog rata u Udžbeniku 1.

O Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini autori pišu na 12 stranica ( 213. – 225.), prikaz ima 42 fotografija i jedan zemljovid koji pokazuje pravce operacije Oluja.

Sukob u Pakracu (str. 214.)  bez pojašnjenja što se dogodilo? Zašto? Kako će učenik znati?

Raketiranje banskih dvora 7. listopada 1991. je spomenuto ali bez pojašnjenja tko je raketirao i zašto, što se time htjelo postići.

Spominje se Škabrnja stranica 219., fotografija spomenika poginulima u Škabrnji  je na stranici 224. i to je sve. To je premalo za taj masovni ratni zločin.

Spomenut je zločin na Ovčari ali bez spomena mučenja zarobljenika u hangaru što je ozbiljan propust! O zločinima na Sajmištu i Borovu ni slova. Logori u Srbiji spomenuti i ništa više!?  

Razaranje Dubrovnika, fotografija  (str. 215.) je neprimjerena jer ne pokazuje razaranje Dubrovnika!  

Slika razorenog Dubrovnika iz 1991. godine (1 i 2)

U masovnim zločinima agresora diljem Hrvatske nema konkretnih navoda.

Prikaz Domovinskog rata u udžbeniku 1. je nepotpun i nedorečen. Je li to zbog kriterija, preporuka, koje je propisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije mi poznato ali je moguće jer se ista pitanja za učenike nalaze u oba udžbenika, broj stranica je isti.

Domovinski rat u udžbeniku 2.

Pod brojem 9.2. Domovinski rat  do sklapanja primirja od str. 282. do 287. , priloženo je 9 fotografija te pod brojem 9.3. Kraj rata i poslijeratno razdoblje od stranice 288. do 292. priloženo 7 fotografija i 1 zemljovid.

Dakle, čak 12 stranica je posvećeno Domovinskom ratu! Na tih 12 stranica je Domovinski rat prikazan nestručno, tendeciozno i politikanski. Na strani 284. i 285. te dio stranice 286.  pod naslovom Cijena rata autorica citira zapise dvaju stranih novinara, zapis britanskog novinara Marcus Tannera i francuskog novinara Yvesa Hellera, te izvadak iz govora Vlade Gotovca (str. 284.). Njihova osobna zapažanja nisu za udžbenik povijesti! Njihovi tekstovi su njihov osobni, subjektivni, doživljaj zbivanja u Hrvatskoj 1991. godine o kojoj mnogo toga nisu znali. Spomenuti tekstovi ne mogu biti u udžbeniku, eventualno mogu biti u nekom radnom dodatku, nekoj čitanci a nikako u udžbeniku povijesti!

Zločin u Borovu selu je spomenut ali se ne spominje masakriranje ubijenih i ranjenih policajaca!? Zašto nije navedena činjenica da su ranjeni i zarobljeni kao i ubijeni policajci iznakaženi?

Str. 283 piše: „U proljeće 1991.  izbili su prvi oružani sukobi između hrvatskih vlasti i dijela pobunjenog srpskog stanovništva u Pakracu te na Plitvicama, gdje su pale prve žrtve.“

Autorica Koren je zaboravila napisati da su pobunjeni Srbi zauzeli policijsku postaju 1. ožujka 1991. godine, razoružali hrvatske policajce, podijelili oružje srpskim civilima te skinuli hrvatsku zastavu i stavili srpsku! Zaboravila je napisati da su pobunjeni Srbi i četnici zauzeli Plitvice i da je nakon tih događaja uslijedila akcija hrvatske policije. Zaboravila je napisati da je JNA štitila pobunjenike i teroriste u Pakracu i na Plitvicama.

U udžbeniku 2. se ne spominje raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991. godine!? Zašto nema činjenice da je agresor (Srbija) pokušala ubiti dr. Franju Tuđmana i njegove suradnike u centru Zagreba?

Zločini su spomenuti usputno (piše, npr. Dalj, Škabrnja, Lovas, Voćin i mnoga druga -str. 286.) bez konkretnih navoda što se dogodilo i koliko je bilo žrtava. Nažalost, autorica svojim pristupom prikriva strašne zločine agresora, pobunjenih Srba i četnika (npr. da su Hrvati iz Lovasa natjerano u minsko polje)! Zašto autorica „udžbenika“ prešućuje istine o zločinima agresora u Hrvatskoj?

Spominje se razaranje Dubrovnika i postavi se fotografija koja ne pokazuje razaranje Dubrovnika (kao i udžbeniku 1.), na fotografiji je strojnica na Žarkovici! Zar nema fotografija spaljenog Straduna, uništenog hotela Imperijal i mnogih drugih. Stradanja Vukovara i Dubrovnika 1991. godine su usputno spomenuta bez navoda žrtava, štete i neljudskosti agresora. Razaranje Petrinje, Slunja, Turnja, Crnoga, Gospića, Pakraca, mnogih mjesta u istočnoj Slavoniji se ne navode!?

Spominje se grobnica na Ovčari ali se ne spominje mučenje ranjenika u hangaru, ne spominje se 16 godišnje dijete koje je tu mučeno, ne spominje se mrcvarenja francuskog dragovoljca Jeana-Michel Nicoliera!

Spomen dom Ovčara (1 i 2)

Fotografija razorenih srpskih sela u Zapadnoj Slavoniji na strani 284.? (na fotografiji je samo jedno selo, nije navedeno koje, moguće da je hrvatsko jer uglavnom su hrvatska sela bila razorena i spaljena, posebno ona iz kojih su Srbi otišli dragovoljno na nagovor političara)!? Kakvu poruku autorica šalje ovom fotografijom i tekstom ispod nje?

Nije spomenut niti jedan heroja Domovinskog rata!?

Raketiranje Zagreba, Karlovca, Kutine, Siska nakon Bljeska je samo spomenuto, nigdje se ne kaže da je to ratni zločin, da su stradali nevini ljudi (7 mrtvih i 194-ro ranjenih).

Pitanje učenicima (dva puta je postavljeno!): Zašto je Hrvatska postala samostalnom državom? Autorica se ne može načuditi da je Hrvatska postala samostalnom državom pa dva puta postavlja to pitanje.

9.3. Kraj rata i poslijeratno razdoblje, str. 288-293.

Na strani 289. piše da su hrvatske snage srušile Stari most u Mostaru u doba hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Mostaru. Taj navod je netočan ili upitan pa je nekorektno to napisati, tvrditi. To je još jedan pokazatelj nestručnosti i pristranosti autorice.

Na strani 291. je pitanje: Što ti ove dvije fotografije govore o različitim iskustvima ljudi u ratu (fotografija srpskih izbjeglica nakon Oluje i doček hrvatskih vojnika nakon operacije Oluja)? Kakvo je to pitanje?   Kako učenici mogu raspravljati o događajima o kojima ništa ne znaju jer u „udžbeniku“ ništa ne piše o okupaciji, etničkom čišćenju i ubojstvima civila na okupiranom području (koja su bila pod nadzorom UNPROFOR-a)?

Te dvije fotografije učeniku koji ne zna ništa o ratu od 1991. do 1995. godine ne govore ništa pa je pitanje promašeno kao i cijeli prikaz Domovinskog rata. Pitanje i te fotografije govore o nestručnosti i tendencioznosti autorice koja je zaboravila okupaciju trećine Hrvatske, ubojstva, spaljena hrvatska sela, pljačku sela, granatiranje hrvatskih gradova, etničko čišćenje na okupiranim područjima. Sinovi Oluje su oslobodili svoja sela a oni koji su dragovoljno otišli su bili sudionici pobune, jedan dio njih je ubija i mučio zarobljenike, pljačkao i palio hrvatska sela. Što je uzrok ratnih događanja a što posljedica tih događanja to autorica nije pojasnila. Treba spomenuti da većina onih koji su otišli nisu željeli živjeti u hrvatskoj državi!

Na strani 292. piše „ Dio srpskih izbjeglica slijedećih se godina vratio u svoje domove, no njihov je povratak bio usporavan ili sprječavan“. Tvrdnja je dvojbena, o povratku hrvatskih izbjeglica na svoja ognjišta (npr. u Posavinu) ni slova!?

Prikaz Domovinskog rata je nestručan, tendenciozan, površan i antihrvatski.

Recenzent tog smeća od udžbenika je Tvrtko Jakovina!

Zašto u udžbenicima nema slijedećih činjenica

U oba udžbenika se ne spominje razoružanje hrvatske teritorijalne obrane od strane JNA (svibanj 1990.)! To je  važan podatak jer time započinje priprema agresije na RH i hrvatski narod. Nedopustiv je takav propust!

U udžbenicima nema spomena zločina, ubojstva promatrača EU misije,  u Podrutu kraj Novog Marofa 7. siječnja 1992. godine. Helikopter vojnih promatrača EU je srušio srpski zrakoplov MIG-21. Poginula su 4 talijanska i jedan francuski vojnik: Enzo Venturini, Marco Matta, Silvano Natale, Fiorenzo Ramacci i Jean Loup Eychenne, članovi mirovne misije koji su se vraćali iz Mađarske u Hrvatsku.

Snage UN-a se spominju ali se ne spominje da su omogućile etničko čišćenje okupiranih teritorija, da su dozvolile granatiranje hrvatskih gradova s okupiranih područja pod njihovim nadzorom da su omogućile nekažnjeno ubojstvo više od 400 ljudi u UNPA zonama!

U Hrvatskoj ima 76 spomen obilježja – golubica, za 122 masovne grobnice, u udžbenicima nema fotografije spomen obilježja-golubice, ni spomena mnogobrojnih masovnih grobnica!?  

Spomen obilježje-golubica

Masovni zločini (dio popisa zločina) nad Hrvatima (civilima) 1991. godine 

O značenju Oluje za Bihać ni slova!

O ubojstvima novinara i snimatelja od strane agresora također ni slova!

 Na istom broju stranica se mogao mnogo bolje prikazati Domovinski rat i rat u BiH. Umjesto fotografija koje ne pokazuju ratna razaranja, umjesto zapisa novinara s dvije tablice se moglo pokazati razmjere zločina.

Nažalost, u Hrvatskoj politika određuje što je udžbenik a što nije,  pa se tako nestručne, tendeciozne, politikanske knjige odobravaju kao udžbenici (npr. udžbenik 2.).  Postoje međunarodni dokumenti u kojima je jasno napisano tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku, da se nije radilo o građanskom ratu već o agresiji!

Negiranje činjenica, prešućivanje zločina, izjednjačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu su odlike udžbeniku povijesti za učenike osmih razreda (Snježane Koren: Povijest, udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole) pa je nužno da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta povuče dato odobrenje od 15. svibnja 2014. godine.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.